Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:32


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 24 Dec 2012, 04:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kneginja Jela Balšić iz loze Nemanjića – hrabra srednjovekovna vladarka i srpkinja za ponos

Hrabra vladarka

Slika

Jela je bila treća ćerka kneza Lazara i kneginje Milice. Rođena je između 1366. i 1371. godine. Po rečima Miodraga Purkovića, jednog od njenih biografa „Jela je jedna od najsimpatičnijih žena srpske istorije i ostaje zaista nezaboravna po naporima, borbenosti i odlučnosti. Pokazala je ne samo mnogo prkosa, nego i nesalomljive volje i upornosti u borbi s jačim od sebe.“

Čedomilj Mijatović, istoričar koji je bio opčinjen „lepotom, junaštvom i političkom darovitošću ove prekrasne, junačke i slavne Srpkinje naše istorije“, za nju kaže: „Jelena, sestra Stefanova, a kći Miličina, svojom ličnošću ostavljala je dubok utisak na sve savremene junake, pesnike i vladare.“

Svih pet kćeri kneževskog para bile su u političkim brakovima. Mara je bila udata za Vuka Brankovića, Dragana za bugarskog cara Ivana (Jovana) Šišmana, Teodora za palatina na ugarskom dvoru – Nikolu II Gorjanskog, a Jela prvobitno za Đurđa II Stracimirovića-Balšića, gospodara Zete. Najmlađa kći, princeza Olivera, posle Kosovske bitke data je za ženu turskom sultanu Bajazitu I. Vuk Branković i Đurađ Balšić bili su u nekoj vrsti porodičnog saveza sa knezom Lazarom. Palatin Gorjanski bio je u jednom trenutku više nego korisna spona sa ugarskim dvorom. Od bugarskog cara Ivana Šišmana, kao turskog vazala (od oko 1371) nije bilo mnogo koristi u pogledu suzbijanja turske najezde na Balkan, ali nije bilo ni neposredne štete po Lazara, pa je njegova istočna granica bila relativno mirna. Sultan Bajazit je, zahvaljujući uticaju princeze Olivere, dozvolio da Srbija, posle Kosovske bitke, u velikoj meri sačuva samostalnost.

Od 1386. ili 1387. godine, Jela je bila u braku sa Đurđem II Stracimirovićem-Balšićem, gospodarom Zete. U sukobu sa Turcima, 1392, Đurađ II je zarobljen i pušten je tek kada im je ustupio određene oblasti. Zbog opasnosti od daljih turskih prodora u Zetu, u dva navrata pokušao je da skloni Jelu u Dubrovnik. Jela je to oba puta odbila, želeći da deli sudbinu svoje porodice, otadžbine i naroda. Zbog toga se pročuo glas o njenoj velikoj hrabrosti. Kada je Đurađ 1395. zaratio sa gospodarem Zahumlja, Sandaljem Hranićem, upravo je Jela bila određena da pregovara sa Sandaljem o miru. Međutim, Dubrovčani su odbili da posreduju i do tih pregovora nije ni došlo.

Tokom svoje vladavine, Đurađ II bio je primoran da levitira između Papske države, Mletaka, Turaka, svojih suseda i rođaka. Često je morao da ide iz krajnosti u krajnost – od ratovanja, do renegacije u rimokatoličku konfesiju. Pred kraj njegovog života, značajan deo Zete se, sticajem okolnosti, našao pod mletačkom upravom.

BALŠIĆI

Slika

Porodica Balšić vladala je Zetom u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV veka. Poreklom su verovatno bili slovenizirani Romeji (Vizantinci). Prvi put se pominju 1360. godine u dubrovačkim dokumentima. Orodili su se sa mnogim balkanskim, ali i zapadnim plemićkim porodicama. Centar njihove države bila je oblast oko Skadarskog jezera, a u doba najvećeg uspona Zeta je obuhvatala i čitave slivove Zete i Morače, kao i primorje od Kotora do Ulcinja. Poslednji zetski gospodar iz dinastije Balšića, Balša III, umro je 1421. godine. Zeta je tada ušla u sastav srpske despotovine. Posle silaska Balšića sa istorijske pozornice, najistaknutije mesto među zetskom vlastelom zauzeće Crnojevići.

.
Sama protiv svih

.

Đurađ II preminuo je 1403. godine i Jela tako postaje udovica u svojoj 36. ili 37. godini života. Preuzela je vlast u Zeti u ime svog sina jedinca, Balše III, i odmah se suočila sa velikim problemima. Mletačka Republika (Venecija), Ugri, Sandalj Hranić – svi su oni nagrnuli na Zetu ne bi li je rasparčali i među sobom podelili. Jela u tom momentu nije mogla da se osloni ni na tradicionalne saveznike, Dubrovčane, ni na rođenog brata despota Stefana, jer su oni bili u dobrim odnosima sa Jelinim neprijateljima. Dubrovčani su je redovno obaveštavali o opasnostima koje joj prete, ali joj nikada nisu pružili vojnu ili materijalnu pomoć, dok ju je brat stalno nagovarao da prihvati primirje i odustane od rizičnih i naglih koraka. Jedino su Turci bili pristali da joj pomažu, ali nakratko, jer su ih Mleci, diplomatskim aktivnostima, od toga odvratili.

Jela je bila odlučna da povrati sve one teritorije koje su pred kraj vladavine njenog muža, Đurđa II, pripale Mlecima. Pozvala je, 1404, stanovništvo u okupiranim krajevima Zete na ustanak. Od mletačkog komandanta Skadra, tada je dobila upozoravajuće pismo sa porukom: „Gospođo, pazi šta radiš!“.

Ustanak je buknuo prvo u Skadru, a potom i u Drivastu. Na početku ovog rata, koji je često nazivan „Skadarskim“, ustanici su uspeli da oslobode deo Zete. Bez saveznika, Jeli je bilo teško da sačuva oslobođene teritorije. Mleci su ucenili glavu Balše III i organizovali kontrapobunu, zbog koje su Jela i Balša morali da pobegnu iz Skadra. Vojno nadmoćnija Mletačka Republika brzo je uspela da ponovo osvoji zetske gradove Bar, Budvu, Drivast, Skadar i Ulcinj, ali je Jela ipak odlučila da nastavi rat za oslobođenje.

Dve godine kasnije, Jela je bila prinuđena da prihvati pregovore o miru sa Mlecima. Od 1406. do 1409. godine, tri puta su vođeni mirovni pregovori. Zbog nepravednih i često ponižavajućih uslova, Jela je dva puta odbila da potpiše primirje, čak i onda kada su za uslove mira garantovali njen brat despot Stefan, najstarija sestra Mara i tast njenog sina, grof Nikita Topia. Kada je 1408. godine po treći put došlo do primirja, uslov za stupanje mira na snagu bio je da ga zetski gospodar Balša potpiše u Veneciji. U strahu za sinovljev život, Jela je otputovala umesto njega i tom prilikom se zadržala u Veneciji duže od tri meseca.

Prema rečima Miodraga Purkovića, iz Jele je tom prilikom progovorila „kći čoveka koji je junački poginuo na Kosovskom razbojištu“ i „majka koja je želela svom svojom snagom i dušom da sačuva sinu očevinu.“ Jela se tada nije ni zbunila, ni uplašila, nego je „istupila sa pribranošću i hrabrošću koja zadivljuje.“ Sve navodne sinovljeve krivice prihvatila je na se i zahtevala častan život za sebe, svog sina, narod i državu.

.
„Madonna Jelle“

.

Mir sa Mlecima konačno je sklopljen 1409. godine, ali su Mleci i dalje imali snažne i otvorene aspiracije na području južnog Jadrana. Situacija u ovim krajevima primirila se na neko vreme tek kada su, krajem 1411, u brak stupili dotadašnji neprijatelji, gospodar Zahumlja, Sandalj Hranić Kosača i zetska kneginja, Jela Balšić. Od ovog političkog braka mnogi su imali koristi. Od tada su Zeta i Zahumlje živeli u miru, pre svega među sobom, a neko vreme i sa Mlecima, Ugrima i Turcima.

Kulturna i obrazovana Jela svojim uticajem oplemenila je plahovitog i alkoholu sklonog Sandalja. On je za vreme vladavine (1392-1435) znatno proširio teritoriju pod kontrolom Kosača. Njihova zemlja obuhvatala je tada skoro trećinu čitave Bosne. Stalno je bio u sukobima sa susedima Sankovićima, Pavlovićima i Balšićima. Mešao se i u pitanja nasledstva bosanske krune. Pod Jelinim uticajem, ovaj bivši neprijatelj Balšića počeo je da pokazuje dužno poštovanje i pažnju prema njenom sinu iz prvog braka, Balši III. Jednom prilikom Sandalj čak i posreduje za njega kod Mletaka. U bosanskim razmiricama, Sandalj je od tada bio uvek na strani despota Stefana i njegovog patrona Žigmunda (Sigismunda). Učestvovao je sa Stefanom u sukobima sa Turcima, a sa Balšom III u ratu protiv Kotorana. Na čuvenom Duhovskom saboru na Žigmundovom dvoru u Budimu, Sandalj i Jela bili su među najuglednijim gostima, rame uz rame sa despotom Stefanom i bosanskim kraljem Ostojom.

KOSAČE

Slika

Kosače su bili najmoćnija vlastela srednjovekovne Bosne. Njihovo plemensko ime vodi poreklo od rodnog sela Kosač. Prvi put se pominju u dokumentima iz 1378. Vladali su Zahumljem i Hercegovinom, sa titulama velikih vojvoda bosanskih i hercega od Svetog Save. Ta druga titula bila je uspomena na činjenicu da je Sveti Sava tu oblast, krajem XII veka, dobio od oca na upravu. Po njoj i danas nose ime Hercegovina i grad Herceg Novi. Kosače su vladale sve do 1481. godine, kada su im Turci osvojili poslednje uporište – Herceg Novi. Istorija venecijanskog ogranka Kosača može se pratiti sve do XVII veka.
Jedan od najpoznatijih pripadnika plemena Kosača bio je Vlatko Vuković, vojvoda bosanske vojske u Kosovskoj bici. Interesantnu životnu priču ima i jedan od poslednjih Kosača, Stefan Hercigović (1456-1517). On je, kao poturčeni Ahmed paša i zet sultana Bajazita II, četiri puta bio veliki vezir (predsednik vlade), a kao serasker (vrhovni zapovednik vojske) pobedio je špansku vojsku kod Lepanta 1500. godine.

Jelin sin jedinac, gospodar Zete, Balša III, pokušao je da iskoristi neprijateljstvo između Mletačke Republike i Ugarske i da 1418/19. godine ponovo pokuša da oslobodi one zetske gradove koji su i posle mira iz 1409. ostali pod mletačkom upravom. On se upleo u rat sa Mlecima, koji su i ovog puta bili nadmoćniji. U toku pregovora o miru, teško bolestan, otputovao je u Beograd na lečenje i da traži pomoć od svog ujaka, despota Stefana. U Beogradu je i preminuo 1421. Tada je mogao imati najviše 35 godina. Pošto nije imao muških potomaka, Zetu je, po tradiciji i sopstvenoj volji, ostavio u nasledstvo ujaku despotu Stefanu. Tako je Zeta, u kojoj je rođen rodonačelnik Nemanjića, Stefan Nemanja, posle pola veka ponovo ušla u sastav Srbije. Despot Stefan, a kasnije i despot Đurađ, imali su velike muke da odbrane Zetu od Mletaka.

Krajem 1424. godine, omiljena Jelina unuka i imenjakinja Jelena, starija kći Balše III, udala se za Sandaljevog bratanca i naslednika Stefana Vukčića Kosaču. Tako su još jače učvršćene veze između Zahumlja i Zete, odnosno Kosača i Balšića. Iz ovog braka rodio se i poslednji vladar Huma, herceg Vlatko.
Turski napad na Bosnu primoraće 1426. godine Sandalja Hranića da se, sa suprugom Jelom i porodicom, skloni u Dubrovnik. Kosače su bili u odličnim odnosima i veoma finansijski povezani sa Dubrovnikom, a imali su i pravo dubrovačkog građanstva. Ipak, u ovakvoj političkoj i vojnoj situaciji, pružanje utočišta Kosačama morao je da dozvoli Senat. Tesnom većinom odlučeno je da se Sandalj i Jela sa porodicom ugoste u Dubrovniku. Hronike beleže da su dočekani s najvećim počastima i da im je ukazivana dužna pažnja, uz velike bezbednosne mere. Od tada, pa sve do 1435. godine, Jela i Sandalj su često boravili u Dubrovniku, gde je Sandalj sazidao i palatu.

Sandalj je preminuo 1435. godine, a njegova supruga Jela ostala je po drugi put udovica. Sandalja, koji nije imao potomstva, nasledio je njegov sinovac, a Jelin zet, Stefan Vukčić Kosača. Iako je Jela, posedovala ličnu imovinu i novac, Sandalj ju je dva puta testamentom materijalno obezbedio. Prvi put odmah po stupanju u brak, a drugi put za vreme boravka u Dubrovniku 1426. godine.

Jela je želela da se posle muževljeve smrti stalno nastani u Dubrovniku, gde su je izuzetno cenili zbog njenog porekla, rodbinskih veza, ali i zbog herojskog držanja u ratu sa Mlecima. U dubrovačkim dokumentima Jela se pominje kao Maddonna Jelle ili Donna Jelle, kći počtenoga pomenuća, kneza Lazara. Međutim, javile su se neke nesuglasice koje su Jelu odvratile od daljeg života u Dubrovniku. Ona je htela da sazida pravoslavni manastir u kome bi bila i sahranjena, što je bilo protivno dubrovačkim zakonima. Pored toga, Dubrovčani su stalno odbijali da Jeli isplate glavnicu nasledstva koje joj je ostavio Sandalj. Jela je posle nekoliko godina napustila Dubrovnik i vratila se u Zetu, ali su je Dubrovčani i dalje ubeđivali da je Dubrovnik „njena kuća“. Uostalom, ona je i dalje ulagala novac i deponovala nakit i druge vrednosti u njihove banke.

.

Godine u manastiru

.

Slika

Balšići su u suštini bili odani pravoslavlju i veliki ktitori, iako su nekada morali da balansiraju između Rima i pravoslavlja. Samo u oblasti oko Skadarskog jezera, podigli su nekoliko crkava i manastira. Na skadarskom ostrvcetu Beška, Đurađ II Stracimirović Balšić podigao je crkvu posvećenu Svetom Đorđu. Kada se 1440. vratila u Zetu, Jela se nastanila na Beški. Obnovila je muževljevu zadužbinu, oštećenu u Skadarskom ratu i podigla svoju – crkvu Presvete Bogorodice. Oblast oko Skadarskog jezera bila je, još od 1371, stecište učenih monaha i središte duhovnosti povezano sa Kosovom i Metohijom, Hilandarom i Svetom zemljom. U Jelino vreme tu se razvijala i živa prepisivačka delatnost, slična Resavskoj prepisivačkoj školi u manastiru Resava (Manasija) u Srbiji, koju je osnovao njen brat despot Stefan. U manastirskom skriptorijumu na Beški nastali su čuveni Šestodnev i Gorički zbornik Nikona Jerusalimca.

Jela je bila veliki bibliofil i nadaren pisac. Interesovanje za književnost prenela joj je rođaka, monahinja Jefimija, koja je u detinjstvu podučavala nju i njenu braću i sestre. Pred kraj života, Jela se zainteresovala za teološke teme, naročito za isihazam (asketsku tradiciju tihovanja usmerenu na postizanje molitvenog stanja unutrašnjeg mira, kojim se duša otvara i približava Bogu). Jela se o teološkim temama dopisivala sa svojim duhovnikom, monahom Nikonom Jerusalimcem. Od te prepiske sačuvana su samo tri Jelina pisma, ali i svi Nikonovi odgovori koje je on zapisao u znamenitom Goričkom zborniku. Jelina pisma, naročito Otpisanije Bogoljubno, smatraju se vrhunskim delom srpske srednjovekovne epistolografije. Iz njih se vidi da je Jela bila produhovljena osoba, prefinjenog književnog stila, veliki poznavalac književnosti i teologije i pobožna osoba okrenuta religioznom idealu života. Iako je poslednje godine provela u manastiru, Jela se nikada nije zamonašila.

Kada je napunila sedamdesetu godinu i osetila da joj se približava kraj, Jela je odlučila da sastavi testament. Lično ga je zapisao njen duhovnik, shimonah Nikon, 25. novembra 1442. godine. U tom testamentu ona detaljno raspoređuje nakit, skupocene odežde, novac, knjige, posuđe, pokretnu i nepokretnu imovinu na skoro dvadeset baštinika, sa kojima jeste ili nije bila u srodničkim odnosima. Najveći deo imovine nasledili su Jelina unuka Jelena, njen suprug Stefan Vukčić i njihova deca, te shimonah Nikon i crkva na Beškoj.

U Jelinom testamentu pominje se i princeza Olivera ili Despina, kako ju je Jela zvala. Svojoj sestri, Oliveri, Jela je ostavila jednu „zlatnu ikonu“, kao i 200 dukata, koje je Olivera trebalo da potroši delom na pomene Jeli, a delom kao milostinju za siromašne. Između 1423. i 1443. godine, za vreme boravka u Dubrovniku i života na Beški, Jela se rado sretala sa sestrom Oliverom. Olivera je u to vreme često putovala u Dubrovnik i Zetu, noseći tajnu diplomatsku poštu njihovom sestriću, despotu Đurđu Brankoviću, koji je u Zeti boravio za vreme turske okupacije Srbije (1439-1444).
Jela je preminula početkom marta 1443. godine u manastiru Presvete Bogorodice na Beški, gde je i sahranjena.

Pišući o kneginji Jeli, ženi čudesne životne sudbine, istoričari nisu štedeli reči hvale, bilo da su pisali o Jeli kao vladarki, bilo o Jeli kao književnici. Jelena (Jela) Hrebeljanović Lazarević Balšić Hranić Kosača bila je kći jednog svetog kneza, supruga prvo jednog gospodara, a potom i jednog velikog vojvode. Ona je, međutim, bila najviše nalik svome bratu despotu Stefanu - duhovno i umetnički obdarena, uz posedovanje velike političke čvrstine. Oboje su sanjali isti san – obnovu Dušanovog carstva i slobodu za svoj narod. Oduševljeno pišući o Jeli Balšić, istoričar Čedomilj Mijatović svojevremeno je zaključio da je ona „žena koja zaslužuje da se sve Srpkinje njome ponose.“

Gorički zbornik

Gorički zbornik predstavlja delo enciklopedijskog karaktera. Sastavio ga je, za kneginju Jelu Balšić, njen duhovnik monah Nikon (Nikandar) Jerusalimac, oko 1442. godine. Zbornik čine duhovna prepiska jele i Nikona, Nikonov putopis Povest o jerusalimskim crkvama i mestima u pustinji, prepisi Žitija Svetog Simeona i Svetog Save, kao Jelinih predaka po majci, Pravila skitskog života i različiti duhovni saveti. Gorički zbornik nalazi se danas u posedu Arhiva SANU u Beogradu, ali je veoma oštećen i u lošem stanju.


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 28 Feb 2013, 19:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Princeza Olivera Lazarević najmladja kći kneza Lazara i kneginje Milice,sa Bogom posrednica

Najmlađa kći Svetoga kneza

Srpska princeza Olivera Lazarević, najmlađa kći Svetog kneza Lazara i kneginje Milice, provela je 12 godina u turskom haremu, kao supruga sultana Bajazita I. Svojim uticajem na sultana pomagala je srpskom narodu da preživi burna vremena posle Kosovskog boja. Kasnije je bila dragceni savetnik i pratilac svoga brata despota Stefana i jedna od prvih stanovnica Beograda kao srpske prestonice. O njenom životu govori nedavno objavljena monografija Princeza Olivera, zaboravljena srpska Kneginja.

Slika

Knez Lazar i kneginja Milica imali su sedmoro dece: kćeri Maru, Draganu, Teodoru, Jelenu (Jelu) i Oliveru (Despinu) i sinove Stefana i Vuka. Olivera je bila najmlađa kći. Lično ime Olivera potiče od latinske reči oliva – maslina, po Bibliji, simbola napretka, Božijeg blagoslova, lepote, snage i mira. Olivera je za života bila poznata i pod imenom ili nadimkom Despina, koji potiče od naziva vizantijske i srpske plemićke titule despot.

Rođena je između 1373. i 1376. godine. Po majci, kneginji Milici, Olivera je poreklom od samih Nemanjića. Kneginja Milica je čukununuka kralja Duklje, Vukana Nemanjića. Vukan je bio najstariji sin velikog župana Stefana Nemanje i stariji brat kralja Stefana Prvovenčanog i Svetog Save. Miličin otac, knez ili Veliki vojvoda Vratko bio je krajem prve polovine XIV veka vojskovođa cara Dušana.

Po ocu, knezu Lazaru, Olivera je unuka izvesnog Pribca (ili Pripca) Hrebeljanovića (sina izvesnog Hrebelje ili Hrebeljana) iz Prilepca kod Novog Brda koji je bio u službi kralja, potonjeg cara, Stefana Dušana.

Evropljani još od srednjeg veka

Sva Miličina i Lazareva deca, osim Vuka, postala su na ovaj ili onaj način „vladari“, ili su bili u bračnim vezama sa veoma uticajnim plemićkim kućama. Lazarevići su preko svojih potomaka po ženskoj liniji, preko Jele Balšićke, a naročito preko Mare Branković, bili povezani s mnogim evropskim plemićkim i vladarskim porodicama. Radi se o italijansko-vizantijskom, austrijskom, francuskom, moldavskom, vlaškom, hrvatskom, ugarskom, poljskom i ukrajinskom plemstvu. Sama Milica je, preko paralelne grane Nemanjića (od Stefana Prvovenčanog do Uroša I Nejakog) u srodstvu i sa nekim drugim vladarskim porodicama, od srednjovekovnih do nekih savremenih, od ruskog cara Ivana IV Groznog do naše dinastije Karađorđević i britanske kraljice Elizabete II od Vindzora.

Olivera – žrtveno jagnje Kosovske bitke

Srbijom je posle Kosovske bitke, uz pomoć malobrojne preživele vlastele, u ime maloletnog sina Stefana, upravljala kneginja Milica. Miličinoj vlasti se suprotstavljao njen zet Vuk Branković. Ugrožen neposredno od Turaka i tako pristalica saveza sa Ugrima, Vuk je odbijao Miličinu prevlast u porodičnom savezu.

Milica je ipak sklopila mir sa Turcima prihvatajući vazalnost Bajazitu I, zbog toga što su Mađari napali Srbiju sa severa.

Krajem 1389. godine, održan je Državni sabor na kome je, uz saglasnost kneginje Milice, vlastele, državnih činovnika, patrijarha i arhijereja srpske crkve doneta odluka o sklapanju mira sa Turcima i o stupanju u vazalske odnose prema njima. To je podrazumevalo pre svega veliki novčani danak Turcima, pomoć u ljudstvu za potrebe turske vojske, ali i davanje najmlađe Miličine kćeri Olivere u harem sultana Bajazita I. Ova poslednja obaveza bila je upravo zalog za ispunjenje prethodne dve. Oliveru su u Bajazitov harem, u proleće 1390. godine, po dogovoru morala odvesti oba brata, kneževići Stefan i Vuk. Harem se u to vreme nalazio u novoj, evropskoj prestonici Osmanlija, Drenopolju, današnjem Jedrenu. Prema legendi, put princeze Olivere od Kruševca do Jedrena, srpski narod posuo je ružama.

Nijedna sultanija pre Olivere, koja nije prešla u islam, nije uspela da postane toliko uticajna. Olivera je ipak bila dovoljno mudra da zna do koje granice sme da ide i šta može da dobije. Upravo iz tog razloga,  njene želje nisu prerastale u hirove i nije se mešala u političke događaje toliko da to bude primetljivo, ali  je za svoju porodicu umela da izbori šta se moglo. Tako je Oliverina lična sudbina za trenutak  promenila tok istorije njenog naroda.

Olivera – srpska Jestira

Konstantin Filosof u Žitiju despota Stefana Lazarevića poredi princezu Oliveru sa jednom biblijskom ličnošću. Tako on za Oliveru kaže da je to ona „koja je stranstvovala takođe za izbavljenje otačastva i sa Bogom bila posrednica, kao ona drevna Jestira“.

Jestira je bila Jevrejka, druga žena persijskog cara Kserksa, koja je živela u vreme kada su Jevreji i Palestina bili pod vlašću Persije (V vek pre Hr.).
Uspela je da razotkrije zaveru protiv svog naroda i da svojim uticajem promeni carevo mišljenje o Jevrejima.

Poređenje Olivere i Jestire govori o tome koliko su Srbi, još za njenog života, cenili Oliverinu žrtvu.

Šaputanje u bratovljevu korist

Iz malobrojnih pisanih izvora saznajemo da je Olivera, vremenom, u Bajazitovom haremu stekla poseban položaj i značaj i da je imala snažan uticaj na samog Bajazita.

Iz „Hronike“ Ašik paše Zade (posle 1484)  možemo sa sigurnošću zaključiti da je Olivera bila uticajna, u meri većoj nego što je to bilo dozvoljeno. Ona i Bajazit I bili su u zakonskoj, kanonskoj vezi, tj. u šerijatskom braku. Olivera je bila jedna od njegove četiri šerijatske supruge-kadune, ali je ostala u pravoslavnoj veri.

Čuveni isroričar Vladimir Ćorović kaže da je Olivera „bila vanredno lepa i imala veliki uticaj na strastima odanog Bajazita“. Miodrag Purković i Voja Ivanović dodaju „da je sultanova odanost alkoholu samo manji deo njenih grehova. Ona, takođe, sigurno šapuće u bratovljevu korist“.

Stojan Novaković podrobno govori o Oliverinom istorijskom značaju: „Udajom Olivere, slučajem što je njoj pošlo za rukom da u dvoru Bajazitovom i nad Bajazitom samim zadobije znatan uticaj, i viteškim i plemićskim osobinama Stefana Lazarevića, Lazareva je porodica zauzela vrlo povoljan položaj na dvoru Bajazitovom.“ Zahvaljujući Oliverinom uticaju Srbija se  posle bitke na Rovinama 1395. godine, jedina nije našla pod turskim pritiskom, nego se čak i širila: „U taj mah izbija na vidik veza među knezom Stefanom i sestrom mu Oliverom, Bajazitovom sultanijom i ističu se koristi koje je Srbiji činila kneževska joj kći, a turska sultanija Olivera, koja je i u sultanskome haremu uspela da održi prvo mesto i da zadobije i održi ljubav besnog Bajazita“.

Pojedini srpski plemići na turkofilskoj liniji, dostavljali su Bajazitu naznake o Stefanovoj tobožnjoj odgovornosti za neuspeh turskog osvajačkog pohoda na Bosnu 1398. godine i Stefanovim tajnim vezama sa Ugrima. Ovo je veoma poljuljalo Stefanov ugled kod Bajazita i pretilo da ozbiljno ugrozi srpsku državu. Kneginja Milica (tada već monahinja Jevgenija) i njena rođaka, monahinja Jefimija, otputovale su sultanu Bajazitu u Ser. Zvanični cilj misije bio je da Bajazit I dozvoli prenos moštiju Svete Petke iz Trnova u Srbiju. O njihovoj misiji Vladimir Ćorović kaže: „To je bila prva naša diplomatska misija koje su vodile žene, ali žene izuzetnih sposobnosti. Posredstvom sultanije Olivere, za koju se beleži da je imala veliki uticaj na emira, one su bile srdačno primljene…“

Svojim zalaganjem kod Bajazita i savetima prenetim bratu preko majke, Olivera je odigrala ključnu ulogu pri Stefanovoj poseti sultanu, koja je ubrzo usledila. To, kao i Stefanovo do tada besprekorno vazalstvo i njegova iskrenost, prevagnuli su na Stefanovu stranu, spasli ga Bajazitovog gneva i još više učvrstili njihove odnose. „On (Stefan), koji je došao kao okrivljen i gotov na smrt, primio je, kao sin od cara vlast!“, zadivljeno i začuđeno zaključuje opis ovog događaja Konstantin Filosof.

Zatočenica surovog Tamerlana

U toku Angorske bitke 28. jula 1402. godine, čuveni mongolski osvajač, kan Tamerlan (Timur Lenk), zarobio je sultana Bajazita i princezu Oliveru.

Vizantijski hroničar, Laonik Halkokondil, u svojoj Istoriji donosi o mongolskom zatočeništvu Olivere i Bajazita I, gotovo „holivudsku“ priču: zarobljeni Bajazit bio je okovan zlatnim lancima i smešten u kavez. Ponižavan je na razne načine, izgladnjivan, hranjen otpacima, korišćen kao „stolica“ za uzjahivanje konja… Njegova žena Olivera  morala je, naga do pojasa, da služi Tamerlana, njegove dvorjane i goste na gozbama. Bajazit je pao u očaj i odlučio se na samoubistvo, udarajući glavom u rešetke svog kaveza, a za Oliveru tvrdi da se upokojila drugi dan posle njegove smrti.

Ovu legendarnu Halkokondilovu priču vrlo brzo su preuzeli drugi hroničari XV do XVII veka. Fantastična pripovedanja o Bajazitovoj i Oliverinoj sudbini u mongolskom zatočeništvu, zahvaljujući pre svega Mavru Orbinu i njegovom Kraljevstvu Slovena proširile su se i dalje kroz srpsku, ali i zapadnu istoriografiju XVII i XVIII veka. Nekritički pristup ovom istorijskom događaju produžio se, nažalost,  sve do naših dana.

U XV veku javila su se i drugačija mišljenja o tome šta su Olivera i Bajazit I doživeli u mongolskom zarobljeništvu. Konstantin iz Ostrovice, mongolski i turski izvori, Konstantin Filozof, grof Đorđe Branković, Jovan Rajić kao i svi relevantni istoričari XIX i XX veka dokazuju da  se Tamerlan nije tako surovo ophodio prema Bajazitu i Oliveri. Istina je da je Bajazit umro u zatočeništvu, a princeza Olivera je, bez otkupa, ubrzo puštena i vratila se u Srbiju u proleće 1403. godine. Prema narodnom predanju, ona je po povratku u Srbiju kratko vreme boravila u manastiru Manastirica u blizini Kladova. Docniji povlašćeni položaj Negotinske krajine u okviru Osmanskog carstva, moguće je povezati sa kratkim Oliverinim boravkom u ovom kraju.

Najkasnije do proleća 1404. godine, Olivera se, zajedno sa Stefanom, nastanila u novoj srpskoj prestonici, Beogradu. Do 1427. godine živela je u svojoj kući pored bratovljevog dvora.

Nemilosrdni Tamerlan zadivljen Srbima

Pre odlaska iz male Azije, Tamerlan je pustio sve zarobljene Srbe jer se divio njihovom ratničkom umeću i junaštvu. Timur Lenk, zvani još i „Gurgan“ („Sahranjivač“), navodno je pobio više od 35.000 zarobljenika, ali među njima nije bilo nijednog Srbina. Kada je krenuo za Samarkand oslobodio je skoro sve Srbe ostavivši im oružje, konje i opremu. Zadržao je samo 70 pripadnika Stefanove inžinjerijske jedinice koji su mu bili potrebni za neke građevinske radove.

Savetnik, podstrekač i tešitelj

Princeza Olivera je po povratku u Srbiju, sve do Despotove smrti bila njegov verni pratilac, drug i savetnik, podstrekač i tešitelj. Olivera je Stefanu bila od velike koristi, naročito u vreme ratova oko turskog prestola 1402–1413 godine jer je poznavala Bajazitove sinove koji su se tada borili za vlast. Znala je njihove vrline i mane i njihove slabosti. Sa starijom sestrom Marom vodila je pregovore između Đurđa i Stefana o Đurđevom napuštanju Turaka i pomirenju sa ujakom. Kada ih je rođeni brat Vuk uz pomoć Turaka opkolio u Beogradu, Olivera je Stefanu bila jedina uteha, kao što ga je jedina negovala i tešila kada se razboleo.

Kada se pročula vest o Despotovoj smrti, 1. avgusta 1427. godine, zavladala je narodna žalost kakvu srpska istorija ni pre ni posle ovog događaja ne pamti. Reke ljudi slivale su se ka, u prethodnom nevremenu oštećenoj, kući „blagočestive gospođe“ Olivere, „uvek željene sestre“ Despotove, kako bi joj izjavili saučešće.

Domina Despina

Od 1404. do 1427. princeza Olivera je retko napuštala Beograd. Domina Despina „časna gospođa od krvi svetloga Despota i od njegovog dvora“ kako su je Dubrovčani zvali,  posetila je 1423. godine Dubrovnik. Tu se, posle više od 30 godina srela sa svojom sestrom Jelom Balšić Kosačom.

Posle Stefanove smrti i ponovnog prelaska Beograda u ugarske ruke 1427. godine, princeza Olivera je odlučila da napusti dotadašnju srpsku prestonicu. Pretpostavlja se da je od 1430. do 1444. godine, sa prekidima, živela kod sestrića Đurđa u Smederevu, novoj srpskoj prestonici.

Od 1427. do 1443. godine često je boravila u Dubrovniku, a posećivala je i Budvu i Bar, gde je provodila vreme sa svojom sestrom Jelom. Pretpostavlja se da je tom prilikom prenosila i neke tajne poruke svom sestriću, despotu Đurđu, koji je boravio u Zeti za vreme turske okupacije Srbije (1439-1443).

U Jelinom testamentu, ponovo se pominje princeza Olivera, ili Despina, kako ju je Jela zvala. Svojoj mlađoj sestri Jela je ostavila jednu „zlatnu ikonu“, kao i 200 dukata koje je Olivera trebalo da potroši delom na pomene Jeli, a delom kao milostinju za siromašne. Jela je preminula početkom marta 1443. godine u svojoj zadužbini manastiru Presvete Bogorodice na Beškoj, gde je i sahranjena.

Posle Bajazitove smrti princeza Olivera se više nije udavala i nije imala potomke. Poslednji put se pominje u dubrovačkim dokumentima iz 1443. godine. Nadživela je braću i sestre i po svemu sudeći, preminula 1444. godine. Ni danas ne znamo gde je sahranjena.

O pokrovu za ćivot Stefana Prvovenčanog

U Studeničkoj riznici čuva se pokrov za ćivot sa moštima Stefana Prvovenčanog koji su, krajem XIV ili početkom XV veka darovali princeza Olivera i verski veoma tolerantan sulatan Bajazit. Osmanski vladari bili su poznati po verskoj toleranciji na početku svoje ekspanzije, a majka i baba Bajazita I bile su poreklom Grkinje.

Dimenzije pokrova su 218 x142 cm. Izrađen je od lakog svilenog brokata, prugastog je dezena i izvezen zlatnom žicom i svilenim tkanjem u boji. Pokrov je ukrašen strogo stilizovanom biljnom i geometrijskom ornamentikom, a na njemu je izvezen i tekst (na turskom jeziku, arapskim pismom) u kome se pominje ime sultana Bajazita.

Ovaj pokrov jedan je od najdragocenijih darova za ćivot Stefana Prvovenčanog – po lepoti i umetničkoj vrednosti, ali i po ličnoj vrednosti darodavke, koja je sebe žrtvovala kako bi produžila život slobodi srpske države još neko vreme.

Ovaj neponovljiv artefakt jedini je predmet za koji znamo da ga je doticala ruka princeze Olivere Lazarević, sa svom svojom pobožnošću i nostalgijom.

Monografija

Istorijska monografija Princeza Olivera, zaboravljena srpska kneginja objavljena je oktobra 2009. godine, na srpskom, engleskom i ruskom jeziku zasebno, u izdanju Fonda „Princeza Olivera“ iz Beograda. Monografija je bazirana na svim do sada poznatim istorijskim izvorima i literaturi i obiluje originalnim ilustracijama i ekskluzivnim fotografijama. Autori monografije su Nikola Giljen, Olivera Šaranović i Sonja Jovićević Jov. Objavljivanju ove monografije dao je svoj Sveti blagoslov blaženopočivši Patrijarh srpski Gospodin Pavle.


baštabalkana

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 05 Sep 2013, 21:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Život svih žena srpskih vladara

Kneginja Milica je donosila mudre odluke u teškom vremenu: bila je prisiljena da uda kćer za ubicu svog muža, miri zavađenu braću i bude vešt diplomata – kaže autor knjige Tomislav Simić Kalpački

Slika
Kraljica Aleksandra Karađorđević sa sinom Aleksandrom

Počev od Ane, supruge velikog župana Stefana Nemanje, pa završno sa Aleksandrom, ženom kralja Petra Drugog Karađorđevića, osam stoleća srpske istorije obuhvaćeno je knjigom „Žene srpskih vladara” autora Tomislava M. Simića Kalpačkog. Dugi niz godina je Kalpački, inače, novinar u dokumentarnom programu Radio Televizije Kruševac, istraživao da bi sagledao njihova porekla, naravi, uticaj koji su imale na muževe, na popularan način ilustrujući njihove sudbine zanimljivostima iz bračnog života. Luksuzno opremljeno izdanje, u tvrdom povezu, na više od 400 strana, upravo su objavili „Naša priča plus” i „Patam” iz Beograda.

– Među ženama naših vladara pojedine sam nazvao i vladaricama, jer su, praktično, vladale umesto muževa: Ana Komnina (kralja Radoslava), Beloslava(kralja Vladislava), Katalina (kralja Dragutina), Jelena (cara Dušana), Jerina(despota Đurđa), Persida(kneza Aleksandra Karađorđevića), Draga Mašin (kralja Aleksandra Obrenovića). Naravno, svaka od njih je priča za sebe. One su češće negativno uticale, čak dotle da je sudbina države i muža – vladara, bila na kocki. Bilo je i onih žena saznatno manjim, ili nikakvim uticajem: Ana(Nemanjina), Evdokija (Stefana Prvovenčanog), Jelena Anžujska (Uroša Prvog), Simonida (Milutinova), Milica(Lazareva), Ljubica(Miloševa), Natalija (Milanova), Marija(Aleksanra Prvog Karađorđevića), kaže Tomislav Simić Kalpački.

Kako objašnjava, najzaslužnije i najomiljenije u narodu bile su tri „div žene”: Francuskinja Jelena Anžujska, naša kneginja Milica i Marija Hoencolern – Karađorđević.

– Kraljicu Jelenu Anžujsku, arhiepiskop Danilo Drugi, njen savremenik, opisuje ovim rečima: „Bila je prekrasna svojom pojavom… Oštre reči, ali blage naravi, neporočnog života i svakim dobrom u životu ukrašena”. Jelena je osnovala neku vrstu prve ženske stručne škole u srpskim zemljama, kao i internat za devojke. U poslednjoj četvrtini 13. veka, kada Evropa nije pokazivala interesovanje za školovanjem devojaka, posebno ne onih nižeg roda, u Srbiji je, zahvaljujući Jeleni, takve škole bilo…Tu je i kneginja Milica, izdanak loze Nemanjića, koja na istorijsku scenu stupa posle pogibije muža, kneza Lazara na Kosovu polju. Ona upravlja Srbijom do punoletstva sina, despota Stefana, i donosi mudre odluke u teškom vremenu: prisiljena je da uda kćer za ubicu svog muža, miri zavađenu braću – Stefana i Vuka, vešt je diplomata kod sultana Bajazita. Šesnaest godina od Boja na Kosovu, Milica je ulagala nadljudske napore da upravlja Srbijom, kaže naš sagovornik, i pominje treću omiljenu u narodu – kraljicu Mariju Karađorđević.

– Dok joj je muž bio živ, Marija se bavila humanitarnim poslovima, pomagala siromašnoj deci, podsticala školovanje devojaka. Po ubistvu kralja Aleksandra u Marseju za nju počinje hod po mukama. Plašila se za život sina, mladog kralja Petra, nemajući nikakva prava, čak ni na njegovo vaspitanje. Od kraja 1939. boravi u Engleskoj, a zbog rata tamo i ostaje. Za hiljade naših vojnika i oficira koji su čamili po logorima, organizuje slanje paketa sa hranom, odećom, lekovima.

Govoreći o „ženskoj istoriji”, Kalpački ne izostavlja da pomene koji naš vladar je imao najviše žena, kome je žena „došla glave”, da li su srpske snajke bile neverne, o kojoj se najmanje zna...

– Od svih srpskih vladara iz loze Nemanjića, kralj Milutin se najviše puta ženio (pet). Poslednja žena bila je šestogodišnja devojčica Simonida. Valja imati u vidu da je Milutin bio moćan i izuzetno daroviti vladar. Ipak, uglavnom svi njegovi brakovi bili su politički, u službi države kojoj je na čelu. Tipičan slučaj da se, dobrim delom, zbog žene ostane bez krune je kralj Radoslav, sin Stefana Prvovenčanog. Majka Grkinja, žena Grkinja, pa se i on osećao više Grk nego Srbin. To ga je koštalo svrgnuća. Evdokija, Stefana Prvovenčanog poznata je po svom neverstvu. Zaradila je „šugu”, to jest, polnu bolest, a ni njena snaha Ana, Radoslavljeva, nije bila bolja. Mislim da se najmanje zna o Ani, ženi cara Uroša Nejakog, kćerki vlaškog vojvode Aleksandra Basarabe.

Koliko strankinja je osvojilo srca naših vladara?

– Počev od prvih Nemanjića, do izumiranja ove dinastije, sve njihove žene bile su sa stranih dvorova. To je dokaz da je država sve više jačala i bila respektovana. U pitanju su snajke iz Vizantije, potom Bugarske, Mađarske, imamo Mlečanku Anu Dandolo, Francuskinju Jelenu Anžujsku… Jedina Srpkinja u srednjem veku bila je kneginja Milica. Žena despota Stefana, Jelena, bila je po ocu poluitalijanka, a po majci polugrkinja. Žena Đurđa Brankovića, Irina, kod nas Jerina, takođe Grkinja…U novovekovnoj Srbiji, Karađorđe i Miloš imali su, naravno, Srpkinje. Srpkinja je bila i Persida, kneza Aleksandra Karađorđevića, kao i Draga Lunjevica – Mašin, kralja Aleksandra, poslednjeg Obrenovića, ali je Mihailova Julija bila Mađarica, a Milanova Natalija poluruskinja.

Na pitanje da li bi mu supruge današnjih „vladara” – političara bile možda zanimljive za neku novu knjigu, autor kaže:

– Nikako! One nemaju takvu harizmu. Bavim se intrigantnim temama, ali ne i intrigama, što bi, u tom slučaju, bilo neminovno. Završavam jedan istorijski roman, a onda ću da se posvetim novom istraživanju. U pitanju su opet žene.


politika

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 19 Sep 2013, 10:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Svakim dobrom ukrašena


Uroševa nevesta Jelena Anžujska dočekana u šumi belog i plavog jorgovana. Jednako omiljena kod pravoslavaca i kod katolika

Slika


KRALj Uroš Prvi (1243-1276), najmlađi sin Stefana Prvovenčanog, jedva je imao nešto više od 25 godina kada je, zbacivši brata po ocu, Vladislava, kormilo Srbije uzeo u svoje ruke i smatra se jednim od najsposobnijih vladara Srbije srednjeg veka. Vladao je naredne 33 godine i uspeo da objedini i prostore koje su držali potomci velikog kneza Vukana, pripojivši Zetu, Moraču, Hum...

Za razliku od braće, koja su oslonac tražila na istoku, Uroš Prvi se okreće zapadu. Tu jeste prisutna državnička mudrost, ali zašto ne reći - i ženski uticaj. Iako mu je majka davno umrla, Uroš je bio u vezi s porodicom Ane Dandolo. Mletački uticaj se i te kako osećao. Stoga nije iznenađujuća njegova odluka da buduću kraljicu traži na zapadu. Bila je to Francuskinja Jelena Anžujska.

Iako bez dokumentovanih istorijskih činjenica, tvrdi se da je Jelena bila kći Balduina Kurtnejskog i dalja rođaka dvojice značajnih ljudi: francuskog kralja Luja Četvrtog i njegovog brata Karla Prvog Anžujskog, kasnije kralja Sicilije i Napulja.

Vreme Uroševe ženidbe se najčešće stavlja u 1250. godinu, a mi bismo, imajući u vidu starost njihovih sinova, ovo sklapanje braka datirali nešto ranije, odmah posle 1245. godine.

Mora da je taj brak ugovoren bar dve godine ranije. Uostalom, za komunikaciju takve vrste i saobraćaj toga doba, ovo vreme je sasvim opravdano. O ovome svedoči Dolina jorgovana. Od Studenice pa do izlaska iz najužeg dela krševite Ibarske klisure, Uroš je naredio da narod zasadi šumu od belog i plavog jorgovana, kako bi put kojim treba do dođe lepa i bogata nevesta u tadašnju sirovu Srbiju bio dostojan njene lepote i ugleda.

Sve ukazuje na to da je brak srpskog kralja i princeze iz moćne katoličke porodice bio gotovo idealan. Činom venčanja Jelena je primila pravoslavnu veru, ali je ostala emotivno vezana i za katoličku.


Slika


Uroš je često bio u zategnutim odnosima s Republikom, a dva puta je i ratovao s Dubrovčanima. Uspešno, naravno. U vezi s tim, zanimljiv je jedan dubrovački dokument, pismo koje pokazuje da su Dubrovčani u Jeleni imali sigurnog i pouzdanog prijatelja, jer im nije bez razloga pisala: „Ako ime hteti kralj poslati vojsku na Dubrovnik ili gusu ili štogode pakostiti Dubrovniku, da je od mene vedenije u grade, koliko najveće mogu brzo, i da sam u vsaku vašu nevolju“. Ovo pismo Jelena Anžujska je mogla uputiti Dubrovčanima posle 1276. godine. To znači, tek kada je njen sin Dragutin zbacio oca s vlasti.

O kraljici Jeleni, starac arhiepiskop Danilo Drugi, njen savremenik, u „Životu kraljeva“ i arhiepiskopa srpskih, zapisuje: ... Bila je prekrasna svojom pojavom... oštre reči, ali blage naravi, neporočnog života i svakim dobrom u životu ukrašena...
Na svom dvoru u Brnjacima, koji se nalazi u starom Kolašinu, ispod Rogozne, na ušću Omiškog potoka u Brnjačku reku, Jelena je osnovala prvu žensku školu u srpskim zemljama, kao i internat za devojke. Desilo se to u poslednjoj četvrtini 13. veka, kada Evropa nije pokazivala interesovanje za školovanje devojaka, naročito ne onih nižeg roda. „Zapovedi celoj svojoj oblasti sabirati kćeri sirotih roditelja, i njih hraneći u svom domu, obučavaše svakom dobrom radu i ručnom radu, koji priliči za ženski pol. A kad su odrasle, udavaše ih za muževe da idu u svoje kuće, obdarujući ih svakim bogatstvom, i namesto njih uzimala je druge devojke kao i prve...“

Bila je to prva stručna ženska škola, ne samo u Srbiji već i u Evropi.

Jelena je u novoj sredini živela skromno i nesebično je pomagala druge. Bila je omiljena i kod pravoslavaca i kod katolika. Podjednako su je poštovale i Pravoslavna i Katolička crkva. Bila je veliki ktitor i obnovitelj. U oblasti Duklje obnovila je Drivast i još neke gradove, a uz to je u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru podigla više rimokatoličkih crkava i manastira. Za nas je najznačajnije što je podigla srpski manastir Gradac, na Ibru kod Raške, oko 1270. godine. Velelepna je Uroševa zadužbina, manastir Sopoćani, ali ni Jelenina crkva, posvećena Bogorodici, svojom lepotom nimalo ne zaostaje za njom.

Jelena je podarila Urošu četiri sina, od kojih su dvojica postali kraljevi: Dragutin i Milutin, i dvojicu mlađih: Stefana i Brnču.

U jesen 1276. godine, najstariji sin Dragutin, koji je od 1271, kao prestolonaslednik, nosio titulu "mladi kralj", zbacio je oca s vlasti. On je to ostvario uz pomoć Ugarske, odnosno svog šuraka, kralja Ladislava Četvrtog, brata njegove žene Kataline. Nedugo zatim, povukavši se u Zahumlje, Uroš se zamonašio, dobivši ime Simon, i umro je najverovatnije 1. maja 1277. godine. Sahranjen je u svojoj zadužbini, Sopoćanima.

Iako teško, Jelena je ipak oprostila sinu nasilno preuzimanje vlasti. Kraljica majka dobila je na upravu posede u Primorju (Zetu i Trebinje). U unutrašnjosti Srbije, pod njenom upravom bio je Plav na gornjem Limu, kao i pominjani dvorac Brnjaci.

Oko 1280. godine, Jelena je primila monaški zavet i postala monahinja Jelisaveta. Bilo je to u crkvi Svetog Nikole, kod Skadra, koju je pretvorila u pravoslavni manastir. Upokojila se 37 godine od muževljeve smrti 8. februara 1314. godine, u Brnjacima.

Sahranjena je u svojoj zadužbini, crkvi Svete Bogorodice u manastiru Gradac.


MIRENjE SVIH PROTIVNIKA

Jelenin uticaj na Uroša da uđe u savez s Karlom Anžujskim nije bio mali, a Karlova politika je bila mirenje svih dotadašnjih protivnika i neprijatelja, kako bi se stvorila koalicija protiv Mihaila Paleologa, obnavljača Vizantijskog carstva. Vizantijske imperijalističke težnje podrazumevale su da ceo Balkan, pa tako i Srbija, treba da bude pod žezlom Konstantinove krune na Bosforu.


preuzeto sa novosti.rs


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 27 Okt 2013, 21:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Teške i neobične sudbine žena srpskih vladara

Pogrebi vladarskih porodica kretali se između krajnosti - od tajnog pogreba do dugogodišnje žalosti. Poslednji Obrenovići sahranjeni u gluvo doba noći, u stare rake kraj tadašnje male crkve Svetog Marka.

Slika
Natalija Obrenović, Marija Karađorđević

NEMA mnogo privatnog u životu vladara, a još manje u njihovoj smrti koja se po pravilu pretvara u spektakl. Svaki mauzolej, od piramida egipatskih faraona do Kuće cveća je kultno mesto sa svrhom da vladarsku porodicu pretvori u mit, a njenu ideologiju i sistem vrednosti nametne kao ideal.


Međutim, mit o vladarima Srbije i Jugoslavije ruši se na priči o sudbinama i sahranama njihovih žena, od kojih nijedna nije umrla u dvoru prirodnom smrću, kažu naučnici.

- Uvek je postojala politička upotreba smrti javnih ličnosti, naročito vladara. Pokojnici nemaju ništa od tog spektakla, on je potreban samo organizatorima ceremonija da bi se promovisali kao naslednici. Tako se kreira kult vladara s namerom da se unese u svakodnevnu upotrebu kao istorijska istina - objašnjava prof. dr Milan Brdar, naučni savetnik Instituta društvenih nauka i bivši predsednik Srpskog filozofskog društva.

On podseća na to da su pogrebi vladarskih porodica Srbije u poslednjih dva veka bili česti i da su se kretali između krajnosti, od tajnog sahranjivanja do dugogodišnje žalosti. Na primer, posle prevrata 1903. poslednji Obrenovići su sahranjeni u gluvo doba noći, u stare rake kraj tadašnje male crkve Svetog Marka. Spomenik su im podigli tek austrougarski okupatori 1917. godine.


SPEKTAKL ZA HLADNI RAT

U Srbiji koja promoviše vladavinu prava zbog iracionalnih razloga krše se najosnovniji zakoni, smatra prof. dr Milan Brdar.
- U kratkom roku Srbija koja deklarativno teži ka Evropi krši elemantarne civiliacijske propise o sahranjivanju i od toga, da bude još gore, pravi spektakl. Prvo u slučaju Slobodana Miloševića, koji je sahranjen kod tazbine u dvorištu koje je postalo kultno mesto, a sada i u slučaju sahrane Jovanke Broz. Zaboravlja se da ovo nije 1980. ni hladnoratovska Evropa u kojoj je Tito bio saveznik Zapada, kome je tada odgovarao spektakl njegove sahrane u funkciji propagandnog rata protiv Sovjeta. Posebno je pitanje poštovanja pokojnice koja je bila žrtva ljudi od kojih će se neki pojaviti na sahrani, jer smatraju to renesansom sopstvenog kulta - smatra prof. dr Brdar.

- Da bi uništili vladarski kult Obrenovića, karađorđevićevske vlasti su ubrzo srušile zgradu Starog konaka gde su ubijeni kralj Aleksandar Obrenović i Draga Mašin. Aukcijske prodaje privantnih zbirki dragocenosti rasule su pokretnu imovinu bivše dinastije - navodi istoričar dr Vladimir Jovanović.

Karađorđevići su doživeli sličnu sudbinu posle Drugog svetskog rata. U grobnu crkvu na Oplencu nije bilo dozvoljeno vraćanje zemnih ostataka članova dinastije koji su umrli u izgnanstvu. Crkva na Oplencu predstavljao kao „relikt nazadne prošlosti“ u kojoj su vladarima dizali mauzoleje, ali posle smrti Josipa Broza komunističke vlasti stvaraju njegov mauzolej „Kuću cveća“ i lansiraju slogan „Umro Tito - živi delo“. Početkom devedestih Titova popularnost se srozala na minimum, jer je njegovo delo - SFRJ nestalo u krvi.

Slika

- Paradoksalno, posle promena 2000. kad na vlast dolaze navodno antikomunisti počinje agresivno propagiranje titoizma i vraćanja statusa kultnog mesta Brozovom mauzoleju. Pitanje je kome treba taj kult i šta on slavi? Samoponižavanje Srbije? Odricanje od žrtva genocida u NDH tokom Drugog svetskog rata i u „Bljesku“ i „Oluji“ devedestih? Kakvog smisla danas ima slavljenje jugoslovenstva koje je Srbe u 20. veku dovelo do fizičkog uništenja? Posebno je nemoralno da smrt Jovanke Broz, koja je za Titovog života stavljena u kućni pritvor, sada neki koriste za podgrevanje njegovog kulta - smatra prof. dr Brdar.

On podseća da je Titova udovica doživela sudbinu mnogih supruga vladara Srbije i Jugoslavije koja su za života bile skrajnute i umirale i sahranjivane daleko od muževa. Prva u tragičnom nizu bila je Jelena Petrović, žena vožda Karađorđa. Ona je s decom živela u Rusiji, a zatim duže vreme u manastiru Krušedolu. Na poziv kneza Mihaila vratila se u Beograd gde je umrla 9. februara 1842. a zahvaljujući nalogu kneginje Ljubice svečano je opojana i prebačena u Topolu.


Igrom sudbine knjeginja Ljubica je ubrzo i sama završila u izgnanstvu. Kao jedan od aktera zavere ustavobranitelja koja je dovela do abdikacija knjaza Miloša, dovela je na tron svog sina Mihaila. Knjeginja Ljubica je ubrzo uvidela pravi cilj ustavobranitelja, da vrate Karađorđeviće na vlast i pokajala se zbog učešća u zaveri, ali kasno. U septembru 1842. Mihailo i Ljubica su prognani. Stara knjeginja mučena grižom savesti umire 1843. u Novom Sadu, a sahranjena je u manastiru Krušedol.
Van Srbije počiva i supruga kneza Mihaila grofica Julija Hunjadi. Iako je učinila velike usluge Srbiji, koristeći porodične veze, još za života je izopštena iz vladarske porodice. Pre svega, zahvaljujući dvorskim intrigama Anke Konstantinović koja je pokušavala da svoju kći uda za kneza Mihaila, iako su bili rođaci. Knjeginja Julija u tajnoj diplomatskoj misiji s Nikolom Hristićem dobila je prvi medijski rat za Srbiju u evropskim prestonicama, ali zahvaljujući dvorskim spletakama ona i knez Mihailo se razvode. Julija se seli u Beč, ali posle atentata na mladog i izuzetnog vladara vraća se u Beograd gde tri dana jecajući bdi kraj njegovog odra koji su obilazili iskreno ožalošćeni građani. Umrla je i sahranjena 1919. u Beču.

Prvi srpski kralj posle Nemanjića, Milan Obrenović, oženio se ćerkom ruskog pukovnika Natalijom, veoma lepom i isto toliko hirovitom i ambicioznom. Smatrala je da se njen suprug suviše vezuje za Austriju i tražila da se okrene Rusiji koja je tada podržavala - veliku Bugarsku. Razveli su se 1888. a kraljica Natalije je otišla u Bijaric s dvorskom damom Dragom Lunjevicom Mašin. Kad je kralj Milan je abdicirao i predao presto jedanestogodišnjem sinu Aleksandru, odnosno namesnicima, kraljica Natalije se vratila u Beograd. Ubrzo je proterana, pošto je pokazala vladarske ambicije. Međutim, kad je mladi Aleksandar 1884. uz pomoć oficira izvršio državni udar, proglasio se punoletnim i uzeo vlast, kraljica Natalija mu postaje glavni savetnik koji utiče da politiku orijentiše na Rusiju i radikale.

Slika

Posle Aleksandrove odluke da se oženi Dragom Mašin, kraljica Natalija pisala je sinu iz Moskve sve najgore o svojoj bivšoj dvorskoj dami u pokušaju da raskine njihovu vezu. Međutim uticaj ambiciozne Drage Mašin bio je jači. Venčala se s Aleksandrom 1900. godine, a Natalija se teško razočarana vratila u Francusku i 1902. prešla je u katoličanstvo. Nije otišla ni na opelo održano u Parizu posle prevrata 1903. kada su ubijeni Aleksandar i Draga. Umrla je 1941. godine u manastiru Sen Deni i sahranjena na groblju Lardi kraj Pariza. Njeni memoari se čuvaju u Vatikanu i nikad nisu objavljeni.
Posle ubistva poslednjih Obrenovića na srpski presto je doveden kralj Petar Prvi Karađorđević. Njegova supruga Zorka, kći crnogorskog kralja Nikole Prvog Petrovića, nije doživela da vidi ostvarenje životnog sna, da njen suprug postane vladar Srbije. Umrla je 16. marta 1890. tokom porođaja, a dinastičko predanje kaže da su njene poslednje reči bile: „Biće kralj!“. Prvo je sahranjena na Cetinju, a kasnije su njeni zemni ostaci preneti na Oplenac.

Udovica kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića, kraljica Marija, posle atentata u Marseju nije imala vidljivu političku ulogu u Jugoslaviji, jer se kao lider dinastije nametnuo knez Pavle. Prema britanskim izvorima, tokom Drugog svetskog rata pokušala je da se politički nametne kao siva eminencija uz mladog kralja Petra Drugog, ali ju je Vinston Čerčil odlučno potisnuo na marginu događaja. Umrla je 1961. u britanskoj prestinici i sahranjena na kraljevskom groblju u Vindzoru odakle je ekshumirna i prenesena u Srbiju ove godine, gde je sahranjena uz državne počasti.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 12 Apr 2014, 17:21
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Deset najuticajnijih žena srednjovekovne Srbije

O ženama iz srednjovekovne Srbije se malo govori i njihov značaj istoričari nisu previše isticali. Najčešće se pominje Milica, supruga kneza Lazara Hrebeljanovića, koja je sahranjena u svojoj zadužbini manastiru Ljubostinji

Slika

Uz pomoć Srpske patrijaršije napravili smo priču o ženama tog vremena koje su veoma važne za našu istoriju.

Slika
Ana Nemanjić, monahinja Anastasija

1. Ana - Anastasija, majka Svetog Save
Ana je najverovatnije kćer vizantijskog cara Romana IV. Udala se za srpskog župana Stefana Nemanju, s kojim je rodila tri sina: Vukana, Stefana i Rastka, potonjeg svetitelja srpskog Savu. Podigla je ženski manastir posvećen Bogorodici, zajedno sa Nemanjom. Zamo­našila se u istom manastiru 1196. godine dobivši ime Anasta­sija. Preminula je 21. juna najverovatnije 1200. godine. Sahranjena je u priprati Bogo­rodičine crkve u Studenici.

Slika
Knez Lazar i kneginja Milica

2. Kneginja Milica - Jevgenija, supruga Lazara Hrebeljanovića
Milica je rođena oko 1335. godine u vreme vladavine cara Dušana. Ćerka je kneza Vratka, praunuka kralja Vukana, najstarijeg sina Nemanjinog. Često je kao careva rođaka boravila na dvoru, gde je i upoznala Lazara Hrebeljanovića, srpskog kneza, za koga se i udala 1353. godine. Sa Lazarom je imala pet kćeri: Maru, Draganu, Jelenu, Teodoru i Oliveru, a zatim i tri sina: Stefana,Vukana i Dobrivoja. Sve svoje kćeri Lazar i Milica su udali za istaknute srpske ili susedne oblasne gospodare, stvarajući uslove za političke saveze.
Posle Kosovske bitke 1389. godine, kneginja Milica sa svoja dva sina 12-godišnjim Stefanom i mlađim Vukanom ostaje da bdi nad krvavim Kosovom i plače zajedno sa srpskim narodom. Sa sinovima, patrijarhom Jefremom, sveštenstvom i narodom prenela je 1391. godine Lazarove mošti iz Crkve Svetog Vaznesenja u Prištini u manastir Ravanicu, Lazarevu zadužbinu. Zajedno sa sinom Stefanom i patrijarhom Danilom III izdala je 1392. godine Povelju manastiru Hilandaru poklonivši mu jednu crkvu i nekoliko sela. Pre nego što se zamonašila 1393. godine, kneginja Milica je sazvala Sabor na kojem je predala vlast sinu Stefanu. Umrla je 11. novembra 1405. godine. Sahranjena je u manastiru Ljubostinji, svojoj zadužbini.

Slika
Mati Angelina

3. Angelina Branković, despotica - mati Angelina
Angelina je kći Đorđa Arijanita Komnina, albanskog gospodara Konjuha (Elbasana). Udala se 1460. godine za Stefana Slepog, izgnanog srpskog despota, i od tada počinje njen mučenički život. Jedno vreme su živeli u Albaniji, dok im se nije rodio sin Đorđe. Potom, godinu dana kasnije, po preporuci Skenderbega, Angelininog zeta, odlaze u Italiju, gde su proveli 16. godina, sve do smrti despota Stefana 1476. godine.
Na poziv mađarskog kralja Maćaša Korvina, despotica je sa dvojicom sinova krenula na put preko Beča i Budima da prenese mošti svog muža u Srem. Prvo stanište bilo je selo Kupinovo na Savi, gde je podigla Crkvu Svetog Apostola Luke i u nju položila mošti svoga muža. Podigla je i ženski manastir posvećen Sretenju Gospodnjem, nedaleko od budućeg manastira Krušedola.

Slika
Jelena Anžujska

4. Kraljica Jelena Anžujska, supruga Uroša I
Jelena Anžujska je bila dalja rođaka francuskog kralja Luja IX i njegovog ambicioznog brata Karla I Anžujskog, kralja Sicilije i Napulja. Udala se za Uroša I oko 1250. godine. Zadržala je svoju katoličku veru do kraja, ali je poštovala srpsku crkvu.
Njen biograf arhiepiskop Danilo II sa puno reči hvale opisuje kraljičinu ličnost i delo, bila je poštovana i od pravoslavnih i od katolika u Primorju. Njena najznačajnija zadužbina je manastir Gradac podignut oko 1270. godine na obodu šumovitih padina Golije. Najranije i najdragocenije svedočanstvo o nastanku manastira Gradac ostavio je upravo arhiepiskop Danilo II u životopisu kraljice Jelene.
Pri građenju manastira Jelenino zapadnjačko poreklo imalo je presudnu ulogu jer se u arhitekturi prepliću elementi gotike sa domaćom raškom školom. Umrla je u dubokoj starosti 8. februara 1314. godine u svom dvorcu Brnjaci, na gornjem Ibru. Sahranjena je u manastiru Gradac.


Slika
Kneginja Milica i njene ćerke

5. Carica Olivera, ćerka kneza Lazara, žena sultana Bajazita
Olivera je rođena negde oko 1376. godine i bila je najmlađa Lazareva i Miličina ćerka. Po dogovoru između kneginje Milice, patrijarha i višeg sveštenstva, data je sultanu Bajazitu (1390. ili 1391. godine) kako bi bilo spaseno STADO HRISTOIMENITO. Oliveru je na tužno putovanje sultanu odveo brat Stefan. Turski istoričar Ašik-paša Zade priča kako je kad je poodrasla poslužila sultanu za ono što joj je bila dužnost. U boju kod Angore (28. jula 1402. godine) tatarski kan Timur potukao je tursku vojsku i zarobio Bajazita. Među zarobljenicima bila je i Olivera. Brat Stefan je, gajivši nežna osećanja prema sestri, pokušavao na sve načine da je izbavi iz ropstva. To je uspeo tek preko svog poslanika Turčina Ajdina. Olivera je jedno vreme boravila i u Beogradu (oko 1427. godine), a zabeležena je i u dubrovačkim knjigama.

6. Jelena, ćerka kneza Lazara, supruga Đurđa Stracimirovića
Jela je rođena između 1366. i 1371. godine kao treća ćerka Lazara i Milice. Jedna je od najsimpatičnijih žena srpske istorije i ostaće zapamćena po svojim naporima, borbenosti i odlučnosti. Njena ličnost je zanela Čedomilja Mijatovića koji je sa mnogo lirike izvajao njen lik u svojoj akademskoj besedi. Udala se za Đurđa Stracimirovića Balšića 1386. godine, s kojim je dobila sina Balšu III. Posle Đurđeve smrti, početkom 1403. godine, Jela ostaje udovica i od tada njena puna snaga i svetlost izlaze na videlo.Vodila je borbu sa Mlecima u odbranu svoje Zete punih pet godina i po tome će ostati u trajnom sećanju kao majka i vladarka. Želela je da povrati oblasti koje su bile u mletačkoj vlasti i da digne ustanak. Godine 1405. Skadar se odmetnuo od mletačke vlasti.
Jelena je u to vreme tražila pomoć od Dubrovčana koji su njenu i Balšinu molbu odbili. Godine 1407 i 1408. vođeni su pregovori između Jele i Mlečana, a u julu 1409. godine bila je u Veneciji, gde ju je primio lično veliki dužd Mihailo Steno. Posle Đurđeve smrti još jednom se preudala 1411. godine za humskog vojvodu Sandalja Hranića. Posle njegove smrti, povukla se u manastir Svete Bogorodice, svoju zadužbinu, na skadarskom ostrvcetu Gorici, gde je i sahranjena. Umrla je početkom marta 1443. godine.

Slika
Jelena Vukomanoić, mađarska kraljica

7. Kraljica Jelena Vukanović, ćerka župana Uroša I
Vukanovići su srpska županska, vladarska porodica s kraja 11. i prve polovine 12. veka. Rodonačelnici dinastije su braća Vukan i Marko.
Od Vukanovog vremena Srbi počinju da osvajaju Kosovo i započinju borbu za širenje Srbije na račun Vizantije. Jelena je ćerka župana Uroša I, koji je kao sinovac preuzeo vlast posle smrti Vukana.

Udala se za slepog mađarskog kralja Belu II, naslednika ugarskog kralja Ištvana-Stefana II, kao poslovni potez zbližavanja i orođavanja dve dinastije u borbi protiv Vizantije. Pregovori o braku uspešno su okončani između 1129. i 1130. godine.

Kraljica Jelena je imala veliki uticaj na svog muža, pa i u ugarskoj državi, što je činila i za vreme vladavine svog sina Geze II (1141-1161. godina). Pored Geze, Jelena i Bela su imali još dva sina: Ladislava i Stefana, koji su takođe bili kraljevi Ugarske.

Slika
Mara, unuka Vuka Brankovića

8. Mara Branković, supruga sultana Murata II
Mara je ćerka Đurđa Brankovića i njegove druge žene Irine (Jerine) Kantakuzin, člana bivše vizantijske carske porodice. Rođena je oko 1417-1418. godine. Mara je zbog političkih razloga morala da bude poslata u harem sultana Murata II. Udaja je dogovorena početkom 1433. godine, a realizovana 4. septembra 1435. godine uz bogati miraz. Despot je morao da ustupi sultanu i delove teritorije na jugu zemlje Toplicu i Dubočicu. Posle Muratove smrti, početkom februara 1451. godine novi sultan Mehmed II je svoju maćehu Maru oslobodio harema i sa poklonima i pratnjom vratio u Srbiju. Toplica i Dubočica su posle nekog vremena vraćene Srbiji na ime Marinog izdržavanja. Mara je kasnije bračne ponude odbijala, između ostalog i da se uda za cara Konstantina XI. Posle smrti despotice Jerine, na svom posedu u Ježevu, nadomak Svete gore, organizovala je svoj dvor na kojem je ugošćavala rodbinu i zemljake. Pomagala je Hilandar, učestvovala u prenosu moštiju Svetog Jovana Rilskog i uticala na postavljenje nekoliko patrijarha. Umrla je u Ježevu kod Drame 15. septembra 1487. godine i sahranjena u obližnjem manastiru Kosinici.

Slika
Katarina, ugarsko-beogradska grofica

9. Katarina Branković, grofica, supruga Urliha Celjskog
Katarina je mlađa ćerka Đurđa Brankovića i njegove druge žene Irine (Jerine) Kantakuzin. Despot Đurađ je za mlađu ćerku sklopio dinastički brak, u skladu sa svojom politikom dvojnog vazalstva prema Turskoj i Ugarskoj, a s ciljem da sačuva državu i narod. Katarina postaje žena Ulriha II Celjskog, bliskog rođaka kraljice Varvare, žene moćnog kralja Žigmunda. Grof Ulrih je bio jedan od najmoćnijih ljudi u Ugarskoj. Poginuo je u Beogradu 9. novembra 1456. godine nakon odbrane grada u kojoj je i sam učestvovao. Posle njegove smrti, Katarini je pripao samo mali deo dobara u slovenačkim zemljama i Hrvatskoj, a većinu poseda nasledili su Habzburgovci. Zbog prodaje nekih gradova u dva navrata je boravila u Dubrovniku i na Krfu, a kasnije je sa bratom Stefanom Slepim kupila grad Beograd u Furlaniji, gde je jedno vreme živela. Kraj života provela je kod sestre Mare u Ježevu na turskoj teritoriji. Umrla je 1490-1492. godine i sahranjena u manastiru Konči kod Strumice.


Slika
Jelena, kraljica Bosne

10. Kraljica Jelena Gruba, prva žena vladarka
Jelena Gruba je bila žena neodlučnog i bolešljivog Dabiše, kralja Bosne, posle čije smrti (1395.) je izabrana kao prva žena vladarka u srednjem veku. Iz njihovog braka rođena je samo jedna ćerka Stana. Pošto je Jelena došla na vlast zahvaljujući savezu velike gospode bosanske, njeno vreme će biti obeleženo još većim osamostaljivanjem krupne vlastele. Sve važnije odluke donosila je savetom sa blagodarovanim velmožanima vlastele kraljevstva. Velikaši na čelu sa vojvodom Hrvojem su, međutim, u maju 1398. godine izabrali novog kralja Stefana Ostoju, sina Stefana I Kotromanića i Doroteje, ćerke vidinskog cara Stracimira. Posle tog prevrata, Jelena je ostala u Bosni i dalje se nazivala kraljicom, ali se nije mešala u politički život. Udavala se još jednom 1416. godine za Stefana Ostoju. Posle njegove smrti na presto je izabran njegov najstariji sin iz prvog braka koji je proterao sa dvora maćehu Jelenu.


Blic

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 12 Apr 2014, 17:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ceremonijalni kostim srpskih srednjovekovnih vladarki

Slika
1. LIDIJA STANKOVIĆ

2.   U srednjovekovnoj Srbiji, od polovine XII do propasti države polovinom XV veka, vladali su: Nemanjići, Lazarevići i Brankovići. Najduže su vladali Nemanjići, nešto više od dva veka (od 1166 – 1371.), koji su dali i najviše – 10 vladara: rodonačelnik veliki župan Stefan Nemanja, veliki župan i kralj Stefan Prvovenčani, kralj Radoslav, kralj Vladislav, kralj Uroš I, kralj Dragutin, kralj Milutin, kralj Stefan Dečanski, kralj i car Dušan (silni) i kralj Uroš V (nejaki).
3.   Neki od srednjovekovnih vladara, iz različitih, najčešće dinastičkih razloga, ženili su se više puta (kralj Milutin čak 5 puta), tako da je bilo više žena nego samih vladara na srpskim dvorovima. Neke od njih imale su veoma značajne, pa čak i prave vladarske uloge. Žene vladara bile su različitog nacionalnog porekla i sve su bile plemkinje.
4.    Vladarske insignije ili regalije su spoljašnji, vidljivi simboli vladarskog dostojanstva. Uobičajene vladarske insignije u srednjovekovnoj Srbiji bile su: kruna, skiptar (žezlo) i vladarski ornat (ceremonijalni vladarski kostim - odežde sa ukrasima, ogrtači, pojasi, rukavice i obuća, nakit, naročito vladarski prsten i dr.) kao pokretne i presto kao nepokretna insignija. Pokretne insignije, pored vladara, koristile su i vladarke.

Slika
5.  Pokretne vladarske insignije – regalije kralja Milutina(5) i carice Jelene.

6.   Kruna (u srpskom jeziku poznata kao venac, otuda venčanje – krunisanje) je bila jedna od najvažnijih vladarskih insignija u Srednjem veku. To je bio obruč sa konstrukcijom od plemenitog metala, ukrašen biserima, dragim i poludragim kamenjem. Iznutra je postavljana purpurnom tkaninom. Kruna vladara je bila najčešće zatvorena kupolastog - stema (po vizantijskom), ređe otvorena trapezoidnog oblika sa krinovima (po zapadnom uzoru), a kruna vladarki otvorena sa zupcima.

Slika
7.  Jedina sačuvana srpska srednjovekovna vladarska kruna je kruna kralja Stefana Dečanskog, koja se danas čuva u riznici Cetinjskog manastira. Rađena je po vizantijskim uzorima od purpurnog somota, raskošno ukrašena krupnim dragim kamenjem optočenim biserima i zlatnim mrežastim aplikacijama ispunjenih emajlom. Nažalost, autentičnost krune narušena je u prošlom veku dodavanjem medaljona savremene ruske izrade.
8.   U srednjovekovnoj Srbiji preuzet je vizantijski kostim. Do polovine XIII veka srpski vladari i njihove žene odevani su u odore koje su bile kombinacija vizantijskog vladarskog i vlasteoskog kostima.

9.   Od polovine XIII i čitav XIV vek, odeću vladara i njihovih žena čini pun vladarski ceremonijalni kostim – vladarski ornat, formiran prema vizantijskim pravilima, a koji je bio odraz raznih mešavina kultura i uticaja. Vizantijski, odnosno orijentalni elementi bili su prisutni u kroju i rasporedu dekoracija – ukrasa. (2)
10.   Kostim vladarki XIV i prve polovine XV veka karakterišu uži krojevi. Haljine, najčešće crvene boje, dužine ispod članaka, blago su se širile od struka na dole, ili postepeno celom dužinom. Za razliku od prethodnog razdoblja, često imaju zakopčavanje celom dužinom. Rukavi, najčešće uski i dugi, zakopčavali su se oko članaka nizom gusto raspoređenih dugmadi, a bilo je i haljina dugih rukava koji se zvonasto šire na dole, levkastog oblika. (2)
11.  Ogrtači vladarki su bili jednostavnog kroja, dužine oko članaka, sa dugim nešto širim rukavima od rukava na haljinama, bez rukava, ili sa otvorima i visećim rukavima. Ponekad su od istog materijala i iste boje kao i haljine. Obično su ukrašeni dekorativnim rubnim trakama - optocima, nekada i od finog krzna, koje se protežu duž svih ivica i oko vrata. Zimi su postavljani krznom. Prikopčavani su skupocenim kopčama – zaponima, u XIII veku obično na (desnom) ramenu, a u XIV i XV veku napred na sredini.
12.   Tkanine za izradu vladarske odeće, tokom celog srednjeg veka, stizale su u Srbiju i sa Istoka, uglavnom Vizantije i sa Zapada, pre svega iz Italije. Međutim, od početka XIII veka posle pada Carigrada, sa Istoka su stizale samo jednobojne i jednostavne svilene tkanine sa keper ili platnenim prepletajem, koje su često ukrašavane zlatovezom. (2) Već od sredine XIII veka, nedostatak vizantijskih tkanina različitih prepletaja i u više boja, nadomeštavan je luksuznom italijanskom svilom raskošnih dezena, tekstura i boja.(2)

Slika
13.  Dezen tkanina je najčešće geometrijski.  Preovlađuje mreža rombova, nekada ispunjena jednostavnim šarama unutar rombova, ili sa šarama na unakrsnicama linija. (2)

Slika
14.  Pored mreže rombova, od dvadestih godina XIII veka, odeća vladarki se izrađuje i od tkanina sa krugovima – kolaste azdije sa dvoglavim orlovima u krugovima.  Dvoglavi orlovi, preuzeti sa vizantijskog dvora, postali su simbol dinastije Nemanjić i srpske državnosti.

Slika
15.  Polovinom XIV veka, pored do tada pretežno geometrijskih, pojavljuju se i bogato dezenirane italijanske tkanine sa organskim florealnim i zoomorfnim motivima.  Čest dezen su grančice, vreže sa talasastom stabljikom uz koju su postavljeni obično krupni motivi palmeta, cvetova i listova i različiti zoomorfni motivi.

Slika
16.  Na detaljima haljina carice Jelene prisutni su geometrijski - rombovi (Visoki Dečani) i florealni motivi - vreže (Lesnovo).
17.   Ukrasi na odeći – vladarskom ornatu, pored krune najvažnijem simbolu vlasti, značajnije su prisutni, kod srpskih srednjovekovnih vladara i vladarki, od polovine XIII veka. Među ukrasima dominiraju dekorativne trake i veći ušivci, odnosno aplikacije. Najčešće su izrađeni u tehnici zlatoveza, vezeni biserom ili ukrašeni dragim kamenjem, koji su preovlađivali u XIII veku. (2)
18.  Ukrasi su raspoređivani duž ivica odeće (optoci), vertikalnih (duž zakopčavanja) ili horizontalnih (donje bordure), zatim oko vrata širi okovratnici – manijakisi, na mišicama - peribrahioni, na laktovima - kružne rote i oko članaka ruku - epimanike.
19.  Najvažniji i najupadljiviji ukras, bitan deo vladarskih insignija, je svakako lor(os), poznat u srednjovekovnoj Srbiji i kao dijadima - široka traka bogato ukrašena zlatovezom, biserima i dragim kamenjem. Prebacivan je preko haljine i spuštao napred vertikalno do ispod kolena, a zadnji kraj se obavijao oko tela, prebacivao spreda i preko leve dolaktice slobodno padao.
20.    Ukrasi za glavu bili su: pokrivala, dijademe i naušnice. Pokrivala - velovi, marame i mrežice za kosu bile su obavezan ukras udatih žena u srednjem veku, da bi tokom XIV veka postala obeležje luksuza predviđenog za vladarke i žene iz plemstva. Dijademe (girlande, venci) - ukrasi od srebra ili zlata ukrašeni biserima i dragim i poludragim kamenjem, ili vezeni zlatom, srebrom i biserom na finoj tkanini, koji su se nosili preko čela – počelice.
21.   Naušnice – oboci su izrađivane od srebra ili zlata i ukrašavane biserima i dragim kamenjem. Bile su različitog, najčešće kružnog oblika. Zbog veličine i težine nisu visile o ušima, već su se kačile za tračicu od skupocene tkanine, ili lančiće sa biserima i dragim kamenjem, koji su išli preko glave, ili se vešali za veo, dijademu ili krunu. Srpske srednjovekovne vladarke koristile su i drugi raznovrstan nakit, koji je obuhvatao prstenje, narukvice, ogrlice, pojaseve, kopče (zapone) i dr.

Slika
22.  Prsten kraljice Teodore, supruge Stefana Dečanskog i majke cara Dušana sa dvoglavim orlom (levo) i verenički prsten kralja Radoslava sa posvetom Ani Dukeni Komninoj. Narodni muzej, Beograd
23.  Ceremonijalni kostim u pravom smislu odnosi se, pre svega, na kostim vladarki iz dinastije Nemanjić. U ovoj prezentaciji, pored njihovih, prikazani su i kostimi vladarki iz drugih porodica, zapravo svih, više ili manje, značajnijih srpskih srednjovekovnih vladarki, od polovine XIII veka pa sve do propasti države polovinom XV veka, koje je moguće vizuelno pratiti na likovnim predstavama, uglavnom preko više ili manje očuvanih, najčešće ktitorskih freski i, znatno manje, na tadašnjem kovanom novcu.
24.  Ana Dandolo, supruga Stefana Prvovenčanog (veliki župan 1196-1217. i kralj 12171228.), bila je prva srpska kraljica. Njen jedini lik sačuvan je na fresci iz Sopoćana, gde leži na odru, obučena u jednobojnu modro plavu haljinu i ljubičasti ogrtač opervažen biserima i dragim kamenjem. Glavu joj krasi fina, zlatna dijadema zapadnjačkog tipa preko bele marame. Uz odar je njena snaja Jelena Anžujska koja joj ljubi ruku.

Slika
25.  Kraljica Ana Komnina Dukeni, kao i njen muž kralj Radoslav (vladao od 1228-1234.), nosila je prelazni oblik vladarskog kostima. Ispod zadignutog crvenog ogrtača svetle postave, prikopčanog zaponom u sredini, vidi se nešto šira tamna haljina jednostavnog kroja. I ogrtač i haljina su bez vladarskih ukrasa, ali su obe tkanine dekorisane krupnim zlatovezanim (?) krugovima sa dvoglavim orlovima – kolasta azdija. Studenica, oko 1235.

Slika
26.  Ana Komnina, detalj

Slika
27.  Kraljica Jelena Anžujska, poput supruga Kralja Uroša I (koji je vladao od 1243-1276.), po prvi put nosi pun vladarski ceremonijalni kostim, formiran prema vizantijskim pravilima. Preko haljine dugih, uzanih rukava tamnoljubičaste boje, posute bisernim venčićima, sa manijakisom i lorosom, nosi crveni ogrtač bez rukava, a na glavi bogato ukrašenu otvorenu i plitku krunu, koja se blago širi ka vrhu. Sopoćani, oko 1265.

Slika
28.  Kraljica Jelena Anžujska, detalji, Sopoćani.

Slika
29.  Kraljica Katelina, supruga kralja Dragutina (koji vladao od 12781282.), odevena u dugu crvenu haljinu uzanih rukava, sa širokom, ukrašenom bordurom u donjem delu, preko koje je bogato ukrašen ogrtač bez rukava, čiji su krajevi podignuti i prebačeni preko ruku. Novi elementi su šareni veo koji široko pada na ramena i viša otvorena kruna na čijem vrhu su mali zupci. Sv. Ahilije,Arilje, 1296.

30.  Simonida, peta i poslednja žena kralja Milutina (koji je vladao od 1282-1331.), najmlađa srpska kraljica, nosi već znatno unapređen vladarski kostim. Na freskama iz Studenice i Gračanice, odevena je u slične raskošno dezenirane crvene haljine širokih i veoma dugih rukava. Manijakis i loros su pokriveni dragim kamenjem, biserima i zlatnim trakama. Na glavi nosi još višu i otvoreniju zupčastu krunu, ukrašenu biserom i dragim kamenjem, ispod koje je veo bogato ukrašen draguljima i biserima, a krupni oboci opervaženi biserima vise na bisernim niskama. U ruci drži žezlo.

Slika
31.  Kraljica Simonida, Studenica, 1313/14. (levo), Gračanica, 1321.(desno).

Slika
32.  Kraljica i carica Jelena, supruga kralja (1331-1346.) i cara (13461355.) Dušana, u haljini sa dugim do poda i veoma širokim rukavima, izrađenoj od italijanske brokatne tkanine grimizno crvene osnove, dezenirane zlatnim motivima srcolike vreže sa trolistima vinove loze. Haljinu dopunjuju manijakis i loros. Na glavi su raskošna zupčasta kruna i veliki oboci opervaženi biserima, a u ruci žezlo-grana. Lesnovo, 1349.

Slika
33.  Kraljica Jelena, Dečani (levo i sredina), oko 1343., Dobrun, oko 1340. (desno).

Slika
34.  Kneginja Milica je, posle pogibije kneza Lazara na Kosovu 1389., upravljala državom do 1402. kada je sin Stefan Lazarević postao despot. Na fresci iz Ljubostinje je kao carica u vladarskom ornatu (mada to nije bila):crvenoj haljini sa zlatnim rombovima, dugih uzanih rukava, sa epimanikama, rotama, peribrahionima, manijakisom i lorosom, preko koje je ogrtač. Na glavi je beli veo koji pada na ramena, visoka otvorena zupčasta kruna i oboci, a u ruci žezlo.

Slika
35.  Jerina Branković, druga žena despota Đurđa Brankovića (vladao od 14271456.), kao despotica nosi vlasteoski kostim: haljinu uzanih rukava, sa visokim strukom i pojasom, od italijanske crvene tkanine sa dezenom talasaste stabljike i plavi ogrtač sa otvorima i visećim rukavima. Na glavi je visoka ukrašena kruna. Esfigmenska povelja, 1429.

Slika
36.  Despotica Jelena,, supruga despota Lazara Brankovića, koji je vladao od 1456-1458., poslednja srpska srednjovekovna vladarka, sa interesantnim velom od prugaste tkanine, visokom krunom i karakterističnim dvoglavim orlovima.

Slika
37. A. Komnina J. Anžujska oko 1235. oko 1265. Katelina 1296. Simonida 1321. Jelena 1349. Milica Jerina oko 1400. 1429.

Slika
38. Rekonstrukcija kostima srpskih srednjovekovnih vladarki: kraljice Jelene Anžujske, kraljice Kateline, kraljice Simonide, kraljice i carice Jelene, kneginje Milice (autor Tanja Vuleta) i despotice Jerine .

39.  Kostimi vladarki predstavljeni su i na kovanom novcu. Na nekoliko srebrnih novčića, kovanih za vreme cara Dušana, pored cara nalazi se i carica Jelena. Između njih je (dvostruki) krst, a u rukama obično drže skiptre, ili su im ruke na grudima. Odeveni su u bogato ukrašene vladarske ornate. Car ima polusferičnu (stemu), a carica plitku otvorenu zupčastu krunu.

Slika
40.   Car Dušan i carica Jelena na kovanom novcu. Carica Jelena je, kao udovica, i sama kovala novac sa svojim likom, ili sa sinom Urošem.(4)

Slika
41. VEK I XIII II I Kraljica Ana Komnina Dukeni Kraljica Jelena Anžujska Kraljica Katelina Kraljica Simonida Kraljica i carica Jelena XIV II XV VLADARKA I Kneginja Milica Despotica Jerina KOSTIM Kombinacija vlasteoskog i vladarskog. Pun vladarski ornat sa dugim uzanim rukavima. Pun vladarski ornat sa veoma širokim i dugim rukavima. Pun vladarski ornat sa dugim uzanim rukavima. Vlasteoski sa dugim uzanim rukavima i visokim strukom TKANINA Jednobojna sa zlatovezanim (?) krugovima i dvoglavim orlovima – kolasta azdija Jednobojna sa zlatovezom. KRUNA UKRASI Venac (?) Otvorena plitka. Otvorena viša blago zupčasta. Veo Italijanska dezenirana, motivi geometrijski rombovi. Otvorena viša jako zupčasta. Veo. Veliki okrugli oboci. Italijanska dezenirana, motivi geometrijski – rombovi i organski vreže. Otvorena visoka jako zupčasta. Veo. Veliki okrugli oboci. Otvorena visoka zupčasta. Veo. Oboci. Italijanska dezenirana, motivi geometrijski rombovi i krugovi sa dvoglavim orlovima. Italijanska dezenirana, motivi organski - vreže. Otvorena vrlo visoka sa sitnim zupcima

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 28 Maj 2015, 21:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kazna stigla Dragutina

Preduzimljivošću kraljice Kataline, srpski dvor menja izgled i život na njemu postaje drugačiji. Katalina uvodi nove običaje, zapadne

Slika
Kralj Milutin, kralj Dragutin i kraljica Katalina

PRINCEZA Katalina, unuka ugarskog kralja Bele Četvrtog, odnosno kćerka njegovog starijeg sina Stefana Petog i Jelisavete Kumanske, postala je žena prestolonaslednika Srbije, Stefana Dragutina, najverovatnije 1268. godine. Te godine je njegov otac, kralj Uroš Prvi (1243-1276), neuspešno ratovao s Ugarima, ali se odmah potom orodio s ugarskom vladarskom kućom i tako obezbedio severne granice Srbije.

Katalina, čini se, nije bila razmažena katolikinja, jer se ubrzo uklopila u patrijarhalnu sredinu pravoslavne Srbije. Kralj Uroš je bio ponosan na svoju snahu, a i svekrva, Jelena Anžujska, bila joj je naklonjena.

Pouzdano se zna da je brak između Dragutina i Kataline bio stabilan. Izrodili su sedmoro dece, pet kćeri i dva sina. Kćeri su se zvale: Jelisaveta (Jelena), Katalina, Margarita i Ursa, dok je ime pete kćeri ostalo nepoznato. Sinovi su imali srpska imena: Stefan Vladislav (nesrećni pretendent na presto) i Urošic.

Kralj Stefan Dragutin (1276-1282) vladao je pod priličnim uticajem svoje žene. U toku šestogodišnje vladavine nije dolazio u sukob ni s jednom od zapadnih zemalja, izuzev Vizantije na istoku.

SVRGNUO OCA SA PRESTOLA

Smatra se da je Katalinina "zasluga" što je Dragutin poželeo da "pre roka i vremena" oseti krunu na svojoj glavi. Velikog udela u tome imala je i njena majka, Jelisaveta Kumanska. Kao regent sina, maloletnog ugarskog kralja Ladislava Četvrtog Kumanca (1272-1290), ona je Dragutinu poslala vojnu pomoć, pa ovaj, s jednim delom srpskih pristalica i ugarskom vojskom, u jesen 1276. godine, pobeđuje oca i nasilno preuzima vlast.

Za to vreme, preduzimljivošću kraljice Kataline, srpski dvor menja izgled i život na njemu postaje drugačiji. Katalina uvodi nove običaje, one zapadne. U nepovrat odlazi vreme kada je kraljica držala preslicu za pasom. Potiskuju se vizantijska, a uvode zapadna obeležja.

Došlo je, međutim, vreme kada je stigla "kazna Božija". Jašući sa svojom vlastelom, Dragutin je pao s konja, ispod grada Jeleča u Raškoj župi, i teško povredio nogu. Bilo je to početkom 1282. godine. U ona burna i surova vremena bilo je nezamislivo da vladalac u bojevima ne bude na čelu svoje vojske. Svestan svoga stanja i svoga greha, u uverenju da je učinjeni greh prema ocu uzrokovao njegovu tešku hromost, Dragutin se odlučuje na abdikaciju. Te iste, 1282. godine, na Saboru u Deževu kod Rasa, Stefan Dragutin je "darovao" vlast svom mlađem bratu, Stefanu Urošu Drugom Milutinu.

Pored velike vlastele Raške, Saboru je prisustvovala i njihova majka, Jelena Anžujska. Sporazum u Deževu podrazumevao je da Milutina nasledi Dragutinov stariji sin Vladislav. Dragutin je zadržao oblasti severne i zapadne Srbije, majka Jelena držala je Primorje, a Milutinu su pripale sve ostale teritorije Raške, ali je zapravo on bio istinski vladar svih oblasti.

U prvo vreme braća su bila spremna da jedan drugome pomažu i da se štite. To su i činili. Tako je, na primer, posle 1284, Dragutin pozvao svog brata, Milutina, da pođu u pohod protiv dvojice vlastelina, Drmana i Kudelina, sa sedištem u Ždrelu u istočnoj Srbiji. Oni su, odvojivši se od Ugarske i pod vrhovnom vlašću Tatara, vladali u Braničevu. Zajedničkom akcijom Dragutin i Milutin su oslobodili ovu oblast. Tada je braničevska oblast prvi put, i za sva vremena, ušla u sastav srpske države.

Braća su se zajednički borila i protiv vidinskog kneza Šišmana, a Dragutin je pomagao Milutinu u borbi protiv Vizantinaca. Međutim, Katalina, sada praktično bivša kraljica, nije se pomirila s novonastalim stanjem. Zahvaljujući njoj, Ladislav Četvrti, njen brat, ustupio je Dragutinu i Katalini Srem, kako se tada još nazivala Mačva. Dobili su i Beograd na upravu, kao i severoistočni deo Bosne.

Tako je Dragutin, 1284. godine, proširio svoju teritoriju. Bila je to dobra polazna osnova da, kako navode mnogi istoričari, Katalina krene u novu "diplomatsku ofanzivu" kod svog muža, da s vojskom ustane protiv brata. Naime, posle ženidbe Simonidom, bilo je jasno da se Milutin neće držati Deževskog sporazuma, odnosno ustupiti presto njihovom sinu Stefanu Vladislavu. Sada su u igri bile dve kraljice: aktuelna srpska kraljica Simonida i bivša kraljica Katalina, vrlo direktno, koje su uticale na izbijanje građanskog rata u Srbiji.

Rat između braće vodio se periodično od 1301. do 1312. godine. Dragutin i Katalina nisu uspeli u svojim namerama i 1313. mire se s kraljem Milutinom.

Katalini se uskoro gubi svaki istorijski trag, pošto su je prethodno zadesile teške nesreće. Bivši kralj ili kralj severne Srbije, Stefan Dragutin, umro je 12. marta 1316. godine, na samrti zamonašen pod imenom Teoktist. Sahranjen je u Đurđevim stupovima, gde je podigao jednu kapelu. Inače, ktitor je crkve svetog Ahilija, i po njoj je današnje Arilje dobilo ime. Majku je nadživeo samo dve godine. Odmah potom, javno pogazivši Deževski sporazum, Milutin je naredio da se uhvati Stefan Vladislav, nesrećni pretendent i na srpski i na ugarski presto, i baci u okove. Tako je i severna Srbija bila u Milutinovim rukama.

Katalina jeste bila verna supruga. Takva je ostala i kad se Dragutin, u vreme kajanja zbog greha prema ocu, odricao od bračne postelje i u Katalini gledao sestru, a ne suprugu. Uz to, oponašala je svekrvu, kraljicu - majku, Jelenu Anžujsku. I ona je okupljala siromašne devojke, vaspitavajući ih i učeći da pletu, vezu, kuvaju... Mnoge su se i opismenile. Katalina se potom vratila skromnom načinu života.

Dragutin i Katalina, sa svojom decom, bili su ktitori više crkava i manastira: Arilje, Tronoša (kod Loznice), a verovatno i Grnčarica, Rača kraj Drine, Sveti Nikola na Ozrenu, Papraća (kod Zvornika).



(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 28 Maj 2015, 21:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ljubavi kralja Milutina

Prvi period Milutinove vladavine karakteriše njegovo uspešno ratovanje i veliko teritorijalno proširenje, najviše na račun Vizantije

Slika
VOJSKOVOĐA Kralj Milutin

KRALj Uroš Drugi Milutin (1282-1321) bio je mlad kad je stupio na presto Srbije. Tvrdi se da je bio lep i ljubazan čovek. Više izvora ističe njegovu veliku pobožnost i nepokolebljivo pripadanje veri otaca svojih. Dokaz tome je i mnoštvo podignutih crkava i manastira (za svaku godinu vladanja podigao je po jednu crkvu). Bio je hrabar i energičan vojskovođa pa se, po tome, jedini može porediti s unukom, carom Dušanom Silnim. On je svojim naslednicima, sinu i unuku, obezbedio uslove koji će omogućiti da Srbija dođe do vrhunca moći.

Prvi period Milutinove vladavine karakteriše njegovo uspešno ratovanje i veliko teritorijalno proširenje, najviše na račun Vizantije. Potom sledi period stišavanja ratnih dejstava, kada diplomatskim putem nastoji da, oružjem osvojeno, sačuva. Rešenje je bila ženidba s nekom od princeza iz Konstantinova grada na Bosforu.

Milutin je imao najviše brakova od svih nemanjićkih vladara - pet. Njegova prva žena zvala se Jelena. Ovom srpskom plemkinjom oženio se 1271. godine. S njom je imao sina Stefana (Dečanski, rođen 1275) i kćerku Anu (Nedu). U godini kada je postao kralj Raške, 1282, politički razlozi su bili presudni da otera prvu ženu i oženi se tesalskom princezom, kćerkom despota Jovana Prvog Anđela.

Bio je to brak iz interesa, sklopljen zbog zajedničkog pohoda na Vizantiju. Ali, nije dugo trajao jer je, godinu dana kasnije, svoju ženu, Tesalku, vratio ocu. Ovaj brak bio je bez dece. Da li u poseti kod brata Dragutina u Beogradu ili negde drugde, tek, Milutin se zagledao u Jelisavetu, sestru Dragutinove Kataline i ugarskog kralja Ladislava Četvrtog. Prema vizantijskom istoričaru Georgiju Pahimeru, Milutin je zaveo Jelisavetu, koja je već bila monahinja. Ona je, bez obzira na crkvene kanone, skinula monašku odeždu i udala se za srpskog kralja 1283. godine. Srpska crkva se oštro usprotivila ovom braku. Ova ljubav je trajala taman toliko da dobiju kćer Caricu (Zoricu).

Naredne, 1284. godine Milutin je oterao Jelisavetu, najverovatnije zbog pritiska Crkve (ona ponovo stavlja monaški veo), i zasnovao četvrti brak, takođe politički. Ovoga puta, nova srpska kraljica postaje Ana, kći bugarskog cara Đorđa Terterija. Ovaj brak je potrajao.

Milutin je državne interese uvek stavljao iznad ličnih. Kada je procenio da je došlo vreme približavanja Vizantiji, da bi očuvao velike, mačem osvojene teritorije (izbio je na obale Egejskog mora), pečat na ugovor o miru trebalo je da bude orođavanje s vizantijskom carevinom.

U nemogućnosti da zaustavi srpsko prodiranje, a na suprotnoj strani opasno ugrožen u Maloj Aziji od Turaka Seldžuka, Andronik Drugi se odlučuje da Milutinu da za ženu svoju mlađu sestru Evdokiju, kojoj je bio umro muž. Dok je Milutin bio oduševljen ovim predlogom Vizantinaca, Evdokija nije htela ni da čuje o udaji! Uplašen ljutnje koja se mogla očekivati, i obnavljanja neprijateljstava, što je veliki broj srpske vlastele stalno tražio, romejski car se odlučuje na očajnički korak: srpskom kralju ponudio je za ženu svoju petogodišnju kćer Simonidu.

Prema beleženju Nićifora Grigore saznajemo da je car Andronik postavio uslov da mala Simonida posle venčanja bude odgajana na srpskom dvoru dok ne odraste, tj. dok ne napuni 12 godina. Grigora, međutim, dalje tvrdi da se Milutin nije držao tog dogovora.

Srpska crkva, kao i grčka, odnosno patrijarh Jovan, bili su protiv ovog braka, ali su i kod srpskog kralja i vizantijskog cara preovladali državni interesi. Milutin je tada imao 44 godine i bio pet godina stariji od tasta Andronika Drugog. Princeza Simonida, sa samo 5-6 godina, uskoro će postati najmlađa srpska kraljica.

Međutim, da bi se sve utanačilo moralo je proći još neko vreme u teškim, mučnim pregovorima. Veći deo pitanja oko granica bio je ranije rešen, dok je još u dogovorima oko ženidbe bilo reči o Evdokiji. Tako Milutin zadržava osvojenu zemlju kao miraz za Simonidu, a granična linija se nalazi nešto malo severnije od Velesa, Prilepa i Ohrida.

Milutin je pristao na zahtev da Anu preda Vizantincima, ali je odbio da njegova majka prisustvuje svadbi, izgovarajući se da bi putovanje iz dalekog kraja za nju bilo nemoguće. Izgleda da je znao da Jelena ne odobrava obrt u njegovoj politici, tj. da, umesto saradnje sa zapadom, politika države postane vizantofilska. U vezi s taocima, Milutin je zahtevao da se istovremeno predaju i taoci s vizantijske strane.

Najzad je sve bilo utanačeno. S pratnjom i kćerkicom, car Andronik je, pred Uskrs 1299. godine, stigao u Solun. Konačno, iz Soluna put Srbije kreće mala Simonida, praćena mnogim dvoranima, a s njom je bila i majka Irina. Po utvrđenom dogovoru, nasred Vardara, car je predao Milutinu kćer Simonidu i taoce, a srpski kralj njemu bivšu ženu Anu, kćer bugarskog cara Terterija, ugovorene taoce i prebega Kotanicu.

Milutin nije dočekao Simonidu kao suprugu već kao gospodaricu. Skočio je s konja i, dok je prilazila, poklonio joj se. Potom su svatovi s mladom nevestom krenuli put Skoplja.

Brak između Milutina i Simonide sklopljen je odmah posle Uskrsa 1299. godine u Skoplju, Milutinovoj prestonici. Venčanje je obavio ohridski arhiepiskop Makarije. n

(Nastaviće se)


KRUNA UNUKU DUŠANU

SIMONIDINA majka Irina je jednom prilikom poklonila Milutinu krunu, iste težine i vrednosti kao kruna koju je nosio Andronik Drugi, njen muž. Poklon je Milutin prihvatio, ali tu krunu nikada nije stavio na glavu. Prvi put je poneo njegov unuk Dušan, kada je proglašen za „cara Srba i Grka“.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Žene srpskih vladara  |  Poslato: 28 Maj 2015, 21:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tašta tutor kralju!

Godine 1324. kralj Uroš se ženi dvanaestogodišnjom Marijom Paleolog, kćerkom panipersevasta Jovana, sinovca cara Andronika Drugog

Slika
Stefan Dečanski

ODMAH po iznenadnoj smrti kralja Milutina (29. oktobra 1321), u zemlji je nastao haos i potpuno bezvlašće. Na vest o kraljevoj smrti, po rečima arhiepiskopa Danila, nastao je silan metež i ne mala uzbuna i pometnja i rat i pljačkanje na sve strane. Pošto je opojano u Nerodimlju, telo kralja je, preko Kosova, poneto u njegovu glavnu zadužbinu, manastir Banjsku.

Za presto su se borili Vladislav, Dragutinov sin, Stefan, Milutinov sin iz prvog braka sa srpskom princezom Jelenom, i Konstantin, Milutinov sin iz braka s Anom Terter.

Oslobodivši se tamnice, Vladislav je na severu, u očevoj oblasti, dočekan s radošću i smatran je zakonitim naslednikom. Konstantin se u Zeti proglasio za kralja, ali nije imao mnogo pristalica. U centralnoj Raškoj učvrstio se Stefan i to zahvaljujući „Božjem čudu“. Naime, zbog toga što je svojevremeno ustao protiv oca, Milutin je naredio da Stefan bude oslepljen. Međutim, u izgnanstvu u Carigradu, gde je boravio sa ženom i decom, Stefan je brižljivo krio pravo stanje, sve do očeve smrti, kada je mogao da objavi da je, božjim proviđenjem, povratio vid. Istina je, svakako, bila u tome što se dželat smilovao, pa su nesrećnom kralju samo kapci bili povređeni.

U borbama sa braćom na kraju je Stefan trijumfovao. Iako na severu, Vladislav Drugi se, 1321. godine, proglasio za kralja Srbije. Smatrao je sebe kraljem do 1325. kada je, u odlučnoj bici sa Stefanovim trupama, bio potučen a njegove snage razbijene. Umro je u Ugarskoj kao prognanik 1326. ili 1336. godine. Stefan se s bratom Konstantinom brzo obračunao, tokom 1321. godine. Pobedio ga je u boju i Konstantin je ubijen u bekstvu.

Stefan, kasnije prozvan Dečanski, zvanično je postao kralj 6. januara 1322. godine (po starom kalendaru). Svečano krunisanje obavio je arhiepiskop Nikodim, i Srbija je dobila kralja Stefana Uroša Trećeg, a njegov sin Dušan istovremeno je proglašen za savladara i postao Stefan Uroš Četvrti Dušan. Kralj Uroš Treći bio je u zrelim godinama kad je postao vladar. Bio je oženjen Teodorom, kćerkom bugarskog cara Smilca. S njom je imao dva sina: Dušana i Dušmana (Dušicu).

Teodora, nažalost, nije bila srpska kraljica ni godinu dana. Umrla je oktobra 1322. godine. Sahranjena je u manastiru Banjska. Interesantno je da je, prilikom jednog arheološkog iskopavanja oko Banjske, u ruševinama pronađen prsten kraljice Teodore, na kome je bilo ugravirano: Ko ga nosi, pomogao mu Bog.

Državni interesi su nalagali kralju Urošu da se ponovo oženi. Godine 1324. kralj Uroš se ženi dvanaestogodišnjom Marijom Paleolog, kćerkom panipersevasta Jovana, sinovca cara Andronika Drugog. Njena majka Irina bila je kći Teodora Metohita, koji je u to vreme bio na dužnosti velikog logoteta. Marija Paleolog bila je bratanica bivše srpske kraljice Simonide.

Za razliku od Simonide, koja nije imala dece, Marija je, iako veoma mlada, kralju podarila sina Simeona (Sinišu) i kćerke Jelenu i Teodoru.

Vrlo brzo po udaji, na srpski dvor je došla Marijina majka Irina da živi u Srbiji, kraj kćerke i zeta. Dolazi i njen muž Jovan, čije su ambicije bile da uz pomoć srpskog kralja za sebe stvori nezavisnu državu u Makedoniji, sa sedištem u Solunu. Ali, ubrzo je umro u Skoplju.

Irina je svoju mladu kćer učila svim lukavstvima. Cilj je bio da se istisne Dušan, bez obzira na cenu, a Marijin sin Simeon proglasi za naslednika srpske krune. Po svemu sudeći, snažni uticaj žene bio je razlog da kralj Stefan Uroš Treći malog dečaka Simeona pretpostavi sakralju Stefanu Dušanu, inače veoma omiljenom među plemstvom i u narodu zbog pobedonosnih ratova koje je vodio.

UroŠ Treći je sa Andronikom Trećim bio u veoma lošim odnosima, jer je, u ratu oko vizantijskog prestola između dede i unuka, bio na strani starog Andronika Drugog. Mladi Andronik je pobedio i postao car 1328. godine, pa je odmah našao saveznika protiv Srba u bugarskom caru Mihailu, sinu vidinskog kneza Šišmana. Stoga je Mihailo Šišman oterao ženu Anu, Uroševu sestru, i oženio se Teodorom, Andronikovom sestrom.

Dakle, umesto da bude ponosan na sina, kralj se priklonio ženinom mišljenju i, u proleće 1331. godine, došao s vojskom pred Skadar, razorio Dušanov dvorac na obali Drimca, ali nije prešao preko Bojane. Pobojavši se za svoj život, Dušan je hteo sve da ostavi i ode u tuđinu, ali ga je njemu privržena vlastela nagovorila na rat. S malom, ali odlučnom vojskom, Dušan je iznenadio oca u dvorcu Nerodimlju, pa je Uroš jedva utekao u obližnji grad Petrič. Morao je da se preda i, po Dušanovom nalogu, bio je sproveden u tvrdi grad Zvečan.

Arhiepiskop Danilo Drugi je 8/9. septembra 1331. godine, po drugi put, svečano krunisao Stefana Dušana za kralja na državnom saboru u dvorcu Svrčinu. Dva meseca pošto je svrgnut s prestola, 11. novembra 1331. godine, umro je kralj Stefan Uroš Treći Dečanski Nemanjić. Dušan ga je svečano sahranio u manastiru Dečani, očevoj zadužbini.

Kralj Dušan je ponudio kraljici Mariji da ode u Solun. Ona se odlučila za manastir. U Deviču je postala monahinja Marta. Prema njoj je car Dušan bio sasvim korektan. Umrla je 7. aprila 1355. godine i sahranjena je u Skoplju.



BEŽANIJA GRČKOG CARA

Dve vojske, jedna iz Bugarske a druga iz Vizantije, krenule su na Srbiju. Da bi preduhitrili njihovo spajanje, u subotu, 28. jula 1330. godine, oko podne, Srbi, pod vođstvom oba kralja, napali su bugarsku vojsku, naneli joj težak poraz, a poginuo je i sam car Mihailo. U tom boju posebno se istakao mladi Dušan, koji je neposredno komandovao i prednjačio u prvim borbenim redovima (kralj Uroš Treći je samo posmatrao bitku). Čuvši šta se zbilo s Bugarima, Vizantinci su brzo odstupili, što je smatrano za „bežanije cara grčeskago“.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 84 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker