Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:06


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 28 Feb 2013, 22:10
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Стојан Чупић - Змај од Ноћаја

Стојан (Добриловић) Чупић (Пива, 1765 — Зворник, 1815) је био један од најзначајнијих војвода Првог српског устанка, познат и под именом Змај од Ноћаја.

Slika

Животопис

Веома рано је остао без родитеља, па иако млад, али и најстарији у породици, одлучио је да се пресели у Србију. Са три сестре запутио се у Мачву у Црнобарски салаш, где му је живео деда по оцу. Иако крајем 18. века у Србији није било никаквих школа у којима би се деца описмењавала, Стојану је то некако пошло за руком, вероватно, сматра се, у неком од мачванских манастрира.
У Црнобарском салашу и околини почео је да се бави трговином стоке. Бистрог, окретног и одлучног момка запазио је Страхиња Чупић из суседног Ноћајског салаша.
Младић му се свидео, па му је предложио да га посини. Стојан је то прихватио и свом имену додао поочимово презиме Чупић. Страхиња му је доделио нешто земље и упутио га како да је обрађује.
Легенде у Србији кажу да је Чупић чак три пута на својим њивама наилазио на закопани новац.
Почетком побуне протиув дахија, Стојан Чупић је био зрео, одговоран, али и предузимљив српски домаћин. Није волео Турке, био је велики родољуб и зналац руковања свакојаким оружјем. Одмах је окупио чету поузданих мачванских момака, одметнуо се у устанике и почео да препречује друмове и пролазе, онемогућавајући кретање локалним Турцима.
Био један од најзначајнијих војвода Првог српског устанка, познат и под именом Змај од Ноћаја. Истакао се у бојевима на Мишару (где је изазвао и победио турског јунака Мусу Сарајлију) и на Салашу. У борби на Главици преко Дрине је спасао Цинцар Јанка. Остао је запамћен у народној епској пјесми „Змај од Ноћаја“. Његово право презиме је било Добриловић, али како је као дете остао сироче пресељен је у Шабац где га је посинио имућни трговац Страхиња Чупић. Био је познат и као добар говорник, а о томе говоре и Карађорђеве речи: Ко ми надговори Чупића и натпише Молера, даћу што затражи.


Iz Wikipedie

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 28 Feb 2013, 22:44
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vojvoda Stojan Čupić nazvan Zmajem od Noćaja porad velikog svojega junaštva u bojevima i megdanima Prvog srpskog ustanka

Ko je izdao zmaja od noćaja

Jedna muslimanska porodica iz Zvornika, do 1985. godine, čuvala je grob velikog srpskog junaka, čija smrt je ostala zagonetka: da li su ga Turcima predali mačvanski kmetovi koji su "između krsta i ibrika izabrali ibrik", ili je po sredi bilo "političko ubistvo" iza koga je stajao Miloš Obrenović. Stojan Čupić, ne samo što je bio poznat po svom junaštvu, nego i po rečitosti i mudrosti. Karađorđe je umeo da kaže: "Ko mi natpiše Molera, i nadgovori Čupića daću mu sve što zatraži!" Miloš je, dižući drugi ustanak, u Čupiću video pretendenta na ulogu vođe

Stojan Čupić nije zaboravljeno ime srpske revolucije. Sećanje na njegov doprinos oslobođenju Srba ostalo je živo i pored komunističkog pritiska da se ponašamo kao da je istorija počela 1941. godine. Zapravo oživljavanju sećanja i interesovanju za delo Stojana Čupića - Zmaja od Noćaja u njegovoj Mačvi delo je više faktora, ali i plemenitog ponašanja Safeta Hamzića, stanovnika Velikog Zvornika.

Godine 1985. Safet Hamzić, tada 70-godišnjak, bio je na proputovanju kroz Šabac. Iz autobusa je zapazio tablu koja je označavala da je to Ulica Stojana Čupića. Po povratku kući Safet šalje pismo Skupštini opštine Šabac, a ova ga prosleđuje svom (ondašnjem) Komitetu za društvene delatnosti na razmatranje.

Grob u cveću

Pored ostalog u pismu je napisano da je na proputovanju kroz Šabac zapazio ulicu sa imenom Stojana Čupića - Zmaja od Noćaja. Pošto se grob i spomenik Stojana Čupića nalazio u njegovom dvorištu, na nekih 10 metara od ulaza u kuću, on je smatrao za potrebno da obavesti predstavnike grada u kome je ova ličnost značila toliko da po njemu i ulica nosi ime, da su posmrtni ostaci u njegovoj avliji i da se on brine o grobu.

Slika
Stojan Čupić: Da li je izdan od svojih kmetova ili ubijen u borbi za vrh srpske vlasti?

Pored toga u pismu opisuje kako je došlo do toga da se grob nađe u njegovom dvorištu. Naime, kada su se i poslednji Srbi iselili iz Velikog Zvornika Srpska pravoslavna crkvena opština je prodala imanje na kojem je bila crkva i groblje, a kupcu je ostavila u amanet da se brine o samo jednom grobu - grobu Stojana Čupića. Tako je i bilo. Safetov otac ispunjavao je amanet, a i on takođe. NJegovi sinovi, piše u pismu, nemaju nameru da nastave čuvanje groba Stojana Čupića, pa starina moli nadležne iz opštine Šabac da prenesu posmrtne ostatke u Srbiju.

Posle toga u Zvornik je otišla delegacija iz Šapca u kojoj su bili Branko Isa-ilović, Stana Munjić, novinar "Glasa Podrinja" i Jovan Radosav-ljević dopisnik "Ilustrovane politike" iz Šapca. Delegacija je otišla na adresu pošiljaoca pisma i uverila se da je stari Safet Hamzić govorio istinu. Grob je bio uređen i sav u cveću, sa klupom za odmor slučajnog putnika namernika.

Safet Hamzić je gostima iz Šapca pokazao grob i ispričao da se Stojan obreo u Bosni preobučen u prosjaka pošto je bežao od Miloša Obrenovića i srpskih vojvoda. Zanoćio je u Hanu u Zvorniku gde su ga zvornički Turci prepoznali i dojavili begu. Ovaj je poslao vojnike koji su ga zadavili i bacili na đubrište. Telo je našao neki zvornički Srbin koji je i sahranio Stojana Čupića.

Šta je istina?

Zaista, oko ubistva Stojana i u Srbiji su postojale dve verzije: jedna da su ga turkofilski mačvanski kmetovi izdali Turcima, a druga, koju zastupa i akademik Radovan Samardžić, da je ćutnja obavila Stojanovu smrt jer se smatralo da je budući knez Srbije svog mogućeg rivala predao Turcima. Ali, pođimo redom.

Slika
:Čupićeve čakšire i sablje nalaze se u muzeju u Šapcu

Vuk Stefanović Karadžić o smrti Stojana Čupića zabeležio je sledeće:

Izdajstvo mačvanskih kmetova

"Čupić Stojan vrativši se iz Valjeva gledao da pobuni Mačvu ali su ljudi zatezali, a kad Turska vojska navali na Drinu Turci navale na kmetove, da izdadu Čupića ako su raja (kao što su govorili) i ako žele na miru ostati; a Čupić je slao kmetove da zalaguju Turke dok bi Miloš došao s vojskom. Jedan od kmetova kaže Čupiću u oči da se neće biti s Turcima i harati se i robiti na novo; i svi su ga zvali da otide na Drinu gdje će doći Bijeljinski ajan sa dva čovjeka da se razgovore i oni da ostanu u miru. I pozovu ga bez vojske (koje je imao oko 500) da ide kmetovima od cijele Mačve na dogovor. On to učini na njihovo uvjeravanje i zaklinjanje da mu ništa neće biti; a ovi su kmetovi bili poslali dva brata Rosića iz Badovinaca te preveli 200 Turaka, koji zasjednu oko puta. Kad Čupić (na kolima) s kmetovima uđe u busiju, Turci ga uhvate, a kad Turci stanu pljačkati Čupićeve momke (oko 10), kmetovi poviču: (...) Što činite Turci? Nijesu to Čupića momci već naši sinovi; mi nijesmo Čupića mogli ovdje dovesti dok nijesmo svoje sinove s njima dovleli." tada Čupić (...) da su kmetovi znali za Turke. Odvedu ga preko Drine Rušić-paši, a on ga poslije pošalje u Zvornik; ondje je iznajpre išao po varoši, a poslije oglase da (je) umro od kuge, a vele da su ga udavili. Onaj isti dan kad je on predan Turcima knez Miloš dođe s vojskom u Mačvu. Sutradan on udari na Turke na Dublju; a Simo je Nenadović došao s nešto vojske prije i sastao se s Čupićem".

Priča kilavog Turčina

Sarajlija je zabeležio u Loznici priču jednog kilavog Turčina, koji je na pitanje kako je okilavio odgovorio: "Dignemo se jednom iz logora sa Tičara nas 15 Turaka u drinske lugove da što upljačkamo. Sve beše pusto. Nigdje žive duše. Idući tako, prikučimo se čak LJešnici. Kad bismo u žičkom polju, spazismo jednoga čovjeka na nekoj mrkoj kljusini... Kad nam se približi, mi povičemo:

Predaj se, bre!

- Hoću, hoću, ja, odgovori on ni malo ne ispravljajući se. Sad odbi još dva tri dima, istrese lagano o dlan lulu, ostavi čibuk u čibučnicu, pa se samo maši dizgina. I u jedan trenut oka ona kljusina ispravi upropnice kao kaka hala, a na njoj već ne biješe ona mlitava ljudina, nego neki zmaj a ne čoek. Ta hala juriše na nas. Šta bi od mojih drugara ne znam, ali ja pobegoh... Posle nekog vremena obazrijeh se i vidjeh da za mnom bježe 7-8 drugara. Još sam bjegao, pa se okrenem, i tada vidim samo onu halu da trči za mnom. Od drugova nema nijednoga. Kad bijah kod Lipnice, konj mi se spotače, ja se udarih o unkaš i osakatih se, i skr' ah se u travu....

Kako se vidi Vuk nije zabeležio drugu verziju ovog događaja, onu koja govori da ga je budući knez Srbije Miloš Obrenović predao Turcima. Zašto? Akademik Samardžić smatra da Vuk nije raspolagao određenijim vestima da je Miloš krivac za Čupićevu smrt, ali da mu je teza bila poznata. Čupić je u tim vremenima smatran jednim od najozbiljnijih pretendenata na kneževski presto Srbije, pošto je za vreme Karađorđevog Sovjeta uživao veliki ugled kao rečit i hrabar čovek. I ne samo tu, u Srbiji. Stojan je uživao veliki ugled i među Turcima. U pesmi Miloš Stoićević i Meho Orugić, Stojan Čupić se pominje kao treći po redu među srpskim poglavicama, koji su opasni za Turke. On ju je prećutao da ne bi umanjivao autoritet budućeg kneza Srbije i vođe Drugog srpskog ustanka.

Prema Milošu Đ. Milićeviću smrt Stojana Čupića delo je izdaje mačvanskih kmetova kojima se nije dopalo da se ponovo bore protiv Turaka, te su se na Čupićevo insistiranje da se izjasne za koga su: za krst ili za ibrik, izjasnili za ibrik. Svoju tezu Milićević zastupa na informacijama čiča Mirka Koprića, iz Salaša Noćajskog, koji je pričao da je njegov rođeni brat bio na Prudovima sa Stojanom kada je izdan. Te mačvanske kmetove, koji su posle prišli Turcima i sa njima išli u napad na šanac u Dublju, posle poraza Turaka posekao je Dimitrije Nogić (rodom iz sela Sovljaka, hajdukovao sa Markom Štitarcem).

Boj na Salašu

Stojan Čupić - Zmaj od Noćaja, bio je poznati megdandžija, vođa i junak Prvog srpskog ustanka. Svoju slavu učvrstio je posle Boja na Salašu kada je sa malom vojskom, primenom vojničkog lukavstva, savladao višestruko brojnije turske snage.

Naime, Turci su vrlo često upadali u Mačvu preko Drine, pljačkali i robili i brzo se povlačili. Boj na Salašu posledica je jednog takvog upada Turaka u Mačvu gde su porobili dva sela, Glogovac i Sovljak kada je Stojanu stigla vest o njihovom upadu. Za to vreme Stojan sa vojvodama Jankom Katićem iz Rogače i Vujicom Vulićevićem iz Azanje pije vino u kući Petra Erićeva u selu Metkoviću. Stojan je imao zada-tak da se brine o bezbednosti Mačve i Podrinja. U tom momentu utrčava "stražarče" i obaveštava o turskom upadu u Mačvu. Taj turski upad primetio je hajduk Stanko (opisan u istoimenom romanu Janka Veselinovića) koji je imao 70 ljudi. Na Stankovu komandu planulo je 70 pušaka na šta je stigao odgovor 7.000 turskih pušaka, i tog momenta Stankova četa prestala je da postoji. "Stražarče" je pripadao toj Stankovoj četi i nije znao ko je još preživeo.

Slika
Zadužbina Stojana Čupića u Salašu Noćajskom; na njenom mestu sada je nova crkva

Stojan Čupić oko sebe ima samo dvojicu ljudi, dvojicu odanih buljubaša, "odabranih lavova", Marinka Sićića i Vasilja Šumanca. Oni bez pogovora sedlaju konje i spremaju se za neravnopravni boj. Tada se Stojan obraća vojvodama Katiću i Vujici Vulićeviću da mu pomognu. Vojvoda Vujica, ćutke gleda u vojvodu Katića, koji treba da donese odluku, a kome nije bilo milo da zameće boj u zemlji neznanoj i sa malo društva. Osećajući se napuštenim od prijatelja Čupić plače, što opredeljuje vojvodu Vujicu da se sa svojih pedesetak momaka pridruži Stojanu, a potom i vojvodu Katića. Udruženi, kreću u susret Turcima.

Čupićev ratni plan je sledeći: pošto su malobrojni - da se prikažu Turcima i pomešaju sa njima, tada da opale po jednu pušku i da se, potom, prihvate sabalja i njima nastave borbu. Tako su i uradili. U tom momentu pojavljuje se i hajduk Stanko sa još dva druga koji su preživeli borbu sa Turcima. Uspeh je potpun.

Na megdanu begu Zumbiliću

Osim ovog boja Stojan je učestvovao i proslavio se i u sledećim bojevima: u boju na Glavici preko Drine (gde je spasao Cincar - Janka); na Klenju; na Bajinoj Bašti (gde je umesto Hadži Melentija, prešao preko Drine na megdan silnom Turčinu begu Zumbiliću, koji se toliko uplašio Stojana da je pobegao). Čupić je učestvovao u boju na Ravnju koju su Srbi izgubili kada je prešao u Nemačku, tj. Srem.

Savremenici Stojana Čupića posebno su poštovali Čupićevu hitrinu u smišljanju akcija, brzinu kojom je izvodio napade, dve vrline koje su posebno odlikovale i oplemenjivale njegovo nesporno junaštvo. Zbog tih osobina bio je i prozvan Zmajem od Noćaja. Istoričari Karađorđevog i Miloševog ustanka smatraju ga izuzetno sposobnim ustaničkim starešinom.

Stojan Čupić rodio se u Pivi oko 1765. g. u Hercegovini. NJegovo je pravo prezime Dobrilović. Stojanov deda, po imenu Toda, bio je neki starešina u mestu svog rođenja, u Hercegovini. Ne zna se zašto, ali ovaj Stojanov predak, iznenada, ostavi tamo svoje sinove i svu kuću, pa dođe u Mačvu. Nastanio se u Salašu Crnobarskom. Posle nekoliko godina pomru Todini sinovi i ostanu živa njihova deca, tj. Todini unuci. Tada Stojanove sestre povedu sa sobom Stojana, i dođu u Mačvu kod dede. Jedna sestra Stojanova udala se u Balatun, odmah preko Drine u Bosni, što je razlog da neki smatraju da je Stojan rodom iz ovoga sela. Prema predanju u selu je bio neki učitelj pa je od njega Stojan naučio pisati. Prema Vuku, to je naučio od nekog kaluđera.

Izorao tri ćupa zlata

Kada je Stojan završio školu došao je u goste u selo Salaš Noćajski kod Strahinje Čupića, koji je bio bogat čovek, ali bez poroda. Ugledavši Stojana zatraži od dede Tode da ga uzme za sina. Tako i bi. Strahinja ga odvede kući, provuče kroz nogavicu (kao da bi ga on rodio), usini ga, i posle je držao kao da mu je rođeni sin. Tako je Stojan dobio prezime Čupić.

Kada se Stojan oženio poočim mu je dao nešto imanja da može raditi, ali i novca da može trgovati (Stojan je bio poznat kao trgovac svinjama). Međutim, ostalo je zapamćeno da je Stojan pored ovih novaca iz zemlje iskopao još tri ćupa novaca (orući). Stojan je iza sebe ostavio dve kćeri i sina Tomu. Toma je imao sedmoro dece, ali ga nijedno nije nadživelo. Sada u Salašu Noćajskom ima potomstva samo od Stojanove sestre.

Stojan je bio visok i plećat, imao je velike brkove, nesumnjivo je bio miljenik Karađorđev koji je za Stojana i Molera rekao: "Ko mi nadgovori Čupića i natpiše Molera, daću što zatraži." Kažu da je bio u sudstvu pravičan, a sirotinji veliki prijatelj. NJegov pancir ostao je kod ćerke Vasilije, a sada je vlasništvo Vojne akademije. Muzej u Šapcu raspolaže Stojanovim čakširama i sabljom sa kanijom. U Salašu je ostavio zadužbinu, crkvu Velikomučenika Georgija. Godine 1988. njegovi zemni ostaci preneti su iz dvorišta Safeta Hamzića u Salaš Noćajski i sahranjeni ukraj crkve - njegove zadužbine. Međutim, dilema da li je izdat od turkofilskih mačvanskih kmetova, ili je to političko ubistvo nije pouzdano rešena.


srpskonasledje

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 01 Mar 2013, 04:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kapetan Nikola Čupić – srpski oficir, pronalazač, erudita i unuk Zmaja od Noćaja

Ko je bio znameniti srpski prvak kapetan Nikola Čupić (1836 – 1870) unuk Zmaja od Noćaja

Kapetan Nikola Čupić -  Kosovo osvetio prosvetom


Slika

Ko je bio kapetan Nikola Čupić? Kako je ovaj daroviti srpski oficir, pronalazač, erudita, konjanik i šahista proveo svoj kratki životni vek? Živeo je svega 34 godine, a dvostruko duže se svojom zadužbinom posthumno borio za dobrobit Otečastva, srpskog naroda, kulture, nauke i tradicije. Kako je njegovo zaveštanje dokazalo da je „Pero, zaista, moćnije od mača“?

UNUK JEDNOG ZMAJA

Nikola Čupić se rodio kao Nikola Kurtović 1836. godine u Šapcu u porodici trgovca drvima Kurtovića i Vasilije, rođene Čupić. Kurtovići su bili poznata porodica u Šapcu, okolini i Podrinju. U 19. i prvoj polovini 20. veka ova porodica je dala više znamenitih ličnosti, diplomata, trgovaca, industrijalaca, naučnika, političara, profesora i narodnih dobrotvora. Nikolina majka bila najmlađa kći čuvenog vojvode iz Prvog i Drugog srpakog ustanka Stojana Čupića, opevanog u narodnim pesmama kao Zmaj od Noćaja. Pred polazak u školu, na predlog tadašnjeg Kneza Aleksandra Karađorđevića, roditelji su Nikoli dodali i majčino prezime Čupić, u čast slavnog pretka. Pod tim prezimenom će Nikola i ostati poznat sve do naših dana.

Nikola je 1851. godine završio četvrti razred čuvene Šabačke gimnazije. Odgajan u tradicionalnom duhu, potomak čuvenog vojvode Čupića prrodno je posle toga izabrao vojni poziv i upisao Artiljerijsku školu, preteču potonje Vojne akademije, osnovanu godinu dana ranije u Beogradu.

Nikola Čupić je bio odličan matematičar i veliki erudita. Voleo je nacrtnu geometriju, filosofiju i književnost. U Artiljerijskoj školi je bio poznat kao najbolji matematičar i konjanik. Završio je Školu kao treći u rangu 1856. godine, kada je i dobio čin artiljerijskog potporučnika. Ovaj „inteligentan, lep, vitak, crnomanjast mladić“, kako su ga opisivali savremenici, brzo je napredovao u vojnoj karijeri. Već 1859. godine je unapređen u čin poručnika, 1861. u kapetana druge, a 1863. u kapetana prve klase. Bio je poznat i kao odgajivač najboljih i najskupljih konja u Srbiji i kao izvrstan šahista. Politika ga nikada nije interesovala, čak ni onda kada je ženidbom ušao u vladarski dom Obrenovića.

Nikola nije verovao u mogućnost dobrih odnosa sa Turskom. Zagovarao je naoružavanje Srbije i pripreme za rat sa Osmanlijama za konačno oslobođenje vaskolikog Srpstva. Njegov ideal je pre svega bio rat za oslobođenje Bosne, odakle su Čupići rodom i gde je njegov deda i poginuo. „Ja želim da poginem za Bosnu i u njoj“, govorio je često kapetan Čupić, verujući da će Knez Mihailo uskoro povesti rat za oslobođenje Bosne i Hercegovine. Od svojih ličnih sredstava Nikola je često nabavljao razno naoružanje i vojnu opremu govoreći: „Trebaće to, kad se pređe u Bosnu“.

Svoju inteligenciju Nikola Čupić je ispoljavao i na polju pronalazaštva. Konstruisao je i patentirao jedan mali pešadijski top, koji se nažalost nije proizvodio za njegova života, kao i konjska kola sa malim uglom osovinskog kretanja.

Godine 1860. Nikola se oženio Herminom (Jermilom, Ermilom, ili Đermilom, kako su je zvali) Obrenović (1844‐1918), najmlađom ćerkom gospodara Jovana, mlađeg brata Kneza Miloša. Nažalost njihov brak nije bio sretan. Nikolino slabo zdravlje i činjenica da nisu imali dece, doveli su do razvoda 1867. godine. Crkva je razvod odobrila, pa se Hermina kasnije preudala za Tihomilja ‐ Tešu Nikolića iz Kragujevca, ali ni sa njim nije imala dece. Neki autori pominju da su Nikola i Hermina ipak imali sina Jovana koji je preminuo mlad neostavivši potomke. Bračna nesreća naterala je Nikolu da se u potpunosti posveti vojnoj službi.

Zmaj od Noćaja

Strojan Dobrilović Čupić, bio je Mačvanski vojvoda iz I i II srpskog ustanka. Rođen je oko 1765. godine u Pivi u Hercegovini. Kao dečak je doveden u Srbiju, u Crnobarski salaš u Mačvi. Posinio ga je imućni trgovac Strahinj(a) Čupić iz Noćajskog salaša, čije prezime je kasnije iz zahvalnosti i preuzeo. U mladosti se Stojan bavio trgovinom. Istakao se kao vešt i hrabar ratnik i vojskovođa u I srpskoom ustanku, u bojevima na Mišaru, Crnobarskom salašu, na Drini i kod Drenovca. Bio je čuven kao dobar govornik. Karađorđe je navodno jednom prilikom rekao: „Ko mi nadgovori Čupića i nadpiše Molera, daću mu sve što zatraži“.

Posle sloma Ustanka, 1813., Čupić je izbegao u Austriju, ali se 1815. vratio u Srbiju da pomigne Milošu u dizanju II srpskog ustanka. Pošto su ga izdali njegovi kmetovi, turci su ga na prevaru zarobili kod Badovinaca, okovali i odveli u Bosnu, gde je mučen i ubijen u Zvorniku 1815. godine.

Njegovu smrt je kasnije osvetio hajduk Dimitrije Nogić, jedan od preživelih „golaća“ iz čete Zeke Buljubaše. Prema kazivanju Riste iz Dublja, očevica mnogih istorijskih događaja tog vremena, Dimitrije je pobio kmetove‐izdajice uz povike: „Niste vi Srbi, nego ste gori od turaka kad Čupića izdadoste!“

Vojvodu Čupića je od narodnih pesnika opevao Filip Višnjić, a narod mu je nadenuo ime Zmaj od Noćaja. Stojan Čupić i njegov unuk Nikola našli su svoje mesto u opštoj Maloj Enciklopediji Prosveta iz 1986. godine, ali začudo i bez objašnjenja nespominju se posebno u Enciklopediji Srpskog naroda Zavoda za udžbenike iz 2008.

O šahu

Poznat i kao izvrstan šahista, kapetan Nikola Čupić jednom prilikom je zapisao svoje razmišljanje o ovoj drevnoj igri: „Ne možete ovde samo micati figure. Treba najpre pamet zrelo da razmisli, da predvidi posledice, pa tek onda nešto da učini. U svakoj figuri valja posmatrati jednog svog vojnika, ili po jedan deo vojske, koji ne treba nerazumljivo gurati napred da uzalud gine“.

SMRT U ORANU

Pored kraha na bračnom i porodičnom planu, Nikolu Čupića je brzo stigao i krah na profesionalnom planu. Otkrio je da boluje od tuberkuloze (grudobolje). Morao je da se demobiliše i da pokuša da svojoj boljci nađe leka. Lekari su ga savetovali da, budući imućan, odputuje u Alžir, jer suva pustinjska klima prija TBC bolesnicima.

Dok je bio zdrav Nikola je bio „široke ruke“, galantan prema prijateljima, častio je i pomagao sirotinju i ljude u nevolji. Kada se razboleo postao je naprasno štedljiv i o tome je zapisao: „Bolje prištedeti za korist svoje Otadžbine, mada se to često ogovara“.Ne zna se da li su lekari pogrešno savetovali Nikolu da za svoj boravak u Alžiru izabere Oran, ili je ovaj grad bio njegov lični izbor. Oran je bio luka sa veoma vlažnom klimom, sasvim nepogodnom za njegovu bolest. U toku boravka u Oranu zdravlje mu je bivalo sve gore. Posle jednog naglog pogoršanja, Nikola je preminuo u Oranskoj bolnici 31. januara 1870. godine.

U pismu svom prijatelju đeneralu Kosti protiću, napisanom 8. januara 1870., 23 dana pred smrt, Nikola piše: „Ostaviću svoje imanje na prosvetne celji (ciljeve,prim.aut.)…I prosveta je oštra kao bojni mač, i ona može da pognjavi turke i osveti Kosovo“. Nedugo zatim, u svom testamentu, Čupić između ostalog zapisuje: „Sve moje imanje neka se upotrebi na izdavanje moralnih i naučnih knjiga“. On je testamentom ostavio 400 dukata svojim rođacima i posluzi, dok je ostatak novca, kuću u Šapcu i druge nekretnine zaveštao srpskom narodu sa izričitom željom da se ta sredstva koriste isključivo za izdavanje knjiga i nagrađivanje pisaca. Na osnovu tog testamenta kasnije je osnovana zadužbina koja je nosila ime Nikole Čupuća i koja je pomagala prosvetnom, naučnom i kulturnom razvoju srpskog naroda.

Nikola Čupić je sahranjen na groblju u Oranu, ublizini bilnice u kojoj je preminuo. Taj deo grada postradao je u katastrofalnim zemljotresima 1890. i 1891. godine. Prilikom raščišćavanja ruševina to groblje je uništeno, tako da 1907. godine Odbor Zadužbine Nikole Čupića nije uspeo da pronađe ostatke Čupićevog groba, niti njegove posmrtne ostatke.

Poslednje pismo

U svom poslednjem pismu, upućenom prijatelju đeneralu Kosti Protiću (1831‐1892), napisanom 8. januara 1870, Nikola Čupić piše sledeće potresne reči: „Čas je tu. Mreti se mora. Leka mi nema da se kući vratim. Ah, srpsko sunce, srpska zemljo… Hitam da napravim raspoloženje mojim imanjem, dok još ovo malo duše u meni traje. Kad ne bih sreće da, ko moji stari, budem od koristi svojoj Otadžbini na bojnom polju, sa mačem u ruci, za šta se oduvek spremah, ostaviću svoje imanje na prosvetne celji, te da na ovom polju bar svojoj zemlji pomognem. I prosveta je oštra kao bojni mač, iona može da pognjavi turke i osveti Kosovo“.

ZADUŽBINA NIKOLA ČUPIĆ KAO MAČ

Smrću Nikole Čupića, uspostaviće se ubrzo, „Srbija je izgubila darovitog i školovanog oficira, ali je dobila Zadužbinu koja je, kao što je njen osnivač i predvideo, doprinela razvoju srpskog književnog jezika mnogo više nego bojni mačevi“. Čupićevo zaveštanje je u Srbiji dočekano sa dužnim poštovanjem i pažnjom. Odmah po primanju vesti o smrti kapetana Čupića i o njegovom testamentu, ministar prosvete i Crkvenih dela Dimitrije Matić je, 21. oktobra 1871. godine odredio komisiju od 12 članova koja se starala o sprovođenju Čupićeve poslednje volje. Presudom Okružnog suda u Šapcu od 15. jula 1874., br.9719, određeno je da se iz pokojnikove zaostavštine prvo namire svi dugovi i svi legatari. Posle uzvrđivanja mase pokojnikove imovine i namirivanja dugova i legatara, pa i nekih sudskih procesa s tim u vezi, preostalim kapitalom od 6.000 carskih dukata osnovana je 31. januara 1975. godine Zadužbina Nikole Čupića. Članovi komisije koja se starala o sprovođenju Čupićevog testamenta imenovani su za prve članove Odbora koji je upravljao Zadužbinom. Među njima su bili đeneral Kosta Protić, Josif Pančić, Čedomilj Mijatović, Stojan Novaković i dr. Članovi Odbora su svoju dužnost obavljali volonterski, bez ikakve naknade, a morali su biti „književnici koji stanuju u Beogradu“. Novac Zadužbine, „da ne bi besplodan ležao“, dat je „na interes“ sa 10% kamate na po 4 godine.

Predsednik Odbora Zadužbine najduže je bio etnolog i istoričar Milan Đ. Milićević (1831‐1908), sa manjim pre3kidima 35 godina, a potom etnolog Tihomir R. Đorđević (1868‐1944), punih 20 godina. Član Odbora najduže je bio državnik, diplomata, istoričar i književnik Čedomilj Čeda Mijatović (1842‐1932), punih 58 godina. Odbor Čupićeve zadužbine je funkcionisala 66 godina besprekorno, bez dinara manjka u kasi i po svim odredbama Uredbe o radu Odbora. Od 1880. do 1941. godine, svakog 31. januara, na dan Čupićeve smrti i dan osnivanja Zadužbine, održavana je javna sednica Odbora u Svečanoj sali Velike škole (docnijeg Beogradskog universiteta) u Kapetan Mišinom zdanju u Beogradu, a služen je i parastos Nikoli Čupiću. Zadužbina je radila od 1875. do 1915. godine, i od 1921. do 1941. godine. Svoj rad je prekidala samo u vreme dva svetska rata.

IZDANjA ZADUŽBINE

Prema odluci Odbora Zadužbina je od 1877. svake godine objavljivala godišnjak pod nazivom „Godišnjica Nikole Čupića“. Godišnjica je objavljivala dela „o srpskom narodu i iz njegovog života“, donosila je studije, građu, priloge, biografije, bibliografije i pokretala neka važna naučna pitanja. U njoj su objavljivani tekstovi iz književnosti, istorije, etnologije, prava, pedagogije, istorije umetnosti, filosofije, filologije i drugih nauka. U početku su objavljivani uglavnom patriotsko‐poučni i naučno‐popularni tekstovi,a kasnije pretežno književno‐naučna dela. Ovaj naučni časopis, almanah pretežno istorijske i književnoistorijske tematike brzo je stekao ogromnu popularnost u zemlji i svetu. Originalne radove, koji su se predavali Odboru do 1. septembra svake godine, ocenjivali su članovi Odbora irecenzenti. Odabrani radovi, maksimalne dužine do tri štampana tabaka objavljivani su u narednoj Godišnjici, a autori su nagrađivani sa maksimalno 5 dukata po tabaku. Za prvi broj Godišnjice iz 1877. godine radove su priložilisvi članovi Odbora Zadužbine, a tiraž je bio 600 primeraka. Godišnjica Nikole Čupića je bila veoma tražena i od strane mnogih uglednih institucija i biblioteka u inostranstvu. Po posebnoj, nižoj ceni prodavana je u Srbiji i Austrougarskoj. rabat knjižara na Godišnjicu nije smeo biti veći od 25%, a studenti i đaci su za kupovinu dobijali popust od čak 50%. Gotovo da nema važnijeg srpskog naučnika iz oblasti društvenih nauka koji u ovom periodu (1877‐1941) nije objavio neki svoj rad u Godišnjici. Veliki broj ključnih radova iz pojedimih društvenih nauka doživeo je svoje premijerno objavljivanjeupravo u Godišnjici Nikole Čupića. Tu su svoje radove objavljivali Ilarion Ruvarac, Stojan Novaković, Tihomir Đorđević, Čeda Mijatović, Dobra Ružić i dr. Među recenzentima članaka nalazila su se čuvena imena sveta nauke, poput Vladana Đorđevića, Milana Kujundžića Aberdara, Milutina garašanina, Laze K. Lazarevića… Godišnjica je ubrzo dospela u red vrhunskuh srpskih naučnih izdanja, ravnopravno sa Glasnikom i Spomenikom Srpske Kraljevske Akademije, Letopisom matice srpske, ili Bogoslovljem. Radovi iz Godišnjice, poput „Heraldičkih običaja u Srba, u primeni i književnosti“, Stojana Novakovića, iz 1884. godine, i danas se citiraju u naučnoj literaturi, ravnopravno sa savremenim naučnim radovima.

Paralelno sa Godišnjicom Zadužbina je, još od svog osnivanja, u periodu 1875‐1932. godine, objavljivala i Posebna izdanja koja su obuhvatala originalne monografske radove ili prevode stranih naučnih dela. Tako su se među Posebnim izdanjima našla i kapitalna dela poput : Milan Đ. Milićević‐Čupić Stojan i Nikola (1875), Pomeni znamenitih ljudi u srpskom narodu novijeg doba (1888) i Karađorđe u govoru i tvoru (1904), Čedomilj Mijatović‐Despot Đurađ Branković, I‐II (1880/81), Stojan Novaković‐Srbi i turci 14. i 15. veka (1893), Marko Miljanov‐Primeri čojstva i junaštva (1901), kao i prevodi poput Homerove Odiseje (1881) ili priručnika Gajenje male dece (1885) koji je prevela Dr Draga Ljočić, prva žena lekar u Srbiji.

PRESTANAK RADA ZADUŽBINE NIKOLE ČUPIĆA

Za 66 godina postojanja i 59 godina aktivnog rada Zadužbina Nikole Čupića je objavila 50 brojeva Godišnjice (brojevi I‐L) i 33 knjige Posebnih izdanja. Prema statistici iz Godišnjice br. XLIX Godišnjica je do tada bila objavila 435 naučnih radova: 187 iz oblasti istorije, 84 iz istorije književnosti, po 57 iz geografije i etnologije (folklora), 26 iz pravnih nauka, 9 iz pedagogije i 15 iz oblasti filosofije, filologije i drugih nauka. Poslednja svečana sednica Odbora zadužbine održana je 31. januara 1941. godine kada je objavljen i pedeseti broj Godišnjice.

Zadužbina nije radila za vreme Drugog svetskog rata, ali nije obnovila svoj rad ni u komunističkoj Jugoslaviji. Rešenjem tadašnjegSaveta za prosvetu, nuku i kulturu Narodne Republike Srbije, br. 714, od 11. juna 1958. godine Zadužbina Nikole Čupića, koju su tada činili 11.010,00 dinara kod Narodne banke FNRJ i sva štampana izdanja Zadužbine, stavljena je pod upravu Zadužbinskog odeljenja Vlade NR Srbije. Time je Zadužbina Nikole Čupića prestala da postoji i više nikada nije objavila ni jedno izdanje.


baštabalkana

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 01 Jun 2013, 03:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VOJVODI PUTNIKU ZAHVALNA OTADŽBINA

„Veličanstvo, jedino što ćete čuti jeste kako vojnici psuju vas i mene“, raportirao je svojevremeno Radomir Putnik kralju Petru I

Slika


Slika

Među srpskim vojskovođama vojvoda Radomir Putnik je najistaknutija i najtragičnija ličnost. Učestvovao je u svim ratovima koje je Srbija vodila od 1876. do 1916. godine.

Radomir Putnik, srpski vojskovođa, vojvoda, načelnik Glavnog generalštaba Vojske Kraljevine Srbije u Prvom svetskom ratu, rođen je 24. januara 1847. godine u Kragujevcu. Njegov otac Dimitrije bio je po zanimanju učitelj. Prezime Putnik porodica je dobila zbog Radomirovog dede Arsenija, koji se sa Kosova doselio u Belu Crkvu. Kada su sedmogodišnjeg Arsenija pitali kako se zove, odgovorio je da je putnik i da ne zna gde putuje. Od tada je Arsenije prozvan i upisan u evidencije kao Putnik.

Slika

Školovanje

Radomir je školovanje počeo sa šest godina, iako je tada bilo pravilo da u školu polaze deca sa navršenih sedam. Bio je dobar đak, ali je imao prgavu narav i bio je izrazito nametljiv. Voleo je da se svađa i vodi polemiku sa nastavnicima, zbog čega nije bio omiljen. Posle završene prve godine gimnazije, septembra 1861, upisao je Vojnu akademiju – Artiljerijsku oficirsku školu, koju je završio 1866. kao osmi u rangu od ukupno 23 pitomca.

U čin artiljerijskog potporučnika unapređen je decembra 1866. godine, nakon čega je postavljen za komandira voda 4. poljske baterije. Ubrzo je bio premešten u Topografsko odeljenje pri Vojnom ministarstvu. Januara 1867. godine postavljen je za komandira voda u operativnim jedinicama, a dve godine kasnije postao je komandant baterije.

Ratna iskušenja

Prvo gorko ratno iskustvo sa svojom baterijom imao je u borbama kod Kalipolja, kada je zbog loše taktike Františeka Zaha srpska vojska doživela poraz. Putnikova jedinica imala je velike gubitke. Usledili su porazi u bitkama na Adrovcu, Šiljegovcu i Đunisu. To je dovelo do poraza Srbije u prvom ratu sa Turskom. Tokom sukoba Putnik se istakao kao hrabri oficir i sposobni komandant, zbog čega je oktobra 1876. unapređen u čin kapetana prve klase, a dva meseca kasnije postao je major.

Za vreme drugog rata sa Turskom komandovao je centralnom kolonom Šumadijskog korpusa, koja je učestvovala u borbama oko Pirota. Kao komandant Rudničke brigade učestvovao je u oslobađanju Niša. U oslobođenju Vranja komandovao je Veterničkom kolonom sa kojom je 31. januara 1878. godine porazio turske snage na Goču i Devotinu. Već 4. februara jedinica je oslobodila Gnjilane.

Tokom srpsko-bugarskog rata bio je načelnik štaba Dunavske divizije, čija su ratna dejstva bila u rejonu reke Slivnice. Pouke iz tog poraza značajno će uticati na razvoj Putnika kao vojnog stratega.

Svoje komandantske sposobnosti i taktičku nadarenost ispoljio je tokom balkanskih i u Prvom svetskom ratu. Posebno se zalagao za stvaranje saveza balkanskih hrišćanskih država u borbi protiv Turske. Nakon što je srpska vojska u borbama kod Kumanova, koje su vođene 23. i 24. oktobra 1912. godine, porazila tursku Vardarsku armiju, Putnik je unapređen u čin vojvode. Taktikom koju je primenio iznenadio je tursku komandu u borbama kod Bitolja, kada je u potpunosti potučena ta turska armija.

Neposredno pred početak Drugog balkanskog rata dobio je instrukcije od vlade da ne izvodi nikakve ofanzivne akcije kako ne bi dao Bugarskoj bilo kakav povod za objavu rata. Imajući iskustva iz prethodnih ratova sa Bugarskom, on je pravilno procenio planove bugarske armije, čije je napade zaustavio na više pravaca – bregalničkom, krivorečkom, sofijsko-nišavskom i timočko-podunavskom. Sa srpskim saveznicima organizovao je protivnapad, što je rezultovalo pobedom u Bregalničkoj bitki i kapitulacijom Bugarske.

Slika
Vojvoda Radomir Putnik koga nose vojnici

Prvi svetski rat

Zajedno sa Živojinom Mišićem organizovao je izradu svih planova srpske vojske u Prvom svetskom ratu. Cilj je bio da najjače jedinice drže liniju odbrane koja bi omogućila brz napad u pravcu Valjeva i Drine, odakle se očekivao napad Druge i Pete austrougarske armije. Pravilno su procenjene namere neprijatelja. Prva bitka odigrala se kod planine Cer, pri čemu je srpska vojska uspela da nanese prvi poraz Austrougarskoj u Prvom svetskom ratu.

Tokom bitke na Drini srpska vojska odbacila je austrougarsku i upala na teritoriju Srema. Taktika koju je vojvoda Putnik primenio u Kolubarskoj bitki izučava se u svim prestižnim vojnim školama.

Krajem 1915. godine, posle žestoke invazije na Srbiju, srpska vojska našla se u teškom stanju i bila je prinuđena na povlačenje na Kosovo i Metohiju. U tom periodu pred Putnikom su bile samo dve mogućnosti: da prihvati kapitulaciju, čiji bi rezultat bio ponižavajući separatni mir, ili povlačenje preko albanskih planina na Jadransko more, gde je trebalo da ih prihvate saveznici. Kao častan oficir bez razmišljanja se odlučio za drugu opciju, i na taj način sačuvao čast i dostojanstvo srpskog naroda i vojske. Kako zbog bolesti nije mogao da se kreće, preko Albanije su ga prenela četiri vojnika u nekoj vrsti improvizovane nosiljke-stražarnice, u koju je bila ugrađena stolica.

Zbog katastrofalnog stanja i povlačenja srpske vojske vlada je za sve optužila Vrhovnu komandu, koju je na čelu sa Putnikom smenila januara 1916. godine. Vrhovnoj komandi zamereno je da nisu izvršili blagovremene pripreme i procene kako bi se izbeglo tragično povlačenje preko Albanije. O svom smenjivanju vojvoda Putnik saznao je od blagajnika koji mu je predao platu bez dodatka koji mu je pripadao kao načelniku štaba Vrhovne komande. Već vidno bolestan, i ujedno ogorčen na odluku srpske vlade, otišao je na lečenje u Nicu, gde su ga francuske vlasti dočekale sa počastima i stavile mu na raspolaganje vilu u predgrađu. Iako je zbog lošeg zdravstvenog stanja imao manji uticaj na donošenje odluka, činjenica je da je izdavao važnija naređenja sve do kraja 1915.godine.

U nemilosti Obrenovića

Zbog svoje prgave naravi i oficirskih krutih stavova često se sukobljavao kako sa potčinjenima, tako i sa nadređenima. Došao je u sukob i sa Milanom i Aleksandrom Obrenovićem. Posebno je bio težak za saradnju kralj Milan, koji je tražio od svojih oficira da budu poslušnici i da bez pogovora ispunjavaju njegove zahteve. Jednom je kralj Milan zatražio od Putnika, koji je bio član ispitne komisije, da propusti jednog od njegovih oficirskih miljenika. Putnik je odgovorio svom nadređenom da će ishod ispita zavisiti od odgovora kandidata. Kada je na ispitu oborio kraljevog miljenika sukob se produbio, nakon čega je Putnikovo ime bilo izbrisano iz spiska oficira predloženih za odlikovanje.

Kasnije kada je kralj Aleksandar Obrenović 1893. godine prolazio preko teritorije divizije pod Putnikovom komandom, poslao je svoga zamenika da ga pozdravi umesto da to lično učini. Definitivan raskid nastao je kada je Putnik optužen da je zaverenik protiv dinastije Obrenović. Naime, u beležnici kod jednog uhapšenog i optuženog zaverenika pronađeno je Putnikovo ime sa ispisanim brojevima za koje se sumnjalo da predstavljaju određene šifre. Iako se ispostavilo da je uhapšeni bio vlasnik kamenoloma kod koga je Putnik naručio nadgrobni spomenik za svoje roditelje, i da su zagonetni brojevi nađeni u beležnici označavali mere naručenog spomenika, Putnik je penzionisan 1896. godine kada mu je bilo svega 49 godina.

Zbog lošeg stanja koje je vladalo u srpskoj vojsci posle sedam godina provedenih u penziji vojvoda Putnik je reaktiviran 1903. i postavljen za načelnika Glavnog generalštaba.

Zahvaljujući velikom vojnom iskustvu za samo nekoliko godina uspeo je da konsoliduje vojsku, naoruža je savremenim naoružanjem, uvede savremenu obuku, izgradi njenu sopstvenu doktrinu. U školovanje i obuku oficira uveo je rešavanje taktičkih zadataka. Na ključna mesta postavio je talentovane oficire, i nije dozvolio da se politika umeša u redove vojnika.

Sa Živojinom Mišićem pripremio je sve ratne planove za Balkanske ratove i za Prvi svetski rat. Od 1912. do 1916. godine bio je načelnik Vrhovne komande. Sve srpske pobede u tom periodu ubrajaju se u posebne zasluge vojvode Putnika koji je stajao na čelu glavnog štaba, i sve planove i vojne operacije iznosio i branio pred srpskom vladom.

Slika

Preka narav

Njegova narav i karakter dovodili su ga u česte sukobe sa pretpostavljenima, zbog čega je bio i kažnjavan. Tako je kao tek unapređeni kapetan, za vreme srpsko-turskog rata 1876. godine, kažnjen sa 15 meseci pritvora zbog sukoba sa svojim pretpostavljenima u vezi sa nabavkom i raspodelom hrane za svoju jedinicu. Kaznu mu je oprostio general Černjajev zbog hrabrog držanja u borbama sa Turcima. Takođe je kažnjavan još u dva navrata, 1881. i 1883. godine, zbog netolerantnosti u ophođenju i prepisci sa pretpostavljenima.

U jeku Kolubarske bitke Putnik je odvratio kralja Petra od posete frontu.

„Veličanstvo, jedino što ćete čuti jeste kako vojnici psuju vas i mene“, raportirao je tada Putnik kralju Petru.

Zbog plahovite naravi potčinjeni oficiri iako su ga poštovali nisu ga preterano voleli, a u međusobnim razgovorima nazivali su ga „kašljavko“. Čak ga je i porodica njegove supruge nazivala „namćorom“.

Privatni Putnikov život ostao je za mnoge nepoznanica. Sa suprugom Ljubicom Bojović, ćerkom generalštabnog pukovnika, oženio se 1879. godine i imao je sedmoro dece: tri kćeri i četiri sina. Troje se školovalo u Rusiji, dvojica sinova kao pitomci vojnih škola i ćerka koja je završila školovanje u Smolnom institutu za devojke. Posle ženine smrti živeo je kod svoje najmlađe ćerke koja je bila uz njega do kraja života.

Umro je 17. maja 1917. godine u Nici u 70 godini. Posmrtni ostaci vojvode Putnika preneti su Beograd 1926. godine, a na kapeli u kojoj je sahranjen stoji natpis „Vojvodi Putniku zahvalna otadžbina“.

Resized Image - Click For Actual Size

Ratnik i teoretičar vojne veštine

Putnik je učestvovao u šest ratova: sa Turskom 1876. i 1877. godine, sa Bugarskom 1885, u dva balkanska rata 1912–1913. i Prvom svetskom ratu, čiji kraj nije doživeo. Od kada je bio proizveden u potporučnika, pa sve do penzionisanja u činu pukovnika, bio je na odgovornim dužnostima. Godine 1880. postavljen je za pomoćnika komandanta tada jedine divizije stajaće vojske u Srbiji, i taj položaj dodeljen mu je na čelu novoosnovane Dunavske divizije. Položio je ispit za generalštabnog oficira i postavljen za šefa Obaveštajnog odeljenja Vrhovne komande. Unapređen je 1988. godine za šefa operativnog odeljenja Vrhovne komande i postao zamenik načelnika generalštaba 1890. godine. Vojvoda Putnik nije bio samo slavni vojskovođa, nego se bavio i teorijom ratne veštine. Napisao je dela: „Služba generalštaba I i II“, „Služba i mirno doba“ i „Služba i ratno doba“
Arčibald Rajs o vojvodi Putniku
Švajcarac Arčibald Rajs zabeležio je da je tek 1915. godine shvatio „koliko je neobičan i uman bio taj star ac bledog lica, uokvirenog prosedom gustom br adom podrezanom u šiljak, koji je sv oju bolesničku postelju pretvorio u biro u kome je neumorno radio i dan i noć“.

Slika
Planina Putnik u Kanadi

Kako bi odali počast načelniku Vrhovne komande srpske vojske i prvom srpskom vojvodi Radomiru Putniku, Kanađani su 1918. godine planinu visoku 2.940 metara, koja se nalazi u blizini provincije Alberte, nazvali Putnik. Na spomen-ploči na engleskom jeziku uklesane su reči „Planina Putnik nazvana je u znak večnog sećanja na muškarce i žene iz savezničkih oružanih snaga u Srbiji i njihovog vođe vojvode Radomira Putnika (1847–1917)“.


akter,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 09 Jun 2013, 01:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Војвода Јанко Катић, војвода Првог српског устанка

Рођен у Рогачи, око 70-тих година 18 века, а умро у Крнићу код Шапца, 1806. године.

Slika

Јанко Катић је био један од организатора Првог српског устанка. Карађорђе је у Јанку имао најближег, најутицајнијег и најбољег сарадника. Јанко је био познат као мудар и храбар војвода, јер се пре свега борио, штитио и заступао интересе српског народа. Био је један од ретких писмених устаника и војвода.



Истицао се као преговарач (перфектно је говорио турски језик) и био је један од најбољих говорника.

Погинуо је половином 1806. године. Јанко је прво био сахрањен код сибничке цркве, а 1935. године његови посмртни остаци су пренети у цркву костурницу у Рогачи.

Године 2004. Јанку Катићу подигнут је споменик у Рогачи, рад вајара Миланка Мандића, бронза, 2.4 м висок.

Slika

Историчар М. Вукићевић у књизи "Карађорђе", поред осталог каже:

"... велика је штета по српски народ што је Јанко тако рано погинуо, јер се издигао изнад осталих војвода својом памећу, разборитошћу и тежњом за правилном и паметном управом."


У историјском музеју Србије, тј. музеју Првог српског устанка изложено је Јанково сачувано оружје.

Slika

Slika


sopot.org

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 09 Jun 2013, 01:08
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
JANKO KATIĆ

Slika

Slika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 09 Jun 2013, 01:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Јанко Катић

Slika

Јанко Катић (177? - 1806.) је био војвода и један од организатора Првог српског устанка. Јанко Катић је рођен у Рогачи испод Космаја, 70-тих година 18. века. Обављао је дужност кнеза Туријске кнежевине. У устанку је учествовао од првих дана и био је један од најхрабријих војвода. Мемоаристи кажу да је био један од највећих јунака свога времена и да је био веома речит и паметан, један од ретких писмених устаника и војвода. Истицао се као преговарач (перфектно је говорио турски језик) и био је један од најбољих говорника. Погинуо је уочи Мишарске битке, недалеко од Шапца, у селу Крнићу. Из његове породице потиче и још неколико устаничких првака.
У Музеју Првог српског устанка, у Орашцу код Аранђеловца, изложено је Јанково сачувано оружје као што су: јатаган белосапац и пиштољ кремењак. Јанку Катићу је 2004. године подигнут бронзани споменик у Рогачи, рад вајара Миланка Мандића. Споменик је висине 2,4 метара.


iz wikipedie

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 09 Jun 2013, 01:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
JANKO KATIĆ
(Rogača, ? — leto, 1806)


Slika


Janko Katić je rodom iz sela Rogače ispod Kosmaja. U mladosti je većim delom živeo u Beogradu kod svoje sestre koja je bila udata za Turčina. Za to vreme lepo je naučio turski, što mu je kasnije koristilo. Zbog nekih sukoba sa zetom, Turčinom, morao je da beži iz Beograda te se vratio u Rogaču. Tu ga je zatekao ustanak. Kao knez turiske nahije, Janko se sa celom svojom kneževinom odmah pridružio ustanku, a kako je bio poznat sa svoje pravičnosti, razboritosti i junaštva, ubrzo je postao glavni vojvoda beogradske nahije. Bio je lepe spoljašnosti, na skupštinama darovit govornik, u borbama vrlo snalažljiv, okretan i junačan starešina. U narodu je bio popularan a savremenici su ga zvali "mudri i junački Janko". On je bio jedna od najmarkantnijih figura Prvog ustanka.

Od samog početka ustanka učestovao je u svim bojevima: pri zauzimanju Beograda, pri osvajanju Rudnika, u boju na Vrbici itd. Karđorđe ga je 1806 god., za vreme borbi u Mačvi, poslao kao pomoć. On se tamo odlično snašao i pokazao kao veliki junak. Posle paljenja sela Sovljaka pobio je šszdesetsedam Turaka i oteo im čitav plen koji su bili zaplenili. Poginuo je goneći Turke ka Šapcu, baš uoči same Mišarske bitke. To je bio veliki gubitak za ustanak.

Katić je bio u velikom prijateljstvu sa Karađorđem, stalno je bio uz njega ali je pripadao onoj grupi vojvoda koji su tražili takvo državno uređenje koje bi ogrančilo Voždovu samovolju.

Autor teksta nepoznat


riznicasrpska

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 09 Jun 2013, 01:29
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
JANKO KATIĆ

Slika



Ne bejaše se još navršila ni prva godina srpskoga ratovanja sa vojskom Sultanovom, a Srbija prinese na oltar slobode možda najveću žrtvu smrću Janka Katića. Najdostojniji takmac Voždov pogibe u leto 1806. godine — ali i jedan od najsvetlijih karaktera u doba veličanstvenog pokreta narodnog ode smrću njegovom Bogu na istinu. "Šapcu se — priča istoričar tih događaja, M. Đ. Milićević — tada približavahu znameniti dani. Za Mišar još ne bejaše saznala ni srpska Vi-a ni srpska Klija. Prijatelji iz Klenka, na levom bregu Save, javno tugovahu, daće sve propasti, ako iz Šumadije ne stigne pomoć. Hasan-paša, zauzevši Šabac, pođe s vojskom niza Savu, i prve mu čete već dopreše do potoka Vukodraži; ali kad ču da mu od Tamnave dolazi u bok Janko Katić sa Šumadincima, ustavi se da sačeka i razbije tu srpsku vojsku. Katić napade Turke u selu Krniću, na Dugim Njivama, razbi ih i potera ka Šapcu.

U tom gonjenju Jankovi vojnici stigoše nekog starog Turčina, i, videći da je već ostao od svoga društva, povikaše:

— Predaj se, Turčine; ne gini ludo!
— Da se predam, reče Turčin: — ali kom? Ko vam je starešina?
— Vojvoda Janko Katić; njemu se predaj!

U taj mah i sam Katić na konju dolete k vojnicima, hoteći očuvati život zarobljeniku, pa i on turski viknu:

— Ne boj se Turčine; tvrda je vera! Predaj se slobodno!
— Kom da se predam? upita on na novo, dobro razgledajući i vojvodu i konja njegovoga, kao da bi se hteo uveriti: da li je to odista Janko Katić:

Janko, kao vojvoda, gleda na sve strane kako se dovršuje poraz turske vojske, pa ovom starcu, i ne gledajući u njega, ponovi:

— Meni, Katiću Janku; ne boj se ništa!

— Predajem se! progovori krvnik, i u taj mah opali jednu kratku puščicu, te vojvodu zgodi posred srca živa....

Tako je u oči samih velikih događaja poginuo vitez, koji je svim i svačim podsećao na pojavu srednjevekovnih ritera. U raskošno bogatu odelu, lika muške lepote, srca Obilićeva — jahao je Katić i za turske sile na neobičnom konju kome je, po orijentalskom običaju ženskoga kićenja, metana na grivu kana — "na đogatu grive oknivene" — onda kad su neprijatelji mislili da je u Srba izumro svaki duh muškoga pregnuća!...

Ovaj neobični junak rođen je u drugoj polovini osamnaestoga veka u selu Rogači, pod Kosmajem, beogradske nahije. U mladosti je imao romantičnih doživljaja u ljubavi s jednom Turkinjom s kojom se poznao u Beogradu kod svoje sestre, zarobljenice bogatoga jednog Turčina. Tadašnju dušu njegovu najbolje karakteriše novelistički opis jednog dvoboja.

.... Među delijama, koji se vežbahu u džilitu, bejaše i stari Jašar-aga, koji zažele da se s Jankom ogleda. Janko gledaše da otkloni sukob radi protivnikova častoljublja, koje mogaše lako biti povređeno, a kad ne uspe — prista.

... Delije se rastaviše u dva reda, da gledaju dve megdaidžije.

Dobre konje razigraše obojica; vešto se drže i Jašar i Janko. Što prvom pomaže dugovremeno vežbanje, to drugom naknađa snaga i mladost.

Sukobiše se prvi put.

Sudariše se drugi put.

U jedan mah izlete Jašaru džilit iz ruke i nekoliko hvata daleko pade na zemlju.

Janko se vrati i u najbržem trku povi svoju desnu nogu, a levom se zakači konju za sedlo; saže se do zemlje, desnom rukom dohvati Jašarov džilit, uspravi se, vrati se u sedlo, pa onda pritrča, i starcu, protivniku, predade cilit i duboko se pokloni pred njim.

— Što ga nadbi, što mu džilit izbi — mlađi je; ali što ga nadvisi ovim poštovanjem, to je u neku ruku rug za Muslomana! — šapću među sobom ozlojeđene delije...

Malo posle toga Janko je morao ostaviti Beograd i ukloniti se u šumu Kosmaj. Toga, po gotovu pustinjičkoga, života oslobodi Katića narodni ustanak. On bejaše među prvima koji se odazvaše pokretu; za malo pa već stade na čelo svoga kraja a po tom iziđe i u prvi red, jednačeći se kad što i sa samim Voždom. U prvom okršaju, na Rudniku pri osvojenju grada, Katić bejaše uporedo sa Karađorđem, s kojim bejaše i na razbojištu u Vrbici, gde besni Kučuk-Alija nenadno napade malenu vojsku srpsku.

Kad ustanak zahvati veće razmere, pokuša austriski dvor preko đenerala Ženeja u Zemunu da izmiri Srbe i Turke. Sastanak, na koji Turci dođoše rado a Srbi nerado, bejaše 28. aprila 1804. u Zemunu u đeneralovoj bašti. Tu bejaše i Katić. U sred mučnoga pregovaranja, ukaza se na levoj strani Save plamen od zapaljenih kuća topčiderskih. Katić skoči i, sevajući očima, reče đeneralu:

— Nuto, gospodine! Vi nas na carski i vaš obraz prevedoste preko Save, a dahije pale kuće i robe sirotinju kao vuci ovce bez pastira!

Vide i đeneral da od mira ne može biti ništa, ali opet uze utišavati Janka:

— Polako, Janko! Polako, Janko!
— Lako ću, gospodine, lako! — odgovori Janko — jer sam ovde za vodom i prevaren, al' čućeš me sutra na Vračaru!

Za tim se okrete Turcima:

— Čujte, i dahiski i carski Turci! Idite i kažite kurvi Kučuk-Aliji: u jutru rano neka iziđe na Dedino Brdo ili u Vračar, gde on voli, pa hat mu, hat mi! kubura mu, kubura mi! gardija mu, gardija mi! sabljamu, sabljami! čime on voli, da ja i on mejdan podelimo, a sirotinja neka mirna bude!

Svi ustadoše da pođu, a Katić još jednom viknu Turcima:

— Jošte jedan put vam kažem, kažite opet kurvi Kučuk-Aliji što mu poručuje Katić Janko iz Rogače; ako je muško, sutra rano na mejdan da mi iziđe!..

Kad se, odmah po tom, poče skupljati srpska vojska da stegne dahije u Beogradu, tu je bio i Katić, a odatle je otišao na predaju Požarevca. Još je Janko te godine s Jakovom Nenadovićem udario na Šabac, a kad se pojavio Bećir-paša sa svojom vojskom da kazni dahije i zavede red, Katić mu je izišao u susret i s ostalim knezovima izneo, docnije srpske, zahteve.

Ovome junačnom i plemenitom predstavniku i vođu naroda srpskog već je iduća godina, 1806, donela smrt kao najveći gubitak u samom pravom početku velikoga dela.

Znameniti Srbi XIX veka | Andra Gavrilović | Drugo dopunjeno izdanje | Naučna KMD | Beograd, 2008.


riznicasrpska

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: NAJVEĆI SRPSKI VITEZOVI  |  Poslato: 09 Jun 2013, 01:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
JANKO KATIĆ
"Nepročitani" memoari Prote Matije


KORENI NESLOGE

Slika

Zanimljiva je polarizacija mišljenja kad je u pitanju ličnost znamenitog ustaničkog vojvode Janka Katića. O njemu prvo piše mitropolit Stratimirović i pored svih sposobnosti nema visoko mišljenje. "Janko Katić je uistinu prost, ali uočljiviji od ostalih, gibak, duhovit, u ophođenju vešt i prijatan čovek. Pre ustanka je bio ugledan oborknez. Od sviju je najrečitiji i uživa najveće poverenje Crnoga Đorđa. Koliko Đorđu, toliko i njemu leži opšta stvar na srcu... Svoj veliki uticaj nije stekao samo svojim vezama sa Crnim Đorđem, no i pre ustanka odlično pokazanom umeću i u pojedinim narodnim neprilikama." Prota govori samo najlepše, kako je hrabar i odlučan kao malo ko. Vožd je izgleda uvek imao potrebu oslonca na nekoga. Do ustanka najviše poverenja ima u Stanoja Glavaša te ne čudi i što se njemu nudi i vođstvo ustanka na izbornom skupu u Orašcu.

Kasnije kroz ustanak sve do Katićeve smrti Đorđe se oslanja na njega kao nekad na Glavaša koji kroz ustanak prolazi skoro neprimetno tako da se u njemu ne može da prepozna čovek tako velikog ugleda koji je ranije imao.
Kao što je rečeno, za Protu on je "mudri i hrabri Janko". Pri povratku iz Rusije on prvo ide kod Katića. "Ja odande u Rogaču Katiću, u Topolu Karađorđu i u Brankovinu." Sličan je i odnos Katića prema Proti. "Piše mi Janko Katić da su svi momci odustali Karađorđa, te je sam ostao, no brže da u Rogaču dođem, da idem u Topolu, da vidimo šta je bilo. Ja za dan u Rogaču dođem, sutra idem u Topolu..." Odavde se saznaje da se od Brankovine do Topole putuje dva dana.

Samo je topolski kazivač Petar Jokić na izvestan način blizak onome što kaže mitropolit Stratimirović: "Janko je bio još pod janičarima knez, pa kad oni počnu seći knezove. On s knezom Simom pobegne u šumu, pa se nije mešao ni sa Srbima, niti je Turcima zlo činio, a to zato da bi, ako Turci zavladaju opet Srbima, on kod njih u čest knezom ostao".

Sima pominje neku ljutnju Katića što navodno nisu njega izabrali, a zatim govori kako mu se predskazala skora propast kroz gledanje u plećku posle ručka sa Lukom Lazarevićem.

Izgleda da je Janko darovit, odlučan i sposoban čovek, sklon da deluje samostalno bez želje da bude na čelu pokreta. Gde je prisutan, kao na pregovorima u Zemunu, i Crni Đorđe pada u zasenak. Otuda Vukova tvrdnja da je Katić "strašan" za Crnoga Đorđa. Kao prevodilac učestvuje i u pregovorima sa Bećir-pašom. Darovit i sposoban, zadovoljan je sobom i onim što ima i ne pokazuje težnju za vođstvom. I do slepog guslara i skoro jedinog pevača o ustanku, Filipa Višnjića, nisu stigle najbolje vesti o junaštvu Katića.

Katić Janko u zemlju preda se,
Jer Katiću milo ne bijaše
Boj zametat’ u zemlji neznanoj
S malo društva i mnogo Turaka
Društvo malo a i to nevešto,
Ne poznaje staza ni bogaza.

Pomenuto je koliko je baš kod Jankove vojske zastupljen princip vezanosti za svoj kraj i svoga vođu. Tu treba tražiti razlog Katićevog kolebanja, na koje guslar Višnjić skreće pažnju, a ne u pomankanju hrabrosti.

Živorad Janković


riznicasrpska

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 75 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker