Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 13:30


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 14 Sep 2015, 22:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ŽENE SRPSKIH VLADARA: DRAGA MAŠIN (19-20. VEK) Nikom draga, omađijala kralja!

Da li zbog toga što nije bila plave krvi, ili zato što je bila 12 godina starija od Aleksandra i pritom nerotkinja, tek Draga Mašin nije bila voljena kraljica, a ostala je upamćena kao vladarka koja je ženskim trikovima omađijala mladog kralja, koji je za njom izgubio glavu, a ona je preuzela vođenje države i pokušala da na srpski presto dovede svog brata.

Resized Image - Click For Actual Size
Draga Mašin, Foto: RAS

Rođena je 1866. u Gornjem Milanovcu. Otac joj je bio Panta Lunjevica, potomak poznate trgovačke porodice, a deda vojvoda i finansijer oba ustanka Nikola Milićevića Lunjevica. Draga je u devetoj godini poslata u Beograd da završi osnovnu školu, ali i „Ženski zavod“. Bila je veoma obrazovana žena, govorila je više stranih jezika, pisala romane, bavila se prevodilačkim radom i veoma rano počela samostalno da zarađuje za život. Rano su je udali za rudarskog inženjera Svetozara Mašina i taj brak je okončan posle tri godine nakon Svetozareve smrti. I roditelji su joj preminuli, pa je Draga morala kao najstarija da se stara o ostaloj braći i sestrama, zbog čega je morala da nađe izvore prihoda. Da bi spasla porodicu nemaštine, Draga je iskoristila dinastičke veze svog oca. Postala je dvorska dama kraljice Natalije.


Prestolonaslednik i Draga upoznali su se 1894. u banji Bijaric, gde se kraljica Natalija smestila pošto je proterana iz zemlje. Navodno ga je spasla od davljenja, a on se smrtno zaljubio u nju, iako je bila više od deceniju starija. Posle dve godine praktično platonske ljubavi, pošto je preuzeo vlast od oca, 8. jula 1900. je isprosio Draginu ruku. Bio je to šok i za narod, koji nije bio spreman za kraljicu iz radničke porodice, a još više za njegove roditelje Milana i Nataliju. Majka se javno odrekla sina, a Milan je otišao u Beč, gde je godinu dana kasnije preminuo, ali je pre toga zbog svađe sa sinom izrazio želju da ne bude sahranjen u Srbiji.

Draga je navodno bila okorela bludnica. Pravu lavinu glasina o tome da je posle smrti prvog muža bila „laka ženska“ započeo je ministar policije i budući politički vođa zavere Đorđe Genčić, koji je svima pokazivao dosije u kojem je bilo dvadesetak ljubavnika. Navodno je bilo svedoka da je posle muževljeve smrti imala prijatelja koji ju je izdržavao, ali joj nije pošlo za rukom da mu postane žena. Bila je primorana da „ide od čoveka do čoveka”.

Resized Image - Click For Actual Size
Draga Mašin i Aleksandar Obrenović, Foto: RAS


Kralj hteo da je protera

Uoči Drugog svetskog rata su obelodanjeni dokumenti koji pokazuju da je kralj Aleksandar početkom 1903. naredio da se u junu te godine kraljica Draga deportuje iz Srbije, uz zabranu povratka. To potvrđuju i memoari jednog od vođa oficirske zavere Antonija Antića, koji svedoči da su organizatori požurili da izvedu atentat čim su saznali da će Draga biti proterana. Po njegovim rečima, zavernici su zaključili da u tom slučaju prevrat ne bi imao opravdanja jer se cela zavera temeljila na priči da je kralju Aleksandru od interesa države važnija strast prema jednoj “lakoj ženi“.



Ipak, brak je sklopljen 23. jula 1900. Nije prošlo ni godinu dana, a kralj je saopštio da je kraljica trudna. Lekar kraljevskog para prvi je bio u to upućen. Savetovao je da pozovu inostranog doktora. Došao je doktor iz Pariza. Tokom pregleda, on je s kraljicom razgovarao na francuskom, tako da kraljevski lekar nije ništa razumeo. Kraljica je počela da se goji. Ponašala se kao bremenita žena.

Međutim, snove o nasledniku srušio je ruski lekar, koga je poslao venčani kum car Nikolaj. Ispostavilo se sa kraljica nikada nije bila trudna. Ugled kraljevske porodice ovim je bio potpuno srozan, a Draga, koju je narod voleo iz poštovanja prema kralju, počela je da biva omražena, iako obični ljudi ni ranije nisu gajili simpatije prema njoj. Smetalo im to što je starija od Aleksandra, što je obrazovana, smatrali su da je feministički nastrojena, nesposobna da rodi naslednika, razvedena žena i žena koja ima prošlost.

Optuživana je i da je ruski agent. Rusi, koji redovnim diplomatskim putem nisu mogli Milanu ništa, ruše ga pomoću milosnice njegovog sina. Čak je nisu zapamtili po njenom kraljevskom imenu: kraljica Draga je u sećanju ljudi sačuvana kao Draga Mašin.
Neprijateljstvo prema kraljici raslo je iz dana u dan, a sa njim i neprijateljstvo prema kralju. To je iskoristila zaverenička organizacija „Crna ruka“, predvođena majorom Apisom, u kojoj je bio i Dragin nekadašnji dever. U noći između 29. i 30. maja 1903, deset minuta posle ponoći, grupa zaverenika započela je svoju akciju. Prvobitni plan oficira bio je da ubiju samo Dragu. Planirali su da insceniraju atentat na kralja kako bi ga odvojili od Drage, a nju odvedu na reku i bace u vodu. Mrtva tela kralja i kraljice bacili su kroz prozor. Njihovi ostaci preneseni su u malu crkvu Svetog Marka, koja je kasnije srušena i odatle, 1942. godine, preneti u crkvu Svetog Marka u Beogradu, u čijoj kripti i danas počivaju.

Resized Image - Click For Actual Size
Draga Mašin, Foto: RAS


Pretnje i zavere

Stupanje Drage Mašin na presto pojačalo je nezadovoljstvo dela političke vrhuške naklonjene Karađorđevićima. Kraljevskom paru stizala su preteća pisma odmah nakon venčanja. Sedište propagande protiv kraljevskog para bilo je u Beču. Mladi oficiri beogradskog garnizona skovali su zaveru u avgustu 1901. godine s namerom da izvrše atentat na kraljičin rođendan. Kraljevski par obavešten je o zaveri i nije se pojavio na balu.


Alo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 14 Sep 2015, 22:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
KNEGINJA ZORKA (19. VEK) Nesuđena kraljica!

Supruga kneza Petra Prvog Karađorđevića, potonjeg kralja Srbije, i majka kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića.

Resized Image - Click For Actual Size
Kneginja Zorka (19. vek), Foto: Promo

Zorka je bila najstarija crnogorska kneginjica. Kum joj je bio knez Mihailo Obrenović, kako bi se ojačale veze Beograda i Cetinja.


Majka Milena držala je do njenog obrazovanja, pa joj je dovodila najuglednije cetinjske učitelje. Devojke iz najviđenijih porodica školovale su se u ruskom institutu „Smoljni“, što je omogućeno i jedanaestogodišnjoj kneginjici. Godine 1875, jedanaestogodišnja Zorka otišla je u Rusiju na školovanje. Kada se sedam godina kasnije vratila u rodnu zemlju, već je mogla da potvrdi svoj intelekt i načitanost.



Pričalo se da je pametna, duhovita, po potrebi i cinična, vrlo energična i snažne volje. Istoričari vele da se Zorka ponašala poput muškarca. Tačnije, bila je ženstvena i lepa, ali da su je zbog toga što je bila odlučna, ambiciozna mlada žena, koja je nametala svoje stavove i volela da se meša u politiku, zvali „tatinim sinom“.


Susret Petra i Zorke desio se u Parizu, gde je kao 19-godišnjakinja boravila sa majkom. Baš u isto vreme se u Parizu našao i Petar. Odmah je privukla pažnju 20 godina starijeg Petra. Nakon abdikacije svoga oca, kneza Aleksandra Prvog Karađorđevića, Petar je proveo život u izgnanstvu, sa nekoliko neuspešnih pokušaja da se domogne prestola, sa opalim prestižom i ostacima porodičnog nasleđa, pa je u braku sa crnogorskom kneginjicom video svoju novu šansu.


Venčali su se 1883, a bračni par se nastanio na Cetinju jer je Karađorđevićima nakon ubistva kneza Mihaila Obrenovića zabranjen ulazak u Srbiju i oduzeta im je sva imovina. Posle venčanja, počela je era Karađorđevića u Crnoj Gori, a Cetinje je postalo njihov stalni punkt za političko delovanje prema Srbiji. U crnogorsku prestonicu stiže deo srpske političke opozicije, a jedan od glavnih aktera tih dešavanja bila je Zorka. Tek tada su izbile na površinu njena mudrost, odlučnost i ambicije. Nastojala je da se Crna Gora stavi u službu Karađorđevića i zalagala se za ideju jugoslovenstva. Za Petra se govorilo da je nemirnog duha i slabije volje od Zorke, koja je tačno znala šta želi, pa je bila njegova desna ruka.

Resized Image - Click For Actual Size
Kralj Petar bio je 20 godina stariji od žene, ali ju je nadživeo, Foto: Promo

Želja joj je bila da Petar bude na srpskom tronu, a ona da bude kraljica. Delujući iz senke, ona je čak potisla u drugi plan svog muža i postala mozak akcije čiji je glavni cilj bio povratak Karađorđevića na tron Srbije. Ipak, iznenadna smrt 1890. sprečila je u ostvarenju ambicija. U braku, koji je trajao sedam godina, Zorka je rodila ćerke Jelenu i Milenu i sinove Đorđa, Aleksandra i Andriju. Na poslednjem porođaju je umrla. Navodno je Petar imao predskazanje o smrti supruge jer mu je gatara prorekla srećnu budućnost, ali i to da će mu supruga umreti na porođaju.



Ipak, ima još nekoliko scenarija njene smrti. Po sećanju njenog sina Đorđa, tada tek trogodišnjeg dečaka, majčinu smrt uzrokovao je pad niz stepenice, kada je u već poodmakloj trudnoći potrčala u zagrljaj Petru koji se vratio sa jednog od svojih putovanja. Postoji i verzija da je u njenom padu niz stepenice ulogu imao sam Petar, jer se to desilo u trenutku jedne od njegovih uobičajenih provala besa. Prvobitno je sahranjena kod Manastira Svetog Petra na Cetinju. Pošto je izgrađena crkva na Oplencu, 1912. njeni posmrtni ostaci su preneti u zadužbinu kralja Petra Prvog.


Kneginjina smrt je za Petra značila i nestanak najpouzdanijeg političkog saveznika. Ostanak u Crnoj Gori nije imao smisla, te je Petar otišao u Ženevu. Zorkina želja da postane kralj ispunila se 13 godina posle njene smrti. Nakon Majskog prevrata i ubistva Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, Petar je doveden na presto. Priča se da je toliko maštala o srpskom tronu, da je stalno bila trudna ne bi li pretendentu na srpski presto ostavila što više potomaka. Navodno su joj poslednje reči bile: „Biće kralj“.



Velika humanitarka

Zorka je bila veliki humanista, pomagala je siromašne, osnivala je kulturne i humanitarne ustanove, kao i bolnicu u Nikšiću, čiji je bila pokrovitelj. Po završetku Prvog svetskog rata, beogradske dame su osnovale humanitarno društvo „Kneginja Zorka“. Time su želele da nastave njenu misiju. Dobila je i ulicu u centru Beograda.


Alo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 15 Sep 2015, 21:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MARIJA KARAĐORĐEVIĆ (20. VEK) Kraljica koju je ceo narod voleo

Za ženu kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića kažu da je bila omiljena srpska kraljica.

Resized Image - Click For Actual Size
Marija Karađorđević (20. vek), Foto: Promo

Idealna supruga i vladarka, Marija je bila majka i svojoj deci i svom narodu, koji je nesebično pomagala, pa je svoju kraljevsku dijademu založila za pomoć srpskom narodu i tako zaslužila epitet najvoljenije srpske kraljice.



Volela automobile

Jedna od najvećih ljubavi kraljice Marije bili su automobili. U vreme kada su se u svetu žene vozači mogli nabrojati na prste, Marija je jurila beogradskim ulicama ostavljajući daleko za sobom kraljevsku pratnju na konjima. Bila je jedna od prvih žena sa vozačkom dozvolom.



Rođena je 1900. godine u saksonskom gradiću Gote, kao treće dete rumunskog kralja Ferdinanda. Kao mala je dobila nadimak Minjon jer je bila slatka kao kolač, a druga je varijanata da je to bila omiljena opera njene majke. Osnovno obrazovanje stekla je na rumunskom dvoru, a zatim u školi „Hilfild“ u Engleskoj, gde su se školovala deca engleske kraljevske porodice. Osim maternjeg jezika, dobro je govorila engleski, nemački i francuski, a kad je postala jugoslovenska kraljica, naučila je i srpski jezik.

Resized Image - Click For Actual Size
Kraljica i kralj Aleksandar sa prvorođenim sinom Petrom , Foto: Promo

Kao praunuka engleske kraljice Viktorije, sa titulom princeze Engleske i Severne Irske, uz to i unuka kneginje Marije, sestre ruskog cara Aleksandra Drugog, bila je najpoželjnija udavača onog doba. Kao devojka je navodno govorila da se nikada neće udati. Odluku je promenila nakon što je upoznala kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića. Bilo je to pred Božić 1922, kada je Aleksandar otišao na kraljevski dvor u Karpate. Prema priči, oni su izašli u šetnju, a iz nje su se vratili vereni. Venčanje je obavljeno 8. juna 1922. po pravoslavnom obredu u Sabornoj crkvi Svetog arhangela Mihaila u Beogradu. Postala je prva jugoslovenska kraljica. Praunuka engleske kraljice Viktorije je pre udaje imala je titulu princeze Engleske i Severne Irske. Bila je obožavana u narodu i to obožavanje je stekla i pre nego što je zvanično postala kraljica, kada se pri prvom dolasku u svoju buduću domovinu narodu obratila sa balkona rečima: „Ja vam od srca blagodarim.“ Bio je to njen odgovor na „Pozdrav kraljevoj verenici“, kompoziciju Stanislava Biničkog koju je otpevalo oko 1.000 članova šest pevačkih društava.


U novoj kraljici narod je dobio sve, dobru vladarku, brižnu suprugu, požrtvovanu majku, vrednu domaćicu. Obrazovana, odmerena, za svakoga je imala lepu reč. Bila je podjednako voljena u svim slojevima društva, volele su je i dame i gospoda i seljaci, a ona je u ljubav uzvraćala otvarajući škole, bolnice, obdaništa i poklanjajući novac dobrotvornim udruženjima. Vrednim, a siromašnim đacima pomagala da nastave školovanje. Marija i Aleksandar su živeli skladno i povučeno, a brak je krunisan trojicom sinova, Petrom, koji je dobio ime u čast njenog dede, kralja Petra Prvog, a za promovisanje ideje o jugoslovenstvu, preostaloj dvojici sinova data su imena Tomislav, što je hrvatsko ime, i Andrej, slovenačko.



Zbog svega što je umela i znala, zbog načina na koji se snalazila u različitim ulogama, kralj Aleksandar bio je izuzetno ponosan na svoju suprugu, pa je, iako se za razliku od svojih prethodnica nikada nije bavila politikom, Aleksandar voleo da sedi sa njom u salonu i da razgovara o važnim i ozbiljnim temama. Sa dvorskim osobljem je imala nekonvencionalan odnos, a zbog svoje neposrednosti u kontaktima bila je omiljena kraljica. Bila je okupirana svojom porodicom i domom, učila je jezik i običaje. Porodičnu idilu narušilo je Aleksandrovo ubistvo u Marselju, 1934. Dostojanstveno, kakva je uostalom i bila, Marija je primila vest o muževljevoj smrti.

Resized Image - Click For Actual Size
Kraljica Marija, prestolonaslednik Petar i kraljević Tomislav, Foto: Promo


„Umro je na dužnosti, a to je smrt koje je dostojan”, stoji u izveštaju koji je podneo komandant policije, koji je kraljici saopštio tragičnu vest. Sa svega 34. godine je postala udovica sa tri sina, od kojih je najstariji imao 11 i trebalo je da postane kralj. Godine nakon ubistva Aleksandra, Marija provela je tiho, brinući za svoju decu i narod. Dve godine je nosila crninu i obilazila je one kojima je pomoć bila najpotrebnija, a u narodu je zbog toga bila sve omiljenija. Za pomoć siromašnima i bolesnima izdvojila je najmanje 1.250.000 sadašnjih dolara. Preuzela je brigu o Društvu Crvenog krsta, potpisala Povelju o pravima deteta, darovala na desetine humanitarnih organizacija, pomogla zidanje Dečje klinike u Tiršovoj ulici i Instituta za onkologiju. Međutim, nepovoljne političke prilike u zemlji i početak Drugog svetskog rata nagnali su kraljicu da sa decom ode iz Srbije u Englesku. Ni tada nije zapostavljala svoj humanitarni rad. U logore širom Evrope preko Crvenog krsta slala je pakete pomoći našim ljudima.



Na paketima se potpisivala kao Marija K. Đorđević, ali su zarobljenici znali od koga stiže pomoć. Sve vreme rata, Marija je sa decom živela na seoskom imanju blizu Londona baveći se poljoprivredom, kućnim poslovima i slikanjem. Potpuno je stavila na stranu svoju kraljevsku titulu i jedino je britanska štampa još pisala o njoj. Rat se završio, ali je Mariji to zadalo nov udarac. Komunistička vlast je sve nedaće rata prebacila na teret porodice Karađorđević, a kada je Jugoslavija na Trećem zasedanju AVNOJ-a proglašena za republiku, jedna od odluka tog tela bila je da se Karađorđevićima zabrani povratak i da im se oduzme kompletna imovina. Marija je umrla u snu 22. juna 1961. u 61. godini. Opelo joj je po pravoslavnim običajima služeno u Hramu Svetog Save u Londonu, koji je ona podigla. Sahranjena je u Vindzoru, blizu groba engleske kraljice Viktorije, njene prabake.



Posle 70 godina se vratila kući

Odlukom Višeg suda u Beogradu 2014, Marija je rehabilitovana. Ukaz iz 1947. kojim joj je oduzeto državljanstvo i konfiskovana imovina proglašen je ništavnim u delu koji se odnosi na kraljicu Mariju. Sud je ocenio da je ta odluka doneta iz političkih i ideoloških razloga. Zahtev za rehabilitaciju podneli su potomci princa Tomislava i princa Andreja, princeze Lavinija i Katarina i prinčevi Dimitrije i Mihajlo. Njeni posmrtni ostaci su 2013. vraćeni u Srbiju i pohranjeni u porodičnoj kripti na Oplencu.


Alo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 25 Sep 2015, 19:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
VELIKA DOBROTVORKA
Najvoljenija srpska carica Milica: Vladarka izuzetne mudrosti i dobrote!


Pored mudrosti stratega i vladarke, Milica je posedovala i dokazala mudrost roditelja, mireći svoje na krv oko vlasti zavađene sinove, što joj je i uspelo posle istinskog podviga

Slika

Kneginja Milica, rođena 1335. godine, u vreme vladavine cara Dušana, bila je poreklom iz vladarske porodice Nemanjića. Njen otac bio je knez Vratko, u narodnoj tradiciji poznatiji kao Jug Bogdan, praunuk slavnog Stefana Nemanje.

Milica je često boravila na carskom dvoru, gde je i upoznala svog budućeg muža, Lazara Hrebeljanovića, srpskog kneza, za koga se udala 1353. godine. Sa Lazarom, Milica je izrodila osmoro dece, i to pet kćeri: Maru, Draganu, Jelenu, Teodoru i Oliveru, i tri sina: Stefana, Vukana i Dobrivoja, koji je umro u najranijem detinjstvu.

Kao hrišćanka, Milica je, prema svedočenju biografa, bila "svakim vrlinama ukrašena, blagorazumna, mužeumna, milostiva, štedra, tiha i svakom dobrom naravi ispunjena".

Život srpske kneginje neizmerno je oplemenilo duboko, iskreno prijateljstvo sa Jelenom (potonjom monahinjom Jefimijom), udovicom despota Uglješe Mrnjavčevića koja, je posle srpskog poraza i izgubljene Maričke bitke, svoje utočište pronašla na dvoru kneza Lazara u Kruševcu. Jefimija je, prema svedočanstvima, bila velika potpora Milici u životu, a naročito u podizanju dece, kojima je bila druga majka.

Posle velike tragedije srpskog naroda i poraza na Kosovu 1389, gde je zajedno, sa svim svojim vitezovima i vojskom, poginuo i srpski knez Lazar, Milica je (iako joj je nuđeno da sa decom ode da živi u Dubrovniku) izabrala teži put - ostala je u Srbiji, izranjavanoj, opusteloj i opustošenoj od pogibije i haranja koje su činili Turci u svom osvetničkom pohodu.

Suočena sa propašću srpske države, sa nejasnom vizijom budućnosti koja joj je donosila više strepnje i straha nego nade, kneginja Milica je bila prinuđena da se, pored majčinskih briga i obaveza (njeni sinovi su bili još uvek maloletni), posveti državničkim poslovima, gde je, iako u veoma nepovoljnim i teškim okolnostima, iskazala izuzetnu mudrost. Uvidevši, naime, da, nedugo posle kosovske tragedije (samo tri meseca posle bitke), ugarski kralj Sigismund posle dužih priprema sprema napade na Srbiju, Milica prihvata savez sa Turcima. Uz njihovu pomoć, uspelo joj je čak da povrati predele koje je ugarski kralj osvojio.
Cena kojom je srpska kneginja platila ovaj savez bila je prevelika. Pored vazalnog odnosa Srbije u odnosu na Tursku, značila je i njenu veliku ličnu žrtvu. Svoju najmlađu ćerku, Oliveru, morala je da uda za turskog sultana Bajazita.

Mudrost i diplomatija

Mudrošću i diplomatijom, kneginji Milici je uspelo da februara 1391.godine prenese mošti kosovskog velikomučenika Lazara iz crkve Svetog Vaznesenja u Prištini u manastir Ravanicu, kneževu zadužbinu.

Slika

O kneginji Milici pisao je i čuveni Konstantin Filosof:

"A dostoslavna i veoma mudra Milica, koja prevazilaziše mnoge izabrane matere, ostavši sama, beše kao što veli Solomon mužastvena žena i imađaše sve vrline. To o njoj znaju svi oko nje, koji su pocrpeli milostinje iz njene ruke i još mnoga druga dobra. Ona, primivši na sebe tako veliku vlast, znala je i svetske stvari, u kojima je teško snaći se. Po lepoti i dobroti svojoj ona ne beše samo žena, nego i mudri Odisej u mnogim stvarima. Ko će izreći sva njena dela? Ko će izbrojati sve božanstvene i sve svete ukrase i darove njene crkvama i manastirima? Ko se neće zadiviti gledajući njen pobožni odnos prema monasima, koja su okrenuti jedinome Bogu? Ona zaista delima svojim prevazilaziše zapovesti i iđaše napred na sve veće delo."

Njeno ime vezuje se za dobročinstva brojnim manastirima i crkvama. Sa svojim sinom Stefanom i patrijarhom Danilom III izdala je 1392. godine povelju manastiru Hilandaru, darivajući pritom jednu crkvu i nekoliko sela. Tri godine kasnije, daruje ruski manastir Svetog Pantelejmona na Svetoj Gori. Pomaže podizanje manastira Sisojevac kod Ravanice, rekonstrukciju manastira Dečani posle pljačke Turaka. Kruna kneginjinog zadužbinarstva ostaće zacelo manastir Ljubostinja kod Trstenika, gde se Milica 1393. godine zamonašila, i kao monahinja Jevgenija, zajedno sa svojom družbenicom Jefimijom u ovom manastiru provela poslednje godine svog života.

Slika

Sabor

Pre nego što je monaškom rizom zamenila haljine narodu omiljene vladarke, Milica je sazvala sabor na kome je predala vlast svom sinu Stefanu.

Pored mudrosti stratega i vladarke, Milica je posedovala i dokazala mudrost roditelja, mireći svoje na krv oko vlasti zavađene sinove, što joj je i uspelo posle istinskog podviga. Po ciči zimi, u već poznim godinama svog života odlazi u Svetu Goru, ne bi li sprečila sukob svojih sinova Stefana i Vukana.

Među brojnim njenim po hrabrosti zabeleženim podvizima ostaće njeni odlasci u Carigrad, caru Bajazitu, svom zetu, prvi kada odlazi da spase od sigurne smrti svog sina Stefana (Bajazit je pripremao njegovu likvidaciju), i drugi, kada od istog tada moćnog i oholog vladara moli mošti svete Petke, koje iz Vidina prenosi u Srbiju kao zalog spasenja svoje zemlje.

Vrline, dela i zasluge kneginje Milice ostavile su dubok trag u epskom pamćenju srpskog naroda, koji je za uzvrat zauvek "krunisao" zajedno sa njenim suprugom, knezom Lazarom, koji se birajući između dva carstva (porobljavanja i prelaska u Islam), zemaljskog i nebeskog opredelio za "carstvo nebesko" i borbu za hrišćanstvo.

Cara Lazara i caricu Milicu srešćemo u brojnim epskim pesmama koje su dugo prenošene s kolena na koleno.
Kneginja Milica je umrla 11. novembra 1405. godine, u manastiru Ljubostinja, gde se u sarkofagu čuvaju njene mošti.

Ostala je do dan danas najvoljenija srpska carica Milica.

Slika


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 25 Sep 2015, 20:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Istina o prokletoj Jerini: Da li je unesrećila Srbiju i svoju porodicu?

Tek se pre par godina počelo da se spekuliše o pozivnoj strani ličnosti nesrećne despotice Jerine Branković

Slika

Tek se pre par godina počelo da se spekuliše o pozivnoj strani ličnosti nesrećne despotice Jerine Branković. Pet vekova je narod slušajući o njoj uz gusle stekao utisak da je ona unesrećila Srbiju i svoju porodicu, a zapravo Jerina je u jednom trenutku za svoju državu žrtvovala nešto najdragocenije što je imala - svoju decu.



Rođena u grčkoj porodici Kantakuzina, na samom početku petnaestog veka, Jerina se sa samo petnaest godina udala za srpskog despota Đurđa Brankovića. Iako je bio dvadeset godina stariji od nje, neki izvori tvrde da je par imao mnogo zajedničkih interesovanja koja su dovela do toga da se u braku između Đurađa i Jerine razvije jaka ljubav. Prvi sin im je preminuo kao trinaestogodišnjak, pored njega imali su još Grgura, Stefana i Lazara, kao i ćerku Katarinu. Što se tiče njihove ćerke Mare, nije poznato da li je ona njihova ćerka ili pak kći iz prvog braka despota Đurđa.

Slika
Foto: Wikipedia/ Smederevska tvrđava

Period Jerinine vladavine bio je jako težak za Srbiju. Ugari su je pritiskali sa severa, a Turci sa juga. Pošto je bio prinuđen da Ugarima ustupi Beograd, Đurađ je morao da premesti svoju prestonicu. Tako je dobio dozvolu da počne sa izgradnjom Smedereva. Veliku ulogu u izgradnji imala je sama despotica, koja je dovela neimare iz Grčke da tvrđavu grade po uzoru na carigradske, a u tome je pomagao i njen brat Toma. Kako je narod bio prinuđen da gradi, mnogima se u startu nije dopadalo što će učestvovati u ovom poduhvatu. U izgradnji su korišćena jaja kao vezivni maretijal, što se ionako gladnom stanovništvu nije dopadalo.



Kako bi smirili strasti sa Ugarima, Brankovići su svoju kćer Katarinu udali za grofa Urliha II. Turcima se nije dopao ovaj savez i odmah su zatražili drugu kćer, Maru. Jerini je jako teško pao ovaj rastanak, kao i velikom broju Srba u to vreme, pogotovo jer je Mara odlazila u harem. Ipak mnoge srpske princeze vaspitavane su tako da svojom udajom i uticajem na svog muža pomažu porodici i Srbiji, pa ni Mara nije bila izuzetak. Dugo je vršila uticaj da sultan Murat II pomaže njenoj braći, čak je i podučavala njegovog naslednika Mehmeda II, koji ju je veoma poštovao. Takođe sultan joj je dozvolio da zadrži svoju veru. Marina predaja samo je dodatno opravdala mržnju prema Jerini. Istoričarima nikada nije bila sasvim jasna ova mržnja prema despotici, s obzirom da je kneginja Milica, koja je takođe udala svoju Oliveru za sultana ispala mučenica i svetica.

Slika
Foto: Wikipedia/ Đurađ Branković

Iako su njeni sinovi bili prinuđeni da ratuju za Turke (Grgur je čak i pomagao da se osvoji Solun, rodni grad njegove majke i njegova ujčevina), Turcima to nije bilo dovoljno. Da bi Turci bili sigurni da Brankovići neće sklopiti savez sa Ugarima, Grgur i Stefan su poslati sultanu kao taoci. Uprkos Marinom uticaju i molbi da ih poštedi koja je stigla prekasno, Grgur i Stefan su oslepljeni. Ovo je bio još jedan udarac za nesrećnu Jerinu. Nakon toga morala je da beži na Svetu goru od kuge, a ona i Đurađ su veliki deo svog bogatstva trošili otkupljujući pravoslavne robove od Turaka, ne bi li bar delimično spasili svoj narod. Turska vojska, je uprkos kakvom-takvom savezu odlučila da uđe u Srbiju i osvoji Smederevsku tvrđavu. Grad se predao uglavnom zbog gladi, ne zbog toga jer je tvrđava bila lako osvojiva. Bračni par Branković je pobegao u Zetu, odakle je Đurađ pokušao da traži pomoć od Ugara, ali je i ovaj plan propao.



Kraj života Jerina je dočekala kao monahinja na Rudniku. Posle Đurađove smrti, najmlađi sin Lazar, tada već naslednik i njegova žena Jelena proterali su porodicu iz Smedereva, smatrajući da se od njih krije blago porodice Branković. Jerina je preminula u maju 1457. godine. Smatra se da je otrovana od strane svog najmlađeg sina Lazara. Ne zna se gde je sahranjena, a ne zna se ni kako se Srbijom proširio loš glas o Jerini koja je u narodu, poput svog svekra Vuka Brankovića, ostala prokleta i izdajica.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 25 Sep 2015, 20:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Uzela kuburu i presudila joj: Kneginja Ljubica ubila ljubavnicu kneza Miloša!

Knez Miloš nije nikada iskazao svoje kajanje za učinjene postupke kako u ljubavi, tako i u politici. Kneginja, pak, jeste

Slika

Ljubica Obrenović je bila srpska knjeginja, žena kneza Miloša Obrenovića, i majka kneza Mihaila Obrenovića. Njeno devojačko prezime bilo je Vukomanović, bila je ćerka Radosava i Marije Vukomanović. Glavni posrednik udaje za Miloša Obrenovića bio je Nikola Milićević Lunjevica koji je pregovore oko udaje završio sa Milanom Obrenovićem, bratom kneza Miloša, na četrdeset dana od smrti njenog oca. Kum na venčanju koje bilo 1806. godine bio je Karađorđe, stari svat Lazar Mutap, a ručni dever Nikola Milićević Lunjevica.

Bila je poznata kao stroga i samosvesna, i često je zauzimala sopstveni stav u politici. Zbog toga je nekoliko puta dolazila u ozbiljne sukobe sa knezom Milošem.

Ljubica Obrenović je bila srpska knjeginja, žena kneza Miloša Obrenovića, i majka kneza Mihaila Obrenovića. Njeno devojačko prezime bilo je Vukomanović, bila je ćerka Radosava i Marije Vukomanović. Glavni posrednik udaje za Miloša Obrenovića bio je Nikola Milićević Lunjevica koji je pregovore oko udaje završio sa Milanom Obrenovićem, bratom kneza Miloša, na četrdeset dana od smrti njenog oca. Kum na venčanju koje bilo 1806. godine bio je Karađorđe, stari svat Lazar Mutap, a ručni dever Nikola Milićević Lunjevica.

Bila je poznata kao stroga i samosvesna, i često je zauzimala sopstveni stav u politici. Zbog toga je nekoliko puta dolazila u ozbiljne sukobe sa knezom Milošem.

Najvoljenija srpska carica Milica: Vladarka izuzetne mudrosti i dobrote!

Uoči udaje Ljubica je „bila najviđenija među devojkama iz sve okoline". Čak i ako se preterivalo u opisu Ljubicine lepote, mladi beg Tokatlić imao je dovoljno motiva da se zagleda u stasalu Srezojevčanku. On je pomišljao na njenu otmicu, ali nije se usuđivao da je ostvari, plašeći se gneva svog strica, starog Selim-bega Tokatlića, dobro raspoloženog prema raji.

U nju se zagledao godinu ili dve pre izbijanja Ustanka brat po majci Milana Obrenovića, Miloš Teodorović, potonji srpski knez.

U poznim godinama, dok je boravio u Beču, knez Miloš se setio kako je upoznao Ljubicu. Napuštajući svog zeta Savu, možda 1802. ili 1803. godine, pre nego što se konačno doselio kod polubrata Milana, Miloš je preko Pranjana, na putu za Brusnicu, prošao kroz Srezojevce. Na jednom od srezojevačkih potoka ugledao je Ljubicu i majku, koje su belile platno.

"Tada mi je bilo prošlo 20 godina, a još sam bio kao devojka. Čim videh Ljubicu, ostaše mi oči na njoj. Ona i majka joj, opaziše mene, iziđoše iz vode, i spustiše skute (bejaše ih stid od mene da duboko gaze). Ja pregazih vodu, i, na drugom bregu, sedoh obuvati se. Ošljario sam valjda čitav sahat, samo da duže gledam Ljubicu. E, jest bila lepa za čudo."

Pitanje Miloševe ženidbe postavilo se ponovo tek posle izbijanja Prvog ustanka. Iz kneževe priče saznajemo da je vojvoda Milan isprosio Ljubicu i doveo je u njihov dom. "Kad sam se oženio bilo mi je oko 24 godine."

Miloš i Ljubica uzeli su se u proleće 1804. godine. Milan je pozvao Karađorđa da kumuje. Tad su se Karađorđe i Miloš prvi put sreli i upoznali.

Slika

U autobiografiji knez Miloš kazuje da je s Ljubicom rodio "dece osmoro, to jest, četvoro muških i tako ženskih" (Petar, Petrija, Jelisaveta, Ana, Milan, Marija, Mihailo i Todor). Roditelje su nadživela samo dva deteta, ćerka Petrija i sin Mihailo, a Jelisaveta majku. Knez i kneginja trudili su se da vaspitaju svoju decu, ali zamisao i uloženi napor nisu bili na nivou jedne vladarske porodice. Nijedno njihovo dete nije bilo sistematski obrazovano.
Kneginja Ljubica nije doživela da oženi nijednog sina, ali je dočekala da uda dve ćerke, Petriju i Jelisavetu.
Poznato je da je Knez Milos bio jako neveran. Jednom je tako ukrao iz Turskog roblja lepu Petriju, i doveo je kod Ljubice u Crnuću da joj služi. Svojom lepotom, mladošću, vrednoćom i veštinom u svakom poslu bila je desna ruka kneginje Ljubice, a svojom veselom naravi i šaljivošću unela je vedrinu i svežinu u kneževu kuću. Ona se Ljubici od početka nije dopala.


Petrija je ostala u Crnući i pošto se kneginja Ljubica odselila u Kragujevac 1818. Knez Miloš je do 1817. retko dolazio u Crnuću, ali su njegovi odnosi sa Petrijom počeli pre nego što se Ljubica odselila. Ljubomorna na lepu Petriju, ona je često prebacivala knezu zbog njihovih šala i smeha, dok jednom prilikom nije zatekla muža i Petriju u krevetu. Kneginja se potom preselila s decom i mužem u Kragujevac, odakle je knez češće odlazio i ostajao u Crnući. Početkom 1819. godine Petrija mu je rodila ćerku, kojoj su dali ime Velika.

Kneginja Ljubica dugo nije rađala, ali je početkom 1819. godine bila trudna. To joj je ulilo samopouzdanje i ona je rešila da prekine kneževu ljubavnu romansu. Prethodno je saznala od svojih doušnika, među kojima je bio i Vasa Popović, njen rođak, da se na kneza vrši pritisak da se oženi milosnicom Petrijom. Verovalo se da Ljubica ne može više da rađa, a knezu je bio potreban naslednik. Od Petrije su se mogli nadati muškom detetu.

Slika

Kneginja Ljubica se pojavila u martu 1819. godine u Crnući, iznenadivši kneza i Petriju. Zatekavši Petriju kako namešta sobu, upitala ju je:
"Kome spremaš dve postelje, Petrija?"

"Spremam jednu gospodaru, drugu meni."

"A gde ću ja spavati noćas?"

"Vala Bogu, prostrana je kuća!"

"Zar tako, Petrija?"

"Nisam ti ja kriva što ti Bog nije dao", drsko odgovori mlada, ne obazirući se na Ljubicu.

"A kad meni nije Bog dao, ja ću dati tebi", reče Ljubica i dohvati knežev pištolj kojim je ubila Petriju.


Od Miloševog besa je spaslo samo to što je bila trudna. Ne zna se da je kneginja Ljubica bila neverna svom mužu. Dakle, nije nam poznat nijedan njen ljubavnik. Nije, takođe, poznato ni da li je ikada bila obuzeta takvim iskušenjem, budući da u njenoj sačuvanoj prepisci nema nijednog pisma intimne prirode. Čak nikakva priča, niti anegdota ne upućuje u tom pravcu. Kneginja je, za razliku od kneza, morala mnogo više da vodi računa o svojim moralnim postupcima, jer je strahovala od kneza, a i zato što je stalno bila obuzeta brigom o deci.

Knez Miloš nije nikada iskazao svoje kajanje za učinjene postupke kako u ljubavi, tako i u politici. Kneginja, pak, jeste. Godine 1843, pred smrt, ona se kajala i jadikovala što je ubila Petriju:

"Mnogo greha imam, njih će mi milostivi Bog sve oprostiti, ali što svojom rukom ubih onu ženu, bojim se neće mi nikad oprostiti! Kud me zanese moja ženska pamet? Kad bih ja ubijala sve njegove prijateljice, mogla bih pobiti toliko sveta! Grešna druga, šta učinih!"

1842. godine došlo je do smene vlasti u Srbiji, sa dinastije Obrenovića na dinastiju Karađorđevića. Ljubica je umrla 26. maja 1843. u progonstvu u Novom Sadu, tada Austrijskom carstvu. Sahranjena je u manastiru Krušedol na Fruškoj Gori.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 25 Sep 2015, 20:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Prerana smrt kneginje Zorke (26): Obistinile se njene poslednje reči!

Kneginja Zorka, najstarija ćerka crnogorskog kralja Nikole I Petrovića živela je samo 26 godina, ali je za to vreme ostavila neizbrisiv trag u srpskoj i crnogorskoj istoriji

Slika

Kneginja Zorka je bila najstarija ćerka crnogorskog knjaza, kasnije kralja Nikole I Petrovića i supruga Petra I Karađorđevića (koji je bio kralj Srbije, od 1903. do 1918. i kralj Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do 1921. godine).

Rođena je 1864. godine na Cetinju. Na krštenju na dan Svetog Save dobila je ime Ljubica, kum je bio srpski knez Mihailo Obrenović koga je u Cetinju na krštenju zastupao državni savetnik Đorđe Đoša Milovanović (1813—1885). Radi uspostavljanja dobrosusedskih odnosa Srbije i Crne gore i ostvarenja narodnog jedinstvo, da Ljubica-Zorka kako se kneginja nazva na krštenju-bude simbol ljubavi i Zore novog vremena. Bila je prvo od ukupno dvanaestoro dece crnogorskog kneza Nikole I Petrovića i kneginje Milene.


Svoje detinjstvo provodi na Cetinju do 11 godine, gde su je učili cetinjski učitelji i Švajcarkinja, gospođa Najkom. Kneginju Zorku su 1875. poslali u Rusiju da u Smoljnskom Institutu (gde su se vaspitavale devojke iz najuglednijih porodica ruske aristokratije) nastavi svoje školovanje. Po završetku školovanja vraća se na Cetinje. Početkom 1883. na Cetinje dolazi knez Petar Karađorđević. Namera mu je bila da se na Cetinju oženi, zbliži sa Crnogorcima i da se tu doseli i živi sa porodicom.

Zaprosio je mladu i lepu kneginju. Dolazak Petra Karađorđevća na Cetinje i njegova veridba s kneginjom Zorkom Petrović-Njegoš nije bila po volji protivnicima ovih dveju dinastija, ali je zato taj čin s radošću prihvatio srpski i crnogorski narod koji je u krvnom srodstvu gledao potvrdu za buduću zajednicu. U Cetinjskom manastiru 30. jula 1883. godine obavljeno je venčanje kneginje Zorke (koja je tada imala 19 godina) i Petra Karađorđevića (39 godina). Svadbeno veselje, kao i prethodna veridba, priređena je po narodnoj tradiciji, s mnogobrojnim gostima koji su jedva mogli da se smeste na mali prostor Cetinja.

Knez Petar i kneginja Zorka otputovali su na dan venčanja po podne, za Pariz, na svadbeni put. Po povratku s puta, kneževski par se nastanio na Cetinju. Tu u cetinjskom miru podizali su decu. Kneginja Zorka je Petru I Karađorđeviću rodila petoro dece:

- Jelenu, rođena 23. oktobra (4. novembra) 1884. godine. Bila je supruga velikog kneza Ivana Konstantinoviča – koja je s decom 1917. godine srećno izbegla sudbinu carske porodice zahvaljujući svojoj hrabrosti i snalažljivosti kao i pomoći srpskog poslanika u Sankt Petersburgu, Miroslava Spalajkovića, dok je njen suprug kao najbliži rođak carske porodice Romanov streljan. Umrla 1962.


- Milenu, rođena 28. aprila 1886, umrla kao dete 21. decembra 1887.

- Đorđa, rođen 27. avgusta (8. septembra) 1887, a koji je jedini živeo i umro u otadžbini, u Srbiji. 1909. odustao od svog prava na kraljevstvo u korist svog mlađeg brata Aleksandra. Umro 1972.

- Aleksandra, rođen 4.decembra (16. decembra) 1888, nazivan viteški kralj Aleksandar Ujedinitelj. Bio je drugi kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1921-1929), a kasnije i Kraljevine Jugoslavije (1929—1934). Grupa zaverenika ga je ubila u Marseju, 1934.

- Andriju, rođen i umro 1890. godine.

Karađorđevići su živeli na Cetinju, a onda je cetinjska rezidencija postajala sve tesnija. Odlučili su da sagrade novu na barskoj obali. Nazvana je Topolica, po Petrovom rodnom mestu Topola u Srbiji i ista se nalazi na barskoj rivi. Na dva visoka jarbola, u uglovima dvorišta, viorile su se srpska i crnogorska zastava.

Slika
Foto: Wikipedia

Glavna preokupacija kneginje Zorke za života bila je da njen suprug postane kralj Srbije, te je stalno bila trudna u nameri da pretendentu na srpski presto ostavi što više potomaka. Umrla je 4. marta 16. marta 1890. godine, na porođaju poslednjeg sina Andreje, koji je takođe preminuo nekoliko dana posle svoje majke. U želji da pomogne svojoj supruzi, Petar I pozvao je lekare iz Beča, ali nesrećnoj kneginji nije bilo pomoći. Umrla je sa rečima: "Biće kralj!" misleći na Petra Karađorđevića, što se i ostvarilo 13 godina kasnije nakon Majskog prevrata.
Sahranjena je na Cetinju, kod manastira Sveti Petar, ali kada je izgrađen Oplenac, zadužbina kralja Petra I, preneta je 15. marta 1912. godine. Iako je kratko živela, kneginja Zorka je ostavila veliki trag u istoriji kao spona Srbije i Crne Gore i kao majka jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića.

Trinaest godina posle njene smrti, njen otac, Nikola I, čestitao je 6. juna 1903. godine svome zetu Petru Karađorđeviću dolazak na presto Srbije ovom depešom: "Naše jednomišljenje i krvna veza koja nas spaja jemstvo je Srpstvu za večito i nerazdjeljivo bratstvo Srbije i Crne Gore. To će bratstvo ostati na vijekove svijetlo, sveto, nepomućeno i spasavajuće za naš narod. Za to se bratstvo za prestolom Višnjega mole duše naših srpskih mučenika; tome bratstvu i slozi srpskoj bdiće i anđeoska duša moje Zorke, tvoje supuge, čija krv i ljubav vezaće navijek tvoje i moje sinove".


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 08 Okt 2016, 00:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Žrtvovale su sve za zemlju i narod: Ovo je 10 najvećih vladarki Srbije (FOTO)

Inteligentne i sposobne, pridobijale su neprijatelje često žrtvujući ono što im je bilo najvrednije

Slika
Foto: Pixabay, Ilustracija: Vladarka

1. Olivera Hrebeljanović

Nikada nije vladala Srbijom, nikada nije bila ni žena nekoga od srpskih vladara, ali se zbog svoje nesvakidašnje sudbine mora naći na ovoj listi.

Slika
Foto: Wikipedia, Olivera Hrebljanović

Olivera je bila najmlađa ćerka Lazara i Milice i rođena je oko 1373. godine. Nakon bitke na Kosovu, jedan od turskih uslova za Srbiju je bio da se Olivera uputi u Bajazitov harem. Uz sve ostale uslove, to je teška srca prihvaćeno. Legenda kaže da je put koji vodi ka Istanbulu prekrivan ružama od strane naroda koji je bio svestan koliku žrtvu Olivera podnosi za svoj narod.

Na samom dvoru, u haremu koji je brojao preko 100 žena, Olivera se uspela izboriti za Bajazitovu naklonost i bila jedna od četiri zakonite sultanove žene. Svoj uticaj na Bajazita, koji nije bio mali, koristila je kako bi pomagala svome bratu, despotu Stefanu, i srpskom narodu. Nikada nije prešla u islam.

Godine 1402. se desio poraz Bajazita kod Angore, i on i Olivera padaju u zarobljeništvo mongolskog emira Tamerlana. Odatle je brat Stefan Lazarević otkupljuje 1403. Sve do njegove smrti 1427. bila mu je verni pratilac i savetnik na dvoru u Beogradu.

Tačan datum njene smrti se ne zna, umrla je negde posle 1443. godine, a njeno žrtvovanje za svoj narod dugo je ostalo upamćena. Na žalost, ne dovoljno dugo, jer se danas princeza Olivera i njena sudbina retko spominju.

2. Teodora Smilec

Teodora, prva supruga Stefana Uroša III Dečanskog, bila je bugarska princeza. Njen otac Smilec je u periodu od 1292. do 1298. bio bugarski car. Za Dečanskog se udala još dok je on nosio titulu mladog kralja i upravljao Zetom.

Godine 1314, nakon neuspele Stefanove pobune protiv oca, kralja Milutina, zajedno sa sinovima Dušanom i Dušmanom (Dušicom) prati oslepljenog muža u izgnanstvo u Carigrad. Tamo je Stefanova porodica, pod nadzorom vizantijskog cara Andronika II Paleologa, Milutinovog tasta, boravila sedam godina.

Uz posredovanje srpske crkve, zatočenici se vraćaju u Srbiju i sve do Milutinove smrti ostaju u župi Budimlje. Dočekala je da njen suprug ponese kraljevsku krunu nakon dinastijskih borbi.

Srpska kraljica je bila od januara do oktobra 1322. godine, kada je umrla. Sahranjena je u manastiru Banjska. Do nas je dospeo i njen prsten koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.

Slika
Foto: Wikipedia, Teodora Smilec

3. Jelena Anžujska

Ne može se svaka država pohvaliti da je među svojim vladarkama imala italijansko/francusku princezu (danas se dosta govori da je ona bila mađarskog porekla, ali se to sa sigurnošću ne zna).

Jelena Anžujska je bila supruga kralja Stefana Uroša Prvog, sina Stefana Prvovenčanog. Najverovatnije je rođaka Karla I, kralja Napulja i Sicilije, koga je u pismu nazivala rođakom.

Princeza Jelena u Srbiju je došla oko 1250. godine, kada je mladi Uroš u njenu čast po čitavoj Ibarskoj dolini posadio stabla jorgovana, njeno omiljeno cveće. I sam vladar bio je svestan njenog političkog značaja, ali i njene nadaleko čuvene lepote, te joj se hteo umiliti dolinom jorgovana, koja se i danas prostire od Kraljeva ka Novom Pazaru.

Podigla je katoličke crkve u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru, obnovila mnoge srpske manastire i izgradila Gradac na Ibru.

Malo je kraljica u istoriji Srbije koje su imale toliki uticaj na vođenje spoljne i unutrašnje politike u Srbiji. Uticala je na svoga muža i kasnije na svoje sinove, srpskog kralja Dragutina i srpskog kralja Milutina, da održavaju dobre odnose sa dalmatinskim primorskim gradom-državom Dubrovnikom.

U vreme kada je kralj Stefan Dragutin zbacio svoga oca Stefana Uroša I Nemanjića sa kraljevskog trona 1277, i Srbiju podelio na tri dela – između sebe, svoje majke Jelene Anžujske i svog brata Milutina – Jelena Anžujska je suvereno zavladala velikim delom Srbije kao prava vladarka. Jedno vreme, ona je vladala oblastima Zete, Trebinja, Plava i gornjeg Ibara (u današnjoj Hercegovini i Crnoj Gori).

Nakon smrti muža, zamonašila se u crkvi Svetog Nikole na Skadru, koji je takođe osnovala, gde je i umrla 1314. godine. Sahranjena je u manastiru Gradac.

Legenda kaže da se tri godine nakon smrti u snu javila jednom monahu i da su po otvaranju njenog groba otkrili očuvano telo, nakon čega je proglašena sveticom. Sa kraljem Urošem je imala četvoro dece: Dragutina, Milutina, Stefana i Brnču.

Slika
Foto: Wikipedia, Jelena Anžujska

4. Olga Karađorđević

Kneginja Olga je bila udata za kneze Pavla. Rođena u dvorcu Tatoj kao prva od tri kćeri grčkog kneza Nikole i ruske Velike kneginje Jelene. Unuka Velikog kneza Vladimira, praunuka imperatora sve Rusije Aleksandra II.

Kneza Pavla je upoznala jula 1923. u Londonu. Ubrzo su se verili i venčanje je bilo zakazano za ponedeljak, 22. oktobra u Beogradu. Interesantno je da je kum na venčanju bio vojvoda od Jorka, potonji engleski kralj Džordž VI.

Sa knezom Pavlom i decom prognana je iz zemlje 27. marta 1941. godine, nakon vojnog puča. U Atini su predati britanskim vlastima, koje su ih otpremile u Keniju, u nenaseljenu oblast, u džungli pored jezera Naivaša. Krajem avgusta 1942. muž njene sestre Marine, vojvoda od Kenta, izgubio je život u avionskoj nesreći. Kralj Džordž VI je od Čerčila dobio dozvolu da ona doputuje u Englesku. U januaru 1943. se vratila u Keniju i zatekla muža iscrpljenog od bolesti. Početkom juna, zalaganjem južnoafričkog generala Smatsa, dozvoljeno im je da napuste Keniju i presele se u Johanesburg. Tek u februaru 1948. vratili su se u Evropu, najpre u Ženevu, a zatim, od 1949, u Pariz.

Odlukama raznih narodnih i sličnih sudova sve joj je u Srbiji oduzeto, proglašena je neprijateljem i zabranjen joj je povratak. A bila je žena čoveka koji je pokušao da izbegne najgore za svoj narod. Da li je bio u pravu ili ne, pokazaće vreme . Umrla je 1997. u Parizu, sahranjena pored muža i sina Nikole, da bi 2012. njeni posmrtni ostaci bili preneti na Oplenac.

Slika
Foto: Wikipedia, Olga Karađorđević

5. Jerina Branković (Prokleta Jerina)

Tek se pre par godina počelo spekulisati o pozivnoj strani ličnosti nesrećne despotice Jerine Branković. Pet vekova je narod slušajući o njoj uz gusle stekao utisak da je unesrećila Srbiju i svoju porodicu, a Jerina je zapravo u jednom trenutku za svoju državu žrtvovala nešto najdragocenije što je imala – svoju decu.

Rođena u grčkoj porodici Kantakuzina, na samom početku petnaestog veka, Jerina se sa samo petnaest godina udala za srpskog despota Đurđa Brankovića. Iako je bio dvadeset godina stariji od nje, neki izvori tvrde da je par imao mnogo zajedničkih interesovanja koja su dovela do toga da se u braku između Đurđa i Jerine razvije jaka ljubav.

Prvi sin im je preminuo kao trinaestogodišnjak. Imali su još i sinove Grgura, Stefana i Lazara, i ćerku Katarinu. Što se tiče Mare, nije poznato da li je ona njihova ćerka ili pak kći iz prvog braka despota Đurđa.

Pošto je bio prinuđen da Ugarima ustupi Beograd, Đurađ je morao da premesti svoju prestonicu. Tako je dobio dozvolu da počne sa izgradnjom Smedereva. Veliku ulogu u izgradnji imala je sama despotica, koja je dovela neimare iz Grčke da tvrđavu grade po uzoru na carigradske, a u tome je pomagao i njen brat Toma.

Kako je narod bio prinuđen da gradi, mnogima se u startu nije dopadalo što će učestvovati u ovom poduhvatu. U izgradnji su korišćena jaja kao vezivni materijal, što se ionako gladnom stanovništvu nije dopadalo. Narod je svu krivicu za težak život tokom izgradnje Smedereva i pred sam konačan pad despotovine pripisao Jerini.

Jerina je svoju ćerku Katarinu udala za grofa Urliha II, kako bi se oslobodila pritiska sa severa. Turcima se nije dopao ovaj savez i odmah su zatražili drugu kćer, Maru. Jerini je jako teško pao ovaj rastanak, kao i velikom broju Srba u to vreme, pogotovo jer je Mara odlazila u harem. Ipak, mnoge srpske princeze vaspitavane su tako da svojom udajom i uticajem na svog muža pomažu porodici i Srbiji, pa ni Mara nije bila izuzetak.

Dugo je vršila uticaj da sultan Murat II pomaže njenoj braći, čak je i podučavala njegovog naslednika Mehmeda II, koji ju je veoma poštovao. Sultan joj je čak dozvolio da zadrži svoju veru.

Marina predaja samo je dodatno opravdala mržnju prema Jerini. Istoričarima nikada nije bila sasvim jasna ova mržnja prema despotici, posebno s obzirom na to da je kneginja Milica, koja je takođe udala svoju ćerku Oliveru za sultana u narodu zapamćena kao mučenica i svetica. Turcima ni to nije bilo dovoljno, nego su zatražili Jerinina dva sina Grgura i Stefana kao taoce. Uprkos Marinom uticaju i molbi da ih poštedi, koje su stigle prekasno, Grgur i Stefan su oslepljeni.

Turska vojska je uprkos svemu odlučila da uđe u Srbiju i osvoji Smederevsku tvrđavu. Grad se predao uglavnom zbog gladi, ne zbog toga jer je tvrđava bila lako osvojiva.

Bračni par Branković je pobegao u Zetu, odakle je Đurađ pokušao da traži pomoć od Ugara, ali je i ovaj plan propao. Kraj života Jerina je dočekala kao monahinja na Rudniku. Posle Đurađove smrti najmlađi sin Lazar, tada već naslednik, i njegova žena Jelena proterali su porodicu iz Smedereva, smatrajući da se od njih krije blago porodice Branković.

Jerina je preminula u maju 1457. godine. Smatra se da je otrovana od strane svog najmlađeg sina Lazara. Ne zna se gde je sahranjena, a ne zna se ni kako se Srbijom proširio loš glas o Jerini koja je u narodu, poput svog svekra Vuka Brankovića, ostala prokleta i izdajica.

Slika
Foto: Wikipedia, Jerina Branković

6. Carica Jelena

Jelena je bila bugarska princeza, sestra bugarskog cara Jovana Kantakuzina, i srpska carica, žena cara Dušana. Kao ženu najmoćnijeg vladara loze Nemanjića, pratile su je raznorazne priče i nagađanja. Iako je ovo možda najskladniji brak Nemanjića, car Dušan je ipak bračnu sreću skupo platio. On je jedini Nemanjić koji nije svetac, a kao jedan od glavnih razloga uzima se činjenica da je odveo ženu na Svetu Goru mada ni oceubistvo i uzdizanje Ohridske arhiepiskopije na rang patrijaršije nisu pomogli).

Slika
Foto: Wikipedia, Carica Jelena

Zvanično opravdanje za boravak carice Jelene na Svetoj Gori jeste činjenica da su bežali od kuge, ali ni to nije bio dovoljno jak razlog za narušavanje običaja i zakona Svete Gore.

Katolički izvori mrze Jelenu Kantakuzin, a kako i neće kada je bila žena pravoslavnog cara osvajača. Mavro Orbin za nju kaže: „Perverzna dama, neprijatelj katolika“. Sa druge strane, prema vizantijskim izvorima, Jelena je bila verna i smerna žena koja je pratila muža u ratnim pohodima, na Solun i protiv Bosne. Neki izvori tvrde da je Dušan hteo da se rastavi od nje jer nije imala dece i 1336. je započeo pregovore o ženidbi ćerkom nemačkog cara Fridriha Lepog. Već u zimu 1336. ili u proleće 1337. Jelena je na sumnjiv način dobila sina Uroša, i tako učvrstila svoj položaj na dvoru.

U više povelja Dušan pominje Jelenu kao „hristoljubivu“ i „blagodarovnu“. Mnogo je čitala i monasi po manastirima su za nju prepisivali mnogobrojne knjige. Nedugo posle smrti cara Dušana, carica Jelena se zamonašila kao monahinja Jelisaveta. I kao monahinja je nastavila sa političkim delovanjima.

Tako je, aprila 1357. godine, bila prisutna i vrlo aktivna na državnom saboru u Skoplju, kada je, njenom zaslugom, Uroš dobio široku podršku vlastele, koja je podržala njega, a ne Simeona.

Posle smrti sina Uroša, carica majka Jelena je, očekivano, izgubila svaku volju za životom. Odrekla se političke aktivnosti i podvrgla strogom isposničkom životu. Umrla je novembra meseca 1376. godine. Sahranjena je kraj cara Dušana, u njegovoj zadužbini, manastiru Sveti arhangeli kod Prizrena.


7. Natalija Obrenović

Natalija Petrovna Keško rođena je 14. maja 1859. godine u Firenci. Bila je rusko-moldavskog porekla. Otac joj je po poreklu bio iz Rusije, a majka iz Moldavije. Bez oca je ostala sa šest godina, a majka joj je umrla kada je Natalija navršila petnaest godina.

Posle majčine smrti Natalija je sa bratom i dve sestre ostala da živi u Rusiji. Završila je devojačku školu u internatu za ćerke aristokrata u Parizu. Kada je imala 17 godina, Natalija se verila sa knezom Milanom Obrenovićem. Oni su se 17. oktobra venčali u Beogradu. Naredne godine rođen je prestolonaslednik Aleksandar Obrenović. Drugi sin Milana i Natalije, Sergije, umro je ubrzo posle rođenja. Godine 1882. Srbija je postala kraljevina, te je kneginja Natalija postala kraljica.

Zbog Milanovog lagodnog života, odavanju kocki i brojnim neverstvima, kralj i kraljica počeli su se udaljavati jedno od drugog. Njihovi karakteri bili su različiti, ali i odnos prema vladarskim obavezama. Naime, dok je kraljica bila odgovornija i čvršća, kralj je neretko pokazivao neodgovornost i opušteniji odnos prema vlasti. Osim toga, kraljica Natalija bila je naklonjena Rusiji, a kralj Milan oslonac je tražio na strani Austrije. Brojne razmirice dovele su do toga da je 1887. godine kralj želeo da kraljica napusti Srbiju, uvidevši da mu ona može ugroziti položaj i politički uticaj. Dogovor je bio da kraljica ima pravo da leto provede u Srbiji, ali je potom morala da napusti zemlju na godinu dana.

Godine 1888, po njenom povratku u Srbiju, kraljica Natalija i kralj Milan zvanično su se razveli. Kraljica se posle konačnog razlaza sa kraljem preselila u Bijaric u vilu „Sašino“.

Tokom izgnanstva samo je povremeno viđala sina Aleksandra. Pošto je kralj Milan abdicirao 1889. godine i napustio Srbiju, vratila se u zemlju. U maju 1891. godine kraljica Natalija biva proterana iz Srbije. Kada je na vlast stupio kralj Aleksandar 1893. godine, odbila je da se vrati u Beograd. Ona se tek dve godine kasnije, tj. 1895, vratila u Srbiju. U zemlji je boravila samo kada u njoj nije bio kralj Milan. Povremeno se vraćala u Srbiju kako bi se viđala sa sinom.

Međutim, uvidevši da se kralj Aleksandar zaljubio u njenu dvorsku damu Dragu Mašin, zaoštrila je odnose i sa sinom. Kraljica Natalija oštro se protivila sinovljevoj ženidbi sa Dragom. No, uprkos protivljenju majke, mnogobrojnih prijatelja i političara, 1900. godine kralj Aleksandar sklopio je brak sa Dragom Mašin.

Kraljica Natalija prešla je u katoličanstvo 1902. godine i nije se više vraćala u Srbiju. Svoj imetak poklonila je Univerzitetu u Beogradu, a ne svom sinu. Godine 1903. ubijeni su njen sin kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga Mašin, a na čelo Srbije stupila je dinastija Karađorđević.

Ono što je malo poznato jeste da je posle Majskog prevrata 1903. godine sva imovina porodice Obrenović pripala Nataliji Obrenović. Postala je veliki dobrotvor. Svojim testamentom velika imanja u Srbiji zaveštala je Beogradskom univerzitetu i manastirima i crkvama koji su zadužbine Obrenovića. A jedan deo u novcu i umetničkim slikama odredila je živim potomcima Jakova Obrenovića, brata kneza Miloša Obrenovića.

Kraljica Natalija je 1903. godine želela da imovinu u Srbiji pokloni porodici Jakovljević, ali oni nisu smeli da to prihvate iz straha od tadašnje dinastije Karađorđević, pa je tako više od 7.700 hektara šume dato Beogradskom univerzitetu.

Sadržina testamenta nije poznata i o tome postoje samo nagađanja. Umetnine se nalaze po muzejima i privatnim kolekcijama. Ono što se sa sigurnošću može reći je da je sačuvan lični dnevnik kraljice Natalije.

Slika
Foto: Wikipedia, Natalija Obrenović

8. Zorka Karađorđević

Kneginja Zorka je bila najstarija ćerka crnogorskog knjaza, kasnije kralja Nikole I Petrovića, i supruga Petra I Karađorđevića (kralj Srbije od 1903. do 1918. i kralj Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. do 1921. godine).

Rođena je 1864. godine na Cetinju. Na krštenju je, na dan Svetog Save, dobila ime Ljubica. Kum je bio srpski knez Mihailo Obrenović, koga je u Cetinju na krštenju zastupao državni savetnik Đorđe Đoša Milovanović (1813—1885). Bila je prvo od ukupno dvanaestoro dece crnogorskog kneza Nikole I Petrovića i kneginje Milene.

Početkom 1883. na Cetinje dolazi knez Petar Karađorđević. Namera mu je bila da se na Cetinju oženi, zbliži sa Crnogorcima i da se tu doseli i živi sa porodicom. Zaprosio je mladu i lepu kneginju. Dolazak Petra Karađorđevića na Cetinje i njegova veridba s kneginjom Zorkom Petrović-Njegoš nije bila po volji protivnicima ovih dveju dinastija, ali je zato taj čin s radošću prihvatio srpski i crnogorski narod, koji je u krvnom srodstvu video najavljivanje buduće zajednice.

U Cetinjskom manastiru 30. jula 1883. godine obavljeno je venčanje kneginje Zorke (koja je tada imala 19 godina) i Petra Karađorđevića (39 godina). Kneginja Zorka je Petru I Karađorđeviću rodila petoro dece: Jelenu, Milenu, Đorđa, Aleksandra i Andriju.

Glavna preokupacija kneginje Zorke za života bila je da njen suprug postane kralj Srbije, te je stalno bila trudna u nameri da pretendentu na srpski presto ostavi što više potomaka.

Umrla je 4. marta (16. marta) 1890. godine, na porođaju poslednjeg sina Andreje, koji je takođe preminuo nekoliko dana posle majke.

U želji da pomogne svojoj supruzi, Petar I pozvao je lekare iz Beča, ali nesrećnoj kneginji nije bilo pomoći. Sve ovo je Petra navelo da promeni svetitelja zaštitnika porodice. Umrla je sa rečima: “Biće kralj!”, misleći na Petra Karađorđevića, što se i ostvarilo 13 godina kasnije, nakon Majskog prevrata.

Sahranjena je na Cetinju, kod manastira Sveti Petar, ali kada je izgrađen Oplenac, zadužbina kralja Petra I, preneta je tamo 15. marta 1912. godine. Iako je kratko živela, kneginja Zorka je ostavila veliki trag u istoriji kao spona Srbije i Crne Gore i kao majka jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića.

Slika
Foto: Wikipedia, Zorka Karađorđević

9. Draga Obrenović (Mašin)

Rodila se 23. septembra 1866. godine u Gornjem Milanovcu. Otac joj je bio Panta Lunjevica, potomak poznate trgovačke porodice. Roditelji su počeli da joj traže priliku za udaju još dok je bila u školi. Njihov izbor bio je Svetozar Mašin, tridesetdvogodišnji inženjer. Draga ga nije htela. Zamišljala je da će se udati iz ljubavi, da će ta ljubav biti nalik njenoj prvoj i do tada jedinoj ljubavi prema Bogdanu Popoviću, jednom od naših najznačajnijih književnih kritičara, ali je na kraju udovoljila roditeljima.

Za Svetozarom je išla priča da je alkoholičar i iako je bio dobar inženjer imao je skromnu platu. Draga Lunjevica i Svetozar Mašin venčali su se 1883. godine u beogradskoj Sabornoj crkvi. Posle venčanja svatovi su pozvani na igranku u bašti kod Narodne skupštine. Prisutni su hvalili nevestinu ljupkost, lepotu i mladost. Pričalo se da je u fijakeru tuda prolazio sedmogodišnji Aleksandar Obrenović, i da je mahao svatovima obradovan što vidi mladu.

Brak Mašinovih trajao je tri godine. Živeli su skromno, Draga je pratila muža po terenima ili je, čekajući ga da se vrati s nekog istraživanja, živela kod svekra u Beogradu. Dece nisu imali, a po nekim svedočenjima Draga je jednom bila trudna. Svetozar Mašin umro je na terenu 1886. godine. Lekari su napisali da je umro od srčane kapi, a ljudi su pričali da je imao epileptični napad zbog velike količine alkohola.

Draga se vratila svojoj porodici, živela je s majkom, braćom i sestrama u očevoj kući. Posle smrti oca preuzela je brigu o porodici. Njena penzija koju je primala nakon muževljeve smrti, i penzija koju je primala njena majka, bile su nedovoljne za pristojan život porodice. Da bi spasla porodicu nemaštine, iskoristila je dinastijske veze svog oca i postala je dvorska dama kraljice Natalije. Pratila je Nataliju i kada je bila proterana iz Srbije. U početku je njihov odnos bio veoma prisan, da bi zahladneo posle jedne posete kralja Milana Nataliji za koju je, izgleda Draginom krivicom, saznao ceo Beograd.

Kralj Aleksandar upoznao je Dragu Mašin u Bijaricu 1894. godine. U bliži dodir s njom došao je posle davljenja u moru. Naime, 1895. godine, prilikom jutarnjeg kupanja u Toskanskom zalivu, iznenadna plima ugrozila je život kralja i ljudi iz njegove pratnje. Nakon toga kralj je zakucao na vrata sobe majčine dvorske dame i upitao je da li je strahovala za njega. Bio je to nedvosmislen znak da mu je stalo do nje i da očekuje da mu ta naklonost bude uzvraćena, bez obzira što je od njega bila starija dvanaest godina. Kada se ta veza produbila i krenula razvijati ka braku, pristalice Karađorđevića, ali i sam Milan, bili su protiv nje. Prvenstveno zbog razlike u godinama.

Kralj Aleksandar je zakazao venčanje sa Dragom Mašin za 23. jul 1900. i pozvao sve dobronamerne građana da vide za kraljicu pravu Srpkinju, označivši novu politiku da se srpski vladari žene Srpkinjama, a ne više inostranim princezama. Mesec dana posle venčanja kralj Aleksandar je objavio da je kraljica u blagoslovenom stanju. Francuski lekar Kol je, pod sumnjivim okolnostima, utvrdio trudnoću staru četiri do pet nedelja. Kraljica je počela da se goji.

Ponašala se kao bremenita žena. Poslednjih meseci trudnoće dvor je bio prepun poklona za bebu. Za sledeći pregled pozvani su lekari iz Rusije. Prisustvovao je i Kole. Zaključak lekara bio je da „porođaj ne može da se očekuje”. Tako je kraljica Draga, uz sve što su joj pripisivali, postala oličenje neplodnosti i najpoznatija nerotkinja naše prošlosti.

Kako je nezadovoljstvo kraljevskim parom raslo, ovakav ishod nije bio od pomoći. Na kraju, 1903. je izvršen Majski prevrat u kojem su ubijeni i kralj i kraljica. Njihova tela su odmetnuti oficiri izmasakrirali i bacili sa balkona dvora. Šta su joj zamerali? Tačan odgovor bio bi: sve. Daleko od toga da je bila savršena, ali sve je prisutnije mišljenje da je narod neopravdano u njoj video krivca za lošu vlast kralja Aleksandra.

Slika
Foto: Wikipedia, Draga Obrenović Mašin

10. Marija Karađorđević

Kraljica Marija, žena kralja Aleksandra I, bila je omiljena u narodu. Savremenici kažu da je ona bila sve što je narod u tom trenutku želeo od vladarke – dobra supruga, požrtvovana majka, vredna domaćica i dostojanstvena kraljica, koja je za svakoga imala blagu reč.

Rođena je kao treće dete rumunskog kralja Ferdinanda. Rumuni u lukama na Dunavu i dan-danas goste iz Srbije oslovljavaju sa „kuskre“, što se prevodi kao „prijatelju“ i „prijo“, a sve zbog braka njihove princeze Marije i Aleksandra Karađorđevića.

Bila je imenjakinja sa svojom majkom, ali je ubrzo dobila nadimak Minjon. Neki kažu da je to zbog toga što je bila ‘slatka kao minjon’. Drugi kažu da je nadimak dobila po nazivu opere koju je njena majka gledala neposredno pre nego što ju je rodila. Pored toga što je bila lepa, reč je bila o veoma obrazovanoj dami – školovala se po najprestižnijim školama, a osim rumunskog govorila je tečno engleski, nemački i francuski jezik, a posle udaje i srpski.

Svadbi Aleksandra I i Marije 1922. prisustvovala je i delegacija iz Austrije, iako je pre samo 4 godine naša zemlja bila u ratu sa njom. Sa druge strane, delegaciji Bugarske bio je zabranjen dolazak na svečanost.

Kraljica Marija i kralj Aleksandar uskoro su postali uzor za sve evropske kraljevske parove. Živeli su skladno i povučeno, a brak je krunisan trojicom sinova – Petrom, Tomislavom i Andrejem. Njenu sreću pomutila su dva događaja – atentat na kralja Aleksandra u Marseju 1934. i beg iz zemlje 1941 godine. Ispostaviće se da se nikada više u Srbiju nije vratila.

U izgnanstvu je živela prilično skromno, neretko prodajući porodični nakit kako bi platila najosnovnije račune. Njen poslednji službeni snimak urađen je da bi se javnosti prikazala njena izuzetno vredna dijadema, koja je ponuđena na prodaju.

U ratnim godinama, za kraljicu Mariju čulo je malo ljudi u okupiranoj zemlji. A ipak, ona je neumorno radila za njih – preko Komiteta Crvenog krsta, do kraja 1943. godine, zarobljenicima u logorima širom zaraćene Evrope upućeno je oko 7,5 miliona kilograma pošiljki, od čega oko 5,5 miliona kilograma hrane. Kako okupator ne bi saznao ko zapravo šalje pakete, kraljica ih je potpisivala kao Marija K. Đorđević.

Malo je poznato da je bila veliki zaljubljenik u automobile, a i prva žena u kraljevini koja je imala vozačku dozvolu. Kraljica Marija umrla je u 61. godini. Opelo joj je po pravoslavnim običajima služeno u hramu Svetog Save u Londonu, koji je ona podigla.

Sahranjena je u Vindzoru, blizu groba engleske kraljice Viktorije, svoje prabake. Njeni ostaci danas počivaju na Oplencu, u porodičnoj crkvi dinastije Karađorđević.

Slika
Foto: Wikipedia, Kraljica Marija Karađorđević


newsweek

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 22 Dec 2016, 00:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Napaćena srpska kraljica, brak je upropastio: Trpela starijeg muža, svekrvu i rođenu majku!

Simonida je bila klasičan zalog mira, data kralju sa samo pet godina

Slika

Simonida (1294-1345) je imala samo pet godina kada je njen otac, vizantijski car Andronik Paleolog, poslao na srpski dvor. Mala princeza bila je zalog mira i nevesta Stefana Uroša Drugog Milutina, koji je tada imao nepunih pedeset, nekoliko brakova iza sebe i odraslu decu.

Venčanje je obavio ohridski arhiepiskop Makarije u proleće 1299. Srbima je, u ime miraza, priznata osvojena teritorija iznad famozne linije Ohrid – Prilep – Štip. Simonida je tako postala Srpkinja i četvrta žena 40 godina starijeg kralja Milutina, uprkos tome što je na dvoru Nemanjića bio jak otpor prema braku sa vizantijskom princezom.

Srpski kralj Milutin, deda Dušana Silnog i otac Stevana Prvovenčanog, imao je poseban odnos prema ženama. Obožavao ih je, a Simonida je bila malo dete. Ipak, tadašnjeg patrijarha Jovana je najviše brinulo pitanje njenog pravnog položaja, pošto je Milutin sa Andronikovom ćerkom sklopio četvrti brak, koji pravoslavna crkva nije smatrala kanonskim.

Dve decenije ona je "trpela" kralja, za nju veoma starog čoveka. Ni svekrva, čuvena Jelena Anžujska, nije je volela, jer nije volela Vizantiju. Trpela je i rođenu majku, caricu Irinu, koja je pokušavala da iskoristi njen položaj na dvoru moćnog kralja Milutina.

O Simonidinom bračnom životu sa Milutinom nije sačuvano mnogo dokumenata, tek nekoliko zapisa. Prema sporazumu, kojim je srpsko-vizantijska granica povučena linijom Ohrid-Štip-Veles, Simonida je trebalo da bude vaspitana na srpskom dvoru sve dok ne bude bila dovoljno zrela da preuzme bračne obaveze. U Srednjem veku, mlade plemkinje su postajale punoletne obično sa 12 godina i tada su najčešće udavane.

Po Pahimerovim rečima, prilikom prvog susreta Milutin je, suprotno običajima, sišao sa konja i Simonidu dočekao "pre kao gospodaricu, nego kao suprugu". Taj detalj otkriva koliko je Milutin, iskusni političar i prekaljeni ratnik, pridavao ovom braku. To je bio prvi, a pokazaće se i jedini brak, koji je jedan srpski vladar sklopio sa ćerkom vizantijskog cara.

Spisak znamenitih antipalamita, otkriva da se Simonida tokom 14. veka živo interesovala za teološka pitanja i maštala o tome da se zamonaši. Kada joj je majka Irina naprasno umrla, mlada srpska kraljica je otišla na njenu sahranu u Carigrad i rešila da se ne vrati mužu.

Pojavila se u monaškoj rizi pred Milutinovim ljudima. Njihovo zaprepašćenje i zbunjenost presekao je Simonidin polubrat, despot Konstantin Paleolog, koji joj je strgao odeću i naterao je da obuče svetovnu odeždu.

Slika

Predao je srpskom poslanstvu i pored Simonidinog opiranja i suza.

Kralj Milutin joj je naredio da se smesta vrati ili će opet da pokrene rat! Odmah je poslao i svoje izaslanike sa pretnjama. Mlada i lepa Simonida tada je imala 22 godine. Vratila se suprugu, a kada se Milutin razboleo, nije se odvajala od njega. Svi su bili zatečeni njenom velikom brigom i negom bolesnog muža.

Milutin je umro 19. oktobra 1321. godine. Dve i po godine kasnije, proglašen je za sveca. Postoje zapisi da je Simonida, povodom toga, poslala prelepo kandilo da ukrasi njegov grob. Istoričari, poput Stanoja Stojanovića, smatraju da je to bio očigledan dokaz da u njoj nije bilo nimalo mržnje prema mnogo starijem mužu.

Monahinja na dvoru

Simonidina velika želja da obuče monašku rizu, ispunila se odmah nakon Milutinove smrti, 29. oktobra 1321. godine. Postala je monahinja u manastiru Svetog Andreje u Carigardu, gde je svu svoju ljubav posvetila Bogu. U monaškoj rizi živela je na vizantijskom dvoru.

"Priča se da je zbog prekinutog detinjstva i nesrećne rane udaje ostala nerotkinja i da je zauvek omrzla muški rod. Paradoksalano, jedini muškarac koga je do smrti iskreno volela, bio je njen otac koji ju je prodao za mir," piše Isidora Bjelica u knjizi o srpskim kraljicama.

O Simonidinim poznijim danima zna se malo. Poznato je da je naručila posmrtnu pesmu za oca i da je na nagovor maćehe Marije Paleolog, protiv zaljubljenog cara Dušana, rovarila kod njegove ljubavi, udovice Evdokije. Poslednji put, kako zapisuje istoričar Lasker, Simonida se pominje 1336. godine kao jedna od prisutnih na velikom zboru državnih i crkvenih dostojanstvenika, koji su sudili zaverenicima protiv vlade.

Veruje se da je umrla posle 1345. godine. Njena neobična sudbina bila je inspiracija mnogim umetnicima, a lepota opevana u pesmama i prikazana na mnogim freskama i slikama. Freska u manastiru Gračanica, na kojoj je lik srpske kraljice, nadaleko je poznata i spada u najvrednije.

Bila je inspiracija Milanu Rakiću za pesmu "Simonida" i Milutinu Bojiću za dramu "Kraljeva jesen". Asteroid "1675 Simonida", koji je otkrio astronom Milorad B. Protić, nosi ime po najmlađoj srpskoj kraljici sa dvora Nemanjića.



stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Manojlo
Post  Tema posta: Re: Ko su sve bile srpske vladarke,žene i kćerke srpskih vla  |  Poslato: 22 Dec 2016, 00:45
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 07 Nov 2016, 19:37
Postovi: 1322

OffLine
Senka je napisao:
Napaćena srpska kraljica, brak je upropastio: Trpela starijeg muža, svekrvu i rođenu majku!

Simonida je bila klasičan zalog mira, data kralju sa samo pet godina

Slika

Simonida (1294-1345) je imala samo pet godina kada je njen otac, vizantijski car Andronik Paleolog, poslao na srpski dvor. Mala princeza bila je zalog mira i nevesta Stefana Uroša Drugog Milutina, koji je tada imao nepunih pedeset, nekoliko brakova iza sebe i odraslu decu.

Venčanje je obavio ohridski arhiepiskop Makarije u proleće 1299. Srbima je, u ime miraza, priznata osvojena teritorija iznad famozne linije Ohrid – Prilep – Štip. Simonida je tako postala Srpkinja i četvrta žena 40 godina starijeg kralja Milutina, uprkos tome što je na dvoru Nemanjića bio jak otpor prema braku sa vizantijskom princezom.

Srpski kralj Milutin, deda Dušana Silnog i otac Stevana Prvovenčanog, imao je poseban odnos prema ženama. Obožavao ih je, a Simonida je bila malo dete. Ipak, tadašnjeg patrijarha Jovana je najviše brinulo pitanje njenog pravnog položaja, pošto je Milutin sa Andronikovom ćerkom sklopio četvrti brak, koji pravoslavna crkva nije smatrala kanonskim.

Dve decenije ona je "trpela" kralja, za nju veoma starog čoveka. Ni svekrva, čuvena Jelena Anžujska, nije je volela, jer nije volela Vizantiju. Trpela je i rođenu majku, caricu Irinu, koja je pokušavala da iskoristi njen položaj na dvoru moćnog kralja Milutina.

O Simonidinom bračnom životu sa Milutinom nije sačuvano mnogo dokumenata, tek nekoliko zapisa. Prema sporazumu, kojim je srpsko-vizantijska granica povučena linijom Ohrid-Štip-Veles, Simonida je trebalo da bude vaspitana na srpskom dvoru sve dok ne bude bila dovoljno zrela da preuzme bračne obaveze. U Srednjem veku, mlade plemkinje su postajale punoletne obično sa 12 godina i tada su najčešće udavane.

Po Pahimerovim rečima, prilikom prvog susreta Milutin je, suprotno običajima, sišao sa konja i Simonidu dočekao "pre kao gospodaricu, nego kao suprugu". Taj detalj otkriva koliko je Milutin, iskusni političar i prekaljeni ratnik, pridavao ovom braku. To je bio prvi, a pokazaće se i jedini brak, koji je jedan srpski vladar sklopio sa ćerkom vizantijskog cara.

Spisak znamenitih antipalamita, otkriva da se Simonida tokom 14. veka živo interesovala za teološka pitanja i maštala o tome da se zamonaši. Kada joj je majka Irina naprasno umrla, mlada srpska kraljica je otišla na njenu sahranu u Carigrad i rešila da se ne vrati mužu.

Pojavila se u monaškoj rizi pred Milutinovim ljudima. Njihovo zaprepašćenje i zbunjenost presekao je Simonidin polubrat, despot Konstantin Paleolog, koji joj je strgao odeću i naterao je da obuče svetovnu odeždu.

Slika

Predao je srpskom poslanstvu i pored Simonidinog opiranja i suza.

Kralj Milutin joj je naredio da se smesta vrati ili će opet da pokrene rat! Odmah je poslao i svoje izaslanike sa pretnjama. Mlada i lepa Simonida tada je imala 22 godine. Vratila se suprugu, a kada se Milutin razboleo, nije se odvajala od njega. Svi su bili zatečeni njenom velikom brigom i negom bolesnog muža.

Milutin je umro 19. oktobra 1321. godine. Dve i po godine kasnije, proglašen je za sveca. Postoje zapisi da je Simonida, povodom toga, poslala prelepo kandilo da ukrasi njegov grob. Istoričari, poput Stanoja Stojanovića, smatraju da je to bio očigledan dokaz da u njoj nije bilo nimalo mržnje prema mnogo starijem mužu.

Monahinja na dvoru

Simonidina velika želja da obuče monašku rizu, ispunila se odmah nakon Milutinove smrti, 29. oktobra 1321. godine. Postala je monahinja u manastiru Svetog Andreje u Carigardu, gde je svu svoju ljubav posvetila Bogu. U monaškoj rizi živela je na vizantijskom dvoru.

"Priča se da je zbog prekinutog detinjstva i nesrećne rane udaje ostala nerotkinja i da je zauvek omrzla muški rod. Paradoksalano, jedini muškarac koga je do smrti iskreno volela, bio je njen otac koji ju je prodao za mir," piše Isidora Bjelica u knjizi o srpskim kraljicama.

O Simonidinim poznijim danima zna se malo. Poznato je da je naručila posmrtnu pesmu za oca i da je na nagovor maćehe Marije Paleolog, protiv zaljubljenog cara Dušana, rovarila kod njegove ljubavi, udovice Evdokije. Poslednji put, kako zapisuje istoričar Lasker, Simonida se pominje 1336. godine kao jedna od prisutnih na velikom zboru državnih i crkvenih dostojanstvenika, koji su sudili zaverenicima protiv vlade.

Veruje se da je umrla posle 1345. godine. Njena neobična sudbina bila je inspiracija mnogim umetnicima, a lepota opevana u pesmama i prikazana na mnogim freskama i slikama. Freska u manastiru Gračanica, na kojoj je lik srpske kraljice, nadaleko je poznata i spada u najvrednije.

Bila je inspiracija Milanu Rakiću za pesmu "Simonida" i Milutinu Bojiću za dramu "Kraljeva jesen". Asteroid "1675 Simonida", koji je otkrio astronom Milorad B. Protić, nosi ime po najmlađoj srpskoj kraljici sa dvora Nemanjića.



stilkurir


Evo , Sanja Ilic se sjetio Teodore , Jelene i Simonide .. [001_smile.gif]







Primjetis da je melodije ''okrecio'' , da mirisu na staru Srbiju [images/smilies/stadaseradi.gif]

_________________
http://previews.123rf.com/images/alimboeana/alimboeana1203/alimboeana120300008/12734132-Using-the-laptop-Stock-Photo-indonesia-tribe-aboriginal.jpg


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 82 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker