Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:11


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 17:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zadužbinari obnovili sjaj Srbije

Tajna ustanička veza koja je ujedinila Srbe od Kijeva, preko Beča do Trsta. evolucija vratila najhrabrije potomke Srba iz zbegova kao utemeljivače države

Slika
Zadužbina Luke Ćelovića u Ulici Karađorđevoj

U OBNOVI srpske državnosti učestvovali su zaboravljeni zadužbinari od Kijeva, preko Budima i Beča, sve do Trsta. Srbiju koja je postala ratovima opustošena granična oblast Osmanske imperije, oni su videli vaskrslu u nemanjićkom sjaju i nisu žalili da imetak i živote ugrade u tu viziju.

Srpska revolucija vratila je najhrabrije potomke Srba iz zbegova kao utemeljivače profesionalne vojske, diplomatije, prosvete i državne administracije. Kao svojevrsnu zadužbinu ostavili su nam i izraz "pravi se Toša", kojim se ustanici 1804. opisivali neobičnog Todora, prvog srpskog artiljerijskog vojvodu i topolivca. Znalac raznih veština i jezika uporno se pravio nevešt kad su ga pitali odakle je. Kao i svi Srbi "inostranci" u ustanku on je imao lažni identitet da bi sačuvao porodicu od odmazde i sakrio krijumčarske kanale kojima je stizao ratni materijal plaćen njegovim novcem.

Tek nedavno je otkriveno da se artiljerac Toša zvao Tomo Milinović. Rodom iz Morinja u Boki kotorskoj postao je moreplovac i uspešan trgovac, a naučio je i veštinu livenja bronze, od koje su se pravila i zvona i topovi. Čim je 1804. buknuo ustanak, on ostavlja koloniju imućnih Srba u Trstu i dolazi u Srbiju.

- Već 1806. u bici na Deligradu Milinović komanduje artiljerijom, koja je bila presudna za uspeh ustanika u prvom sudaru s regularnim trupama Osmanskog carstva - navodi istoričar Branko Bogdanović.

Prota Mateja Nenadović navodi da su ustanici od Srba u Trstu dobili pomoć od 2.000 forinti, kad je tovar municije na crnom tržištu vredeo 600 forinti, koliko i krdo od 100 svinja. Ratne linije snabdevanja s primorjem išle su preko Obrenovića i Lunjevica, a Nenadovići su držali vezu sa Sremom, na tradicionalnoj ruti zbegova, trgovaca i krijumčara iz Zapadne Srbije. Tim putem je stigao i Božidar Grujović, prvi sekretar ustaničke vlade Praviteljstvujuščeg sovjeta. Pravo ime ovog doktora prava rođenog u Rumi, potomka izbeglica iz Vrela u Valjevskoj nahiji, bilo je Teodor Filipović. Ostavio je karijeru na univerzitetu u Harkovu da bi utemeljio pravno uređenje ustaničke Srbije. Kad je 1807. umro od iscrpljenosti, njegovu zadužbinu je nastavio tajanstveni Ivan Jugović, u stvari Jovan Savić, potomak ugledne somborske porodice, briljantni pravnik, pisac i poliglota. Ostavio je veliku karijeru zbog ustanka, a zahvaljujući ovom vizionaru u Beogradu je 1808. otvorena Velika škola za obrazovanje buduće narodne elite. Učenicima je prenosio ideale o jakoj i samostalnoj Srbiji, nosiocu oslobođenja i ujedinjenja srpskih krajeva. Umro je 1813. odbačen od oligarhije koja je prvi ustanak odvela u propast, ali njegovi ideali su preživeli.

O tome svedoči i testament kapetana Đoke Vlajkovića, junaka ratova protiv Turaka i u srpskoj i ruskoj vojsci. U mladosti je u boju izgubio nogu, ali nastavio da juriša sa štulom i zaslužio 19 visokih odlikovanja. Pred polazak u rat 1878. on zaveštava ceo imetak otadžbini "na prosvetne celji" jer: "Kao čovek mogu svakog minuta umreti, a kao vojnik poginuti, jer srpska stvar oslobođenja i ujedinjenja dovršena nije".

Slika
Gradska bolnica na Zvezdari


Novac zadužbine Đoke Vlajkovića spasavao je od gladi tokom Drugog svetskog rata osirotele srpske naučnike i književnike. Posle rata zadužbina je nacionalizovana i ugašena. Istu sudbinu doživele su brojne srpske zadužbine 19. i 20. veka, uključujući najveće koje su srpskom podmlatku ostavili trgovci Luka Ćelović i Nikola Spasić. Manje je poznato da su oni u tajnosti bili glavni finansijeri oslobodilačkih pokreta u porobljenim krajevima. Ćelovićeva zadužbina je učinila Beogradski univerzitet jednim od četiri najbogatija na svetu. Spasićeva zadužbina je 1912, kadu ju je zaveštao otadžbini, vredela kao fondacija Nobelove nagrade.

Luka Ćelović, rođen 1859. u Pridvorici kraj Trebinja, kao dete je otišao u pečalbu i šegrtujući stigao do Beograda. U rodni kraj se vratio 1875. u Bosansko-hercegovački ustanak, kao dobrovoljac u četi kapetana Đoke Vlajkovića. Već 1876. odlazi u Srbiju kojoj je Turska objavila rat i vojuje do pobede 1878. godine. Zatim započinje samostalnu trgovinu i postiže velike uspehe, a osniva i Beogradsku zadrugu, prvu deoničarsku banku malih i srednjih trgovaca, zanatlija i činovnika. Strogi Ćelovićev kodeksu koji su morali da poštuju deoničari od zadruge stvara moćnu institucija koja je iznedrila generaciju najvećih privrednika Srbije. Ćelović živi skromno i usamljenički, a novac tajno ulaže u oslobađanje srpskih krajeva. S patriotama i zadužbinarima dr Miloradom Gođevcem, Nikolom Spasićem, Vasom Jovanovićem, Žikom Rafailovićem i Ljubom Kovačevićem osniva Glavni odbor Četničke organizacije.

Slika
Zadužbina Nikole Spasića u Ulici Kneza Mihaila


- Time je započet mukotrpan rad na oslobođenju Južne Srbije i Makedonije - zabeležila je Mira Sofronijević, autor knjige "Darivali su svome otečestvu", kapitalnog dela koje je 1995. u sećanje vratilo zaboravljene dobrotvore.

- Kada je sačinjavao testament, Nikola Spasić nije poznavao instituciju nacionalizacije tako da od nje nije ni mogao da zaštiti svoju imovinu zaveštanu srpskom narodu. Potomcima ostaje samo da se pitaju kud se dede i na šta se troši Spasićevo, odnosno srpsko blago - pitala se pre 30 godina Mira Sofronijević. Odgovora još uvek nema.

IDEOLOGIJA PROTIV DOBROTOLjUBLjA

OD 1995. kad je istraživač Mira Sofronijević vratila u sećanje velike zadužbinare 19. i 20. veka, traje teška borba da im se vrati imovina, kako bi nastavile rad.

- Zadužbinarstvo koje je u nas dobilo karakter institucije, gubilo se tokom svoje duge istorije samo u dva maha: za vreme ropstva pod Turcima, i posle Drugog svetskog rata, tokom vladavine komunističke ideologije. Za aktiviranje zadužbina potrebno je prevazići još mnoge prepreke, uglavnom ideološke prirode - zaključila je Mira Sofronijević.


Kapetan Đoka Vlajković, prosvetitelj Ivan Jugović, trgovac Luka Ćelović i Nikola Spasić

DARIVALI SVOJU IMOVINU

ĆELOVIĆ testamentom svu imovinu daruje Beogradskom univerzitetu "uveren da nauka i privredni rad uz negovanje mladog naraštaja najbolje obezbeđuju kulturnu i političku budućnost naroda". Istog je mišljenja i Nikola Spasić koji imovinu zaveštava prosveti i brizi o zdravlju srpske omladine. Tim bogatstvom su finansirane gradske bolnice u Beogradu, Kumanovu i Krupnju, Dom za iznemogle i sirote u Knjaževcu, organizovane su škole za domaćice, kursevi za seosku omladinu i mlade privrednike...


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori i zadužbine  |  Poslato: 13 Feb 2017, 18:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
МИЛАН КУЈУНЏИЋ АБЕРДАР

(1842.-1893.)


Милан Кујунџић – Абердар, песник, филозоф, професор, министар просвете Србије, председник Народне скупштине Србије, дипломата, академик, задужбинар…

Slika

Милан Кујунчић – Абердар се родио у Београду 16. фебруара 1842. године. Потиче из бројне, имућне, образоване грађанске породице. Отац Јован Кујунчић се женио четири пута. Поред Милана имао је две кћери: Јелену, на неки начин такође списатељицу, која је била удата за Стојана Новаковића и Неранџу, удату за генерала Владимира Угричића. Ова Кујунчићева кћи није нагињала перу као његова остала деца али је спадала у ред тада најлепших жена Београда. Њена лепота и раскошни кринолини ушли су чак и у песму где је Београд тога времена помињао као госпа Нера с дванаест карнера.

Најмлађи син старог Кујунчића био је чувени београдски лекар др Воја Кујунчић, који је објавио многе медицинске радове и први код нас пропагирао и увео кремацију као облик сахране. Др Воја Кујунчић је дете из четвртог брака свога оца те је стога био млађи од поједине деце својих сестара.

У породичном поседу је било више станова за издавање са локалима као и имање на углу данашњих улица Иве Лоле Рибара и Хилендарске. На њему се дуго времена налазила кафана „Код два бела голуба“, па се стога и читав сквер тако звао.

Породица Кујунчић је при продаји тог плаца у уговор о купопродаји са Занатском комором инсистирала на клаузули да се на Занатски дом, ради чије је изградње и купљен плац, постави фигура два бела голуба. Занатски дом је завршен између два светска рата а уговор о купопродаји је испоштован у целости. Вајар Лукачек је у свој рад „Ковач“ поред наковња ставио и два бела голуба која се и данас налазе на згради Радио Београда.

Милана Кујунчића после завршене основне школе, коју је похађао код Саборне цркве, уписују у немачку гимназију у Панчеву. У тој гимназији није дуго остао. Преосетљиви дечак, емотивно везан за кућу и породицу у Београду, патио је толико, „кукао и плакао за кућом“, како је касније сам причао, да је почео да побољева те га отац Јован враћа у Београд где завршава седам разреда гимназије, колико је тада у Србији она и трајала. Уписује се 1859. године на „правни одсек београдског Лицеја“.

Slika

Мирне студије и њему као и другим београдским ђацима прекида турско бомбардовање Београда 1862. године. Те године Милан Кујунчић – Абердар прекида студије и постаје коњички десетар у српској војсци. У жељи да помогне младима и сачува своју интелигенцију, српска влада додељује више стипендија омладини за студије на страни. Међу тим студентима владиним питомцима био је и Милан Кујунчић – Абердар. Прву годину филозофских наука завршио је у Бечу, другу у Минхену, трећу у Паризу а дипломирао је на Оксфордском универзитету. У Србију се враћа 1865. са дипломом и знањем неколико светских језика. Одмах добија државну службу у рангу канцеларисте у Министарству просвете. Већ следеће године 1866. преузима катедру филозофије на Великој школи. Поред професорског позива активно се укључио и у политику што никада не може да прође незапажено и без „последица“. Тако на основу параграфа 76 бива убрзо „одлучен од Школе“ зато што је на изборима 1867. гласао за кандидата за кога полиција није дозвољавала да се гласа.

Slika

У то време је Милан Кујунчић – Абердар читалачкој јавности био најпознатији као песник. Написао је неколико збирки лирских песама и то: Абердар, Први Јек (1868), Други Јек (1870), један спев у шест певањаСрпски Патријар или С Дежеве на Дунаву (1866) и баладу „Невеста хајдукова“. Изузев неколико љубавних и винских песама, сва му је поезија родољубива. То су све поклици омладини да се дигне на оружје против народних угњетача и оствари уједињење. Поезија му је романтичарски бучна и неодмерена, како су га критичари окарактерисали. Поједини стихови су му, захваљујући мелодијама Даворина Јенка и Роберта Толингера, остали и до данас живи, као карактеристични сведоци Омладинског покрета. Написао је и неколико приповедака које је објавио у „Даници“ а то су: „Ноћ на Дорћолу“, „Београдски змај“ и „Бачка Лала“.

Милан Кујунчић – Абердар је благовремено увидео сву штурост и једностраност своје поезије те се убрзо окреће раду у настави, науци и политици. Спадао је у ред бољих говорника код Срба.

У тзв. Омладинском покрету Абердар је играо једну од најзначајнијих улога. Још 1866. био је један од петорице одборника Уједињене омладине српске. Током рада у Омладинском покрету, у јавном али и у тајном, Абердар се све више посвећује филозофији.

Године 1868. Намесништво га поставља за секретара Министарства унутрашњих дела. Изгледа да је канцеларијски посао најмање одговарао Абердаровом духу јер убрзо даје оставку на државну службу и преузима уредништво омладинског листа „Млада Србадија“.

Своје омладинске идеале тешко је напуштао па стога годинама остаје један од рецензената у „Вили“, „Младој Србадији“, „Годишњици“ и „Гласнику Српског ученог друштва“.

Slika

Што се тиче политичких начела, Абердар је почео као „радикални либералац“ а у прво време припадао је левици у омладини. У периоду од 1864. до 1865. сарађивао је у женевској „Слободи“ Владимира Јовановића и у Каљевићевој „Србији“. Са овима је касније дошао у сукоб. По оснивању Народњачке странке постаје њен члан. Касније на месту министра просвете био је врло активан. Увео је предшколски рад са децом, основао девојачке школе и девојачке радне школе, подигао је ранг гимназије на осам разреда, а Богословију на ранг више школе и учествовао у доношењу Закона о Српској краљевској академији. На Велику школу се враћа тек 1873, наравно опет на катедру за филозофију, а већ следеће године постаје и први секретар Народне скупштине Србије. Ратне 1876-77. године проводи активно у војсци као командант батерије.

За члана Српског ученог друштва Милан Кујунчић – Абердар био је изабран још 17. октобра 1866. године.

У Управи Српског ученог друштва име Милана Кујунчића – Абердара сусрећемо од 1873. године и то на месту секретара и благајника где је заменио Стојана Новаковића.

У Српској краљевској академији је од њеног спајања са Српским ученим друштвом. У Управу Српске краљевске академије улази 1878, а њен редовни члан постаје 1886. године.

Како у научном тако и у политичком животу био је веома активан. У сазиву 1881-1882. био је потпредседник Народне скупштине. За посланика Краљевине Србије у Риму именован је 1882, председник Народне скупштине био је у периоду од 1882. до 1885, док је место министра просвете заузимао од 1886. до 1887. године.

Милан Кујунчић – Абердар је стекао име у својој средини најпре као песник и омладински активиста. Затим као професор филозофије и филозофски писац и најзад као политичар и дипломата. Иако истакнута личност у свим областима, Абердар ни у једној није заблистао. За њега Бранислав Петронијевић каже да је био „човек великог образовања и несумњивог талента иако није ни издалека дао оно што је могао дати“.

Јован Скерлић 1906. године о Милану Кујунчићу – Абердару поред осталог каже „био је један од ретких људи у Србији који су показивали филозофског духа“.

Због болести је рано пензионисан. Умире већ 14. новембра 1893. године. Осећајући незадрживо напредовање болести, Абердар пише свој тестамент 16. фебруара 1891. који је због своје поетичности двоструко занимљив за читаоца:

МОЈ ЗАВЕШТАЈ

Slika

Сунце мога века већ се клони западу. И стање моје већ и државом је оглашено као стање мира.

Ја могу дакле мирном савешћу да већ закључим свој рачун о судбини стварне тековине своје.

То не смета мојој неодољивој жељи и намери да рачуне моралне тековине своје закључујем док сам жив.

Милујући живот, мило ми је да наредим, како ће и онда, кад вечно заспим, да се чини са оним што се у друштву мисли зове да је моје.

Ја имам само један прави аманет, једну малу жељу, која и мојим драгим пријатељима у срцу је, а то је: да у човечанству напредује мој српски народ кога сам јако волео. Једина би моја молба била да ми се опрости, ако нисам учинио онолико колико сам желео.

О ономе, које не долази у јавно, ни у законски оквир, ја желим да обележим облике и границе својим законитим завештањем.

Прво, желим да рукописе и књиге моје прими први пријатељ мој од детињства Стојан Новаковић, или његов драги син Милета. И овлашћујем да из рукописа научних може и да се објави, ако би се нашло штогод ново или добро.

Друго, молим да моје песничке белешке и све оно што се дотиче осећајне стране живота мога, прими мој најбољи друг, присан ми по осећању, Чедомиљ Мијатовић, те да у овоме прочита мој живот.

Треће, молим своју премилу Српску краљевску академију да прими као својину, по старом обичају мудраца, мој летњиковац Звезду на Брду Топчидерском.

Пето, наређујем да се Српској краљевској академији одвоји од мог имања 1.500 дуката, на одржавање летњиковца и оправке потребне.

Десето, молим да старатеље о свему овоме именује Српска краљевска академија и овлашћујем је да у име моје умоли удесне пријатеље за ову услугу пријатељску.

У Београду

16. фебруара 1891 год.

Милан Кујунчић – Абердар

Slika

Милан Кујунчић – Абердар умире у Београду 14. новембра 1893. године. Сада, по нашем „добром“ обичају, настаје дуги спор између даљих сродника који су полагали право на наследство и Српске краљевске академије. Тај спор је Академија у своју корист окончала тек 1907. године. На жалост, за то време летњиковац „Звезда“, који је тек сада прешао у власништво Српске краљевске академије, услед небриге и елементарних непогода сасвим је порушен. Председник Српске краљевске академије Стојан Новаковић, 26. новембра 1910. године, упућује молбу Министарству просвете и црквених дела да јој од министра народне привреде издејствује дозволу за продају летњиковца „Звезда“, „који је у дуготрајном расправљању масе пок. Милана Кујунчића елементарним непогодама сасвим порушен“. Тек 3. маја 1913. Државни савет Краљевине Србије доноси одлуку да Академија може да прода летњиковац „Звезду“ и добивени новац унесе у Фонд Милана Кујунчића – Абердара:

„На основу члана 193. Устава земаљског одобрава се Српској краљевској академији да може продати летњиковац Звезду који јој је пок. Милан Кујунчић завештао и од продаје добивени новац унети у фонд образован од завештаних јој од пок. Милана Кујунчић а 18.000 динара, те из обе суме образовати фонд Задужбине Милана Кујунчић а Абердара којему ће правила прописати Српска краљевска академија“. У Архиву Србије наилазимо на документ из 1929. године:

1. ЗАДУЖБИНА Милана Кујунчића

2. ОСНИВАЧ Милан Кујунчић

3. ДАТУМ И АКТ ОСНИВАЊА 16. фебруар 1891. године

4. ИМОВИНА ЗАДУЖБИНЕ:

а) Виноград на Топчидерском брду (празан плац) у вредности од 500.000 дин.

б) 290 ком обв. 7% зајма 29.000 дин.

в) у готову 19.603,29 дин. по уложној књижици Државне Хипотекарне Банке Парт. 646/3584 књ. 9/8 лист 310/160

г) укупна имовина на дан 31. дец. 1928. године 548.603,29 дин.

5. ЦИЉ ЗАДУЖБИНЕ за награђивање радова у Академијиним издањима

6. ГОДИШЊИ ПРИХОД 3.000 динара

7. КАДА ЈЕ ОТПОЧЕЛА РАД још није отпочела рад

Задужбина Милана Кујунчића – Абердара отпочела је рад тек 1931. године пошто су и њени фондови који су до Првог светског рата обрачунавани у златним динарима преведени у сребрне.

Slika

Уз помоћ Задужбине издате су следеће књиге:

1931. Шимун Дундурило, дубровачка комедија XVII века др Винко Радатовић

1933. Изговор српскохрватских гласова др Бранко Милетић

1934. Развиће дечије интелигенције и београдска ревизија Бине Симонове скале др Борислав П. Стевановић

1935. Биографска дела Игњата Ђурђевића. Увод написао Павле Поповић. Др Петар Колендић

1936. Српскохрватска народна песма у пољској књижевности др Крешимир Георгијевић

1937. Етика и политика у Есхиловој трагедији др Милош Ђурић

1938. О почецима вере и о другим етнолошким проблемима др Јов. Ердељановић

Два Дубровачка језичка споменика из XVI века др Милан Решетар и Ћ. Ђанели

Те 1938. године из средстава Задужбине Милана Кујунчића Абердара откупљене су збирке Миленка Филиповића и Новице Шаилића.

1939. Старо рударско право и техника у Србији и Босни Владислав Скорић

Такође је из средстава Задужбине помагано при издавању 117 књига библиотеке Посебна издања.

1940. Српски државни сабори у средњем веку Ник. Радојчић

Са почетком Другог светског рата на тлу Краљевине Југославије престале су све активности Српске краљевске академије. Тек 6. маја 1942. Академија је од фелдкомандатуре добила акт с поруком да Академији „bis auf weiters die Betatigung nicht gestattet ist“, и тако остаје све до јесени 1944. године. Листајући Годишњаке Српске академије наука, не наилазимо више на помен Задужбине Милана Кујунчића – Абердара. Материјална вредност Задужбине била је 1931. године, када је отпочела рад, 779.000 динара у сребру са годишњим приходом од 45.000 динара, такође у сребру. Та Задужбина је 1948. године након извршене конверзије сведена на вредност од 1.963 ондашњих динара.

Slika



srpskoblago

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori - zadužbine i legati  |  Poslato: 30 Mar 2017, 19:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dobrotvori ostavili 1.094 zadužbine

Arhiv Srbije prvi put obrađuje kompletnu građu o našem zadužbinarstvu iz svog depoa. Ostavljali svoje kuće, njive, novac, za školovanje siromašne dece, ali i za usavršavanje

Slika

U VREMENU pobede egoizma i velike strasti za posedovanjem, kada je postalo važnije zgrtati da bi imao, a ne da bi pomogao, kao da je zgasnuo duh zadužbinarstva. Ranije nije bilo tako. Čak i u periodima najvećeg siromaštva mnogi su se odricali svog bogatstva za opšte dobro. Dokazi o tome nalaze se u fondovima Arhiva Srbije.

Stručnjaci ove ustanove prvi put detaljno obrađuju građu koja se, pre svega, odnosi na zadužbinarstvo na našim prostorima od druge polovine 19. do sedamdesetih godina 20. veka. U 200 kutija i više od 200 knjiga sačuvani su podaci za čak 1.094 zadužbine na teritoriji današnje Srbije. Mnogobrojna dokumenta svedoče i o radu zadužbina osnovanih u banovinama Kraljevine Jugoslavije. „Novosti“ su dobile ekskluzivno pravo da pregledaju zaveštajna pisma, testamente, ukaze o osnivanju zadužbina i fondova, statute zadužbina...

- Još smo u fazi proučavanja građe - kaže arhivski savetnik Jelica Reljić. - Jedan deo je bio dostupan istraživačima, uglavnom onih zadužbina i fondova koji su bili sređeni. Sada će kompletna građa biti obrađena. Prvi put na jednom mestu biće sve zadužbine, o kojima se nalaze podaci u Arhivu Srbije. Po završetku, planiramo da objavimo knjigu, koja će, ako sve bude teklo po planu, izaći do leta ove godine.

Naša sagovornica okupila je mlade stručnjake iz Arhiva. Ana Kos, Olivera Ostojić, Đurđija Živković, Enisa Alomerović Hubanić i Dušan Guteša svakodnevno, u toku obrade arhivske građe, otkrivaju zanimljive tragove o srpskim dobročiniteljima.

POMAGALI MATICU SRPSKU, UNIVERZITET...
Zadužbine su pomagale i Maticu srpsku, Univerzitet u Beogradu, Srpsku književnu zadrugu, Kolo srpskih sestara, Društvo za podizanje hrama Svetog Save, Srpsku dobrotvornu zadrugu, Srpsko privredno društvo „Privrednik“, Srpsko pevačko društvo, Udruženje prijatelja „Cvijeta Zuzorić“, Ligu protiv tuberkuloze u Beogradu. U Arhivu se čuvaju Zahvalnica Srpske književne zadruge svome dobrotvoru Zadužbini „Velimirijanum“, čiji je osnivač Velimir Mihailo Teodorović, kao i Povelja Kola srpskih sestara istoj zadužbini, koju je uradio Uroš Predić.
- Svest ondašnje države o značaju zadužbina ogleda se u tome što su za članove Zadužbinskog saveta i komisije postavljane ugledne ličnosti. To su bili dr Slobodan Jovanović, zatim pesnik i esejista Sima Pandurović, doktor pravnih nauka i bogoslovije Radovan Kazimirović - ističe Jelica Reljić.

- Veoma smo se obradovali kada smo pronašli pismo Slobodana Jovanovića, u kome se zahvaljuje na izboru za člana komisije za izradu projekta Zakona o zadužbinama. To je posebno dragoceno, jer su u našem arhivu njegova pisma retka.

Zadužbinarstvo je posebno bujalo s kraja 19. i početkom 20. veka. Uklapalo se u tadašnji nacionalni plan. Tih godina jačala je nacionalna ideja, a bogati ljudi želeleli su da doprinesu snazi Srbije.

- Kao najstariji registrovani pominje se Fond Tome Vučića-Perišića i Ilije Milosavljevića Kolarca - kaže Jelica Reljić. - Osnovan je 1856. kako bi se svake godine držao parastos za pokoj duše svim našim vojnicima koji su poginuli u Prvom i Drugom srpskom ustanku.

Po rečima naše sagovornice, želja da se sopstveno postojanje ovekoveči na dobrobit budućim generacijama bila je presudna da trgovci, industrijalci, naučnici, ali i političari i crkveni velikodostojnici osnivaju zadužbine.

- Državni savetnik iz Beograda Stevan Magazinović među prvima je osnovao zadužbinu. Bilo je to 1872. Njen cilj je bio štampanje knjiga za siromašne učenike. I brojni drugi srpski političari, među kojima su Ljubomir Kaljević, Miloš Trivunac, Živko Barlovac, Dimitrije Crnobarac, dobročinstvima su se upisali u registar zadužbinara.

Tadašnji bogataši Nikola Spasić, Sima Andrejević Igumanov, Vlajko Kalenić, Samuilo i Golub Janić, Nikola i Evgenija Kiki, Aleksa Krsmanović i Luka Ćelović-Trebinjac, veliki deo kapitala dali su u te svrhe.

Tako je trgovac iz Beograda Krsmanović testamentom iz 1914. celokupnu imovinu zaveštao državi „za srpske patriotske ciljeve“. Njegovo zaveštanje činile su zgrada u Knez Mihailovoj 56 (nekada kafana „Srbska kruna“, a danas Biblioteka grada Beograda), zgrada na Terazijama 34 (u kojoj je regent Aleksandar Karađorđević pročitao proglas o ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. decembra 1918. godine), kao i zgrade u ulicama Braće Krsmanović, Koste Glavinića i Karađorđevoj.

- Još jedan beogradski trgovac, Luka Ćelović-Trebinjac, svoje nemalo imanje koje je obuhvatalo dobar deo Savamale ostavio je Beogradskom univerzitetu na upravu, s tim da se „ima trošiti i upotrebljavati na naučne ciljeve i druge potrebe Univerziteta“. Bilo je to 1925. godine - priča Jelica Reljić. - Svoje darivanje započeo je ustupanjem imanja u Javorskoj ulici, da bi se njegova dobra volja prepoznala i u narednim godinama. Tako je 1928. godine u pismu rektoru Univerziteta naveo kako sumu od stotinu hiljada ondašnjih dinara ostavlja pevačkom društvu „Obilić“ i to uz nesebičnu i toplu konstataciju „Mladost je - neka peva!“.

U arhivu se čuva Ukaz kralja Petra Prvog o osnivanju zadužbine „Dom srpskog narodnog invalidskog fonda sveti Đorđe - Zadužbina Nikole Spasića“ iz 1915.

Zadužbinari su ostavljali svoje kuće, njive, novac..., najčešće za školovanje i usavršavanje siromašne dece, ali i formiranje biblioteka. Među brojnim stipendistima bili su i Milan Rakić, Radoje Domanović, Vojislav Ilić Mlađi, Stanoje Stanojević, Draga Ljočić, Dimitrije Rošu, Jovan Cvijić, Mileta Novaković, Veselin Čajkanović, Jovan Erdeljanović, Miloš Moskovljević...

Stručnjaci iz Arhiva pronašli su pismo Radoja Domanovića ministru prosvete i crkvenih poslova. Te 1904. godine, pisac je boravio kao stipendista Zadužbine Dimitrija Crnobarca u Minhenu. Domanović je molio ministra prosvete da mu pošalje još 500 dinara, jer:

„Ako hoću da moje bavljenje na strani ne bude beskorisno, moram nabaviti novca za operu, pozorišta (klasična dela, operete, moderna drama), koncerte, na ulaznice za galerije slikarskih radova, vajarskih, za muzeje istorijske, etnografske i druge ustanove.... A kad sam već u Nemačkoj (možda nikad više neće biti prilika da ovde živim) da obiđem Lajpcig, Drezden, Štutgart, Berlin i druge manje ili veće centre nemačkog carstva.“

U Arhivu se nalazi i molba pesnika Milana Rakića za stipendiju iz Fonda pravnika Milana M. Marića, koja svedoči o njegovim studijama u Parizu.

Slika

Srpski umetnici i naučnici nisu samo tražili pomoć. Oni koji su za života nešto stekli rado su se toga odricali za dobrobit drugih. U redovima dobrotvora su Mihajilo Pupin, Katarina Ivanović, dr Vojislav Subotić, Beta Vukanović, Ekatarina Ristivojev (supruga vajara Ilije Kolarevića)...

Mnogo je razloga zašto su zadužbinari osnivali zadužbine. Sačuvano je pismo u kome advokat Mirko Stojanović, koji je osnovao zadužbinu za pomaganje nauke o jeziku i o privatnom pravu, objašnjava taj čin:


KNJIGA DOBROTVORKAMA
Knjigu o zadužbinama i zadužbinarima, rađenu na osnovu građe iz depoa, Arhiv Srbije posvetiće svojim dobrotvorkama, Margerit i Anđici Arnautović, ćerkama Aleksandra Arnautovića. One su 1998. godine osnovale „Fond Aleksandra Arnautovića“ radi trajnog čuvanja i negovanja uspomena, upravnika Državne arhive (danas Arhiv Srbije) od 1939. do 1941. godine. - Kao uspomenu na svog oca osnovale su Fondaciju - objašnjava Jelica Reljić. - Iz tog fonda svake godine dodeljuju se dve ravnopravne nagrade „Zlatna arhiva“ najboljim arhivistima i arhivima u Srbiji.

„ Hoću tim delom da se odužim ljudima za njihova dobra koja su oni meni u životu učinili. Hoću da njihova dobra barem u kojoj meri pređu preko mene i na one koji će posle nas na svet dolaziti. Ja sam u životu imao zadovoljstvo u učenju osobitu pažnju poklanjati najpre reči ili jeziku, toj velikoj alatki kojom je Bog čoveka obdario, a kao Srbin poklanjati pažnju jeziku srpskom. Pa onda mi je gotovo po čudesnom slučaju jezik srpski učinio da sam uz njega sa istom pažnjom počeo učiti i privatno pravo. Naposletku mi je otuda došla nagrada od koje odvajam jedan deo za ovo delo.“

Arhivski stručnjaci nailazili su i na potresne primere. Među njima je priča o Zadužbini Zorke, Radojke, Milojke i Nikodima Vasića. U stan porodice Vasić u Brankovoj ulici u Beogradu pala je granata tokom bombardovanja (4. februara 1915). Samo je Nikodin preživeo. Kasnije je ovaj učitelj iz Beograda naručio skulpturu u spomen na njegovu stradalu porodicu. Skulpturu, pod nazivom „Nevine žrtve Beograda“ izradio je poznati vajar Đoka Jovanović.

Posebno mesto među srpskim dobrotvorima zauzimaju general Mihailo Srećković i njegova supruga Agnija.

- Testamentom od 1919. godine, Mihailo Srećković zaveštao je imanje, koje je, kako navodi, stekao sa suprugom Agnijom „uz veliku štednju“ u Takovskoj ulici 12 i 14, za pomoć siromašnim porodicama aktivnih i rezervnih oficira i podoficira - kaže naša sagovornica. - Zadužbinskim sredstvima je na mestu stare zadužbinske zgrade, 1938. godine, podignuta nova u kojoj se danas nalazi sedište beogradske opštine Palilula.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori - zadužbine i legati  |  Poslato: 30 Mar 2017, 19:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zadužbine su zavetni kovčeg našeg naroda

Kako su u vekovima seoba, Srbi za svoja buduća pokolenja sačuvali pismenost, jezik i identitet. Anonimni zadužbinari, čuvari svetinja, živeli daleko samo da prenesu baštinu svojih predaka

Slika
Mitropolit Mojsije Petrović, Mitropolit Pavle Nenadović

SRPSKO zadužbinarstvo nije nestalo posle pada despotovine u 15. veku, već je nošeno kao zavetni kovčeg u seobe, kad su beskrajni zbegovi krenuli prema sigurnosti visokih dinarskih planina i preko Save u Ugarsku.

- Agarjani idoše i ništa ih ne mogaše zaustaviti. Turci kao krilate zmije letijahu, pale sela i gradove, crkve i gradove razoriše - opisali su letopisci poslednje dane srpske države.

Tad se pojavljuju novi zadužbinari koji čuvaju srpski jezik, pismo i istoriju. Na rulama prenose i kriju mošti svetih vladara, a u isposnicama za buduće generacije ispisuju njihova žitija.

- Gotovo ništa ne znamo o ličnostima tih anonimnih zadužbinara koji su se odrekli sveta da bi bili čuvari svetinja - kaže istoričar umetnosti Dušan Milovanović. - Oni su živeli samo da prenesu baštinu iz generacije u generaciju.

U NAJTEŽEM vremenu od pada Smedereva 1459. do 1557, kad je obnovljena Pećka patrijaršija, identitet Srba odbranili su poslednji despoti Brankovići. Njihove zadužbine održavale su veru izgnanog naroda koji je žrtvovao sebe na granici hrišćanske Evrope da bi održao svoju nacionalnu i versku autonomiju, duhovnu srpsku despotovinu.

- Zadužbine Brankovića su bile nastavak stare priče, poruka odaslata u budućnost da se srpska nit ne prekida - kaže istoričar umetnosti Dušan Milovanović. - One se mogu posmatrati i kao mesta gde su čuvari svetinja vekovima pripremali povratak u Srbiju. Zadužbinarstvo je kao državni program nadživelo srednjovekovnu Srbiju i očuvalo naciju.

RAT ZA PROSVETU

POSLE obnove Pećke patrijaršije 1577. srpski monasi u manastirima Hilandaru, Grigorijatu, Svetom Pavlu, skitu Svete Ane pišu ogroman broj bogato ukrašenih knjiga. Njih kao zadužbine naručuju darodavci iz svih srpskih krajeva i poklanjaju manastirskim bibliotekama. Dobrotvori čija su imena skromno ispisana na marginama rukopisa postaju vojvode rata za očuvanje prosvete, jer Osmanlije nisu dozvoljavale otvaranje srpskih štamparija, a proganjale su i prepisivače u isposnicama u klisurama Studenice, Mileševe, Rače...
Monasi fruškogorskih manastira tada stvaraju kult viteza i dobročinitelja koji spaja sve Srbe od Pomorja do Ugarske, svetog despota Stefana Štiljanovića. On je bio knez srpskih graničara Paštrovića u Pomorju, u kome se ujedinilo 12 bratstava koja su poticala s prostora cele nemanjićke Srbije. Na poziv udovice despota Jovana, poslednjeg među Brankovićima, Stefan ostavlja svu imovinu i odlazi da bude despot srpskih graničara u Sremu kad je sva turska sila krenula na njih. Veliki vojskovođa održava slobodnu srpsku teritoriju čak i kad Turci opsedaju Beč i svojim žitom hrani gladni narod.

- ZBOG ovakve milosti i čovekoljubivosti svoje, pravedni Stefan bi voljen od svega naroda svoga, i od Slavonaca i Baranjaca poštovan kao svetitelj još za života svoga - zapisali su fruškogorski monasi.

Moštima svetog despota u manastiru Šišatovcu na poklonjenje u sledećim vekovima dolaze novi srpski predvodnici, krajiški oficiri habsburške Vojne granice od Bele Krajine do Tamiškog Banata. Oni osnivaju nove zadužbine, od manastira do crkava brvnara, gde se na freskama i ikonama graničarski svetac slika uz kneza Lazara. Kad one stradaju u osmanskim razaranjima, njegovo žitije i lik obnavljaju učeni svetogorski pisci i zografi koji stižu sa Svete Gore u sve srpske krajeve posle obnove Pećke patrijašije.

- Svetogorski manastiri tad postaju neka vrsta skriptorija za manastire u srpskim krajevima - navodi Mara Harisijadis, istoričar umetnosti. - To je doba najveće rasprostranjenosti Pećke patrijaršije tako da rukopisi dospevaju u najudaljenije srpske zemlje.

SVETOGORCI stvaraju centre obnove srpskog identiteta u manastirima Cetinje, Piva, Morača, Mileševa, Zavala, Rača, Hopovo, Šišatovac, Gomionica. Uzlet nacionalne svesti pokreće ustanak Srba protiv Turaka u Banatu pod zastavama s likom Svetog Save, čije mošti zatim vezir Sinan-paša spaljuje u znak odmazde. Zato tokom Velike seobe 1689. koju letopisci opisuju kao scene iz pakla monasi kao najveće dragocenosti spasavaju po svaku cenu mošti cara Uroša i kneza Lazara oko kojih se narod okuplja s verom da će ga njihova svetost zaštititi. Međutim, vremena su se promenila od vremena kad su Brankovići doveli srpske zbegove u Srem. U Podunavlje oslobođeno od Turaka do Dunava i Save stižu katolički kolonisti iz cele Habsburške imperije koji dobijaju povlastice i škole. Pravoslavni srpski graničari, koji su učili samo predanje i borbene veštine, postaju građani drugog reda.

Slika

- Daroviti arhijerej Isaija Đaković uvideo je da se srpski narod samo prosvećen može održati u utakmici raznih naroda - zabeležio je Kosta Petrović. - On 1706. šalje molbu caru Leopoldu Prvom "da se dozvoli narodu škole podizati", a Narodno-crkveni sabor to ponavlja i traži osnivanje srpske štamparije. O tim zahtevima austrijska vlada nije dugo rešavala jer je smatrala da su škole štetne po vojnički duh i da će Srbe onako neuke i proste lakše prevesti u uniju.

PRESUDNA pomoć Srbima u neravnopravnoj civilizacijskoj borbi stiže od zadužbinara, mitropolita beogradsko-karlovačkog Mojsija Petrovića. On ulaže sav imetak u školu s ciljem da "izvede narod iz tame neznanja". Početkom 1728. u nju je upisano 128 đaka, od kojih je većina bila siromašna i nije mogla da plati smeštaj. Zato rodoljubivi mitropolit jedan deo mitropolijskog dvora prepravlja u internat. Sledi ga mitropolit Vićentije Petrović koji ulaže imetak u višu školu gde predaju četiri učitelja iz Kijeva. Kad je mitropolit Pavle Nenadović 1749. otvara svoju zadužbinu, višu "Latinsku školu" u Karlovcima gde je o svom trošku školovao i mnoge đake iz okupirane Srbije, austrijske vlasti su popustile i dozvolile osnivanje srpskih svetovnih škola.


NEUNIŠTIVA NADA

O NEUNIŠTIVOJ veri i nadi da će se Srbi iz progonstva vratiti u svoju Obećanu zemlju govori povelja koju 1499. manastiru Esfigmenu na Svetoj Gori izdaju despot Jovan Branković i njegova majka, despotica Angelina. Oni priznaju da je njihov dar skroman jer žive u oskudici, ali Jovan se zavetuje da će ako Bog "stvori svoju milost stvoriti me gospodara Srbljem", manastiru vratiti sve zadužbine koje je poklonio njegov slavni deda despot Đurađ Smederevac.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori - zadužbine i legati  |  Poslato: 12 Jan 2021, 01:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZABORAVLJENI BEOGRADSKI DOBROTVOR: I bez noge je predvodio srpsku vojsku u pobede, a ćerka mu je UMRLA GLADNA

Ovo je priča o jednom dečaku koji se borio u svim važnim ratovima svog vremena, branio Srbiju i to bez noge, bio opevan u pesmi koju su kasnije prepevali, bio veliki zadužbinar, a njegova porodica je došla do toga da moli za koru hleba...

Slika

Ne zna se baš zasigurno gde je rođen Vlajković Đorđe, da li je to bila Vojvodina (odnosno Austrija) ili sam Beograd, ali jedno je sigurno – dan njegovog rođenja bio je 3. mart 1831. godine. Sin Todora Vlajkovića, Prizrenca, završio je osnovnu školu u Beogradu i pošao na Licej. Međutim, planove o obrazovanju srušila je smrt roditelja. Najpre je umro otac, 1839. godine, a potom i majka 1845. godine.

Tako je sa samo 14 godina Đoka poželeo da stupi u vojsku. Međutim, i tako mlad, Vlajković je bio već oformljen čovek, izuzetnog stava i karaktera i to je prepoznao i načelnik naše vojske Kosta Ranisavljević. Zato je Vlajković odmah upućen u vojnu školu u Rusiju. Iako nema podataka da li je zaista i pohađao tu školu, zna se da se u Srbiju nije vratio. Stupio je u austrijsku vojsku i već 1847. godine dobio čin potporučnika.

Kako je Đoka proslavljen u čuvenoj pesmi


Godinu dana kasnije, za vreme mađarske bune, Đorđe Vlajković pridružuje se srpskom dobrovoljačkom odredu Stevana Knićanina i u odbrani Srbobrana dobija prvo od mnogih odlikovanja – Medalju za hrabrost. Vratio se u Srbiju ali, pošto je kod nas tad zavladao mir, krenuo je ka Rusiji, da izučava vojne veštine i da ih ubrzo i praktično primeni.

Borio se u Krimskom ratu, a u bici kod Sevastopolja biva teško ranjen. Vlajković je tad izgubio nogu i, kao teškog invalida sa štulom ali i činom penzionisanog kapetana ruske carske vojske, vraćaju ga u otadžbinu.

Miran i povučen, penzionisani vojnik bavio se obrađivanjem bašte, sve do dolaska kneza Mihaila na vlast 1860. godine, kada je aktiviran kao tobdžijski kapetan. Svu svoju hrabrost, kao i patriotizam i vojnu veštinu, pokazao je 1862. godine, nakon događaja na Čukur-česmi i turskog bombardovanja Beograda (više o ovom događaju možete pročitati KLIKOM OVDE!)

Nakon i tog smirivanja, Vlajković postaje upravnik vojne bolnice, ali i jedan od najaktivnijih članova Ujedinjene omladine srpske, propagirajući rat protiv Turaka. Ulazak u rat, 1876. godine, donosi mu unapređenje u čin majora. Tada predvodi Podrinjce i Šapčane u teškim borbama i prodire sve do Bijeljine. Legenda kaže da je to činio tako žustro da njegovi saborci nisu ni primetili da nema jednu nogu.

Šabački Cicvarići mu posvećuju čuvenu pesmu, koja se peva i danas, uz određene izmene u imenima vojskovođa.

– Kapetan Đoka putuje, putuje, kapetan Đoka putuje sad…



Muke porodice Vlajković
Pešadijski pukovnik srpske i ruske vojske u penziji, Đoka S. Vlajković, preminuo je 17. avgusta 1883. godine u Beogradu, gde je i sahranjen uz sve vojne počasti.

Đorđe S. Vlajković bio je oženjen i imao je dvoje dece – Bogoljuba i Mariju. Svestan da “kao čovek može svakog minuta umreti, a kao vojnik poginuti”, naš slavni vojskovođa sastavio je testament u kojem, između ostalog, moli Boga da “izlije svoju svet milost na njegova dva angela”

Nažalost, sudbina Vlajkovićeve porodice bila je teška. Godinu dana nakon njegove smrti, umire i Bogoljub, od tuberkuloze, u 21. godini. Godine 1910. umire i Vlajkovićeva supruga Aleksandra. Dugo je otplaćivala dug načinjen skoro 50 godina ranije i preminula je bez ikakve imovine.

Kći Marija, udovica bivšeg zemunskog gradonačelnika, majka bolesne ćerke, nije imala novca ni da je sahrani. Godinu kasnije umire i Marija, samo dan pošto je poslala pismo ministru prosvete u kom moli za pomoć.



NE MOŽE SE I NE SME VEROVATI DA ĆE DRŽAVA DOZVOLITI DA ĆE SE KĆI JEDNOG VELIKOG SINA ZEMLJE, KOJI SE ZA NJU BORIO I GINUO I KOJI JE CELO IMANJE ZAVEŠTAO, OSTAVITI DA SE POTUCA I BORI ZA PARČE HLEBA – NAPISALA JE TADA MARIJA, ČIJA SE KĆI VIŠE NIGDE NE POMINJE.

Zadužbina Đoke S. Vlajkovića

Srpska akademija nauka i Beogradski univerzitet dugo su čekali da dobiju imovinu koju im je ostavio Đoka Vlajković. Tek maja 1939. nastavljaju da upravljaju njegovom zadužbinom.

Jedna od ulica u najužem centru srpske prestonice nosi njegovo ime, odnosno prezime.

Baš u toj ulici Ministarstvo prosvete sazidalo je tridesetih godina, od sredstava Đokine Zadužbine, zgradu na čijoj se fasadi nalazi bista ovog slavnog dobrotvora i vojnika.


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori - zadužbine i legati  |  Poslato: 18 Jan 2021, 23:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bio jednom jedan dvor – Kapetan Mišino zdanje

Resized Image - Click For Actual Size
Kapetan Mišino zdanje, foto: Snežana Negovanović

Bio jednom jedan dvor, građen za devojku koja nije dočekala svog princa. I ako očekujete priču o nesuđenoj princezi, razočaraćete se, jer ovo će biti priča o nesuđenom dvoru, koji je, kako bi devojku utešio usled ljubavnog razočarenja, postao nešto još bolje – Univerzitet! Taj dvor je znao da se ljubavna bol najbolje leči intelektualnim radom, mada ne možemo poreći da je u njegovom dvorištu postojao i kafić/kafana u kojem su se, godinama, lečile mnoge studentske ljubavi. Da je dvor pomalo čaroban govori i priča o stražaru koji sa njegovog krova posmatra kako čitav grad tone u san i koji trubom doziva pomoć u slučaju požara ili neke druge katastrofe. A u mračnim podzemljima, kako to samo dvorovima i priliči, spava istočnjački sveštenik star tri i po hiljade godina, u svom drvenom sanduku, krijući među rukama jedan od listova Knjige mrtvih. Tu je i mačka, koja možda jeste, a možda i nije, avatar jednog bibliotekara… I ako vam ova priča zvuči kao nešto što bi napisao Teri Pračet, slažem se sa vama, ali na žalost, ili na sreću, on nije njen autor. Ovo je priča koju je napisala istorija našeg grada, a nesuđeni dvor nosi ime bogatog trgovca solju, Miše Anastasijevića. Dame i gospodo, predstavljam vam Kapetan Mišino zdanje.

Izgrađena u periodu između 1856. i 1863. godine, uz nekadašnji hotel Imperijal, zgrada je predstavljala deo niza uglednih građevina tada glavnog gradskog trga – Velike pijace (današnji Studentski park). Palata je ime dobila po Miši Anastasijeviću, brodovlasniku i trgovcu solju koji je titulu „dunavskog kapetana” dobio od kneza Miloša Obrenovića, u znak saradnje i prijateljstva. Anastasijević je za izgradnju unajmio češkog arhitektu po imenu Jan Nevole koji je tih godina vršio funkciju glavnog inžinjera Kneževine Srbije. Njegova karijera je uglavnom bila usmerena na objekte vojne namene, što nikako ne umanjuje uspeh kojim je rešio pitanje kapetanove palate. Danas je Kapetan Mišino zdanje jedina očuvana beogradska građevina ovog arhitekte.

Prvobitna ideja je bila da se zgrada podigne za potrebe budućeg dvora. Ona je predstavljala miraz Anastasijevićeve ćerke Sare koja je trebala da se uda za kraljevića Đorđa Karađorđevića. Međutim, kako se vlast Karađorđevića u ovom periodu nije održala, već se na Svetoandrejskoj skupštini odlučuje da se na presto vrate Obrenovići, plan da palata postane dvor je propao. Zato će je kapetan Miša zaveštati „otečestvu” za potrebe kulturnih i prosvetnih ustanova – Velike škole, Gimnazije, biblioteke, Narodnog muzeja… Miša Anastasijević bio je veliki dobrotovor koji je nemali deo svoje imovine ulagao u razvoj školstva, pomažući štampanje knjiga na srpskom jeziku (radove Vuka Karadžića i Matije Bana) a bio je osnivač, dobrotvor i predsednik Beogradske čitaonice.

Slika

Dekorativnost fasade oduševila je Beograđane koji će je ubrzo prozvati „venecijanskom palatom” što nije bilo sasvim pogrešno – na glavnoj fasadi prozori (bifore) rešeni su po uzoru na polukružni segmentni venecijanski luk. Glavnu fasadu krase i dve skulpture postavljene u visini prvog sprata. Ako nikada niste obratili posebnu pažnju na njih, predlažemo da to uradite sada. Koga predstavljaju ove dve skulpture koje već vek i po bdiju nad posetiocima kapetanovog zdanja? To su Apolon i Minerva, božanstva mudrosti, umetnosti i lepote, čiji izbor ne treba da nas čudi s obzirom na to da je građevina još od samih početaka imala namenu stecišta kulture i nauke, koju obavlja i danas, kao sedište Univerziteta u Beogradu i deo Filozofskog fakulteta. Ova dva božanstva, kao i medaljoni sa motivima anđela postavljeni iznad ulaza, delo su nepoznatog autora. Osim anđela, u medaljonu iznad prozora drugog sprata, sačuvan je jedan od retkih prikaza grba Kneževine Srbije.

Sve do pocetka 20. veka Kapetan Mišino zdanje bilo je i najviša građevina Beograda. Zbog toga je poslužilo kao dom osmatračnici sa koje se „pružao najlepši vidik na Beograd i njegovu okolinu”. Stražar, koji je imao priliku da tokom čitave smene posmatra Beograd sa njegove najviše arhitektonske tačke, imao je i obavezu da trubom obaveštava vatrogasnu službu u slučaju izbijanja požara. Ovaj sistem obaveštenja korišćen je sve do 1919. godine kada je uvođenje telefonskih linija ubrzalo i olakšalo komunikaciju.

U više navrata je ovo zdanje pretrpelo oštećenja. Prve kuršume fasada je zadobila dok je još bila pod skelama, 1862. godine, prilikom bombardovanja Beograda. Tokom sprsko-turskih ratova (1876–1878.) služila je u vojne svrhe, a oštećenja je doživela i u Prvom svetskom ratu kada je nastradao veliki deo levog krila. Pa ipak, ova građevina je među prvima i stavljena pod zaštitu kao spomenik kulture od izuzetnog značaja za državu.

U skorije vreme građevina je u okviru Arheološke zbirke udomila i Nesmina, beogradsku mumiju koju je 1888. godine, u Luksoru, kupio Hadži Pavle Riđički i poklonio Narodnom muzeju. Tek nedavno su stvoreni uslovi da se beogradska mumija izloži tako da je s vremena na vreme dostupna javnosti. Skeniranjem, naučnici su došli do zaključka da se unutar mumije nalazi i jedan od listova egipatske Knjige mrtvih, ali koji, to će ostati tajna dok nauka ne pronađe način da ga pročita bez rizika da time mumiju ošteti.

Slika
mačak Kosta, foto: Jovana Nikolić

A oni koji su imali priliku da poslednjih godina studiraju na Filozofskom fakultetu, znaju i priču o mačku Kosti, koji obitava u zdanju, i nikada ne ulazi u biblioteku. Dalje vam neću otkrivati tajne, reći ću samo, da istoimenog bibliotekara i crnog mačka niko nikada nije video u isto vreme i u istoj prostoriji…

piše : MoonQueen

Izvor informacija : Biljana Mišić, Kapetan Mišino zdanje, Zavod za zaštitu spomenika kulture grada


casopiskus

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori - zadužbine i legati  |  Poslato: 21 Nov 2021, 00:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ZADUŽBINARSTVO KOD SRBA Ko su najveći ktitori u Srbiji

Slika

Srbija je prepuna različitih zadužbina, ali neznatan je broj savremenih zadužbinara. Zašto je zadužbinarstvo sada, praktično, samo deo srpske istorije i koji su motivi nekadašnje znamenite Srbe rukovodili da ostave nešto svom narodu "na polzu"?

Zadužbina, ta lepa i čista srpska reč, jasno govori o jednoj velikoj i duboko smislenoj potrebi čoveka da učini dobro delo, da daruje za svoju dušu, da se oduži Bogu i narodu - kaže Slavko Vejinović, autor knjige "Zadužbinarstvo kod Srba", objašnjavajući da se u srednjem veku, pod pojmom zadužbine podrazumevalo sve što je neko darivao crkvi ili manastiru, za spasenje svoje duše ili svojih bližnjih.

Sama suština zadužbinarstva ogleda se u trajnom darivanju privatne imovine za ostvarivanje društveno korisnih ciljeva.

- U širem smislu reči, zadužbina označava sve ono što je neko darivao crkvi, manastiru, svom narodu, državi, rodnom kraju, zavičaju, a sve za ostvarivanje društveno korisnih ciljeva, onako kako ih je sagledao i vrednovao sam zadužbinar - priča Vejinović.

Počelo od Nemanjića


A dokle sežu počeci zadužbinarstva? Duboko u istoriju, objašnjava naš sagovornik, do stvaranja srpske srednjovekovne države i vremena dinastije Nemanjića.

- Dva veka kontinuiranog razvoja države na čelu sa ovom dinastijom darivala su srpskom narodu neprevaziđene i neprocenjive vrednosti u oblasti kulture, duhovnosti, građevinarstva, arhitekture, freskoslikarstva... Upravo u tom vremenu zadužbinarstvo se ispoljava u punom sjaju i veličini - kaže Vejinović.

Slika
Zadužbina Ilije Milosavljevića Kolarca iz 1878. godine

I zapravo, 13, 14. i 15. vek iznedrili su nekoliko manastira, izuzetnih zadužbina znamenitih srpskih vladara, poput Studenice, Žiče, Pećke patrijaršije, Mileševa, Sopoćana, Gračanice, Visokih Dečana...

Zadužbine sagrađene u prošlosti pravi su i verni dokaz srpskog umetničkog i graditeljskog stvaralaštva, trajan arhitektonski i slikarski zapis o našim vladarima, duhovnom stanju i sveukupnom društvenom napretku našeg naroda tog doba.

- Upravo kroz zadužbinarstvo se može videti ekonomska snaga, kulturna, obrazovna i sveukupna duhovna moć srpskog naroda, koji je mogao da stvori tako velika i vredna dela - ističe naš sagovornik.

Trgovci, ministri...

U početku su, priča Vejinović, zadužbinari bili vladari, imućna vlastela i sveštena lica. Oni su gradili, popravljali i dorađivali zadužbine. Neki su gradili i po nekoliko desetina zadužbina, kao na primer kraljevi Milutin i Dragutin. Zadužbinarstvo kod Srba naročito počinje da jača stvaranjem građanskog društva u 18. veku, čija se aktivnost sve više usmerava ka prosvetiteljstvu i razvoju školstva.

- Podstrek ostvarivanju tih ideja naročito daje osnivanje Bogoslovije 1749. i Gimnazije u Sremskim Karlovcima 1791. godine. Zadužbinari su dolazili iz redova bogatih industrijalaca i veletrgovaca, uvaženih ministara, uglednih profesora i oficira, crkvenih velikodostojnika i političara. Kako je rasla ekonomska snaga srpskog građanskog društva tako je rastao i broj zadužbina, fondacija, fondova i legata - priča Vejinović.

Građanski sloj

Početkom 19. veka snažnije se oblikuje građanski sloj. Mnogi od njih su shvatili da njihova materijalna dobra, nekretnine i ostalo bogastvo najbolje mogu da posluže narodu ako se zaveštaju za konkretne namene, prevashodno za prosvetne, kulturne i humanitarne ciljeve.

- Zbog toga su postali veliki dobrotvori i darodavci Beogradskog univerziteta, Srpske kraljevske akademije, kao i mnogobrojnih obrazovnih, kulturnih, zdravstvenih i socijalnih ustanova. Tako su formirane znamenite zadužbine Miše Anastasijevića, Nikole Čupića, Ilije Milosavljevića Kolarca... - kaže Vejinović.

Nacionalizacija

Međutim, kako se Drugi svetski rat završio, razvoj zadužbinarstva kao da je zamro. Imovina zadužbina i fondova potpala je pod udar zakona o eksproprijaciji i nacionalizaciji.

- Zadužbine je, ipak, najteže pogodila nacionalizacija zgrada, jer su mnoge od njih kao finansijsku okosnicu imale, upravo, prostor koji su izdavale pod zakup. Tradicija zadužbinarstva ovim zakonskim aktima biva prekinuta. Njihova imovina je nacionalizovana i eksproprisana, neke nepokretnosti su prodate ili su ih pak preuzela druga lica. Za oduzeto nije isplaćivana nikakva nadoknada - objašnjava Vejinović.

Ono što je od te imovine ostalo, kaže on, vremenom je potrošeno, razvučeno ili se utopilo u neke fondove. Novčana sredstva zadužbina i fondova pojela je inflacija, česte denominacije dinara i promene monete.

Novo doba

U periodu s kraja 20. i početkom 21. veka jedan broj građana se obogatio i bilo je za očekivati da će oni, sa svoje strane, doprineti razvoju zadužbinarstvu. Međutim, to se nije desilo.

- Teško je i bilo za očekivati da filantrop bude onaj pojedinac koji se obogatio na sumnjiv način, kriminalnim radnjama ili političkim vezama - priča naš sagovornik.

Suštinski zadatak u zadužbinarstvu danas, prema Vejinovićevom mišljenju, jeste obezbediti da se uvek i do kraja ispoštuje volja darodavca, odnosno volja zadužbinara i ktitora.

- Jer, svako suprotno ponašanje poništava plemenite namere i želje dobrih ljudi. Zato svaku inicijativu koja je usmerena na to da se zadužbinarstvo kod nas ponovo uzdigne i rehabilituje treba podržati i prihvatiti svim snagama - zaključuje Vejinović.

Ko su moderni ktitori

Današnji zadužbinari, tačnije ktitori, uglavnom su političari. Tako je bivši predsednik Srbije Tomislav Nikolić sa suprugom Dragicom izgradio crkvu u rodnom selu Bajčetina. Izgradnja crkve koštala je oko milion evra, ali do danas nije najjasnije odakle Nikolićima novac za ovo dobročinstvo. Lider Jedinstvene Srbije Dragan Marković Palma izgradio je crkvu u selu Končarevo kod Jagodine, a sadašnji direktor BIA i nekadašnji ministar (i uspešan biznismen) Bratislav Gašić ktitor je Crkve Svetog Jovana, na brdu Bagdala iznad Kruševca. Biznismen Miroslav Mišković izgradio je na Bežanijskoj kosi Centar za smeštaj i dnevni boravak za decu i omladinu sa invaliditetom.

Kako je rasla ekonomska snaga srpskog građanskog društva tako je rastao i broj zadužbina

SLAVKO VEJINOVIĆ, "ZADUŽBINARSTVO KOD SRBA"

Zadužbine pisaca

Kraj 20. veka nas je, prema rečima Vejinovića, obogatio posebnim vidom zadužbina - zadužbinama velikih srpskih pisaca, čiji rad umnogome utiče na kretanja u oblasti kulture, književnosti i publicistike. Takve su zadužbine i fondacije Ive Andrića, Miloša Crnjanskog, Branka Ćopića, Desanke Maksimović, Vukova zadužbina, Dositeja Obradovića itd.

Za fondaciju ne treba novac
Skupština Srbije usvojila je 23. novembra 2010. godine Zakon o zadužbinama i fondacijama, u kojem se zadužbine i fondacije definišu kao neprofitne nevladine organizacije.

- Za osnivanje zadužbine, neophodno je da osnivač obezbedi najmanje 30.000 evra u dinarskoj protivvrednosti, dok ta obaveza ne stoji za osnivanje fondacije - priča Vejinović.

Zadužbinari iz dijaspore

Naša dijaspora u oblasti zadužbinarstva ostavila je vidne i trajne tragove.

- Mile Stojaković, naš iseljenik u JAR, 1987. godine u Johanezburgu podigao je pravoslavni crkveni hram Svetog Tome. Branko Tupanjac, iseljenik i uspešan poslovni čovek iz Čikaga, u rodnoj Hercegovini, na brdu iznad Trebinja podigao je manastir Gračanicu. Profesor dr Radmila Milentijević iz Njujorka, takođe, ulazi u red velikih srpskih zadužbinarki i dobrotvora. Do sada je pomogla oko 80 organizacija i pojedinaca - kaže Vejinović.

Naš sunarodnik, Milomir Glavčić iz Kanade veliki je humanista i dobrotvor. U Kraljevu je podigao most, pomaže Jošaničku Banju i njene žitelje...


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dobrotvori - zadužbine i legati  |  Poslato: 26 Mar 2022, 20:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mejbl Grujić - velika dobrotvorka u Velikom ratu

Usredsređenost na patriotske ciljeve i posvećenost višim ciljevima, najviše su impresionirali Amerikanku Mejbl Grujić kod njenog supruga Slavka. Srpska snaha Mejbl, Gordon Danlop Grujić, velika je dobrotvorka srpskog naroda i u najtežim danima Velikog rata, ona je odigrala gotovo presudnu ulogu u istoriji i sudbini Srbije.

Slika

Rođena je u Zapadnoj Virdžiniji 1881. godine i još kao beba ostala je bez majke. Možda je nju ta praznina iz detinjstva i naterala kasnije da brine o siročićima, slabima i ugroženima.

Prvi Srbin, koga je Mejbl u životu upoznala bio je Nikola Tesla. Videla ga je i sa njim porazgovarala u Čikagu 1893. godine na Svetskoj izložbi posvećenoj 400-godišnjici Kolumbovog otkrića Amerike. Njen otac bio je inženjer i prijatelj Vestinghausov, pa je tako i trinaestogodišnja Mejbl prisustvovala velikoj njegovoj i Teslinoj pobedi nad Edisonom u čuvenom „ratu struja".

Slika

Za vreme Teslinog predavanja ugašeno je svetlo i sevnule su munje. „Gromovnik" Tesla osvetlio je izložbu, a potom upitao devojčicu Mejbl šta joj se dopalo? Odgovorila je: „Vi i vaše munje".

Slika

Možda je baš taj trenutak bio pečat koji je predodredio da Mejbl kasnije postane učesnik i svedok velikih istorijskih događaja u Srbiji.

Kada je imala 21. godinu, na jednom balu u američkom poslanstvu u Atini, Mejbl je srela svog budućeg supruga, diplomatu Slavka Grujića, Jevremovog sina - tada otpravnika poslova srpskog poslanstva, koji je doktorirao prava na Sorboni.

Po intelektualnom ponosu, Slavko ju je, na prvi pogled, podsetio na Teslu. Putujući sa suprugom Slavkom Grujićem od Soluna do Beograda te 1902. godine, Mejbl se zaljubila u srpsku narodnu nošnju. Kasnije je Njujork tajms objavio njenu sliku u prizrenskoj nošnji.

Slika

Kada se Mejbl udala za Slavka Grujića, Srbija je još uvek bila pod turskom vlašću. Slavko je od Mejbl bio stariji više od 10 godina, ali su njih dvoje, a i ostali iz njihove generacije, odrasli i ostarili tek posle iskustva Velikog rata.

Posle pet vekova poniženja pod Osmanskom okupacijom, Srbija se našla na udaru velike Austro-Ugarske monarhije, u ratu kome se niko nije nadao.

Zbog ubistva prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu, u Srbiji je stradalo 94 hiljade vojnika i nebrojeno civila, pa je zemlja na kraju Velikog rata ostala bez 68 odsto muške populacije između 25 i 55 godina starosti.

Slika

U Velikom ratu stradanje srpskog naroda doseglo je epske razmere, i takvo stradanje u civilizaciji nema istorijskog premca.

Gotovo je do potpunog uništenja doveden srpski narod, kome pripada i Tesla, koji je čovečanstvu poklonio struju.

Sve dotadašnje srpske žrtve kroz ratove, počev od Karađorđa koji se digao protiv Turaka, pa preko balkanskih ratova, nisu imale u svetu takav odjek kao povlačenje srpske vojske i naroda na čelu sa kraljem Petrom kroz Albaniju.

Među njima našli su se i Slavko Grujić i njegova supruga Mejbl. Za četiri godine Velikog rata, ova Amerikanka, srpska snaha, prikupljala je pomoć u Americi za Srbiju i 20 puta parobrodom prelazila okean, kako bi donela pomoć za svoju usvojenu i napaćenu zemlju Srbiju.

U svojoj staroj domovini Americi, Mejbl Grujić vodila je odlučujuću kampanju u prikupljanju pomoći Srbiji. Sarađivala je sa počasnim konzulom Srbije u Americi i naučnikom Mihajlom Pupinom.

Slika

Mejbl je osnovala Srpski bolnički fond putem koga je stigla velika pomoć srpskim ranjenicima. Doprinela je da u Beograd, na samom početku Velikog rata, stigne velika američka misija na čelu sa doktorom Edvardom Rajanom. Osnovala je Srpski poljoprivredni fond, nabavljala seme za setvu, angažovala Amerikanke da pletu čarape i džempere srpskoj vojsci, u uglednim američkim krugovima osnovala je fondove za pripremu paketa za srpske vojnike na Solunskom frontu i pomagala samohranim porodicama i srpskim studentima. Godine 1915. osnovala je bolnicu za bebe u Nišu, koja je radila u nezamislivo teškim uslovima. Pokazala je svetu da Srbija nije zemlja divljaka, kako su je lažno predstavljali Austrijanci u svojoj osvetničkog pohlepi. Mejbl je doprinela da Amerikanci imaju razumevanje i simpatije prema srpskoj patnji.

Mnogi Amerikanci sa radošću su slali pomoć Srbiji. Posle golgote 1917. godine, koju su preživeli Srbija i srpski narod, Mejbl je osnovala bolnički fond za pomoć srpskim porodicama i tom prilikom je skupila više od 100 hiljada dolara.

I po završetku Velikog rata, Mejbl je nesebično radila i uspevala da donesi ogromnu pomoć Srbiji. Njeno dobročinstvo trajalo je sve do kraja njenog života. Godine 1922. prikupila je 100 hiljada dolara za zidanje biblioteke Svetozar Marković u Beogradu.


Naša književnica Maja Herman Sekulić napisala je o Mejbl Grujić sjajan roman Ma Belle. To je knjiga o životu supruge uglednog srpskog diplomate Slavka Grujića, delo posvećeno Amerikanki, ženi koja je bila jedan od najvećih dobrotvora srpskog naroda u razdoblju više od pola veka, od Balkanskih preko Prvog i do posle Drugog svetskog rata.

Mejbl Grujić je govorila da joj se mnogo dopalo što je njen suprug Slavko, drugi Srbin koga je srela u životu, počeo da je zove Mabel, što znači „moja lepotica".

Srpski narod ovoj Amerikanki i američkom narodu tog vremena duguje neizmernu zahvalnost.


RTS

_________________
Slika Slika


Vrh
invazijaleptira
Post  Tema posta: ŠTA SU ZADUŽBINE I KO SU BILI ZADUŽBINARI?  |  Poslato: 21 Apr 2023, 11:41

Pridružio se: 21 Apr 2020, 13:13
Postovi: 31

OffLine
Život i bogatstvo
Brzi razvoj tehnologije, promene u društvenim normama i stilovima života, te ubrzani način rada i komunikacije uslovili su da se danas “brzo živi”. Takoreći, život prolazi pored nas, a da toga često nismo svesni. Svi negde žurimo i jurimo, u školu, na fakultet, na posao.

Brzina je prisutna u svim aspektima života, pa i u sticanju bogatstva. Tako brzo stečena bogatstva,brzo se i troše. Dok većina stanovništva grca u dugovima, i kupovina stana za njih je nedostižan san, “brzopotezni” bogataši kupuju basnoslovno skupe poklone verenicama, suprugama, deci, za venčanja, krštenja, proslave rođendana. Kupuju na desetine stanova, kuća, čitave salaše, skupocene automobile, avione, jahte...
Ali, ako se vratimo u ne tako davnu prošlost, videćemo svetle primere, kako su tada poznati vladari i industrijalci trošili svoje bogatstvo.


Šta je Zadužbina

Pod zadužbinom se smatra zdanje ili ustanova izgrađena dobrovoljnim prilogom jedne ili više uticajnih osoba. Voljom zadužbinara određuju se namena i ciljevi svake zadužbine. Zadužbine su se najčešće osnivale za potrebe razvoja kulture i prosvete, kao i za zaštitu ugroženih osoba.

Vladari i plemići u srednjevekovnoj Srbiji podizali su crkve i manastire kao zadužbine. Najveći broj zadužbina našem narodu podarila je kraljevska loza Nemanjića. Manastiri Studenica i Hilandar su najveće zadužbine velikog župana Stefana Nemanje. Manastir Žiča, Stefana Prvovenčanog, manastir Mileševa je zadužbina kralja Vladislava, unuka Stefana Nemanje, a tu su i Đurđevi Stupovi, Pećka patrijaršija, sopoćani, Gračanica, Gradac, Dečani, Morača.

Motivi za zadužbinarstvo u Srbiji su uglavnom plemeniti, naročito u slučajevima kada Zadužbinar nije imao potomke. Nažalost, bilo je i slučajeva da su zadužbinari bili ratni profiteri, koji su pod pritiskom javnog mnjenja postali zadužbinari.

Zadužbine nisu činile samo crkve i manastiri već i druga zdanja ili objekti. Primer je čuveni most u Višegradu, sagrađen u XVI veku koji je zadužbina Mehmed paše Sokolovića, rodjenog u okolini Višegrada.

Zadužbinara je bilo dosta i među trgovcima, profesorima, oficirima, ministrima...

Najpoznatije beogradske zadužbine su:

Zadužbina Ilije Kolarca
Zadužbina kapetan Miše Anastasijevića
Zadužbina Nikole Spasića
Zadužbina Dušana Grujića
Zadužbina Evgenije Kike
Zadužbina Goluba Janića i Samuila Janića
Zadužbina Dragoljuba Marinkovića
Zadužbina Luke Ćelovića i Milivoja Jovanovića

Osnivač Kolarčeve zadužbine i Narodnog univerziteta bio je Ilija Milosavljević Kolarac, koji je 1878.godine svu svoju imovinu ostavio srpskom narodu u ciljurazvoja nauke i kulture.


Ilija Milosavljević rođen je 1800. godine u selu Kolari kod Smedereva. Posle završene osnovne škole u rodnom selu, trgovački zanat i posao počeo je da uči radeći u trgovini u Vršcu. Iz Vršca se seli za Beograd, gde je radio kao trgovački kalfa. Ženi se sa Sinđelijom, ćerkom Milutina Radovanovića, trgovca, kod koga je radio. Svoju prvu radnju otvorio je u Dubrovačkoj ulici, da bi se kasnije preselio u Pančevo gde je trgovao svinjama i žitaricama.

1854. godine zajedno sa suprugom postaje član Matice Srpske, kada je dao novac za prevod Grofa od Monte Hrista, Aleksandra Dime, u prevodu Milana D. Rašića. Posle smrti supruge vratio se za Beograd i nastavio da širi svoje bogatstvo, kupovinom zemljišta u današnjoj Pop Lukinoj ulici.

1857. godine osniva Fond za pominjanje izginulih za Otadžbinu zajedno sa Tomom Vučićem. Namena novca iz Fonda je bila za sećanje i pomene izginulih u borbama za oslobodjenje od turskih vlasti.

Na poziv Svetozara Miletića 1861. godine daje prilog i pomaže u osnivanju Srpske pravne akademije u Novom Sadu, čijim sredstvima je upravljala Matica Srpska.

Ilija Milosavljević umro je 6. oktobra 1878. godine.

Testamentom svu svoju imovinu ostavlja srpskom narodu u cilju razvoja nauke i kulture. Od imanja Ilije Milosavljevića trebalo je osnovati Fond za podizanje srpskog univerziteta, koji će se zvati Univerzitet Ilije M. Kolarca.

1932. godine podignuto je zdanje Kolarčeve zadužbine u kom je smešten Narodni univerzitet, na čijem je projektu radio arhitekta Petar Bajalović. Prilikom izgradnje koncertne dvorane, primenjena su najsavremenija naučna znanja o akustici, tako da se i danas Velika dvorana smatra najakustičnijom salom za potrebe muzičkih izvođenja u Beogradu i jednom od najakustičnijih u Evropi. Dvorana je svečano otvorena koncertom Beogradske filharmonije 04.02.1932. godine.

Za razliku od drugih Narodnih univerziteta ostalih zemalja, koji su u tom periodu bili usmereni ka određenim staležima, Kolarčev narodni univerzitet je bio otvoren za ljude iz svih društvenih slojeva, različitih uzrasta, nivoa obrazovanja, odnosno za sve koji su bili željni znanja.

Izvor : https://www.srbijaspace.rs/blog/sta-su-zaduzbine-i-ko-su-bili-zaduzbinari-1885.html


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 47 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker