Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:22


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 17 Jun 2013, 06:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Mučenik logora Dahau

Opisujući robijanje u zloglasnom logoru, vladika Nikolaj se prisećao. U logoru je bilo ovako: sediš u nekom uglu i ponavljaš sebi: Ja sam prah i pepeo, Gospode uzmi moju dušu.

Slika

Piše LJubomir Ranković, protođakon
I u ovom najvećem paklu, za koji istorija sveta zna, u logoru Dahau, Nikolaj je pisao. Nije imao hartije za pisanje pa je koristio robijaški grubi klozetski papir. To svoje delo naslovio je **Srpskom narodu - kroz tamnički prozor**. Evropska kultura kojoj se u mladosti divio i koju je u svojim ranim delima slavio i hvalio, u logoru Dahau, u srcu Evrope, u mnogohvaljenom dvadesetom veku, doživela je svoj sumrak i slom. U fašizmu su se obistinila proroštva Dostojevskog i mnogobrojnih mislilaca hrišćanskih, o ćorsokaku i propasti evropske kulture bez Hrista.
Dahauški pakao bio je gorki plod i krvavo finale hristoborne Evrope. Nikolaj se svom žestinom kritički obrušio na Evropu u pomenutom delu. Okrivio je Jevreje za glavne nosioce evropskog hristoborstva. Gledao je užasna stradanja Jevreja u logoru: **Svojim očima sam gledao, i preživljavao sa bolom ispunjenje prokletstva starog 2000 godina, koje su Jevreji pod krstom Hristovim primili na sebe, kad su sa mržnjom uzvikivali: *Krv njegova na nas i na decu našu!* Dve hiljade godina, sa njima svojstvenom strašću, gonili su Hrista, i bivali progonjeni i kažnjavani. Molio sam se Bogu u logoru da ih oslobodi te kazne**, govorio je Nikolaj kasnije svojim prijateljima o stradanju u Dahauu. Nikolaj je ipak na rukopisu ovoga dela napisao kao upozorenje: **Nije još vreme za objavljivanje! Objaviti kad za to dođe vreme!**

PRAH I PEPEO

VLADIKA Nikolaj preživeo je teška stradanja u logoru Dahau. Pritisnut godinama teškog života, oronulog zdravlja i iscrpljen dugim robijanjem, provodio je tamničke dane u logoru poput prvih hrišćanskih mučenika. Kasnije, u razgovoru, za jednu hrišćansku reviju, sa Ruskinjom Milicom Zernov, opisujući te dane, izjavio je:
**U logoru je bilo ovako: Sediš u nekom uglu i ponavljaš sebi:
- Ja sam prah i pepeo. Gospode, uzmi moju dušu!
Duša ti se odjednom vaznosi na nebo i vidiš Boga licem k licu. Ali ne možeš da izdržiš, pa mu govoriš:
- Nisam spreman, ne mogu, vrati me tamo!
Zatim ponovo satima sediš i ponavljaš u sebi:
- Ja sam prah i pepeo. Gospode, uzmi moju dušu!
I - opet te vaznosi Gospod...
Ukratko, sav život koji mi preostaje dao bih, kada bi to bilo mogućno, za jedan sat boravka u Dahauu.**
Sećajući se boravka u Dahauu, pričao bi vladika često i ovo:
**Prilazili su mi tamničari i, podsmevajući se, pitali me:
- Veruješ li ti da je Isus Hristos bio Bog?
- Ne - odgovarao bih im.
Oni bi na to počinjali da se smeju i da me opet zapitkuju:
- Ti, dakle, više ne veruješ?
- Ne verujem, nego znam - glasio je moj odgovor.
Oni bi, razdraženi, odmah odlazili.**
Posle nekoliko meseci boravka u logoru Dahau, patrijarh i vladika premešteni su u jedno malo mesto Šlirze, 70 kilometara južno od Minhena. Boravili su u jednoj neuglednoj gostionici na obali jezera. Stanje njihovog zdravlja bilo je očajno. Obojica su bili potpuno fizički iscrpljeni i oronuli. Kretali su se kao senke. Nakon kraćeg zadržavanja u Šlirzeu, radi oporavka, prebačeni su u Beč. Tu su smešteni u neki nižerazredni hotelu bez grejanja i tople vode. Nikolaj je dobio jednu malu sobu za smeštaj. Kontrola Gestapoa bila je stalna - i danju i noću. Odnos nemačkih stražara prema njima bio je uvek grub i arogantan. To je bila odmazda zbog njihovog nepristajanja na saradnju sa Nemcima. Dok su bili još u Šlirzeu, Gestapo je tražio od njih da napišu jednu poslanicu srpskom narodu sa pozivom za borbu protiv komunizma. Za uzvrat, bili bi odmah pušteni. Oni su to kategorički odbili, kao i u Vojlovici.

POSMRTNO SLOVO LJOTIĆU

U BEČU im je predlagano da se prihvate formiranja velikog nacionalnog komiteta sa sedištem u LJubljani, koji bi organizovao borbu protiv jugoslovenskih partizana. I to su odlučno odbili rekavši: **Mi smo duhovne i religiozne vođe srpskog naroda, i nemamo ništa sa političkim i vojnim poslovima.** Zatim su Nemci pokušali da organizuju jednu svepravoslavnu konferenciju od izbeglih episkopa, kojom bi rukovodili patrijarh i Nikolaj. Cilj ovog skupa bio je nepriznavanje jedne takve konferencije u Moskvi, koja je održana tih dana, i koja je donela deklaraciju protiv nacizma i fašizma. I taj predlog je odbijen. U Beču su patrijarha i Nikolaja posetili general Milan Nedić i Dimitrije LJotić. Tokom razgovora izvinjavali su se i pravdali da su tokom celog rata više puta nastojali da ih oslobode iz zatvora. Nemci su uvek obećavali i uvek odlagali oslobađanje.
Tokom boravka u Beču Nikolaj je odlazio u Srpsku crkvu na nedeljna i praznična bogosluženja. Za vreme službe stajao je u oltaru, dok je Gestapo stražario oko crkve. Tom prilikom, na praznim listovima bogoslužbene knjige Svetog jevanđelja u oltaru, napisao je nekoliko molitvi Svetom Savi za spas i izbavljenje srpskog naroda. Te molitve sačuvane su do danas poznate pod naslovom: **Molitve u senci nemačkih bajoneta**. U ovom hramu vladika Nikolaj je molitvom iscelio jednu teško bolesnu ženu, o čemu je ostalo zapisano svedočanstvo u Letopisu crkve.
Pošto su Sovjetske trupe bile nadomak Beča, Nemci su morali da se povlače. Evakuisali su patrijarha i vladiku Nikolaja. Početkom aprila 1945. godine stigli su u Klagenfurt, gde su se kratko zadržali - dan i po. Posle
strašnog bombardovanja ovog mesta, prebačeni su u Felden. Tu ih je posetio četnički vojvoda Momčilo Đujić i uspeo da ubedi Nemce da njegovi četnici uđu u sastav njihove pratnje. Posle sedam dana provedenih u Feldenu, krenuli su u Goricu, sa oružanom pratnjom Momčila Đujića. Vaskrs su proveli u Trstu. Služili su u crkvi svetog Spiridona. Tamošnji Srbi su želeli da im prirede praznični ručak, Nemci su to odbili.
Iz Trsta su došli u Đujićev ratni štab, u mesto Sveti Petar kod Gorice 23. aprila, sa namerom da put nastave u Švajcarsku. Te noći, u saobraćajnoj nesreći, poginuo je Dimitrije LJotić, koji je pošao da se ponovo sretne sa patrijarhom i vladikom. Sutradan je u četničkoj vojnoj kapeli izvršeno opelo. Posmrtno slovo održao je vladika Nikolaj. Govorio je o njemu kao o velikom hrišćaninu i Srbinu, ističući da je kao ministar u vladi posluživao u oltaru i dodavao kadionicu svešteniku. On je poznavao LJotića kao velikog vernika i pravoslavca, ceneći njegov život i rad pre rata. Ceo rat Nikolaj je proveo u zatavoru i nije bio obavešten o LJotićevom držanju u toku rata i o njegovoj saradnji sa Nemcima. Inače, LJotić je tokom razgovora sa patrijarhom i vladikom u Beču, oštro zamerao Srpskoj crkvi zbog podrške koju je dala puču generala Simovića, i učešća u maratonskim demonstracijama 1941. godine. Smatrao je da je to početak srpske nesreće.

NA KRŠTENJE PRESTOLONASLEDNIKA

ODMAH posle opela, Nemci su patrijarha i vladiku pokrenuli na put u Švajcarsku. Posle dugog i napornog putovanja, lutanja i izbegavanja ratnih vojnih zaseda i bombardovanja, umesto u Švajcarsku stigli su u Kicbil. Tu su smešteni u jedan hotel pod jakom nemačkom stražom. Ratna sreća potpuno je okrenula leđa Nemcima. Počelo je njihovo panično povlačenje prema severu. Savezničke trupe su svakodnevno velikom brzinom napredovale. 8. maja 1945. godine američke trupe su zauzele Kicbil i oslobodile vladiku Nikolaja i patrijarha Gavrila. Odmah po oslobođenju, posetio ih je jedan američki viši vojni sveštenik u činu pukovnika, da se informiše o njima i njihovim potrebama. Ubrzo potom posetio ih je i američki general Kolins, komandant 22. američke divizije. Prilikom ove posete predali su pismenu poruku za generala Ajzenhauera, glavnog komandanta američkih vojnih snaga.
Posle oslobođenja, vladika Nikolaj je iz Kicbila otišao u Salcburg. U Salcburgu je već bio formiran izbeglički jugoslovenski logor u kome je bilo izbeglih vojnika i naših radnika zarobljenika, koje su Nemci tokom rata, prinudno odvodili na rad u Nemačku. Svojim prisustvom, vladika je nastojao da izbeglim vojnicima pruži duhovnu utehu i ulije nadu u bolje dane. Služio je u improvizovanoj kapeli svakoga dana moleći se Bogu za sve izginule ratnike i za zdravlje i utehu preživelih. Komunistički agenti i razni vojne delegacije iz Jugoslavije, krstarili su po Salcburgu i Minhenu, agitujući među izbeglicama. Otvoreno su pretili i slali poruke vladici Nikolaju da će biti likvidiran ukoliko se vrati u zemlju. Razlog za to bio je njegov otvoreni antikomunizam i predratni napisi protiv komunista kao nosilaca bogoborstva. Nikolaj je tada doneo odluku da se ne vraća u zemlju dok su komunisti na vlasti. Iz Salcburga on kreće na sever Evrope. Posećivao je izbegličke kolonije, pružajući svima duhovnu utehu. U Briselu je održao besedu u čuvenoj katoličkoj crkvi svete Gudule, u kojoj je oštro napao Čerčila i englesku politiku prema Jugoslaviju. Taj govor prenela je belgijska štampa, i Čerčil je odgovorio na ovaj napad u jednom engleskom listu. Ovim govorom vladika se zamerio Englezima i njihov stav prema njima od tada se promenio. To je, razume se, i posledica nove engleske politike prema Jugoslaviji, u kojoj se učvrstio Titov režim.
Na poziv kralja Petra Drugog, vladika Nikolaj u oktobru 1945. godine putuje u Englesku, na krštenje prestolonaslednika Aleksandra. U Engleskoj se ponovo sastaje sa patrijarhom Gavrilom. Engleske vlasti nisu rado izdale potrebne dozvole za njihov ulazak u zemlju. Odobren im je ograničen boravak u trajanju od 15 dana. U dogovoru sa patrijarhom Gavrilom, Nikolaj iz Engleske odlazi u Ameriku. Putovao je brodom **Kvin Meri** na kome je bio i Vinston Čerčil. Nikolaj se na brodu sastao sa Čerčilom i dugo razgovarao sa njim. Oštro mu je zamerio na politici koju je u toku rata vodio prema Jugoslaviji. Čerčil, i sam ogorčen i rezigniran, jer je kao ratni pobednik izgubio izbore u Engleskoj, rekao je tom prilikom Nikolaju: **Nemojte mene kriviti. Takva je bila strategija saveznika. Morao sam da učinim ono što sam učinio.**
Po dolasku u Ameriku, Vladika Nikolaj se prvo nastanio u manastiru Svetog Save u Libertivilu. U Ameriku je stigao sa engleskom vizom koja nije bila trajnog karaktera. Zbog antagonizma nove vlasti u Engleskoj prema njemu, jedva je, uz pomoć uticajnih Srba, rešio pitanje svog boravka u Americi.

ČUDESNO ISCELJENJE U BEČU

BILO je to početkom 1945. godine. Rat još nije bio završen, a Nemci su kroz Beč provodili bezbrojne grupe ljudi iz cele Evrope. U jednoj takvoj grupi bio je i vladika Nikolaj. Srbi u Beču viđali su ga nedeljom i praznikom, kada je pod jakom nemačkom stražom dolazio u crkvu na bogosluženje i molitvu. Tom prilikom iscelio je svojom molitvom jednu teško bolesnu ženu, koja je potom do svoje smrti služila pri crkvi Svetog Save u Beču. U crkvenom Letopisu, ostao je zapis o tom događaju u vidu ispovesti ove žene:
**Bila sam teško bolesna. Od silnog mučenja i zlostavljanja bila sam sva kontuzovana. Desna vilica bila mi je sva izlomljena, a otvor usta prebačen na levi obraz, tako da sam teškom mukom izgovarala pokoju reč. Dve teške operacije izdržala sam, ali pomoći nije bilo. Jednoga dana došao je u hram vladika Nikolaj, o kome sam pre rata dosta slušala, da je sveti Božji čovek. Pristupim njegovoj ruci za blagoslov sa silnom verom i uzdanjem da mi on jedino može pomoći. Teškom mukom izustih:
- Sveti vladiko, pomozi meni grešnoj i nesrećnoj.
Ali on se nije smeo zadržati ni sa kim u razgovoru, jer su ga njegovi crni stražari pratili u stopu. Ipak, tiho mi reče:
- Moli se Bogu i svetom Nikolaju.
Kada je sledećeg puta došao u hram, ja sam celu službu preplakala u molitvu Bogu. Na kraju službe, ja mu ponovo priđoh, klekoh pred njega i zavapih:
- Sveti vladiko, ne prođi mimo mene bolesne i nesrećne. Pomozi mi, pomozi...
On me oseni u znaku krsta svojom rukom i pomaza jelejem moja usta rekavši:
- Po veri tvojoj neka ti bude, molitvama svetog oca Nikolaja.
Osetih kako me svest napušta. Kad sam došla sebi bila sam u svom stanu okružena prijateljima koji su začuđeno gledali mene. Sa mojih usana lako skliznuše reči kao i pre. Pogledah se u ogledalo i videh svoja usta na mestu. Vrisnuh od radosti i odoh u hram da zahvalim Bogu i njegovom ugodniku svetom vladici Nikolaju.


Novosti

Foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 17 Jun 2013, 06:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Stojadinovićevo kajanje

Bivši predsednik kraljevske vlade Milan Stojadinović dolazio kod vladike da se pokaje zbog Konkordata sa Vatikanom i da moli da bude vraćen u crkvu.

Slika

POSLE oporavka od teških stradanja, vladika Nikolaj se veoma aktivno uključio u život Srpske crkve u Americi. Naročito se angažovao na prihvatanju i zbrinjavanju srpskih emigranata koji su dolazili iz evropskih logora. Spasavanje Srba iz raseljeničkih logora i dovođenje u Ameriku pozitivno se odrazilo na crkveni, socijalni, politički i društveni život srpskog naroda u Americi. Ubrizgana je nova sveža krv u starosedelački organizam. Stvorene su nove crkvenoškolske opštine i parohije i počela gradnja novih hramova.
Na Šestom crkvenonarodnom saboru, održanom od 12-15. oktobra 1948. godine, na predlog vladike Nikolaja, otvorena je izbeglička kancelarija, koja je na sebe primila sve administrativne poslove oko prihvata doseljenika. U manastiru Svetog Save u Libertivilu, otvorena je 1945. godine četvororazredna bogoslovija. Vladika Nikolaj bio je njen prvi rektor i profesor.
Iako već u poodmaklim godinama, neumorno je putovao velikim američkim kontinentom. Stizao je na sve strane. Propovedao je po srpskim i drugim pravoslavnim hramovima, širom Amerike i Kanade. Prisustvovao je mnogim hrišćanskim skupovima i susretima, gde je predstavljao Srpsku crkvu. Naročito je bilo zapaženo njegovo učešće na sastanku Ekumenskog saveta crkava, koji je održan u Evanstonu 1954. godine. NJegova pojava i reči koje je uputio tom skupu slušane su sa velikom pažnjom i uzbuđenjem. Govorio je čovek i episkop koji je preživeo i na svom telu i duši nosio sveže ožiljke nacističkog nasilja.

NAJVEĆE IZNENAĐENJE...

CENEĆI veliki vladičin doprinos za svetski mir, nesebičnu žrtvu za svoje bližnje, i njegov ogroman moralni, duhovni i naučni ugled, znameniti Kolumbija univerzitet dodelio mu je 4. juna 1946. godine počasni doktorat. Obaveštavajući vladiku o ovoj odluci, član Univerzitetskog saveta Kolumbije Čarls Burlingam, u pismu piše: **Vama počasni doktorat nije potreban, ali Univerzitetu će biti čast da počastvuje tako časnog čoveka**. Na svečanosti prilikom predavanja ovog priznanja, predsednik Kolumbija univerziteta dr Frenk Fakental, izgovorio je svečanu Formulu, napisanu u Gramati, koja u celini glasi: **Formula - Doktorata **honoris kauza** kojom se Episkop Nikolaj (Velimirović) promoviše u stepen doktora Svete Teologije na Kolumbiji u NJujorku 4. juna 1946. godine: Episkop Srpski Crkve, sa sedištem u Ohridu i Žiči: poznat i častvovan zbog svoje svetosti i milostivosti; koji se uvek i pre svega starao o sirotima i unesrećenima u zemlji što je mnogostradalna; veliki naučnik; veliki propovednik i, iznad svega, velika moralna snaga**.
Zahvaljujući se na ovom visokom priznanju, vladika je, u svom govoru, između ostalog, rekao. **Ovo priznanje donelo mi je najveće iznenađenje u životu... Ja pripadam malom i tragičnom narodu, čija se jedina veličanstvenost sastoji u njegovoj neodstupnoj borbi za *Krst časni i slobodu zlatnu*. Međutim, čini mi se da su časni poverenici Saveta pokrenuti tajanstvenim prstom Božjim, kako bi počastvovali moj narod time što će počastvovati mene**.
Usledile su mnogobrojne čestitke od Srba iz celog sveta. Čestitku je poslao kralj Petar Drugi, Slobodan Jovanović, Milan Gavrilović i mnogi drugi. Ipak, najdirljiviju čestitku, koja izražava osećanja cele srpske dijaspore, uputio je student Kolumbija univerziteta, Srbin, Mihajlo Petrović, u formi telegrama: **Najsrdačnije čestitam na visokom priznanju koje Vam je danas dodeljeno. Dvostruko sam srećan, stoga što je moj Univerzitet tako počastvovao Episkopa moje Crkve. Imena Mihajla Pupina i Nikolaja Velimirovića predstavljaće nadahnuće za nas studente Kolumbije, koji smo srpskog porekla**.

BOLNA NESLOGA

ŽIVEĆI u dalekom svetu, vladika Nikolaj nije prestajao brinuti o sveome narodu i svojoj Domaji (tako je zvao domovinu). Prikupljao je novčanu i drugu pomoć i slao je Patrijaršiji, Bogoslovskom fakultetu i bogoslovijama. Slao je pakete monasima i monahinjama širom Srbije, naročito u Žičkoj eparhiji. Pomagao je i mnogim svojim bogomoljcima. Pored rada u bogosloviji u Libertivilu, povremeno je predavao u ruskoj bogosloviji u DŽordanvilu i u Akademiji Svetog Vladimira u NJujorku, gde su ga neobično cenili tamošnji ugledni teolozi: Florovski, Šmeman, Majendorf. Zalagao se za pisanje istorije Srba u dijaspori. Pored stalnog i požrtvovanog misionarskog, nacionalnog i humanitarnog rada, bavio se pisanjem i izdavanjem svojih, i odabranih dela hrišćanske literature. Sa protom Aleksom Todorovićem iz Minhena, pokrenuo je religioznu biblioteku **Svečanik**, koja je izdala knjige neprolazne vrednosti. U ovom periodu nastaju njegova značajna dela: **Kasijana**, **Žetve Gospodnje**, **Divan**, **Zemlja Nedođija** i **Jedini Čovekoljubac** (nedovršeno delo).
Jednom prilikom, posetio ga je Milan Stojadinović, bivši predsednik jugoslovenske vlade, koji je živeo u emigraciji u Argentini. Kajao se zbog Konkordata i molio vladiku da ga vrati u članstvo Crkve. Samo široka vladičina hrišćanska duša mogla je da razume i oprosti, da pruži utehu i sve zaboravi. Posle dugih razgovora, Stojadinović je bio dirnut i potresen. Pošto je bio veoma bogat, ponudio je vladici veliku novčanu pomoć. Nikolaj nije hteo uzeti ni centa, ali mu je tom prilikom dao nekoliko stotina adresa ljudi iz Srbije i zamolio ga da tu pomoć pošalje njima, što je ovaj i učinio.
Izgnanički život, nostalgija i odvojenost od otadžbine i svojih najbližih, negativno su uticali na međusobne odnose Srba u emigraciji. Jedni druge su optuživali za izdaju i poraz u ratu. Srpska emigrantska štampa bila je preplavljena polemičkim, svađalačkim i uvredljivim tekstovima. Nesloga i razjedinjenost u tuđem svetu, teško je bolela vladiku. U tim svađama ni njega nisu ostavili na miru.

UPOKOJ NA POKLADE

PRITISNUT starošću i oronulog zdravlja, on u septembru mesecu 1953. godine odlazi u manastir svetog Tihona Zadonskog u Saut Kananu (Pensilvanija), da predaje u tamošnjoj ruskoj bogosloviji. Predavao je dogmatsko i pastirsko bogoslovlje i omilitiku (crkvenu retoriku). Na njegova predavanja, pored đaka, dolazili su i profesori, a vrlo često i narod iz okoline. Kada je 1955. godine umro episkop Jona, koji je bio upravnik škole, profesori su jednoglasno izabrali Vladiku Nikolaja za rektora. Inače, on je kod Rusa uživao veliko poštovanje (Rusi su prvi izradili njegovu ikonu). U ovom skromnom ruskom manastiru Vladika je u miru i potrebnoj nezi provodio svoje poslednje zemaljske dane. Duboko je tugovao i patio, jer je bio odstranjen iz života svoje Srpske crkve i svoga naroda, kojima je ceo svoj vek predano i požrtvovano služio. Često su ga u njegovoj sobi zaticali uplakanog. On je voleo svoj narod i svoju otadžbinu kao retko ko. Samo Bogu i njemu su znane duševne patnje koje je zbog poznate srpske nezahvalnosti podnosio, ostavljen i naputšen od svih, kao nekada Sveti Sava.
**Jednom, potišten osećanjem nostalgije (piše Rus Vladimir Rajevski, prof. u bogosloviji sa vladikom) Vladika Nikolaj pokazao je žaljenje što nije imao frule, na kojoj je od detinjstva voleo da svira. Ja sam odmah pisao episkopu prizrenskom Vladimiru (Rajiću) i uskoro dobio od njega frulu, koju je lepo izradio neki od poštovalaca Vladike Nikolaja. Sećam se kad sam je predao Avvi, Starac se kao dete obradovao, jer je frula bila iz njegove drage otadžbine, i podsećala na nju. I docnije, često, kad je vladika - izuzetno delikatan - pretpostavljao da svi u našem domu spavaju, razlegali su se zvuci frule, melodije dragih srpskih pesama. To je Starac - Vladika - kao u starini Juval ili Roman Slatkopevac - svirao mu drage melodije i plakao. I kad sam dvaput slučajno posle toga ušao k njemu u sobu, zaticao sam Starca u suzama**.
Na poklade, u nedelju 18. marta 1956. godine, rano u zoru, sklopio je vladika Nikolaj svoje umorne oči. Trebalo je da služi liturgiju u hramu semeništa. Litija za doček čekala ga je ispred hrama. Nije se pojavio na vreme. Svi su se zabrinuli, jer nikada nijednog sekunda nije zakasnio, ni na beznačajne sastanke, a kamoli na bogosluženje. Brižni monasi odmah su pošli u sobu. Našli su ga prostrtog na podu sa brojanicama u rukama i molitvenikom pored sebe. Telo je bilo još toplo. Lekar koji je ubrzo došao, konstatovao je smrt.
Vest o upokojenju vladike Nikolaja brzo se proširila Amerikom i stigla je u Srbiju. U Beogradu tog dana, zazvonila su sva zvona beogradskih hramova istovremeno. Tuga je obavila srpske manastire, monahe i monahinje, sveštenstvo i narod, naročito njegove bogomoljce. Tuga, ali istovremeno i radost. Svi su znali i dušom osećali da je Srbija dobila još jednog svetitelja na nebu.

ENGLESKI KAO MATERNJI

SLAVNI engleski proučavalac stare arhitekture DŽekson, izdao je vrlo dragocenu knjigu o srpskim zadužbinama. Srpske zadužbine, svojom lepotom i istorijom govorile su Englezima više od svih političkih argumenata. Biro je izdao i četiri knjige u kojima su objavljena Nikolajeva predavanja, besede i članci. Dve su bile nacionalno-rodoljubivog karaktera: **Duša Srbije** i **Srbija u svetlosti i mraku**, a dve filosofsko-etičkog: **Duhovni preporod Evrope** i **Agonija crkve**, sve na engleskom jeziku.
Teško je u potpunosti, skoro nemoguće sa ove distance, shvatiti i razumeti svu složenost istorijskih prilika i kompleksnost situacije u Engleskoj i Evropi, tih ratnih godina, u kojima je naša misija radila za srpsku stvar u prestonici sveta. Istina, pre rata Nikolaj je bio u Engleskoj na studijama u Oksfordu i Kembridžu, ali ne i u Londonu. Engleski je govorio kao svoj maternji jezik. Ali kako ući u žižu javnosti, kako zainteresovati poslovično indiferentne Engleze, kako zagrejati njihova srca da ih kosnu stradanja jednog malog, njima, uglavnom, malo poznatog naroda na Balkanu.


Novosti

Foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 17 Jun 2013, 06:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zvone zvona Vladici

Jednodušnom odlukom Svetog arhijerejskog sabora da se sveti vladika Nikolaj upiše u kalendar svetih primljena je sa radošću i u narodu i u crkvi.

Slika

TELO Vladike Nikolaja preneto je iz Saut Kanana u manastir Svetog Save u Libertivilu. Kolone Srba devet dana su danonoćno prolazile pored njegovog odra. Mnogi su plakali i ridali, moleći za oproštaj. Neretko, hramom bi se prolomio glasni vapaj: “Oprosti, sveti vladiko, nama grešnim Srbima!” U utorak 27. marta izvršeno je svečano opelo. Činodejstvovao je vladika Dionisije sa mnogobrojnim sveštenstvom i monaštvom. Bilo je prisutno više hiljada Srba iz Amerike i Kanade, predstavnici mnogih crkveno-nacionalnih i kulturnih institucija dijaspore. Nad odrom su održani mnogobrojni posmrtni govori. Stiglo je dosta telegrama saučešća. Vladika je sahranjen kraj oltara hrama Svetoga Save na srpskom groblju u Libertvilu, pored svog prijatelja, pesnika Jovana Dučića.
Američki konges izglasao je Rezoluciju u vidu saučešća srpskom narodu povodom vladičine smrti, koja glasi: “Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država primio je sa dubokom žalošću vest o smrti episkopa Nikolaja, najvećeg sina našeg dostojnog srpskog saveznika u dva svetska rata, i duhovnog vođe srpskog naroda u Jugoslaviji. Predstavnički dom ovim upućuje saučešće srpskom narodu zbog gubitka ovog velikog duhovnog vođe i zaslužnog sina.”
Po manastirima i crkvama širom Srbije svakodnevno su zvonila zvona i služene za upokojene liturgije. “Zvanična” Crkva je ćutala iako je izgubila jednog od najvećih jerarha u svojoj istoriji. Crkvena štampa se nije oglasila makar jednim malim nekrologom, niti je donela vest o upokojenju.

RASPOP VODI HAJKU

U LELIĆKOJ crkvi 18. marta 1966. godine, vladika šabačko-valjevski Jovan (Velimirović) održao je prvi “javni” desetogodišnji parastos. Na parastosu je bilo prisutno dosta sveštenstva, monaštva i naroda. Govorio je dr Justin Popović, koji je tada živeo u manastiru Ćelije u jednoj vrsti internacije. U svom govoru, selo Lelić je uporedio sa Rasom, a vladiku Nikolaja nazvao “najvećim Srbinom posle Svetog Save”. Ti parastosi su prešli u tradiciju i držani su sve do 1976. godine, kada su posle jednog “oštrog” govora oca Justina prekinuti.
Još za vreme vladičinog života, a naročito posle upokojenja, ređali su se napadi na njega. Hajku je započeo raspop Nikola Drenovac, sramnim napisima u “Slobodnoj reči”, koja je izlazila u Americi, a prihvatilo i nastavilo Svešteničko udruženje preko svog lista “Vesnik”, što se kasnije širilo preko mnogobrojnih listova i časopisa. U cilju pronalaženja “simetrije”, komunistički režim u Jugoslaviji je odabrao Nikolaja kao pandam zagrebačkom kardinalu Stepincu, saučesniku genocida, koji je sprovodila tzv. NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima u toku rata. Poznatim boljševičkim metodama etiketiranja, Nikolaj je kvalifikovan i kao “kolaboracionista”, “izdajnik”, “narodni neprijatelj”, “kleronacionalista”, “engleski špijun”...
U suštini sve su to bile zlonamerne kritike i insinuacije, i one, pogotovu danas, ne zaslužuju pažnju. Sve relevantne činjenice govore u prilog Nikolaju. Ipak, te klevete nisu bile bezazlene i bez odjeka. Nikolaj se našao na famoznim književnim “crnim listama”, tako da se njegova dela, sem tajno, nisu mogla čitati, niti se o njima moglo javno govoriti. U to vreme, ista sudbina zadesila je dela Slobodana Jovanovića, Dragiše Vasića i druge, čime je srpska kultura bila znatno osiromašena i osakaćena. Međutim, u Evropi i slobodnom svetu, Srbi štampaju i izdaju mnogobrojna Nikolajeva dela, koja se tajno unose u zemlju i čitaju. Episkop zapadno-evropski Lavrentije počinje sedamdesetih godina sa prikupljanjem i štampanjem sabranih dela vladike Nikolaja. Izašlo je dvanaest velikih tomova.

PRENOS POSMRTNIH OSTATAKA

U PROLEĆE 1991. godine nadležne vlasti u Srbiji dale su saglasnost za prenos “posmrtnih ostataka”. Konačno, 3. maja 1991. godine, JAT-ov avion sa kovčegom moštiju vladike Nikolaja sleteo je na beogradski aerodrom. Dočekali su ga najviši predstavnici Srpske crkve na čelu sa srpskim patrijarhom Pavlom i mnoštvom naroda. Sa aerodroma, u svečanoj povorci, telo je preneseno u hram Svetog Save na Vračaru.
U spomen-hramu mošti su boravile do 5. maja, a potom prenesene u manastir Žiču - sedište njegove eparhije. Iz Žiče prenete su u vladičino rodno mesto Lelić 12. maja 1991. godine, a položene u njegovu zadužbinu, koja je ubrzo pretvorena u manastir. Na svetoj liturgiji koju je u Leliću služio patrijarh Pavle sa svim arhijerejima Srpske crkve, mnogobrojnim sveštenstvom i monaštvom, okupilo se preko 30.000 ljudi, bili su prisutni mnogobrojni predstavnici političkog, javnog i kulturnog života. Održana je tim povodom prigodna duhovna akademija na kojoj su govorili Matija Bećković, Nikola Milošević, Amfilohije Radović, Atanasije Jevtić, Vuk Drašković, Milan Komnenić, Danko Popović i drugi.
Dolaskom vladičinih moštiju, Lelić postaje novo srpsko svetilište. Hiljade i hiljade poklonika počinju dolaziti u Lelić da se poklone i celivaju svete mošti. Narod mu se moli kao svetitelju. Mnogi kod njegovog kivota nalaze pomoći i isceljenja fizičkim i duhovnim bolestima. Uoči Nikoljdana, 18. decembra 2002. godine, kivot sa moštima privremeno je prenet u manastir Žiču, i tu ostao do 9. januara. Za tih dvadesetak dana, danonoćno je dolazio narod Žičke eparhije da se pokloni i celiva svete mošti.
Sveti arhijerejski sabor jednodušnom odlukom svih arhijereja, 19. maja 2003. godine, doneo je odluku da se sveti vladika Nikolaj upiše u kalendar svetih i da se praznuje 18. marta (dan upokojenja) i 3. maja (prenos moštiju). Ovim je potvrđeno ono što srpski narod decenijama oseća, izražava, slavi i poštuje. Odluka je s radošću primljena u celoj crkvi. Na dan kada je odluka doneta, dugo su zvonila sva zvona sa svih hramova istovremeno, i u Žičkoj i u Šabačko-valjevskoj eparhiji i širom Srpske crkve. Svečani liturgijski i bogoslužbeni čin kanonizacije obavljen je u hramu Svetog Save na Vračaru 24. maja. Liturgiju je služio patrijarh Pavle sa svim arhijerejima Srpske crkve i mnogobrojnim sveštenicima i đakonima. Bilo je prisutno nekoliko hiljada vernika i poštovalaca vladike Nikolaja iz cele Srbije.
Toga dana prenete su u hram svete mošti vladičine iz Lelića. Celoga dana prilazio je narod u dugim redovima, strpljivo čekajući da se pokloni i celiva svete mošti. Svečanost je propraćena velikom medijskom pažnjom, a Svetu liturgiju prenosila je BK televizija i preko satelita.

VELIKI DUHOVNI REFORMATOR

KANONIZACIJOM i upisivanjem u kalendar svetih pravoslavne crkve, vladika Nikolaj ponovo je postao naučno, kulturno, društveno i medijski “aktuelan”. Ne bi dobro bilo da se govoreći i pišući o vladici Nikolaju ponove greške iz prethodnih ideoloških vremena. Treba se čuvati paušalnih ocena i sudova. Ozbiljni narodi biraju od svojih velikih ljudi ono što je najbolje, a ostalo im zaborave ili oproste. Ne sme se, pogotvo danas, svesno ili nesvesno raditi suprotno.
Delo svetog vladike Nikolaja zahteva objektivnu i svestranu procenu i ocenu. Svetiteljski oreol ne znači bezgrešnost. Sveti vladika Nikolaj, kao i svi veliki oci Crkve u prošlosti, bio je veliki duhovni reformator. Sve što je uradio i napisao bilo je u službi velike duhovne obnove srpskog naroda. U vremenu reformskih napora celoga društva danas, duhovna, moralna i kulturna obnova, moraju biti temelj svake druge obnove. Ličnost i delo vladike Nikolaja u tim naporima mogu biti neprocenjivi.
Vladika Nikolaj nije bio konzervativac. Naprotiv, bio je prosvećeni demokrata. Iako je bio monarhista, njegov monarhizam bio je evropski. Otvoreno je kritikovao šestojanuarsku diktaturu kralja Aleksandra, zbog čega je došao u sukob sa krunom i postao neomiljen kod kraljevskog doma. Bio je i antikomunista. Komunistička propaganda pripisivala mu je pripadništvo ljotićevcima, simpatije za Hitlera, antisemitizam, izdaju itd. Hteli su time da umanje njegov ogroman ugled i autoritet u narodu. Eho tih optužbi odjekuje i danas u anticrkvenim krugovima.
Nameće se logično pitanje, zar je mogao izraziti dvadesetsedmomartovac biti simpatizer Dimitrija LJotića, poznatog protivniak puča i 27. marta. Zajedno sa patrijarhom Gavrilom proveo je ceo rat kao rob, pod nemačkom stražom i završio u najzloglasnijem Hitlerovom logoru Dahau. Lično je Hitler izdao naređenje da se ova dvojica srpskih jerarha uhapse. Istina, pred rat, u jednom svom predavanju na “Kolarcu”, odgovarajući levičarima koji su hvalili Hitlera, što nastoji da katoličku crkvu u Nemačkoj odvoji od Vatikana, nazivajući ga genijem i herojem, vladika je poručio da je taj podvig Sveti Sava uradio pre više vekova. Treba znati da je u to vreme Hitler bio ličnost o kojoj se u svetu sa simpatijama govorilo, zbog velikih uspeha Nemačke. Od Nobelovog komiteta i od mnogobrojnih međunarodnih institucija predložen je i za Nobelovu nagradu zajedno sa Gandijem.

NEOSNOVANE OPTUŽBE

NEOSNOVANE su optužbe za antisemitizam. U svom sirotištu u Bitolju, vladika je primao sirotu decu muslimana, Cigana, Albanaca, Turaka i Jevreja. Bogati trgovci Jevreji između ratova pomagali su vladici u štampanju njegovih knjiga i obnovi manastira. Ela Trifunović-Najhaus, Jevrejka iz Beograda, povodom optužbi za antisemitizam, uputila je jednom pismo Svetom sinodu 2001. godine, u kome svedoči, kako je nju i njenu majku vladika Nikolaj obukao u monašku odeću i sakrio u jednom ženskom manastiru svoje eparhije rizikujući svoj život. U knjizi “Kroz tamnički prozor” on, istina, kritikuje Jevreje, ali, pre svega, za njihovo uporno hristoborstvo koje su nametali Evropi i njenoj kulturi. NJegov “antisemitizam” je biblijski, teološki, kakav susrećemo u celom Svetom pismu Starog i Novog zaveta. Međutim, celo vladičino stvaralaštvo svedoči o bezgraničnoj hrišćanskoj ljubavi prema svakom čoveku i vasceloj Božjoj tvorevini. “Reči o Svečoveku” su iskrena ispovest njegove hrišćanske duše i slika njegovog odnosa i stava prema čoveku i svetu.

(KRAJ)


Foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 17 Jun 2013, 07:07
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Biografija monaha svetitelja koga su nazivali Srpski Zlatousti Vladika Nikolaj Velimirović Žički

Sveti Vladika Nikolaj Velimirović Žički i njegova biografija

Slika

Rođenje i rano detinjstvo vladika Nikolaj Velimirović

Vladika Nikolaj Velimirović rođen je na Tucindan 23. decembra, po starom, ili 5. januara 1881. godine, po novom kalendaru. Rodno mesto Vladike Nikolaja je maleno planinsko selo Lelić, smešteno na severnim padinama planine Povlena, nedaleko od Valjeva. Roditelji njegovi, Dragomir i Katarina, prosti šumadijski seljaci, imali su devetoro dece. Nikola (Vladičino svetovno ime) bio je prvo dete u roditelja. Ostalih osmoro je poumiralo od raznih bolesti, a jedan od njih – Dušan (otac blaženopočivšeg Vladike Jovana), poginuo je u ratu 1914. godine. Mali Nikola je kršten u manastiru Ćelijama, koji je tada bio parohijska crkva sela Lelić.

Znamenita porodica Velimirovića potiče od Antonija – Ante Jovanovića, koji se u valjevski kraj doselio iz Srebrenice u Bosni. I danas taj zaseok u Leliću zovu „Bošnjaci“. Antonije je bio načelnik sreza podgorskog i jedan od viđenijih ljudi u tadašnjoj Srbiji. Sahranjen je ispred severnih vrata manastira Ćelija. Grob mu je do danas dobro očuvan sa kamenom pločom i krstom od crvenog mermera. Joakim Vujić, u svome „Putešestviju po Serbiji“, zapisao je susret sa načelnikom sreza podgorskog Antonijem Jovanovićem u Leliću. Po Antonijevom sinu Velimiru nastalo je prezime Velimirović.

Mali Nikola je odgojen i vaspitan u uglednoj srpskoj patrijarhalnoj zadruzi koja je imala preko tridesetoro čeljadi. Otac Dragomir, bio je retko pismen seljak za ono doba. Pored uobičajenih seoskih poslova, bio je pisar i delovođa sreza podgorskog. Do danas su sačuvane deobne presude pisane njegovim lepim i čitkim rukopisom. Pošto je zbog poslova često odsustvovao od kuće, brigu o vaspitanju dece preuzela je njegova smerna supruga Katarina – potonja monahinja Ekatarina. Ona je prvi učitelj i vaspitač malog Nikole. Još kao dete vodila ga je za ručicu u obližnji manastir Ćelije na bogosluženje i pričešće. Učila ga da se prekrsti i kako se Bogu moli. Tih prvih detinjih dana pored toploga skuta materinog, Nikolaj se docnije često sećao. Jedan takav događaj, opisao je u svojoj autobiografskoj molitvenoj pesmi – „Molitva roba u tamnici“.

.

Osnovna škola i gimnazija

Slika


Kada je Nikola malo odrastao, otac Dragomir reši, da ga, kao najstarijeg i najbistrijeg od svoje dece, upiše u školu. Osnovna škola sela Lelića bila je u manastiru Ćelijama. Pošto su deca pohađala školu iz drugih sela udaljenih i preko dvadeset kilometara, prostrani manastirski konak je pretvoren u internat. Nedeljom i praznikom roditelji su dolazili u manastir na bogosluženje, obilazili decu i donosili potrebne namirnice i čistu preobuku. Kuća Velimirovića udaljena je od manastira 4-5 kilometara. Nikola je po prirodi bio mali i sitan, te da ne bi pešačio svakodnevno toliki put, otac ga predade u školski internat. Tako otpoče Nikolino školovanje i obrazovanje pod kupolama svetoarhangelskog hrama u manastiru Ćelijama.

Ćelijski učitelj, Mihailo Stuparević, uočio je Nikolinu revnost i darovitost, pa je po završenoj osnovnoj školi, savetovao ocu Dragomiru da Nikolu pošalje na dalje školovanje. Bistri i otresiti seljak posluša učitelja i Nikolu upisa u Valjevsku gimnaziju. Gimnazija u Valjevu je bila na dobrom glasu ali nije bila potpuna. Imala je samo šest razreda.

Posle završene Gimnazije nastala je dilema: gde i kako nastaviti dalje školovanje. Uz odobrenje oca Dragomira, Nikola krene sa svojim drugom Petrom Kosićem da se upiše u Vojnu akademiju. Zbog neuhranjenosti i malog obima grudi Nikolu na konkursu odbiju, a Petar se upiše i postane visoki oficir srpske i jugoslovenske vojske, poznat u događajima oko puča generala Simovića 1941. godine.

.

Upis u Bogosloviju

Slika

Tragajući dalje za školom u koju da se upiše, Nikola sazna da je objavljen poziv za upis učenika u poslednju generaciju stare Beogradske bogoslovije. Primao se neograničen broj učenika. Nikola se prijavi i bude primljen i upisan u prvi razred.

Njegovi drugovi su uglavnom bili upisani u bogosloviju sa po dva razreda gimnazije. Toliko je bilo potrebno. Nikola je završio šest razreda i veš bio prilično oformljena mlada ličnost – mladi intelektualac. Odmah je u bogosloviji bio zapažen. Oduševljavao je svoje profesore i drugove razumevanjem najzamršenijih problema iz oblasti nauke, filosofije i teologije. Pored obaveznih udžbenika i skripti počeo se uveliko koristiti bogoslovskom i filosofskom literaturom u savlađivanju nastave. Svaki trenutak slobodnog vremena je koristio da što više pročita i nauči. Od prvih bogoslovskih dana počeo je čitati dela svetskih klasika. Do kraja školovanja pročitao je dela Njegoša, Dostojevskog, Puškina, Tolstoja, Šekspira, Getea, Igoa, Dantea, Voltera, Ničea…

Duhom svojim nadnosio se i nad tajanstvenom mudrošću dalekog Istoka, čitajući i proučavajući sveštene i filosofske knjige drevne Indije. I docnije, celog života se vraćao Indiji. Žalio je što hrišćanstvo nije uspelo da prodre u Aziju. Smatrao je da bi ga indijski duh sklon kontemplaciji i mistici još više produbio i obogatio. Zato je napisao nekoliko poznatih dela na tu temu: „Hriste, dođi u Aziju“, „Indijska pisma“, „Indijski Savle“ i dr.

Posle završene bogoslovije, Nikolaj je postavljen za učitelja u selu Dračići nedaleko od Valjeva, na putu za Kosjerić. Tu se upoznao i sprijateljio sa sveštenikom Stevom Popovićem, emigrantom iz Crne Gore. Sa njim je odlazio na razne sveštene obrede u selo gde je upoznao duhovni život srpskog sela i seljaka. Letnje raspuste je provodio u Boki na lečenju. Pisao je iz Boke svome prijatelju, svešteniku Stevi, i u tim pismima su ostali prekrasni opisi Boke Kotorske i života naroda u Crnoj Gori i Dalmaciji. U to vreme, Nikola je već uveliko ovladao veštinom pisanja i besedništva. Pored pisanja i saradnje u „Hrišćanskom vesniku“, pisao je i u drugim crkvenim i svetovnim časopisima i novinama. Kao učitelj u Dračiću napisao je jedan pozorišni komad koji je izvođen u valjevskom pozorištu. Nažalost to delo je izgubljeno. Posle kratkog učiteljevanja u Dračiću postavljen je odlukom ministra prosvete Srbije za upravnika škole u Donjim Leskovcima. No učiteljska služba nije bila cilj mladog Nikole.

.

Dva doktorata vladike Nikolaja

Neposredno posle završetka bogoslovije, kao odličnom i darovitom učeniku, nuđeno mu je da ide na studije u Rusiju. On je pošto – poto hteo na Zapad. Nije mogao odmah dobiti stipendiju. Rešio je da čeka. I jednog dana stigla je odluka ministra prosvete da se Nikoli obezbeđuje stipendija za nastavak studija na starokatoličkom fakultetu u Bernu u Švajcarskoj. Želja je bila ispunjena. Nikola je spakovao kofere i otputovao u Švajcarsku.

Slika

U Bernu je Nikola prvi put dobio potrebne uslove za učenje i studiranje. Imao je državnu stipendiju koja mu je obezbeđivala pristojan život. Sa fotografija iz tog doba vidi se da je on već tada postao uglađeni i lepo odeveni evropski student i gospodin. Dobro je naučio nemački jezik i pored svog matičnog fakulteta u Bernu odlazio je da sluša predavanja na drugim fakultetima širom Švajcarske i Nemačke. Ostajao je čitave semestre na poznatim fakultetima slušajući čuvene profesore teologije i filosofije. Po završenom fakultetu prijavio je doktorsku tezu i doktorirao na temu: „Vera u Vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske Crkve“.

Iz Švajcarske, Nikola se vraća u Beograd, sa namerom da studije nastavi na Oksfordu u Engleskoj. Nije odmah dobio stipendiju, ali on otputuje u Englesku. Verovatno intervencijom i vezama prote Ilića, ubrzo mu je dodeljena stipendija. Bez velikih teškoća Nikola nauči engleski jezik i završi filosofki fakultet u Oksfordu i doktorira iz filosofije na temu: „Filosofija Berklija“. Ovu temu je branio na francuskom jeziku u Ženevi. I tako sa dva doktorata i perfektnim znanjem tri glavna evropska jezika, Nikola se vraća u Beograd.

U Beogradu nije dočekan sa oduševljenjem. Mala balkanska sredina dočekala ga je sa zavišću a crkveni ljudi su zazirali od njega zbog toga što se školovao u rimokatoličkoj Evropi. Ni jedna diploma nije mu priznata, navodno zbog toga što nije imao završenu punu gimnaziju. I on, sa završena dva fakulteta i položena dva doktorata na dva najznamenitija evropska univerziteta vraća se u srednju školu i polaže sedmi i osmi razred gimnazije u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Posle toga je postavljen za suplenta Beogradske bogoslovije kao svršeni student filosofije. Predavao je svetovne predmete i jezike.

.

Monašenje vladike Nikolaja Velimirovića

Tek što je počeo predavanja u bogosloviji, Nikola se ponovo razboleo. Bolovao je dugo i teško. U bolnici se zavetuje, da će, ukoliko preživi, primiti monaški čin i celog sebe staviti na službu srpskoj crkvi i svome narodu. I čim je izašao iz bolnice, odlazi u manastir Rakovicu, nadomak Beograda, i tu 20.decembra 1909.g. prima monaški čin, dodavši svome svetovnom imenu samo jedno slovo „j“. Dobio je monaško ime – Nikolaj.

Slika

Odmah posle monašenja, na predlog tadašnjeg Mitropolita Srbije Dimitrija, mladi jeromonah Nikolaj odlazi na studije u pravoslavnu Rusiju na čuvenu Duhovnu akademiju u Petrograd. Da se „opravoslavi“, kako je govorio Mitropolit. Kada je stigao u Petrograd, Nikolaj se upiše na Akademiju kao svršeni beogradski bogoslov ne pominjući svršene fakultete i doktorske titule, niti pokazujući pismo i preporuku Mitropolita Dimitrija koje je ovaj uputio petrogradskom mitropolitu da se Nikolaju nađe pri ruci. Nikolaj je slušao predavanja i ostao potpuno nepoznat među studentima sve do svog prvog učešća u diskusiji na jednoj od brojnih književno – duhovnih večeri koje su redovno održavane na Akademiji. Svojim znanjem, govorničkim darom i talentom zadivio je profesore i studente, a posebno petrogradskog Mitropolita, koji odmah od ruske vlade za Nikolaja izdejstvuje besplatnu voznu kartu za putovanje po celoj Rusiji. I Nikolaj tako krene u obilazak velike ruske zemlje i njenih svetinja. Neposredno je upoznao široku i duboku pravoslavnu slovensku rusku dušu.

Iz Petrograda, Nikolaj se vraća u Beogradsku bogosloviju. Međutim, školska učionica bila je pretesna za njega. On počinje seriju svojih propovedi po beogradskim crkvama. Po tematici i načinu proiznošenja one su bile prvorazredni duhovni i kulturni događaji u Beogradu. Uzimao je teme iz života sa originalnom obradom: „Lagano korača Hristos“, „O mislima u ogledalu“, „Čija je zemlja“, „O omladinskom pesimizmu“, i dr. Istovremeno počinje objavljivati svoja pisana dela: „Religija Njegoševa“, „Besede pod Gorom“, „Iznad greha i smrti“ i dr. Njegove propovedi i knjige zatalasale su našu crkvenu i kulturnu javnost i postale prvorazredna duhovna i kulturna senzacija. Brzo je postao poznat širom svih srpskih zemalja.

Godine 1912. Nikolaj je pozvan u Sarajevo na proslavu desetogodišnjice srpskog kulturnog društva „Prosveta“. Došao je u centar Herceg Bosne sa glasom proslavljenog propovednika. Dočekala ga je prepuna crkva i porta svega onoga što je Bosna i Hercegovina imala srpskog i kulturnog. Propoved je počeo rečima: „Dolazim iz Srbije, tog ostrva slobode, da vama, našoj braći u ropstvu, donesem pozdrave Beograda“. Pozdravljen je ovacijama. Posebno je oduševio bosansko-hercegovačku omladinu i članove „Mlade Bosne“, koji će se 1914. godine, uoči sarajevskog atentata, na grobu Bogdana Žerajića i nad Nikolajevim „Besedama pod Gorom“ kao nad Jevanđeljem Hristovim, zakleti na vernost i istrajnost. U Sarajevu se Nikolaj tada upoznao sa najviđenijim predstavnicima tamošnjih porobljenih Srba: Dučićem, Šantićem, Ćorovićem, Grđićem, Ljubibratićem i drugima. To je bilo vreme austrijske aneksije Bosne i Hercegovine, pa je Nikolaj obrnuvši čitavu stvar izgovorio reči koje su ušle u legendu: „Svojom velikom ljubavlju i velikim srcem, Vi, Srbi Bosanci, anektirali ste Srbiju Bosni“. Austrijske vlasti su ga na povratku u Beograd nekoliko dana zadržale na pretresu u Zemunu. Sledeće godine nisu mu dozvolile da poseti Zagreb o proslavi godišnjice Njegoša.

.

Misija u Engleskoj i Americi

Nastupilo je vreme kada su malena Srbija i Veliki srpski narod krenuli ka Golgoti, u sudbonosne dane stradanja i ratovanja za ujedinjenje svih srpskih zemalja i svih južnoslovenskih naroda. U svim događajima 1912 – 1914.  godine, Nikolaj živo i aktivno učestvuje. Njegove besede nose pečat herojstva i patriotizma. Stradanje i nacionalni stoicizam srpskog naroda upoređuje sa golgotskom žrtvom Hristovom i sa stradanjem hrišćanskih mučenika i svetitelja. Početkom 1915. godine, predsednik srpske vlade Nikola Pašić, poziva Nikolaja u Niš i upućuje ga u Englesku i Ameriku da propagira srpsku pravednu borbu i da suzbija austrijsku propagandu protiv Srbije. „Pa šta da im kažem?“ – tražio je Nikolaj instrukcije od Pašića. „Kašće ti se samo“ – posle dužeg ćutanja odgovorio je ćutljivi Pašić. Imao je puno poverenje u Nikolaja, koji je već bio stekao slavu velikog besednika i bogoslova, širom celog pravoslavnog i hrišćanskog sveta.

Pune četiri godine, od aprila 1915. do aprila 1919. godine budući vladika Nikolaj Velimirović je po Americi i Engleskoj držao brojna predavanja: u crkvama, univerzitetima, koledžima, bioskopskim dvoranama, hotelima i po drugim ustanovama, objašnjavajući srpsku pravednu i oslobodilačku borbu protiv austrougarske carevine. Na velikom zboru u Čikagu, avgusta 1915. pridobio je za srpsku stvar znatan deo naroda i sveštenstva i to ne samo pravoslavnog nego i rimokatoločkog, protestantskog i unijatskog. Veliki broj dobrovoljaca, Srba i Hrvata, otišao je tada na Solunski front da pomogne srpskom i savezničkim armijama u oslobađanju Srbije. Načelnik engleske armije izjavio je posle rata, da je „otac Nikolaj bio treća armija“ za srpsku stvar. Neka od svojih predavanja i beseda iz tog vremena objavio je u četiri knjige na engleskom jeziku: „Duša Srbije“, „Srbija u svetlosti i mraku“, „Duhovna preporod Evrope“ i „Agonija crkve“.



Vladika Nikolaj Velimirović Žički i Ohridski

Po završetku rata, dok je bio u Engleskoj, izabran je 25. marta 1919. godine za episkopa Žičkog, odakle je krajem 1920. premešten na drevnu Ohridsku episkopiju. Tih godina, bila je živa diplomatska aktivnost i crkve i države, pa je Episkop Nikolaj bio član brojnih delegacija i misija u Atini, Carigradu, Svetoj Gori, kao i u Americi i Engleskoj. Tek kao episkop Ohridski i Žički, Vladika Nikolaj Velimirović razvija svoju punu misionarsku i jevanđelsku delatnost. Iako pod teškim uslovima, on svakodnevno putuje po eparhiji, poučava narod i propoveda. Kao nekada Sveti Sava. Obnavlja ratom porušene crkve i manastire. Osniva sirotišta za nezbrinutu decu. Da bi zaštitio narod od agresivne sektaške propagande, osniva Pravoslavnu narodnu hrišćansku zajednicu ili Bogomoljački pokret kojim je rukovodio između dva rata. Iz tog pokreta se regrutuje veliki broj monaha i monahinja koji pune srpske manastire. Pod njegovim blagotvornim uticajem počinje u srpskom narodu veliko duhovno buđenje a u crkvenom životu ogromno pregalaštvo.

Značajno je pomenuti da su Ohrid, sa svojim drevnim svetinjama na obalama Ohridskog jezera, susedna pravoslavna Grčka i Sveta Gora, izvršili ogroman uticaj na Nikolaja. On se sav okrenuo Svetim ocima i pravoslavnoj vizantijskoj klasici i duhovnosti. Uvideo je da su Sveti oci, sve one duhovne probleme koji su njega mučili i kojima je on tražio odgonetku na zapadnim univerzitetima, rešili pre mnogo vekova. U ovom ohridskom periodu nastaju njegova sjajna dela: „Reči o Svečoveku“, „Molitve na jezeru“, „Omilije“ i „Ohridski prolog“ – ta čudesna i jedinstvena knjiga u celom pravoslavnom i hrišćanskom svetu.

Slika

Po želji Arhijerejskog sabora i pravoslavnog narodna Šumadije, vladika Nikolaj Velimirović je 1934. godine vraćen na tron Žičke eparhije. Odmah se dao na obnavljanje manastira Žiče i ona je ubrzo zablistala starim Nemanjićkim sjajem. Obnovio je i mnoge druge manastire, naročito venac manastira u Ovčarsko – kablarskoj klisuri, koja je nazvana Srpska Sveta Gora.

U vreme konkordatske borbe 1936.godine vladika Nikolaj Velimirović nije mogao ostati po strani. Ustao je u zaštitu svoga naroda i svoje crkve i zahvaljujući njegovom ogromnom ugledu i autoritetu Konkordat je pao. Takođe, u dramatičnim martovskim događajima 1941. godine, Vladika Nikolaj Velimirović je uz Patrijarha Gavrila imao svoj udeo u rušenju antinarodnog pakta vlade Cvetković – Maček. Nemci mu to nikada nisu mogli zaboraviti i oprostiti.

.

Na golgotskom putu

Početkom 1941. godine ratni požar se uveliko širio Evropom. Crni oblaci su krenuli ka jugu i počeli se nadnositi nad Srbijom. Komandantu južnog fronta, generalu Aleksandar fon Leru, Hitler je lično izdao naređenje: „Uništiti srpsku inteligenciju, obezglaviti vrh Srpske pravoslavne crkve, i to u prvom redu patrijarha Dožića, mitropolita Zimonjića i episkopa žičkog Nikolaja Velimirovića, kao i kaluđere i monahinje srpskih manastira“. Čim su Nemci okupirali zemlju, odmah su vojne i policijske snage upale u Žiču i izolovale Vladiku Nikolaja. 12. jula 1941. godine uhapsili su ga i prebacili u manastir Ljubostinju u zatočeništvo. Bio je to njegov rastanak sa Žičom. Pod jakom nemačkom stražom Vladika Nikolaj Velimirović je u Ljubostinji ostao sve do 3. decembra 1942. godine kada je zajedno sa jeromonahom Vasilijem Kostićem, potonjim episkopom Žičkim, i svojim sinovcem Jovanom Velimirovićem, prebačen u manastir Vojlovicu kod Pančeva. Posle nekoliko meseci, krajem maja 1943. godine, Nemci su u Vojlovicu doveli i patrijarha Gavrila.

Svoje tamničke dane, Vladika Nikolaj Velimirović je ispunio danonoćnim radom i molitvom. U Ljubostinji je napisao svoja poznata dela: „Teodul“, „Srpski narod kao Teodul“, „Srednji sistem“, „Indijska pisma“, „Mudra igumanija ljubostinjska“, „Stoslov o ljubavi“ i druge knjige. U Vojlovici je ispravio Vukov prevod Svetog pisma Novog zaveta.

Pred kraj rata, 15. septembra 1944. godine Nemci su Vladiku Nikolaja Velimirovića i Patrijarha Gavrila sproveli iz manastira Vojlovice u zloglasni koncentracioni logor Dahau u Nemačkoj. Oni su bili jedina dva crkvena velikodostojnika u Evropi koji su bili zatočeni od nemačke soldateske i koji su prošli pakao logora Dahau. Oslobođeni su 8. maja 1945.godine od strane savezničke 36. Američke divizije. Neko vreme potucali su se obojica po zemljama zapadne Evrope a zatim se Patrijarh vratio u zemlju i preuzeo dužnost poglavara Srpske crkve. Vladika Nikolaj Velimirović je krenuo golgotskim stazama emigracije. Nije želeo da se vrati u svoju voljenu Srbiju u kojoj je nasilno došao na vlast bezbožnički i bogoborački komunistički režim. Smatrao je da će više za svoj narod uraditi ako ostane u emigraciji i pokrene svoje prijatelje u Evropi i Americi da pomognu Srbiji. „Kada kuća gori, požar se gasi spolja“ – često je govorio.


Preko Engleske stigao je u Ameriku. Tamo je nastavio svoj misionarski i spisateljski rad. Iz ovog vremena potiču njegova dela: „Kasijana“, „Zemlja nedođija“, „Žetve Gospodnje“, „Divan“ i njegovo poslednje nedovršeno delo „Jedini Čovekoljubac“. Zajedno sa protom Aleksom Todorovićem pokreće religioznu biblioteku „Svečanik“ u kojoj objavljuje bisere pravoslavne hrišćanske duhovnosti. Iz Amerike je slao pakete i pomoć crkvama i manastirima, monasima i monahinjama, sveštenicima i narodu. Sve što je imao, sve je poklonio svome narodu. Okupljao je i mirio Srbe u tuđini i učio ih da, samo ako budu vezani za svoju crkvu i svoje običaje, mogu sačuvati svoje ime i svoje korene u dalekom svetu.

.

Prvi posle Svetog Save

Svoje poslednje dane, Vladika Nikolaj Velimirović je proveo u ruskom manastiru Svetog Tihona u Saut Kananu, u Pensilvaniji. Upokojio se mirno u Gospodu, rano u nedelju, na poklade 18. marta 1956. godine. Smrt ga je zatekla na molitvi. Iz ruskog manastira, prenet je u srpski manastir Svetog Save u Libertvilu i sahranjen uz velike počasti u srpskom narodnom groblju pored manastira. Na vest o Vladičinoj smrti zajecala su zvona sa tornjeva svih srpskih crkava širom sveta. Naročito u njegovoj „Domaji“. Tuga je obavila srpske manastire, monahe i monahinje, sveštenstvo i narod, naročito njegove verne bogomoljce. Tuga, ali istovremeno i radost. Svi su znali i dušom osećali da je Srbija dobila još jednog molitvenika pred prestolom Gospodnjim. Narod mu se odmah počeo moliti kao svetitelju.

Veliki stradalnik za života Sveti Vladika Nikolaj Velimirović, postao je još veći stradalnik posle smrti. Proglašen je za izdajnika i neprijatelja svoga naroda. On, koji je preživeo sve strahote rata, i koji je bio zatočenik najzloglasnijeg fašističkog logora, proglašen je za saradnika okupatora. Mnogi su se takmičili ko će ga više popljuvati i poniziti. Pljuvali su i ponižavali sebe. Vladika Nikolaj Velimirović je ostao nedokučiva veličina, duhovni stub i uporište, najgenijalniji srpski besednik i bogoslov, najveći srpski crkveni pisac i mislilac. Episkop Lavrentije je sabrao njegova dela i izdao u petnaest velikih tomova sa preko 12.000 stranica, počasni doktor Glazgovskog i Kolumbijskog univerziteta, veliki otac crkve i duhovnik, od čijeg duhovnog kapitala Srpska crkva danas živi i živeće kroz vekove. Nema sumnje on je prvi posle Svetog Save.

.

Manastir Lelić – novo srpsko svetilište

Zato prenos njegovih svetih moštiju u Srbiju, može se samo uporediti sa prenosom moštiju Svetog Save iz Trnova u Mileševu. Savremene srpske generacije doživele su posebnu Božiju milost da ih u isto vreme pohode dva najveća Srbina – Sveti Sava, zidanjem hrama na Vračaru i Vladika Nikolaj Velimirović povratkom iz Amerike. Neka bi dao Bog da njihov zagrljaj pod kupolama hrama na Vračaru i u manastiru Žiči bude zagrljaj praštanja i izmirenja svih Srba širom celoga sveta. Neka njegova zadužbina u Leliću, gde će počivati njegove svete mošti, postane novo srpsko svetilište – novi Ostrog i neka se širom srpskih zemalja ispuni Vladičina molitva, zavet i amanet svim Srbima:

Slika

„Da se Srpski narod OBOŽI, SLOŽI i UMNOŽI.“

Molitvama Svetog Vladike našeg Nikolaja, Gospode Isuse Hriste Sine Božiji, pomiluj i spasi nas – AMIN.


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 17 Sep 2013, 10:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Vladika Nikolaj Velimirović
Misionarska pisma


Slika



67. pismo


JEDNOJ PENZIONERKI KOJA SE ŽALI NA MODU U NOŠNJI


Pišete da bi mogli živeti, Vi i Vaše tri ćerke, sa skromnom penzijom, koju primate kao udovica višeg oficira. Ali "moda odnese sve". Ćerke se otele ispod Vaše blage vlasti i stale pod surovu vlast mode. Uzalud Vi savetujete, objašnjavate, molite - one odgovaraju jedno te jedno: ti to, mama, ne znaš; to je kultura, prosvećenost, ukus. Zar da mi budemo izuzetak među devojkama? I tako govoreći traže svakog proleća i svake jeseni nove haljine, po modi. A u kući jad i oskudica. Kuća davno nekrečena. Nameštaj pohaban. Posuđe polupano. Posteljne stvari - same dronje. Trpeza bedna; kad ručate ne večerate. Za sve to nema para, ali za modno odelo, za ulicu, mora biti. Avaj: moda i ulica otele su od Vas starešinstvo u kući! Pitate šta da radite?

U Makedoniji bi Vam svi rekli: molite se Bogu, da ćerkama dadne dobar duh. Uz molitvu produžite savetovati. Neka se one rugaju; Vi samo govorite. Reči istine moraju kad tad nići i doneti ploda. Bog čuje; i u svoje vreme On će ponoviti Vaše pouke kćerima samo u oštrijem obliku. Jer i Biblija i naše iskustvo svedoče nam, da Bog retko šta tako oštro kažnjava kao nepoštovanje roditelja.

Govorite kćerima svojim, da modna nošnja u naše vreme nikako nije ni zahtev kulture ni prosvećenosti ni ukusa, nego jedino zahtev trgovine. Oni što izmišljaju modu i nameću je lakovernom svetu misle isključivo o parama. Pri toj svojoj trgovačkoj raboti oni ne pomišljaju na kulturu i prosvećenost ni koliko žaba na zvezde. To su obični velikovaroški varvari, koji na lukav način dolaze do para. Oni imaju svoje agente: crtače, slikare i vešte poznavaoce ljudskih strasti i slabosti. Za pare ovi im izrađuju sve novi i novi kroj ženskog odela. Iscrpljena duha do jehtičavosti u izmišljanju nove mode oni su u naše dane počeli nametati ženskom svetu takav kroj odela kakav se kosi sa najobičnijim pojmovima pristojnosti i stida kao i sa prostim pravilima zdravlja i domaćinstva. No zar se njih tiče moral sveta, i karakter ljudi, i stid devojački, i zdravlje nacije, i male penzije matera? Pare i samo pare - to je pobuda i cilj modnih tvorevina tih trgovaca i vojske njihovih agenata.

Recite još Vašim kćerima, da ovi arhitrgovci mode objavljuju svoje nove izume pod imenom kulture, prosvećenosti, lepote i ukusa, smejući se sebi u nedra i misleći samo o parama. Te velike reči, koje su nekad u Evropi s poštovanjem izgovarane, služe njima kao obična trgovačka marka na prodajnoj robi, od prilike kao naslikana zmija na flašama otrova, ili kao buldog na gramofonima, ili kamila na paketima čaja.

Nekada su dvorovi evropski davali primer i uzor u nošnji, pri čemu nisu uzimane u obzir pare nego baš ono što sad na jeziku Vaših kćeri zvekeće kao prazni praporci, naime: kultura, prosvećenost, lepota i ukus. Ali danas, na žalost, i dvorovi su podlegli tiraniji mode, koju nameću dućanske tecipare. Ona dvorska, vladarska nošnja još se vidi na našem čestitom narodu, naročito u Makedoniji i Crnoj Gori. Jedna Amerikanka, profesorka, našla se nedavno na Cetinju. Pa mi je pričala, kako je neko žensko društvo priredilo joj čaj. Crnogorke se javile na čaju u svojoj krasnoj narodnoj nošnji, a Amerikanka u svojoj modnoj haljini. "Ja sam se, veli, neiskazano stidela sama sebe; izgledala sam kao ciganka među caricama!"

Možete još pročitati Vašim kćerima onu pretnju proroka Isaije pomodarkama jevrejskim, pretnju koja se u toku vremena obistinila (Is. 3,16-24)*.

Od Boga Vam mir i zdravlje.

* prorok Isaija 3, 16-24:

Još govori Bog: što se poniješe kćeri Sionske i idu opružena vrata i namigujući očima, sitno koračaju i zvekeću nogama, zato će Bog učiniti da oćelavi tjeme kćerima Sionskim, i otkriće Bog golotinju njihovu. Tada će Bog skinuti nakit s obuće i vezove i mjesečiće, nizove i lančiće i trepetljike, ukosnike i podveze i pojase i stakalca mirisna i oboce, prstene i počeonike, svečane haljine i ogrtače i prijevjese i toboce, i ogledala i košuljice i oglavlja i pokrivala. I mjesto mirisa biće smrad, i mjesto pojasa raspojasina, mjesto pletenica ćela, mjesto širokih skuta pripasana vreća, i mjesto ljepote ogorjelina.



76. pismo


ČOVEKU KOJI SE ŽALI DA NE VERUJE U BOGA


Kakav si greh učinio da te snađe ta nesreća iznad svih nesreća? Da presečeš vezu sa izvorom života i carodavcem razuma? Da odrekneš Onoga, čije je večno biće očiglednije od našeg trenutnog bića i čijim se postojanjem jedino može utvrditi i naše postojanje?
Bog se ne skriva od čoveka. Čovek grešan skriva se od Boga; skriva i skriva sve dok Ga sasvim ne izgubi iz vida. Kao što stoji napisano za praroditelje ljudske kad zgrešiše: i sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga među drveta u vrtu. Kako tada tako i sada. Kad god čovek učini težak greh, on se krije od Boga za leđa prirode. I gubi se među tvarima, gubi se među drvećem i kamenjem i životinjama kao tobožnjim svojim rođacima, tone u senku prirode. I kao što se govori o pomračenju sunca u slučaju kada mesec zakloni ovoga svetlog cara prirode, tako bi se moglo govoriti o "pomračenju Boga", Sunca pravde, od strane onih koji su prirodom zaklonili od svojih očiju Stvoritelja prirode. No to je samo naš ljudski način govora. Jer pomračenje sunca ne znači, da je sunce izgubilo svetlost svoju nego samo da je nečim ta svetlost zaklonjena od naših očiju. Isto tako i pomračenje Boga ne znači, da se Bog uopšte izgubio i da Ga nema više, nego da je nešto stalo između Boga i čoveka i zaklonilo Boga od čovekova razuma. To nešto jeste greh čovekov.
Nije priroda kriva, ako bezbožnik nju obožava. Ona se sva protivi bogoodricanju, i smrtno mrzi i progoni bogoodricatelje i svoje obožavaoce. Priroda sva, od velikog sunca do sićušnog atoma jednoglasno i harmonično svedoči o biću i dejstvu Stvoritelja svoga. Stari Misirci su obožavali sve tvari, a iznad svega nekakvog crnog vola, zvanog apis. Prema jednoj legendi došao neki faraon da prinese žrtvu apisu. No kad se on klanjao pred tim nazovi bogom, spodbije ga vo rogovima i odbaci daleko od sebe. Sad vidim da si vo a ne Bog! uzvikne faraon ljutito. Na to mu apis odgovori: to sam i hteo da vidiš! i da se od sad klanjaš Onome koji je stvorio i mene i tebe.
Ti govoriš: teško mi verovati dok ne vidim! No čime želiš da vidiš: okom ili duhom? Ako li okom telesnim, onda bi Onaj koji je veći od vasione morao da se smanji i stane u tvoj ograničeni vidokrug. Vidiš li ti svoj razum očima? Međutim, naljutio bi se, kad bi ti neko rekao, da ne veruje da ti imaš razuma dok ga ne bi očima video. Ako li pak duhom želiš da vidiš Boga, onda Ga možeš videti, jer je duh čovečji prostraniji od vasione, i jer i Bog je duh. Samo duh tvoj treba da je čist, pošto je jedino čistima obećano da će videti Boga.
Beži što pre iz te tame, koja ti se kao pauk zavukla u dušu. Kad je Adam zgrešio, on je pobegao ispred Boga. No milostivi Stvoritelj nije pobegao od stvorenja Svoga nego se približio i viknuo Adama: Adame, gdje si? I tebe On viče, sasvim iz bliza, zar ne čuješ: Blagoje, gdje si? Okreni lice svoje ka svetlosti, sine svetlosti. Otac svetlosti poziva te s plamenom ljubavlju. Čuj i znaj: niko se u tvom rodu i narodu nije proslavio izuzev proslavitelja Boga.
Od Gospoda ti milost i zdravlje.




75. pismo


BOGOMOLJCU KOME SE SVI UKUĆANI RUGAJU


Dok se nisi počeo Bogu moliti ti si bio svima mio. A sad najedanput u svojoj si kući kao usred neprijateljskog logora. Ranije si se opijao, i pušio, i po malo krao, i psovao, i izležavao u radne dane, i činio sve ostalo što je odvratno pred Bogom i poštenim svetom. Ipak si tada bio svima u kući mio. A sad kad si se uputio putem pravde, poštenja i molitve, sad su svi na tebe skočili kao ose.
Raduj se, brate, po sto puta raduj se. Zar ne vidiš da se Jevanđelje odigrava u vašoj kući. U istoj kući gde se do sada ćaskalo o porezu i kuluku i lopovima i jatacima i kmetovima, u toj istoj kući počela su se ispunjavati proročanstva jevanđelska. Vaša kuća uzdigla se do nebesa, postala js binom hrišćanske drame, uhvatila je vezu sa apostolskim i mučeničkim vremenima. Istorija crkve hrišćanske zbiva se u malom obimu u vašoj kući. Evo proročanstva Hristovih, koja su se zbila bezbroj puta na ovoj plansti zemaljskoj i koja se sad počinju zbivati u vašoj kući:
Svi će vas mrzeti imena moga radi; ali koji pretrpi do kraja taj će se spasti (Mt. 10,22). I neprijatelji čovjeku postaće domaći njegovi (Mt. 10,36). Blago vama koji plačete sada jer ćete se nasmijati. Blago vama kad na vas ljudi omrznu i kad vas odbace i osramote, i razglase ime vaše kao zlo radi Sina Čovječijega (Lk. 6,21-22). Zaista, zaista vam kažem da ćete vi zaplakati i zaridati, a svijet će se radovati; i vi ćete žalosni biti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost (Jn. 16, 20).
Šta ima jasnije od ovih proroštava? Gle, ona se ispunjavaju i danas, ukraj tvoga ognjišta, na tebi. Zato primaj sve pogrde ne kao pogrde nego kao ordene. Znaj, da će se gonitelji tvoji pokajati; rugači tvoji će umuknuti, i ti ćeš se radovati. Danas si poslednji u domu oca tvojega, ali ćeš uskoro biti prvi. A oni koji te gone, služiće ti. To je prorečeno, i to se obistinilo na hiljade puta i na hiljade mesta.
Mir ti i blagoslov od Gospoda.


preuzeto sa duhovnaizgradnja.com


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 21 Nov 2016, 21:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 02 Dec 2016, 01:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Vladika Nikolaj Velimirović - reči velikog čoveka  |  Poslato: 31 Okt 2019, 04:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
“Keze nam se vampiri, vukodlaci i demoni”: Evo šta je sveti vladika Nikolaj pisao o Noći veštica

Pomolimo se Gospodu, da nam poda hrabrosti da budemo i ostanemo drugačiji, govorio je vladika Nikolaj

Slika
Vladika Nikolaj Velimirović

"Umesto da ugasimo vatru na domaćem ognjištu, toga dana upalimo kandilo pred slavskom ikonom, pomolimo se Gospodu, da nam poda hrabrosti da budemo i ostanemo drugačiji, da nas obdari snagom da ustrajemo na Njegovom putu i da nas izbavi od Lukavoga."Sveti Vladika Nikolaj


Kao Pravoslavni Hrišćani dužni smo da pažljivo ispitujemo svaki oblik našeg bavljenja svetovnim stvarima, uključujući razne zabave, praznovanja, običaje i da dobro razmotrimo da li je naše učestvovanje u tim svetovnim stvarima i vancrkvenim aktivnostima u saglasju sa našom svetom Pravoslavnom verom ili nije.



U proteklih mesec dana sve nas u spoljnjem svetu podseća da se bliži praznik Helovin: deca u školama uveliko crtaju bundeve, veštice i slepe miševe, roditelji razmišljaju kako da nabave ili sašiju idealni kostim u kojem će njihova deca ići po kućama i tražiti slatkiše „plašeći“ komšije, iz izloga nam se keze i cere likovi vampira, vukodlaka i raznih demona, koji ponekad izgledaju „simpatično“ – šaljivo, a ponekad uznemirujuće. Mnogi će od nas pristati da povedu svoju decu uveče 31. oktobra, kad zađe sunce, iako nam je taj običaj potpuno stran i u najmanju ruku čudan.

Mnogi će, u želji da se njihova deca ne razlikuju od ostalih, učestvovati u ovom prazniku, pravdajući se da je sve to samo zabava za decu i da tu nema nikakvog dubljeg značenja.



A evo šta je zapravo pozadina praznika Helovin :


Ovaj običaj ima svoje poreklo među paganskim keltskim narodima u Irskoj, Britaniji i severnoj Francuskoj. Oni su verovali da se život rađa iz smrti , pa su za početak svoje nove godine uzimali kraj jeseni, kad priroda umire i kada, prema njihovom verovanju, počinje vreme mraka, raspadanja i smrti. Toga dana su gasili vatru na svojim domaćim ognjištima i svuda je vladao mrak.



Prema paganskom keltskom predanju, duše umrlih bi potpuno pripale vlasti boga Samhaina, kneza smrti, koga je valjalo umilostiviti žrtvoprinošenjem na dan nove godine, a Samhain bi dozvoljavao da toga dana duše umrlih posećuju domove svojih porodica. Otuda običaj „maskiranja“ u kosture, duhove, veštice i demone. Na taj način bi živi stupali u „mističnu“ zajednicu sa umrlima, kroz čin podražavanja mrtvih i tumaranja po mraku. Prema verovanju, duše mrtvih koje bi dolazile u „posetu“ bile su iznurene glađu i molile su za hranu, pa ih je valjalo nahraniti – otuda običaj zvani . Ukoliko neko od živih ne bi ugostio duše umrlih, stigla bih ih osveta boga Samhaina.


U vreme kada su ovi narodi primili Hrišćanstvo i kada su zaista bili Pravoslavni, tadašnja Crkva je ustanovila praznik „Svih Svetih“ 1. novembra (na istoku se taj praznik slavi drugog datuma) upravo da bi se istrebio ovaj okultistički običaj» a noć uoči praznika Svih Svetih („All Hallows eve“) služilo se svenoćno bdenje. Međutim, oni koji su ostali u paganstvu i okultizmu reagovali su tako što su pojačali svoje opasne rituale, tako da je noć uoči Hrišćanskog praznika postala noć veštica, vradžbina, prizivanja zlih duhova i demona i drugih okultističkih radnji.

Čak je dolazilo i do krađe i skrnavljenja sveštenih predmeta. Tako je propao pokušaj zapadne crkve da se suprotstavi ovom paganskom običaju.



Ovde je samo ukratko objašnjeno poreklo i značenje praznika Helovin.

Jasno je da mi, Pravoslavni Hrišćani ne možemo i ne smemo učestvovata u ovakvoj idolopokloničkoj svetkovini na bilo kom nivou (makar to bila „samo“ zabava za decu), jer to direktno predstavlja odricanje od našeg Gospoda i naše svete Pravoslavne vere. Jer, ako pristanemo da svoju decu „maskiramo“ i pustimo ih da idu po mraku i mole za slatkiše, mi time svojevoljno pristajemo na zajednicu sa mrtvima, čiji bog nije keltsko božanstvo Samhain, već sam Sotona, knez zla, a slatkiši koje budu dobili neće predstavljati bezazleni poklon deci, već prinos samome đavolu.



Podsetimo se samo da su naši preci, Hrišćani iz najranijih vekova, pre birali telesnu smrt u najgorim mukama nego što bi pristali da prinesu žrtvu idolima i time se odreknu Hrista» Bog a našeg, koji nam je zapovedio: „Nemoj imati drugih bogova osim Mene“.



U današnjem duhovno ubogaljenom svetu vlada teška čamotinja i lenjost, pri čemu je lako ubediti gotovo svakoga da je poreklo ovakvih praznika beznačajno i da je Helovin obična, bezazlena zabava.



Iza ovakve tvrdnje nalazi se ateizam, udaljavanje od vere i svojih korenova, negacija postojanja kako Boga tako i đavola. Naša Sveta Crkva nas uči da je jedino Bog sudija svim našim delima, a da našim delima služimo ili Gospodu, ili Sotoni, te da niko ne može služiti dva gospodara.


Zato, umesto da „ugasimo vatru na domaćem ognjištu“, toga dana upalimo kandilo pred slavskom ikonom, pomolimo se Gospodu, da nam poda hrabrosti da budemo i ostanemo drugačiji, da nas obdari snagom da ustrajemo na Njegovom putu i da nas izbavi od Lukavoga.

Sveti Vladika Nikolaj Žički


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 76 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker