Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:45


Autoru Poruka
Estrella
Post  Tema posta: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 05 Jul 2012, 10:47
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (1): Orgije Rudničkog bika


Uoči Prvog srpskog ustanka u Beogradskom pašaluku je živelo 300.000 Srpkinja i nijedna nije umela da čita i da piše. One su radile najteže poslove i život provodile bez ikakve zaštite, porodične i pravne.


Slika

ODMETNICI OD SULTANA ZAVELI TEROR: Dahije ubijaju beogradskog vezira Mustafa-pašu zvanog "srpska majka"


Srpske žene su na početku 19. veka bile deo porodične imovine, kao stoka, njiva ili kuća, i reč najbolje među njima bila je slabija od reči najlošijeg muškarca. Ali, i od tog zla dolazilo je gore. Beogradskim pašalukom su u to doba vladale četiri dahije, Aganlija, Kučuk Alija, Mula Jusuf i Mehmed Fočić. Janičari odmetnuti od sultana, bili su oličenje najgoreg doba turske vladavine na Balkanu. Beogradski pašaluk je postao slobodno lovište na ljude i imanja, o čemu govori i Vuk Karadžić, svedok tih godina. On je zapisao da su iz okruženja, posebno iz Bosne i Albanije, navalili "svi besposličari, krvnici i beskućnici", na mučeni srpski živalj kao "orlovi na strvinu", postavši poverljivi dahijski ljudi.

Dičio se zlom

Slika

ZNAK ZA USTANAK: Seča knezova u Beogradskom pašaluku


Prava su bili lišeni i srpski knezovi, i to onih prava koje im je dao sam sultan. Nove turske vojvode, muselimi i subaše sa njihovim momcima, kabadahijama su najviše nad narodom tiranstvovali i besnili, zapisao je u biografiji Karađorđevoj hroničar 19. veka Konstantin N. Nenadović. Ljude su ubijali, otimali im konje i drugo što bi im se dopalo.

"Oni su često i najviše u letnje dane, a naročito vreme berbe vinograda, u sela na teferič izlazili, gdi su im seljaci morali ladnike od šume praviti, jelo i piće im za gozbu besplatno donositi, gdi su se u jednom selu po nekoliko dana gostili, pa su u drugo selo prelazili".

Srpskoj raji je najteže od svega padalo to što su pustopašnim dahijskim upravnicima morali da šalju svoje žene i devojke koje bi potom Turci nagonili da igraju kolo pred njihovim hanovima, čardacima i konacima da bi sebi odabrali one koje bi im se dopale.

"Od tih žena su Turci birali su najbolje i najlepše Srpkinje, pa su s njima pod ladnicima, ladovitim grmovima i lisnatim šumarcima, ležali, valjali se, grljili i javno na sramotu pred očevima, braćom i muževima, sa nesrećnim Srpkinjama blud usred belog dana provodili."

Po zulumu je naročito zapamćen Sali-aga, brat Kučuk Alije, vojvoda i muselim u Rudničkoj nahiji. Ubistva i pljačke su mu bili svakodnevna zabava, a izvan nahije se pročuo naročito po surovosti prema ženama. Ovaj aga je imao svoju vojsku i sa njom išao sela do sela. Pored agine sofre uz svakog Turčina morala je da sedi i po jedna Srpkinja, dok su njega služile tri žene, koje je on krstio kao kraljicu, kralja i barjaktara!

One su bile obavezne da ga hrane kao dete što je bio najbezazleniji među njegovim prohtevima. A oni su bili takvi, da je ovog agu narod prozvao Rudnički bik. Sali-aga se tim ozloglašenim nadimkom posebno dičio. Da bi do kraja ponizio pravoslavnu raju, izričito je zahtevao da njegove vojnike i Srpkinje, koje su ih uveseljavale, služe muškarci, i to očevi, braća ili muževi tih žena.

Konstantin K. Nenadović piše da je pred konakom u Rudniku Sali-aga imao ozidan čardak sa ozidanom česmom, iz koje je šibala ladna voda. "On je naređiv'o, te su mu svake nedelje dolazile u grad mlade i devojke, te su kolo igrale pred njegovim čardakom, na kom je on sedio, teferičio, i bludničina na nargile i čibuk pušio, kavu srk'o, i za sebe birao lepšu i lepšu Srpkinju, te ju je poštenja lišavo."

Dahijska zverstva su bila povod za Prvi srpski ustanak koji je poveo Đorđije Petrović, od Turaka nazvan Crni Đorđe, Karađorđe, ali su predanje, pa i pojedini istoričari pobunu pravoslavnog življa u Srbiji povezali upravo sa beščašćem prema ženama.


Slika

Karađorđeva biografija od Konstantina K. Nenadovića


Nenadović je naveo da je vožd "sa bolom u srcu svom smišljao kako da narodu pomogne … i ropstva lance polomi. I tako čuje da će Sali-aga, Rudnički bik, koji je osim sviju zala zaveo za se i pravo prve noći na Srpkinju da spava s njime, pa onda da se uda, doći u manastir Voljavču u teferič, pa smisli bar za tad tog tiranskog nasilnika, da s duše naroda Srbskog skine, pa, i ustanak pokrene."

Atentat na Rudničkog bika je tada odložen jer su se ustanici pobojali da će se Turci svetiti paleći letinu, pa da narod neće imati od čega da se hrani i ratuje. Viđeniji Srbi su već u proleće 1803. počeli da se sabiraju i polako, došaptavanjem i da se dogovaraju. Književnik Ljubomir Nenadović je ostavio svedočenje, prema kome je njegov otac prota Mateja Nenadović pripovedao kako je za Đurđevdan te godine išao u Sarajevo i tamo utanačivao sa uglednim bosanskim Srbima da u isto vreme dignu ustanak.

U sličnoj misiji su bili su i Hadži Ruvim i pivski kaluđer Arsenije Galović, koji su održavali vezu sa crnogorskim vladikom Petrom Prvim Petrovićem. Dahije su se za to vreme u Beogradskom pašaluku poprilično opustile. Bili su najčešće pijani, ali, čim bi se malo otreznili mislili su samo na to kako da zauvek zadrže svoju vladavinu. Njima u ruke je preko Zemuna dopalo u ruke jedno pismo. Tragom tog pisma, dahijska potraga je stigla do Valjeva, do kneza Alekse Nenadovića, koje je on uputio austrijskom majoru Nitezeru, i u kome je najavljivao buđenje Srba iz učmalosti.


Niko nije siguran

Dahije su odmah sačinile plan kako da liše života i ono malo preostalih uglednih ljudi koji bi mogli da dignu narod na ustanak. Prepreku su uklonili na najsuroviji način, podmuklo i u krvi. Krenuli su u čuvenu "seču knezova", kako je pogubljenje srpskih starešina nazvala narodna pesma. Ipak, nisu uspeli da istrebe sve moguće kolovođe. Na tu odmazdu usledio je i odgovor srpske strane: zakletvom voždu i narodu u Orašcu, februara 1804. otpočeo je Prvi srpski ustanak. Ovoga puta, bio je mnogo više od obične pobune, bio je prava srpska revolucija koja je otpočela preokret i napredak u svim oblastima narodnog života, pa i u pogledu položaja žene. Do tada, njen muškarac, otac, brat ili muž bio je i jedini zaštitnik, a kako je i zaštitnik bio nemoćan i životno ugrožen, to je najvažnije bilo sačuvati goli život. O dostojanstvu žene i uticaju još nije moglo biti ni reči jer je još nisu uživale ni kćeri najistaknutijih ljudi.

Praznik zločina

Sali-aga je, kaže Konstantin K. Nenadović, "naređivo, te su mu nesrećne devojke i neveste u kolu kolale, i pevale gnusne za srpsko uvo pesme, od koji' pesama početak jedne ovaki je bio: 'Kup' se, ber' se, kolo igra da dočeka Sali-Agu, Sali-Agu, diku našu! Sad dolazi Sali-Aga, Sali-Aga, dika naša, progovara Sali-Aga: sad mi duša bajram (praznik) ima, kad mi mlada kolo vodi.' Slično, a o drugim turskim kabadahijama, govori i narodna pesma "Hajdučka puška", u kojoj barjaktar Mujo najavljuje dolazak u srpsko selo: 'Teško tome, kom na konak dođem, zaklaću vola ispod kola, i zaklati ovna ispod zvona, iskaću mu vina od tri leta, bez neveste večerati neću, bez devojke sam boravit neću."

Pravo prve noći

Karađorđe poticao iz siromašne porodice koja je često zbog boljeg posla menjala spahije i mesto boravka. Kako je Đorđe stasavao i služio kod imućnijih Srba i Turaka, tako je i njihovo imanje raslo. Oko 1786. se oženio Jelenom Jovanović. Prema nekim izvorima, Jelenini roditelji su bili imućniji i nisu hteli dali svoju kćer Petrovićima, pa ju je Đorđe oteo i učinio svojom ženom.

Posle ženidbe nije dugo ostao u Srbiji jer je poveo zbeg, oko čijeg se uzroka takođe sukobljavaju istorija i predanje. Navodno, to je učinio zato što nije mogao da dozvoli da Turčin provede sa njegovom ženom prvu bračnu noć, pa se u narodu pričalo kako je tog Turčina i ubio.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Žene u srpskim ustancima  |  Poslato: 05 Jul 2012, 10:56
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (2): Mirjan iz voždovog konaka


Srpske žene nisu mogle da pomognu svojim očevima, muževima i braći sa puškom u ruci, čak ni brigom o ranjenicima, jer im je to zabranjivao patrijarhalni moral.


Slika

Posle oslobođenja, jagma za Turkinjama: Srbi osvajaju Beograd


Pošto su bile nepismene, nisu mogle ni da sede u štabovima u kojima se održavala veza i organizovale borbe. Na njihova pleća je i pored toga pao najteži ratni posao. Povele su brigu o snabdevanju ustanika, što se nije svodilo samo na šivenje uniformi i barjaka i pripremu hrane. Da bi uopšte moglo da se ratuje, morala je i dalje da se obrađuje zemlja i gaji stoka. Nikakvih zaliha u novcu i zlatu nije bilo, pa je stoka bila jedina moneta sa kojom se dolazilo do oružja. Kako je većina srpskih domaćina otišla za Karađorđem, žene su povele glavnu reč u celoj ekonomiji ustanka. U Beogradskom pašaluku gajile su oko dva miliona koza, ovaca, svinja i rogate stoke. Puške, barut i prvi top kupljeni su od prodaje svinja.

Epidemija veštica

Da je buđenje naroda bilo mučno i dramatično, pokazuju mnoga sačuvana svedočanstva. Kada je Karađorđe pozvao na oružje, Srbi nisu bili baš jednodušni u želji za slobodom. Mnoge je paralisao strah od turske odmazde, za koju se samo moglo zamisliti kakva će da bude pošto je već "mirnodopski" zulum bio strašan. Nažalost, našlo se i onih Srba koji su u ustanku videli dobru priliku i da prežive i da zarade, kao turske uhode i špijuni.

Dok su ustanici palili turske hanove i vodili bitke, u pojedinim selima je raja kretala i protiv sebe. Kako rat uvek donosi glad i boleštine, tako su i ljudi u selima počeli da umiru.

Na to je neuki i od vekovne turske okupacije zaostali narodni um reagovao kako se i moglo očekivati. Srbijom su poput epidemije počele da se šire priče o vešticama. I to ne o jednoj, dve u selu, nego o čitavim veštičjim saborima i pirovima.

Veštice su "stigle" i u ustaničko sedište Topolu. U varoši se nisu rađala muška deca, ljudi su umirali iz čista mira, a pomor stoke beše gotovo svakodnevan. Trebalo je pronaći krivca. I, pronašao se, u liku maćehe Petra Jokića, jednog od starešina ustanka. Nju je narod proglasio vešticom, glavnim pokretačem i počiniocem svih zlodela. Bez voždovog znanja i naređenja meštani ne samo što su ubili ovu nesrećnicu, nego su je još i isekli u paramparčad, da se slučajno ne povampiri.

Drugu "vešticu" su doveli Antoniju Pljakiću, karanovačkom vojvodi i Karađorđevom zetu. Da bi umirio narod, on je bez ikakve provere i istrage naložio da se napravi lomača i spalio je pred okupljenom svetinom! Karađorđe, koji je kao frajkor, bečki dobrovoljac i oficir video više sveta od sopstvenog sela, pobesneo je na ovakva opasna nedela. Dosta muka i vremena je potrošio da bi makar delom iskorenio narodna sujeverja. U tome su mu dosta pomogli učeni Srbi koji su počeli da ga okružuju. Pet godina od početka ustanka, Sovjet, prva vlada, doneo je Kriminalni zakonik koji je potpisao vožd i u čijem je 31. članu stajalo i ovo: "Ko bi se usudio veštice tražiti i ubijati, žene i mučiti, kako što su bivale ovakve budalaštine, ili u vodu bacati, ko bi ovo učinio, ovakvu ludost za koju se Srbima beli svet smeje, za ovakvo budalaštinu osuđujemo mu: ono što bi on učinio više rečenim vešticama, njemu da se učini".


Slika

Mirjan je bio Mirjana: Vožd Karađorđe


Kada je Karađorđe sa vojvodama 1806. ušao u Beograd, zarobio je sve što je pripadalo dahijama. U plen su ušle i turske milosnice. Odmah su im se predale i slobodne devojke, gradske prodavačice ljubavi. Bile su to muslimanke isterane iz harema ili deca iz usputnih janičarskih veza. Da bi stekle poverenje nove vlasti i zaštitu, one su tražile da promene veru i da postanu pravoslavke. Ali, to im nije pomoglo da dobiju dozvolu za stari posao, što je značilo da im se zabranilo da javno zabavljaju ustanike i dokoličare.

Neke srpske starešine su smatrale prostituciju zlim turskim običajem, i zato je valjalo narod zaštititi od nje. Druge starešine su se, međutim, grabile za haremske žene, a vožd, inače strog i prek, nije im to branio.

Karađorđe Petrović je bio čovek satkan od protivrečnosti. Nagao po prirodi, ubio je čoveka već sa 13 godina. Lišio je života sopstvenog oca, kasnije i brata, ali mu sve to nije smetalo da bude uzoran i drag roditelj svojoj deci, naročito kćerima. Uživao je ugled izuzetnog muškarca ne samo u borbama, zauzdavanju starešina i poznavanju narodne naravi, nego i među ženama. Ipak, kada bi se nekoj približio, činio je to u najvećoj tajnosti, krijući se i od najbližih saradnika, tako da se o njemu nikad nije govorilo kao o preljubniku i razvratniku.

U osvojenom Beogradu vožd se uselio u konak Kučuk-Alije. Njegovi prohtevi su bili toliko skromni da čak nije tražio da mu se okreči novi stan, u kojem su uskoro počele da se događaju neobične stvari. U tim dahijskim odajama nečujno se kretao jedan tajanstveni momak za koga ni voždovi čuvari nisu znali ko je i šta je. Zvali su ga Mirjan. Momak se od drugih razlikovao po tome što nije bio razmetljiv ni bučan, i očigledno je bio najmlađi. Još nije imao ni brčića, a kamoli brade i brkova, i sa voždom je bio neprestano, umiljavajući mu se gotovo kao dete.

Opustile se vojvode po Beogradu, pa je i Karađorđe sve ređe odlazio u Topolu. Zabrinula se njegova žena Jelena, pa se usudila da krene na dalek i opasan put. Stigla je u dahijski konak i uverila se da joj je muž dobro. Taman kad se već spremila da krene deci u Topolu, vrati se u konak kao da je nešto zaboravila. Potražila je Pavla Cukića, jednog od voždovih ličnih čuvara. Bio je to najlepši i najveseliji među momcima, ali i čovek koji bi malo toga oklevao da uradi. O tome svedoči i činjenica da je sa svega 15 godina stigao i na tursku poternicu. Zahvaljujući mladosti i nevinom licu sačuvali su ga monasi, a kad je Crni Đorđe pozvao na ustanak, nije oklevao ni časka. Jelena ga je poznavala još iz Topole. Pošto su se nešto tajno došaptavali, voždova žena je požurila ka svom domu. Karađorđe je bio odsutan, obilazio je vojnike.


Kobna greška

Tada je Mirjan napravio kobnu grešku: izašao je iz konaka i previše se od njega udaljio. Kad se vožd vratio i video da ga Mirjan nije sačekao, zabrinuo se. I sam se dao u potragu sve dok momka nisu našli u nekom budžaku, mrtvog. Vuk Karadžić je kasnije svedočio da je te noći vožd oči isplakao od suza. Znajući dobro Karađorđevu narav, Pavle Cukić je pobegao iz Beograda pravo u hajduke. Tek tada se potvrdilo ono što se samo nagađalo. Mirjan je bio Mirjana, mlada devojka čije poreklo je do danas ostalo tajna. Većina ljudi u to doba, a i Vuk Karadžić, smatrali su da je bila Turkinja koju su beogradski oslobodioci pronašli, preveli u pravoslavlje i u voždov novi konak.

Osveta za ljubavnicu

Da bi se osvetio za ljubavnicu, vožd Karađorđe je poslao tajnu poruku svom nekadašnjem drugu, hajdučkom četovođi Petru Kraru da Pavla Cukića "ostavi" negde u gori. Pavle je, međutim, doznao šta će mu se dogoditi, pa je Petra preduhitrio tako što ga je skratio za glavu. Kasnije mu je Karađorđe na molbe supruge i prijatelja oprostio, i ponovo ga primio u momaštvo.

Batine zbog Turkinje

Mnogi Srbi su se zagledali u pokrštene beogradske devojke, a jedan se toliko zaljubio da je hrabro otišao u Topolu voždu, ne bi li izmolio dozvolu za ženidbu svojom izabranicom. Kad je saslušao mladića i čuo za njegovu želju, vožd se rasrdio i ljutito mu odbrusio: "Kojekude, po duši te! Ja sam nji' iz Beograda rasterao i podelio po gospodi, a vi opet ne možete da se usavetujete, već trčite ovamo za Turkinjama. Valjda malo u Srbiji devojaka ima!" Odmah je pozovao i svoje momke koji su nesrećnog Beograđanina ispratili iz Topole batinama.

Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Žene u srpskim ustancima  |  Poslato: 05 Jul 2012, 11:04
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (3): Harem vojvode Milenka


Za mnoge Karađorđeve ljude govorilo se da više ljube ženski rod nego sopstvenu ženu. Živeti sa više žena u isto vreme, čak u istoj kući, postalo je uobičajeno među vojvodama Prvog srpskog ustanka. Budući u dugom turskom ropstvu, Srbi su preuzeli mnoge običaje svojih gospodara.


Slika
Seča dahija: Ada Kale na Dunavu


Mnogoženstvo je bilo jedan od najočiglednijih, a sa njim su cvetala bračna neverstva. Tako je razvrata početkom 19. veka bilo više nego što bi danas moglo da se pretpostavi. Pavle Cukić, neizrecivi i junak i krvopija, za koga ništa na svetu nije bilo greh, godinama je živeo sa dve žene. Na isti način su se ponašali i drugi istaknuti ustanici Petar Nikolajević Moler i Hajduk Veljko Petrović.

SLAVA GA PONELA

Po uzoru na turske velikodostojnike neki su držali i prave hareme. U njima je najviše bilo zarobljenih Turkinja, ali nisu sve žene bile robinje. Neke su dolazile slobodno, da bi preživele, jer su u ustanku ostajale bez muških zaštitnika.

Kad bi se vlasnik harema zasitio neke milosnice, obično ju je udavao za svoje vojnike ili sluge, ili prodavao i poklanjao ako su bile robinje, a ako nisu, jednostavno bi ih puštao da idu kud god žele. Deca haremskih žena su se poklanjala udatim Srpkinjama koje nisu mogle da imaju poroda. Najpoznatiji harem Prvog srpskog ustanka pripadao je vojvodi Milenku Stojkoviću. Pismenost i terzijski, krojački zanat on je naučio u manastiru Nimniku. Bio je već imućni domaćin kada je 1804. postao vođa ustanika Požarevačke nahije. Kada su u leto iste godine srpske i turske carske vlasti donele odluku da pogube beogradske dahije, zbog čijeg je zuluma i došlo do narodnog bunta, vojvoda Milenko je određen da izvrši presudu.


Slika
Imao oko za žene: Milenko Stojković


Sa pedesetak momaka otišao je na Adu Kale (ostrvo na Dunavu koje je potopljeno prilikom izgradnje hidroelektrane Đerdap) gde su se dahije sklonile, naterao upravnika grada da mu oda kuće u kojima se kriju, a onda tokom noći posekao svu četvoricu. Za to je bogato nagrađen novcem i skupim darovima. Njegovo junaštvo je ušlo i u pesmu pošto mu je uoči bitke na Ivankovcu 18. avgusta 1805. Hafiz-paša, gospodar niški poručio da mu se skloni s puta, a Milenko mu odgovorio: "Rđa bio ako ti se uklonio!" Sačekao je pašu sa svojim buljukbašom, potonjim vojvodom Petrom Dobrnjcem i do nogu ga pašu.

Dok je uoči ustanka živeo u rodnom Kličevcu, a kasnije i u Požarevcu kao trgovac, Milenko se nosio po turski, ali je još živeo po srpski. Imao je dobar brak u kojem su rođena tri sina i ćerka. Ali, čim se proslavio, najpre sečom dahija, čije je glave doneo u Beograd, na Vračar, a potom i u čuvenoj pobedi na Ivankovcu, počeo je da plaća danak slavi. A taj danak je često pretežak za većinu ljudi. Vojvoda Milenko nije izmenio tursko ruho, ali jeste ćud.

Pošto su ustanici krajem 1806. godine osvojili Beograd, mnogo turskih udovica, dece i haremskih žena ostalo je gladno, golo i boso. Vuk Karadžić je svedočio da su svi oni, nemajući kud, izašli na ulice da prose, i da ih je bilo toliko da se gradom gotovo od njih nije moglo proći. Pošto nisu mogli da ih zbrinu, ustanici su 1807. odlučili da ih pošalju u Tursku. Ukrcali su ih na dve lađe i poslali Dunavom za Vidin. Ranije te godine Srbi su svom snagom udarili po neprijatelju, a vojvoda Milenko je ovladao varošicom Porečom na Dunavu. Ubrzo se tamo i preselio, napustivši rodni Kličevac i ženu, i to ne zbog daljeg ratovanja, nego zbog uživanja.

Poreč je ubrzo postao Milenkov posed, u kojem je on imao potpunu i neograničenu vlast. Tu je svoju poznatu slabost prema ženama mogao da reši na turski način: osnovao je harem u kome je najviše bilo Turkinja i Vlahinja. Pošto su lađe sa turskim ženama i decom prošle Poreč, Milenko ih je zaustavio i lično otišao da ih pregleda. Odabrao je najlepše žene među njima, a potom pustio lađe da nastave svoj put. Turkinje koje je Milenko tada prisvojio zapravo su samo dopunile njegov harem, koji je on počeo da stvara još u Kličevcu, naočigled zakonite žene. Još kada je osvojio tursko utvrđenje u Ramu iz kuće komandanta grada zarobio je nekoliko žena i poveo ih sa sobom u Poreč. U to vreme u Kličevcu je umrla njegova žena Milenija ili Mileva, sa kojom je imao dva sina i kćer. Vojvoda Milenko se ponovo oženio, ovoga puta Milenom, udovicom krajinskog obor-kneza. Drugoj ženi je obećao da će raspustiti harem, ali reč nije održao, nego je i Milenu poslao u Kličevac, dok je on živeo u Poreču sa desetinama drugih žena.

Do njih je Milenko Stojković dolazio na razne načine. Uglavnom ih je uzimao od poraženih, zarobljenih ili proteranih turskih velikodostojnika. Pričalo se da je sa svim haremskim ženama dobro postupao, pa je među njima bilo i slobodnih, koje su same dolazile.

U vreme mira vojvoda Milenko je često putovao po Negotinskoj krajini. Sa sobom je gotovo uvek vodio nekoliko žena koje su ga posluživale pićem, kafom i duvanom. Kada bi mu druge ustaničke starešine dolazile u posetu, Milenko bi nekima od njih ukazivao naročitu čast tako što bi im u spavaću sobu poslao ženu iz svog harema. Kako je vojvoda kasnije postao jedan od vođa protivnika vožda Karađorđa, u goste su mu često dolazili istomišljenici. Pretpostavlja se da je rudnički vojvoda Milan Obrenović, stariji brat knjaza Miloša, upravo u Milenkovom haremu dobio sifilis od koga je i umro krajem 1810. u Bukureštu, gde je stigao u potrazi za lekom.


IZ POSTELJE U HAJDUKE

Kada je vojvodu Milenka 1811. Karađorđe proterao iz zemlje, on je harem morao da raspusti. Prihvatila ga je Rusija koja mu je dodelila čin pukovnika i penziju od 300 dukata, ali mu ona nije bila dovoljna da i dalje živi na visokoj nozi. Poveo je sa sobom samo ljubimicu, Vlahinju Katinku, koju je kasnije oženio i dobio sina Iliju. Ostale žene je bogato obdario kako bi mogle same da izaberu svoj životni put. Milenko Stojković je umro 1831. u Bahči Saraju, na Krimu, na obali Crnog mora. Žena iz njegovog harema bila je i Jelenka Turkinja, koja se kasnije pročula kao hajdučica. Ona je rame uz rame hajdukovala po srpskim šumama i pećinama sa opakim harambašom Gicom. Govorilo se da je na duši nosila nebrojene živote, a njena lepota i muška hrabrost opčinile su i samog kneza Miloša Obrenovića.

Prvo, pa tursko

Vojvoda Milenko Stojković je važio za mudrog čoveka koji je govorio malo, ali kada bi progovorio, uvek je imalo šta da se čuje. Bio je srednjeg rasta, crnomanjast i dopadao se ženama. Još dok je bio momak, nije mu odolela jedna mlada Turkinja koja mu je rodila sina a potom umrla. To dete Milenko nije priznao, nego su ga prihvatili njegova sestra i zet Ujezin i dali mu ime Đuka Stojković. Đuka je posle Drugog srpskog ustanka postao knez knežine Ramske. Iza vojvode Milenka je ostalo četvoro "priznate" dece, tri sina i jedna kćer.

Neposlušni Moler

Slika

Petar Nikolajević Moler


Petar Nikolajević Moler dve godine je, od 1813, bio glavni poverenik Miloša Obrenovića za sve narodne poslove. U političkoj karijeri napravio je samo jednu, ali fatalnu grešku: predložio je srpskom knezu da podeli vlast, tako da po tri nahije dobiju još i on, prota Mateja Nenadović i Pavle Cukić. Miloš se prividno složio dok nije uredio odnose sa Turcima toliko da je mogao da se obračuna sa protivnicima u miru. Na jednoj narodnoj skupštini dao je da se Moler pretuče i predstavio ga veziru Marašli Ali-paši kao buntovnika koji hoće novi rat. Vezir je potom, 1815. godine, naredio da se Petar Moler udavi.

Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Žene u srpskim ustancima  |  Poslato: 05 Jul 2012, 11:14
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (4): Kobne ljubavi Čučuk Stane


Teško je razdvojiti šta je od priča o Čučuk Stani istorija, a šta legenda. U životu Hajduk Veljka pojavila se oko 1809. godine, kada je u Poreč na Dunavu dojahala kao petnaestogodišnja devojka, kći Radovana Plještića iz Sikola. Tražila je hajduke koji su, pod izgovorom da skupljaju priloge za ustanak, opljačkali kuću njenog oca.


Slika

Kraljica krajinskih hajduka: Čučuk Stanu je otadžbina zaboravila


Radovan je bio bez sinova, pa je sve tri kćeri oblačio u mušku odeću i učio ih oružju i neustrašivosti. Epska priča kaže da je tako i Stana prišla najboljem i najmahnitijem Karađorđevom ustaniku i pitala ga:

"Zar tvoji momci ne znaju Turke ubijati nego devojačke darove krasti?".

Veljko je u neverici zurio u drskog, omalenog gosta (čučuk na turskom jeziku znači "mali"), a onda se nasmejao i naredio momcima da vrate opljačkano. Potom je, dodaje priča, i sam darovao lepu crnpurastu devojku uz reči: "Sad sam te ja darovao, sad si moja!"


ŽIVOT NA MEGDANU

Veljka Petrovića je još uoči Prvog ustanka zapazio slavni hajduk Stanoje Glavaš i pozvao ga u svoju četu. Shvatio je harambaša da drskog junaka ne sme da ostavi bez nadzora, pa ga je oženio svojom rođakom Marijom. Veljko se učio hajdukovanju dok ga je žena čekala. A kada je ustanak buknuo, sav se posvetio pobuni u svojoj Negotinskoj Krajini. Pokazao se kao odličan strateg. Vešto je izvodio iznenadne napade, uvećavao svoju četu i slobodnu teritoriju, ali i plen.

Priča o njemu se širila od usta do usta. Tako ni godišnja skupština starešina u Beogradu više nije mogla da prođe bez delije koji se dičio krilaticom "Glavu dajem, Krajinu ne dajem". Ali, sa skupštine 1810. Veljko je odlučio da pobegne, poručivši svojim momcima: "Braćo! Ja sam mislio mene zovu u Beograd da me pitaju koliko sam rana do sada zadobio, koliko mi je momaka izginulo, koliko je sakatih ostalo. A oni hoće da me pitaju koliko sam devojaka poljubio! Pa sutra hoće da me zatvore u kulu! Nego, da bežimo odavde".
Čuo je da ga optužuju da je on od devojaka na silu tražio ljubav, a njegove momke za otimanje goveda. Hajduk Veljku se ipak obradovao vojvoda Milenko Stojković, koji ga je sa momcima primio u Poreču i jedno vreme plaćao.

Kada se Veljku pojavila Stana, on je već uveliko prešao tridesetu godinu. Junak na glasu i među Srbima i među Turcima, megdandžija koji je na dvoboje jahao praćen muzikantima, pao je pred prkosnom Srpkinjicom. Naredne četiri godine oni su delili ne samo čardak na Baba-Finkinoj kuli u Negotinu nego i bojišta. Bili su u braku za koji je hajduk morao da potplati sveštenike da bi ga ozvaničio u crkvi, a i svoju prvu ženu Mariju je podmitio imanjem u Jagodini.

Zna se još i to da Hajduk Veljko i Čučuk Stana nisu imali dece. Ostalo je narod dopisao kroz predanja. Prema njima, Stana je ratnica koja se ne sklanja ni od sablje ni od kuršuma, a i pokorna supruga: "Pesma s' ori, Veljko vino pije, a dvori ga dilber Čučuk Stana".

Ljubavna priča se na silu završila u leto 1813. godine. Nešto ranije, mirom u Bukureštu, Rusija je dozvolila Turskoj da uzme srpske gradove. U obruču snažne turske vojske se našao i Negotin. Karađorđev prezimenjak nije poslušao vožda da se povuče, nego je ostao dosledan svojoj zakletvi o glavi i Krajini. Pre nego što je krenuo u poslednju bitku, Hajduk Veljko je jedva ubedio svoju Stanu da se sa zbegom nejači i njegovim bratom Milutinom povuče u Poreč. Ali, čim je čula vest da je Veljko do nogu potukao Turke kod Bukovča, Čučuk Stana se vratila. Svake noći njih dvoje su sa družinom izletali iz opkoljenog grada i Turcima, koje je vodio zloglasni Rušid-paša, zadavali stravične udarce.


Slika

U megdane išao sa muzikom: Veljko Petrović, gospodar Negotinske Krajine


Danju su obilazili odbrambene šančeve. Pričalo se kasnije da je Hajduk-Veljka, dok je nadgledao šanac u Vlaškoj mahali, topovsko đule raznelo nadvoje. Šuškalo se da ga je izdao pobratim Anastas Armaš koji je Turcima javljao raspored šančeva i kula, broj boraca i kretanje srpskih vođa u Negotinu. Tako je turski tobdžija uspeo da nađe dotad neuhvatljivog hajduka. Zapisano je da "žena mu se šest dni s Turci bi v Negotin sos njegovi trista vitezi". I ko zna da li bi Stana preživela, jer je već bila četiri puta ranjena, da je Veljkov brat Milutin nije naterao da se povuče.

Čučuk Stana se po propasti Prvog srpskog ustanka povlačila po izbegličkim karantinima u Banatu sve dok nije srela Hajduk Veljkovog pobratima, grčkog junaka i političara. Zvao se Georgakis Nikolau Olimpios, a Srbi su ga nazivali kapetan Jorgać. Stana ga je upoznala još u Negotinu i prekrstila u Malog Đuricu jer nije bio mnogo viši od nje. Jorgać, nosilac ruskog ratnog Ordena svete Ane kao grčki dobrovoljac u borbama protiv Turaka u Rumuniji, osvojio je i srce i um Čučuk Stane. Grčkom kapetanu ona je rodila dva sina i kći, i sa njim takođe išla u bitke, ovog puta diplomatske, po evropskim dvorovima. Georgakis je bio istaknuti član Heterije, tajne grčke oslobodilačke organizacije


Čudo na gubilištu

Pošto su austrijske vlasti saznale da je Georgakis 1816. kumovao povratku Karađorđa u Srbiju, a time posredno i njegovom ubistvu, uhapsile su ga i poslale u Bukurešt. Tu ga je turski vazal vlaški knez Karadža osudio na smrt. Kao nekada, Čučuk Stana je uzjahala konja, preprečila put kolima koja su njenog muža vodila na gubilište i povikala: "Najpre će ovi točkovi preći preko mene, pa onda preko njega!". Tada se dogodilo čudo: stiglo je pomilovanje za Grka.

Hajdučka kraljica sa kuburom za pasom sada je postala otmena dama koja je savladala i nekoliko stranih jezika. Nije bila svesna da je često bila pion heterista koji su uz rusku i tursku pomoć kretali ka svom cilju preko srpske grbače. Stanin Mali Đurica je pokušao da nepoverljivog kneza Miloša pridobije za ideje Heterije, konačno isterivanje Turaka iz Grčke. Pošto mu to nije uspelo, prešao je u Vlašku i Moldaviju. Tu se za hajdučicu sa obronaka Deli Jovana tragično završila još jedna ljubav. U opkoljenom manastiru Seku u moldavskim brdima, boreći se 1821. sa srpskim hajducima protiv trupa Sali-paše, kapetan Georgakis se herojski žrtvovao, paleći barut u manastiru.

Čučuk Stana je imala svega 26 godina kada je ponovo postala udovica, ali je sada imala i troje dece. Sanjajući o povratku u Srbiju, dve decenije je lutala Rusijom i Rumunijom da bi na kraju stigla do Grčke. Nikome više nije bila potrebna. Obrenovići joj nisu dozvolili da se vrati u otadžbinu, pa je ona često umela da se požali: "Da mi je, deco, samo još jednom da odem u Srbiju, da poživim malo u postojbini u kojoj sam se rodila, čini mi se podmladila bih se: naložila bih vatru u gaju, naredila da se pripeče prase, a ja bih pevala i pucala iz pištolja". Od Srbije je dobila samo dopis da se ona ne smatra zakonitom udovicom vojvode Veljka Petrovića te nema prava na penziju koja je pripala njegovoj prvoj ženi.


NESREĆA ZA NESREĆOM

Čučuk Stanu je 1844. pogodila nova nesreća. Stradao joj je mlađi sin Aleksandar. Na njegovom odru, u oslobođenoj Grčkoj, ona je izlila sav bol svoje duše: "Sine, rastajući se s majkom, trebalo bi da ocu poneseš neki darak. Ali majka u svojoj sirotinji nema ništa da ti da, nego ti daje ono što je dosad bilo njeno najveće blago. Evo ti pramen kose oca tvojega, koji je izabrao sebi grob u vazduhu, a meni ovo poslao da mu kadgod podignem grob u slobodnoj Grčkoj. Vrati, sine, ocu svome ovaj pramen i kaži mu kako su nezahvalni Grci onima koji su im izvojevali slobodu, kaži mu da kapetan Jorgać još nema svoga groba u slobodnoj Grčkoj!". Čučuk Stana je umrla 1849. u Atini. Imala je oko 55 godina.

Zakasnelo priznanje

Mnogo vremena je prošlo dok beogradske "Male stare novine" nisu objavile prvo priznanje hrabroj ratnici za srpsku slobodu: "Zna se za grobove njenih sinova jer su obeleženi krstovima i pločama, a dok joj je kćerka živela, znalo se i za Stanin grob, jer je kćerka svake godine obnavljala grobove svoje braće i majke, ali, kako je kćerka umrla, zarastao je grob Čučuk Stane, koji se nalazi pokraj grobova njenih sinova, pa na njemu nema ni obeležja, i prešao je u zaboravnost, jer Stana nema ovde nikoga od roda, a o njenu patriotizmu i požrtvovanju malo se ovde vodilo računa dok je ona živela".

Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Žene u srpskim ustancima  |  Poslato: 06 Jul 2012, 11:16
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (5): Crni prevario spahiju


Kako i kada se oženio Đorđije Petrović malo ko je pouzdano znao, jer se u početku takve pojedinosti o prvom ustaničkom vođi nisu činile važnim. Posle se ispostavilo da se prema životnom putu porodice Petrović mogu utvrditi razni istorijski datumi, ali je tada već bilo kasno. Otuda su o Karađorđu i njegovoj ženi Jeleni kolale mnoge neistine i legende.


MLADINO CVEĆE

Zna se da je Đorđev otac Petar prosio Jelenu Jovanović iz Maslešova za svog sina, ali je odbijen jer se po imanju nije mogao meriti sa Jovanovićima. Ono što nije mogao da uradi propisanim običajima, Đorđe je postigao otmicom.

Slika

Zbog žene otišao u rat: Đorđije Petrović Crni


Jelena je tada imala petnaest godina. Jednog dana budući mladoženja ju je zatekao kod nekog izvora kako zahvata vodu. Upitao ju je hoće li poći za njega, a ona je odgovorila kao što bi odgovorila svaka ondašnja Srpkinja, da on pita starije, pa ako oni reknu, onda i ona hoće. "Kad ti hoćeš, a ti hajde sa mnom!", reče Đorđe i povede je kući. To je moglo da se desi najkasnije s proleća 1786. godine.

Ljubav Crnog Đorđa i Jelene je važna i za korene srpskog ustanka. O tome govori beleška Vuka Karadžića o Karađorđevoj porodici i zagoričkom čitluk-sahibiji, koju je čuo od jednog Topolca. Sahibija je došao na svoj čitluk i, da bi udaljio tek oženjenog Đorđa, poslao ga da mu kupuje jarčeve. Onda se obratio Karađorđevoj majci: "E, Marice! I ti se sačuva od mene, i kćeri sačuva, ali snaju nećeš sačuvati." Dao joj je dukat da doveče pošalje Jelenu kod njega.

Kada je mladi muž čuo šta se dogodilo, odmah je hteo da ubije Turčina, ali je stvar spasla majka Marica. Ona je Turčina privremeno umirila rečima da sačeka "dok mlada omiriše svoje cveće, pak će onda i tuđe". Đorđe je imao dovoljno vremena da sa porodicom i još nekim seljanima pobegne u Srem. Ali, ni spahija nije mirovao. Otišao je u Zemun i pozvao Maricu na dogovor. Uporno ju je molio da se Petrovići vrate u zavičaj. Zaštićena, jer je bila na tlu Austrougarske, ona je Turčinu nabrojala sva zla koja je počinila:

"Naterao si me, te sam žene birala i tebi podvodila", ali da je sada tome kraj.

Retko se dešavalo da Turčin i pored tolikog truda ostane kratkih rukava. Turci su iz gradova često išli na "izlete" u srpska sela, otimali i silovali pravoslavke, pa je narod počeo da se sklanja u šume. Kada je 1787. godine buknuo austrijsko-turski rat, u Srbiji poznat kao Kočina krajina, Karađorđe se dobrovoljno prijavio u austrijsku vojsku. Ne oklevajući da se ogleda sa neprijateljem i ubija ugledne turske junake, postao je podoficir. Četiri godine kasnije, po zaključenom austrijsko-turskom miru, Karađorđe je unapređen uz medalju za hrabrost, ali više nije mogao bez megdana sa Turcima.

Odmetnuo se u hajduke i postao harambaša, a kada je hajdučija počela da jenjava, povukao se u Topolu i tu neko vreme mirno živeo. Sve veći nameti i turska samovolja doveli su do udruživanja srpskih velikaša koji su uspeli da umaknu seči knezova. Karađorđa je narod na saboru u Orašcu 1804. godine doslovno izvikao za svog vođu, i, borbe su mogle da počnu.


Resized Image - Click For Actual Size

Jelena bila i domaćin i domaćica: Konak Petrovića u Topoli


Karađorđe se isticao u junaštvu, ne i u ljubavnim avanturama. Samo je jedan hroničar, Bartalomeo Kunibert, zabeležio da je vožd bio strastven prema ženama onoliko koliko i prema piću, ali je zapamćena samo jedna njegova veza, sa mladom Turkinjom u beogradskom konaku koja mu je oko dve godine uveseljavala teške državničke dane.

Sličnih veza u njegovom životu više nije bilo. Naprotiv, iako silan i osoran čak prema najbližim ljudima, vožd Karađorđe je, tvrdili su svedoci, prema ženama bio pravedan. Ponašao se prijateljski, čak očinski i bratski. Nije ih napadao, nijednu nije obeščastio niti je bilo koju silom priveo samo zato što bi mu se dopala na jednu noć. Važio je za čoveka sa jakim osećajem za moral. Svoju ulogu u ustanku i srpskoj revoluciji shvatao je i kao obavezu da i Srpkinjama svane pred turskim zulumćarenjem.

Više muka je imao sa obuzdavanjem svojih ljudi koji su često bili toliko okrutni prema ženama, da im ni Turci, simbol beščašća prema srpskim ženama, ponekada nisu bili ravni. Takvo ponašanje mu je počesto stvaralo ogromne nevolje u vođenju ustanka jer je narod pomalo počeo da žali za "pustim turskim" vremenima. Da stvar bude još gora, muke su mu zadavali njegovi najbolji borci, čak i najrođeniji. Sa njima se Karađorđe obračunavao tako da da primer ostalima. Svog brata Marinka je, zbog optužbi žitelja Topole da je nasilnik, obesio pred kućnim pragom.


Slika

Karađorđevo lično naoružanje


Voždovu ženu Jelenu su svi letopisci opisivali kao skromnu, povučenu i marljivu ženu. Posebno se isticala u pokornosti mužu, s tim da su se svi slagali da je ona udovoljavala voždu iz ljubavi, a ne iz tadašnjih grubih običaja prema kojima je supruga morala da čini ono "što gazda zahteva". Jelena se zato u svoje vreme smatrala srećnom ženom. Imala je veliki porod, a u porodici je niko nije zlostavljao. Sa majčinstvom je učvrstila svoj položaj. Već posle godinu dana od udaje rodila je sina. Dečak je dobio ime Sima, ali je poživeo jedva jednu godinu. Jelena je nastavila da rađa, i to kćeri, jednu za drugom: Savu, pa Saru, a onda i Polu, Stamenku. Pre ustanka je na svet došao dugo očekivani sin Aleksa, a usred ratnog meteža, pet godina kasnije, i budući srpski knez, Aleksandar.

DOMAĆICA NA GLASU

Jelena je živela skromno i povučeno. Čak i kada je njen muž morao da sedi u Beogradu, ona se nije selila iz Topole. Bavila se decom i kućom, i u njoj bila i domaćin i domaćica. Nikada se nije mešala u političke, vojne ili državničke poslove svog muža tokom celog ustanka. Voždu su u Topolu dolazili mnogi gosti. U njegovom domu su se održavali istorijski sastanci, često o narodnim svetkovinama, a posebno o slavi, Svetom Klimentu. Kako je kuća Petrovića uvek bila krcata gostima, Jelena je morala sve da ih opslužuje. Činila je to uz pomoć komšinica, nije imala plaćenu poslugu kao što su je imale žene kasnijih srpskih starešina. Njeno čuveno gostoprimstvo je i narod opevao. Kada se iz boja na Varvarinu vraćao voždov barjaktar Tanasko Rajić, spazivši ga sa pendžera Jelena je istrčala pred njega: "Skide njega sa konja kulaša, odvede ga na tananu kulu, vida njemu rane i previja, zalaže ga lebom i jestivom i poji ga rumenijem vinom."

Spasilac iz šume

Legenda o Karađorđevoj ženidbi kaže da je Jelenin otac Nikola Jovanović bio obor-knez jasenički, visoka ličnost među Srbima. Vraćajući se sa jednog sastanka u svoje selo sa maloletnom kćerkom Jelenom, upao je u zasedu obesnih turskih momaka. Jelena se dopala jednom Turčinu, ali on nije uspeo da je privoli da pođe sa njim milom, pa su momci vezali oca, a nju krenuli da odvlače ka čardaku. Tada naiđe iz šume naočit Srbin sa još dva druga. Videvši šta Turci čine, opali iz puške. Jedan Turčin pade mrtav, drugi ranjen, a ostali se razbežaše. Crnokosi spasitelj zvao se Đorđe Petrović i tek ga je čekala slava čuvenog nadimka Karađorđe. Jelena se tada zaljubila u njega i imala je sreću da mu kasnije postane i žena.

Nemačka moda

Zna se da je Jelena Petrović posle prvog izbeglištva u Srem, dok je još bila nevesta, neko vreme radila u manastiru Krušedol. Tu je muzla stoku, ali je naučila da sprema i gospodska jela kakva su se služila u Austriji. To umeće joj je kasnije odlično poslužilo kada je kao domaćica dočekivala goste u Topoli, gde su se pored ustaničkih glava dolazile i strane diplomate. Znala je da spremi i ponudi kafu s mlekom, što je bio vrhunac gospodstva u Srbiji i poslednja nemačka moda.

Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Žene u srpskim ustancima  |  Poslato: 07 Jul 2012, 10:56
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (6): Kum izdao dvaput


Slom Prvog srpskog ustanka oterao je Karađorđa u izbeglištvo, pa je i njegovu porodicu zadesila ista sudbina. Kada su 1813. godine Petrovići stigli na austrijsku granicu, njegova žena Jelena nije imala nikakvih ličnih dokumenata. Vlastima u zemunskom karantinu rekla je da ima 48 godina.


Tada je opisana kao voždova supruga pravoslavne vere, visoka stasa, lica duguljasta, očiju smeđih, usta i nosa pravilnih. To je jedan od malo opisa Jelene Petrović, a do danas je sačuvan samo jedan njen portret, i to iz poznih godina.

Slika

Prvi Karađorđev grob: Vožd je napre počivao u Radovanjskom lulgu, gde je ubijen


PISMA LJUBEZNOJ KUMI

Do kraja 1814. godine Karađorđeva porodica boravila je u Sremskoj Mitrovici, potom se preselila u Rusiju. Više od decenije i po Jelena je sa decom živela u Besarabiji, u Kišinjevu i Hotinu. Izbeglištvo, makar i u prijateljsku carevinu, teško joj je padalo.

Već posle tri godine, dok joj je muž još bio živ, Jelena je pisala ruskoj vladi i samom caru da joj s decom dozvoli povratak u Srbiju, a da oni zadrže Karađorđa. Dogodilo se obrnuto. Karađorđe se vratio u Srbiju i tamo našao smrt u Radovanjskom lugu 1917, prema nalogu svog kuma Miloša Obrenovića. Jelenina žalost nije imala granica. Prolazile su godine a njena porodica, kao i porodice mnogih Karađorđevih starešina, nije se snašla u novoj sredini iako su svi imali dovoljno novca za život.

Naprotiv, želja za povratkom stalno je rasla. Jelena je prva među njima shvatila da je u Srbiji voždovo vreme zauvek prošlo i da je Miloš jedini i svemoćni gospodar. Svoju priliku da se vrati videla je u tome da knez ipak nije zaboravio da mu je Karađorđe kum, da ga je venčao sa Ljubicom.

Jelena je kneževskom paru u Srbiji počela da upućuje srdačna pisma, puna i zadovoljstva zbog ponovnog susreta i poniznosti. Ljubica joj je uzvratila pismom u kome je Jelenu oslovila sa "ljubazna gospojo kumo" i izrazila veliku radost što će se uskoro videti, ali joj je jasno stavila do znanja kakav će biti njihov budući odnos. Potpisala se kao "kuma Ljubica M. Obrenovića, Knjaginja Serbska".

Upornost Jelene Petrović se isplatila. Ruski car i srpski knez su se konačno dogovorili da se od proleća 1831. srpske izbeglice vrate svojim kućama. Već početkom te godine voždova udovica i njen sin Aleksandar, koji se bio i oženio, dobili su ruski pasoš.


Sava Karađorđević Pljakić

Nedostajala im je još dozvola srpske strane za prelazak granice. Uz zahvalnicu i pozdrave Jeleni je od ruske vlade stiglo još hiljadu dukata za putne troškove, što je bila značajna suma u to doba. U leto 1831. godine karavan srpskih izbeglica je konačno stigao na granicu, u ribnički karantin, u nahiji porečkoj. Ali, to je bio samo početak novih muka. Graničari su Jeleni Petrović naložili da se vrati u Vlašku, sa celom porodicom i pratnjom. Propustili su samo voždovu kći Stamenku sa decom. Jelena se našla u ponižavajućem i bezizlaznom položaju. Više nije primala rusku penziju. Ponovo se obratila "milom kumu" i ruskom caru, upozoravajući ih da može da živi jedino tako što će prositi, a zar to mogu da dozvole carevina i kneževina?

U međuvremenu je i Milošu polako isticalo vreme na prestolu. U leto 1839. godine proteran je iz Srbije. U prepirkama ko će da ga nasledi, priliku su iskoristili Karađorđevići.

Ustavobranitelji Toma Vučić Perišić i Avram Petronijević su preko Stefana Stefanovića, ministra pravde, pozvali voždovog sina Aleksandra i njegovu majku Jelenu da dođu u Srbiju. Ovog puta oni su prešli granicu bez smetnji i stigli do Negotina, što je kod obrenovićevaca izazvalo pometnju, jer su oni i bez Miloša ostali na vlasti.

Ministar policije Đorđe Protić, vatreni pristalica mladog kneza Mihaila, naložio je da se istraži ko je i kako pozvao Karađorđeviće u Srbiju. Istraga je samo nakratko odložila njihov dolazak. Početkom oktobra 1839, Jelena je stigla u Beograd posle punih četvrt veka. Ceo javni i politički život počeo je da se vrti oko voždove supruge.

Dva meseca su je bez prestanka obilazili varoške gospođe i gospoda, a novine o tome marljivo izveštavale. Jelena Petrović je bacila u zasenak i sina Aleksandra, koji je dobio službu u beogradskom sudu. Ubrzo ga je knez Mihailo uzeo za ađutanta. Jelena je kod Mihaila i njegove majke Ljubice mogla da se ponaša kako je htela. Ipak, nije doživela da vidi kako njen sin Aleksandar polaže svečanu zakletvu i postaje te iste jeseni knez srpski. Umrla je januara 1842, u 75. godini.


Resized Image - Click For Actual Size

Jelena Petrović


PLAKALO CELO SRPSTVO

Malo pred smrt, novinarima je Jelena Petrović poverila poslednju i jedinu želju, da bude sahranjena u Topoli pored svog Crnog Đorđa, u mestu "mojih najlepših uspomena". Prestonica joj je priredila dostojanstven ispraćaj. Prednjačili su Obrenovići, Mihailo i Ljubica, prateći po ciči zimi i snegu voljenu kumu od Beograda do Topole. Izveštač "Narodnih novina" svoj članak je završio rečima da je "plakalo sve što je srpsko".

Dok je Karađorđe doživeo da uda samo kćeri, Jelena je poživela dovoljno i da oženi sinove. Najstarija Sava se udala prva za Antonija Ristića, rodom iz Kamenice rudničke, momka iz voždovog obezbeđenja. Momci su čuvali Karađorđa kad je bio u Topoli, ali i njegove ukućane. Od svih koji su okruživali njenog oca, Antonije joj je bio najmiliji. Sava svoja osećanja nije krila pa joj nije smetalo kada su je sestre zadevale zato što mladiću poklanja jabuke. Kada je odlučila da se uda za Antonija, otac ih je blagoslovio, ali se zamerio mnogima kada je zeta uzdigao u vojvodu, mada junaštvo u ustanku nije moglo da mu se zameri.

Njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija mu je posvetio pesmu. Antonije je, ionako plah čovek, počeo da se ponaša kao da je voždov sin a ne samo zet, i sa novim položajem se i prozlio. Promenio je prezime u Pljakić. Dom mu je bio u Karanovcu, budućem Kraljevu, gde je počeo da se bogati pljačkom, ali se pokazao i kao nemilosrdni ubica. Bio je jedan od malo srpskih starešina koji je imao i ličnog dželata. Pored kuće u kojoj su se rađali voždovi unuci, širilo se i groblje, na kome je, po naredbi Pljakićevoj, pogubljena i neka nesrećna žena, nabeđena da je veštica. Antonije je sa porodicom i voždom izbegao u Rusiju, i tu je i umro 1832. godine. Sava je poživela još 15 godina.


Karavan izbeglica

Jelena Petrović je u ruskom pasošu označena kao supruga "bivšeg srpskog vrhovnog vožda Georgija Černago" i tu je stajala naznaka da putuje sa sinom Aleksandrom, njegovom ženom Persidom, unukom Đorđem Aleksijevićem, ćerkom Stamenkom, njenim sinom Kuzmanom i ćerkom Jelenom. Sa njom je bila i posluga koja ih je pratila još iz Srbije, te Avram Popović, njegova žena Jelena, Ivan Jaković, sa četvoro kola i 16 konja i slugama, Ciganima, Gligorijem Lučerom i dvojicom dečaka, Nikolajem i Grigorijem.

Zeta u tamnicu

Sara Petrović se udala u vreme žestokih okršaja 1810. za vojvodu Nikolu Karamarkovića. O njemu je progovorio, i to skoro četiri decenije posle Nikoline smrti Petar Jokić, nerazdvojni Karađorđev drug Karamarković zamenio Milana Obrenovića na mestu užičkog vojvode. Bio je rodom iz Lunjevice. Na Torniku kod Sokola bio je glavni šanac ustanika valjevske nahije, a gradio ga je i njemu se borio Hadži Milentije. Kada je Milentije postao vladika, zamenio ga je Nikola Karamarković, koji je po Jokiću "rđavo vladao". Zbog toga ga je vožd bacio u tamnicu. Nikola je sa Sarom imao samo ćerku Katarinu, koja se udala za beogradskog trgovca Koču Pešika. Sara se preudala za Todora Bojanića, velikog rodoljuba iz Hercegovine. Živeli su u Šapcu i ona mu je rodila četvoro dece. Umrla je posle Todora, 1857. godine.

Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Žene u srpskim ustancima  |  Poslato: 08 Jul 2012, 09:21
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (7): Mala velika gospođa


Kada su Karađorđe i njegovi ustanici oslobodili Beograd, prva zima je bila najteža za udovice i siročad pobijenih Turaka. Sve što nije pokosila glad i hladnoća vuklo se ulicama proseći golu kost ili koricu hleba. Među njima je lunjala i jedna devojka, gotovo još devojčica, ali se već tada moglo videti da će izrasti u lepoticu.


A što je žena bila lepša, morala je bolje da se preruši, pošto je u Beogradu još vladala otimačina svega i svakoga. Prerušila se i ova mlada Turkinja. Ko god bi je tada video, ne bi mogao ni da pomisli da daje milostinju ženi koja će postati "Mala gospođa", jedna od najmoćnijih i najbogatijih žena Srbije. Kosu je ulepila blatom, umotala se u garež i u krpe, kolutala očima kao jurodiva, puštala penu na usta i mahala rukama što joj je donelo "uspeha" u prosjačkom zanatu. Ljudi su joj bacali milostinju samo da im ne bi prišla ili ih, daleko bilo, dotakla.

Slika

Mlada žena u srpskom": Jelenka Herbez je pozirala poznatim umetnicima svog doba


Granulo je proleće, a sirotinja na beogradskim ulicama nije imala nameru da menja berićetan posao, jer su u ustanku mnogi Srbi dobro napunili džepove. Ali, ustanicima su zasmetale gomile odrpanaca na ulicama. Zato su ih jednog dana sve potrpali u dve lađe i poterali Dunavom u Tursku, ne razmišljajući mnogo da li će ih rođaci rado dočekati.

TAJNE ŠARENOG KONAKA

Pošto su lađe prošle pored varošice Poreč zaustavio ih je ustanički vojvoda Milenko Stojković. Prvi se popeo na palubu i počeo da bira sebi najlepše robinje. Bio je lep čovek i mnoge od tih očajnih žena rado su krenule za njim, računajući da će bar sitije živeti.

Samo devojka koja će se ubrzo potom nazvati Jelenka nije htela u harem nekog samozvanog hajdučkog sultana, pa se i dalje pretvarala da je uboga i luda. Nije vredelo. Imao je Milenko oko za žene. Zaustavio se baš pred njom, i kad je počeo da je odmerava od bedara do ramena, ona se pomokrila posred palube. Video je lukavi vojvoda da se devojka samo pravi luda a i da srama nema, pa mu se zato još više dopala. Bacio ju je u Dunav, a kada je devojka isplivala sa nje su spale rite i garež Milenko je bio zadovoljan što se nije prevario.

Jelenka mu je postala miljenica. Sama je tražila da se pokrsti, govoreći: "Da bi novi život, počeo, stari mora da umre". Milenku se veoma dopala njena muška duša u nežnom ženskom telu. Njih dvoje postadoše čak i drugovi. On ju je učio da jaše konja i da puca iz kubure, i to mu se ubrzo osvetilo. Jelenka ga je primala u svoju sobu samo kada je ona to htela. Da bi se odbranila bila je spremna i na tuču iz koje su oboje izlazili sa modricama i ogrebotinama. Milenko odluči da je se reši. Ubio bi je da mu nije bilo žao tolike lepote, ali je divlju devojku bilo teško i udati. Oslobodio ju je tek kada je, zbog bega u Karavlašku, morao da raspustio harem. Jelenka se, prešavši Dunav, sama sa svoje četiri kubure, obrela u četi Gice hajduka.


Slika

Šareni konak u okviru Miloševog dvora u Kragujevcu


U ono doba cele porodice su odlazile u šume, a ovog harambašu je sirotinja volela, jer je jatake nagrađivao, a sirotinju štedeo. Gica je uzeo lepu hajdučicu i za ženu, skrasili su se na velikom imanju. Dok je Jelenka bila dobra gazdarica koja je gledala da imovinu uveća, Gici je i dalje milija bila pljačka, i to je radio još bezočnije nego ranije, sve dok ga knez Miloš nije proterao iz Srbije. Imanje mu je zaplenio kao odštetu za hajdučiju, a njegovu ženu, za koju je već bio čuo, uzeo je u svoju kuću u Crnuće, da služi kneginju Ljubicu. Jelenka je dobila i naročiti, tajni zadatak, da kneževu ljubavnicu Petriju poduči ženskim poslovima, ali ne baš pletenju i kuvanju, nego onome što je naučila u haremskim sobama.

Kada je Ljubica potegla kuburu i ubila Petriju, mesto nesrećne žene je zauzela Jelenka. Ali, ona je uskoro postala ne samo ljubavnica, nego i poverljiva savetnica kneza Miloša. Knezu je u to doba desna ruka bio Avram Stojković, kome je jedan od poslova bio da pronalazi i u gospodarevu sobu privodi žene, pa je jednom to učinio i sa rođenom sestrom. On i Jelenka nisu očima mogli da se vide i neprestano su jedno drugo opanjkavali kod kneza. Na kraju je Avram nabeđen za neku krađu i obešen, tako da za Jelenku više nije bilo prepreka da postane prava gospodarica u srpskom dvoru, koji se tih godina preselio u Kragujevac. Kneževa porodica je ostala u Požarevcu.

vor su činili Šareni (ženski) konak, koji je bio porodična rezidencija, zatim Knežev dvor, zdanje u kome je živeo sam Miloš, kao i danas jedini sačuvan Amidžin konak, stan upravitelja dvora. Jelenka je vodila knežev dom iz Šarenog konaka, tu dočekivala i ispraćala kneza, pa mu je uskoro rodila i sina Gavrila. Njega je otac mnogo voleo, ali je dete, bolešljivo od rođenja, u drugoj godini umrlo. Pričalo se da je Jelenka poludela od bola, da joj je kosa osedela, pa je od tada morala da je farba, ali je i dalje bila kneževa ljubimica. Putovala je po Srbiji, trošila iz državne kase više nego kneginja Ljubica, sa kojom se od tada samo jednom srela. I, dok su se ljudi Ljubici obraćali kao pravoj gospođi, Jelenku su zvali kučuk-kadimom, što na turskom jeziku znači "mala gospođa".

Složene veze koje su Jelenki donele ugledno prezime Herbez počele su da se pletu još kada je Jelenka 1826. knezu Milošu rodila vanbračnog sina. Knez je zbog Gavrilovog lošeg zdravlja svom sekretaru Dimitriju Davidoviću, koji će u istoriju biti upisan i kao otac srpskog novinarstva i pisac prvog, Sretenjskog ustava, poverio još jedno zaduženje, da živi u Kragujevcu i brine o ovom detetu. Ali, ni njemu, lekaru po obrazovanju, nije uspelo da sačuva Gavrilov život. Davidović je tada dobro upoznao Jelenku i postao svestan njenog velikog uticaja na kneza, a time i na državne poslove. Zato se potrudio da joj postane dobar i poverljiv prijatelj. Zabeleženo je da su njih dvoje u jesen 1831. godine u Čačku posetili Vasilija Popovića, kneževog odanog druga.

Dve godine kasnije Davidović je bio diplomata u Carigradu. Tada je Jelenku u pismu zamolio da se zauzme za njega i ubedi kneza da ga vrati u Srbiju jer mu je zdravlje narušeno. Ona mu je izašla u susret, pa se Davidović vratio u Kragujevac. Nekoliko godina kasnije, u Srbiji se pojavio doktor Teodor Herbez, školovan i imućan čovek koji je došao da bude prvi činovnik u otadžbini. Davidović ga je preporučio knezu kao "rodoljubivog Srbijana", inače čoveka sa kojim je proveo detinjstvo u Zemunu. On je upoznao Herbeza i sa Jelenkom, koji ju je Teodor i oženio 1835. godine a da se oko toga on sam malo pitao.

Knez je Jelenki dao i "miraz", neku vrstu otpremnine iz njegovog života, veliko beogradsko imanje. Na njemu se danas nalazi Dom Jevrema Grujića, pozorište Atelje 212. Omiljena ljubavnica je od kneza dobila i "vate", onoliko dukata iz kovčega koliko je mogla šakom da zahvati. I Herbez je imao kuću u Beogradu u kome je održavao posela za elitu kulture i politike Srbije. Nije se odrekao kneza Miloša ni u doba ustavobranitelja. Zbog toga je uhapšen 1844, uoči Katanske bune.


USVOJENA KĆI

Po povratku Miloša Obrenovića u zemlju, Herbez je nastavio uspešnu karijeru činovnika sve do položaja ministra finansija. Očigledno je da se "mala gospođa" dobro starala o dobrobiti prezimena koje je stekla brakom. Sa Todorom nije imala dece pa je usvojila i vaspitala svoju sestričinu Jelenu Simić iz Pančeva. Jelena se 1856. godine udala za poznatog srpskog državnika i liberalnog prvaka Jevrema Grujića, a staratelji su joj zaveštali svoje veliko bogatstvo.

Osveta umetnika

Dve umetničke slike prikazuju Jelenku Herbez. Jedna je platno Konstantina Pantelića "Judita sa glavom Holoferna", nastalo oko 1850. godine. Drugo platno je prikazuje dok neraspoloženo i osorno pozira Urošu Kneževiću. Zbog takvog stava umetnik joj se osvetio naslovom dela "Mlada žena u srpskom", gde pridev "mlada" nikako ne stoji modelu koji je već zašao u zrele godine.

Prva prema moći

Druga po imenu gospođe, Miloševa ljubavnica Jelenka je postala prva prema moći. Činovnici su se otimali za njenu milost da bi napredovali, i obrnuto, koga bi ona na zub uzela, tama bi ga progutala. To je poslednji osetio jedan doktor prečanin Atanasije Teodorović, učitelj kneževe dece. Kod njega su pronašli pismo u kome se najružnije o Jelenki izrazio. Odmah je izgubio nameštenje, i dobio novo, u beogradskoj apsani. Pustili su ga posle nekoliko meseci kada se za njega zauzeo Jevrem, brat Milošev, a Jelenka se udala za Srbina iz preka, Teodora Herbeza.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Žene u srpskim ustancima  |  Poslato: 09 Jul 2012, 14:34
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Žene u srpskim ustancima (8): Kuburom na suparnicu


Knez Miloš Obrenović, neobuzdan i samovoljan u svakom pogledu, nije se odricao tri strasti: puške, vlasti i žena. Uz njega je bila kneginja Ljubica, koja je mudrošću pokušavala da obuzda svog muža i nije se lako predavala. Kada je jednom prilikom shvatila da će Miloševa plahovita priroda uništiti porodicu, nije prezala ni od ubistva.


Slika

Svesne svih svojih grehova: Kneginja Ljubica sa sinom i vladarom Srbije knezom Mihailom


Knez nikada nije pokazao kajanje za sva nedela koja je učinio kako u ljubavi tako i u politici, ali kneginja jeste. Pred smrt se za jedan svoj postupak uplašila božjeg suda i uzviknula: "Grešna druga, šta učinih!"

Ljubica je bila od Vukomanovića, najbrojnijeg i najpoznatijeg roda u Srezojevcima pod Rudnikom. Uoči udaje za Miloša Obrenovića tek je postala punoletna, a već je "bila najviđenija među devojkama iz sve okoline".


LEPA ZA ČUDO

Čak i da se preterivalo u opisu Ljubičine lepote, u nju se ipak bio zagledao mladi beg Tokatlić. Pomišljao je da je otme, ali se nije usudio plašeći se gneva svog strica, starog Selim-bega Tokatlića, koji se dobro ponašao prema raji. Oko godinu pre izbijanja Prvog srpskog ustanka primetio ju je i Miloš Teodorović Obrenović, budući gospodar Srbije. U poznim godinama on se sećao kako je upoznao Ljubicu. Pre no što se doselio kod polubrata Milana u Brusnicu, prošao je kroz Srezojevce.

Na jednom potoku ugledao ju je kako sa majkom beli platno. "Tada mi je bilo prošlo 20 godina, a još sam bio kao devojka. Čim videh Ljubicu, ostaše mi oči na njoj. Ona i majka joj opaziše mene, iziđoše iz vode i spustiše skute. Bejaše ih stid od mene da duboko gaze. Ja pregazih vodu, i, na drugom bregu, sedoh obuvati se. Ošljario sam valjda čitav sahat, samo da duže gledam Ljubicu. E, činiš 'voliko, jest bila lepa za čudo." Trgujući stokom, Miloš je sve češće navraćao u Srezojevce.

Da je zavoleo Ljubicu, otkrio je njegov drug Turčin Ćor-Zuka, koji je preuzeo na sebe da ubedi Milana da isprosi Ljubicu od Vukomanovića. Ali, kako je sam knez pričao, konačno se oženio tek po izbijanju ustanka. Tada je imao 24 godine. Za kuma je polubrat Milan pozvao vožda Karađorđa, i tada su se on i Miloš upoznali. Miloš kazuje da je s Ljubicom rodio "dece osmoro, to jest, četvoro muških i tako ženskih". Roditelje su nadživeli samo kći Petrija i sin Mihailo, koji je i nasledio srpski presto.


Slika

Besan na ženu zbog ljubavnice: Knez Miloš Obrenović


Miloševa neverstva prema ženi su bila legendarna. Jednog dana je u porodičnu kuću u Crnućima doveo Petriju, da pomaže kneginji. Ko je ona bila, kolaju razne priče, od toga da je bila turska robinja, do toga da je došla kod Miloša odnekud od Sarajeva, moleći da joj pomogne da naplati neke dugove.

Najverovatnije je bila Srpkinja iz porodice Pljakića, iz okoline Kragujevca, koji su bili čuveni po lepoti. Na dvor srpskog kneza došla je da bi se zaštitila od Turaka koji su bacili oko na nju. Petrija je svojom vrednoćom i veštinom postala desna ruka kneginjina u svakom poslu, a sve ostale je osvajala mladošću, lepotom, veselom naravi i spremnosti na šalu. Ljubica je zato od nje zazirala, znajući koliko bi se baš takva devojka dopala njenom mužu. Knez je sve do 1917. retko dolazio u Crnuću, ali je i to bilo dovoljno da mu Petrija postane ljubavnica. Zbog toga se kneginja preselila sa decom u Kragujevac, a knez je sve češće ostajao u Crnuću. Petrija mu je rodila kćer Veliku.

Kneginja Ljubica dugo nije rađala, pa je tek početkom 1819. godine ostala u drugom stanju. To ju je ohrabrilo da prekine romansu svog muža. Prethodno je od svojih doušnika saznala da kneza okolina nagovara da se oženi Petrijom jer se verovalo da od Ljubice više neće dobiti preko potrebnog naslednika. Prota Žujovic je bio najuporniji savetodavac u vezi s tim. Kada se Ljubica iznenada pojavila u Crnuću, zatekla je Petriju kako namešta spavaću sobu. Upitala ju je kome sprema dve postelje, a suparnica joj je odgovorila, jednu sebi, drugu Gospodaru.

- A gde ću ja spavati noćas - nastavila je kneginja. - Vala Bogu, prostrana je kuća! - Zar tako, Petrija? - Nisam ti ja kriva što ti Bog nije dao - drsko odgovori mlada, ne obazirući se više na Ljubicu. - E, kad meni nije Bog dao, ja ću dati tebi - reče Ljubica i dohvati kneževu kuburu. Opalila je iz nje i ubila Petriju na mestu.

Ova priča ima nekoliko verzija, kao što je i ona, da je ubila suparnicu gotovo pred kneževim očima, pošto ih je zatekla u krevetu. Sigurno je da je Ljubica, znajući za narav svog muža, pobegla, najverovatnije kod svojih Vukomanovića. Ljutiti knjaz ju je tražio da je ubije, ali je ona imala zaštitu i porodice i naroda koji je smatrao da je branila čast svoju, doma i porodice.

Posle nekog vremena, Miloš i Ljubica su se izmirili na nekom saboru, ili u manastiru Kalenić, ili na Savincu, tako što je kneginja prišla knezu, pružila mu kuburu i rekla: "Gospodaru, ovako više ne ide, jal opraštaj, jal ubij!" Mudri Miloš je znao da je narod listom na strani njegove žene, pa joj je oprostio ubistvo ljubavnice, rekavši joj da "za to treba da zahvali samo onome što nosi ispod pojasa". Ljubica je u to vreme već bila u poodmakloj trudnoći sa svojim najmlađim detetom. Bio je to prestolonaslednik Mihailo.


Slika

Jedina preživela kći: Petrija Obrenović


Za kneginju Ljubicu svi izvori se slažu da je, iako neobrazovana, bila veoma bistra, patrijarhalna i pravedna žena. Ponela je na svojim plećima teško političko breme ondašnje Srbije. Kada je Miloš naredio pogubljenje Karađorđa 1817. u Radovanjskom lugu, Ljubica taj zločin nikako nije mogla da preboli. Verovala je da će se prolivena kumovska krv vratiti njenoj porodici.

Priredila je sahranu voždove glave kod Saborne crkve, hrabro i neprestano ubeđivala Miloša da Karađorđu podigne spomenik, a kada je umrla Jelena, Karađorđeva žena, naredila je veliku sahranu. Pokojnicu je pratila sve do groba na Oplencu, idući peške uz drvene sanke koje su vukli volovi.

U politiku se umešala gotovo protiv svoje volje. Bila je jedna od malo onih koji su se usudili da ograniče despotsku Miloševu ćud, jer se uplašila da će on verovatno izgubiti glavu, kao što je izgubio naklonost naroda. Zato je stala na stranu njegovih protivnika, čime je pomogla da Miloša zbace sa vlasti. Tada je sa mužem prešla u Novi Sad. U međuvremenu je i knez Mihailo zbačen sa vlasti.


OSTVARENJE STREPNJE

Ljubica je bila svesna svojih političkih pogrešaka. Po Miloševom odlasku iz Srbije 1839. godine, učestvovala je u pokretima za njegov povratak u zemlju. Više od tuge i žalosti koja je sustigla njenu kuću nego od starosti, upokojila se 1843. godine. Poslednje misli uputila je Petriji, jadikujući: "Mnogo greha imam, njih će mi milostivi Bog sve oprostiti, ali što svojom rukom ubih onu ženu, bojim se neće mi nikad oprostiti! Kud me zanese moja ženska pamet? Kad bih ja ubijala sve Njegove prijateljice, mogla bih pobiti toliko sveta! Grešna druga, šta učinih!"

Knez Mihailo je majku sahranio u manastiru Krušedol, u Sremu. Ljubičine strepnje da će Obrenoviće zadesiti velike nesreće zbog prolivene kumove krvi, ostvarile su se 3. maja 1903. godine kada su poslednji Obrenovići na zverski način uklonjeni sa srpskog prestola.


Iskrena žalost

Na groblju u Gornjoj Crnući knez Miloš je prema svim srpskim običajima sahranio Petriju, koju je, kako se pričalo, mnogo voleo i iskreno ožalio. Ali, grob nikada nije obeležen spomenikom niti se iko seća da je kneževoj miljenici bilo ko zapalio sveću. Grob je polovinom prošlog veka prekopan, a mesto zaraslo u korov.

Bolje grob, nego rob

Po propasti Prvog srpskog ustanka, Miloš je Ljubici predložio da se skloni, ili preko Save, ili u Crnu Goru. Ljubica je odbila, te je Miloš i nju i decu morao da sklanja po ovčarskim manastirima. Tu ih je čuvao Milošev momak Marko Štitarac, koga je Ljubica zaklela da nju, svu njenu decu, i Ljubičinu svekrvu poubija ako bi se videlo da će ih Turci zarobiti.

Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 09 Okt 2012, 18:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Milunka Savić i Flora Sends: Heroine gvozdenog puka

Istoriju najslavnije jedinice srpske vojske ispisale su dve dobrovoljke. Milunka učestvovala u svim ratovima od 1912. do 1918, a Flora od 1914.

Slika
Milunka Savić i Flora Sends

I POSLE 100 godina, koliko je prošlo od kada su Drugi pešadijski puk „Knjaz Mihailo“ i deo moravske divizije počeli odbranu otadžbine, legenda o njihovoj hrabrosti traje. Slavi puka, koji je zbog energičnosti, siline i neprobojnosti odbrane u bregalničkoj bici, od protivnika dobio epitet „gvozdeni“, donele su i dve žene dobrovoljci.

Milunka Savić i Engleskinja Flora Sends, nosioci Karađorđeve zvezde sa mačevima, stupile su ravnopravno u redove slavne jedinice. Milunka je učestvovala u svim ratovima koje je srpska vojska vodila od septembra 1912. sve do sredine decembra 1918, a Flora od 1914, kada je kao bolničarka stigla u Srbiju.


- Moja baka Milunka Savić rođena je 1889. u selu Koprivnici kod Raške. Kada je počeo Balkanski rat 1912. prerušila se u muško da bi od mobilizacije zaštitila brata i otišla kao regrut Milun na front. Bila je bombaš i jurišnik. Preživela je devet ranjavanja, albansku golgotu, oporavak na Krfu i u bici na Crnoj reci zarobila 23 bugarska vojnika - opisuje njeno junaštvo unuk Dejan Stankov.

Smrt nije htela Milunku Savić ni u proboju Solunskog fronta. Letela je kao na krilima. Francuska konjica nije mogla da sustigne srpsku pešadiju, koja je kao oluja grabila napred bacajući na kolena nemačke i bugarske divizije.

Saveznici su je odlikovali sa dve francuske Legije časti,britanskim ordenom svetog Majkla, ruskim ordenom svetog Đorđa Pobedonosca. Jedina je žena u svetu koja je odlikovana francuskim ordenom Ratni krst sa zlatnom palmom. Bila je prijatelj Arčibalda Rajsa, admirala Geprata, generala Franša d’Eperea. Uvažavali su je kao srpsku Jovanku Orleanku.

- Bila je obrazovana, govorila je francuski i nemački. I pored narodne i svetske slave - objašnjava njen unuk - Milunka Savić posle Prvog svetskog rata nije u Srbiji imala odgovarajući status. Kralj Aleksandar i Tito je nisu cenili, a ni baba nije za njih marila.


STANAR SA VOŽDOVCA

MILUNKA Savić sedamdesetih godina prošlog veka živela je sa ćerkom Milenom u naselju Braće Jerković. Imala je mali stan na četvrtom spratu, u zgradi bez lifta. Posle tri šloga, preminula je u 84. godini. Sahranjena je u Aleji velikana na Novom groblju, uz najviše počasti.
Radila je kao švalja u fabrici vojnih uniformi, bila je kuvarica, a od 1927. i čistačica u Hipotekarnoj banci u Beogradu. Osam godina kasnije je unapređena u čistačicu kancelarije direktora. U vreme okupacije, Nedićeva vlada ju je zaposlila kao državnog zastupnika, a Titova vlast joj je 1945. dodelila penziju.

- Bila je u kratkom braku u kome je dobila kćerku Milenu, koja se udala za inženjera Vojislava Stankova. Pored moje majke Milene, odnegovala je i tri devojčice iz naše familije - Višnju, Zorku i Milku, ali i još tridesetak druge dece - seća se njen unuk. - Bila je divna, topla i nežna žena, iako je ponekad nosila pištolj. Jednog dana u njenu kuću je došao neki Bugarin, bivši zarobljenik. Sprijateljili su se i oženila ga je jednim od svoje usvojene ženske dece.

NAŠA ENGLESKINJA

FLORA Sends je rođena 1876. u Jorkširu, gde se školovala za guvernantu. Kao bolničarka stigla je u Kragujevac 1914. sa još 36 žena. Negovala je ranjene i bolesne, i sama preležala tifus u bolnici u Valjevu.

Stupila je čak i u srpsku vojsku kao običan vojnik samo da bi ostala na frontu i učestvovala u borbama, u povlačenju preko Albanije, proboju Solunskog fronta i stigla do oficirskog čina i Ordena Svetog Save i Karađorđeve zvezde, kao i do zaslužene pune vojne penzije kod nas.

Narod ju je zvao „naša Engleskinja“. Umrla je 1956. u Engleskoj.


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Odvažne kćeri Srbije  |  Poslato: 09 Dec 2012, 04:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
RS: Holanđanka zaslužila poštovanje nacije

Holanđanka Žana Merkus, heroina srpske prošlosti, pod lupom istoričara. Profesor Rene Gremo tvrdi da je ona naša Jovnka Orleanka

Slika

Holanđanka Žana Merkus (1839-1897) je izuzetno značajna ličnost iz srpske istorije. Zbog toga što je u srpskim ratovima neopravdano optužena za špijunažu, ili neku vrstu veleizdaje, ona je pala u zaborav, ali kada se potpuno sagleda njen lik i delo, zaslužila je bar dostojno poštovanje i sećanje!

Ovo u razgovoru za "Novosti" tvrdi ugledni holandski profesor, antropolog i istoričar Rene Gremo, koji je nedavno o Žaninoj ulozi u srpskoj prošlosti govorio na veoma posećenoj tribini Matice srpske RS u Banjaluci.


- Slučaj Žane Merkus je poučan primer kako se odnosimo prema vlastitoj prošlosti. I pored toga što je osvojila prostor u stihovima Đure Jakšića o njenom aktivnom učešću u bosansko-hercegovačkom ustanku 1875, a potom i u srpsko-turskom ratu, o Žani se na ovim prostorima skoro ništa ne zna. Zašto smo skloni zaboravu? - pita se prof. dr Mladen Šukalo, predsednik Matice srpske RS.

I odmah daje odgovor:

KO JE RENE GREMO

Rene Gremo je antropolog, publicista i istraživač iz Holandije. Uglavnom se bavio istorijom Balkana i holandsko-balkanskim vezama u prošlosti i sadašnjosti. Godinama proučava život i delo Žane Merkus, čija je velika biografija pred štampom kod holandskog izdavača. Radio je na holandskim univerzitetima u Nejmegenu i Amsterdamu. Na Beogradskom univerzitetu predavao je pre desetak godina na Odeljenju za jezik i kulturu Holandije i Flandrije. Sada je zaposlen u novoosnovanom Muzeju muzičkih instrumenata. Zanimljivo je da trenutno priprema radove o nastanku gusala i guslarske epike. Veliki je zaljubljenik u etno-muziku sa ovih prostora.
- Neki od odgovora mogu se naći u njenoj biografiji, kao i u sudbinama mnogih drugih značajnih i nepravedno zaboravljenih ličnosti. U Matici srpskoj RS opredelili smo se, uz negovanje osnovnih Matičinih načela, da punu pažnju posvećujemo i rasvetljavanju značaja i uloge pojedinih ličnosti iz bliže i dalje prošlosti našeg naroda, kako bi otrgnuli iz zaborava sve ono na čemu počiva naša sadašnjica.

A do toga u slučaju Žane Merkus sigurno ne bi došlo da nije bilo upornosti i angažovanog rada na rasvetljavanju njenog lika i dela od strane Renea Gremoa.

- Moja saznanja o Žani Merkus kroz dugogodišnji istraživački rad, a prečešljao sam na hiljade dokumenata, uverila su me da je ona neopravdano pala u nemilost. Njeno aktivno učešće u srpskoj vojsci i testament koji je napravila da sve bogatstvo, u slučaju da je smrt zatekne u Srbiji, ostavlja ovoj zemlji i srpskom narodu, demantuju optužbe da je bila austrougarski špijun i da je radila za neku drugu stranu - kaže profesor Gremo.

Žana Merkus, koja je rođena 1839. na ostrvu Java u tadašnjoj holandskoj koloniji Indoneziji i čiji otac je bio guverner, rano ostaje bez roditelja. Željna životnih izazova dolazi na Balkan 1875. U Srbiji je dočekala početak srpsko-turskog rata godinu dana kasnije.

- U ranoj mladosti idol joj je bila francuska revolucionarka Jovanka Orleanka. Nikada se nije udavala i zasnovala porodicu - potpuno se posvetila revolucionarnom radu. U leto 1875. Žanu Merkus potresaju i uznemiravaju vesti o početku ustanka potlačenog srpskog naroda u Hercegovini, poznatijim pod imenom Nevesinjska puška. Žana se kao dobrovoljac priključuje hercegovačkim ustanicima, sa kojima se rame uz rame bori u prvim borbenim redovima. Ona je i finansijski pomagala ustanike, dajući novac za nabavku topova koji nikada nisu isporučeni. Važila je za hrabrog borca i beskompromisnu ženu - pisao je o Žaninom učešću u Hercegovačkom ustanku istoričar prof. Nikola Laketa.


OPTUŽBA

Rene Gremo je, pručavajući brojne dokumente i spise vezane za njeno ime, naišao na jednu od najtežih optužbi na Žanin račun. Srpski zastupnik u Carigradu Slobodan Jovanović promenio je prethodno mišljenje i u pismu (po starom kalendaru) iz 18. juna 1876. upućeno ministru inostranih poslova je o Žani tvrdio: - Za frajlu Merkus kaza mi čovek koji ima zvaničan položaj u ruskoj službi da je to prosto jedan špijun čivutan austrijski!

Po rastanku sa najpoznatijim hercegovačkim ustanikom Mićom Ljubibratićem, u koga je bila zaljubljena, Žana se 1876. obrela u Beogradu koji joj, po sećanju istoričara, priređuje veličanstven doček. Ona se na Vaskrs obraća okupljenoj masi rečima:

- Izjavljujem vam živu radost koju osećam prema radničkom duhu i raspoloženju srpskog naroda i nadam se da ću vrlo brzo imati čast da sa vama vojujem sa slobodu naroda koji stenje pod stegom porobljivača!

Tog istog leta Srbija i Crna Gora ulaze u rat protiv Turske. Žana postaje dobrovoljac i dobrotvor sa prilogom od dve hiljade dinara. Po Laketinom citatu o Žani Merkus pohvalno se izrazio srpski političar i istoričar Slobodan Jovanović, koji je zapisao da se pročula kao amazonka Hercegovačkog ustanka, dodajući da je Beograd ludovao za tim ženskim uskokom.

Odmah po izbijanju rata sa Osmanlijama, zvanični Beograd menja svoj stav i odnos prema Žani Merkus. U memoarima Mileve Alimpić negativno se govori o Žani kao histeričnoj osobi, koja radi protiv državnih interesa. Supruga generala Ranka Alimpića tvrdila je da je imala tajne veze izvan zemlje... da ni ruski diplomatski kor nije bio preterano oduševljen pojavom ove junakinje.

Slika

- U Srbiji su je optuživali da je bila pristalica Vatikana i pape, da je radila za njihovu stvar. To nije bilo tačno, jer je ona bila njihov okoreli protivnik, kao i drugih katoličkih moćnika. Baš kao što nije bila pristalica Austrougarske, iako je vojna kontrašpijunaža u redovima Drinske vojske 1876. otkrila austrougarsku špijunku, koja je prethodno bila infiltrirana u najuže rukovodstvo Hercegovačkog ustanka - navodi Rene Gremo.
Osećajući da joj u Srbiji više nema mesta, Žana Merkus ubrzo napušta zemlju i kreće Dunavom put Crnog Mora. Nije otišla kod Austrougara, jer nije bila njihov čovek.

Posle Srbije, Žana je pretežno živela na francuskoj rivijeri. Nije, po mišljenju Rene Gremoa, imala sredstava da završi izgradnju započete palate u Svetoj zemlji, u Jerusalemu. Umrla je u velikoj bedi i nemaštini početkom 1897. u jednoj protestantskoj dobrotvornoj ustanovi u holandskom gradu Utrehtu.

- Žarka mi je želja da srpska predstava o Žani Merkus bude zauvek oslobođena lažnih optužbi - zaključio je holandski istoričar i antropolog Rene Gremo.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 55 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker