Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:34


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 27 Maj 2012, 16:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Banjalučki lekar šampion sa reketom i skalpelom

Banjalučki ambasadori: Primarijus dr Zoran Dimitrijević na privremenom radu u Kuvajtu. Trostruki prvak u tenisu kao veteran. Često operiše šest dana u nedelji

Slika

KAO što je Novak Đoković planetarni broj jedan u tenisu, to isto je i Banjalučanin, primarijus dr Zoran Dimitrijević, specijalista za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju, u bogatom Kuvajtu. Naravno, u konkurenciji veterana, jer je trostruki šampion “Kuvajt opena” za starije od 40 godina.

Zoran je odrastao u blizini teniskih terena u banjalučkom naselju Borik, gde je, kao takmičar, postigao svoje najbolje rezultate. Tenisom se zarazio i ostao mu veran i u ozbiljnim godinama.


- Do sada sam odigrao tri veteranska turnira “Kuvajt open” i na sva tri osvojio prva mesta. Pobeđivao sam i po desetak godina mlađe protivnike mada sam navršio pedesetu. Kada smo kod tenisa, ovaj sport se u Kuvajtu igra isključivo na tvrdoj podlozi. Kada mi to radne obaveze dozvole, igram sa mojim vršnjacima, a najčešći parteri su mi prijatelji iz Srbije koji ovde rade kao fudbalski treneri, pa jedan kolega ginekolog iz Bugarske i poneki diplomata - prenosi nam svoje teniske utiske iz Kuvajta dr Dimitrijević.

On je u Kuvajtu od oktobra 2010. a u ovu daleku zemlju stigao je uz pomoć i podršku dr Nebojše Rajačića, koji je u ovoj zemlji duže od dve decenije.

INTERNET JE SPAS
Slobodnog vremena je malo. Dr Dimitrijević ga uglavnom provodi sa prijateljima na teniskim i golf terenima, u prelepim restoranima i kafeterijama uz more...
- Budući da ovde živim sam, odvojen od porodice, dobar deo slobodnog vremena provedem u kontaktu sa suprugom, sinom i ćerkom, ali i prijateljima, koji su u Banjaluci. Internet je spas. Ovde su strancima najzanimljivije internet žurke koje organizuju naši ljudi i na koje, takođe, obavezno idem - rekao nam je dr Dimitrijević.
- Stalno sam zaposlen u klinici “Al-Sif hospital” i radim u timu sa dr Rajačićem i još dvojicom kolega iz Egipta. Kuvajt je zemlja u kojoj se, kada je reč o našoj branši, radi najviše kozmetskih procedura u poređenju sa brojem stanovnika. Po tome su Kuvajćani svetski rekorderi. Ovo je neprocenjivo iskustvo koje se ne može steći ni u Americi ni u Evropi. Ovde sam znatno unapredio znanje i umeće u oblasti kozmetičke hirurgije i spreman sam da ih prenesem na naše prostore - dodaje dr Dimitrijević.

Sagovornik nam ove tvrdnje islustruje činjenicama.

- Lista je uvek puna, a na zahvate iz estetske hirurgije na našem odeljenju pacijenti čekaju do dva meseca, mada operišemo šest dana u nedelji. Na nogama smo po deset i više časova. Uglavnom se obavljaju kombinovane operacije. Najčešće su to grudi i abdomen, liposukcije i presađivanje viška masti. Radimo fejslift, operacije nosa, kapaka... Mi, u našoj ambulanti, za sedam dana potrošimo više botoksa nego što je meni trebalo za celu godinu dok sam radio u Banjaluci. Sa nižim medicinskim radnicima, a najzastupljeniji su Indijci i Filipinci, sporazumevamo se na engleskom i odlično sarađujemo.

Ovaj istinski banjalučki ambasador, bez diplomatskog statusa, namerava još neko vreme da ostane u Kuvajtu. Ako se nešto ne promeni, planira da se vrati u Banjaluku i da bogato iskustvo stečeno u Kuvajtu prenese i na naše prostore.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 11 Jun 2012, 05:14
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Srpski naučnik u Americi ostvario snove

Miodrag Mićić, profesor na više univerziteta u Americi: Bavim se naukom koju volim i imam dovoljno vremena za sve svoje hobije, a posedujem kuću, jahtu, avion "pajper čiroki", dobra kola. Plaši se da je u Srbiji sve manje naučnog podmlatka

Slika

- SVOJ san sam ostvario. Bavim se naukom koju volim i imam dovoljno vremena za sve svoje hobije - vazduhoplovstvo, nautiku, fotografiju, astronomiju... Ne mislim da sam bogat, novac je za mene samo sredstvo da ispunim svoje želje, a posedujem kuću, jahtu, avion "pajper čiroki", dobra kola.

Ovako o svom "razvojnom putu", od jednog od najboljih studenata Fakultata fizičke hemije u Beogradu, do potpredsednika za istraživanja i razvoj u MP "Biomedikals" u Kaliforniji i gostujućeg profesora na više univerziteta u SAD, u redakciji "Novosti", tokom kratke posete Srbiji, govori profesor dr Miodrag Mićić.


Tek mu je 38 godina. Izrazito crne, kovrdžave kose, tamnih očiju, u crnim farmerkama i košulji, odaje "naučnički nemar" za spoljašnji utisak, koji može da prevari. Detaljno, čak i laicima razumljivo, priča o sistemima za složenu pripremu uzoraka za analize u molekularnoj biologiji, o svom izumu - instrumentu "fast prep", koji služi za superbrzu ekstrakciju nukleinskih kiselina... U kratkim pauzama pije koka-kolu i objašnjava zašto se ne bi vratio u Srbiju:

- Ovde ne bih mogao da ostvarim nijednu od svojih ideja. Hoću da pomognem, ali to mogu više sa mesta na kojima se trenutno nalazim. U Srbiji ima naučnika čije je znanje ravno onima sa najprestižnijih univerziteta u SAD, Japanu ili zapadnoj Evropi, ali, ovde se, čak i za zemlju u tranziciji, nedopustivo malo ulaže u nauku. I to malo se razvodni, jer, čini mi se da u Srbiji svako "ima projekat", i kada se to malo novca podeli na sve, istraživač dobije taman toliko da kupi toner za štampač.


ČESTO DOLAZI U SRBIJU

Od 1998. godine, kada je otišao najpre u Majami, gde je 2002, godinu dana posle beogradskog, odbranio drugi doktorat, Mićić relativno često dolazi u Srbiju. Nije nostalgičan, a najviše mu nedostaju otac, penzionisani vojni službenik, majka domaćica i prijatelji. Ne pati, kao mnogi kad se otisnu u svet, za sarmom i ostalim specijalitetima, a kada mu se prijedu ćevapčići, skokne do srpskog restorana u mestu nadomak Los Anđelesa, gde trenutno živi.

Profesor Mićić je, čini se, dobro upućen u ovdašnje naučne (ne)prilike. Godinama sarađuje, kako kaže, sa pet odsto najboljih naučnika iz Srbije. Na predavanje koje je u četvrtak održao na Prirodno-matematičkom fakultetu došle su mnoge njegove kolege, i nekadašnji profesori - Aca Stamatović, Dragan Veselinović, Dragan Marković.

- Srbiji fale pravi projekti. Imamo dovoljno ljudi koji mogu da ih "iznesu", ali, nažalost, ili nema dovoljno dobrih ideja ili se one izgube u moru projektnih koještarija - uveren je profesor Mićić. - Krajem 90-ih godina, dok smo još bili Jugoslavija, ovde se radilo na završnom projektu NA1 nadzvučnog aviona ili na proizvodnji karbonskih vlakana, projektu koji nije zaživeo, a sad je unosan biznis u svetu. Sad bi trebalo finansirati projekte vezane za malu privredu, a jedino što država treba da uradi jeste da prepiše recept od Singapura, koji je od malezijske džungle za manje od pola veka izrastao u visokotehnološku silu.

Mladi profesor, koji je još u detinjstvu važio za čudo od deteta, sarađuje sa kolegama iz Srbije: sa profesorom Ksenijom Radotić objavio je više stručnih radova u najprestižnijim časopisima, sa akademikom Miodragom Rakićem razvija koncept za nove dijagnostičke metode Alchajmerove i Parkinsonove bolesti, i nove biomarkere. Ali, plaši se da će u Srbiji biti sve manje naučnog podmlatka.

- Svako dete želi da bude pilot ili kosmonaut i decu treba podsticati da maštaju, da budu kreativna - kaže nam profesor Mićić. - Odlično je što smo postali priduženi član CERN-a, jer će to mladim naučnicima iz ove zemlje omogućiti da pri istraživanjima koriste najbolju opremu.


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 25 Jun 2012, 23:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Branko otkrio tajnu zamene lica

Dr Branko Bojović, hirurg koji je zadivio svet, govori za „Novosti“ o senzacionalnom uspehu. Našim lekarima preneo poznavanje kompjuterske tehnologije za navigaciju lica

Slika
Dr Branko Bojović (drugi zdesna) u timu koji je izvršio transplantaciju lica

DR Branko Bojović, mladi hirurg iz bolnice Univerziteta Merilend u Baltimoru, koji je sa ekipom doktora pre dva meseca uradio kompletnu transplantaciju lica Ričarda Lija, stigao je u Beograd na Treću konferenciju srpske medicinske dijaspore. Njegova pojava izazvala je veliko interesovanje naših medicinskih stručnjaka.

- Svi me pitaju kako se oseća pacijent kome sam skinuo staro i namestio novo lice - priča dr Bojović. - Ričard Li se nalazi na terapiji, dolazi svakog dana na kontrolu. On sada može da govori i sprema se za dvadeset velikih intervjua. I ja sam strašno zauzet, zovu me da držim predavanja ili govorim o ovom velikom uspehu hirurgije. Inače, o našoj operaciji izveštavalo je 900 medija iz čitavog sveta. Slava mi prija, ali samo zato što je u funkciji lečenja ljudi.


Doktor Bojović radi u Medicinskom centru Univerziteta u Merilendu na odeljenju za plastičnu hirurgiju. Angažovan je i kao asistent na katedri za hirurgiju. Bavi se istraživanjima transplantacije složenih tkiva dobijenih od donatora i na inžinjeringu tkiva.

Rođen je septembra 1976. godine u malom američkom mestu La Skavani, u blizini Bafala. Odrastao je uz oca Vojislava Bojovića, poreklom iz Nikšića, majku Desanku, sa ličkim korenima, i mlađu sestru Aleksandru. U Beogradu ima rođake, ali ni prilikom ovog boravka u glavnom gradu Srbije nije imao vremena da ih sve vidi, jer je bio zauzet.


POVELJA

KAKO „Novosti“ nezvanično saznaju, Ministarstvo vera i dijaspore zbog izuzetnog naučnog podviga dr Branku Bojoviću dodeliće državnu nagradu i povelju „Mihajlo Pupin“ za afirmaciju medicine i srpskog nacionalnog identiteta u svetu.

- Poseta Beogradu je za mene od velike koristi, jer sam imao priliku da se na konferenciji upoznam sa radom iskusnih i uspešnih lekara kao što su dr Tatjana Stanković Tejlor, iz Birmingema, koja je stručnjak za genetiku, dr Ivan Ćirić iz Čikaga, ekspert za zdravstvenu zaštitu u SAD, Dušica Babović Vuksanović, pedijatar i genetičar sa Mejo klinike, kao i dr Savo Nenić, ekspert za bolesti uha sa Floride.

Dr Bojović je našim lekarima otkrio tajnu kompjuterske tehnologije za navigaciju lica, koja se koristi za određivanja najmanje rizičnih mesta gde koža i kosti lica mogu da se seku. Na kompletnu operaciju lica u njegovoj bolnici, kako nam je rekao, čeka desetak odraslih, ali i nekoliko dece, koja su rođena sa teškim deformacijama.

- Želja mi je da naši lekari savladaju tehnologiju operacije lica kako bi jednog dana mogli da je rade u Beogradu - kaže mladi doktor. - Da bi se to ostvarilo potrebno je da naši lekari, stažisti i studenti dolaze u Univerzitetsku bolnicu Merilend u Baltimoru. Mogu da obezbedim da po dvoje lekara iz Srbije dolaze na šest meseci na specijalizaciju i potrudiću se da se u SAD osećaju kao kod kuće.

Po njegovim rečima, u Baltimoru i Vašingtonu radi dvadesetak naših lekara, koji su takođe spremni da pomognu kolegama iz Srbije. Zajedno sa ostalim doktorima do kraja godine žele da formiraju Srpsko lekarsko društvo u Americi i uspostave stalnu saradnju sa Srbijom. O tome je dr Bojović obavestio i Ministarstvo zdravlja, kao i Ministarstvo vera i dijaspore.

Slika

- Posle totalne operacije lica Ričarda Lija naša bolnica je dobila na stotine poziva za predavanja o ovoj novoj tehnologiji u maksilofacijalnoj hirurgiji - priča nam dr Bojović. - Šef tima je već držao predavanja u Južnoj Koreji, Španiji i Australiji, a ja sam ovde u Beogradu dobio poziv za predavanje u Grčkoj i za nova predavanja po Srbiji.
Mladi hirurg dr Branko Bojović, koji je zadivio Srbiju i svet, napustio je Beograd u ponedeljak. Obećao je da će ponovo doći već sledećeg meseca.

CILJ ZNANJE, A NE BOGATSTVO

Dr Branko Bojović je završio studije medicine 2002. godine, a potom je na Harvardu specijalizovao i plastičnu hirurgiju i mikrofacijalnu hirurgiju. Njegov mentor dr Edvard Rodrigez zaposlio ga je pre godinu dana i uvrstio u tim za najsloženije operacije lica. Vodeći doktori tog tima zarađuju oko 250.000 dolara godišnje. I spadaju, kako reče dr Bojović, u red najbolje plaćenih lekara u SAD.

- Moj cilj u medicini nije da se obogatim, već da napredujem kao stručnjak. Do kraja godine imaćemo još nekoliko totalnih operacija lica, potom ćemo da objavimo knjigu o slučaju Ričarda Lija i da skiciramo plan rada za 2013. godinu - otkriva dr Bojović. - Ideja je da u Merilendu stvorimo prvi svetski centar za totalnu trasplantaciju lica. Nadam se da ćemo jednog dana filijalu tog centra imati i u Srbiji.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 28 Jun 2012, 02:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Na tragu leku za leukemiju

Dr Tatjana Stanković Tejlor posvetila se otkrivanju uzročnika raka krvi u Birmingemu

Slika

OD 10.000 srpskih lekara koji rade u inostranstvu jedan od najpriznatijih je dr Tatjana Stanković Tejlor, naučnik Instituta za istraživanje raka u Birmingemu. Bavi se otkrivanjem gena u malignoj krvi, koji dovode ili do pojave raka ili do otpora na klasičnu terapiju citostaticima.

- U našem institutu pokušavamo da pronađemo Ahilovu petu malignitetu krvi, odnosno ćelijski proces koji je specifičan samo za ćelije tumora i koji se može terapeutski manipulisati bez toksičnosti za normalne ćelije organizma - objašnjava doktorka Stanković.


Sve je počelo još 1999. godine kada je sa kolegama otkrila gen koji se zove „ataksia telangiectasia mutated“ (ATM), koji je mutiran u velikom broju bolesnika sa najčešćom formom leukemije, u takozvanoj hroničnoj limfocitnoj leukemiji.

- Otkrili smo, takođe, da je mutacija ovog gena u jednom procentu ovih bolesnika nasledna i prema tome pospešuje nastanak ove bolesti. Pre dve godine smo započeli novi klinički tretman lečenja novim lekom koji inhibira reparaciju oštećenja DNK, ali je ne oštećuje. Ovo je za tumor specifičan, netoksični način lečenja u koji polažemo velike nade.


SVI U PORODICI MEDICINARI

TATJANIN suprug je genetičar na Birmingenskom univerzitetu, osnivač Laboratorije za ispitivanje genetike raka, a sin je student medicinu na Kembridžu i bavi se imunologijom i mikrobiologijom. Sve troje obožavaju Srbiju.
- U Srbiju dolazim nekoliko puta godišnje da vidim majku, svoje prijatelje, kolege i razmenim iskustva.
Za svoj rad dr Tatjana Stanković Tejlor je dobila titulu doktor godine u Velikoj Britaniji. Naučnim radom bavi se od studentskih dana kada je dobila Oktobarsku nagradu grada Beograda. Na Dečijoj univerzitetskoj klinici specijalizirala je pedijatriju, a na Medicinskom fakultetu subspecijalizirala hematologije.

Tu je, kaže, naučila da se medicina uči pored bolesničke postelje, a ne iz knjiga, ali i shvatila da taj pricip ne ostavlja prostor za naučno razvijanje.

Kada je 1989. dobila stipendiju Britanskog saveta otišla je u Englesku.

- Put me odveo do Instituta za istraživanje raka u Birmingemu. Otuda i moje istraživanje o leukemiji - priča dr Stanković i priznaje da je njen naučni rad zahtevao kompletnu rekvalifikaciju.

Tek 1995. završila je doktorat iz genetike kancera. Put je bio dugotrajan i mukotrpan, ali je nadoknadila deset godina zakašnjenja srpskom tvrdoglavošću i ličnom upornošću.

- Kancer je moja prva naučna ljubav - otkriva naša sagovornica - jer sam najviše interesovanja imala za lečenje bolesti krvi. Ljudi se boje raka zbog njegove kompleksnosti, nedovoljnog razumevanja i samim tim nemogućnosti da se kontroliše. U suštini, ljudi se manje plaše poznatog neprijatelja nego nepoznatog.

Doktorka Stanković kaže da redovno održava kontakte sa Dečijom klinikom u Beogradu i da pomože kolegama u savladavanju savremenih metoda analiza ćelija leukemije.

- Gotovo svake godine držim predavanje na skupu pedijatara u Beogradu o najnovijim dostignućima. Moj zaključak je da u ovde klinička medicina dobro prati zapadne standarde i da bi bilo divno kad bismo ih pratili i na polju nauke - želi dr Tatjana Stanković Tejlor.


Novosti


Vrh
Estrella
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 15 Jul 2012, 12:16
Korisnikov avatar
Vitezova zvezda

Pridružio se: 17 Jun 2012, 20:13
Postovi: 5399

OffLine
Umetnička radionica „Stare mape“: U potrazi za nepoznatom zemljom


Dok u svetu interesovanje za istoriju kartografije neprestano raste i nastavlja se potraga za još nepoznatim činjenicama o tome kako su naši preci otkrivali i ucrtavali prvi put viđene predele, ta vrsta znanja u Srbiji je postala gotovo nepoznata, kako zbog izostanka izučavanja ove oblasti na fakultetima, tako i zbog nestajanja negovanja veština i umeća u reprodukovanju starih geografskih karata.


Znate li ko je Miloš Đoković? On je Beograđanin sa Dorćola koji je, trgujući starim geografskim kartama, došao u posed dve originalne stare mape, od kojih je jedna posebno vredna. To je tajna Magelanova mapa na kojoj je, prema autentičnim dnevničkim beleškama jednog od učesnika Magelanove ekspedicije, Italijana Antonia Pigafete, već bio ucrtan današnji Magelanov moreuz, pre nego što ga je čuveni pomorac zvanično otkrio. Tu mapu, koju je Magelan poneo sa sobom u potrazi za prolazom kroz južnoameričko kopno do Indije, prethodno je u Lisabonu prodao Kolumbo, misleći da je lažna. Nakon pet vekova avanture, mapa završava u rukama našeg sugrađanina, koji sa njom i drugom originalnom mapom započinje svoju avanturu: falsifikuje i dodaje još dve stare mape i pravi lažni atlas koji prodaje u Njujorku sa dramatičnim epilogom.

Sudbinu Miloša Đokovića "skrojio" je Siniša Živković, doskorašnji Beograđanin, a sada stanovnik Novog Sada, kada ga je osmislio kao glavnog junaka svoje knjige "Put Magelanove mape". U njoj je uporedo ispisana i uzbudljiva istorija kartografije, posebno nekih od najznačajnijih pomorskih karata iz vremena prekomorskih otkića, a Živković, vrsni poznavalac ove naučne oblasti i direktor Umetničke radionice "Stare mape", kaže da je knjigu donekle napisao i iz revolta: "Već deset godina bezuspešno pokušavam da nađem izdavača u Srbiji koji bi mi objavio knjigu o istoriji svetske i srpske kartografije, ali svi odbijaju sa obrazloženjem da je to jako skup poduhvat. Zato sam odlučio da makar napišem roman, kad već ne mogu stručnu knjigu, ali sam i ovako uživao jer je to materija koja mi je bliska i kojoj sam posvetio najveći deo karijere".


Enciklopedije znanja i pohlepe

Ljubav prema starim mapama datira još s početka sedamdesetih godina, kada je naš sagovornik, inače magistar književnosti, u Narodnoj biblioteci Srbije dobio zaduženje da vodi fond starih i retkih knjiga, pritom sedeći preko puta kolege koji je vodio kartografski fond. "Željko Škalemera je bio veoma obrazovan čovek", priseća se Živković, "i izvrsno je znao istoriju kartografije. Polako je počeo da me upućuje u tu oblast, a ja sam, pored saznanja koja sam sticao zahvaljujući starim geografskim kartama, bio posebno oduševljen njihovom lepotom i načinom na koji su pravljene". Zato u njegovoj umetničkoj radionici - gde se izrađuju redprodukcije kulturnoistorijskih dobara koja su nastala, najčešće, u samo jednom primerku i rasuta su po čuvenim svetskim muzejima, bibliotekama, arhivima i privatnim kolekcijama - stare mape zauzimaju posebno mesto. One su, za razliku od današnjih, pored geografskih sadržale i mnoštvo drugih podataka o kulturnim i civilizacijskim dostignućima, političkim aspiracijama, verovanjima i zabludama, a ponekad su u tim svojevrsnim enciklopedijama, u kojima su znanje i pohlepa neretko išli "ruku pod ruku", namerno poturane i lažne činjenice, objašnjava Živković. Svi detalji su pomno ucrtavani, naročito kada su u pitanju pomorske karte iz 15. i 16. veka, rađene na koži, koje su bile bogato ukrašavane, bojene i pozlaćivane.

Slika
Ova karta poznatog italijanskog kartografa Antonija Zate, iz 1776. godine, prikazuje deo Azije i deo Amerike. Tihi okean, odnosno Pacifik, i dalje nosi naziv Mare del Sud - Južno more, koji mu je dao španski avanturista Vasko Nunjes de Balboa 1513. godine.


Originali pomorskih karata, poznatih kao portolani, uglavnom su rađeni za vladare, pomorce, bogate preduzetnike i kolonizatore, i to najčešće samo u jednom primerku, pa je danas njihova vrednost na tržištu gotovo neprocenjiva. Naime, pored vremešnosti, u formiranju cene starih karata još je značajnija njihova retkost, "jer imate karte koje su rađene u samo jednom ili u veoma malo primeraka", ističe Živković, "ili su se sticajem okolnosti izgubile. Kod nas je, na primer, takav slučaj sa "Kartom Bosne i Srbije, čiju izradu je platio čuveni srpski dobrotvor Sava Tekelija i namenio je 1805. godine Karađorđu i ustanicima da bi se bolje snalazili na terenu, u bitkama. Pretpostavlja se da je štampana u dve hiljade primeraka, od kojih danas postoje još samo dva - jedan u privatnoj zbirci i drugi u Narodnoj biblioteci Srbije. Zatim, postoje takozvana varijantna izdanja koja su ređa i skuplja zato što se u sitnim pojedinostima razlikuju od uobičajene verzije u ukupnom tiražu, a takođe su retke, pa zato i skuplje karte koje su štampane na više listova - koji su se spajali da bi činili celinu - zato što su se pojedini listovi tokom vremena gubili. Uobičajene cene starih karata na svetskom tržištu kreću se od 1.000 do 5.000 evra, ređi primerci se prodaju za 15.000 do 20.000 evra, dok najstarijih, unikatnih karata, koje postoje samo u jednom primerku, i nema na tržištu. Tačno se zna njihov broj po muzejima i privatnim kolekcijama, a kada bi se kojim slučajem neka i našla u prodaji - vredela bi sigurno više nego deset Pikasovih slika".

Žumance, med i beli luk

Stoga ne čudi da su stare mape ponekad još veći izazov za falsifikatore nego umetničke slike, ali je - i pored novih tehnologija - takva prevara izuzetno ozbiljan i težak poduhvat, počev od veličine koja se ne sme promašiti ni za milimetar, pa do problema sa starim papirom, čiji je kvalitet i strukturu danas veoma teško imitirati. No, manje veštih falsifikata ima puno, naročito u Italiji, koji su pre svega namenjeni neupućenim turistima, kaže naš sagovornik. Želja za bržom i lakšom zaradom uticala je i na sve veći broj nekvalitetnih reprodukcija, gde se posao završava masovnim i jeftinim kolornim preštampavanjem, umesto da se kopije boje ručno, kao što to radi Živković u svojoj radionici. Da bi reprodukcija, recimo unikatne pomorske mape, bila što vernija originalu, on se sa slajda, koji je snimljen u nekom muzeju, dijaprojektorom prenosi na specijalno impregniranu kožu, premazanu stipsanom ili pirindžanom vodom i izglačanu sferičnim staklom, kako bi se dobila dobra podloga za boje. Potom se original karte kopira olovkom u svakom detalju, i nakon toga se slika boji i pozlaćuje. Na kraju se karta prska prirodnim lakovima, dobijenim od izlučevina buba, ali se dodaju i specijalni aditivi radi otpornosti na vlažnu klimu.

Boje moraju da budu izuzetno kvalitetne, napominje Živković, koji se svojevremeno družio sa profesorom Živoradom Turinskim, stručnjakom za istoriju pravljenja boja, od koga je mnogo naučio. "U ovom poslu morate da stičete znanja iz različitih oblasti - hemije, tehnologije, tehnike, a ima tu i "kulinarstva" - na primer, kao vezivo za boje stari majstori su upotrebljavali žumance ili med, a zlato je lepljeno pomoću soka od belog luka". Stoga se za kvalitetnu reprodukciju utroši više meseci svakodnevnog rada, što ima i finansijskog smisla na razvijenim tržištima, gde postoje velike specijalizovane prodavnice za trgovinu originalima i reprodukcijama starih mapa i udruženja kolekcionora koja broje na stotine hiljada članova. O rastu zanimanja za istoriju kartografije svedoči i odluka SAD da ulože 50 miliona dolara u izdavački poduhvat kojim je obuhvaćeno celokupno dosadašnje znanje iz ove oblasti. Nasuprot tome, ta vrsta znanja u Srbiji je postala gotovo anonimna - počev od obrazovnog sistema i stručne javnosti, do tržišta. Nekada je, u bivšoj Jugoslaviji, Beograd, uz Zagreb i Istru, prednjačio po broju kolekcionara u ovoj oblasti, a danas je takvih kupaca jako malo - i među kompanijama i među pojedincima, kaže Živković. Još je tužnije, dodaje, što među mladima gotovo da nema nikoga ko bi želeo da se specijalizuje za ovaj posao i sačuva znanja iz svetske i domaće kartografske baštine koja je naš sagovornik prikupljao decenijama.


BIF

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 15 Jul 2012, 16:17
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Teodor najbolji mladi matematičar svih vremena

Maturant Matematičke gimnazije u Beogradu osvojio je četvrtu zlatnu medalju na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi

Slika

BEOGRAD - Maturant Matematičke gimnazije u Beogradu Teodor fon Burg osvojio je četvrtu zlatnu medalju na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi koja se od 4. do 16. jula održava u Argentini i time postao najbolji takmičar svih vremena, objavljeno je na Internet sajtu Matematičke gimnazije.

Osvajanjem četvrte zlatne medelje, uz jednu bronzu i jedno srebro, sa ukupno šest odličja, fon Burg je postao najbolji takmičar svih vremena.

U 53 godine dugoj istoriji postoje još samo tri osobe kojima je ovo pošlo za rukom. Do sada su na međunarodnim matematičkih olimpijadama 11 matematičara osvojili Fields-ove medalje i još oko 20 matematičara osvojilo je najprestižnija naučna priznanja iz matematike i računarstva.

Teodor fon Burg jedini je osvojio šest medalja, od kojih četiri zlatne. Fon Burg od sedmog razreda osnovne škole, kao učenik oglednog odeljenja, pohađa Matematičku gimnaziju.Posle završene osnovne, nastavlja školovanje u Matematičkoj gimnaziji, gde je ove godine i maturirao, a na studije odlazi u Oksford.

Još kao osnovac takmičio se sa srednjoškolcima i osvajao medalje: 2007. u Vijetnamu je osvojio bronzanu medalju, 2008. u Španiji srebrnu, a 2009. u Nemačkoj, 2010. u Kazahstanu, 2011. u Holandiji i ove godine u Argentini osvaja zlatne olimpijske medalje.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 20 Jul 2012, 00:13
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Teodor fon Burg: I rivali su mi skinuli kapu

Ekskluzivno: Najbolji mladi matematičar sveta iz Argentine govori za "Novosti": Sigurno ću uživati i slaviti neko vreme, ali već za nekoliko dana vraćam se na učenje

Slika

NADAO sam se da ću uzeti medalju i ući među pet najboljih, a onda su saopštili rezultate. Četvrto zlato. Prilaze mi ljudi, čestitaju, kažu postao si najbolji svih vremena - mislim da još nisam svestan šta se tačno dogodilo.

Ovo u ekskluzivnom razgovoru za "Novosti" iz Mar del Plate, argentinskog gradića u kome je upravo završeno Međunarodno olimpijsko takmičenje, kaže maturant Matematičke gimnazije u Beogradu Teodor fon Burg. Genijalac koji je osvajanjem četvrte zlatne medalje, uz jedno srebro i jednu bronzu koje je imao na kontu, postao najbolji mladi matematičar svih vremena.

Slika

Te noći kada je svima postalo jasno da su srušeni svi rekordi i da će listu od 14.500 takmičara koji su se pojavljivali u 53 godine dugoj istoriji matematičke olimpijade prdvoditi ime Teodora fon Burga i pored njega ime naše zemlje, u našem timu nastalo je neopisivo slavlje. Ali, koliko je veliki rezultat ostvario, znali su i takmičari ostalih zemalja. Skinuli su kapu, pozdravili i čestitali najbolji rezultat.

- Mnogo ljutih rivala, matematičara iz drugih zemalja mi je prilazilo, iskreno se radovalo zbog mog uspeha, a mnogi su poželeli i da se slikaju sa mnom. A ja sam im, naravno, rado izlazio u susret - rekao nam je Teodor.
Lovorike, čestitke i pozdravi brzo su našli svoj put iz Srbije do na hiljade i hiljade kilometara udaljene Argentine. Ipak, Teodor spušta loptu na zemlju.

- Pratim šta se dešava u Srbiji i kako su ljudi propratili moj uspeh. Vidim da su reakcije pozitivne i to mi je drago - priča najbolji mladi matematičar na svetu. - Sigurno ću uživati i slaviti neko vreme, ali verujte mi, već za nekoliko dana vraćam se na učenje.

A u Srbiji, dok se povratak najboljeg među najboljima nestrpljivo iščekuje (naša ekspedicija iz Argentine u Beograd se vraća u sredu) bura i uzbuđenje oko ostvarenog rezultata se ne stišava.


NAJTEŽI SRPSKI ZADATAK

Zanimljivo je da je Teodor pao na zadatku koji je osmislio i kreirao srpski matematičar Dušan Đukić. Pao je na šestom, najtežem, srpskom zadatku.
- Uspeh Teodora na matematičkoj olimpijadi u Argentini je dokaz da Srbija, iako mala zemlja, ima veoma talentovane ljude. Ne samo u sportu, već i u nauci - rekao je direktor Matematičke gimnazije Srđan Ognjanović. - On je osvojio do sada četiri zlatne medalje, po jednu srebrnu i bronzanu na šest matematičkih olimpijada na kojima je učestvovao i to do sada nikome na svetu nije pošlo za rukom. Proći će godine, ako ne i decenije dok se ne pojavi neki novi Teodor.

I profesor Vladimir Janković, koji je godinama spremao Teodora, ne krije zadovoljstvo još jednim osvojenim zlatom na olimpijadi:

- To nije uopšte bio ni lak ni jednostavan posao - rekao je profesor. - Prošao je kroz velika iskušenja ali i pritisak koji trpi svaki učesnik međunarodne matematičke olimpijade. Verovao sam u njega i veoma sam zadovoljan, jer je konačno došao taj dan da slavimo uspeh jednog matematičara koji, koliko vidim, svima mnogo znači.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 22 Jul 2012, 14:01
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Dao krv, sto deseti put

Milan Đorđević iz Kruševca dao je krv 110 puta i nastaviće da to čini. On je jedan od dobrovoljnih davaoca krvi koji u Kruševcu organizovano deluju duže od pola veka.

Dajući krv 110. put, tokom redovne akcije u kruševačkom garnizonu Vojske Srbije, Milan Đorđević je simbolično obeležio četiri decenije službovanja u vojsci. Ali odlazak u penziju ne znači i kraj dobrovoljnog davalaštva.

Slika
Milan Đorđević

"Nastaviću sve dokle mogu da dajem krv, do šezdeset pete godine, ali i posle toga ako se budem dobro osećao", kaže Đorđević i dodaje - "Uvek osećam veliko ushićenje kada nekome pomognem."

Dobrovoljni davalac krvi postao je još u srednjoj majstorskoj školi u Nišu, ali je prvi pisani trag o tome dobio u Puli, dve godine kasnije, tokom služenja vojnog roka.

Zbog retke krvne grupe, B negativne, mnogo puta krv davao i van redovnih akcija, širom bivše Jugoslavije, ali i u Grčkoj, spremno se odazivajući pozivu onih kojima je tog trenutka bila neophodna.

"Kada sam stigao oko tri sata izjutra u Grčku na letovanje, gazdarica je plakala", priča Milan Đorđević.

"Kad sam je pitao zašto plače, rekla mi je da njenom bratu predstoji operacija i da mu treba krv. Rekao sam joj da nema problema. Odmah smo seli u auto i otišli pravo za Solun", kaže ovaj Kruševljanin.

Slika
Milan Đorđević

Uz brojne plakete i zahvalnice koje je dobio za iskazanu humanost i izuzetan doprinos u širenju ideje dobrovoljnog davalaštva, našle su se i medalje za vojne zasluge.

Na raznim poslovima, kao mašinbravar, četiri decenije proveo je radeći u kruševačkom Garnizonu.

"Milan je vojni nameštenik, ali svi ga znamo kao majstor Milana", kaže pukovnik Siniša Kresović, komandant Garnizona Kruševac.

"Upoznao sam ga kad sam bio pitomac - koričio mi je diplomski rad. Od tada do danas uspešno sarađujemo. Sve svoje obaveze je savesno i odgovorno izvršavao, a posebno želim da istaknem da svoja iskustva nesebično prenosi na mlađe generacije, što nam je garancija da će posao koji je on radio biti uspešno nastavljen i u narednom periodu", kaže Kresović.

I ne samo posao već i humanitarna misija u kojoj decenijama istrajava kao uzor mlađim kolegama.

Dragana Petrović šesti put daje krv."Trudiću se da idem njegovim stopama. Čika Milan je izuzetan čovek, pre svega, i veoma dobar kolega", kaže Petrović.

Kome je sve u protekle četiri decenije pomogao ne zna i ne broji. Humanitarcima, dobrovoljnim davaocima, kako kaže, to i nije važno. Važno je samo saznanje da je njihova krv nekome produžila život.


RTS


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 22 Jul 2012, 23:18
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Motika jača od diplome

U selu Milanovo nadomak Vranja porodica Stojilković bavi se proizvodnjom organske hrane. Gazdinstvo se nalazi u dolini Pčinje

Slika
Dragana, Sava i Miloš u svom povrtnjaku

U SELU Milanovo nadomak Vranja porodica Stojilković bavi se proizvodnjom organske hrane. Zemljoradnji su se okrenuli i najmlađi članovi porodice, jer, kako kažu, nisu imali mnogo izbora.

- Moj deda se bavio zemljoradnjom, zatim otac, a pre šest godina i ja sam se upustio u nešto što nisam baš najbolje poznavao, ali ispostavilo se da od zemljoradnje može lepo da se živi - kaže Sava Stojilković, po obrazovanju turistički tehničar.

Motike se latila i njegova supruga Dragana, koja je završila učiteljski fakultet, ali, kako nema posla u struci, odlučila je da pomogne i da od dedovine njenog muža naprave gazdinstvo koje će proizvoditi organsko povrće. Porodica Stojilković je pionir u ovom poduhvatu na jugu Srbije. Nadaju se da će uspeti da svoje proizvode plasiraju ne samo u ovom kraju zemlje, već i šire.


- Ljudi kod nas nemaju previše razvijenu svest o kvalitetu organskog uzgajanja žitarica, voća i povrća. Mi naše proizvode prodajemo po istoj ceni kao i svi ostali, ali se nadamo da će se stvari promeniti, a u međuvremenu puno učimo i veći deo zarade ulažemo u osavremenjivanje proizvodnje - priča Sava Stojilković.


SVAKOG DANA, U SVAKOM POGLEDU...

- NEPRESTANO čitamo stručnu literaturu i usavršavamo znanja. Iskustvo koje imaju otac i majka okrepljujemo novim saznanjima i eto formule za uspeh - pričaju Sava i Dragana sa osmehom, dok ponosno pokazuju odličan ovogodišnji rod.

U početku su Stojilkovići proizvodili za svoje potrebe, a onda su krenuli i da prodaju, a njihovo imanje je postalo prototip u ovom kraju za proizvodnju zdrave hrane.

Poljoprivredno gazdinstvo Stojilkovića nalazi se u dolini Pčinje u predelu netaknute prirode gde sve kao da je predodređeno za proizvodnju zdrave hrane.

- Čak i zalivanje vršimo bunarskom vodom sistemom za navodnjavanje kap po kap, gde dodajem prirodne elemente za prehranu bilja i tako smanjujemo potrebu za prskanjem. Između leja stavljamo slamu, jer skuplja vlagu i na taj način sprečavamo bolesti i izbegavamo hemijske proizvode - sa ponosom ističu naši domaćini. - Skoro smo u saradnji sa institutom za poljoprivredu postavili posebne zamke za hvatanje insekata i na taj način sprečavamo bolesti biljaka, ali i pomažemo u izradi statistike važne za poljoprivredu ovog kraj.

Na ovom gazdinstvu se gaji pšenica, kukuruz, povrtarske biljke, postoji i vinograd, a ove godine su ponosni na dobar rod dinja i lubenica. Od skora su počeli da se bave i pčelarstvom.

- Dnevno provodimo po osam sati na imanju i ništa nam nije teško. Uostalom, zemljoradnja može da se isplati ako se puno radi, bolje je biti mali gazda nego veliki sluga, ja se time vodim i siguran sam da je ovo posao kojim će se i moja deca baviti - završava Sava.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srbi...  |  Poslato: 29 Jul 2012, 14:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Stogodišnja Jagodičanka

100 godina proslavila uz TV sapunice

Baka gleda indijske serije, gledala je i turske, ali najviše je volela latinoameričke

Slika



BOR - Danica Maksić iz Jagodine proslavila je stoti rođendan u porodičnoj vikendici na Borskom jezeru u krugu rodbine i prijatelja.

Rođena je u Sokobanji 1912. godine, gde je odrasla i pošla u školu. Rano je ostala bez oca, koji je poginuo u Prvom svetskom ratu iz koga se nikad nisu vratila ni njena dva strica, sa setom za stogodišnja slavljenica.

Dok telefonom prima rođendanske čestitke, Danica se odmara na terasi sećajući se prošlih vremena.

"Sedim najčešće na terasi i gledam zelenilo Borskog jezera. U slobodno vreme čitam romane. Živela sam mirno i nisam se ni sakim svađala. Sa svima sam lepo živela sve ove godine", priča Danica kojoj su, pored romana, omiljene i televizijske serije.

Sećanje na Bor, grad u kome se još pre Drugog svetskog rata skućila i formirala porodicu, za Danicu i dalje je živo. U njenoj memoriji neizbrisivi su događaji koji su obeležili tridesete godine prošlog veka. Dan kada je u Boru bio kralj Aleksandar za nju je još u svežem sećanju.

"Sećam se kada je kralj Aleksandar došao u Bor. Bio je na Crno vrhu. Tamo se zaglavio, a seljaci nisu hteli da ga izvuku, jer su mislili da kralj neće doći. Onda je jedan čuvar na konju došao do Francuza u Boru, a dvojica šofera iz Knjaževca otišla su na planinu po kralja. Imao je belu limuzinu. Videla sam ga kada je išao u topionicu. Na rampi sam stajala i gledala sam ga", seća se Danica tog događaja do najsitnijih detalja.

Danica i njena dve decenije mlađa ćerka Zlatija penzionerske dane provode u Jagodini. Međutim, već početkom leta pakuju kofere i dolaze na Borsko jezero. Tu, vele, nalaze spas i od vrućine i od gradske gužve, priča Zlatija Grubišić koja na jesen puni 80 godina. Ipak, od majke se ne odvaja 24 sata.

"Ona gleda ove indijske serije, gledala je i turske, ali najviše je volela latinoameričke. Ipak, i one su joj dosadile. Sada redovno prati domaće serije, a čita i ljubavne romane. Mnogo je omiljena i u komšiluku i među ostalim ljudima, zato što za svakog ima lepu reč. Malo se ponekad i posvađamo, ali to je sastavni deo života", kaže Zlatija, koja ne može da se seti vršnjakinje svoje majke.

Tople letnje dane Danica i njena ćerka provode u porodičnoj vikendici očekujući goste, rodbinu i prijatelje. Tako je, kažu, sve vreme dok su na Borskom jezeru. Ako lepo vreme potraje, ovde će ostati sve do oktobra, a onda se vraćaju u Jagodinu.Tamo ih takođe željno očekuju i komšije i prijatelji.


Kurir


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 33 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker