Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
(Ne)zaboravljeni srpski ratnici http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=54&t=2536 |
Stranica 3 od 4 |
Autoru: | Senka [ 04 Jul 2016, 00:37 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Senke zaborava nad junacima Zapisi sa Javora, gde je Srbija pre 140 godina povela rat za nezavisnost protiv turskog zavojevača. Nadgrobna slova kazuju da se ginulo za slobodu Potomstvo 1907. godine na Javoru podiglo spomenik junacima otadžbine UJUTRU, 24. juna (6. jula po novom kalendaru) 1876. , od javorske mehane krenuli su u bojnom poretku bataljoni Prve užičke brigade. Pograničnu vrzinu razvalio je užički prota Milan Đurić. Ispred borbene kolone jahao je na konju komandant udarne grupe Milovan Rašković. Borci idu oprezno, pod zaštitom jutarnje magle, turski nizami su ćutali. Ubrzo nestade tišine. Prosu se puščana paljba i artiljerijska vatra. Poče čuveni kalipoljski boj... Ovako su, prema očevicima i zapisu Mite Petrovića u "Ratnim beleškama", počele operacije Ibarske vojske na Javoru u Prvom srpsko-turskom ratu, u narodu poznate kao Javorski rat. Vazalna kneževina Srbija, koja je Osmanlijama plaćala danak, ovde je, kao i u dolini Morave i Nišave, povela bitke za nezavisnost. Posle 140 godina u visovima Javora, na tromeđi opština Ivanjica, Nova Varoš i Sjenica caruje planinski mir. Samo ponegde jekne motorka drvoseče ili zabrunda traktor u okasneloj setvi. Kraj Karađorđeva šanca i spomenika legendarnom majoru Mihailu Iliću i javorskim junacima zastala porodica što se zaputila u stari zavičaj. Tišina kao da poziva na stid. NAROD NE ZABORAVLjA - NAROD ne zaboravlja majora Ilića - tvrdi šumar Borko Bradić. - Nema svetkovine a da se ne pomene da je u njemu kucalo srce drugog Obilića, pevaju drvoseče, rabadžije, malinari, krompiraši. Ilićevo junaštvo, odbrana granice, zbegova i sirotinje - ušlo je u legendu, mladi je prihvataju... - Ne umeju država i narod da cene svoje junake. Evo, podigli su spomenik, pa ga zaboravili, prepustili sudbini... Država je zaboravila da obeleži 140 godina Javorskog rata, nigde izložbe, ni knjige o tom vremenu, ni TV emisije - kazuje najstariji član porodice Popović odbijajući slikanje kraj belega jer ga je sramota kako se niko ne stara o njemu i okolini, ne kosi trava, a do neba je greh što su plugovi krompiraša sa zapadne strane prilazili tako blizu. Beli mermerni spomenik, visok preko tri metra, ispod Vasilijinog vrha, podiglo je zahvalno potomstvo dobrovoljnim prilozima 1907. godine na mestu gde su se nalazili kosturnica i krst i to baš na dan početka Javorskog rata, 24. juna. Spomenik je na visu, nedaleko od Vasilijine česme i nekadašnje karaule i carinarnice na srpsko-turskoj granici. Odavde su junaci krenuli preko granice koja je razdvajala isti narod, postavljena i utvrđena gde nikad nije bila, da pomognu braći što su stradala pod jarmom Turaka. Krepi mlaz planinskog studenca sa Veđića česme, krajputašice prema Kušićima. Kamena figura ratnika sa izbledelim epitafom stražari, a u podnožju šiklja trn i položena dva krajputaša, klesana još dok se nije bilo sleglo busenje na grobovima javorskih ratnika, a preživeli se vraćali kućnoj čeljadi i plugu. Rodbina se odužila, a posle više od jednog veka nastale godine poslovične srpske zaboravnosti... novosti |
Autoru: | Senka [ 04 Jul 2016, 00:41 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Sa krstom i sabljom za slobodu Junak s Vučjeg dola predvodio narodnu gardu u bici za odbranu Loznice. Prota Jovan Bošković, iz Danilovgrada, borio se u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu Prota Jovan Bošković Sa krstom u levoj i sabljom u desnoj ruci proveo je svoj vek čuveni pop Jovan Bošković, iz Orje Luke kod Danilovgrada, duhovnik koji je kao učesnik velikih bitaka upisao svoje svetlo ime u besmrtnike. Prota je ostao zapamćen kao veliki besednik i revnosni sveštenoslužitelj, a kada je trebalo da se brani otadžbina, isticao se hrabrošću i vojničkom veštinom. U balkanskim ratovima bio je vojni sveštenik poljske bolnice Moravske divizije drugog poziva. Ostalo je zapisano da je na početku Prvog svetskog rata organizovao narodnu gardu na čijem je čelu bio u odbrani Loznice od austrougarske vojske. A kada su austrijske trupe prešle reku Drinu, stari prota juriša na njih s prekaljenom narodnom gardom, nanoseći im teške gubitke. U toj bici na Lipničkom polju i sam prota biva teško ranjen. Kuršum mu je prošao kroz levu nogu, nožnicu sablje i pod njom ubio konja na kome je jahao. Drugi metak mu je slomio desnu ruku ispod lakta. I pored teških rana, pop Jovan iz ruku nije ispuštao krst i sablju. Pukim slučajem spasava se ropstva i sa srpskom vojskom kasnije odstupa preko Albanije. Na Krfu postaje sveštenik Petog puka drugog poziva, i sa ovim pukom u prvim borbenim redovima učestvuje u svim borbama. Događaje iz ratnih dana zapisao je otac Jovan u svom ratnom dnevniku pod naslovom "Ratne crtice", koji je objavljen 1932. u Šapcu. Igrano-dokumentarni film koji je pod nazivom "Bog junačku dušu da im prosti" snimljen po njegovom ratnom dnevniku, fokusiran je na lozničke junake koji su svojim telima u bici na Jadru 12. i 13. avgusta 1914. godine zadržali neprijatelja, kako bi srpska vojska došla na Tekeriš, gde je ostvarena prva pobeda savezničke vojske u Prvom svetskom ratu. Prota Jovan se upokojio u Beogradu 1939. u 84. godini. Po sopstvenoj želji, sahranjen je na Novom groblju. Iako njegovi zemni ostaci počivaju u Beogradu, on nikada nije napuštao svoj rodni kraj, pa je u njemu i ovih dana, kada je u organizaciji Udruženja građana i poštovalaca Bjelopavlića "Bijeli Pavle" i pod pokroviteljstvom Mitropolije crnogorsko-primorske u Danilovgradu održano kulturno-duhovno veče posvećeno proti Jovanu. Čulo se o junaštvu glasovitog Boškovića, posebno u slavnoj epopeji na Vučjem dolu, ali i drugim bitkama u toku Veljeg rata, zbog čega su mu grudi krasila mnogobrojna odličja. Od kneza Nikole Petrovića dobio je na dar jednu specijalno izrađenu posrebrenu sablju koju je kao sveštenik stalno nosio sa sobom. Međutim, posle određenih nesuglasica sa knezom, 1891. on je napustio Crnu Goru i s porodicom se preselio u Srbiju i nastanio u Loznici, gde je dobio parohiju nastavljajući svešteničku službu. DOBRO DOŠAO JOVANE! O proti Jovanu Boškoviću mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kaže da je i on, kao i svi ostali ugledni Boškovići, bio vaspitan i utemeljen na svetolazarevskom kosovskom zavetu. - Zbog toga je i sve što je radio i stvarao bilo sveto i čestito. Kroz projekciju filma "Ratne crtice - Bog junačku dušu da im prosti", ovaj divni duhovnik i vitez vraća se u svoj rodni kraj - rekao je mitropolit na svetkovini upriličenoj slavnom Boškoviću. - Dobro došao pope Jovane u svoje Bjelopavliće! novosti |
Autoru: | Senka [ 29 Okt 2016, 01:01 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Za pokoj tuđe i spas svoje duše Na nadgrobnom belegu Mihaila Žunića u Čačku piše: „Pobedio četiri carevine, tursku, bugarsku, austrijsku i nemačku, nosilac Albanske spomenice” Михаило Жунић (Фото: „Јуриш у поробљену отаџбину”) U bugarskim rovovima voda beše skoro do kolena a s neba je pristizala stalno nova susnežica, pa je teško razaznati da li sviće ili se smrkava. Ali, ni novembar 1915. na Vlasini, preteći i nemilostiv, nije slomio seljake sa Ovčara, predvođene rezervnim kapetanom Radomirom Cvijovićem, učiteljem iz Dučalovića na vrhu planine. Baš su osokolili: njihova četa je na granici minule noći i novog dana ispunila zadatak iako je, kad su ga dobili, izgledalo da im jedino čudo može pomoći. Razbila je bugarski puk. Ko od neprijatelja nije pao ničice, jeste u šake. Cvijović je u toj turobnoj pomrčini poslao patrole da izvide kako stoji bugarski položaj, ali je već prvi glasnik, vraćajući se posle petnaestak minuta, saopštio da u rovovima nema vojske. Kapetan je odmah razumeo da su Bugari, po strašnom nevremenu, otišli iz rovova dole u selo da bi se ogrejali, ni teške mitraljeze nisu poneli. Smesta je rasporedio svoju četu u napuštene prokope i kad je, u rasvit, bugarski puk pristizao nazad, sasečen je. Srbi poređaše zarobljenike i podnaredniku Mihailu Žuniću iz stroja se obrati neprijateljski kolega po činu: – Gospodine starši, vidiš onog našeg mladog oficira – veli bugarski podnarednik, prstom upirući u svog poručnika. – Vidim – uzvrati Mihailo. – On je iz jedne ugledne sofijske porodice, roditelji su mu profesori, ali je veliki zlikovac. Mnogo vaših oficira i vojnika lično je zaklao. Žuniću u tom trenu nije bilo važno da li podnarednik na ovaj način spasava svoju kožu, a biće da je tako, već se brzo okrete bugarskom oficiru, s pitanjem: – Gospodine poručniče, da li je tačno ovo što priča podnarednik vaše vojske? A poručnik prkosno veli: – Jeste, j…. ti majku srpsku. I tebe bih zaklao da sam te uhvatio. Žuniću udari krv u glavu, pa nije časio. Izvadio je svoj revolver, „ordonans” su ga zvali, i svih šest metaka ispalio u poručnika. Ratna staza vodila je Mihaila dalje, kroz sva srpska bojna polja, posle svake bitke dobijao je po jedan orden, stekao čin narednika i u zavičajni Čačak vratio se tek 1920, kad su ratne rane počele da zaceljuju. Ali, nosio je ožiljak na duši kakav se nikad ne uklanja: ubio je zarobljenog čoveka, i to ga je grizlo. Po povratku, na svojoj grobnoj parceli u Čačku načinio je kapelicu i svake sedmice, do upokojenja, tu palio voštanicu, za pokoj duše bugarskog poručnika. I za spas svoje. Tako je na čačanskom groblju, u ruci srpskog podoficira izgorelo na hiljade voštanica u čast mrtvom neprijatelju, jer je Žunić posle onog događaja na Vlasini, živeo još čak 70 godina, dočekavši penziju kao policijski narednik u Čačku. Sa ovog sveta otišao je 7. jula 1985, i ostavio zapis na belegu od sivog granita, iznad svoje večne kuće, gde je palio sveće Bugarinu: „Žunić Mihailo, 20. 3. 1889 – 7. 7. 1985. borac Srpske vojske 1912 – 1920. Pobedio četiri carevine, tursku, bugarsku, austrijsku i nemačku, nosilac Albanske spomenice”. Ovu priču, satkanu od surovosti koju kod vojnika izazovu vreme i okolnosti, i od visoke ljudske časti, netremice su 84 godine kasnije slušali pripadnici jedne artiljerijske baterije iz Čačka, na ratnom položaju. Tog aprila 1999. na Pešterskoj visoravni, bejahu, kao Vojska Savezne Republike Jugoslavije, spremni da brane otadžbinu koju je napalo 19 najjačih armija sveta. Kazivač je bio general Milorad Prelević (1932–2007), voljan da podigne hrabrost našim jedinicama, i ta povest načinjena od najtananijih niti duše čovekove, i lepo ispričana, izmamila je suzu svakom vojniku. politika |
Autoru: | Senka [ 29 Okt 2016, 01:04 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Ratni fotograf Miloje Igrutinović Милоје П. Игрутиновић (Фото Породична архива) Potresne fotografije Plave grobnice obišle su svet i reprodukovane su u milionskom obliku u raznim novinama domaćim i stranim, monografijama, čitankama i muzejskim postavkama. Ove biblijske scene nemaju potpisanog autora i razumljivo je da mali broj ljudi, osim arhivsko-muzeološke struke, zna da je njihov autor Srbin, fotograf-amater, Miloje P. Igrutinović. Njegove fotografije nisu splet slučajnog prisustva. Čudesan je životopis ovog rezervnog narednika-bolničara, učesnika oba balkanska i Prvog svetskog rata. Miloje P. Igrutinović je rođen u selu Šilopaj, pod obroncima Rudnika, gde je završio osnovno obrazovanje. Trgovački zanat je izučio u Gornjem Milanovcu. Prvi balkanski rat prekida njegovu želju za daljim školovanjem. Raspoređen u poljsku bolnicu, Miloje Petra Igrutinović nije bio u prvim borbenim redovima, ali je formacijski često bio životno ugrožen. Uz torbicu zavoja nosio je i mali boks fotoaparat. Po prirodi pedantan i metodičan, svoj fotografski opus Miloje P. Igrutinović je sabrao u nekoliko celina: Prvi balkanski rat, Drugi balkanski rat, Prvi svetski rat u Srbiji, Povlačenje preko Albanije, Srbi na Krfu i Proboj Solunskog fronta. Ovaj vredan dokument nacionalne istorije čuva se u nekoliko ustanova. Arhiv Srbije u Beogradu poseduje u šest arhivskih kutija 1.045 negativa i 1.048 snimaka Miloja P. Igrutinovića. Zanimljivo je je da ovaj sanitetlija Šumadijske divizije, tek 1916. dobija zvaničnu dozvolu za fotografska snimanja nov aparat 9x12 cm i potreban fotografski materijal. Postoji sačuvan dokument njegovog pukovnika upućen komandantu Druge armije, sa molbom za dalju nadležnost snimaka Miloja P. Igrutinovića, fotografa u štabu Šumadijske divizije. Na osnovu tog spiska tumačimo sačuvane negative na staklenim pločama. Neprocenjivo je Milojevo dokumentovanje pozadine srpske vojske i „mirovanje” u grčkom arhipelagu; Osvećenje spomenika gospođi Harlej – engleskoj bolničarki, Srpska škola na Krfu, Regent Aleksandar u Solunu posećuje bolnicu koja nosi njegovo ime, Spomen-ploča palim drugovima na kojoj piše: Minuće godine, vekovi će proći, al’ tebi česmice neće niko doći, al’ doći će seni palih drugova, da tvojim žuborom, urlikom vukova, treskom gromova, odjekom lugova, pevaju slavu srpskih pukova. (14. 2. 1917) Do proboja Solunskog fronta Miloje je raspoređen u fotografsku sekciju u Solunu. Većinu svojih fotografija je autorizovao na licu slike u donjem desnom uglu, rukopisno. Muzej rudničko-takovskog kraja je od privatnih kolekcionara otkupio pet njegovih fotografija velikog formata, ručno kolorisanih. Posle rata, 1925. godine, zapošljava se kao fotograf u tek osnovanom Vojnogeografskom institutu, današnjem Vojnom muzeju. Preporuku za njegov premeštaj u Beograd je lično napisao tadašnji predsednik opštine Gornji Milanovac, navodeći u pismu da je Miloje P. Igrutinović „čovek bez mrlje”. Po penzionisanju, Milojeva velika želja je bila da svoju ratnu fotografsku zbirku preda na čuvanje Vojnom muzeju u Beogradu, ali je odbijen zbog nezainteresovanosti nadležnih u toj ustanovi. Poštujući očevu želju, Vladan Igrutinović, sin Milojev, posle njegove smrti 1962. godine nudi Državnom arhivu NR Srbije fotografsku zaostavštinu svoga oca na otkup, što je i učinjeno. U arhivskom „Glasniku”, septembra 2008. Saša Đ. Ružesković detaljno opisuje stanje zbirke fotografija Miloja P. Igrutinovića u Arhivu Srbije, napominjući da Vojni muzej, Narodna biblioteka i Istorijski muzej Srbije imaju albume njegovih različitih fotografija. U novijim vremenima, 2001. godine, Vojni muzej se odužio svom fotografu izuzetnom monografijom kustosa, istoričara umetnosti Marine Zeković, „Ratni slikari, fotografi amateri i dopisnici fotografi u srpskoj vojsci 1914–1918”. Knjiga je doživela dva izdanja i u njoj Miloje P. Igrutinović dobija zaslužno mesto među svojim kolegama. Za vreme Drugog svetskog rata, Miloje se sa porodicom povlači u rodni Šilopaj. Dojavom, dolazi do racije nemačkih okupacionih snaga, kada mu oduzimaju tri fotografska aparata, među kojima i ratni, sa Solunskog fronta. Naredne četiri godine određen mu je kućni pritvor. U Velikom ratu, Šilopaj je dao otadžbini 104 vojnika, 51 je poginuo. Igrutinovići su imali šest ratnika, trojica su se vratila rodnoj grudi, među njima i nosilac Albanske spomenice, ratni fotograf-sanitetlija Miloje P. Igrutinović. Muzej rudničko-takovskog kraja iz Gornjeg Milanovca sprema izložbu posvećenu „čoveku bez mrlje”, u nadi da će pre toga jedna ulica u Gornjem Milanovcu biti nazvana po njemu. politika |
Autoru: | Senka [ 29 Okt 2016, 01:07 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Uvek prvi u jurišima Ratni put potpukovnika Bogoljuba Molerovića iz Vračevića kod Lajkovca, do herojske pogibije na Kajmakčalanu 1916. godine Потпуковник Богољуб Молеровић са посилним Видојем Дрозговићем на Кајмакчалану 1916. (Фото Збирка Милоја Бабовића) Ako su hrabrost i lični primer pravi pokazatelji veličine jednog oficira u ma kojoj vojsci on bio, onda je potpukovnik Bogoljub Molerović, rodom iz sela Vračević kod Lajkovca, koji je komandovao srpskim jedinicama u balkanskim i Prvom svetskom ratu, zaista zaslužio da mu ime bude upamćeno. Nije bilo bitke u kojoj nije stao na čelo svoje jedinice i poveo je u juriš, u slavu... Sve do poslednje, u zoru 17. septembra 1916. na Kajmakčalanu. Bio je komandant drugog bataljona Petog pešadijskog puka u sastavu Drinske divizije, prošao Cer, Čokešinu, Mačkov kamen, Kolubaru, Suvobor, štitio srpsku vojsku u prelazu preko Albanije, stigao do Solunskog fronta. Na krvavom Kajmakčalanu Petom pešadijskom puku je zapao jedan od najtežih zadataka, osvajanje vrha Floka – isturenog i izuzetno dobro branjenog bugarskog položaja. Srpska vojska je u tim borbama trpela velike gubitke, poginula su i dva komandanta puka. Uprkos svemu, odstupanja nije bilo, bataljon Bogoljuba Molerovića je u zoru 17. septembra krenuo u odlučujući juriš. Njegovi vojnici u juriš ka pobedi, potpukovnik Molerović u juriš ka večnosti. U momentu iskakanja iz rova na položaju Virut, pao je smrtno pogođen, navodi valjevski publicista Milorad Radojčić u svojoj knjizi „Besmrtni ratnici valjevskog kraja u ratovima 1912–1918 – vitezovi Karađorđeve zvezde”. Ubrzo potom, dodaje Radojčić, Molerovićev bataljon osvojio je famoznu Floku, a po zauzeću Kočobeja i padom Suvog brega srpska vojska potpuno je ovladala masivom Kajmakčalana. Za izuzetnu hrabrost i požrtvovanje potpukovnik Petar Molerović je već sutradan po pogibiji posthumno odlikovan Ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima četvrtog stepena. To mu je bila druga Karađorđeva zvezda, prvu je dobio za oficirske zasluge u borbama na Kolubari i Suvoboru, podseća Radojčić. Hrabrom oficiru pažnju posvećuje i Branko Žujović, novinar Kineskog međunarodnog radija u Pekingu i publicista poreklom iz Vračevića, u svojoj knjizi „Vračević – prilozi za istoriju sela”. Petar Molerović, navodi on, bio je izdanak stare vračevačke familije Kostića, pripadao je elitnoj klasi oficira Kraljevine Srbije koja je početkom 20. veka, oslanjajući se uglavnom na sopstvene snage, uspela da trijumfuje u dva balkanska i Prvom svetskom ratu. Molerović, rođen 1876, završio je valjevsku gimnaziju, pitomac Vojne akademije u Beogradu postao je početkom septembra 1896, a prvi ukaz za unapređenje u čin potporučnika ispisan mu je 31. maja 1899. godine. Obavljao je više oficirskih dužnosti, da bi 1905. bio upućen na stručno usavršavanje u Francusku. Početkom Prvog balkanskog rata 1912. službovao je u 18. pešadijskom puku u Beogradu kao kapetan prve klase. Za zasluge u borbama dobio je Zlatnu medalju za hrabrost „Miloš Obilić”, Medalju za revnosnu službu i druga odlikovanja. Slede prekomanda u Peti pešadijski puk Drinske divizije, zatim osvajanje Jedrena, učešće u operacijama na Bregalnici i novo ordenje... Potom i Prvi svetski rat, slavne epopeje srpske vojske od Cera sve do Kajmakčalana, gde je u 41. godini okončan herojski put još jednog velikog srpskog ratnika. Potpukovnik Bogoljub Molerović sahranjen je sa ostalim poginulim vojnicima svog puka na samom vrhu Kajmakčalana, da bi 1932. godine njegovi posmrtni ostaci bili preneti u porodičnu grobnicu u Čačku, jer je bio oženjen Olgom, ćerkom Aristida Jovanovića, apotekara iz tog grada. Na spomen-ploči vojnicima iz Vračevića i okoline izginulim od 1912. do 1919. godine, u hramu Svetog Đorđa u manastiru Bogovađi kod Lajkovca, ime potpukovnika Bogoljuba Molerovića nalazi se na prvom mestu. politika |
Autoru: | Senka [ 29 Okt 2016, 01:10 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Zarobljenik legendarnog Vorošilova (Фото Породична архива) Jedinac u oca Koste i majke Ljubice, iz ugledne i bogate pančevačke porodice, Viktor Carina tek što je dobio svedočanstvo o položenoj velikoj maturi u Segedinu, sa ispitom zrelosti u rukama i upisnicom na Univerzitetu u Budimpešti, dočekao je Prvi svetski rat. Rojilo se mnogo ideja, o jednom bezbrižnom letu koje sledi i živela nada ovog mladog čoveka, kako će s jeseni napustiti dom i otići u mađarsku prestonicu da nauči novi jezik i stekne nove kolege i prijatelje…, a bilo je to leto 1914. godine. Umesto da se posveti nauci, novonastala situacija diktirala je promenu planova, te on sa drugovima iz đačke klupe biva poslat u vojnu školu. Tu stiče čin i kao mladi oficir dobija prvo zaduženje – biva postavljen za komandanta „štafle”, današnjim jezikom rečeno, čete za snabdevanje. Nije prošlo mnogo, a mlađani Viktor odlazi na front u Galiciju, u kojoj ga za kratko vreme Rusi dva puta zarobljavaju. Prvi slučaj desio se kada je pao u ruke belogardejskog komandanta Petljure, koji ga ubrzo pušta, zapravo čim je saznao da je Viktor Srbin, no drugo zatočeništvo je bilo mnogo dramatičnije beleži, Marko Drakšan u knjizi „Pančevo u mom srcu”. Naime, ruska divizija pod zapovedništvom komandanta Mahnona takođe je bila nepoverljiva prema austrougarskom oficiru koji je čim su ga zarobili ustvrdio da je Srbin. To iskusnom komandantu nije bio krunski argument, pa su Viktora najpre držali pod prismotrom, a onda i pustili posle mesec dana, ali je on ubrzo postao ponovo žrtva hapšenja čim se vratio na austrougarsku stranu. Tu mu je, po pričama, pretila i smrtna kazna, jer je bilo krajnje sumnjivo „kako su ga to Rusi tako lako pustili”. Izvor dalje govori, da ga spasavaju drugovi iz oficirske škole, ali i da je za kaznu ponovo morao na daleki ruski front. Rat se odužio, a Viktor je i treći put završio u zarobljeništvu. Desilo se to kada je sa svojom četom stigao čak do Caričinog grada, kasnije poznatijeg kao Staljingrad. Komandant, tada već „crvenih” Rusa, zahtevao je od mladog Pančevca da preda celokupno naoružanje i više stotina zaprežnih kola sa municijom i hranom. Carina pristaje da to učini, ali zahteva da mu se izda potvrda za sve što je oduzeto, kako ga Austrijanci ne bi streljali zbog dezerterstva. „Crveni” komandant tada se grohotom nasmejao, ceneći da je mladi oficir drzak, ali i hrabar. Ipak, a možda i baš zbog toga, traženu potvrdu mu daje i još pride troja kola da vrati i ranjenike. U potpisu tog dokumenta, koji je Viktor sačuvao stoji ime Klimenta Vorošilova. Bio je to legendarni vojskovođa ruske Oktobarske revolucije i mnogo godina kasnije sovjetski maršal i predsednik Prezidijuma Vrhovnog sovjeta SSSR-a. Nažalost, Carina više nije imao kome potvrdu da pokaže. Austrougarska je u međuvremenu kapitulirala i Prvi svetski rat je bio gotov, a trostruki zarobljenik se vratio u svoju kuću u Pančevu koje je sada bilo u novoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U nastupajućim godinama Viktor Carina, sa velikim imanjem u rodnom Banatskom Novom Selu i spratnom kućom u Pančevu, ubrzo je postao i vlasnik trgovinske radnje u Pašićevoj ulici u Beogradu. Tu su se mogle kupiti najmodernije privredne mašine, poznatih evropskih firmi, te mu je posao išao od ruke i odlično napredovao pa je uskoro otvorio i privatnu banku. Familija Carina u varoši je i ranije poznata po sportskim poslenicima, pa je i Viktor izrastao u cenjenog građanina Pančeva, naročito među ljubiteljima fudbala. Kada je 1924. godine u gradu na Tamišu osnovan i treći fudbalski klub „Vojvodina”, postao je njegov predsednik, a ostala je i zabeleška da se toliko zalagao za ovdašnje sportiste da se zaputio čak do Budimpešte, kako bi najboljem strelcu pančevačke „Vojvodine” Milošu Đoninu kupio najnoviji model kopački. politika |
Autoru: | Senka [ 30 Nov 2016, 17:54 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Живот и смрт српског Црвеног Барона ТОБЏИЈА ЛЕТИ Почетак нашег ратног ваздухопловства обележио је официр – пилот Бранко Вукосављевић. Иако се по једна улица у Београду и Новом саду зову по њему, то име треба запамтити отпоручник Вукосављевић врло брзо добио је прилику да у крвавој пракси потврди све оно што је научио у клупама Војне академије. Доказао се на челу своје батерије, па је напредовао у поручника у октобру 1912. године. Као водник Друге коњичке батерије, у саставу Прве армије, нарочито се истакао у борбама код Куманова, Велеса, Алинца, Племетвара. Надлежни су уочили да његова батерија не само да прецизно дејствује по непријатељу, већ се и Вукосављевић врло истиче личном храброшћу, стоји усправан док око њега шиште гранате. После пораза Турске, мало затишје, па удри поново. У Другом балканском рату 1913. године добија и други официрски чин, постаје капетан друге класе, а његова батерија у извештајима је опет означена као најбоља. Аустроугарска објава рата Србији 1914. године затекла га је на месту командира Шесте брзометне пољске батерије „Шкодиних” топова, а та батерија је дејствовала у свим борбама око освајања Фоче те године. Изгледа да му је некако прешло у навику да се нарочито истиче, па је после рововске војне на том делу фронта унапређен у капетана прве класе, у јуну 1915. године. Август и септембар провео је код Горажда и Чајнича, командујући водом брзометних хаубица. Уочи борби око Новог Пазара, Рожаја, Колашина и Берана, неко се досетио тобџије Вукосављевића, који увек иде где је густо. А тамо се управо спремало да постане врло густо. Поставили су га на положај начелника штаба Јаворског одреда. Тамо је одржавао тесну везу са црногорском Санџачком војском, под командом ђенерала Јанка Вукотића. Убрзо су се над Србијом надвили тамни облаци. Решено је да се крене ка југозападу, а на том путу кроз беспутне албанске планине нашао се и Бранко са својим Јаворцима. Пљевља, Пријепоље, Сјеница, Нови Пазар, Рожаје, Колашин, па све према Скадру. У повлачењу, некако би се увек задесило да он буде последњи. У заштитници. Тако је та заштитница накратко избацила Аустријанце из већ заузете Сјенице, одакле су угрожавали позадину српске војске. Како је дошло до продора на другим секторима, овај успех није имао очекивано дејство, па се Вукосављевић повукао. На путу ка Пазару, нашао се одвојен од своје главнине, само са два мала кљусета. Спустио се на друм, и на неколико стотина метара испред себе угледао ватре. Када се мало примакао, све се плавило од аустријских униформи. Као нека греда, препречили су пут и логоровали около. Куд ће, где ће, напред не може, а назад не сме, реши да проба да се провуче. Мало захваљујући тами, а мало више безобразлуку, јер који би се лудак усудио да пролази одмах поред логора, са све коњима, прошао је. Мало по мало, 5. јануара 1916. године стигао је у Скадар. Онако исрцпљеном, полумртвом, море му је одмах повратило снагу, како је касније рекао. Три дана касније, уследио је судбински догађај. Од Скадра до Љеша и Драча пребачен је аеропланом. И то је била љубав на први окрет елисе. У пилотској елити Небо, које ће му одредити живот, Бранко Вукосављевић први пут је угледао 23. марта 1887. године, у главном граду Вељкове крајине, Неготину. Рођен у породици Василија, деловође неготинске општине, прилично рано је осетио на својој кожи како живот уме да буде суров. Већ у шестој години остао је без оца. Три месеца касније умире му и једини брат. Остаје сам с мајком, која се упорно труди да му омогући колико-толико нормалан живот. Удовици са дететом то баш и не полази за руком, па је Бранко током школовања принуђен да се почесто сељака по Србији, уздуж и попреко. Малу матуру, 1901. године, и пети разред учио је у Зајечару, шести у Београду, а седми и осми у Крагујевцу. Тамо је и матурирао, 1905. године. Како то обично бива с бистром децом српске сиротиње почетком двадесетог века, да би се школовао, морао је да служи по бољим кућама. Ипак, просветне власти су препознале даровитост младића, па је ослобођен полагања матурских испита, као најбољи у генерацији. По свршеној гимназији обично се каже да је младић, задојен љубављу према отаџбини, ступио у Војну академију. Тако је и Бранко ступио у 38. класу ниже школе Војне академије, 1. септембра 1905. године. После неколико месеци произведен је у каплара, па следеће године у поднаредника, а у наредника пред саму Анексиону кризу, 1. септембра 1908. године. Какав је био у гимназији, такав је био и на Академији, па је завршио први у рангу у својој класи. У чин потпоручника унапређен је 1. септембра 1909. године, и одмах је додељен Дунавском артиљеријском пуку. Тако ће као тобџија стићи кроз вихоре три рата све до Крфа. Тамо је намерио да се пријави за артиљеријски пук који је требало да се направи у Русији, у оквиру добровољачке дивизије. Међутим, то би био само повод да дође у Русију, а тамо би одмах тражио да га пребаце на аероплане. Међутим, убрзо је пропао одлазак у Русију, али се отворила нова могућност. Тражени су људи који би отишли у Француску, на обуку за пилоте. Наравно, Вукосављевић се све трчећи пријавио. Крајем априла напустио је Крф, и у Шартр стигао 2. маја, на челу групе наших официра. Како је био и најстарији официр, и најбоље говорио француски, постављен је за вођу пута. То је била трећа група будућих српских пилота. Измешани с Французима, наши су распоређени по разним летачким групама. Бранко је био у екипи „П. Д. М.”, чији је учитељ био искусан пилот Дидије, који је пре тога обучио многе француске асове. Како је било ратно стање, обука је извођена по скраћеном поступку. Одмах пракса, уз нешто мало теорије. Прво су рулали по писти на „пингвину”, па је Дидије одлучио да је доста. Свега два дана касније почело је летење на дуплим командама. Летело са на малим „фарманима”, све изнад Шартра. После свега десет дана обуке Бранко је летео сам. Приликом једног лета, улетео је у олују која га је у ваздуху изненадила. Они са земље били су сигурни да му нема спаса, већ су ожалили и њега и авион, а онда се појавио „фарман”, у положају за слетање. Дочекали су га аплауз и пилотска диплома. После курса у Шартру, уместо на Солунски фронт, који је жарко желео, послат је у ловачку школу „Нијепор”. Међу елиту француске војске. Свим могућим и немогућим акробацијама на небу скреће на себе пажњу наставника и команданата. Командант школе је тврдио да „овај луди Србин мора да је некако рођен на небу”. Убрзо је прошао и хидропланску школу, школу гађања, да би освануо у акробатској школи у Поу. Сматрало се да је та школа у неку руку овоземаљско чистилиште савезничких пилота. Оно што кроз њу прође, а при том остане живо – печено је. Једноставно, ваља. Како је Бранко преживео акробатску школу, пребачен је на Солунски фронт. Ступио је на дужност у децембру 1916. године, и то да као командир образује прву ловачку ескадрилу на аеродрому у Вертекопу. Све по угледу на француске ловачке јединице, образовао је такозвано нијепорско одељење. На фронту су се одмах осетиле последице. Кобни „нијепор” Савезницима је одмах скочио морал, људи су живнули чим су изнад себе угледали авионе. А итекако је те промене осетио и непријатељ. Иако командант, Вукосављевић је вршио извиђања, са копилотом Милетићем, у дубоку позадину непријатеља. А кад су већ ту, могу да баце и понеку бомбу, чисто да не буде досадно. Међутим, за пилота ловца извиђање је досадно, па је прешао у једноседе. Први је почео да гони непријатељске аероплане и да води борбе у ваздуху. Дешавало се да сам кидише и на читаве непријатељске ескадриле, ако би се некако задесиле изнад фронта. Тако се 20. марта 1917. године десило да, крстарећи у „нијепорима” једноседима, Вукосављевић и пратилац му Милетић налете на један непријатељски „авијатик”. Стуштили су се на њега, и убрзо се непријатељ у ковитлацу и пламену срушио на ничијој земљи у кланцима Кожуха. За ову прву победу у ваздуху похвалио га је војвода Петар Бојовић. Похвалама се придружио и ђенерал Сарај, главнокомандујући војске на Солунском фронту. У сличну акцију полетео је и 3. маја 1917. године. Изнад села Полчишта наишао је на једну ескадрилу немачких „фокера”. Како су се ови управо спремали да навале на њега, Бранко тешко да је имао времена да се безбедно удаљи. Исправно је одлучио – напад је најбоља одбрана и, таман кад су Немци помислили да бежи, окренуо је авион и стуштио се у јато непријатеља. Једна усамљена кокарда наспрам седам црних крстова! Једино што пилоти изнад тих крстова нису знали јесте да Вукосављевић нема обичај да напушта поприште докле год му је митраљез пун. На висини од око 2500 метара развила се огорчена борба. Штекетање митраљеза мешало се с хуком мотора, напрегнутих до пуцања. Бранко је налетао на непријатеља, пуштао рафале, и брже-боље се губио у облацима. У току једног маневра, са Сунцем за леђима, на њега се окомио један двосед. Немац је из непосредне близине успео да сручи цео рафал. Бранко је баш у том тренутку дошао у реп вођи немачке ескадриле, спремао се да пуца, кад га је нешто пресекло. Метак је просвирао кроз десно раме, изашавши у висини кључне кости, а даље се заглавио негде у мотору. Машина је почела да дими, авион да губи брзину, а наш пилот је убрзо постао свестан да је тако савршена мета. Одлучио је да пикира. Обрушио се ка земљи под правим углом, а овај маневар изненадио је Немце толико да су га само посматрали. Када је већ изгледало да се сигурно закуцава носом у ледину, исправио је авион и, иако тешко рањен, некако успео да долети до наших линија и беспрекорно слети. Чим је изашао из авиона, онесвестио се, па је у енглеској болници у Скочивиру подвргнут хируршком захвату. Ипак, постигао је циљ – непријатељ је растурен, бомбардовање онемогућено. Како рана баш и није била наивна, заглавио је на лечењу у Француској. Иако у завојима, време је користио да се упозна с новим авионима „спад”, који су тек увођени у борбену употребу. Нешто му није дало мира, па је на личну жељу учествовао у ваздушним борбама на Западном фронту. У Француској је забележио и другу победу, у непосредном окршају. У августу 1918. године враћају га на Солунски фронт. При пробоју, његова ескадрила гони непријатеља, Бранко с мале висине бомбардује и митраљира Немце и Бугаре у повлачењу. По завршетку рата, све ваздухопловне јединице које су водиле борбена Солунском фронту груписане су у Новом Саду. Од тих аероплана и заробљених непријатељских, успостављена је „Аеропланска ескадра”, претеча Команде војног ваздухопловства. Најлогичнији могући избор за команданта био је управо Бранко Вукосављевић. У чин мајора унапређен је 1919. године, а у „Аеропланској ескадри” био је све и свја. Брзо је успоставио ред, и први ђаци већ су почели самостално да лете. А онда је дошао тај 19. јун 1919. године. Лепо јутро, без облака, обука у току, а на писти и командант. У једном тренутку, биће да су га засврбеле руке, тек, наредио је механичарима да му припреме авион. На његов знак механичари су се одмакли, а авион је хватао залет. Одлепио се од земље и готово вертикално узлетео. Као и сваки пут. На висини од око 150 метара, један оштар окрет надесно и... мотор је стао. Аероплан је почео да се обрушава, и делић секунде касније, у кршу изломљеног „нијепора” окончани су летачка каријера и живот највећег српског пилота. Смрт је била тренутна. И том и таквом смрћу дао је печат целом свом животу, некако се чини као једини могући крај за таквог човека. politikinzabavnik |
Autoru: | Senka [ 18 Jan 2017, 23:50 ] |
Tema posta: | Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici |
Znate li ko je kapetan Milisav Čamdžija? Tek u nedelju je u Velikom Borku, rodnom mestu ovog junaka iz 19. veka, prvi put posle Drugog svetskog rata održan parastos i odata počast ovom zaboravljenom heroju. Pesma ustaničkog kapetana Milisava Čamdžije sa osvojenog turskog topa koji je branio Stambol kapiju, u zoru na dan Svetog Andreje Prvozvanog 1806, označila je povratak Srba u svoju prestonicu Beograd posle nekoliko vekova. Svečanost koja je juče održana su inicirali izviđači odreda "Sveti Sava", Čamdžije, potomci junaka koji je poginuo pre tačno dva veka u Drugom srpskom ustanku oslobađajući Palež, današnji Obrenovac, pišu "Večernje novosti." Pridružili su se i meštani i opština Barajevo, kojoj Borak pripada, kao i predstavnici Rečne policije, koji Čamdžiju smatraju svojim prethodnikom. MEMORIJAL U BORKU Čamdžija je posle pogibije sahranjen, po poslednjoj želji, pod skromnim kamenim spomenikom pored brata Ivanka, u rodnom Velikom Borku. Inicijativni odbor sastavljen od meštana ovog beogradskog sela koje predvodi Dragoslav Jovičić Uča, Izviđački odred "Sveti Sava" i potomci najavili su da će, pored njega, do sledećeg godine tu podići mali memorijalni centar. Danas je malo poznato da je Čamdžijin podvig osvajanja turskog topa koji je branio palisade bio presudan za oslobađanje Beograda. Naime, ustanici su još od 1804. uspostavili opsadu oko snažno utvrđenog grada koji je branila osmanska posada sa 300 topova. Ni u jesen 1806. vožd se nije usuđivao da juriša na grad sa samo 40 topova, a hladnoća i slabo snabdevanje lomili su moral ustanika. Knez Sima Marković, iz Velikog Borka, kod koga je Milisav bio kapetan, vojvoda Vasa Čarapić, Zmaj od Avale, Uzun Mirko Apostolović i Konda Bimbaša su prelomili i samostalno krenuli u odlučnu bitku. Čamdžija se zakleo da će prvi ući u varoš. Na dan Svetog Andreja, odlučni ustanici su krenuli na gradske bedeme, ali se grupa koja je jurišala na najutvrđeniju Stambol kapiju pokolebala kad je smrtno ranjen vojvoda Vasa Čarapić. Preokret je donela gromoglasna pesma Čamdžije koji je osvojio i zajahao turski top: "Hej braćo Srbi, krila sokolova k meni, k meni, ja sam na jendeku!" Čarapić, Zmaj od Avale je izustio: "Ne bojte se. Eno peva Čamdžija", a poziv Čamdžije začuo je i Karađorđe na Tašmajdanu i, po svedočenju svog posilnog, povikao: "E, sverova Milosav, po duši ga. Juriš, junaci, i mi da ne budemo poslednji." mondo |
Stranica 3 od 4 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |