Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Umetnost i kultura Srbije kroz vekove http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=53&t=910 |
Stranica 1 od 1 |
Autoru: | Astra [ 29 Maj 2012, 04:19 ] |
Tema posta: | Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
Srpska vajarska prošlost u zapećku Rekonstrukcija Vidovdanskog hrama podsetila na veliki uspeh Srbije na izložbi u Rimu 1911. godine. Meštrovićev „Kosovski ciklus“ u zatvorenom Narodnom muzeju Meštrovićeva “Kosovka devojka” OVIH je dana u kruševačkom Narodnom muzeju počela restauracija makete Vidovdanskog hrama Ivana Meštrovića, velikog hrvatskog vajara. Maketa je bila jedan od eksponata na međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. u paviljonu Kraljevine Srbije. Herojske slike Kosovskog boja, pre svega skulpture Ivana Meštrovića i Tome Rosandića iz „Kosovskog ciklusa“, „oborile“ su kritičare i naterale publiku da pohrli u paviljon. Svetska štampa je, pišući o izložbi u Rimu, najveći prostor posvećivala paviljonu Kraljevine, ističući kako je srpska izložba „bacila u zasenak“ sve ostale izlagače. Neki su tvrdili čak i u „duboku senku“! Maketa grandioznog hrama koji je trebalo da veliča epske razmere nacionalne prošlosti mnogo je govorila i o ambicijama Kraljevine. Arhitektonski, ona nije podrazumevala iskorak, koji su napravile skulpture. Monumentalna vajarska dela, koja su jednog dana u tom hipotetičnom hramu trebalo da ispričaju dramatičnu sudbu Srba, imala su dvojaku ulogu. Skulpture su bile svojevrsna propaganda, jer su Kosovo i Metohija još bile pod turskom jurisdikcijom. Propagandni efekat koje su postigle, ne bi bio moguć, da to nisu bila izvanredna umetnička dela. Četiri godine kasnije, taj iskorak omogućio je Ivanu Meštroviću da bude i ostane prvi živi umetnik koji je izlagao u Muzeju „Viktorije i Alberta“. Izuzetno značajan deo kolekcije Narodnog muzeja u Beogradu upravo čine skulpture Meštrovića i Tome Rosandića iz „Kosovskog ciklusa“. Upravo one sa izložbe u Rimu 1911. Vrhunskim umetničkim delima Srbija je tada objavila svoj politički program, a skulpture na velika vrata ušla na svetsku likovnu scenu! PUT U SVET MINISTARSTVO prosvete Kraljevine SHS nastavilo je poslove Ministarstva prosvete Kraljevine Srbije, pa je Umetničko odeljenje ulagalo u umetnike, stimulišući stvaralaštvo i obogaćujući zbirke: „Njegove prostorije predstavljaju svojevrsnu galeriju koja je 1926. imala bezmalo 500 slika i skulptura, za koje je država utrošila hiljade dinara. To je skroman začetak našeg „Luvra“ i naše „Pinakoteke“... Otkup Meštrovićevih radova i finansiranje njegove izložbe, poput one koja je priređena u Americi 1924. predstavljalo je zvanično ubeđenje da je to jedan od najsigurnijih načina afirmacije u svetu.“ Dragocena umetnička dela posedovalo je Umetničko odeljenje Ministarstva prosvete, koje ih je ustupilo Narodnom muzeju 1923. i 1924. Među njima su i gipsana (danas u depou Narodnog muzeja) i mermerna sfinga (u aranđelovačkom parku skulptura). Upravo je sa te gipsane „skinuta“ forma leve sfingine dojke, koju je sa mermerne u Aranđelovcu, svojevremeno odvalio nepoznati „ljubitelj umetnosti“. Depo Narodnog muzeja krije i jednu enigmu - glave Turaka Tome Rosandića. Od rimske izložbe 1911. one nisu videle „dnevnu svetlost“ i za publiku su tek legenda. Ako restauracija makete Vidovdanskog hrama bude delimično otvorena za javnost, bila bi to prava prilika da i Rosandićeve glave Turaka privremeno napuste beogradsku riznicu nacionalnog blaga. Prilaz kupoli - centralnom delu Vidovdanskog hrama - trebalo je da krase karijatide „udovice, majke, sestre...“. Da bi svedočio o njihovoj jedinstvenosti, današnji posetilac može da dopre jedino do Atrijuma Narodnog muzeja, koji je, čakajući rekonstrukciju, zatvoren celu deceniju. Na ulazu iz Vasine ulice, prolazi se upravo kroz kolonadu Meštrovićevih karijatida koje su svojevremeno zadivile svet. U holu muzeja su monumentalni bronzani torzo Srđe Zlopogleđe iz „Kosovskog ciklusa“, mermerna udovica i majka s detetom. „Velika udovica“ je zbog veličine i težine mermera, iako u vlasništvu Narodnog muzeja, bila eksponat Muzeja savremene umetnosti.U Beogradu je i Kraljević Marko na konju... Da bi slika bila potpuna treba podsetiti, da je pre formiranja Kraljevine SHS, koja je za nekoliko godina postala Kraljevina Jugoslavije - Ivan Meštrović bio zagovornik jugoslovenske ideje. Deo svojih visokih honorara uplaćivao je u poseban fond posvećen tom cilju. Ideja o ujedinjenju južnih Slovena bila je pokretač i umetničke kolonije u Sićevu 1904. koju su inicirali Nadežda Petrović i Ivan Meštrović, a početkom 20. veka organizovane su i „jugoslovenske izložbe“. Takav angažman Meštrovića čini državnim umetnikom - ljubimcem potonjeg kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je njegova dela plaćao zlatnicima. Vecernje novosti |
Autoru: | Estrella [ 09 Jul 2012, 17:30 ] |
Tema posta: | Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
ŽIVOT UZ FOTOGRAFIJU - ANASTAS JOVANOVIĆ, PRVI SRPSKI LITOGRAF Ostavio je litografije i fotografije koje su među najstarijima na svetu Autoportret Anastasa Jovanovića, prvi srpski fotograf Šteta, šteta! Sve je bilo toliko interesantno, sve me je toliko interesovalo, a sada je sve prošlo – rekao je 1. novembra 1899. godine (po starom kalendaru) Anastas Jovanović svojoj deci okupljenoj pored njegove samrtničke postelje u porodičnoj kući u Kosovskoj ulici br. 25 u Beogradu. Ubrzo je umro, a za njim su ostale njegove litografije, fotografije koje su među najstarijima na svetu, likovna i druga dela, i zapisi koje je njegova ćerka Katarina objavila. To su ujedno i jedini pisani tragovi o prvom srpskom litografu, drugom fotografu (prvi je bio Dimitrije Novaković), umetnički svestranoj ličnosti. Njegov životni put počeo je 1817. godine u Vracu (današnja Bugarska, u to vreme deo Turske), nastavljen u Beogradu, gde mu se posle očeve smrti 1831. godine nastanila i majka, koja je ubrzo počela da radi u Državnoj štampariji. Čini se da je to imalo presudan uticaj na njegovo životno opredeljenje, jer je ubrzo napustio učenje terzijskog zanata i prešao u Knjažesko-serbsku tipografiju, da uči za slovolivca. Pažnju kneza Miloša na sebe skrenuo je po štampanju „Srpskog bukvara“. Knez ga je poslao u Beč na likovnu Akademiju Svete Ane da uči bakrorez. Po dolasku u Beč otišao je kod litografa Johana Štadlera da uči litografiju. Već 1840. godine uradio je litografije Dositeja, Mušickog i Vuka Karadžića. Iste godine upoznao je tehniku snimanja na metalne ploče i jednog od izumitelja fotografije Luja Dagera. Uz pomoć Teodora Tirkea za 100 forinti kupio je treću po redu proizvedenu Fojgtlenderovu kameru s objektivom Jozefa Pecvala – model „No. 3.“, i počeo je da se bavi fotografijom. Kao odani prijatelj i saradnik Obrenovića fotografijom je beležio gotovo sve važne momente vezane za vladarsku porodicu. Po dolasku Karađorđevića na vlast 1842. godine izgubio je stipendiju, ali mu je poznavanje litografije donosilo novac. U Beču je pravio ikone pravoslavnim Grcima i Cincarima, družio se sa knezom Milošem i Mihailom, a upoznao je i Njegoša i uradio njegovu sliku. S knezom Milošem putovao je po Nemačkoj, obilazio muzeje, posećivao evropsku vlastelu… Akademiju je završio 1846. godine, i ubrzo je izdao delo „Spomenici Srbski“. Po povratku Obrenovića na vlast i on je došao u Srbiju. Knez Mihailo ga je 1861. godine imenovao za upravitelja dvora. Posle ubistva kneza Mihaila 1868. godine odbio je da ostane na dvoru uz maloletnog kneza Milana, i nastavio je da živi povučeno. Međutim, nije mirovao kada su bile u pitanju tehničke novine. Među prvima je u Srbiji u svoju kuću uveo telefon, bavio se usavršavanjem mikrofona, fotografisao, beležio. Jedino što nije zabeležio bili su njegovi razgovori sa knezom Mihailom, vođeni do kasno u noć, kada mu je vladar kao iskrenom prijatelju poveravao svoje skrivene misli i tajne. Svi su znali za te njihove razgovore, ali o čemu su pričali nikada niko nije saznao. Čovek kome je knez najviše verovao Koliko je knez verovao Jovanoviću najbolje se vidi iz dva primera. Kada je slučajno izvor mineralne vode iz Bukovičke banje pomešan sa slatkom vodom, vodila se polemika o tome šta da se radi. Prevagnulo je mišljenje da izvor treba zatrpati. To nije učinjeno zahvaljujući Jovanoviću koji je, iskoristivši svoj uticaj na kneza Miloša, spasao izvor. Jovanović je činio razne usluge knezu, koji je po njemu poslao Iliji Garašaninu 2.000 dukata, medžedija, koje je ovaj odbio da primi. Dogodilo se to pošto je Garašanin podneo ostavku na mesto predsednika vlade iz moralnih razloga, jer se protivio ženidbi kneza Mihaila sa unukom svog strica Jevrema, Katarinom Konstantinović. Akter |
Autoru: | Nina [ 14 Jul 2012, 11:52 ] |
Tema posta: | Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
Prvi glas iz Radio Beograda Da u ostavštini glumca i reditelja Dragoljuba P. Gošića nije pronađena rukopisna autobiografija "Zabeleške", ne bi bilo ni dragocenog svedočanstva ne samo o ovom, već zaboravljenom prvaku Narodnog pozorišta u Beogradu, nego i o znamenitim ličnostima i burnim godinama razvoja umetnosti na "daskama koje život znače". Rođen 1882. godine u Grockoj, pohađao je Drugu mušku gimnaziju u Beogradu, sve dok nije prešao na bravarski zanat. Ipak, svrdlo i čekić mladom Dragoljubu nisu bili suđeni. Čestitka Raši Plaoviću U "Zabeleškama" Dragoljub Gošić iznosi i trenutke iz kafanskog života glumaca u kome je učestvovao i Raša Plaović, velikan srpske scene: - Na jednom drugarskom sastanku u kafani "Tri seljaka", koga je priredio Raša Plaović povodom položenog diplomskog ispita na Tehničkom fakultetu, a diplomu Filozofskog fakulteta je već imao, poželeo sam mu da položi i doktorat, da i mi glumci imamo jednog doktora među sobom. Većina nas bila sa vrlo malo ili skoro bez ikakve škole, iako s mnogo dara i ljubavi za nas poziv - objašnjava Gošić. Već prve godine 20. veka zaigrao je kao diletant u malim ulogama pozorišnih trupa. Sa njima je obišao Srbiju. Tako je stigao i do scene Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Narodnog kazališta u Osijeku. U Pragu se obreo 1908. da bi studirao pozorišnu umetnost. Svega dva meseca kasnije, stiglo je naređenje austrijske vlade da svi građani Srbije moraju da napuste Monarhiju. Vratio se i Dragoljub u Beograd. Tamo je 1912. postao redovan član Drame Narodnog pozorišta. Zvali su ga i u radijske emisije, da glumi i režira u tonskim dramama. Bio je prvi glumac koji je progovorio u etar na otvaranju Radio-Beograda. Recitovao je "Pesmu u prozi" Ivana Turgenjeva. Prvi svetski rat buknuo je baš kad je trebalo da krene na studije u Francusku. Prvak beogradske drame odmah je ustanovio vojnička pozorišta u Zejtinliku kod Soluna i u Vodeni. U Drugom svetskom ratu bio je zarobljenik u oficirskom logoru u Osnabriku, u Nemačkoj, gde je organizovao koncerte i pozorišne predstave sve do januara 1943. godine. Teško se razboleo, pa je na osnovu Ženevske konvencije otpušten je iz logora. Čim se vratio u Beograd, dočekao ga je ministar prosvete Velibor Jonić sa ponudom da vodi priredbe na Kolarčevom narodnom univerzitetu. Dragoljub Gošić je odbio da radi pod okupacijom. Ubrzo potom je, odlukom predsednika Ministarskog saveta, oteran u penziju. U obrazloženju je stajalo da je - nacionalno nepouzdan! Data mu je prilika da se "popravi" najpre mestom glavnog reditelja u Pozorištu "Srbozor", pa kao upravnik Dramskog pozorišta Udruženja glumaca, sa zavidnom platom. Odbio je i to. Rat je proveo kao radnik u jednoj drogeriji. - Bio mi je zabranjen ulazak u Narodno pozorište, a moje ime brisano sa svih pozorišnih objava mojih režija. A kad je nastupila sloboda, odmah sam se vratio u Narodno pozorište, gde sam počeo da režiram "Zonu Zamfirovu" i "Hajduk Stanka". Bio sam i prvi sekretar prvog Upravnog odbora Narodnog fronta u Narodnom pozorištu - zabeležio je Dragoljub Gošić. Još u predratno vreme se na poklonike boginje Talije gledalo kao na umetnike drugog reda, pa je zabeležio da je upravnik "Srpskog književnog glasnika" odbio da štampa "Zonu Zamfirovu" samo zato što je ovaj roman Stevan Sremac posvetio jednom glumcu. Glumci su nesrećna deca O kolegama glumcima Dragoljub Gošić je govorio da su velika, lakomislena, ali dobra deca: - Pravi glumci vrše svoj "neozbiljni" poziv sa mnogo više požrtvovanja i ljubavi no što to čine mnogi sa "ozbiljnim" pozivima, ne očekujući pri tom neka naročita materijalna dobra. Pravi glumac... ukoliko je veći talenat, utoliko je nezadovoljniji sobom. I, još, kad mu se ne prizna ono što je stvorio, utoliko je nesrećniji, jer je on svestan da savršenstva u umetnosti nema, naročito u glumačkoj reproduktivnoj umetnosti. Glumac nije samostalni umetnik i u tome je sva tragika glumačkog stvaranja. Kad svojom igrom izazove kod gledaoca suze ili smeh, treba uvek pomisliti šta se zbiva u duši tog čoveka, naročito onog glumca koji i sam plače, a samo takvi glumci izazivaju suze". Ni u novom, poratnom društvu glumcima nije bilo mnogo bolje. Oni su se vrednovali samo utoliko, ukoliko su bili bolji graditelji socijalističke kulture. Dragoljubu Gošiću, koji je još pre Prvog svetskog rata bio zanesen idejama Dimitrija Tucovića, duše socijalističkog pokreta u Kraljevini Srbiji, to je moralo odgovarati, ali ipak nije. Njegovi drugovi su imali pozorište "Kosta Abrašević", pa mu se pružila mogućnost da ostvari mladalački san, da bude i radnik i glumac. Tako on preko dana "buši tregere" na velikim građevinama Beograda, a uveče, u krugu onih što znojem zarađuju hleb, recituje revolucionarne pesme. Da bi se razumelo koliko je Gošićevo viđenje pozorišne umetnosti bilo blisko svevremenom, koje korene vuče još iz antike, valja pročitati anketu koju je objavio dnevni list "Pravda" 1936. o problemima među članovima Narodnog pozorišta, gde je objavljen i intervju sa ovim prvakom Drame: "Pozorište treba da bude ustanova iz koje će misli uzvišenih duhova naći odziva u najširim slojevima ljudske zajednice. Ako gledalac ne iziđe blagorodniji i sa prečišćenim shvatanjem o uticaju dobra i zla, lepog i ružnog u životu čoveka, ono nije ispunilo svoj zadatak". A pozorišna kritika, napominjao je, mora biti ne samo sudija, nego i učitelj umetnosti, kako za pisca, režiju i glumce, tako i za publiku. "Kritika da ukaže svim stvaraocima i izvođačima ne samo na ono što je rđavo u tom delu, nego i na ono što je dobro, ako hoće da služi i jednoj i drugoj strani kao instruktor. Ako se oseti kroz redove ma i najmanja 'zadnja misao', ona je izazvala kod obeju strana protivne rezultate". Vesti |
Autoru: | Nina [ 14 Jul 2012, 12:00 ] |
Tema posta: | Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
„Glembajevi” preko granice Belu Krležu sam video samo u jednoj poznoj predstavi kao Barunicu Kasteli. Gotovo sve ostale Barunice koje sam video, po meni, bile su bolje J. Jakovljev kao Leone i G. Abrikosov kao Ignjat Glembaj u režiji M. Belovića u Pozorištu Vahtangov 1975. godine Moji prvi „Glembajevi”, kao gledaoca, jesu beogradski Narodnog pozorišta iz 1946. godine, kada sam, kao gimnazijalac, imao priliku da vidim trojicu glumaca iz Gaveline beogradske premijerske podele 1929. godine – Rašu Plaovića kao Leona, Dragoljuba Gošića kao starog Glembaja i Aleksandra Zlatkovića kao Pubu Fabricija. Sve tri uloge, ovoga puta u režiji, pored Huga Klajna, samog Gošića, bile su obojene jakim bojama svojih likova i naglašenom agramerskom retorikom tada obaveznom u tumačenju Krleže. Raša Plaović je bio moćan, ali za nas mladu generaciju, koji smo od 1946. gledali „Glembajeve” svake sezone bar jednom, delovao nam je sve patetičnije, tako da sam taj svoj utisak, na opšte zgražanje pozorišne javnosti, kao mladi gnevni kritičar, i javno izložio u jednoj svojoj ranoj pozorištariji u „Studentu”. Moji prvi inostrani „Glembajevi” bila je rumunska predstava godine 1967. u režiji Monija Gelertera. Ovaj veliki reditelj i legenda bukureštanske škole režije, prilikom svoje posete Beogradu video je na sceni JDP dramatizaciju Krležinog romana „Na rubu pameti“, zagrejao se za ovog velikog pisca, kao većina reditelja sa naglašenom intelektualnom notom. Moni Gelerter mi je bio postao, kao i nekoliko drugih naših pozorišnih veterana, Milošević, Gavela i Tanhofer, neka vrsta pozorišnog oca. Tako da me je pozvao da dođem na premijeru. Na sceni bukureštanskog Narodnog pozorišta „Jon Luka Karađale” (osn. 1852) imao sam priliku da vidim jedno od najboljih tumačenja „Glembajevih”. Bilo je to u tumačenju najboljih glumaca nacije koja ima prvorazredne glumce i još bolje reditelje. Evo šta sam između ostalog napisao u „Politici” po povratku u Beograd marta 1967: „Građanska otmenost i sigurnost glembajevskog sveta daje osnovnu verodostojnost ovom pozorišnom događaju... Rumunski Leone se otrgao iz ibzenovskih voda i živi samostalni život mladog intelektualca kamijevskog tipa. Prijatno je bilo prisustvovati ovacijama mladom Kozoriću. Za Bukurešt bilo je to otkriće jednog značajnog pisca evropske književnosti kakav se retko viđa na savremenim scenama.” Iako pozvan, Krleža nije mogao da dođe u Bukurešt. Rekao mi je da mu po povratku pišem o svojim utiscima. Naravno da sam to učinio, slično utiscima koje sam podelio sa našom javnošću u ovom listu. Posle Bukurešta, najznačajnija inostrana predstava „Glembajevih” desila se u Moskvi 3. januara 1975. godine. Režirao ju je ruski đak Miroslav Belović, kao i ja, veliki poštovalac Krležinog dela. Ovo uvođenje Miroslava Krleže na velika vrata u ruski pozorišni prostor desilo se u Teatru „J. Vahtangov“. Tadašnji glavni reditelj Jevgenij Simonov tačno je precizirao specifičnu vrednost Belovićevog pristupa „Glembajevima”: „Reditelj izuzetnog socijalnog angažmana M. Belović je režirao predstavu vodeći računa o ljubavi vahtangovaca prema umetnosti jarkih i upečatljivih boja, neprigušenih zvukova, ničim neograničenih temperamenata“. Simonov kao da je shvatio koliko je Belović usmerio Krležu novim tokovima unutrašnje i spoljašnje radnje, bez uvrežene verbalnosti ranih tumačenja „Glembajevih” kod nas. Iako vaspitani u sovjetskoj pučkoj stvarnosti, ruski glumci, sa tradicijom tanane građanske dramaturgije jednog Ostrovskog, Čehova i Turgenjeva, nisu imali nikakvih problema, svakako manje nego naši glumci, sa gornjogradskom visokom buržoazijom i njihovim manirima. Predstava je imala tako veliki uspeh, kao u isto vreme i Žigonova predstava „U agoniji” u najstarijem moskovskom Malom teatru, te se održala deset sezona na repertoaru i čak učestvovala van konkurencije na 21. Sterijinom pozorju 1976. godine. Na afirmaciju Krleže u srednjoj Evropi uticale su jarke Krležine predstave Bojana Stupice, u Budimepšti, gde je postavio ceo dramski ciklus o Glembajevima, od kojih pamtim Majora kao Leona. Bojan je u Lođu postavio „Glembajeve”, u poljskoj sredini, koja iskreno govoreći, nije mnogo oduševljena niti zainteresovana pozorišnom umetnošću Balkana, uprkos činjenici da tamošnji prevodioci i pozorišni umetnici redovno pokušavaju da plasiraju jugoslovenske drame, kao malu zahvalnost za veliko prisustvo poljskih scenskih i dramskih rezultata u našem teatarskom životu. Ako bih eksjugoslovenski prostor danas smatrao inostranstvom, onda bi prikaz „Glembajevih”, tokom mog dugogodišnjeg gledalačkog staža, bio mnogo duži. Bio bi i potpuniji, recimo, za utiske o tumačenju ženskih likova glumice koje je veliki pisac za nju pisao. Reč je o supruzi Beli Krleži, rođenoj Kangrga. Ja sam je video samo u jednoj poznoj predstavi kao Barunicu Kasteli, sa Titom Strocijem kao partnerom. Mogu reći, što iz dužnih obzira i poštovanja ne bih napisao za Krležinog i njenog života, da su gotovo sve ostale Barunice koje sam video, po meni, bile bolje – Sava Severova, Nevenka Urbanova, Mira Stupica, Ivica Tanhofer, Neva Rošić, Ksenija Jovanović i u nedavnoj malospominjanoj odličnoj predstavi u Novom Sadu u režiji Egona Savina – Jasna Đuričić. Ostala mi je još samo pusta želja da u toj ulozi vidim Miru Furlan. U zaključku citiraću jedan od retko zabeležnih utisaka samog Krleže o tumačenju njegovog ciklusa o Glembajevima, nesumnjivo kritički opredeljenom prema klasi koju prikazuje, pa ipak sa ovim ogradama: „Uobičajilo se danas o likovima iz trilogije govoriti kao nitkovima, o zločincima, o bludnicima, a ja sam se usudio već davno skromno primjetiti da smo kojom srećom imali našu građansku klasu na visini ove tako ’odiozne glembajevštine’, naslijedili bili bismo jednu zamjetnu civilizaciju, što nažalost nije slučaj.” Jovan Ćirilov objavljeno: 10.02.2011. |
Autoru: | Senka [ 10 Nov 2016, 21:16 ] |
Tema posta: | Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
Upravljao dvorom i slikao portrete Obeležavanje 133. rođendana Vojnog muzeja izložbom fotografija i litografija Anastasa Jovanovića, koje je njegova kćerka Katarina Jovanović (prevela na nemački jezik Njegoševa dela „Gorski vijenac” i „Luču mikrokozmu”, pesme Kosovskog ciklusa i „Antologiju jugoslovenske književnosti” koju je sama napisala) poklonila ovoj ustanovi 1936. godine, prilika je da se setimo, kroz postavku koju je u galeriji osmislila Nataša Tomić, ko je zapravo bio njen otac. Autoportret Anastasa Jovanovića, prvi srpski fotograf Anastas Jovanović (1817, Vrace, državna teritorija Turske carevine, a današnja Bugarska - 1899, Beograd) bio je prvi srpski litograf i jedan od pionira svetske fotografije. Svestrana ličnost, entuzijasta, odan Obrenovićima, bio je i vlasnik treće proizvedene Fojgtlenderove kamere. Po preporuci kneza Miloša, posle uspešno izrezanih slova za prvi srpski bukvar, Anastas je 1838. otišao u Beč Teodoru Tirki, čiji je sin Demetar vodio finansijske poslove kneza Mihaila. Anastasova dela u Vojnom muzeju u Beogradu - Portret vojnika, školski rad, olovka i akvarel iz 1830. - 15 litografija među kojima su portreti prote M. Nenadovića, Jovana Raića, kneza Miloša, knjeginja Ljubice i Julije i istorijske kompozicije “Pobeda kralja Milutina nad Tatarima”, “Krunisanje Stefana Dečanskog”... - 23 fotografije: “50 godina Takovskog ustanka” , “Vojna parada u Topčideru”, “Srpski vojnici u Gornjem gradu”, “Panorama periferije Beograda”, “Knez Mihailo sa svitom”, “Beogradska tvrđava”, “Petrovaradinska tvrđava”... Ovaj mu je bio od neprocenjive pomoći pri prvim koracima u Beču. Našao mu je stan, upisao ga u grčku školu da dopuni svoje osnovno obrazovanje, a zatim 1838. godine u školu crtanja pri Akademiji kod profesora Gzelhofera. Prijemčiv za novine, Anastas je odmah otišao kod Johana Štadlera da uči i litografiju. U Beču će, međutim, videti i prve dagerotipije koje je caru Ferdinandu na poklon poslao Luj Dager, izložene u Akademiji Sv. Ane. Pošto je bečki profesor Jozef Pecval pronašao sočivo za fotoaparat, a optičar Fridrih Fojgtlender ga izradio i u ugradio u kameru, Anastas je uz pomoć prijatelja uspeo da je kupi za sto forinti (zapisao je u “Autobiograiji” uz reči “u celom slavenskom svetu ja sam prvi koji sam počeo da se zanimam fotografijom”). Za njegov dalji rad bitno je i prijateljstvo s knezom Milošem, koji je posle povlačenja s vlasti došao u Beč gde mu je Anastas bio od pomoći. Pošto su 1842. Obrenovići zbačeni s prestola i mladi knez Mihailo se pridružio ocu u izgnanstvu, Anastas je kao pristalica vladarske porodice ostao bez stipendije. Zahvaljujući bečkim prijateljima on je ipak nastavio studije. “Kapetan Mišino zdanje” Po završetku studija 1846. Anastas počinje da priprema izdavanje dela “Spomenici Srbski”, ženi se, dobija sina Kostu (Konstantin Jovanović projektovao je, između ostalog, zgradu Narodne banke u Beogradu i Narodno sobranje u Sofiji), radi na svom povratku u Srbiju, koji mu Aleksandar Karađorđević konačno (1850) i odobrava. S ponovnim dolaskom na vlast dinastije Obrenović, posle Svetoandrejske skupštine 1858, Anastas biva naimenovan za upravitelja dvora kneza Mihaila. Zbog obaveza, međutim, prestaje da slika i crta, kao i da se zanima za litografiju, ali svoju veliku ljubav - fotografiju - ne napušta. Posle ubistva kneza Mihaila 1868, duboko potresen povlači se s mesta upravitelja dvora, mimo volje kneza Milana, i nastavlja da živi povučeno, da se druži s prijateljima: Markom Stojanovićem, viceguvernerom Narodne banke, koga “Donji grad”, fotografija uvodi u čaroban svet fotografije, slikarom Stevom Todorovićem, piscem Milovanom Glišićem... Posle smrti prve žene u Beču, oženio se 1868. u Beogradu Austrijankom Marijom Štenc s kojom je imao dvoje dece, sina Jovana (postao je hemičar) i kći Katarinu. Anastas Jovanović je umro u osvit XX veka u svojoj kući u Kosovskoj 25, u Beogradu, okružen svojom decom. Među portretima po kojima se spominje (nedovoljno) kao pionir svetske fotografije, jer ih je snimao skoro dve decenije pre francuskog fotografa Feliksa Nadara, ističu se Vukov, Njegošev, Hajduk Veljkov, Milice Stojadinović Srpkinje, patrijarha Rajačića, kapetana Miše i, najlepši, kneza Mihaila i knjeginje Julije. Anastasova serija fotografija o proslavi 50 godina Takovskog ustanka, 1865, smatra se prvom srpskom foto-reportažom! blic |
Autoru: | Senka [ 25 Dec 2016, 01:08 ] |
Tema posta: | Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
Ono naše, što nekad bejaše: Teatar u blatu Kamen temeljac za zgradu Narodnog pozorišta u srpskoj prestonici položen je 18. avgusta 1868. godine. Narodno pozorište Radovi su brzo odmicali, ali su istom tolikom brzinom rasli i troškovi gradnje. Postao je to jedan od najvećih izdataka Kneževine Srbije u prethodnih 20 godina. Dok su tekli radovi, prvi čovek Narodnog pozorišta Jovan Đorđević oblikovao je na papiru ustrojstvo nove ustanove, naročito se zalažući da "stalež glumaca podigne intelektualno i moralno i da glumac bude čovek izobražen". Gas u džamiji Posebnu draž velelepnom zdanju Narodnog pozorišta davalo je osvetljenje. Bila je to atrakcija za varošane. Veliki gasni aparati smešteni su u napuštenoj Karadžamiji koja se nalazila u sadašnjem stražnjem delu pozorišta. Okolno stanovništvo je, međutim, živelo u stalnom strahu od eksplozije gasnih aparata i niko nije mogao da ih uveri da im je strah bezrazložan. Novac za gradnju je samo delimično stizao iz državne kase, a ostalo od priloga i poklona. Članovi Odbora za osnivanje stalnog pozorišta putovali su u Budim, Peštu i Beč kako bi nabavili kostime i rekvizite. Tehnički i dekorativni detalji naručeni su u Beču, a pozornicu je napravio Veber, mašinista bečkog Dvorskog pozorišta, a sa bečkog dvora je stigao i slikar Kaucki da bi islikao glavnu zavesu. Zgrada beogradskog Narodnog pozorišta ne samo da je bila najmodernija na Balkanu, nego nije mnogo zaostajala ni za najsavremenijim evropskim teatrima, peštanskim i bečkim. Imala je čak i mašinu za izazivanje naročitih scenskih efekata: grmljavine, kiše, vetra... Pozorište je svečano otvoreno 30. oktobra 1869. godine. Ali, zvanice su u prekrasni hol stupale blatnjavih nogu, jer je oko pozorišta ostao zemljani put, i nije bio napravljen makar kameni prilaz. Goste je pozdravio Jovan Đorđević, nazivajući Narodno pozorište hramom lepih veština. Zatim je izvedena predstava Đorđa Maletića "Posmrtna slava kneza Mihaila". Kneza je igrao učitelj jahanja Ducman. Za tu ulogu dobio je dva dukata. Kada je pozornicom projahao na pravom konju, u gledalištu je nastalo oduševljenje. U trenutku kad je primao ključeve Beograda od glumca koji je igrao Ali Riza-pašu, iz gledališta se čuo uzvik: - Ne veruj Turcima, gospodaru! Zgrada Narodnog pozorišta je kasnije nekoliko puta proširivana. vestionline |
Autoru: | Senka [ 15 Mar 2017, 15:02 ] |
Tema posta: | Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
7 srpskih slikara i vajara Neki od najpoznatijih naših umetnika vodili su neverovatne živote Paja Jovanović: Najskuplji srpski slikar Slavni umetnik slikao je i za svoju dušu i za ugled u društvu, a rekord je postavljen njegovom slikom „Ukrotitelj zmija“, prodatom 2000. godine u Londonu za 169.580 evra Jedan od najslavnijih srpskih slikara Pavle Paja Jovanović imao je lep život: talenat mu je rano priznat, još u mladosti je bio materijalno obezbeđen, slikao je i za svoju dušu istorijske kompozicije, i za ugled u društvu portrete krunisanih glava, žene su ga volele, umro je u 98. godini... Rano priznanje Rođen u Vršcu 1859. godine, u porodici uglednog fotografa Stevana i majke Ernestine, francuskog porekla. Sa 17 godina upisao se na prestižnu Akademiju likovnih umetnosti u Beču. Paja Jovanović imao je samo 23 godine kada je za sliku „Ranjeni Crnogorac“, dobio i carsku stipendiju, a sa 24 zaključuje desetogodišnji ugovor sa galerijom „Frenč“ u Londonu i prelazi tamo da živi i radi. Kasnije atelje seli u Beč, ali stalno putuje po svetu. Najpoznatiji je po kompozicijama „Seoba Srba“, „Kićenje neveste“, „Mačevanje“, „Ukrotitelju zmija“... Pozirali mu poznati Osim toga, naslikao je i veliki broj portreta poznatih ličnosti. Među njima su Mihajlo Pupin, car Franja Josif, Aleksandar i Marija Karađorđević... Prema navodima ondašnje štampe, pozirao mu je, na vrhuncu slave, i čuveni Rudolf Valentino. U zimu 1947/48. Jovanović je pozvan, zajedno s nekolicinom kolega, da naslika portret jugoslovenskog lidera Josipa Broza Tita. U zapisanim sećanjima na taj događaj žali se da je svetlo bilo neodgovarajuće, a model loše postavljen, pa je sliku radio na osnovu skica, promenivši Titov položaj. Umesto da sedi u fotelji, Jovanović ga je naslikao kako odlučan stoji, oslanjajući se pesnicom o geografsku mapu na stolu. Pritisnuo je baš deo na kojem je bio Trst, koji je bio naš, a onda smo pod pritiskom Zapada morali da ga vratimo Italijanima. I baš zato, zbog neprijatnog sećanja na taj čin, Tito je naredio da se Jovanovićev portret preda na čuvanje Narodnom muzeju, ali da se - ne izlaže. Brak sa Muni Paja Jovanović bio je u braku sa Herminom Muni Dauber. Ova Bečlijka bila je gotovo devojčica kad se u zgradu u kojoj je njen otac bio nastojnik uselio ugledni slikar, tada već u ozbiljnim srednjim godinama. Kad su se 1917. venčali u Budimpešti, ona je imala 25 godina, on 58. Prelepa mlada žena bila je njegovo nadahnuće i muza, koju je ovekovečio na mnogobrojnim portretima, a ona mu je bila potpuno odana i posvećena do kraja života. Dok nije upoznao Muni, Paja Jovanović nije slikao aktove. Poznavaoci njegovog rada kažu da je otpor prema njima stekao na Akademiji, gde su studentima dovodili stare i ružne modele. Muni je, naravno, bila nešto drugo. Pored brojnih slika na kojima je njeno lice, zaljubljeni muž uradio je nekoliko na kojima mu je pozirala naga. Te slike nigde nisu izlagane i posle slikareve smrti ostale su kod udovice. Godine 1972. ona ih je, zajedno sa još osam slika i više komada stilskog nameštaja iy njihovog doma, poklonila Beogradu, uz uslov da postanu dostupni javnosti tek kad ni ona bude živa. Umrla je 1974. godine, a slike su danas izložene u Muzeju Paje Jovanovića u Beogradu. Jovanović je i dalje najskuplji srpski slikar. Njegovo ulje na platnu „Ukrotitelj zmija“ prodato je 2000. godine u Londonu za rekordnih 169.580 evra. Sava Šumanović: Ludilo i smrt Slikar čuvenog „Pijanog broda“ bio je slabog psihičkog zdravlja. Ustaška patrola ga je ubila 1942. godine Sava Šumanović rođen je u građanskoj porodici 1896. godine u Vinkovcima, ali je još kao dete s roditeljima prešao u Šid. U Zagrebu, gde živi kod strica, uglednog advokata, 1918. završava Višu školu za umjetnost i obrt, a dve godine kasnije, 1920, s novcem koji dobija za svoje slike i onim od oca putuje u Pariz i postaje najbolji đak čuvenog Andrea Lota. Tu ostaje godinu dana, a u Grad svetlosti se vraća 1925. Zapaža ga pariska kritika, francuska vlada otkupljuje jedan njegov rad, a 1927. slika „Pijani brod“. Ovo platno danas se ubraja u sam vrh srpske umetnosti 20. veka, ali je u ono vreme bilo dosta kritičara koji su „Pijani brod“ loše ocenili. Te ocene bile su okidač za umetnikovu bolest. Mrzeo kritiku Iako su mu sve slike osim „Pijanog broda“ bile hvaljene i poznate, on se žalio na neuspehe u životu. Od detinjstva je kod njega bila prisutna sklonost ka svadljivosti, potreba da stalno dokazuje pravdu i prvenstvo. Ostalo je zapisano da je nesrećni slikar „svaki lični uspeh smatrao za normalnu stvar, a bilo kakvu neprijatnost koja i nije morala biti u vezi s njegovim slikama za katastrofu“. Pred venčanje raskida vezu s jednom vajarkom, inače lepom i obrazovanom ženom, jer su to tražili njegovi roditelj: bila je Hrvatica, katolikinja i već je imala dete. Posle toga, roditeljima u pismu obećava da „nikad više neće uraditi ništa što nije po njihovoj volji“. Slikar je poludeo. U njegovim pismima jasno se vidi težak psihički poremećaj. Njegove rečenice duge su i po nekoliko strana, bez ikakvih znakova interpunkcije; na jednom mestu navodi i da je izmislio avion i detaljno opisuje kako mu je taj izum ukraden, zbog čega planira da se osveti... Majka ga 1929. dovodi iz Pariza i smešta u jednu privatnu kliniku u Beogradu. U bolnici je satima znao da stoji ili kleči bez reči, bez pokreta, bez znaka života. A kad bi mu bilo bolje, šetao je oko bolnice i pravio skice za slike... Kad mu se stanje popravilo, roditelji su mu obezbedili idealne uslove za rad: najveća soba u kući pretvorena je u atelje, imao je sopstvenog kočijaša, koji ga je, propisno obučenog po najnovijoj modi, vozio kroz Šid, na Frušku goru... u potrazi za inspiracijom. Tokom tih pet-šest godina provedenih u porodičnom domu naslikao je oko šest stotina slika. Zbog loših kritika „Pijanog broda“ bio je ljut na Francuze, pa je prestao da govori francuski, a platna više nije potpisivao kao „S. Choumanovitch“, već ćirilicom „Сава Шумановић“. Izložio 400 slika Beograd je 1939. godine video najveću izložbu slika do tada - Šumanović je izložio četiri stotine slika. Izložbu su s velikim oduševljenjem dočekali publika, kritika, kolekcionari i gotovo celokupna javnost. Uspeh izložbe doprineo je donekle i poboljšanju slikarevog zdravstvenog stanja. Posle napada Nemačke na Jugoslaviju, Šid i ceo Srem ulaze u sastav NDH, a on prestaje da potpisuje slike jer je ćirilica zabranjena. Stavlja samo godinu. Izgleda da je zbog majke odbio predlog prijatelja da pređe u Beograd, što ga je koštalo glave. Ustaška patrola upala je u njihovu kuću pre podne 28. avgusta 1942. Našli su ga za štafelajem. Zamolio je agente da pričekaju dok se okupa. Onda se obukao, majci poljubio ruku i pošao s njima. Dva dana kasnije 121 Šiđanin, među njima i Šumanović, odveden je u Sremsku Mitrovicu i streljan na tamošnjem srpskom pravoslavnom groblju. KUPANJE PRE STRELJANJA Ustaška patrola upala je u kuću Šumanovića pre podne 28. avgusta 1942. Našli su Savu za štafelajem i on je zamolio agente da pričekaju dok se okupa. Onda se obukao, majci poljubio ruku i pošao s njima. Dva dana kasnije 121 Šiđanin, među njima i Šumanović, odveden je u Sremsku Mitrovicu i streljan na srpskom groblju Toma Rosandić: Konji ispred Skupštine Vajar iz Splita napravio je čuvenu skulpturu „Igrali se konji vrani, a sa njima i div junaci“, za koju se veruje da prikazuje poslanike kao životinje Toma Rosandić rođen je u porodici kamenoresca 1878. godine u Splitu, tada u sastavu Austrougarske. Kao mladić odlazi u Italiju, gde radi u kamenorezačkim radionicama i uči vajarstvo, a 1906. godine nastavlja školovanje u Beču. Od kraja Prvog svetskog rata živi u Beogradu. U delu grada zvanom Senjak 1927. godine sagradio je kuću i atelje, u kojem je radio do duboke starosti. Prvi rektor Jedan je od osnivača Akademije likovnih umetnosti u Beogradu, a 1937. godine bio je izabran za njenog prvog rektora. Njegova skulptura „Igrali se konji vrani“ nalazi se na ulazu u Dom Narodne skupštine. Pun naziv ove skulpture zapravo je „Igrali se konji vrani, a sa njima i div junaci“. Deo je uzet iz narodne pesme „Igrali se konji vrani“, a drugi deo „i sa njima i div junaci“ dodao je sam Rosandić. Gradnja Doma Narodne skupštine započela je 27. avgusta 1907. godine, kada je kralj Petar I Karađorđević na ovom mestu položio kamen temeljac, udarivši pritom tri puta srebrnim čekićem po njemu. Zdanje je, međutim, završeno tek 1936! Otvoreno se govorilo da je jedna beogradska gatara, čuvena u to vreme, prorekla da će i kralj Petar i kralj Aleksandar umreti pre nego što Skupština bude sazidana, pa je Aleksandar naredio da se sa gradnjom oteže. Šta god da je bilo, činjenica je da su radovi traljavo išli sve do 1934. godine, kada je Aleksandar ubijen, a da je zgrada posle toga ekspresno završena i osveštana 1936. godine. Skulpture konja i ljudi Toma Rosandić radio je u svom ateljeu na Senjaku i završio ih 1936. Livene su godinu i po u „Livnici Jeremić“ u Vrčinu, a legenda kaže da su posao dobili jer je njihova ponuda samo za dva dinara bila povoljnija od ponude konkurencije. Figure ljudi i konja postavljene su tamo gde su i danas 1938. godine. Odmah se Beogradom proširio vic da ove dve skulpture pesničkog imena ne znače samo igru i borbu između čoveka i prirode nego da jedna simbolizuje čoveka koji konja, odnosno poslanika, sa malo otpora uvodi u skupštinu, a druga prikazuje konja koji se divlje upinje da ga čovek ne izvede iz skupštine... Toma Rosandić u rodni Split se vratio 1955. godine, ostavivši gradu Beogradu svoje imanje, vajarski pribor i nameštaj koji je sam izradio. Od 1963. godine tu je njegov muzej. Voleo žene Umetnik je celog života pokazivao izuzetnu naklonost ka ženama, a to najbolje ilustruje i priča o pripremama za njegov put iz Beograda u Split: „Grupa lekara i državnih funkcionera stajala je nasred velike sobe, govorili su o pripremama prevoza, o lekaru koji će ga pratiti u posebnom avionu. Tomo je ležao na belom krevetu, bela kosa i brada su mu u neredu, iz otvorenih usta curila mu je sluz, a jezik se koji put pojavi. U sobu često je ulazila jedna mlada medicinska sestra, svetoružičastog tena kao fini porculan, u belom bolničkom mantilu, utegnute zlataste kose... Tomo leži na stranu, jezik mu je skoro stalno napolju, a krupnim zelenim očima prati kretanje mlade bolničarke i drhtavim glasom, jedva razumljivim, kaže: Da... da i o... ona pođe sa mnom!“ Rosandić je umro u Splitu 1958. godine. Gradska opština mu je ispunila želju da njegova pogrebna povorka prođe kroz srce grada i duž obale, i to je bila poslednja takva sahrana u ovom gradu. OTEZANJE IZGRADNJE Gradnja Narodne skupštine započela je 1907, a zdanje je završeno tek 1936! Otvoreno se govorilo da je beogradska gatara prorekla da će i kralj Petar i kralj Aleksandar umreti pre nego što bude sazidana, pa je Aleksandar naredio da se s gradnjom oteže. Činjenica je da su radovi traljavo išli sve do 1934. godine Milena Pavlović-Barili: Samoubistvo zbog jezivog saznanja Slikarka se ubila 1945, a pričalo se da je to učinila jer je muža zatekla u krevetu s njegovom majkom Srpska slikarka i jedna od najinteresantnijih ličnosti umetničke Evrope između dva rata Milena Pavlović-Barili rođena je u Požarevcu 1909. godine. Čudo od deteta Ćerka Danice Pavlović, potomka najstarije Karađorđeve ćerke, i italijanskog kompozitora, muzičkog kritičara i pesnika Bruna Barilija, bila je čudo od deteta. U petoj godini čitala je novine, učila italijanski i francuski, u sedmoj pisala stihove o smrti, u desetoj u Gracu savladala nemački, a u 12. godini upisuje se u Umetničku školu u Beogradu, koja je imala status međuratne likovne akademije. Školovanje nastavlja u Minhenu, a zatim putuje u Španiju, London, Pariz, Rim, Oslo... Mlada je, ali već izlaže svoje slike širom Evrope, a u uglednim italijanskim časopisima objavljuje i svoje pesme. Ali nijedna varoš u njenoj Jugoslaviji ne želi da je primi za nastavnicu crtanja. Za najobrazovaniju i najtalentovaniju slikarku nigde nema mesta u rodnoj zemlji. Pesnik Sibe Miličić kupuje njenu sliku „Anđeli“ i ona tim novcem kupuje kartu do Amerike. U leto 1939. stigla je u Njujork. Brzo se snašla u novoj sredini i već naredne godine imala je izložbu. Uporedo sa slikanjem, bavi se i dizajnom izloga, naslovnica i reklama u časopisima. Njene ilustracije ukrašavaju časopise Vog, Šarm, Herst i Harpers bazar, a ona se kreće u visokom društvu. Postaje bliska prijateljica - neki izvori tvrde da je to bila i ljubavna veza - sa kompozitorom Ðan-Karlom Menotijem i kreira kostime za balete. Jedna beleška o njoj iz tog doba glasi: „Naglas se pričalo da je bila lepša i ljupkija i od svojih slika i modela, pa su, kada uđe u prostoriju punu bogatih lepotica, svi pogledi ostajali na njoj, onako jednostavnoj, bez nakita i sa šeširićem koji je sama skrojila.“ Posle ljubavnog razočaranja u vezi s jednim kubanskim pijanistom, 1943. udaje se za oficira Roberta Tomasa Goslena iz Čikaga. U jesen 1944. Milena Pavlović-Barili tokom jedne šetnje pada s konja. Pet meseci je provela u gipsu, nepokretna od pojasa do vrata. Prvih dana 1945. mogla je da se obuče, da hoda... Uveče 5. marta 1945. uzela je tablete za spavanje i nikad se nije probudila. Iznenadna smrt Njujork tajms je objavio Mileninu fotografiju uz vest da je smrt nastupila iznenadno, kao posledica povrede kičme prilikom ranijeg pada s konja. Ali njeni prijatelji znali su više. Ðan-Karlo Menoti je jednoj spisateljici, autoru Milenine biografije, ispričao: „Pad s konja bio je lakša nesreća, od koje se ona vrlo brzo oporavila. Došla je kod mene da mi poveri da je zatekla svog muža u krevetu s njegovom majkom. Kad mi je to ispričala, bila je očajna. ‘Samo ti znaš’, ponavljala je. Strašno me je potreslo... Jednom prilikom su me upoznali sa Goslenovom majkom i ja sam se usudio da je pitam, ne, ne za ono sa sinom, već kako je umrla Milena... Promenila je boju. Nije htela da govori o tome. ‘Suviše je bolno’, rekla je.“ Šest godina posle Milenine smrti pisao je ženi njenog strica: „Nisam u potpunosti uspeo da izbrišem iz glave sumnju da je Milena izvršila samoubistvo... Ostaće zauvek živa među onima koji su je poznavali.“ ODLAZAK U SAD Iako najobrazovanija i najtalentovanija slikarka u Jugoslaviji, Milenu Pavlović-Barili niko u njenoj zemlji nije želeo da zaposli kao nastavnicu slikanja. Zbog toga je prodala sliku „Anđeli“ i kupila kartu za Ameriku, gde je postigla veliki uspeh Boža Ilić: Sa Olimpa u zaborav Gluvi dečak iz Žitnog Potoka kod Prokuplja postao je najvažniji slikar posleratne SFR Jugoslavije Boža Ilić rođen je 1919. godine u selu Žitni Potok kod Prokuplja. Iako je ovo mesto nekad bilo veliko i razvijeno i sedište opštine, zapravo je uvek bila zabit na jugu Srbije, daleko od svih važnih puteva. Boža je bio đak trećeg razreda osnovne škole kad je, klizajući se, propao kroz led u reku. Nekakva lekarka koja se zadesila u Žitnom Potoku mališanu je dala kinin, lek koji se tada koristio za sve boljke. Ali zbog prevelike doze, dete je ogluvelo i zanemelo. Moć govora će Boža Ilić kasnije delimično povratiti, iako je više mumlao nego jasno izgovarao reči, ali mu je sluh ostao potpuno oštećen, pa su ga celog života zvali Boža Gluvi. Učio od kaluđera U Žitnom Potoku se tada zadesio i nekakav kaluđer koji je došao da živopiše ikonostas u seoskoj crkvi. Gluvonemi dečak prvo ga samo posmatra, zatim mu pomaže glačajući drvene ploče, da bi mu vremenom bilo povereno i nanošenje boje na njih, što se - zahvaljujući pokazanom umeću - završava dozvolom da boji odeću svetaca. Kaluđer mu po završetku posla piše na papiru da u Beogradu postoji škola u kojoj se uči slikanje i šesnaestogodišnji Boža 1935. napušta Žitni Potok. U Beogradu živi veoma teško: spava na stovarištu uglja, nosi poklonjenu odeću, a hranu zarađuje poslužujući u boljim kućama, ali ne odustaje od školovanja. Kraj Drugog svetskog rata zatiče ga na poslednjoj godini likovnih studija. Boža Ilić u tek oslobođenoj zemlji brzo se pročuo kao autor velikih kompozicija s motivima iz rata i okupatorskog terora, i o njemu se govori kao o izuzetno darovitom slikaru. Platna mu otkupljuje država i on kao njen prvi posleratni stipendista putuje u Pariz; slikom „Sondiranje terena na Novom Beogradu“ predstavlja 1950. godine socijalističku Jugoslaviju na Bijenalu u Veneciji; ženi se beogradskom lepoticom, a pozira mu i Tito, koji je tada postao počasni član SANU... Boža radi celu njegovu figuru za svečanu salu Akademije, ali ta slika završava u Nišu - komisija SANU zaključila je da Tito na portretu nema plemenit i produhovljen izraz, pa je umetnik prodaje niškoj opštini, gde joj se gubi svaki trag. Odlazak u anonimnost Ovaj vrtoglavi uspon u mladosti doneo mu je publicitet kakav se u našoj sredini više neće sresti i obezbedio mu status državnog slikara broj jedan. Ali posle raskida Tita sa Stajinom, u Jugoslaviji se osetilo popuštanje komunističkih stega u svim oblastima javnog života, pa i u umetnosti. Duh modernog prodire i u slikarstvo, i Boža Ilić sa svojim realističkim delima više nikome nije interesantan. Sa olimpijskih visina za godinu dana potonuo je u zaborav! Povlači se u svoj stan u Beogradu i gotovo tri naredne decenije preživljava od socijalne pomoći i zahvaljujući kolegama koje su povremeno kupovale poneko njegovo manje platno. Boža Ilić, naime, nije hteo da prestane da slika, ovog puta pejzaže na malim platnima iako je bio provereni majstor velikih kompozicija. Otkrio je i novu strast - pravljenje violina, i u tome je dostigao majstorstvo, iako nikada nije mogao da ih čuje. Slike nastale u ovom periodu izlagao je nekoliko puta i dobijao je vrlo pohvalne kritike. Komplimenti su pljuštali i 1994. godine, povodom izložbe u beogradskom Narodnom muzeju, istina, ovog puta kasno - izložba je bila in memoriam, Boža Ilić je umro u aprilu 1993. TITO NIJE PLEMENIT Boži Iliću pozirao je i Josip Broz Tito. Boža radi njegovu figuru, ali ta slika završava u Nišu - komisija SANU zaključila je da Tito na portretu nema plemenit i produhovljen izraz, pa je umetnik prodaje niškoj opštini, gde joj se gubi svaki trag Igor Vasiljev: Smrt na železnici Talentovani slikar stradao je 1954, kada je na ekskurziji pao iz voza pod nerazjašnjenim okolnostima. Bio je nag i kraj njega je bio crni pas, kao na slici Igor Vasiljev rođen je 1928. godine u porodici ruskih emigranata slikara, pa je i sam već kao dete stao za štafelaj. Neobuzdani mladić U mladosti se isticao neobuzdanošću: pentra se po fasadama kuća i stenama u Topčideru, skida sijalice sa uličnih svetiljki, stoji na krovu vagona sve do pred sam tunel, roni ispod balvana koje je Sava nagomilala... Još pre nego što je maturirao, oženio se školskom drugaricom i dobio ćerku. Bio je jedan od najlepših muškaraca u Beogradu. „Pamtio se dan kada je Igor Vasiljev, svetloplavih očiju nad kojima se nadvija pramen lanenoplave kose, ležerno obučen u rusku rubašku ili belo buretsko odelo, prošao Knez Mihailovom ulicom“, ostalo je zapisano. Ističe se i slikarskim talentom, pa se 1948. godine upisuje na Likovnu akademiju, ali odbija da se povinuje ukusu profesora. Ne pamti se da je neko pre njega ocenjen šesticom. Napušta akademiju, ali i dalje slika. Član je ilegalne Demokratske omladine Jugoslavije, organizacije koja se zalagala za rušenje komunističke vlasti, iste one kojoj pripada i Borislav Pekić. Zbog toga što se bavio „neprijateljskom delatnošću u cilju sprovođenja terora i različitih diverzija, nedozvoljeno posedovao oružje, čitao i rasturao antikomunističku literaturu“, osuđen je na tri godine zatvora, a onda amnestiran. Po izlasku iz Zabele studira istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu, priređuje prvu samostalnu izložbu i u 24. godini biva primljen u Udruženje likovnih umetnika Srbije kao najmlađi njegov član. Bez ikakvog vidljivog spoljašnjeg razloga, njegove slike postaju izrazito mračne. „Sve vrvi od nakaza, prosjaka iskreveljenih lica. Na groblju se priređuje i venčanje. Jedna od poslednjih slika, o kojoj su posle napisani eseji i čiji se značaj tek naknadno uočio, jeste poslednji Igorov autoportret u zagrljaju (sopstvenog?) kostura, sa lobanjom iskeženih zuba i zloslutnim svetlucanjem pomalo tužnih očiju. Igor ima oreol, svoj plavi pramen kose i oči, krupne i takođe pomalo tužne. Iza ovog dvostrukog portreta je ono isto ledeno plavo nebo s mesečinom, grobljem i crnim pticama kao i na ostalim slikama ovog ciklusa, koji predskazuje smrt“, beleži jedna autorka. Predskazanje Među tim slikama je i platno „Utopljenik“, na kojem su predstavljeni telo u plićaku nabujalog potoka i crni pas u pozadini. Igor Vasiljev izgubio je život pod nerazjašnjenim okolnostima i ispao je iz voza na ekskurziji, na putu za manastir Ravanicu 10. aprila 1954. godine, u blizini Ćuprije. Za sobom je ostavio 120 slika i veliki broj crteža. Preko stotinu njegovih crteža ostalo je u zatvoru u Zabeli i njima se zametnuo svaki trag. Momo Kapor zabeležio je legendu o smrti Vasiljeva: „Neko ga je video kako na platformi između dva vagona svlači najpre košulju i baca je na tucanik ispod šina: ‘Ode košulja Igora Vasiljeva!’ uzviknuo je, a zatim svukao pantalone i takođe ih bacio: ‘Odoše pantalone Igora Vasiljeva! Odoše cipele Igora Vasiljeva! Odoše čarape Igora Vasiljeva...’ ‘Ode Igor Vasiljev!’, poslednje je što je uzviknuo pre nego što je potpuno nag pao pod točkove, kaže legenda.“ Kad su ga našli, ispod mosta u plićaku nevelike reke, u blizini je, kažu, bio jedan crni pas. BUNT Igor Vasiljev bio je član ilegalne Demokratske omladine Jugoslavije, organizacije koja se zalagala za rušenje komunističke vlasti, iste one kojoj pripada i Borislav Pekić. Zbog toga što se bavio „neprijateljskom delatnošću u cilju sprovođenja terora i različitih diverzija, nedozvoljeno posedovao oružje, čitao i rasturao antikomunističku literaturu“, osuđen je na tri godine zatvora, a onda amnestiran Dragan Malešević Tapi: Život obavijen tajnama Jedan od najpopularnijih slikara devedesetih bogatstvo je stekao kao falsifikator voznih karata I život i smrt Dragana Maleševića Tapija obavijeni su tajnom. Jedina izvesna činjenica jeste to da je bio izvrstan falsifikator i da je devedesetih godina u Srbiji bio izuzetno popularan. Pravio mit o sebi Brižljivo je izgradio mit o sebi kao o slikaru čija dela u svetu dostižu izuzetne cene. Na stranicama dnevne i nedeljne štampe posvećivani su mu obimni intervjui, sa Tapijem su se fotografisali poznati glumci i javne ličnosti, izložbe na kojima su izlagana njegova dela otvarala su ugledna imena našeg umetničkog života. Rekonstrukcija njegove mladosti na osnovu tih intervjua izgledala bi ovako: rođen 1949. godine, dar za falsifikovanje, sumnjivu zaradu i pranje novca Tapi je pokazao još u ranom detinjstvu. U četvrtom razredu osnovne škole pravi prvi falsifikat. Svom školskom drugu iz razreda piše lekarsko opravdanje, praveći pečat od gumice na koju urezuje „dr Dragan Malešević“... Kao dečak preprodavao je upola cene novine koje je njegov otac, novinar, donosio kući, i od te zarade otkupljivao srebrnjake i preprodavao ih zlataru u Balkanskoj ulici. Kasnije tapka karte ispred Doma omladine i bioskopa „20. oktobar“ i zbog tog „zanata“ dobija nadimak Tapi. Falsifikatima se vraća nešto kasnije, kada mu prijatelj ostavlja iskorišćenu povratnu voznu kartu do Trsta, koju Tapi potapa u alkohol i tako briše slova napisana preko indiga, pa ispisuje kartu na relaciji Beograd-Beč. Taj posao se toliko razvija, on može da ponudi karte za sve pravce, pa su građani jedno vreme bili uvereni da je reč o pravoj agenciji! Zbog ove akcije je odležao zatvorsku kaznu, ali kao što je tvrdio - kratko. Dragan Malešević Tapi je još 1970. posedovao beli „rols-rojs“, jedini u Jugoslaviji, a potom i „kadilak“. Izjavljivao je da su zlobni ljudi koje iritira činjenica što on ima takve limuzine. U Beogradu je sa Arkanom držao klub „Amadeus“. Ima autora koji tvrde da je, kao i Arkan, bio saradnik Udbe. Hiperrealizam Prvi put je izlagao u Rovinju 1985. Tvrdio je za sebe da je jedan od najboljih hiperrealista na svetu. Po svemu sudeći,u osnovi njegovog uspeha ležala je poseban tehnika preštampavanja fotografija na platno i njihova dorada četkicom. Ali ovo ne bi bilo dovoljno bez podrške medija, koji su nekritički prenosili njegove izjave o basnoslovnim sumama koje je dobijao za svoja platna. Navodno su njegovi kupci bili Džordž Buš i ostali predstavnici svetske elite, ali niko nikada nije dokumentovao te tvrdnje. Uhapšen je 2002. godine sa grupom osumnjičenih za ubistvo policijskog generala Boška Buhe 2002. godine. Na dušu im je stavljan i niz drugih ubistava, kao i namera da izvrše atentate na srpske političke čelnike. Zvanična verzija je da je umro od infarkta. Nezvanično, tokom saslušavanja grupe je davljen plastičnom kesom navučenom na glavu i mučen... Sahranjen je u prisustvu brojnih prijatelja i javnih ličnosti, po pravoslavnom obredu, ali sa masonskim simbolima. U čitulji u Politici pisalo je da je Dragan Malešević Tapi mason najvišeg, 33. stepena i grandkomander Vrhovnog saveta Srbije drevnog i prihvaćenog Škotskog reda. Nakon njegove smrti Velika nacionalna loža Srbije formirala je novu ložu pod imenom „Dragan Malešević Tapi“. MASON I TITULE Sahranjen je u prisustvu brojnih prijatelja i javnih ličnosti, po pravoslavnom obredu, ali sa masonskim simbolima. U čitulji u Politici pisalo je da je Dragan Malešević Tapi mason najvišeg, 33. stepena i grandkomander Vrhovnog saveta Srbije drevnog i prihvaćenog Škotskog reda. Nakon njegove smrti Velika nacionalna loža Srbije formirala je novu ložu pod imenom „Dragan Malešević Tapi“ kurir |
Autoru: | Senka [ 29 Okt 2017, 22:27 ] |
Tema posta: | Re: Umetnost i kultura Srbije kroz vekove |
Vojvođanske priče: "Srpkinju" rodu ostavio, a rod ga zaboravio Znameniti kompozitor ostao bez zasluženog mesta u istoriji muzike. Iako je poživeo samo 37 godina, u opusu Isidora Bajića 2.000 melodija Isidor Bajić Foto iz knjige “Novi Sad - grad muzike” ONAJ ko je složio umiljatu igru “Srpkinja”, elegičnu romansu “Bila jednom ruža jedna” ili divne pesme “Magla pala” i “Jesen stiže”, sebi je u svom narodu ovekovečio ime. Tako je o Isidoru Bajiću (1878-1915), najpoznatijem kompozitoru i muzičaru u Vojvodini s kraja 19. i početka 20. veka, govorio njegov profesor i učitelj muzike u novosadskoj Srpskoj velikoj pravoslavnoj gimnaziji Jovan Grčić, književnik i ugledni pedagog toga doba. - Takvim se učenikom učitelj može samo dičiti i ponositi - zapisao je Grčić u svojoj knjizi “Portreti s pisama”, o muzički izuzetno talentovanom đaku koji već sa nepunih 16 godina komponuje “Romansu za violinu i klavir”. Bajićeva kompozicija za muški hor “Ukor”, prema istoimenoj pesmi Branka Radičevića, izvedena je na Svetosavskim besedama 1895. godine, a kao maturant je dve godine kasnije napisao i štampao brzu polku za glasovir “Majski cvet”, koja je bila njegova prva objavljena kompozicija. - Ljubav prema muzici, veliku vrednoću, istrajnost i ambiciju mladi Bajić je nasledio od svog profesora Grčića. Pun ideja i izrazite radne energije, latio se posla svim žarom i ljubavlju čoveka, čiji je životni cilj bio da što više učini u raznim granama muzičke delatnosti - navodi Svetozar Radujko, bivši profesor i bibliotekar u novosadskoj Muzičkoj školi “Isidor Bajić” i jedan od najboljih poznavalaca kompozitorovog života i dela. On u svojoj knjizi “Novi Sad - grad muzike” beleži da je Bajić, studirajući uporedo prava i muziku u Budimpešti, tokom dvogodišnjeg boravka u tom gradu radio kao horovođa i dirigent i priređivao koncerte koji su privukli veliku pažnju studenata, muzičke publike i vodećih stručnih krugova. Isa sa šeširom i štapom / Foto Knjiga “Novi Sad - grad muzike” / Svetozar Radujko, autor “Knjige o Isidoru” .Foto lična arhiva Veoma je bio angažovan u nastojanju da se građa o srpskoj muzici i muzičarima nađe u jednom mađarskom muzičkom leksikonu, uveren da bi to značajno podiglo ugled našeg naroda. - Ovakav Bajićev poduhvat u to vreme bio je pre svega hrabar. Prezentovanje kulturnoj Evropi muzike i muzičara jednog malog naroda, bio je poduhvat vredan pažnje. Međutim, te njegove ideje mnogi nisu shvatili dovoljno ozbiljno - zabeležio je Radujko. Na nerazumevanje, pa i protivljenje, naišla je i Bajićeva ideja o osnivanju Saveza srpskih pevačkih društava, o čemu je burnu polemiku vodio sa kompozitorom Petrom Konjovićem (1883-1970), koji će posle Velikog rata biti vodeći autoritet, kako se onda govorilo, “bog i batina” u domaćim muzičkim krugovima. Pisac Veljko Petrović je tim povodom tvrdio da je Konjović tu polemiku, koja se pretvorila u otvorenu svađu, shvatao prilično lično i doprineo da se Bajiću ne da pravo mesto u istoriji srpske muzike. - Ubrzo posle Bajićeve smrti, Konjović je prigrabio tu njegovu ideju i osnovao Savez srpskih pevačkih društava - veli Radujko, ocenjujući da je nadasve popularni kompozitor, uprkos ogromnom opusu, koji obuhvata više od 2.000 zapisanih kompozicija, ipak zapostavljen pa i zaboravljen. Doduše, postoji nekoliko institucija i manifestacija koje su nazvane po njemu, poput muzičke škole u Novom Sadu, osnovne škole u rodnoj Kuli, a dobio je i jednu uličicu u centru Novog Sada. Naslovna strana Bajićeve kompozicije Poštovaoci dela ovog velikana naše muzike smatraju da to nikako nije dovoljno i već duže nastoje da se, u znak sećanja na nekada iznad svega popularnog Isu Bajića, pridoda i spomenik u Novom Sadu, gradu u kojem je živeo, stvarao i prerano preminuo. - Time bismo, još malo, odužili dug čoveku koji je toliko dao srpskoj muzici - ističe Svetozar Radujko, koji je zajedno sa svojom suprugom Jadrankom pre pet godina objavio zanimljivu romansiranu biografiju “Knjiga o Isidoru”, posvećenu novosadskom kompozitoru, pedagogu, melografu, dirigentu i publicisti, čiju ćemo 140. godišnjicu rođenja obeležiti dogodine. Petar Konjović, kompozitor Foto “Knjiga o Isidoru” /Jovan Grčić, Bajićev profesor I nebo plakalo... PRVI znaci progresivne paralize javljaju mu se 1914. a godinu kasnije, u jesen, otuđen od svih (održava kontakte samo sa majkom) umire u novosadskoj bolnici. Sahranjen je na Almaškom groblju, a na ispraćaju je bilo stotinak ljudi. Kiša je pljuštala, stoji u “Knjizi o Isidoru”. Simfonija o ljubavi Miloša Obrenovića BAJIĆ se dokazivao u gotovo svim oblastima muzike. Njegov bogati opus čine horske i instrumentalne kompozicije, tamburaški spletovi, dela za klavir, violinu i kamerne sastave, crkvene kompozicije, muzika za pozorišne komade, operete i jedna opera. Iza Bajića je ostala i jedna simfonija, prva koju je dao jedan srpski kompozitor, a bila je posvećena ljubavi kneza Miloša Obrenovića, zapisao je kompozitor Miloje Milojević, Bajićev učenik. vecernjenovosti |
Stranica 1 od 1 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |