Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:11


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 14 Jun 2013, 03:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Poniženo srce majora Gavrilovića

Malo poznati detalji životne priče legendarnog majora Dragutina Gavrilovića. Završio u bedi, odbačen i od prethodne, ali i od nove vlasti

Slika

Slika
Odlikovanja majora Gavrilovića

Slika
Major i vojnici

Slika
Major Gavrilović na venčanju ćerke

Slika
U ratnoj bazi

Slika
Deca majora Gavrilovića

„VOJNICI! Junaci! Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja. Naš puk je žrtvovan za čast Beograda i Otadžbine. Vi nemate, dakle, da se brinete za živote vaše, oni više ne postoje. Zato, napred, u slavu! Za kralja i otadžbinu! Živeo kralj, živeo Beograd!“

Ovo je čuvena komanda majora Dragutina Gavrilovića, koju je izgovorio 7. oktobra 1915. godine, kada je sa svojim pukom branio Beograd od napada Austrijanaca. Ušla je u vojne udžbenike i enciklopedije. U teškom boju svi majorovi vojnici su izginuli, a on je teško ranjen. Šta se posle dešavalo sa ovim junakom, javnosti je malo poznato.

Potomci legendarnog majora - unuk Blagoje Marinković i praunuk Miloš - žive danas u Beogradu. S ponosom se sećaju svog slavnog pretka.

Dragutin Gavrilović je rođen 25. maja 1882. u Čačku. Vojnu akademiju završio je 1901. i učestvovao u Balkanskim ratovima. Prošao je i celu golgotu Prvog svetskog rata. Nakon njega raspoređen je na dužnost komandanta puka u Kruševcu, gde se oženio Darinkom i dobio petoro dece.

BEZ ZETOVA
DRAGUTIN Gavrilović i njegova žena Darinka su izrodili četiri ćerke (Milicu, Ljubicu, Dragicu i Emiliju) i sina Dragoša.
Ćerke su se udale za kraljevske oficire, a sin je bio kapetan. Zetovi su umrli u nemačkim logorima, a sin Dragoš Gavrilović je preživeo zarobljeništvo, emigrirao u SAD, oženio se i umro 1979.

Danas u Čikagu živi unuk Dragutin - Buca Gavrilović, koji retko dolazi u rodni Beograd.

- Posle proboja Solunskog fronta vojvoda Bojović ga je, odmah, predložio za viši čin, ali je vojvoda Stepa Stepanović bio protiv, jer je „mnogo mlad“. Polagao je generalski ispit u Štipu 1927, i pao. Kada je prekomandovan u Beograd, 1930, odbio je da polaže drugi put, jer je osećao da ga vojni vrh ne prihvata - priča unuk Blagoje.

Slika
Major pred početak rata i po izlasku iz logora 1945

Blagoje objašnjava da su kraljevi generali Tešić i Hadžić govorili da Gavrilović nije odan dvorskim oficirima. Da bi ponizili, tada u vojsci jako popularnog pukovnika Gavrilovića, Generalštab ga imenuje za predavača vojne administracije na Vojnoj akademiji.

- Za njega, artiljerijskog pešadinca, to je bilo poniženje - kaže praunuk Miloš Marinković. - Kada je izbio puč 27. marta 1941, general Simović je nudio pradedi da ga unapredi u generala i da mu dodeli mesto ministra, ali je on odgovorio: „Ne želim ni generalski čin, ni ministarsku fotelju! Ja sam vojnik!“

Dragutin Gavrilović je zarobljen, pri povlačenju Jugoslovenske kraljevske vojske, 1941. godine, u Sarajevu. Bio je u logoru u Nirnbergu do kraja rata.

Blagoje je sin najmlađe Gavrilovićeve ćerke Emilije, koja je bila profesor književnosti. Umrla je 1991. godine.

- Majka mi je pričala da je deda bio pošten i mudar čovek. Svu decu je iškolovao, završila su fakultete. Živeo je skromno. Dok je bio u zarobljeništvu, pisao je ženi i deci da ne uzimaju pomoć koju daje vlada Milana Nedića. A kada je napuštao nemački logor, odbio je da kao najstariji logoraš izađe prvi, već je izašao poslednji - priča Blagoje Marinković.

ORDENJE

PUKOVNIK Gavrilović je odlikovan Karađorđevom zvezdom, ordenima Svetog Save, Belog orla, Jugoslovenske krune, francuskim ratnim krstom, Legijom časti, medaljom Miloš Obilić, Spomenicom na rat 1914. i sa još 12 odličja.
Prvi je počasni građanin Kruševca.

Nova komunistička vlast kažnjavala je njegovu porodicu. Ćerke, u početku, dok je još bio u zarobljeništvu, nisu mogle da dobiju posao jer se otac „nije vratio iz emigracije“. Kada je umro, žena i deca nisu dobijali njegovu vojnu penziju punih deset godina. Označen je kao čovek bivšeg režima, a to se teško opraštalo.

Pričalo se da je Dragutin Gavrilović bio hapšen, a potom pretučen na ulicama Beograda do smrti.

- Ništa od toga nije tačno. Kad je moj pradeda došao iz zarobljeništva bio je kost i koža. Bio je sedam dana u sabirnom centru na Banjici, gde se malo oporavio. Došao je kući i okupio porodicu oko sebe. Srce mu je desetog dana puklo od uzbuđenja. Umro je u svom stanu na Slaviji, 19. jula 1945, u krajnjoj bedi. Sahranjen je u odrpanoj uniformi pukovnika Jugoslovenske kraljevske vojske, u grobnici svoje rođake na Novom groblju, jer nije imao svoju - kazuje Miloš Marinković, koji je za maturski rad o pradedi dobio nagradu grada Beograda.

Tek šezdesetih godina prošlog veka, kada komanda majora Gavrilovića ulazi u svetske vojne enciklopedije, i nova vlast počinje da uvažava njegovo herojstvo i rodoljublje.

- Bio je popularan kod vojske i u narodu, ali nije kod političara. Iz njegove komande redovno su izbacivani kralj i otadžbina. Zahvaljujući i dedinom junaštvu otadžbina je spasena, ali je naša porodica razbijena. Srećom, narod je sačuvao legendu o majoru Gavriloviću. Vojska Srbije mu je uradila bareljef na koji se svakog 7. oktobra polažu venci - ponosan je Blagoje Marinković.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 27 Okt 2013, 18:48
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Niš: Heroji bez slave i pomena!

U Nišu, bivšoj ratnoj prestonici Kraljevine Srbije, nema nikakvih zapisa o poginulima. Dinčić: Nisu istražene čak ni teme nosilaca Karađorđeve zvezde i Albanske spomenice

Slika
Mladi oficir Đorđe Đoka Mihajlović, lekar u Sidi Abdalahu

NIŠ, ratna prestonica Kraljevine Srbije, gde je Nikola Pašić primio objavu rata i odakle su ljudi krenuli put albanske golgote, u kojoj je udaren temelj budućoj državi tri naroda, očekuje dogodine značajnu godišnjicu naše nacionalne istorije - obeležavanje sto godina od početka Prvog svetskog rata.


Mladi niški istoričar Aleksandra Dinčić tim povodom predočava da je pre 95 godina, 12. oktobra, Niš oslobodila Prva srpska armija, odnosno isti ratnici koji su davne 1915. godine krenuli na put neizvesnosti. Ali, pitanje poginulih Nišlija u Prvom svetskom ratu nije uopšte obrađeno. Jer, nema ni spomenika, ni pomenika.

- Godinu dana sam prelistavao crkvene knjige umrlih i rođenih od 1879. do 1919. godine - kaže Dinčić. - I došao do ovakvih pokazatelja da 6.123 rođenih muškaraca nije upisano u knjigu umrlih. Tu prvenstveno i treba tražiti usmrćene u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, koji su rođeni u Nišu.

VIDO I BOLNICA

Dušan Tikić učestvovao je u sahranjivanju svoje braće po oružju na ostrvu Vido i u "Plavu grobnicu", a prešao je Albaniju kao redov-bolničar 4. poljske bolnice Moravske divizije. Njegov praunuk Branislav živi u Nišu, veliki je poznavalac lokalne istorije.
Ima i onih koji su umrli i prirodnom smrću, odselili se, nisu upisani u knjigu umrlih ili su još živi (Dimitrije Stojanović, 1912 - živi u Melburnu), ali većinu čine ratne žrtve. Dinčić kaže da su neistražena tema nosioci Karađorđeve zvezde, ali i Nišlije koji su nosioci Albanske spomenice.

- To su ljudi koji su preživeli ponor Albanije - ističe niški istoričar. - Iz Niša se krenulo putem albanske golgote, pa je zato u ovom gradu, 5. juna 1938. godine održana prva redovna skupština Udruženja nosilaca Albanske spomenice, a 5. i 6. avgusta 1939. godine i Prvi zemaljski kongres ujedinjenja za Kraljevinu Jugoslaviju.

Dinčić obelodanjuje da je pododbor u centru Moravske banovine formirao Obrad Matić, rođeni Nišlija, učesnik svih ratova. Završio je pravni fakultet u Beogradu i u Francuskoj položio ekonomsku grupu doktorata. Bio je ugledni niški advokat i član Pravničkog odbora.

- Albanska spomenica nije se lako dobijala - veli Dinčić. - Stati ispred kralja, to je bila velika čast. Radije put u neizvesnost nego ropstvo. To su bili naši Solunci. Svako od njih je imao trnovit put i ispisivao svoju potresnu ratnu priču. Dragutin Živković, niški predsednik opštine, kao mladi redov je prešao Albaniju sa Drugim pukom drugog poziva, Jordan Tasić sa Prvim divizionom Moravskog artiljerijskog puka, a Dimitrije Dinić sa 3. železničkom četom.

Dinčić priča da mu je najzanimljivija biografija konjičkog potpukovnika Dimitrija Stanojevića:

- On se povukao sa eskadronom Kombinovane divizije, ukrcao u Drač i na Krf ušao u sastav Vardarske divizije.

Potpukovnika Stanojevića treba da se sete i oni koji će obeležavati oslobođenje Niša u Drugom svetskom ratu, jer da nije njega, niška omladina izginula bi do poslednjeg na Sremskom frontu i još bi mnoge majke obukle crninu. Videći veliko stradanje neobučene srpske omladine, prijavio se da kao oficir obučava regrute. Imao je samo jedan uslov - da ne skida kraljevsku uniformu i oznake, jer kako je govorio: "Ja sam se samo jednom zakleo i nikad više".

Bio je jedno vreme u zatvoru, pa je pušten. Kao prekaljeni ratnik odveo je omladince iznad Niške Banje i naučio ih kako da ne poginu. Pobednici su mu se „zahvalili“ tako što je ostao zaboravljen samo zato što je kratko vreme bio kod Milana Nedića. Živeo je do kraja povučeno i mirno. Umro je 1. aprila 1978. godine u Nišu, gde je i sahranjen.

Dinčić ističe da su to bili ljudi koji su ispisivali istoriju i koji će kasnije podizati grad.



ĐAK-NAREDNIK

MLADI Dragoljub Pribišković, kasnije poznati profesor u Nišu, prešao je Albaniju 1915. godine kao đak-narednik 3. čete 4. bataljona 16. pešadijskog puka Moravske divizije prvog poziva. Ukrcao se na brod u Valoni, prešao na Krf, a odatle na Solunski front. Za ratne zasluge unapređen je u čin rezervnog pešadijskog poručnika, a kasnije u kapetana i majora.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 27 Okt 2013, 18:53
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zaboravljeni heroji Prvog svetskog rata: Devet Vajagića kao devet Jugovića

Devedeset i pet godina od slavne pobede Srba na Kajmakčalanu: Sve muške glave iz familije ostavile dom i posao u SAD i dobrovoljno došle na prvu liniju fronta. Tek sada ulaze u Srpsku enciklopediju

Slika
Poslednja fotografija Vajagića pred polazak iz Amerike da se bore za Srbiju

ISPISUJUĆI odrednice o uglednim Srbima iz sveta za Srpsku enciklopediju doktor Vladimir Grečić, ekspert za dijasporu, suočio se sa problemom kako da na prostoru od samo 60 redova ispiše priču o devetorici braće Vajagić iz SAD, koji su bili heroji Solunskog fronta.


- Braća Vajagić, njih devetorica, i njihov otac Risto napustili su porodicu u rudarskom gradu Gera da bi pritekli u pomoć srpskoj vojsci koja je u Prvom svetskom ratu oslobađala zemlju od neprijatelja. Junački su se borili i doprineli pobedi na Solunskom frontu, ali su ubrzo potom zaboravljeni. Njihovim upisivanjem u Srpsku enciklopediju ispravićemo nepravdu prema zaboravljenim herojima oslobodilačkog rata. To su Vajagići: Luka (1877-1970), Risto (1878-1936), Mihajlo (1882-1960), Marko (1885-1961), Simo (1889-1923), Simo Vajkana (1889-1932), Jovo (1893-1923), Đuro (1896-1941) i Stevan (1895-1980) - nabraja dr Vladimir Grečić.

Oni su bili braća i rođaci iz bratstva Vajagića, čiji su koreni u Bosanskoj Krajini, selima Bosanska Bojna, Dobro Selo i Zborište. Njihovi preci, stari Vajagići, emigrirali su u 18. veku u Vojnu Krajinu, gde su bili graničari. Početkom 19. veka pobunili su se protiv vlasti Vojne Krajine i prešli u Bosnu, koja je bila pod vladavinom Turaka. Nakon aneksije BiH 1908. godine Vajagići su, kao i mnogi Srbi, emigrirali iz austrijskog carstva u Ameriku, da ne bi služili i ratovali u redovima bečke vojske.

- Devet braće Vajagića i njihov prijatelj Aleksa Višnjevac iz Milvokija prijavili su se kao dobrovoljci na jednom od nekoliko masovnih skupova koji su organizovani u Geri, u državi Indijana. Bilo je to 22. decembra 1917. godine - svedoči dr Grečić, koji pokazuje fotografiju braće sa sveštenikom, na liturgiji pred polazak za Srbiju.

Atmosfera na ispraćaju je bila ispunjena emocijama. Da devetorica iz familije napusti svoj dom, posao i dobrovoljno pristupe prvoj liniji fronta, bilo je vrlo hrabro. Inspirativna priča o devetorici braće proširila se širom srpske zajednice u Americi i oni su proglašeni za novu braću Jugoviće. Vukla ih je matica Srbija, njihova Krajina i pesma „Tamo daleko“. Jurišala su braća Vajagić i mislili na svoj zavičaj, gde su njihovi očevi i dedovi upalili plamen ustanka sa Petrom Mrkonjićem.

STRADALI

NajveĆi broj pripadnika bratstva Vajagić živeo je u Bosanskoj Bojni, i tu su i sahranjeni. Članovi bratstva koji su živeli u BiH i Hrvatskoj stradali su u ustaškom pogromu i bačeni su u jamu Jadovno. Trojica od devet braće Vajagić su ratovali u Drugom svetskom ratu u partizanima i sahranjeni su u Vojvodini i u Bosni.
- Braću je u rat poveo otac Risto, kog su svi zvali Ćale. Razmešteni su u čete Dunavske divizije, kako bi se umanjila opasnost da odjednom pogine više njih. General Stepa Stepanović pozvao je Ćaleta da ostane u štabu, ali je stari odgovorio: „Pustite me u četu, da kuvam za decu!“. Ispostavilo se da je otac Risto bio najhrabriji borac - svedoči dr Grečić.

Kada je komandir čete na Solunskom frontu tražio dobrovoljce koji bi otišli do bugarskog rova i uhvatili „žive jezike“ i doveli zarobljenike da otkriju njihove položaje, Risto Vajagić se javio. Ušao je u rov prvi. U brzoj akciji, bez ispaljenog metka, ubili su sedam bugarskih vojnika i jednog zarobili. Zarobljenik je bio toliko uplašen da nije mogao da hoda, pa ga je Risto uprtio na leđa i preneo do srpskih rovova. Za to je Risto Vajagić dobio Karađorđevu zvezdu sa zlatnim mačevima. I njegovi sinovi i rođaci su odlikovani za junaštvo.

- Svi Vajagići preživeli su Prvi svetski rat. Samo je jedan, Mihajlo, bio ranjen u nogu i ostao nesposoban. Kao dobrovoljačkim ratnicima data im je zemlja, osam jutara u Bačkom Temerinu i Starom Đurđevu, ali i u selima Majkovac i Ada u okrugu Virovitica u Slavoniji, i u selu Laćarak u Sremu - kaže danas potomak Miroslav Vajagić, unuk solunca Sime Vajagića Vajkana, koji je sahranjen u Temerinu, ali su fašisti tokom rata njegov i druge grobove porušili.

Simo Vajkana Vajagić nije bio najstariji brat, ali je bio starešina bratstva. Na slici pred polazak na Solunski front okićen je lentom starešinstva društva „Banović Strahinja“ iz grada Gera u državi Indijana. Simo Vajagić se ženio dva puta, a sa drugom ženom Marom imao je dvoje dece. Umro je u 44. godini. Od braće je najduže živeo Stevan - sve do 1980, kada je preminuo u selu Laćarak.

Slika

Potomci Vajagića u Temerinu

Potomci devet Vajagića danas žive u Temerinu, Starom Đurđevu i Laćarku. Poznati potomci Vajagića danas su Luka i Branka, Dragica i Dragan, Stanko, Nikola i čika Miša Vajagić, Sava, Anđelka i Miroslav, grafičar iz Temerina, koji kaže:

- U Vojvodini ima 15 porodica potomaka devet braće Vajagića. Čuvamo sećanja na naše pretke. Imali smo dva kongresa Vajagića i napisali smo knjigu o devetorici braće Vajagića kao novoj braći devet Jugovića.

Miroslav priprema treći kongres potomaka braće Vajagića.

Doktor Vladimir Grečić će u međuvremenu portrete devetorice junaka iz bratstva Vajagić da upiše kao odrednicu u Srpsku enciklopediju.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 27 Okt 2013, 18:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Momčilo Gavrić - najmlađi vojnik Prvog svetskog rata

Branislav Gavrić otkriva istinu o ocu Momčilu, najmlađem vojniku Prvog svetskog rata: Grci mu postavili zlatnu ploču na Krfu. Proživeo golgotu i u ratovima i u miru

Slika
Momčilo Gavrić sa majorom Stevanom Tucovićem

JOŠ malo pa će proći pun vek od početka Prvog svetskog rata, a po najmlađem savezničkom vojniku Momčilu Gavriću u Srbiji se ne zove nijedna ulica, škola ili kasarna. Rođen je u maju 1906, a u avgustu 1914. postao je ratnik. Učestvovao je u Kolubarskoj bici, albanskoj golgoti, ranjen je na Kajmakčalanu, učestvovao u proboju Solunskog fronta i demobilisan je sa dvanaest godina kao najmlađi podnarednik na svetu.


Momčilo nema spomenik čak ni u rodnoj Trbušnici, gde mu se sudbina prelomila kad je Hrvatska domobranska 42. divizija Austrougarske vojske izmasakrirala njegove roditelje, sedmoro braće i sestara i baku.

- Velika dobrotvorka Lejdi Pedžet zvala ga je srpski vitez. Grci su mu postavili zlatnu ploču na Krfu. Francuski predsednik Miteran mu je 1985. dodelio orden, a general Lepardije je rekao: „Šteta što niste bili francuski vojnik, imali biste spomenik na Jelisejskim poljima“ - kaže Branislav Gavrić, sin najmlađeg vojnika u 33 vojske koje su učestvovale u Prvom svetskom ratu.

O tragediji i podvizima Momčila Gavrića počelo je stidljivo da se govori tek osamdesetih godina prošlog veka. Heroj je umro 1993, a o njegovim stradanjima posle ratova i danas se ćuti.

NAREDBA VOJVODE MIŠIĆA

TOKOM obilaska Drinske divizije na Kajmakčalanu, vojvoda Mišić se zapanjio kad je u rovu video jedanaestogodišnjeg dečaka u uniformi. Strogo je upitao majora Tucovića šta dete radi na Kajmakčalanu. - Gospodine vojvodo, kaplaru Gavriću je neprijatelj ubio roditelje, sedmoro braće i sestara. S nama ratuje još od Cera, bio je na Kolubari, prešao Albaniju, disciplinovan je i ranjavan - odsečno je raportirao major Tucović. Po naređenju vojvode Mišića istog dana je kaplar Gavrić unapređen u podnarednika, a naredba je pročitana u svim jedinicama srpske vojske.
- Hapsili su ga bivši neprijatelji, austrijski oficiri u jugoslovenskoj kraljevskoj vojsci. Dva puta su ga u logor zatvarali nemački okupatori, a pred streljački stroj su ga izveli i partizani. Hapsila ga je Ozna kad je rekao da nam Albanci nisu braća u vreme kad su Broz i Enver Hodža bili veliki prijatelji - kaže Branislav Gavrić.

Njegov otac do smrti nije mogao da prežali što su Srbi dva puta pravili Jugoslaviju s ljudima koji su činili najstrašnije zločine nad njima. Osuđivao je kralja Aleksandra i Pašića, a još više bivšeg austrougarskog vojnika Josipa Broza.

- Celog života mučila ga je slika tela pobijenih roditelja, braće i sestara u dvorištu kraj kojih su šenlučili vojnici hrvatske „Vražje divizije“, u kojoj je bio i Josip Broz. Na najstrašniji način Momčilo je saznao da zločine u Mačvi nisu činile neke „Švabe“, već vojnici iz Hrvatske i Bosne, koji su govorili istim jezikom kao i njihove žrtve. O tome je morao da ćuti u dve Jugoslavije, naročito u Titovoj - gorko konstatuje Gavrić.

Kad se pročulo da austrougarske trupe ubijaju sve pred sobom u Mačvi i Pocerini, Momčilov otac Alimpije poslao je osmogodišnjeg sina kod strica s porukom da spremi nejač u zbeg. To je spaslo glavu mališanu. Kad se približio kući i video svoje najdraže zverski pobijene, kozjim stazama se zaputio u vrleti Gučeva da pronađe srpske vojnike. Pred komandanta Šestog artiljerijskog puka Drinske divizije, majora Stevana Tucovića, brata socijaliste Dimitrija, doveli su dete, iscepano i krvavo od probijanja kroz žbunje i šipražje.

- Ispričao je šta se desilo njegovoj porodici i tražio top da ih osveti. Iste večeri poveo je baterijskog izviđača, Zlatiborca Miloša Mišovića u selo, da mu pokaže neprijateljske položaje. Zajedno su bacali bombe i svetili Gavriće. Tad su postali nerazdvojni - priča Branislav Gavrić.

Slika

Za junaštvo u bojevima na Gučevu i Kolubarskoj bici mali Momčilo unapređen je u čin kaplara, najmlađeg na svetu. Početkom 1915. preživeo je epidemije koje su desetkovale stanovništvo Srbije. Poslednji se povlačio sa svojim „Drincima“ pod teškim borbama, jer je divizija imala zadatak da štiti nepregledne zbegove u klisuri Ibra. Držeći se za šinjel ratnog poočima Miloša, mali Momčilo je prešao preko zavejanih albanskih planina.
- Uvek je pričao kako su Arbanasi iz zaseda mučki napadali i pljačkali srpske zbegove, kolone živih kostura. Miloš je pazio Momčila, davao mu zadnji zalogaj, nosio u naručju. Jednom je visoki Zlatiborac iznemogao seo u sneg i rekao mom ocu da nastavi sam. Momčilo se sklupčao uz njega i rekao da neće da ga ostavi, da će umreti s njim. To je dalo snagu žilavom gorštaku da nastavi mučni marš kroz smetove - kaže Branislav.

Kad su srpski mučenici stigli do mora, nije bilo obećane savezničke pomoći. Umirali su na ulicama. Tek posle pretnje ruskog cara Nikolaja da će potpisati separatni mir s Nemcima ako zapadni saveznici ne pomognu Srbima, stigle su „lađe francuske“.

- Na Krfu je moj otac dobio prvu pravu uniformu, u kojoj je 1916. otišao na Kajmakčalan. Ratni drug, u civilu učitelj, u pauzi bitaka učio ga je pismenosti. Nastavio je s podučavanjem u bolnici, jer su obojica bili ranjeni. Jednog dana došao mu je u posetu nepoznat čovek i poklonio mu sat i švajcarski nožić. Bio je to Arčibald Rajs - priča nam Gavrić.

SIN DRINSKE DIVIZIJE

„DRINCI“ su mališana zadržali kao „sina divizije“. Jedan od ratnika, krojač u civilu, od starih šinjela mu je sašio uniformu i šajkaču. Vojnici su mu dali pušku sa skraćenom cevi. Na nožicama je nosio stare opanke, jer nije bilo tako malih cokula. U vojnim izveštajima ostalo je svedočanstvo o dečaku Momčilu koji nije hteo da ode od topova i skloni se u rov kad neprijatelj zaspe bateriju uraganskom vatrom. - Oca nisu mogli da zadrže u rovu. Na kraju su ga pustili da povlači konopce - okidače topova - kaže Gavrić.
- Posle proboja Solunskog fronta peške je stigao do Beograda i nastavio ka Sloveniji, gde je na Karavankama branio „braću“ od Italijana. Kad se „Drinci“ vratiše u Beograd, pukovnik Tucović mu izdade poslednju naredbu, da ide u Englesku, čiji su dobrotvori preuzeli brigu o školovanju srpskih siročića. Bio je jedini dvanaestogodišnji đak u podoficirskoj uniformi - kazuje Branislav.

Posle tri godine u gimnaziji „Henri Rajt“, stigla je Pašićeva naredba da se sva srpska deca vrate, jer su neophodna Srbiji koju je rat prepolovio. Siročiće su, umesto lepe reči, na beogradskoj železničkoj stanici sačekali žandari sa zadatkom da ih razvode kućama. U Trbušnici je zatekao stariju braću, demobilisane ratnike, kako životare u bedi. Odlučio je da krene svojim putem.

- Radio je mnoge poslove u Šapcu i Beogradu dok mu neočekivano 1929. nije stigao poziv za regrutaciju. Javio se u kasarnu u Slavonskoj Požegi i rekao da je četiri godine ratovao, da je ranjavan i nosilac Albanske spomenice. Oficir Hrvat izdrao se i tražio da napiše priznanje da laže. Otac nije hteo to da uradi i odležao je dva i po meseca u zatvoru. Austrijski oficiri koji su vodili novu jugoslovensku vojsku, na svakom koraku su se svetili ratnim pobednicima, gubitnicima mira - priča Branislav.

Posle vojske Momčilo se vratio u Beograd i završio grafičarski zanat i obuku za vozača. Oženio se Kosarom, s kojom je radio u fabrici hartije „Vapa“.

Slika

- Mobilisan je pred Aprilski rat 1941. u artiljerijski puk Vojske Kraljevine Jugoslavije u Kolašinu. Sa grozom se sećao te vojske koja mu se raspadala pred očima. Najodvratniji su mu je bili krađa i uništavanje topova. S tugom se sećao kako su „Drinci“ čuvali i pazili svoje oružje. Njegovu diviziju zarobili su Nemci i okružili bodljikavom žicom, ali je on uspeo da pobegne - pripoveda Gavrić.
Uspeo je da se vrati u Beograd, gde su prijatelji uspeli da ga vrate u fabriku „Vapa“, gde je bio asistent Jevrejinu koga nacisti nisu dirali do 1943, jer im je bio potreban kao stručnjak.

- Tada su ih uhapsili obojicu. Oca su odveli u logor na Banjici, odakle je pušten posle nekoliko meseci. Postoje pretpostavke da je spasen zahvaljujući Dragom Jovanoviću, zloglasnom šefu policije. On je njegov dosije pokazao Nemcima a ovi su pustili starog ratnika. Otac je s radošću dočekao oslobođenje 1944. ali mu je ono brzo preselo. Neko ga je optužio za kolaboraciju i izveden je pred streljački stroj. Srećom, naišao je skojevac kome je tokom okupacije davao dragoceni papir, i to ga je spaslo od smrti - navodi Branislav.

Ipak, to nije bio kraj Momčilovim mukama, iako se povukao u sebe i retko je s kim razgovarao.

- Aktivisti „Narodnog fronta“ došli su 1947. na vrata našeg stana i tražili novčani prilog za „bratski narod u Albaniji“. Otac preko toga nije mogao da pređe, rekao je: „Ne dam ništa Arbanasima. Osetio sam ja dobro to njihovo bratstvo 1915. kad su nas ubijali“. Zbog toga je osuđen na godinu i po zatvora. Kad se vratio, dugo nije govorio. Sporazumevao se samo pokretima ruku i mimikom. Mislili smo da je onemeo. Kasnije je počeo da govori, ali do smrti nije rekao gde je bio u zatvoru i šta su mu radili - seća se Branislav Gavrić.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 17 Jun 2014, 22:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sam zaustavio ceo austrougarski puk!

Ilija Vlajić prošao kroz kišu metaka i bombom rešio bitku u Velikom ratu. Uništio reflektor koji je navodio artiljeriju na Beograd. Umro od muke u aprilu 1941. godine gledajući raspad vojske

Slika
Ilija Vlajić, Blagoje Jeftić i Spasoje Kostić na Adi Ciganliji

AUSTROUGARSKI reflektor na obali Save naspram Ade Ciganlije bio je početkom Velikog rata noćna mora Beograda. Njegov svetlosni snop je kao avetinjski prst obeležavao mete austrougarskoj artiljeriji, koja je 24 časa dnevno tukla srpsku prestonicu i položaje njegovih branilaca.




S druge strane, noćna mora Poćorekove Balkanske vojske bila je Ada Ciganlija i danas nepostojeća Mala ada ili Zanoga. Na rečnim ostrvima i Savskom pristaništu odigrale su se prve bitka Prvog svetskog rata. U noći između 28. i 29. jula 1914. austrougarski desant preko Save zaustavili su dobrovoljci-četnici Sremskog dobrovoljačkog odreda, sastavljenog od Beograđana, starih četnika iz balkanskih ratova i đaka iz srpskih krajeva u Austrougarskoj.

Njihova imena i slavna dela su na sramotu Beograda i Srbije zaboravljena, kaže baka Živka Milutinović, unuka Ilije Vlajića iz Žarkova, jednog od junaka odbrane Beograda. Ona godinama pokušava da ubedi opštinske i gradske vlasti da bi bio red da Ilijino ime ponese neka ulica na Banovom brdu ili Žarkova, koje su izgrađene dobrim delom na konfiskovanoj imovini ratnog heroja.

- Njegov Sremski dobrovoljački odred bio je uvek tamo gde se najviše ginulo, a po njemu ni sokače ne može da se nazove. U Žarkovu se s kolena na koleno prepričava dedin podvig kad je „ugasio“ austrougarski reflektor.

Slika


Na početku rata on je bio na Adi i jedne noći je preplivao Savu s bombama kojima je polupao reflektor, prekinuo noćno bombardovanje i izazvao paniku kod Austrougara. Od dede su pomislili da je srpska ofanziva - priča Živka Milutinović.
Ilija je kasnije bio i u posadi čamaca u kojima su srpski vojnici, sa budućim vladikom dr Nikolajem Velimirovićem, preplovili Savu i oslobodili Zemun u septembru 1914. godine. Kad im je zbog druge austrijske ofanzive na Drini naređeno da se vrate na savske ade, za njima se uputio čitav 32. honvedski puk.

GROB

ŽIVKA Milutinović napominje da posle Drugog svetskog rata nije poštovan čak ni grob Ilije Vlajića na starom groblju u porti crkve. - Tu su sahranili drugog pokojnika, a kao uspomena ostao je samo spomenik. Veliko imanje Vlajića je konfiskovano ili nacionalizovano, a otežavajuća okolnost za porodicu bilo je što su potomci junaka, branioca Beograda i domaćina - gorko se seća Živka Milutinović.

Opšti austrougarski napad ustremio se 20. septembra na Malu adu, ostrvce-grudobran čiji su branioci stajali i ginuli u rečnom mulju. Alaski čamci su uprkos vatri s monitora dovozili pojačanja i odnosili ranjene sve dok austrijska artiljerija nije doslovno spržila Malu adu. Borbe su nastavljene za svaku stopu šikare Ade Ciganlije.

Honvedski puk nije mogao da mrdne od obale sve dok topovi nisu doslovno pokosili drveće. Ipak, branioci se nisu predavali. U drugoj noći bitke preostali junaci 7. puka, Sremskog dobrovoljačkog odreda, kojima su u pomoć priskočili čukarički trećepozivci i oslobođeni robijaši iz zatvora na Ciganliji, iskopali su u sredini ostrva rov poslednje odbrane.

U osam ujutro 23. septembra počeo je frontalni napad Austrougara, kroz kišu kuršuma do neprijateljskog komandnog položaja provukao se dobrovoljac Ilija Vlajić. Njegova bomba ubila je komandanta 32. honvedskog puka Augusta Šmita, izazvala paniku i austrougarski napad je naglo malaksao. Sledećeg dana više nijednog honveda nije bilo na beogradskim adama.

Slika

- Deda je bio i među junacima izbrisanim iz brojnog spiska pod komandom majora Gavrilovića, preživeo je albansku golgotu i tifus i Solunski front. Dobio je Karađorđevu zvezdu za junaštvo u ratu koje mu je izranjavio i telo i dušu, ali ni mir nije bio mnogo bolji - kaže nam Živka Milutinović.
Ratni heroj, kao i većina razočaranih srpskih ratnika, postao je opozicionar u Demokratskoj stranci Ljube Davidovića, koja je zahvaljujući njegovom ugledu dobijala sve izbore u Žarkovu i na Čukarici.

- Deda je duže od deset godina bio predsednik opštine. Zahvaljujući njemu podignuta je crkva u Žarkovu. Ispred nje je i sahranjen kad je umro od muke u prvim danima rata. Kad je video oficire iz Topčidera kako raspasani i bez oružja beže, izašao je i počeo da viče na njih: „Zar se tako bori srpska vojska“. Oficiri su mu prezrivo odgovorili da su oni Jugosloveni. Uveče je umro na kućnom pragu. Srce, koje je izdržalo najstrašnije bojeve, prepuklo je od poniženja i muke - sa suzom u oku seća se Živka Milutinović.

Slika

NEPODOBNI BEOGRAĐANI

UNUKA Ilije Vlajića bila je prva devojka iz Žarkova koja je završila učiteljski fakultet.

- Kad sam diplomirala 1949. godine, jedne noći na vrata su zalupali oznaši i rekli da se ujutro javim isledniku na Banovom brdu. Ovaj je ponudio da idem u selo Šume da budem učiteljica ili na Goli otok. Celu generaciju mladih učitelja iz Beograda razbacali su po budžacima s kraja na kraj Jugoslavije, a Beograđane su učili neki drugi - s uzdahom kaže Živka Milutinović.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 01 Jul 2014, 15:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stradanje 1.300 kaplara: Iz školske klupe u oganj bitke

Putevima stradanja i slave legendarnog đačkog bataljona srpske vojske u ratu od 1914. DO 1918. Posle samo dva meseca buke krenuli u borbu. Da su drugi narodi u svoje trajanje mogli da upišu legendu o 1.300 kaplara, ona bi bila na pijedestalu. Svako ime, svaki grob sijao bi kao sunce!

Slika
Neki od nastradalih srpskih mladića

U BORBI za slobodu, Srbija je žrtvovala najdragocenije. Svoju mladost. Poslednje što je imala. Zalihe svoje inteligencije stavila na žrtvenik otadžbine. Đake i studente. Ali, ti mladi ljudi koji su iz školskih klupa, posle samo dva meseca obuke, krenuli u borbu, nisu se smatrali žrtvama“, zapisao je francuski general i vojni istoričar Žorž Revol.




„Pratio sam ih od Beograda do Skoplja. Pevali su. Tešili majke i sestre, ovi golobradi Srbi koji ni prvu ljubav još nisu upoznali, da će se sa očevima vratiti u slobodnu zemlju. Jesu li bili svesni da se mnogi neće vratiti? Ne znam... Možda nisu...

Ali je izvesno“, nastavlja Revol, „oni su podigli moral umornim ratnicima i prevagnuli u odsudnoj Kolubarskoj bitki u korist svog naroda. Ova srpska mladost, koja je dala primer i učinila podvig, i mom životu dala je smisao. Da ih pamtim, o njima pričam i pišem, jer su lekcija kako se ljubi otadžbina i sloboda. To je lekcija i o smelosti Vrhovne komande srpske vojske da toliko rizikuje i oklevetanog srpskog naroda, da pred njim skidamo kapu i učinimo gest poštovanja i priznanja.“


GODINE 1914-2014.

Čitav vek spomenika reči, besmrtnim srpskim đacima i studentima iz bataljona 1.300 kaplara, koji im je podigao francuski general i pisac, njihov savremenik. Tragom ove posvete krenuli smo na put podviga i žrtve srpske mladosti. Na ovom putu otkrivamo do sada manje poznate, ili sasvim nepoznate priče o slavi i stradanju najmlađih boraca srpske vojske, čija se legenda zaturala i zametala decenijama, kao i ova posveta.

Ko je to strahovao od sećanja na besmrtnike, da danas još žive u uspomenama potomaka i marginalizovanim udruženjima starih ratnika? Spomenemo ih, uzgred, na skromnim obeležavanjima kakvih godišnjica i prigoda u kojima se, eto, preispitujemo da li je to Srbiji jedini bio put.
- Da su drugi narodi u svoje trajanje mogli da upišu legendu o 1.300 kaplara, ona bi bila na pijedestalu. Svako ime, svaki grob, sijao bi kao sunce - kaže nam Nenad Ljubinković, potomak Milana Janjuševića, jednog iz bataljona besmrtnih. - Naši grobovi gotovo se i ne znaju. A tamo gde se znaju, više ih poštuju i o njima brinu stranci nego mi sami. Možda je u tome odgovor zašto smo, danas, tu gde jesmo.

Slika

A odgovor ko smo i kakvi smo bili, da nam se divio ceo svet, najrečitije je dala upravo spomen-knjiga Milana Janjuševića. Nalazimo je u Udruženju starih ratnika u Beogradu. Odavde će nam čuvari sećanja dati putokaz. Do Skoplja, otuda do Kolubare, od Kolubare preko Albanije do Krfa i nazad - u slobodu Srbije.

Dočekalo ju je manje od trećine kaplara. Od šest četa studenata i đaka, koji su na putu za front dobili činove, više od četiri stotine stradalo je u toj, prvoj, bici. A više od toga ostavilo je svoje živote u bespućima Albanije. U bezimenim grobovima grčkih ostrva. U plavoj grobnici. Na severu Afrike. U proboju Solunskog fronta.

KAD NAREĐUJE SRBIJA


NISU samo sinovi seljaka i zanatlija mobilisani u đački bataljon. Među 1.300 kaplara bila su i deca ministara, profesora, lekara, sveštenika, oficira... Ljube Davidovića, Andre Nikolića, Jaše Prodanovića, Petra Peruničića... - Kad naređuje Srbija, naredba važi za sve. - Ostala je poruka Andre Nikolića, ministra i predsednika Narodne skupštine, koji je u rat poslao oba sina, Dušana i Radivoja, studente prava. Nijedan se nije vratio. Sin, jedinac Ljube Davidovića, Miodrag, stradao je u proboju Solunskog fronta.

- Pretnja poraza i potpunog sloma Srbiju je stavila pred ovu, najtežu odluku - govori nam general Milisav Sekulić, živi svedok drame kroz koju su, u slobodi, prolazili preživeli kaplari. - Ceo Beogradski univerzitet krenuo je na bojište da vrati moral iscrpljenoj vojsci. Uz Beograđane, krenuli su redom, po Okružnim komandama i Šapčani, Čačani, Užičani, Kragujevčani, Nišlije... Krenuli su i s juga, iz Prilepa, Bitolja i drugih mesta Južne Srbije.


BEOGRAD, TE 1914. GODINE.

Zakrčene ulice. Svet plače i peva. Zaorilo se na železničkoj stanici kada je voz krenuo: „Ruzmarine, moje rosno cveće, tebe varoš više videt neće“. Regruti - đaci i studenti odgovaraju pesmom: „Što bi dike ode u vojnike, što bi škarta, osta da se karta“.

Među dokumentima Udruženja starih ratnika, u pravom bogatstvu tragova slave i stradanja, nalazimo originalni zapis Tadije Pejovića o danu pokreta đačkog bataljona iz Skoplja, zbornog mesta, odakle su krenuli posle samo dva meseca obuke.

- Mi pevamo i marširamo kroz Skoplje, a nove kaplarske zvezdice i bajoneti prelivaju se na suncu - ostavio je sećanje kaplar Pejović. - Dušanov most treperi pod našim koracima. Iz mase dopire prigušen plač, jecaj. Čuju se reči: „Odoše đaci na front, odoše u smrt“. Narod baca cveće, ono se odbija od nas i pada na kaldrmu. Tako su poslednje čete gazile po cveću. Mnogima od nas bio je ovo posmrtni marš. Kasnije, dok smo prolazili kroz druga mesta, isti ispraćaj. Svaka stanica bila je opkoljena narodom koji je došao da se sa nama oprosti. Većini je to bio rastanak zasvagda. Svima naviru suze, samo nama koji odlazimo u smrt nijedna da krene. Mi idemo kao na kakvo veselje. Iz vagona se ori. Prva četa peva: „Oj Srbijo, mila mati, uvek ću te tako zvati“... Druga: „Ej trubaču s bujne Drine, ded zatrubi zbor“... Treća: „Srbi ustajte, svoje ne dajte“... Četvrta grmi: „Gde je naša Vojvodina? Živa nam je sahranjena. Al’ ostaše deca njena“...

Slika


Tadija Pejović dalje beleži:

- Znali smo da je neprijatelj već zauzeo pola Srbije. Da pali, ruši i ubija na najsvirepiji način. Zato smo svi želeli da što pre stignemo, da preuzmemo borbene dužnosti.

Engleski list „Observer“ o putu srpske mladosti na front ovako je izvestio: „To je jedini primer u istoriji sveta da jedna država, malena Srbija, šalje u rat, isključivo u borbene jedinice, svoj cvet. Svoju budućnost. Celokupnu intelektualnu omladinu, kao poslednju nadu za spas svoje zemlje“.


POSLEDNjE PISMO OCU

MOLIM onoga koji me nađe mrtvog da ovo pismo neizostavno preda adresantu, napisao je na koverti, nekoliko dana pred pogibiju kaplar Strahinja Nušić - Ban. Pismo je namenjeno ocu, Branislavu Nušiću:

„Dragi Ago, ne žali za mene. Ja sam pao na braniku otadžbine za ostvarenje onih velikih naših ideala koje smo svi mi složno propovedali... Ne kažem da mi nije žao što sam poginuo. Osećao sam, štaviše, da bih mogao budućoj Srbiji korisno da poslužim. Ali... Takva je sudbina! Tvoj sin Ban“




Sutra: Venac roditeljskih suza


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 01 Jul 2014, 16:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stradanje 1.300 kaplara: Venac od roditeljskih suza

Putevima stradanja i slave legendarnog đačkog bataljona srpske vojske u ratu od 1914. do 1918.(2): Tragedija braće, četvorice kaplara Urkića. Oproštaj Branislava Nušića u ime roditelja. Odužićemo se stradaloj mladosti ako je pamtimo i spominjemo

Resized Image - Click For Actual Size
Đorđe Mihajlović, čuvar Zejtinlika, srpskog vojničkog groblja u Solunu

OBAVEŠTAVAM celokupnu srpsku javnost da mi se kuća ugasila. Pre dva dana poginuo mi je i poslednji, četvrti sin. Student prava.




Oglas iz „Srpskih novina“, izdanje iz 1918, citira nam stari Đorđe Mihajlović, čuvar Zejtinlika, srpskog vojničkog groblja u Solunu.

Starina govori. Reči ječe među mermernim krstovima palih junaka. Starina se drži. Koliko li je puta ponovio ove strašne reči koje seku srce. Samo srce.

Rano jutro na Zejtinliku. Poranila poseta, potomci ratnika koji počivaju i pod ovim humkama. Ali, i u bezimenim grobovima vojišta od Srbije, preko albanskih bespuća do Krfa i Vida... Kajmakčalana i Bitolja.

Čini se da bi svi ovi ljudi koji slušaju starinu Mihajlovića želeli da su njihovi slavni dedovi i pradedovi našli konačni mir. Upravo ovde, ispod čempresa i njihovog tihog šuma. Da budu negovani rukama ovog starine, posvećenika tragičnoj i slavnoj srpskoj prošlosti. Većina, međutim, ne zna gde su ostavili kosti.

Đorđe Mihajlović, posle kratke molitve, kaže:

- Govorim vam, deco, citat iz novina da pamtite koliko se, u nekoliko reči, očitava strašna drama naroda, koji je žrtvovao svoje sinove za slobodu otadžbine. A žrtvovao je, vidite, dotle da su mnoge kuće ugašene.

Oglas iz „Srpskih novina“ potpisao je Nikola Urkić, golubački učitelj. Otac. Sećanje na žrtvu ove porodice čuvaru Zejtinlika ostavio je deda Sava, a više puta ponovio mu otac Đurađ. Deda Sava, najpre, imao je nevolju da kosti poginulih skuplja po padinama Kajmakčalana. Otac Đurađ da dočekuje njihove najmilije.

Slika

Prvo osvećenje Zejtinlika. Sećanje... Živana Urkić iz okoline Golupca, sva u crnini. Traži sinove. Blizance Stojana i Jovana, Miloša i Ljubana. Sva četvorica mobilisana u skopski đački bataljon, 1914. Najstariji Ljuban bio je student prava. Trojica mlađih - đaci zanatske i učiteljske škole. Jedan - maturant. Dvojica - treći razred. Posle sloma Srbije krenuli su sa ocem Nikolom preko Albanije. Do Krfa i Soluna, kako je govorila majka Živana, stigli su otac i najstariji Ljuban. Ljuban je stradao na Kajmakčalanu. Nikola umro od nesreće.

- Živana je, priča starina Đorđe Mihajlović, na Zejtinlik donela proste kolače, četiri para vunenih čarapa, grumen zemlje, sveće, ikonu, litar rakije i paklu cigara. Donela je i četiri vezena peškira. Kada je darove položila u kosturnicu, krenula je među krstove... Tu zastajala pred belezima nepoznatih kaplara. Dozivala, poimence, sinove i muža. A na četiri krsta, nepoznatih, vezala je peškire...

Ovde su se starini pokidale reči.

- Mnogo je ovde kostiju nepoznatih ratnika - rekao je tiho i ponovio, isto tako tiho - mnogo kostiju. Đaka, studenata, seljaka... Nikog nismo izdvajali. Za mene su svi jednaki. Kako u borbi, tako i u smrti.

Gde su grobovi kaplara Urkića i njihovog oca Nikole? Ima li ikog živog, sutra, da posvedoči o ovoj strašnoj tragediji srpske mladosti. Koja se, najstrašnije, očitava u oglasu iz „Srpskih novina“.

Pozivamo Golubac. U registru nema prezimena Urkić. Jesu li se u ovom mestu, kraj lepog plavog Dunava, sasvim ugasile kuće ove porodice?

Slika

U sećanjima Stanislava Vinavera, jednog od 1.300 kaplara, koji je preživeo stradanje i golgotu i doživeo slavu Srbije, zabeleženo je: „Četiri brata, od Golupca, tri đaka i jedan budući pravnik, darovani Bogom da lepo sviraju i pevaju. U Skoplju su odmah bili primećeni. U Nišu, na stanici, povelo se i kolo. Oni sviraju, pevaju, i mi s njima. Veselimo se, kao da smo krenuli na vašar. Narod gleda i plače. Jedan stari kitio je kolovođu Kicu Lazarevića. A Kica je darovinu, posle, dao najmlađem sviraču.“

Sličnu priču ostavio je i Josip Maglić. On, u uspomeni na tragediju četvorice braće kaže: „Veseli Urkići. Uspeli su da pređu Prokletije. Pratio ih je otac kroz golgotu, ali su prema Valoni ostajali... Jedan po jedan. Do Krfa su preživeli samo najstariji Ljuban i otac Nikola. Blizanci, iscrpljeni dugim pešačenjem i glađu, svoje umorne duše zauvek su ispustili čekajući brod prema severnoj Africi. Miloš je iz Valone prevezen u Tunis. Sahranili smo ga na francuskom groblju.“

Dvadeset godina kasnije... Traje pomen srpskim kaplarima. U ime roditelja stradalih sinova oprašta se Branislav Nušić.

- Ni zvona crkvenih zona, ni plotuni počasne paljbe, ni vojničke fanfare, ni bučni horovi ne mogu zaglušiti reč naše mrtve dece. Ona je tu, ona lebdi nad nama. Ja, koji sam bliže smrti no životu, ja je čujem. Vi koji ste bliži životu no smrti, vi je osećate u duši...

... U ovom danu polažem vam, deco naša, najskupoceniji venac, venac roditeljskih suza. Ali, pravi spomenik vama palima, podići ćemo ako budemo kadri da sačuvamo sećanje na vas.

Slika


ŠAPAT POSMRTNOG OPELA

NAŠA roditeljska srca slediše se, naše oči istopiše bol duša naših, a reč nam u grlu usahnu do šapata posmrtnog opela - govorio je Nušić. - Ipak, ustrajali smo da doživimo i ove dane, jer nas podržava uteha: velika dela traže i velike žrtve - govorio je Nušić u ime roditelja palih kaplara, među kojima je bio i njegov jedinac Strahinja.

OSTALE USPOMENE VELIKANA

MEĐU 1.300 kaplara, koji su preživeli i kasnije proneli slavu Srbije, bili su književnik Stanislav Vinaver, arhitekta Aleksandar Deroko, akademik Miladin Pećinar, profesor dr Vojislav Radovanović antropo-geograf, Kristofer Crnilović umetnik, Milan Janjušević, koji je iza sebe ostavio nekoliko dragocenih knjiga upravo o delu junačke srpske istorije.

Sutra: Biografija za pet života


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 01 Jul 2014, 16:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stradanja 1.300 kaplara: Biografija za pet života

Putevima stradanja i slave legendarnog đačkog bataljona srpske vojske u ratu od 1914. do 1918.(3): Put Miladina Pećinara od kaplara do akademika. Pet unuka kao čuvari sećanja i vrednih uspomena

Slika
Milica, Ljiljana, Ružica, Zorana i Ivana ispred kuće koju je gradio njihov deda
Foto Vojislav Danilov

UVEK sam se ponosio našim bataljonom. I kada su vremena nametala neke, druge vrednosti, govorio sam: „Mladost 1914. je lekcija.“




Ove redove potpisao je Miladin Pećinar, jedan od 1.300 kaplara legendarnog bataljona srpske vojske. Bio je student druge godine Građevinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. A dvadesetogodišnjak u prvim redovima na slavnoj Kolubari. Nadjačao je golgotu Albanije. Iscrpljen stigao na Krf i ovde se oporavio. Odavde je krenuo na Solunski front. Prve borbe zaustavile su mladog ratnika u Skočiviru, na padinama Kajmakčalana.

Teške povrede. Pokidane vene i mišići noge. Sudbina mu, ipak, nije namenila kraj. Drugovi su ga izvukli, oporavljao se i oporavio u engleskoj bolnici „Vertekari“ u Solunu. I, na sreću, dugo služio otadžbini i narodu sve dok mu, u 81. godini, smrt nije potpisala život.

A on, mladi srpski kaplar, pod rednim brojem 300 (koliko li sudbine ima u ovoj okrugloj stotki) nikada nije prežalio „zašto se i njemu nije prosrećilo da otvori kapiju slobode porobljene i oklevetane Srbije“.

- Dovoljno si ti dao borbi: treba da nastaviš studije. Srbiji su potrebni i školovani ljudi - kazao mu je Božo Terzić, ministar i general, ispraćajući ga, nevoljnog, na studije u Rim. Takvu odluku donela je Vlada. Da preživeli studenti koji su prekinuli školovanje, studije i nastave.

Slika

Među 130 studenata (opet ova simbolika broja) uglavnom tehničkih nauka, krenulo je u otkomandu, u Italiju, posle koje će Miladin Pećinar uknjižiti biografiju za pet života.
Za početak, toliko iz nebrojenih stranica dokumenata. Fotografija. Zapisa. Miladinovih, ličnih, ali i onih koje čuvaju entuzijasti, posvećenici slavne epopeje: Udruženje starih ratnika u Beogradu, u jednom sobičku prestoničkog Doma Vojske Srbije.

Trag nas je, potom, doveo do beogradskog Obilićevog venca. Do unuka slavnog i umnog pretka Miladina Pećinara. Pitamo se, usput, koliko li je među stotinama stradalih đaka i studenata bilo ovakvih umova, žrtvovanih za slobodu Srbije.

Ulica Pop Lukina, pet lepih beogradskih dama, stasitih i stamenih, čuvaju sećanja na dedu Miladina. Srdačno su nam otvorile vrata doma koji je lično on projektovao i gradio.

Žene se predstavljaju redom: Zorana Pećinar Ćirjanić. Ivana Jakšić. Ljiljana i Ružica Jokić, Milica Ivković. One su ćerke Predraga, Zorana i Gordane. Sinova i mezimice slavnog ratnika i isto tako slavnog naučnika Pećinara. Jednostavne i po svemu skromne, kao što je i on bio. A, neko je jednom zapisao: „Samo istinski vredni ljudi nisu imali potrebu da se uzdižu i hvale.“

- Valjda su to geni - kažu nam, uz smešak ove dame.

- I da nemamo gene, deda nas je vazda učio da nije vrednost u hvalisanju, nego u delu koje iza tebe ostaje.

Svaki kutak doma njihovog dede, koji je sada njihov, obeležen je trajanjem slavnog pretka. Njihov život je između ratnih fotografija, ordenja... Miladin Pećinar odlikovan je Albanskom spomenicom, Ordenom belog orla, Ordenom Svetog Save i Jugoslovenske krune. Posle Drugog rata, nova država ga je odlikovala Ordenom zasluga za narod. Dobio je i dve Oktobarske nagrade Beograda, Sedmojulsku i Nagradu AVNOJ-a. Dokazao se u struci, kakva je bila nasušno potrebna novoj državi. Struka hidraulike i hidrauličke konstrukcije.

Fotografije hidrocentrala koje je projektovao, vojnički sanduci iz 1914, uspomene sa porodičnih okupljanja za Božić, Vaskrs, Đurđic, krsnu slavu Pećinara... Posebno mesto pripada zlatiborskom Ljubišu, odakle je Miladin, kao dečak, pošao na put nezaborava.

Zamrznuti kadrovi. Venčanje sa Milicom, ćerkom uglednog beogradskog profesora Svetolika Stevanovića, direktora Prve muške beogradske gimnazije... Njegovi projekti oživotvoreni u bivšoj velikoj Jugoslaviji... Posvete studenata... Život je pet žena između ovakvih relikvija.

Slika

I ko bi, sve to, vredno čitavog jednog romana, udenuo u jedan novinski tekst. I ko bi, svaku od pet priča naših sagovornica, sažeo na šest stubaca.

- On nas je sve okupljao oko sebe - kažu unuke Miladina Pećinara. - Okupljao nas, kao i decu svoju. U prazničnim danima, uglavnom, on bi poveo razgovor o svom ratnom putu. I u tome je imao meru. Nije nas, što bi danas deca rekla, smarao. Svaka njegova reč pala bi tamo gde treba. Zvonila u tišini. Poruka je bila: „Manje je važno šta ko govori, važnije je šta ume da uradi“. Tako je čitav život živeo.

Sećaju se unuke da je u jednom intervjuu državnoj televiziji, 1973, pred smrt kazao: „U ovom društvu dopada mi se što se zemlja gradi, ali mi se ne dopada kako se omladina vaspitava“. Na pitanje: „Kako vi mislite da se to promeni?“, odgovorio je: „Revolucijom!“

Ne sećaju se unuke da li su pitanje i odgovor bili emitovani. Ali se sećaju da je govorio: „Srbija je, posle Velikog rata, proigrala šansu da se omeđi onako kako su je omeđili oslobodioci“. Kasnije je zborio: „Ukalupljeni smo u ovo bratstvo i jedinstvo, uz poštovanje svih i svim narodima, ali to će nas debelo koštati.“

Slika

Unukama se, čini se, ipak najdublje urezala poruka dedinog ratnog druga Nikole Vranića iz Višegrada.

- Stalo je ponavljao tu poruku: „I, kako reče moj Nikola, Austrijanci će nam se za pobedu i mrtvima svetiti“.

U međuvremenu, dok je bio predsednik Društva srpskih ratnika, pokrenuo je inicijativu da se na Rajcu kaplarima podigne spomenik. Onaj koji je simbol stradanja i slave. A, onaj, koji je njemu lično posvećen na Zlatiboru - nije dočekao. Posle tri decenije od smrti profesora Pećinara, student Mirko Melentijević je kazao: „Ako nečije delo ne bledi ni posle trideset godina od smrti, kao što je delo našeg profesora, on je vredan spomenika“.


U ČAST SVOG NARODA

NA tridesetogodišnjicu od smrti kaplara i akademika Miladina Pećinara, 2003. godine, kada mu je podignut spomenik na Zlatiboru, štampana je i knjiga njegovih sećanja na ratni put, ali i put srpske nauke, u novoj Jugoslaviji. U posveti knjizi „Od Srbije do Jugoslavije“, Miladina iz Ljubiša, Ljubivoje Ršumović je zapisao: „Kao što je stručno i s ljubavlju pomogao svom zavičaju, predano i neumorno, celog života Miladin je radio na polzu svog naroda srpskog. Njegove hidrocentrale i vodovodi i danas nas greju i poje. I dugo će nas grejati i pojiti“.


DELO GA NADŽIVELO

Slika

IZA Miladina Pećinara, kaplara iz 1914. godine i jugoslovenskog naučnika, ostalo je njegovo delo. Posle lekcije 1.300 kaplara, ispisao je 49 radova i udžbenika. Konstruisao je hidrocentrale na Tresci kod Skoplja, više vodovoda u Srbiji. Pionir je moderne jugoslovenske hidrotehnike. Obnovio izvorišta mnogih banja u Srbiji: odužili su mu se banjski radnici tako što su mu jednom mesečno, a ponekad i nedeljno slali paket mineralne vode.

Sutra: Junak umro u najvećoj bedi


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 01 Jul 2014, 17:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stradanje 1.300 kaplara: Junak umro u najvećoj bedi

Putevima stradanja i slave legendarnog đačkog bataljona srpske vojske u ratu od 1914. do 1918.(4): Hristifor Crnilović, kaplar s Kolubare, novoj jugoslovenskoj državi nije bio po volji

Slika
Foto Aleksa Stanković

KAD se tako mnogo mučim, kao ovih nekoliko dana, pomislim... što ne umrem da se ne mučim do kraja života. Ne dolikuje, to, čoveku koji je sedam godina učestvovao u najljućim ratovima. Ali, moram da izdržim do kraja, i ovo što mi je sudbina dodelila, spokojno i mirno kao Hristos.

Slika


Hristifor Crnilović, junak iz bataljona 1.300 kaplara, napisao je ovo sestri Zori u Vlasotince, nepunu godinu pred smrt, 1963. Ovaj srpski ratnik, koji je sa nepunih 25 godina života dobrovoljno pristupio srpskoj vojsci u Prvom balkanskom ratu, a ubrzo, u Velikoj vojni - đačkom bataljonu - umro je kao siromah, u najvećoj bedi, u slobodi države kojoj nije bio po volji. U FNR Jugoslaviji.

Bio je student minhenske škole, mlad, lep, darovit... Posle Velikog rata, posle velikih bitaka, vratio se zanatu. Oplemenio ga je ljubavlju koju je iz kuće poneo, prema srpskoj tradiciji i njenoj umetničkoj baštini.

- Ta ljubav ga je “vešto prevela iz slikarstva, preobratila ga u etnologa”, pa je počeo, decenijama, da prikuplja sve što je mislio da je vredno sećanja - zabeležio je slikar Aleksandar Tomašević koji je sa Peđom Milosavljevićem učio slikarstvo kod profesora Crnilovića. - Naš profesor Hristifor bio je, pre svega, intelektualac, izvanredan pedagog, poliglota. Od škole crtanja - od njega se učila škola života. I u ćutanju, više od kakvih traktata.

Na vojištima se nije štedeo, ali ga metak nije hteo, zapisao je Stanislav Vinaver o Crniloviću, drugu iz bataljona 1.300 kaplara. I od albanske golgote bio je jači. Jači i od bolesti, gladi... Od izdaja i predaja, od savezničkih licemerja. Za sve je imao zajednički odgovor, u četiri reči: “Ko izdrži, neka priča”. Tako je podneo i smrt brata Aleksandra, koji je ostao u bespuću Albanije (Hristifor Crnilović je, kasnije, u aprilskom ratu, 1941. izgubio i poslednjeg brata - profesora Uroša).


A on sam, profesor Crnilović, u izvojevanoj slobodi, nije mnogo govorio.
- Nemam vremena, a i da ga imam, ko bi me slušao. Eto, da ih sad ja pitam: šta će nam ujedinjenje, rekli bi: Kico je protiv kralja! Nisam. I ne bih umeo da se bunim. Ja znam samo da ratujem i radim. U oba slučaja - za otadžbinu. I znam da patim, jer vidim da nestaje.

Posvetio se radu. Tu je nalazio utehu i zaklon. Rad će mu, kasnije, u novoj državi FNRJ biti jedini spas. U nemirima i preispitivanju: zašto se borio.

Ratnici sa najvišim odlikovanjima iz srpskih ratova, kao ovaj junak i umetnik, nisu joj bili potrebni. Uglavnom, nisu. Mada je Hristifor Crnilović ćutao, ona ga se plašila.

Novo vreme, uprkos toj tišini, nije marilo za stare ratnike. Njihove Albanske spomenice, Karađorđeve zvezde, ordenje Belog orla i krune, proigrala je, kao i mnogi potomci odlikovanih, koji nisu pamtili, pa im se istorija ponovila.

- Draga Zoro - pisao je sestri Hristifor Crnilović. - Branim se tako što se udubim u moje radove. U neki cilj koji sam pred sobom postavio, ne misleći da li ću ga ostvariti. I, tako zaboravim muku. A ti, nemoj da zaboraviš. Sahrani me u Vlasotincu. Tu, sve nekako mislim, uz vašu brigu, barem me neće prekopati.

Umro je namučen. Gladan. U najvećem siromaštvu. Sahranjen je u rodnom Vlasotincu, kako je i želeo. A njegovo Vlasotince, danas, povodom veka od Velikog rata, vraća sećanje na svog znamenitog zavičajnog Hristifora Crnilovića.

Slika


BOGATSTVO ZBIRKE U MANAKOVOJ KUĆI

U Beogradu, u Manakovoj kući, i kustosi čuvaju uspomene na Crnilovića. Njegova zbirka, ovde, pravo je bogatstvo srpske baštine i umetnosti. Dragana Stojković (na slici dole), viši kustos Etnografskog muzeja, u čijem je sastavu i Manakova kuća - zdanje s dušom, kaže nam da se ovde čuvaju i Crnilovićeve sveske rukopisa i skica na - 21.500 strana. Tu su i nošnje koje je putujući na konjima, decenijama prikupljao na jugu Srbije. Poslednji dinar od svoje nasledničke plate odvajao je kako bi potomstvu ostavio značajne belege srpskog trajanja - kaže Dragana Stojković. - Bogata etno zbirka od nošnji, nakita, posuđa, alata prikupljena je njegovim rukama. I tu se vidi da je bio veliki esteta i veliki umetnik.

Slika


SEĆANjE NA KICU U VLASOTINCU

U Narodnoj biblioteci u Vlasotincu u postavci je izložba fotografija koje je na svom ratnom putu načinio Hristifor Crnilović, ovdašnji ratnik i poratni srpski jugoslovenski umetnik. Srboljub Takić, upravnik Biblioteke, kaže:

- Odužujemo se, i na ovaj način, našem Kici, napaćenom srpskom ratniku i znamenitom umetniku koji nije zadužio samo svoje Vlasotince, već našu, srpsku istoriju. Deo tog duga i sećanja na našeg slavnog pretka je i fondacija koju je naša opština osnovala. Da pomogne mlade talente, koji su, u umetnosti, na putu svog slavnog pretka.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: (Ne)zaboravljeni srpski ratnici  |  Poslato: 01 Jul 2014, 17:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stradanje 1.300 kaplara: Vatru pale dok marširaju

Putevima stradanja i slave legendarnog đačkog bataljona srpske vojske u ratu od 1914. do 1918. (5). Prebrojali su se na Krfu, bilo ih je manje od polovine posle Kolubare i albanske golgote

Slika
Foto: I. MARINKOVIĆ

U LUCI Guvija na Krfu, beogradski student Miladin Pećinar obavezao se da prikupi i popiše sve saborce bataljona 1.300 kaplara.




„Nije mu bilo lako“, zabeležio je Stanislav Vinaver, jedan od kaplara iz slavnog bataljona. „Trećina ih je pala na Kolubari, mnogi zauvek ostali u albanskim bespućima, mnogi ispod potopljenih lađa na putu prema ostrvu spasa“.

Na pristaništu prozivka. Miladin čita: kaplar Birčanin... nema odgovora! Živulović... tišina! Preživeli, još golobradi mladići, živi kosturi, okreću se. Osluškuju... Prozivka traje... Maksimović. Nikolić. Đorđević. Vasić... opet tišina! Jezivija od topovske kanonade pod kojom su mnoge sahranili na Kolubari... Selaković. Jezdić. Javorac. Venčanac... Niotkud glasa! Ni zvuka violine Đorđa Venčanca, najboljeg studenta arhitekture beogradskog univerziteta. Nestao je u Albaniji. Nikom nije dao glasa o sebi. Nikom, čak ni svojoj violini. A ličio je na nekog, blaženog, koji ne razume ovaj svet.

„I, ja taman da zaustim: ko zna šta bi naš Đorđe, da je preživeo, mogao da sazida, da posluži otadžbini koju je voleo... Kad udariše zvona sa Svetog Spiridona, otud sa drevne crkve“, zapisao je Vinaver. „Tada smo, nekako spontano, krenuli marševskim korakom prema centru Krfa. Udarili u marš, iscrpljeni, ogoleli i oboleli. Prikupili smo snagu, kao onu koju prikupi mrtvac, samo da bi živeo još jedan čas. A Grci govore: kakvi su ovi srpski sinovi, vatru pale dok marširaju“.

Krf, ovih dana...

ČITANKA

- SA ovog mesta, na kome dugo dočekujem posete, prati me uverenje da se većina mladih koji ovde dođu, u Srbiju vrate drugačiji i da je njihov patriotizam drugačiji - govori nam Ljubomir Saramandić u Srpskoj kući na Krfu.
- Njima je potrebna lekcija, ona koja će ih nadahnuti. Nije njihova krivica to što je do sada nisu savladali. Odgovornost je na onima koji su tu lekciju „istrgli iz čitanki“.

Ostrvo vaskrsa srpske vojske, pun vek posle Velikog rata i danas priča priču o njenom stradanju i slavnoj epopeji. Ovde nalazimo i druge, do sada neispričane, kao što je ova, Vinaverova. Nalazimo je u Srpskoj kući, muzeju srpske istorije od 1914. do 1918. Na ovom mestu koje pohode potomci ratnika, stranci i srpski zvaničnici, najavljeni i nenajavljeni (mnogi svrate, ali ne žele da se na ovaj način promovišu), ne prestaje lekcija o slobodi.

Neumorni Ljubomir Saramandić, kustos Srpske kuće na Krfu, posvećenik tradiciji predaka, profesor i pedagog, drži čas istorije. Govori o 1.300 kaplara.

- Sudbina pripadnika ovog đačkog bataljona je paradigma odnosa celog jednog naraštaja prema nacionalnim i državnim interesima Srbije sa početka dvadesetog veka - govori kustos, a sluša ga, u tom trenutku, na desetine ljudi. - Mada su, mnogi od tih mladića, puno uložili u svoje školovanje, svi su stali pod zastavu otadžbine kada je ona to tražila. Rame uz rame sinovi seljaka, zanatlija, kao i deca ministara, oficira, profesora, sveštenika... Svi su se odazvali. Ratna sudbina, trećinu je zaustavila na Kolubari. Drugu trećinu odnela je Albanija, potopljene lađe i Solunski front. Preživeli su, potom, barem većina, imali šta da prigovore u slobodnoj otadžbini. A neki bili i veliki protivnici kasnijih režima. Jedino što ih je, do kraja života, neraskidivo vezivalo, bila je odrednica ispred njihovog imena, koju su isticali i kojom su se ponosili - jedan od 1.300 kaplara. Sve ostalo, u njihovim ispunjenim biografijama, ispostavilo se, za njih je bilo manje vredno.

Slika

Putujemo, dalje, srpskom istorijom od 1914. do 1918. godine, vođeni rečima kustosa Saramandića. Ali, ovo putovanje kroz čitav vek ima odgovor u ovovremenom.
Saramandić kaže:

- Za ovih četrnaest godina, koliko imam čast da radim u Srpskoj kući na Krfu, najveće mi je zadovoljstvo da se mnogostruko povećao broj mladih posetilaca. Pred mojim očima se, često, odvija njihova transformacija, od turiste do hodočasnika, u susretu sa svedočanstvima i spomenicima tragičnog i slavnog vremena. U trenucima dok gledaju fotografije vršnjaka koji su nekad pešice prešli Albaniju... Ili, kada se nad Plavom grobnicom pročita istoimena poema, oni kao da dožive jednu vrstu katarze. Pročišćenja od svojih, naizgled nerešivih problema. U ovom vremenu globalizacije, koju očigledno ne možemo da izbegnemo, srpskoj mladosti se nameću sadržaji opsesivnog pohranjivanja ega i površnog hedonizma (video-igre, rijaliti programi), ali, kao i svaka hrana, i ova, virtuelna, ima rok trajanja. Posle nje, po pravilu, nastaje lično i kolektivno nezadovoljstvo. Često sam suočen sa rečenicom kojom mi se mladi posetioci iz Srbije obraćaju, posle posete: „Tek sada shvatam koliko smo puni umišljenih problema“.


Slika

POŽRTVOVANjE I SOLIDARNOST

ŠTA bi danas, da kojim slučajem ima živih, poručili kaplari? Ljubomir Saramandić nema dilemu:

- Njihovo bogato iskustvo upozorava nas da nema punoće, smisla i kvaliteta života pojedinca bez oduzimanja od sopstvenog ega. Bez požrtvovanja. Solidarnosti. Rada i discipline. Bila bi to najvažnija poruka sa kojom bi nam se, danas, posle celog veka, obratili hrabri kaplari, čije smo dostojanstvo dužni da čuvamo. Belgijski nobelovac Moris Meterlink ovako je govorio: „Oni žive u nama, kao što mi umiremo u njima. Oni nas vide i čuju, bliže nego dok su bili u našem naručju. Pazimo, dakle, da oni vide samo ona dela i čuju samo one reči koji su ih dostojni.“


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 71 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker