|
Autoru |
Poruka |
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
TRI GENERACIJE DUGA TRADICIJA: Vasilije udario temelj porodične profesije
Sretenovići punih 80 godina fotografišu Kikinđane i ispisuju istoriju grada. Zajedno sa sinom i unukom upisan u “Antologiju fotografije Vojvodine”
Vasilije Sretenović ispred svog izloga, prvog u Kikindi Foto Privatna arhiva
PORODICA Sretenović iz Kikinde upisana je u “Antologiju fotografije Vojvodine”. Tamo je dospela najviše zahvaljujući Vladimiru, najmlađem fotografu iz te loze, mada od duge porodične tradicije ne bi bilo ništa da prva slova njihovog prezimena u ovoj knjizi, još pre 80 godina, nije ispisao njegov mudri i vredni deda Vasilije. On je počeo zanat, koji je, potom, razvio njegov sin Sreten (76), a unapredio unuk Vladimir (47).
Vasilije je u Kikindu došao 1938. godine, iz Beograda, i otvorio svoj fotografski studio. Prostor mu je iznajmio Jevrejin Josif Keler. Zanat je učio u Rumi, kod majstora Koste Vanđelovića, a usavršio ga u Beogradu, u radnji čuvenog fotografa Lončarevića, gde je radio deset godina. Uzalud je beogradski gazda iz Balkanske ulice pokušavao da zadrži najboljeg od svoja 32 radnika, nudeći mu veću platu, savetovao ga da se oženi mladom blagajnicom... Ali 29-godišnji Sretenović nije želeo ništa od ponuđenog. Umesto da bude poslovođa u tuđoj, želeo je da radi u svojoj radnji. I uspeo je.
- Otac je odlučio da dođe u Kikindu, jer je čuo da je to bogato mesto. No, izgleda da se istom mišlju rukovodio još jedan beogradski fotografski pomoćnik, koji je u grad stigao istovremeno kad i on, i to sa više novca u džepu. Obojica su počela da slikaju Kikinđane, tata sam, dok je konkurent imao i pomoćnika i šegrta - prepričava Sreten početke rada svog oca.
DOK je mladi, vredni i uporni Sretenović jedan obrok jeo iz tri puta, bez imalo zavisti je gledao kako majstor prekoputa svakog dana u isto vreme zatvara radnju i odlazi na ručak u gradsku kafanu.
- Radio sam mnogo, kvalitetno, disciplinovano i pošteno. Prvi sam počeo da slikam grupe. Rukom sam kolorisao slike, što se devojkama i ženama, posebno Mađaricama, naročito dopalo. Dosetio sam se i da mušterijama poklonim po jednu fotografiju, kako bih ih privukao. Tako mi je posao dobro krenuo - pričao je mnogo godina kasnije Vasilije svojim naslednicima, koje je dobio u braku sa Kikinđankom Danicom.
Za kratko vreme je ostvario svoj san. Postao je u Kikindi ono što je Lončarević bio u Beogradu: najbolji i teško dostižan.
- Konkurent je došao da mu čestita. Rekao je: “Pobedio si, ja zatvaram radnju, ti si bez konkurencije.” Odselio se u Pančevo - priseća se Sreten Bata Sretenović priče svoga oca.
Fotografska radnja Sretenovića je napredovala. Nekada se slikao samo bogati svet, ali se mudri Vasilije dosetio da privuče i ostale građane. Odlagao im je dug i nudio da plate slike kada prodaju letinu. Dogovor je uvek bio poštovan, a slike plaćene na vreme. Kasnije je imao i svoje reportere koji su išli po selima da slikaju seljane.
Vladimir i Sreten Sretenović / Foto R. Šegrt
- Otac je pričao da je fotografisanje bilo skupo. Cena fotografije 30x40 centimetara kod Lončarevića je koštala 80 dinara, a najskuplje cipele u “Batinoj” radnji bile su 69 dinara. Za dinar se prodavalo pet jaja - seća se očeve računice Sreten Sretenović.
VASILIJE je prvi u Kikindu doneo reflektore od 500 vati, jer se do tada slikalo samo po dnevnom svetlu. Prvi je od komandanta kikindske kasarne dobio dozvolu i da slika vojnike.
- Deda je u radnji bio strog. Imao je najviše 13 radnika i svi su strepeli od njegovog autoriteta. Mnogo su voleli kad ih pohvali, to im je mnogo značilo, pošto je retko kada bio zadovoljan onim što urade. Mnogo je znao o fotografiji i uvek je želeo najbolje. Moj otac je bio radnik kod svog oca, a ja nikada nisam radio kod svog oca. Ipak, uvek sam ih pitao za savet - ponosno svedoči Vladimir Sretenović, koji je odrastao u dedinoj radnji.
On još čuva stari studijski aparat, na drvenim nogama, koji je Vasilije kupio polovan, pre 80 godina, kada je došao u Kikindu.
- Neki muzeji su tražili da ga otkupe, ali nismo hteli. Nažalost, nekoliko starih aparata izgorelo je u požaru u radnji 2001. Tada se radnja prvi put morala preseliti iz Ulice kralja Petra Prvog. Šest godina smo bili na drugoj adresi, dok se nismo vratili - kaže Vladimir, koji je svoje, očevo i dedino ime upisao u “Antologiju fotografije Vojvodine”.
DEDA Vasa bi time sigurno bio zadovoljan, ali još više činjenicom da ga je unuk prevazišao u zanatu. Na konkursu “Nacionalne geografije” 2007. godine, u kategoriji “Predeli”, Sretenovićev snimak strašila u polju koje čuva đeram dobio je prvu nagradu. Godinu dana kasnije dobio je mogućnost da uradi reportažu.
- Godinu dana, u svim godišnjim dobima, snimao sam Staro kopovo kod Novog Bečeja. To je slano jezero, na starom koritu Tise, navodno, ostatak Panonskog mora. Slano je od zemljišta, a ne od vode. Voda postaje slana od minerala iz tla - priča Vladimir Sretenović o profesionalnim izazovima.
Fotografska radnja “Sretenović” nikada nije menjala svoj znak, logo, kako se danas kaže, a izradio ga je slikar aranžer Ester Josif iz Novog Sada.
- Otac ga je upoznao u Vršcu. On je predložio da uradi taj znak i on je još uvek takav. Sa njim smo dosta sarađivali - priseća se Sreten Bata Sretenović.
Fotografska radnja tri generacije Sretenovića
SKORO uvek, sem onih šest godina posle požara, radnja je bila u istoj ulici, onoj u kojoj je Vasilije prvi put “škljocnuo” i u izlog postavio portrete Kikinđana. I baš zbog tih crno-belih portreta su Sretenovići omiljeni među Kikinđanima, ali i mnogima koji su vezani za ovaj grad. U radnji još čuvaju portrete lepih Kikinđanki iz 1968. godine.
- Pre nekoliko godina radili smo panoe sa maturskim slikama roditelja i dece. Izložili smo, na primer, sliku oca kad je bio maturant i sliku sina maturanta. Ili sliku majke i ćerke iz maturskog albuma - pričaju Sretenovići kako su se, i u vreme digitalizacije, Kikinđani tisakli ispred njihovog izloga da vide sebe.
LOZA
Vasilije Sretenović živeo je dugo, pune 94 godine. Dočekao je da ga nasledi unuk, ali nije dočekao praunuka koji je poneo njegovo ime.
- Deda je rođen u okolini Čačka, u selu Negrišori. Kada je postao dobar fotograf, u Vojvodinu je doveo sinovce. Od četiri brata i sestre doveo je po jedno dete. U Kikindi su izučili zanat, a kad su postali pomoćnici deda im je pomogao da otvore svoje radnje. U Bečeju još radi “Foto Sretenović” - kazuje Vladimir Sretenović. vecernjenovosti
_________________
|
|
|
|
|
scepa
|
|
Pridružio se: 13 Apr 2020, 00:50 Postovi: 72
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|