Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:55


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 24 Apr 2013, 10:09
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Предраг Живковић Тозовац

певач, песник, композитор, аранжер, инструменталиста и шоумен



Slika



Предраг Живковић Тозовац је један од најпознатијих српских композитора, текстописаца и певача популарних народних песама. Такође, он је и школовани хармоникаш и забављач, и појавио се у неколико филмова и ТВ емисија.

Тозовац је рођен у Краљеву, 22. јануара 1941. године. Његов отац Светозар који је био власник локалног ресторана био је такође музикалан, док је његова мајка Будимка била домаћица. Средњу школу завршио је у Краљеву, а 1976. године је дипломирао на Вишој економској школи у Београду.

Почео је да ради као музичар током шездесетих година, прво као хармоникаш у пратњи других, тада популарнијих певача, док је у другој половини деценије у сарадњи са другим композиторима, међу којима су били Душко Радетић, Бане Попов и Душан Караклајић, почео да компонује и изводи своје песме.


Slika


Током своје педесетогодишње каријере, Тозовац је снимио преко 30 синглова и 20 албума, одржао преко 300 концерата у бившој Југославији, Француској, САД, Канади, Великој Британији, Аустрији, Немачкој, итд. Најчувенији његови концерти били су они одржани у Београду, у Дому Синдиката и у Загребу, у Дворани Ватрослав Лисиниски.


Предраг Живковић Тозовац је добар пример настављача музичке традиције и никада није прекидао са правом уметношћу. Увек је окренут народним песмама и у њиховим мотивима, као композитор, упорно трага за правим вредностима. Народни је певач — поникао је из народа и у њему остао. Зато је његова популарност као уметника потврђена дугогодишњим трајањем.

Драгана Маринковић Уредник радио Београда

преузето са riznicasrpska.net


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 03 Maj 2013, 23:37
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Cune Gojković: Moje pesme su moj život

Predrag Gojković Cune, legendarni pevač, o sebi i svojoj 65 godina dugoj i bogatoj karijeri. Svoju najčuveniju pesmu “Kafu mi draga ispeci” otpevao je više od 40.000 puta

Slika
Predrag Gojković Cune sa suprugom

JEDNOSTAVNO - Cune. Kada se davnih godina pojavio sa mikrofonom, izazvao je pravi “cunami” na našoj muzičkoj sceni. Zvanično - Predrag Gojković, pevačka institucija.


Na Julinom brdu u Beogradu, na Veliki petak, sumiramo bogatu karijeru velikog Cuneta. Prošle godine proslavio osam decenija života, šest i po karijere i pola veka braka.

Rođen je 6. novembra 1932. godine u Kragujevcu. Te godine Radnički igrao u Kragujevcu protiv Ferenc Varoša. Tata, fudbalski funkcioner, bio je na utakmici. U jednom trenutku babica utrčava na teren i javlja mu da je dobio sina. Majka mu je stalno pevala dok ga je uspavljivala. Kaže nam da je sjajno pevala i da ga je naravno mnogo volela. Dok ga je privijala uz sebe, govorila mu je: “Dođi da te majka cune”. I taj prepoznatljivi nadimak prati ga do dana današnjeg.

A onda je usledilo preseljenje. Kada je imao tri i po godine, otac je familiju preselio u Beograd. Otac je bio berberin i nije se plašio beogradske konkurencije, jer je bio vešt majstor. I počeli su da teku beogradski dani malog Cuneta, koji je u prestonici posta veliki i gde je osvojio sam muzički vrh.

Za života je bio tri puta bombardovan. Prvo, 6. aprila 1941. godine bombe su bacali okupatori, tri godine kasnije saveznici, pa opet “saveznici” 1999. godine. Ušao je u devetu deceniju i živeo u devet naših država. Od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, do današnje Srbije!

ZAUVEK ZAHVALAN

- STICAJEM okolnosti, oženio sam se na svoj rođendan, a moja supruga je jednom rekla da sam to uradio kako ne bih zaboravio godišnjicu braka - kaže Cune. - Sećam se, 5. novembra 1962. godine imao sam koncert u Zagrebu, a sutradan smo se venčali u crkvi. Bio sam veoma umoran, a taj se umor pretvorio u neobičnu brigu moje supruge za mene, koja traje i danas. Zbog toga ću joj biti zauvek zahvalan.
Toliko o našoj neveseloj istoriji. A gde počinje pesma? Još kao osnovac pevao je u čuvenom Kolarcu. Od te beogradske institucije, kreće njegov glas po najuglednijim koncertnim dvoranama sveta: pevao je u svim salama filharmonije svih 16 tadašnjih sovjetskih republika i 22 autonomne pokrajine, u sali Čajkovski u Moskvi, pariskoj Olimpiji, Linkoln centru u Njujorku, operi Haus u Australiji... Ali ima toga još mnogo. Kazao nam je da nije bio baš nešto pedantan da vodi neku evidenciju ili da sačuva neki snimak u svojoj nototeci. Mlađa ćerka Katarina, naša poznata glumica, obećala mu je da će mu to srediti.

Cune je ostao čuven po svom neprevaziđenom glasu. Mnoge njegove kolege, pa i operski pevači, čudili su se koliko dugo može da peva, a da ne uzme vazduh. Odatle i već čuvena izjava legendarne Lepe Lukić. Rekla je da “Cune u junu pred turneju ode na Avalu da uzme vazduh, da udahne, a u septembru na kraju turneje izdahne preostali vazduh”.

Svaki pevač, pa i naš sagovornik, ima barem jednu pesmu koja mu je obeležila karijeru. U Cunetom slučaju to je pesma “Kafu mi draga ispeci”. Čak je izračunao da je tu pesmu otpevao više od 40.000 puta. U šali kaže da je tu pesmu više puta otpevao nego, što je u životu kafa popio. A zbog nje je i jedini u kući zadužen da kuva kafu.

- Otpevao sam hiljade pesama i imao mnogo hitova, kao što su “Prodavačica ljubičica”, “Ljubav mi srce mori”, “Sonja”, “Janjičar”, “Dunave, moje more”, “Zapevajte pesme stare”... Ali eto, moje ime se vezuje za pesmu “Kafu mi draga ispeci” koja je za mnoge odavno postala klasika - kaže Cune.

Zanimljivo je da je Cune u ovoj pesmi promenio jedan deo teksta. Umesto “Ja ću doći oko pola noći, kafu da popijem”, pevao je “Ja ću doći, posle pola noći, da legnem kraj tebe”. E onda su početkom tih šezdesetih godina počeli problemi. Čak je bio optuživan i za pornografiju. Čuveni Carevac čuvši taj stih stavio je pod mišku violinu i napustio scenu u Domu sindikata. Ali stvar je polako legla, jer je publika jednostavno obožavala Cuneta.

Cune u svom repertoaru nema pesmu “Prokleta je Amerika”, ali ima gorko američko iskustvo. Tri godine je živeo tamo sredinom šezdesetih. Kaže da je želeo da peva u našim kulturnim, crkvenim i drugim institucijama u Americi, ali mu nisu dali. Smatrali su da je komunista, kao svi oni koji su došli sa prostora bivše Jugoslavije za Amerikance su bili komunisti. A po povratku u zemlju, za njega novi problemi. Dočekao ga je tihi bojkot. Zbog Amerike, malo i zbog brade. Ovde su ga zbog toga smatrali četnikom! Kasnije je dokazao da je apolitičan. Ljudima je postalo jasno da nije imao nikakve veze ni sa četnicima, a ni sa komunistima.


AMERIKA

- KAO i moj otac preseljenjem iz Kragujevca u Beograd, ja sam te daleke 1966. godine svesno rizikovao - kaže Gojković. - U jeku popularnosti u Jugoslaviji rešio sam da odem u Ameriku i tamo ostanem. Nisam znao engleski, a u džepu sam imao samo 20 dolara.

Ovo “inventarisanje” Cunetove karijere ne može da prođe bez jednog značajnog događaja od pre više od 40 godina. Naime, titulu najboljeg poznavaoca pesama je odbranio na čuvenom natpevavanju sa Miletom Bogdanovićem u hotelu “Jugoslavija” 1971. godine. Pevali su 15 sati i otpevali tačno 273 pesme. Cune je pobedio.

- Organizovali smo takmičenje po ugledu na Kleja i Frejzera, koji su se tukli 15 rundi - priseća se Cune. - Sačinili smo pravila koja su bila zaštićena u autorskom zavodu. U prvoj rundi je Mile počinjao pesmu, a ja istu završavao, i obrnuto. Druga runda je bila “na slovo na slovo”, sa kojim slovom Mile završi pesmu, ja s tim slovom nastavljam drugu i obrnuto. U trećoj smo pevali na teme: brod, barka, draga, dragi, cveće, konji... U četvrtoj rundi pevali smo po zadatku protivnika, tako što smo tri meseca pre duela zadali jedan drugom tri stotine pesama koje su se čuvale u trezoru Narodne banke do dana takmičenja, kada su prvi put otvorene. Sledeću rundu počinjali smo pesmom bez intonacije i ritma, s tim što je moj protivnik morao da peva drugi glas - tercu... Počeli smo oko osam sati uveče, a završili sutradan u jedan popodne. Da je u to vreme u Beogradu bio Riplijev biro, sigurno bismo ušli u knjigu rekorda.

Posle toliko godina i tolikih pesama, Cune nam kaže da ne želi da bude umoran. Ali i dodaje da krštenica čini svoje. Nekada je znao da dođe na aerodrom i samo promeni kofere. Sada živi sa pejsmejkerom i okružen ljubavlju najbližih. Zagledan u prošlost i živeti sadašnjost kaže da malo treba “pritisnuti nožnu”, a da će za “ručnu kočnicu” još videti. Više vremena će posvetiti supruzi Leposavi - Leli, ćerkama Nataši i Katarini i unucima Miji, Emi i Sergeju.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 07 Jun 2013, 23:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Zauvek u srcu: Toma Zdravković

Toma Zdravković je srpski kompozitor, pesnik i pevač narodne muzike. Veliki umetnik rođen je 20. novembra 1938. godine u Aleksincu. Kao dete seli se u malo mesto Pečenjevce, blizu Leskovca. Odrastao je u nemaštini kao jedno od petoro dece. Muzikom je počeo da se bavi u Leskovcu, gde se preselio u potrazi za boljim životom. Kasnije odlazi u Beograd gde daje dušu kroz pesme u boemskim četvrtima i kafanama.

Slika
Muzička legenda i boem u duši

Pedesetih godina kafane su bile kulturne institucije. Tamo se nije izlazilo uveče u grad, tamo se živelo. To je bio svojevrstan način života. Njegove pesme su suva emocija, tuga i bol, pisma neuzvraćenim ljubavima i neostvarenim nadanjima. Toma Zdravković je pisao i komponovao većinu svojih pesama. One su autobiografske i zbog toga je njihova emocija toliko iskrena i direktna. Svirao je tiho, pa sve tiše. Njegova kafanska karijera nastavila se u niškom hotelu “Park”, odakle je prešao u beogradski ”Gradski podrum” gde je četiri godine svako veče pevao do jutarnjih časova. Pravu priliku dobio je 1962. godine kada je počeo da peva u baru beogradskog “Metropola”.

Slika
Muzičko iskustvo stekao je u kafanama. U njima je radio, ali i živeo

Inspiraciju je crpeo iz ličnog iskustva. Voleo je Branku, Danku, Ljiljanu, a tihim, umirujućim glasom slavni pevač je prenosio najdublja osećanja. Nepopravljivi romantik ženio se četiri puta. Sa prvom suprugom Olgicom ima ćerku Žaklinu. Druga supruga mu je bila Milica, a treća Nada Radanović sa Cetinja. Njegova četvrta supruga Gordana, sa kojom ima sina Sašu, živi u Torontu. Poseban trag u njegovom životu ostavila je Nada koju je mnogo voleo. Kada su se rastali, nije izlazio iz kuće deset dana i stalno je pio. Posle toga je otišao u Nemačku i nije se vraćao skoro pet godina.

Nekadašnja voditeljka TV dnevnika Danka Novović, opčinila je Tomu Zdravkovića, koji joj je posvetio pesmu “Danka, volim te”. “Bio je jako stidljiv. Ta njegova platonska ljubav prema meni je više bila obožavanje. Znao je da tu ništa neće moći da se dogodi, ali je uvek pokazivao pažnju. I ne samo što je bio stidljiv, bio je i tužan… Stalno je tu bila prisutna i neka patnja, što se vidi i u njegovim pesmama. On je, na neki način, voleo i što je patio, jer je i to bio deo njega”, izjavila je poznata spikerka. Na snimanju serije “Doktorka na selu” muzičkoj legendi se dopala lepa glumica Ljiljana Blagojević. Obećao je da će joj posvetiti pesmu i ispunio je obećanje.

Slika
Zaljubljive prirode, žene su mu bile velika inspiracija

Osamdesetih godina doživeo je vrhunac slave. Od 1981. godine i albuma “Čekaj me”, pa do 1990. i albuma “Kafana je moja sudbina” ovaj pevač snima skoro bez prestanka. Tada već iskusni pevač, prodavao je ploče u velikim tiražima. Svake godine izlazio je njegov novi album, a pesme su postajale hitovi. Neke od najpoznatijih su “Dotak’o sam dno života”, “Branka”, “Da l’ je moguće”, “Tužno leto” i druge. Pojavljuje se u hit filmu “Balkan ekspres” iz 1983. godine. Dvadeset šest godina dugu karijeru krunisao je 1982. godine u “Domu sindikata” kada je održao i prvi solistički koncert. Sve što je Toma radio bilo je praćeno aplauzima i sa velikom pažnjom. Svaki album i nastup bili su svojevrstan događaj. Emocija ne gleda status i klasu pa je Tomu slušao i industrijalac, seljak i pripadnik intelektualne elite.

Slika
Tek posle 26 godina karijere održao je solistički koncert

O novcu i slavi je rekao: “Voleo sam da se igram dobrog čoveka, da ljudima činim dobro delo. Da nekom kupim buket ruža, karanfila, da načinim ludost koja za druge nije normalna. Meni je to prijalo. Pare su mi služile da se zabavim. Sve me je interesovalo”.

Dok je u karijeri nizao uspehe, privatan život mu je zadavao udarce. Kralj kafanske muzike, prvi boem, iako je bolovao od raka prostate, nije slušao savete lekara i uživao je u alkoholu do poslednjeg dana. U maniru pravog boema, sve pare je trošio na poroke. “Nikad nisam pio zato što volim alkohol. Uvek je kretalo od par tura i to uvek u društvu. Vremenom, sticale su se navike kad je alkohol u pitanju, pa sam sebi bio i bolji, i slobodniji”, govorio je Toma. Muzika i kafana su mu bile i prihod i rashod. Njegovi prijatelji kažu da je često jedan dan živeo kao najbogatiji čovek, a već drugog nije imao ni za hleb. “Moja veza s muzikom je mnogo ozbiljnija nego što misle kolege i publika. Smešno me je pitao Miroslav Ilić jednom. Sedimo on i ja sami u “Šumatovc” i on me pita: “Dado, šta ćeš da radiš ako ovo jednom prestane?”. Bilo mi je mnogo čudno. Zašto da prestane? Šta ima to da prođe? Pa ja ništa drugo ne umem i ne znam da radim osim muzike. Od nje živim i za nju živim.”

Slika
“Ništa drugo ne umem i ne znam da radim osim muzike. Od nje živim i za nju živim”

Preminuo je 30. septembra 1991. godine u Beogradu. Na dvedesetogodišnjicu smrti ovog velikana, otkriven je njegov spomenik u Leskovcu. U selu Pečenjevce stoji spomen ploča sa natpisom “Dao sam Vam svoju dušu…”. Trošio je na piće, žene i kafane. Zaradio, pa platio. Voleo, pa tugovao. Nesebično pomagao i znancima i neznancima. Dotakao je dno života, a postao slavan. Bio je satkan od emocija i živeo je život. Sada živi u našim srcima i punim dima, kafanskim noćima.


wannabestars

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 28 Jul 2013, 15:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Braća Bajić idu pola veka Lajkovačkom prugom

Jedan od naših najčuvenijih dueta, braća Toma i Andrija Bajić, o svojoj bogatoj umetničkoj karijeri u zemlji i svetu. O uskom koloseku godinama su pevali Bajići, a pisali Momo Kapor, Goran Bregović, Beli Marković

Slika
Toma i Andrija Bajić

ŠAJKAČE, bele vezene košulje, jeleci, bridž pantalone, vunene šarene čarape, opanci i naravno, vedre, šaljive pesme, decenijama su zaštitni znak braće Bajić. Stariji član čuvenog dueta, Toma dolazi u civilki na razgovor, da ispriča njihovu bratsku priču. Mlađi Andrija je na odmoru u Grčkoj.


Obojica su u penziji koju nisu stekli na estradi, već radeći u preduzećima. Toma je bio zaposlen kao viši samostalni referent za međunarodnu železnicu u agenciji "Putnik", a Andrija je radio kao tehničar u Industriji precizne mehanike "Ineks-Borac".

Njihove firme, još pre ovih čuvenih privatizacija, prekrili su snegovi, ruzmarin i šaš. Ali, ne i njihovu pevačku "duet-firmu" koja i dalje radi. Jedan od najuspešnijih, a sigurno i najdugotrajnijih dueta u našoj narodnoj muzici, koji traje više od pedeset godina, za sve vreme svoje bogate umetničke karijere ostao je veran narodnoj pesmi. Antologijske su njihove interpretacije pesama kao što su: "Ide Mile lajkovačkom prugom", "Pogledajde, mala moja", "Ko to kaže, ko to laže"...

- Muzikom smo počeli da se bavimo kao vrlo mladi - kazuje Toma. - Tada smo još živeli u rodnom selu Jabučje, kod Lajkovca. Počeli smo da sviramo frulu. I sad je ponekad uzmemo u ruke, da se setimo tih dana.


VESELE PESME

- PRE nego što smo se pojavili na estradi, uglavnom su se pevale tužne pesme. Zbog toga smo došli na ideju da pišemo i izvodimo vesele kompozicije sa motivima iz svakodnevnog života - kaže Toma Bajić. - Bile su to parodije na događanja u društvu, tako da se to nekima, koji su bili "prozvani", nije mnogo dopadalo. Ali, nama je bilo važnije da ih publika prihvati.

Od prvih pojavljivanja na sceni oblačili su narodnu nošnju. Smatrali su da je takve pesme bilo besmisleno izvoditi u fraku ili građanskom odelu.

Talenat za pevanje nasledili su od oca Lazara, koji je poginuo na Tometinom polju 1941. godine. Toma ga je nešto bolje upamtio, ali mlađi Andrija nikako. Oni koji su poznavali njihovog oca znali su kasnije da im ispričaju da je Lazar pevao i pisao pesme bolje od obojice.

Karijeru su počeli kao članovi kulturno-umetničkih društava "Đoka Pavlović" i "Gradimir". Pred mikrofonima Radio Beograda pojavili su se daleke 1963. godine. Snimili su dve pesme. Jedna od tih "Na kraj sela jedna kuća bela" i danas se čuva u fonoteci kao trajni snimak. Na Đurđic, dve godine kasnije, pojavila se prva samostalna ploča Tome i Andrije Bajića. Potom su usledile i ostale, a koliko ih je ukupno bilo, ne znaju ni jedan ni drugi.

Jedna od pesama koja je proslavila braću Bajić je "Ide Mile lajkovačkom prugom". Mnogo mastila je kasnije potrošeno u raspravama oko te pesme.

- Pesma je nastala između 1908, kada je proradila lajkovačka pruga uskog koloseka, i 1954. godine kada sam je prvi put čuo - objašnjava Toma Bajić. - Pesmu smo snimili mnogo godina kasnije na nagovor čuvenog operskog pevača Živana Saramandića, koji je rodom iz Aranđelovca, a ja sam sa njim išao u školu, samo što je on bio dve-tri godine mlađi.

Braća Bajić u početku nisu verovali da će ta stara pesma napraviti nekakav muzički bum, a o njoj su se kasnije pisali mnogi eseji i mnoge važne ličnosti su se o njoj izjašnjavale. Moma Kapor se u više navrata na javnim mestima pitao zašto Mile ide prugom, kada je to opasno, a ne ide putem.

- Legendarni Momo je to pitao zato što nije znao da sela u ovom regionu nisu imala prohodnih puteva i da je pruga bila jedini način da odete do lajkovačke stanice neokaljane obuće - objašnjava Toma. - Nije važno što je hodanje prugom bilo zabranjeno i što su postojali uniformisani čuvari pruge, koji su kažnjavali one koji idu tim putem.

Slika

Nešto kasnije, i čuveni Goran Bregović je u svom internacionalnom programu u jednoj pesmi (nabrajalica) pominjao Lajkovac. Takođe, i sjajni i veliki pisac Radovan Beli Marković napisao je zanimljiv roman pod naslovom "Lajkovačka pruga". Pod istim naslovom pojavila se i knjiga-hronika o lajkovačkoj železnici i železničarima. Zato nije slučajno što je Toma Bajić radio kao referent za međunarodnu železnicu, a završio sa lajkovačkom uskog koloseka.
Kod legendarnih Bajića naravno da nije išlo sve kao po loju. Davne 1969. gostovali su u Americi. Bili su optuženi da su oni, ali i Predrag Gojković Cune, kao i Predrag Živković Tozovac, pevali četnicima. Mnoge režimske novine u to vreme su ih stavile na stub srama. Ipak, posle mnogo godina uspeli su da se izvuku.

Od tada je prošlo mnogo godina, komunističko vreme je daleko iza nas, a Bajići su, ruku podruku sa Cunetom i Tozovcem, i dan-danas estradne legende.

Toma Bajić jedva čeka da mu se brat vrati sa odmora i da ponovo zapevaju u Srbiji, jer ih svuda traže. Poslednji put su pevali u Ražnju kod Aleksinca, pre desetak dana. Bilo je to u čast Save Jeremića, našeg najpoznatijeg frulaša. Ponovo će se latiti tog malog instrumenta sa kojim su počeli karijeru. I zasvirati kao nekad u Jabučju, u praznom buretu, gde su kao deca vežbali tu svirku.

KAKO SE SEČE AVION

- NA gostovanju u Americi sreli smo i pilota Ričarda Feldmana - priča nam Toma. - Njega su seljaci u Moravicama kod Ljiga spasli zajedno sa ostalim članovima posade koja se našla u savezničkom avionu, koji je pao u kukuruz, sredinom Drugog svetskog rata. Seljaci su im dali svoja odela i sproveli ih u Pranjane, odakle su se Amerikanci dočepali slobode.

U Moravicama se još prepričava anegdota nastala povodom tog događaja. Sve što je bilo u avionu, a priča se da je bilo mnogo hrane, seljaci su odneli svojim kućama. Na kraju je ostala samo olupina, a nju je jedan Moravac uspeo da strpa u zaprežna kola, planirajući da od toga napravi dvorišnu ogradu. Na ulici ga sretne komšija i upita: "Kako, bre, si uspeo da isečeš onoliki avion?" "Sekirom, znaš valjda kako se seče avion", kao iz topa će ovaj, kao da svaki dan samo to radi - komada avion.



Novosti

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 17 Sep 2013, 11:40
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Janika Balaž
Maestro
(Lukino selo, 23.12.1925 — Novi Sad, 12.11.1988)


Slika


Pre Drugog svetskog rata, pa i neposredno nakon njega, radio-aparata nije bilo baš u svakoj kući. Televizije, naravno, uopšte nije bilo. Ipak, u Bečeju je postojao prilično bogat muzički život. Sviralo se i pevalo za vreme poljskih i drugih radova, a predveče, nakon završetka dnevnih poslova, trčalo se na "rogalj", pred kojim je muzicirao tamburaš, stari gajdaš ili harmonikaš. U posebnim prilikama, sviralo se i pevalo u hotelima i kafanama.

Iz takvog miljea iznedren je, sada već legendarni, maestro Janika Balaž.

Budući koncert majstor velikog tamburaškog orkestra, Janika Balaž, rođen je u Lukinom Selu, kod Ečke, 23. decembra 1925. godine. Njegovo porodično stablo čudesan je spoj dedove romske krvi, očeve mađarske, a majčine slovačke. Deda Janikin bio je poznati peštanski cimbalista,a otac je uživao glas vrsnog kontrabasiste. U bečejske Putrije roditelji su ga doveli još kao malo dete. Ovde, u Bečeju, stekao je osnovno muzičko obrazovanje, kao privatni učenik sjajnog pedagoga Dežea Hevešija. Pričalo se da je svaki onaj učenik koga je obučavao profesor Heveši, zaista postajao vrhunski majstor svoga instrumenta. Mađarsku narodnu muziku učio je kod Bele Lakatoša, lake operske melodije kod Pište Berebešija, a svirao je i u "tancšulu" kod Terez Vik.
Urođeni muzički talenat i naporni rad odveo je mladog Balaža u tamburaški orkestar porodice Kozarski, popularne Kozarce, koji su svirali u tadašnjem hotelu "Imperijal" (danas: parking prostor ispred štamparije "Proleter"). Bio je to tek njegov prvi korak na putu do zvezda.

Kada je 1958. godine osnovan Veliki tamburaški orkestar Radio Novog Sada, među njegovim članovima je bio i Janika Balaž. Nešto kasnije, on je postao i koncert majstor ovog renomiranog ansambla, sa kojim je uspešno nastupao na radiju, televiziji i javnim koncertima. Ostvario je i veliki broj veoma kvalitetnih studijskih snimaka, koji i danas predstavljaju vrhunske domete.
Janiku Balaža je teško zamisliti bez tambure „bisernice“. Na njoj je muzicirao još od 1949. godine, a pre njega čuveni Maćika iz Subotice. Janika je svoj prim svojevremeno platio čak sedam hiljada dinara, onda kada je plata direktora bila hiljadu i pet stotina dinara!

Na svojoj tamburi "bisernici" (prim), uspevao je da postigne najprefinjeniji ton, približan zvuku violine. Tehnika mu je obilovala izvanrednim pasažima, do virtuoznosti. Sa lakoćom je izvodio bravurozne improvizacije, trudeći da uvek pronađe nove mogućnosti svog instrumenta, izvlačeći iz njega maksimum. U muziciranju na tamburi ostao je neponovljiv i neprevaziđen — do danas.

Imao je Janika i svoj mali tamburaški sastav od osam članova. Sa njim je nastupao na koncertima i prigodnim svečanostima redovno, godinama, u restoranu na Petrovaradinskoj tvrđavi.

Sa svojim tamburašima nastupao je širom bivše Jugoslavije, Evrope pa i Amerike. U Parizu je muzicirao u čuvenoj "Olimpiji", u kojoj nastupaju samo odabrani umetnici. Svirao je i pred engleskom kraljicom. Inače uvek suzdržana i hladna, kraljica Elizabeta II od srca je čestitala tamburaškom virtuozu, rekavši da te trenutke nikad neće zaboraviti.


preuzeto sa riznicasrpska.net


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 01 Okt 2013, 02:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Toma Zdravković: Za duše koje pate i vole

Prvi srpski boem, pesnik i pevač preminuo je tačno pre 22 godine. Njegov život bio je ispunjen velikim strastima prema ženama, alkoholu i kocki. Iza sebe je ostavio, po mnogima, najlepše pesme srpske narodne muzike.

Slika

'Dotak'o sam dno životaaa i pakao i ponoreee, ali ti mi dušu uze, ej, prokleti, ženski stvore....". Ko se bar jednom u životu nije napio uz ovu i druge antologijske pesme Tome Zdravkovića, taj kao da nije živeo!
Pre 22 godine napustio nas je "Kralj kafane", možda i poslednji. Toma Zdravković, pevač čije pesme žive i živeće, pesme koje "kidaju dušu".

Toma Zdravković, od milošte zvan Dado, rođen je 20. septembra 1938. u Aleksincu, ali je deo detinjstva proveo u rodnom selu svoga oca, da bi se u ranoj mladosti preselio u Leskovac.

Baš u tom gradu, Toma upoznaje Silvanu Armenulić, koja ga je odvela u kafanu gde je pevala sa svojim orkestrom.

Zdravković je tada naučio da peva strogradske pesme, francuske šansone, italijanske kancone i vrlo brzo se pročulo za nekog Tomu iz Leskovca.

Potom ga zovu da nastupa u hotelu "Bristol" u Tuzli gde je pet godina za redom punio salu.

Tada se prvi put zaljubljuje u životu u jednu Slavicu, koja mu je slomila srce i kojoj će kasnije posvetiti pesmu "Buket belih ruža".

Toma će jednom prilikom izjaviti da ga je ljubav uvek pokretala, pogotovo ona neuspešna.

Kada mu je Tuzla postala "mala", Toma moli svog prijatelja Dragana Tokovića da ga poveže sa nekim u Beogradu.

"Toković je već bio popularan i više nije hteo da nastupa u baru na Terazijama, pa me je preporučio kao zamenu. Imao sam tremu, jer su tamo nastupali vrhunski muzičari. Mojoj prvoj probi prisustvovali su fudbaleri Dragan Šekularac i Zoran Miladinović", rekao je Toma u jednom intervjuu.

Pošto je uspeo da nekako "spakuje" plavu Slavicu i preboli je, u njegovo srce ulazi Olgica, koju je Toma ubrzo zaprosio. Prvo dete dobili su 1963. godine. Međutim, brak nije funkcionisao i Toma i Olgica su se ubrzo razveli.



Nakon razvoda, Zdravković se "baca" na posao i nastupa gde god ga pozovu.

Tokom boravka na Svetom Stefanu, Zdravković dobija telegram u kojem je pisalo da je njegova prva ljubav Slavica, teško bolesna i da je na samrti. Kako je već imao zakazane nastupe, nije bio u mogućnosti da je vidi poslednji put.

Pogođen njenom smrću, Toma piše možda najtužniju pesmu u svojoj karijeri "Buket belih ruža".

S obzirom da je inspiraciju nalazio u svojim ličnim iskustivima, Zdravković nije imao problema da snimi ploču kada su mu ponudili. Njegova prva ploča izašla je 1963. godine.

Zanimljiva je Tomina priča o tome kada je prvi put video svoju ploču u izlogu radnje u Palati Albanije.

"Mislio sam da ću odmah postati popularan kada je ploča izašla, ali nije bilo tako. Video sam svoju ploču u radnji i ušao da vidim da li će neko da je kupi. Bile su tu neke dve devojčice koje su tražile baš moju ploču. Prodavačica je prvo rekla da nemaju, a kako je meni bilo neprijatno, pokazao sam joj rukom na kojoj se polici nalazi. Odmah je stavila na gramofon, a devojčice su prokomentarisale: 'Fino peva, ali je mnogo gadan!'. Bilo me je spramota i pobegao sam napolje, jer sam se uplašio da bi mogle da me prepoznaju, pošto je na omotu bila moja slika", prisećao se Toma.

Nekoliko meseci kasnije upoznaje Milicu, koja ga nekako "čupa" iz kandži alkohola i kafanskog života.

Svima se činilo da se malo smirio kada se oženio njom. Tokom tog perioda ostvaruje i zlatni tiraž sa pločom na kojoj se nalaze legendarne numere "Ciganka", "Marta", "Nikad neću da te zaboravim" i "Anđela".

Mnogima je bilo jasno da posle Tome, narodna muzika neće više biti ista.



Kako bi se odužio svojoj velikoj prijateljici Silvani Armenulić, poklanja joj pesmu "Šta će mi život".

"Dugo me je molila da joj napišem pesmu, jer do tada nije imala hit. Pesmu sam napisao posle nekoliko teških pijanstava...Bio sam mrtav bolestan. I prvo sam mislio ja da je snimim, a onda je Silvana čula i rekla da je kao poručena za nju, pa sam joj poklonio. Snimila je i postala popularna. A ponekad pomislim, možda i bolje da je nije snimila, bar bi sada bila živa", pričao je tada Toma.

Nakon Silvanine smrti, on se razvodi od Milice i vreme provodi za kockarskim stolom. Iako je mnogo zarađivao, novac je brzo trošio.

Tokom boravka u Budvi, upoznaje Nadu Radanović sa Cetinja i odmah se ženi njom. Ipak ni taj brak nije dugo potrajao, što ga je dodatno slomilo. Nastavlja da se opija bez obzira na sve lošije zdravstveno stanje. Iako su mu doktori rekli da boluje od raka prostate, on je nastavio svoj život po starom.

Dešavalo se da zaređa u kafani po tri –četiri dana. Pored alkohola, Toma je voleo i da se kocka.

Umeo je da kaže kako nije voleo kocku, već da ga je interesovalo "ono neobjašnjivo u ljudskoj prirodi".

"Govorili su mi da sam najveća ovca kada je kocka u pitaju. Drugi su igrali za pare, a ja sam samo hteo da se zabavljam. Umeo sam za noć da potrošim 80 hiljada maraka!", prepričavao je Toma svoje dogodovštine za kockarskim stolom.

Kada je potpuno ostao bez novca, rešava da se odseli u Ameriku, a nakon toga u Kanadu, gde se venčava sa frizerkom Gordanom.

Iako je bio lošeg zdravlja, Zdravković ne prestaje da pije i da puši. Na veliko iznenađenje, nakon dve operacije njegovo zdravstveno stanje se poboljšava i on zajedno sa Gordanom i sinom Aleksandrom se vraća u Jugoslaviju 1978. godine.

Odmah po dolasku, snima album sa pesmama "Umoran sam od života", "Prokleta nedelja" i "Danka". Nastupa u kafanama na Ibarskoj magistralii hotelu "Šumadija", a 1982. godine konačno održava svoj prvi solistički koncert u Domu Sindikata.



Pet godina kasnije, bolest se vraća, ali on ipak kreće na turneju "Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića". Novine su tih dana pisale samo o Tominim koncertima i Domu Sindikata koji je bio dupke pun 20 dana za redom.

Takva "slika" bila je ista gde god da je nastupao u Jugoslaviji.

Posle turneje objavljuje album "Da l' je moguće" koji mu donosi još veću slavu.

"Moja veza s muzikom je mnogo ozbiljnija nego što misle kolege i publika. Vrlo me smešno jednom nešto pitao Miroslav Ilić. Sedimo on i ja sami u 'Šumatovcu' i on me pita: 'Dado, šta ćeš da radiš ako ovo jednom prestane?' Bilo mi je mnogo čudno: zašto da prestane? Šta ima to da prođe? Jer ja ništa drugo ne umem i ne znam da radim - sem muzike. Od nje živim i za nju živim" , rekao je Toma u jednom od poslednjih intervjua.

Ostvario je i jednu zapaženu ulogu u tv seriji/filmu "Balkan ekspres", a u sećanju je epozoda kada odbija da peva "Lili Marlen" na zahtev nemačkih vojnika.

"Neću to da pevam, ne znam to da pevam", rekao je Toma nemačkom oficiru.

"Trebalo je da se potrudiš", odgovorio je mu je nemački oficir.

"Nisam želeo da se potrudim", odbrusio je Toma. Potom je dobio batine od Nemaca, ali jasna je poruka.



Albumom "Kafana je moja sudbina" Toma se oprostio od svoje publike i obožavalaca.

Poslednje dane je proveo na VMA u Beogradu.

"Pevač sa najtužnijim očima na svetu" preminuo je 30. septembra 1991. godine u 53. godini.'


mondo

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 02 Maj 2014, 03:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Narodna muzika – Pet najvećih srpskih pevača:
Koliko toga stane u jedan ljudski glas


U poslednje vreme nekako sve što drži do sebe zavolelo je intimno jedan nekada prezreni muzički žanr i one koji ga nose – njegove pevače. Pred vama je jedan izbor pet najboljih pevača narodne muzike iz Srbije

Možda je u svemu bilo malo ironije, malo nečeg obranaškog, kao i negdašnjeg osjećaja superiornosti (pogrešne). Ali dešava se to već neko vrijeme: rokeri i uopće "poštena inteligencija" koja pamti život u SFRJ, sve češće zbunjeno i s oprezom priznaju: "Znaš oni narodnjaci što smo im se smijali onda – danas kad ih slušaš, čuješ, to je bilo stvarno odlično". Prošlih godina, nekako sve što drži do sebe zavoljelo je intimno jedan nekad prezreni žanr i one koji ga nose – njegove pjevače (o misteriju instrumentalista i orkestara toga doba treba posebno), interprete iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Iako je cijeli krug sapet mnogim vezama, svaka od sredina ima svoje naročitosti dakako. Pjevači iz Srbije u cijelom tom prevrednovanju izdvajaju se po nečemu: geografija, prošlost i kultura uslovile su takve razlike među krajevima – i iz toga razlike u muzičkom izrazu – kakve se na ovom nekad zajedničkom prostoru teško drugdje mogu naći. Zato, od Vranja do Vojvodine, uslovljeni time, mogli su nicati valjda jedino isto takvi pjevači. U gradovima, kao krajnjoj točki gdje se bruse osobnosti – u kafanama, odakle je većina došla ili se kalila, ali i u teatru, na koncertima i tonskim studijima, razvijali su stilove, svaki svoj vlastiti, po talentu, ličnim historijama i ambiciji.

Od najstarijih, zaboravljenih, imena kao što su Mijat Mijatović, Milan Timotić – koji živi kod publike (iako još uvijek bez imena!) samo zahvaljujući Šijanu, preko operetske Teodore Arsenović i Bore Janjića – "one-man orchestra" sevdaha i srbijanskih pjesama ali i Paljetkove Adio Mare – do legendarne Sofke Nikolić. Pa ratni i poslijeratni pjevači, impresivna Danica Obrenić, "kosovski misterij" Mare Đorđević, Anđelija Milić, i ovi koje pamtimo i znamo od televizijskog doba – Tozovac, Lepa Lukić, Staniša Stošić, Vasilija Radojčić, Cune, Toma i Džej. Kod temeljitog slušanja, ne može se čovjek odlučiti čime začuđuju više: brojem, osobnošću, vrsnošću, razlikama, ili svojom divnom, trajno tajnovitom ostavštinom.

Teško bi ih otud bilo svesti na jednu listu, "vertikalno", umjesto sveobuhvatnije, u širinu, gdje bi se imena granala iz jednog debla, organički i u harmoniji. Zato, umjesto toga, pet priča koje se odvajaju po tome što ne liče na druge, ni ljudski ni muzički, na razini koja je najvažnija uostalom.


Sofka Nikolić

Fascinirali smo se tolike godine mitovima od drugdje. Nešvil, Gatri, bluzeri, rokeri i sve tako, ne znajući da smo ovdje pod nosom imali bolje priče. Životopis koji poput Velsovog filma F for fake, čitamo kao izmišljen, kao film o lažnoj prošlosti koja zvoni potpuno stvarno.

Slika

Sofka Nikolić bila je najveća kafanska pjevačica stare Jugoslavije. Iz mraka Bijeljine i Zvornika (interesantno, kao i Ljilja Petrović pola vijeka kasnije), s brojgelovskih vašara i mulja kafana, njena biografija počinje odlaskom u Mostar, gdje njen graničarski sevdah, kao i svaka pojava s granice, van centra, zvoni drugačije. Tu je pjevala "Eminu" – Šantiću samom. Dvadesete su godine, kad kraljevina SHS živi prvo desetljeće, svoj prvi modernitet, gdje novi industrijalci nose halbcilindre, voze uvezene limuzine i gdje galopira progres, kao u Krležinom eseju o Beogradu, kao u Andrićevoj Gospođici. A u Sarajevu Sofki na noge dolaze historijski mrtvaci, andrićevski age i begovi, pojave tragično anakrone, preživjele, da ih ona dotuče i opjeva im njihov vlastiti kraj. Iz Sarajeva u Beograd, na Skadarliju: Sofka pjeva i druguje s Nušićem (koji "nikad ne ponavlja štos"), sa sirotim Tinom i Krklecom, s čičom Ilijom Stanojevićem i Rašom Plaovićem. Žena pristigla iz diluvijalnog blata, u dvadeset i nekoj kupuje vilu na Topčideru u kojoj goste dočekuje služavka i uniformirani personal.



Zovu je u Berlin i Pariz, još samo kratko glavni grad svijeta u dobu o kojem danas gledamo bezbrojne pastiše: Hemingvejev Pokretni praznik, Ficdžerald i Zelda, Džojs, Pikaso, Modiljani, svi su tu.

I Džozefina Bejker – kojoj, muški slinavo, tepaju "Crna Perla", "Kreolska Boginja" – jezik skoro da se raspada od hiperbola. Amerikanka je dirnuta Sofkinim pjevanjem i neobičnim, kao s druge planete dalekim harmonijama i savijanjima nota. A Sofka možda prepoznaje u njoj nešto drugo – iza tih ulaštenih, a zapravo rasističkih, stereotipa, možda nekog svog.


Što god bilo, te snimke danas kad se slušaju, zapanjujuće su: neustrašivost, silina, beskrajni humor u tonu, ništa što bi bilo ukočeno i iskompleksirano, samo energija preživljavanja, zaigranost i opijenost. I katastrofična crna radost koja naravno ne može potrajati, ona ista anarhična, paganska što ide od arhajskog doba do scena Saše Petrovića i Kusturice, dionizijsko ludovanje što uvijek stoji u najdirektnijoj vezi s kaznom, žrtvovanjem i tragedijom.

Nakon takve tragedije, Sofka se povlači – za razliku od današnjih povlačenja, uistinu. I ne pjeva više.

1968. ostarjela Džozefina Bejker dolazi u Beograd i sreće se sa Sofkom Nikolić. Kako čudan, dirljiv moment: kad je sve prošlo, nalaze se dvije žene, sada u kasnim godinama, bez negdašnje snage, sa svime što su prošle. Ne znaju jezik jedna druge, ali se u svemu razumiju.


Šaban Bajramović

Ako se Šaban Bajramović na jednu riječ može svesti, to bi bila – sloboda. Nije to kliše o Ciganima i romantizacije o životu na rubu društva. Nego evo, ako čovjek samo pomisli na neke osnovne stvari u načinu života većine pa uporedi.

Slika

Šaban po rođenju, porijeklu, ličnoj historiji i psihologiji – nije se morao pridržavati apsolutno ničega čega se svi mi ostali moramo. Jače još – nije morao ništa. Nije morao razmišljati o pristojnosti, o dobrom ponašanju, o građanskim navadama, o poslu i odnosima i hijerarhiji – njega kao da su nosili jedino nagoni. Ljudski, kulturni, uže – supkulturni i etnički, i oni što su mu dati, s čim se rodio – umjetnički. Upravo tako – Šaban Bajramović bio je rođeni umjetnik. Sad, je li dijelove pjesama čuo drugdje, posudio, uzeo, "zapalio" pa ih slagao i pamtio (jer nije pisao!), učio i objašnjavao muzikantima, sve to nije važno. Taj prvi, početni fokus, nevidljivi stub, centar u njemu koji se zove inspiracija i potreba za stvaranjem, nesumnjiv je i van razgovora.



A onda je dolazio taj njegov ton neshvatljivi, i izvedba. U generaciji pjevača kojoj je najprije bilo do decentnosti i mjere, svaki je gledao da izvede melodijsku liniju što preciznije, sa što manje skokova, bez suvišnih vibrata i zavijačke "trešnje" note. Šaban pak, ciganski plačno, igrao se frazama kao mađioničar maramama. Kretao poslije prve dobe, završavao iza dužine fraze i na neočekivanu notu, potezao visoko gore, bez force i dernjanja, improvizirao bez riječi, glasovima. Intonacija – apsolutno savršenstvo, kao onaj "lock-on" uređaj u modernih borbenih aviona, što fiksira metu pred sobom, Šaban ne zna za falš. Na ovo, prelazio je – što je dugo bilo ravno tabuu ili bar nepristojnosti – iz čistog tona na početku ili na kraju fraze u pjevanje iz grla, grebući glasnice da izrazi očaj. Za muku nije dovoljno čisto pjevanje. A iza one obavezne ciganske glume u tonu, bila je nepoznata, neobjašnjiva muka nedostupna većini od nas.


Kao stil djeluje nekako poznato, od drugdje: jest, ali za taj stil, koji kod nas u tradiciji nije postojao, Šaban nikada nije čuo. Do kasnih godina i usporedbi koje bi došle do njega, za koje pak nije mario – nije znao šta je džez ili bluz, a kamoli da bi ta stilistička svojstva primijenio. Nije mu trebalo – on je sam, svojim genijem, došao do njih. A učinio ih samo njegovim.

Neuobičajeno: što je bio stariji, zvučao je bolje. Glas mu je postajao tanji, mekši, "farba" sve bogatija, izraženija, a tehnika kompliciranija. I nekako sve je izvodio laganije, kao bez naročitog truda.

K tome, tko zna odakle i kako, smišljao je – ili uzimao, koga briga – melodijske linije i sastavljao ih na svome jeziku, fantastično podatnom romskom, na kojem što se god otpjeva i kaže zvuči jednako komično i poetski. Sastavljao je, kažu, pjesme tako što je hodao praznom prugom. Kakva slika: Šaban odmiče u suprotnom smjeru od nas i, bez pare u džepu, smišlja "Pitao sam malog puža" ili "Sila kale bal". Na pruzi je iz svih važnih razloga: simbol, pokreta, putovanja, nemogućnosti da se sjedi na jednom mjestu – to ne treba ni objašnjavati. Ali ona je izazivanje sudbine, ozbiljno se stvara naravno samo u kontrastu s nestankom.


Toma Zdravković

Slika

Ako u jednom djelu i biografiji kod nas ima ikakve posmrtne "zadovoljštine" i priznanja, onda je to u slučaju Tome Zdravkovića. Nikome tako ne raste ugled kako prolazi vrijeme, moralo je valjda proći toliko godina da se vidi koliko je to naročita figura: jedini i pjevač i autor inovacija u novoj gradskoj narodnoj muzici, rekli bismo danas "singer-songwriter", starinskije šansonjer – kad nemamo već ni za jedno naše riječi. U njegovoj ličnosti sve je na jednom mjestu, kao vojska od jednog čovjeka – on piše, tako što miješa stilove, najbliže i one strane. Španjolske pjesme, šansonu, Neta King Kola, Aznavura, divnog Enrika Masijasa – sve mu to odgovara ukusu i duši; piše stihove i muziku, izvodi ih, pjeva i – najteže – živi ih.

Autorski, Toma je sve fascinantniji. Uspijevalo mu je da izrazi najograničenijom stilistikom točno što je htio. Sve te pjesme koje se čine pretjeranim u izrazu, zvone tako intimno da poništavaju hiperbole. Najljepše: znao je dokinuti pretjeranosti, a s njima i konvencije – rimu naprimjer, fenomenalnim instinktom dobijajući ponekad dupli umjetnički učinak:"nemam nemam sreće, nigde ništa, ostao sam sam/ostao sam sam, suzo vrela, tugo golema" – samo nabrajanje, kao u narodnoj tužbalici, nema rime, nema jednakog metra, nema metafore, kao da subjekt sam, i onaj koji pjeva i koji tuguje, nema više snage da misli o formi.



To međutim košta. Garant takve uvjerljivosti – pjevač-jednako-otpjevano – bio je onakav život i svijet. Kao provincijski restoran na rijeci, sa stolovima na terasi i vrbama koje padaju po njoj: iza tankog sloja užitka kroz kratki zaborav, istinski čemer, obezglavljenost, beznađe i jad. A to, kanibalski, izgleda najviše volimo.


Zvonko Bogdan

Kod Tome sve je bilo otvoreno, razdrljene košulje i duše, sve na stolu (doslovno!). Kod Zvonka Bogdana stvar kao da je obrnuta. Tu je toliko uzdržanosti da se misteriozniji dio jedva i nekako nelagodno pojavljuje, sitne tajnosti, autorske, identitetske, ispadaju kao cekini iz laloškog kaputa. I dobro da je tako.

Slika

Nekako, kad se pogleda, Zvonko Bogdan čuvao nas je i čuva od balkanske pomahnitalosti. Mjera, uvijek mjera, diskrecija, usporenost, nevikanje, melankolija mađarskih progresija umekšanih slavenskim elementom i njegove pjesme i mirni glas u tonalitetu govora, s uvijek jednakim vibratom nad zujem tamburica u pozadini – sve to donosi tako potreban smiraj i širinu, panonsku dakako.



"Nakon svega, preživjet će mirni", kao da njegova muzika kaže. I mudri. O Zvonku Bogdanu možda zato ne bi trebalo pisati mnogo sada, nego namjerno šutjeti jednim gotovo magijskim ritualom: ako samo uzmemo u obzir sasvim recentan (što se zaboravlja) standard "Ko te ima taj te nema", kao i način kako je u trenu posvojio Bajaginu i Lošinu divnu "Ti se nećeš vratiti" – on je jedini, čini se, pred kojim ako bude sreće i pameti stoji još domašaja. Zato treba odaslati negdje gore, "u zrak", sve dobre energije i poželjeti mu sasvim ozbiljno i konkretno: figuru domaćeg Rika Rubina koji će u dlaku jednakim produkcijskim metodom posljednjih šest albuma Džonija Keša napraviti isto, bez da razmišlja sekunde dalje. Još konkretnije: ima već gotova špranca iliti matrica – Balaševićeva ploča "Naposletku". Kompletna, od prve do zadnje pjesme, i aranžmanski i senzibilitetom već u pomisli, legla bi Zvonku kao komotan šešir. Ma da je samo otpjeva još jednom na svoj način, dobili bismo jednu od onih rijetkih stvari gdje je baš sve na mjestu, točno kako treba.

Budućnost bi naime još uvijek mogla biti Zvonkova.


Predrag Gojković Cune

Cune je neprimjetno donio dvije stvari u narodnu pjesmu, dvije inovacije. Počeo je kao gradski "kruner" – kako kažu Amerikanci neprevodivo – pjevač tihog stila, balader, kao Sinatra i Din Martin, a ujedno jedan od naših "Meksikanaca" (singl Halisko), pjevač, ukratko, "zabavne" muzike. Kad je počeo snimati starogradske pjesme i romanse a onda i čiste narodne pjesme, srbijanske, vojvođanske, makedonske, sevdalinke, prastare i novonapisane – prenio je stil toga prvog, zapadnog stila u folklornu pjesmaricu. Rezultat, sad kad se čuje pogotovo, zadivljujući je.

Slika

Druga stvar: Cune je možda prvi koji je shvatio Sinatrinu i Krozbijevu lekciju – da su mikrofon i studio također instrumenti i to vrlo zeznuti, koji se mogu manipulirati u vlastitu korist, no koji znaju prevariti i biti neprijatelji izvođaču.

To mu je bilo nužno: pjevač zapravo ograničenog volumena, ali vjerojatno najbolje tehnike od svih, s potpunom kontrolom glasa. Ako se slušalac koncentrira malo da zapazi gdje Cune uzima zrak u muzičkim frazama, čut će lako kakvo je disanje Cunetovo, kao u trubača.


Impresivno je i kako je kao bariton rješavao visoke dionice, falsetom, iz divne dubine, vodene i hladne kao izvor, u visok, topliji ton. Neke od najljepših izvedbi šumadijskih pjesama, Cunetovog kraja, ili pak zahtjevnu, titravu "Pšeničice sitno sjeme", obogatio je tim prelazima između oktava, iz niskog, zaobljenog u tanki i tanani zvuk, gdje se ton umjesto iz otvorenih glasnih žica dobija "sužavanjem", tako da im samo krajevi vibriraju. Cune je tu tehniku – jedino kod nas uvijek nekako nedoličnu, ismijavanu, nemušku – učinio prihvatljivijom, ili još ljepše, tako da je rijetko tko i primjećuje.


Ipak: kao svi veliki izvođači, da bi postali takvima, otpjevano mora nadrasti samo sebe, mora zahvatiti više od namjere. Jednom pjesmom Cune je uhvatio nešto istinski misteriozno, nerješivo i predskazujuće.

Nije čudo da je baš on taj: ako ne želimo biti filistri, kao pojava, u tom velikom teatru gdje je, elizabetanski, "svijet pozornica a ljudi samo glumci", Cune u svojoj ulozi djeluje čak malo i kao "negativac". Rezervirano, s neprobojnim osmijehom koji ostatak drži na odstojanju, s nešto onoga što Francuzi zovu hautaine, što je manje od arogancije a više od samosvijesti. U priči o Tomi Zdravkoviću tako, pojavljuje se čak u jednoj mefistovskoj ulozi.

Tako je snimio "Janičara", pjesmu koja je uzbujala neke čudne, tajne energije. Bila bi dobra po sebi, kako je napisana, ali tek kako ju je Cune otpjevao, postandrićevsku novelu u četiri strofe, tešku, neprijatnu, tipsku a ipak, ipak tako potresnu, učinilo je da progovori iznad riječi nešto vrlo uzdržano a nelagodno u njoj. Trauma, kompleks, neizrečeno, najrazličitiji netaknuti kolektivni odnosi i mučni, činilo se anakroni, narativi svili su se tu, a pjevač je našao načina da poput neobičnog kartografa otkrije mapu duboko potisnute teritorije, tako da joj grube a uplašene ruke cenzora ništa ne mogu, osim da je kompletnu zapale. To što je pjesma sama bila zapaljiv materijal, druga je stvar.



Ima u njenom historijatu moment koji je nevjerojatan: ispričao je Cune jednom kako su ga i Aleksandar Ranković i Koča Popović tražili da im pjeva Janičara. Ima li, u beskrajnoj sugestivnosti motiva, dvije suprotnije pojave od ta dva pala moćnika? A u tome baš da su obojica našla nešto u pjesmi – mogao bi se odčitati čitav tom o Srbiji. Nešto o njenoj suštini, podzemnim silama i razlikama, o lijepome i ubilačkom, s nebrojenim grananjima podijeljenosti, mogućnosti, konflikta, jedne budućnosti koja je mogla biti i budućnosti koja je stigla, pogubna za zemlju ali još više za sve oko nje.

Cune, svojom uzdržanošću izvedbe – bez obzira na neke teške dionice – izmaknuvši se sasvim s puta pjesmi, podigao ju je kao ogledalo dvije ličnosti i dva koncepta historije, i dao naslutiti da su bez obzira, na kraju balade (sic), izgleda oba ipak jedno. Cinicima nasreću, a većini obrnuto. U oba slučaja, samo veliki umjetnici u stanju su da ovako, iz prošlosti, predkatastrofično, polonijevski, postave stvari, tumačeći bezrječno, tonom samo. U tom smislu, većega tumača od Cuneta naprosto nije bilo.


vreme

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezda  |  Poslato: 09 Feb 2015, 22:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Odlazak zlatnog dečaka raskošnog glasa

Preminuo Boba Stefanović, jedan od najpoznatijih jugoslovenskih pop pevača i kompozitora. Pevao sa Huliom Iglesijasom i Klifom Ričardom, a njegov talenat pohvalio i Tom Džons

Slika
Boba Stefanović

JEDAN od najznačajnijih jugoslovenskih pop pevača i kompozitora, Boba Stefanović, preminuo je u ponedeljak u 69. godini u Beogradu. Sa životne scene sišao je veliki umetnik i šmeker, čija je karijera, koja je trajala više od četiri decenije, ispisana zlatnim slovima u istoriji jugoslovenske i srpske pop muzike.

Boba je rođen 21. maja 1946. godine, u Beogradu, u Molerovoj ulici na Čuburi. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti, na odseku filmske i TV organizacije, i apsolvirao na Likovnoj akademiji. Karijeru je započeo 1962. godine u vokalno-instrumentalnom sastavu "Zlatni dečaci". Prvo kao gitarista, a zatim kao pevač. I ostao je večiti dečak sa zlatnom karijerom!

Prvi profesionalni nastup Stefanović je imao u prestoničkom klubu "Euridika", baš u vreme kad je Beograd stigla prva ploča Elvisa Prislija. Bogatu karijeru velikog umetnika obeležila je pesma "Obriši suze, draga". Ovom kompozicijom Aleksandra Koraća osvojio je prvu nagradu publike 1970. na festivalu "Beogradsko proleće". Njegova prva Zlatna ploča, "Čudna devojka", oduševila je i nove generacije, jer je iskorišćena za film "Lajanje na zvezde".

Pozlatilo mu se i vreme provedeno u grupi "One i oni", koja je bila preteča čuvenog švedskog sastava ABBA. Minja Subota, Daliborka Stojšić, Lidija Kodrič i Boba Stefanović drmali su u to vreme jugoslovenskom muzičkom scenom, ali i u Sovjetskom Savezu. Ali, 1971. godine u grupi "One i oni" zamenio ga je Žarko Dančuo.

- Bio sam u vojsci kada su me pozvali da se pridružim grupi "One i oni", u kojoj je već bila moja verenica Daliborka Stojšić - rekao je u ponedeljak za "Novosti" Dančuo, koga je iznenadila i rastužila vest o smrti dragog kolege i prijatelja.

Slika

- Kad sam skinuo vojničku uniformu, pridružio sam im se. Nastupali smo zajedno na Opatijskom festivalu 1967. Te godine "Jugokoncert" je izabrao najbolje mlade jugoslovenske pevače za turneju po Sovjetskom Savezu. Osim mene, među odabranima su bili i Boba Stefanović, Lidija Kodrič i "Indeksi". Boba i ja smo generacija. Odlično smo se razumeli i zajedno smo vodili bitku za karijeru i status u društvu. Poslednjih godina se povukao, videli smo se prošle godine na festivalu "Proleće u Beogradu" u Domu sindikata.
Bobinu muzikalnost i šarm mnogi su prepoznali i van granica bivše SFRJ. Svojevremeno je pobedio na festivalu "Zlatni jelen" u Brašovu (Rumunija), kada je iza sebe, na petom mestu, ostavio čuvenog španskog pevača Hulija Iglesijasa. Pevao je Stefanović sa još jednim muzičkim velikanom - Klifom Ričardom, a Bobin talenat pohvalio je i veliki Tom Džons. Bilo je to na početku Stefanovićeve karijere, kada je pevao u hotelu "Karlton" u Kanu.

- Nisam znao da me sluša Tom Džons, koji je bio veliki pevač, ali i moj idol - ispričao je pre tri godine u intervjuu za naš list Boba. - Slušao me je prethodne večeri, prišao mi je i pohvalio me. Rekao mi je da bih sigurno bio Tom Džons da sam rođen na nekom drugom mestu. To smatram najvećim komplimentom koji sam ikad dobio.

Slika

Kreativnost i talenat Stefanović nije ispoljavao samo kroz muziku, već i kroz slikarstvo. Sve ono o čemu je pevao, nalazilo se i na njegovom slikarskom platnu. Bečki Institut za ljudske glasove svrstao je Bobu među pet najraskošnijih glasova u svetu. Pevao je na nekoliko jezika, ali o inostranoj karijeri nije maštao, jer, prema sopstvenom priznanju, nije mogao da živi bez svoje ulice, porodice i prijatelja. Nije žalio ni za prohujalim vremenima.
- Mislim da su sva vremena lepa i ne želim da dajem prioritet svom vremenu - govorio je Stefanović. - Svako vreme ima neku svoju lepotu, ali, i probleme. Reklo bi se, svako vreme ima svoje breme. Možda je moja mladost bila samo malo više romantična.

Boba je više od decenije držao školu pevanja i evergrina, iz koje su izašli Vlado Georgiev, Ceca Slavković, Filip Žmaher... Iza sebe je ostavio suprugu Zoricu i tri ćerke.



Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezda  |  Poslato: 25 Sep 2015, 17:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Životna priča Olivere Katarine: Fatalna Srpkinja bacala muškarce na kolena! (FOTO, VIDEO)

Temperamentna i fatalna diva bivše Jugoslavije, jedinstvena Olivera Katarina, iza sebe ima zadivljujuću životnu priču na kojoj mogu da joj pozavide i mnoge svetski poznati dame

Slika

Jedna od malobrojnih diva bivše Jugoslavije koja je uspela da ispuni san o svetskoj slavi, čuvena Olivera Katarina, opstala je uprkos svim preprekama i osporavanjima, a danas više nego ikad uživa poštovanje i naklonost publike.

Temperamentna i fatalna diva bivše Jugoslavije, jedinstvena Olivera Katarina, iza sebe ima zadivljujuću životnu priču na kojoj mogu da joj pozavide i mnoge svetski poznati dame. Često osporavana i zabranjivana, poznata umetnica vraćala se pred publiku nalik feniksu. Olivera je rođena 5. marta 1940. godine u porodici Petrović, u Beogradu, piše Story.rs.


Odigrala je preko trideset uloga na filmu i sarađivala sa najpoznatijim filmskim rediteljima poput Šamonija, Brekstona, Miće Popovića, Saše Petrovića, Matsona... Jedna od njenih najznačajnijih uloga s početka karijere bila je ona u ostvarenju Saše Petrovića "Skupljači perja" iz 1967. godine. Film je dobio Oskara, a njoj su se otvorila vrata naše i svetske kinematografije. Posle decenija medijske i profesionalne izolacije, vratila se na veliko platno ulogom u filmu "Čarlston za Ognjenku" Uroša Stojanovića. Nakon burnih godina, privatnih uspona i padova, Olivera se danas s istim osmehom na licu i setom seća svog bezbrižnog odrastanja u Beogradu.



Kako kaže, bile su to godine velikog siromaštva, ali ljudska toplina i drugarstvo nisu nedostajali. Katarina ne krije da je od najranijeg detinjstva pokazivala svoju ljubav prema umetnosti i javnim nastupima.

"Scena me je oduvek privlačila, pa sam u osnovnoj školi počela da igram balet. Tata je bio užasnut jer je to tada bila sramna profesija. Jednom sam dobila ulogu Pahuljice u predstavi "Pepeljuga". Silno sam patila što nisam igrala Pepeljugu, znala sam ceo tekst i nijednu probu nisam propustila. Devojčica koja je trebalo da glumi Pepeljugu nije se pojavila na premijeri, pa su mi dali njenu ulogu i tako sam postala glumica", priča Olivera koja je po završetku osnovne škole upisala gimnaziju, a tada se prvi put i zaljubila. Njena prva ljubav bio je poznati vaterpolista Milan Muškatirović Gale, s kojim je provela nekoliko godina.


Imala je strogog oca i morala je da dolazi kući čim padne mrak, jer je u suprotnom bila strogo kažnjavana i to tako što je čučala u ćošku dok ga ne zamoli za oproštaj. Pošto je, kaže, u mladosti bila nepokorna i tvrdoglava, stalno je s ocem dolazila u konflikt.

"Galeta, čuvenog vaterpolo golmana Milana Muškatirovića, upoznala sam sa četrnaest godina na igranci. To je bila ljubav na prvi pogled. Svakog dana čekao me je ispred škole i pratio do kuće, gde smo se teška srca razdvajali. Za našu ljubav znala je čitava škola, a kasnije i ceo Beograd. Kada je otac čuo za to, dobro se raspitao o mladiću s kojim se zabavljam i ućutao. Iako mu se Gale dopao, pa mi više nije zabranjivao da izlazim, nikada ga nisam dovela kući", priseća se umetnica svoje prve ljubavi, a po očevoj želji, Olivera se posle gimnazije protiv svoje upisala na Pravni fakultet u Beogradu, ali u tome se nije pronašla.

Slika

"Nikada sebe nisam mogla da zamislim kao sudiju ili advokata, pa sam posle dva meseca studiranja pobegla u Pariz. Otac mesecima nije bio kod kuće jer je plovio Dunavom, a majka je, posle dugih razgovora, stala uz mene, spakovala mi pun kofer hrane i u rukavicu mi ćušnula nešto novca da mi se nađe. Mislila sam da ću brzo naučiti jezik i upoznati grad u koji su se zaljubljivali svi umetnici, ali pomalo sam se razočarala. Lutala sam po hladnom Parizu, od adrese do adrese, a onda me je drugarica preporučila svojoj gazdarici, udovici sa dva sina, koja je živela blizu Trijumfalne kapije", seća se Katarina.


U Parizu je radila od šest ujutru do dva po podne i posle godinu dana takvog života vratila se u Beograd. Dok je živela u Parizu, bila je jako upadljiva zbog svoje lepote i držanja, što je bilo veoma opasno. Ljudi su stalno nasrtali na nju, ali nikada nije imala većih neprijatnosti. Tada joj se ozbiljno udvarao jedan riđ i vrlo zgodan monarh, čije ime nikada nije obelodanila jer je i danas kralj jedne države. Ipak, nije uspeo da je osvoji jer je bila zaljubljena u Milana - Galeta Muškatirovića.

Po povratku iz Pariza upisala je Pozorišnu akademiju i razišla se sa Galetom jer je imala osećaj da je on sputava. Bio je mnogo ljubomoran i nije mogao da podnese ljubavne scene koje su neke uloge podrazumevale, zbog čega se i završila njihova dvogodišnja ljubav.



Akademiju je upisala u klasi profesorke Ognjenke Milićević, zajedno sa Petrom Kraljem, Stanislavom Pešić, Milenom Dravić, Brankom Zorić... Već na drugoj godini sudija, 1962. dobila je stalni angažman u Narodnom pozorištu. Igrala sam naslovnu ulogu u "Koštani". Posle premijere osvanuo je tekst mladog kritičara Vuka Vuča, koji je za nju napisao da je "milolika priučena balerina". Toliko ju je pogodila ta rečenica da ga je, prvom prilikom kada ga je srela u Klubu književnika, ošamarila.


Nastalo je opšte ludilo, pljuštale su šaljive dosetke, atmosfera je postajala sve zagrejanija i u jednom trenutku on ju je iznenada upitao: "Da li biste postali moja žena?" Ostala sam bez reči, a svi glumci već su nazdravljali budućim mladencima. Ipak, bila je zadovoljna jer je čoveka koji joj se podsmevao naterala da je poštuje.

Tada je imala dvadeset godina. Njih dvoje, obučeni u crno, našli su se pred matičarem. U to vreme, Vuk je četiri godine bio u vezi sa Dagmar Stojanović, što Olivera nije znala. To ju je osvestilo, zaplakala je i promrmljala kroz suze da ga ne poznaje i ne voli. Poželela je da što pre pobegne, ali je u tom trenutku zazvonio telefon, a na drugoj strani žice je bio njen otac. On je urlao i pretio da će je se odreći jer je izazvala tragediju.

Slika

"Naime, Miloš Žutić, inače godinama zaljubljen u mene, pokušao je da se otruje kada je čuo da sam se udala, a otac je tvrdio da će me ubiti ako mu se nešto desi. Osetila sam se krivom, zgrabila kaput i pobegla, ali takav osećaj slobode više nikada nisam doživela. Otišla sam kući, a otac mi je, čim me je ugledao, lupio šamar rekavši da sam obrukala kuću Petrovića i kako mi tu više nije mesto. Našla sam se na ulici i krenula ka Narodnom pozorištu, gde me je našao Vuk, očajan i osramoćen što mu je mlada pobegla. Nisam imala kud, pa sam mu se postiđena vratila. Naš brak nije funkcionisao, svađe su bile normalna stvar i on je sve više pio, a ja bivala sve očajnija. Nakon dve godine zajedničkog života, dok je Vuk bio u vojsci, odlučila sam da ga napustim. Kada sam mu to saopštila, skuvao je litar kafe i pustio gramofon. Satima smo sedeli uz Antonijev Adađo, plakali i opraštali se", otkriva nekada uspešna glumica.


Posle razvoda, Olivera nije mogla da se vrati kod roditelja, pa je od honorara koji je dobila za film "Dobra kob" iznajmila garsonjeru. Iako je u to vreme već bila poznata glumica, odjednom više nije bila po volji pozorišnim moćnicima.



"Mira Trailović je često bila ozbiljna prepreka mojoj pozorišnoj karijeri. Nudila mi je komade na čitanje i obećavala uloge, ali kasnije ih je dodeljivala drugim glumcima. Štampa je stala na moju stranu, ali i neke kolege koje su smatrale da sam nepravedno oštećena. Dok je ležala u bolnici, Mira me je pozvala i zamolila da joj oprostim. Međutim, tu nije bio kraj mojim nevoljama. Posle mog dolaska sa Kanskog festivala, odstranili su me iz Narodnog pozorišta i presudili mi otkazom bez ikakvog obrazloženja. Ceo Radnički savet pobunio se zbog toga, ali ja sam ipak napustila pozorište", seća se Olivera.

Ona je posle toga uporno pokušavala da u Avala filmu dođe do neke uloge. Trinaest puta bila je pozivana na probna snimanja i odbijana. Sa dvadeset i dve godine fatalno se zaljubila u Ratka Draževića, direktora Avala filma.


"I Ratka sam prvi prut srela u Klubu književnika. Sedela sam sa Mirom Trailović i ona mi je objasnila o kome je reč. Savetovala mi je da mu priđem i otvoreno ga pitam zašto me ne angažuju, pa sam energično ustala i prišla njegovom stolu. Pružajući mu ruku, drsko sam rekla: "A vi ste taj čuveni švaler zbog kojeg me odbijaju u Avala filmu? Ponudio mi je da s njim popijem kafu i ja sam pristala. Oči su mu bile krupne i crne, a iz njih je sijala beskrajna nežnost. Rodila se velika ljubav", kaže Olivera. S njim je provela sedam godina i živela na visokoj nozi u Parizu, Milanu, Rimu... On je stvarao njenu karijeru. Ipak, napustila ga je jer nije želeo da se ostvari kao majka, hteo je da se glumica posveti samo karijeri i da postane najveća svetska zvezda.

Slika

"Govorio je da majčinstvo nije za mene jer svaka žena može da rodi, ali ne može da postane Olivera. Spakovala sam kofere i iz Rima pobegla za Beograd, a on je tada počeo da pije i alkohol meša sa sedativima. Došao je za mnom u Srbiju i otišao u moju vikendicu u Sremčici. Petnaest dana sedeo je tamo, pio i čekao me sa napunjenim pištoljem. Do mene su stigle glasine kako namerava da me ubije. Pronašla sam ga i besno zaurlala na njega: "Nisi hteo mog sina i moraš da budeš kažnjen za to!" Posle toga pustio me je da odem", iskrena je Olivera koja je svog drugog supruga, potpredsednika Beograda Miladina Šakića, poznavala još od rane mladosti. Njegovi prijatelji jednom su je nazvali, rekli joj da je on na samrti i kako želi da je vidi.


"Da bih se uverila u to, otišla sam do njegovog stana. Dobio je penicilinski šok i ležao nepokretno na krevetu, a kada mu se stanje popravilo, otišla sam kući. Posle toga želeo je da se revanšira i pozvao me je na ručak. Izašla sam s njim iz inata Ratku koji me je smrtno uvredio. Miladin mi se danima udvarao i slao mi pisma u kojima je pisao kako mu je najveća želja da sa mnom ima sina. U to vreme majka mi je umrla i bila sam očajna. Svake noći, tačno u ponoć, posećivala sam njen grob u Dobanovcima. Jednom prilikom, dok sam klečala nad majčinim spomenikom, čula sam njene reči upućene meni: 'Uzmite se, imaćete sina' ", govori umetnica koja je ubrzo uzela majčino ime i udala se za Miladina s kojim je dobila sina Maneta.

"Posle godinu dana braka, ostala sam u drugom stanju. U trideset prvoj godini dobila sam sina i mojoj sreći nije bilo kraja, ali ona nije dugo trajala. Kada je Mane imao samo sedam meseci, njegov otac doživeo je tešku saobraćajnu nesreću, a s njim u kolima bili su Branko Pešić i Simo Zatezalo. Miladin je zadobio dve frakture lobanje, unutrašnje krvarenje... Svakodnevno sam ga obilazila dok je ležao nepokretan u bolnici i nekoliko godina posle nezgode ipak je preminuo", setno priča Olivera.

Slika

Ostala je sama sa sinom, a sve što bi počela da radi, na neki način bilo bi stopirano. Početkom rata, kada nije bilo šanse da preživi od penzije koja je iznosila jednu marku, otišla je sa sinom u Ameriku. Mane je u Njujorku napustio školu koju je napustio kako bi počeo da radi kao konobar u kafiću. Oliveri je najteže bilo to što je Mane morao da ispašta zato što je sin Miladina Šakića i Olivere Katarine. Odlučila je da proda stan od sto pedeset kvadrata kako bi mu omogućila bolji život. Po završetku slikarske Akademije, izrazio je želju da ode u Španiju, govori Olivera čiji se sin nakon studija u Madridu vratio u Beograd.


"Nisam posesivna majka i mislim da će moja buduća snajka to uvideti jer ću se skloniti i učiniti sve da oni budu srećni. Bila bih veoma radosna da doživim da postanem baka. I srce i dušu bih mu dala, ne bih bila od onih baka koje ne žele da učestvuju u čuvanju unuka, već bih mu se posvetila u potpunosti", govori glumica koja priznaje da nakon smrti svog supruga nije srela muškarca koji bi zavredeo njenu pažnju.

"Volela sam izuzetne ljude pa mi Bred Pit, kada ga uporedim s njima, izgleda kao devojčica. Oni su bili zgodni, muževni, visoki, pravi divovi, a ja sam se pored njih osećala kao prava devojčica i žena. Imala sam udvarača, ali niko nije zavredeo moju pažnju. Da mi je srce za nekim zadrhtalo, sada ne bih bila sama. Lično sam se odlučila na samoću, nisam želela da s nekim budem polovično u vezi", zaključuje Olivera Katarina, jedna od najfatalnijih Srpkinja prošlog veka.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezda  |  Poslato: 19 Feb 2017, 21:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna od najljepših žena bivše Jugoslavije pred kojom je klečao Salvador Dali (VIDEO)

Slika

Bila je jedna od najljepših žena u bivšoj Jugoslaviji, a ostala zapamćena i kao “jedina žena pred kojom je klečao Salvador Dali” nakon koncerta u Parizu, jer je bio oduševljen njenom ljepotom i glasom.

Važila je za jednu od najfatalnijih Srpkinja prošlog vijeka. Glumica i pjevačica sada ima 75 godina. Bila je “zabranjena” i zaboravljena 30 godina.

Olivera Katarina, odnosno Vučo, rođena je 5. 3.1940. u porodici Petrović u Beogradu, dva puta se udavala, a ime Olivera Katarina je izabrala po majci.

Studirala je na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Svoju pozorišnu karijeru kao student počela je glavnom ulogom u Narodnom pozorištu u predstavi “Koštana”. Postala je supruga tadašnjeg pozorišnog kritičara Vuka Vuča.

Igrala je u desetak domaćih i isto toliko inostranih filmova. Za film “Goja” nagrađena je na filmskim festivalima u Moskvi i Veneciji, a njena najpoznatija uloga je u filmu “Skupljači perja” (1967) Aleksandra Saše Petrovića, koji je nagrađen na filmskom festivalu u Kanu. Ovaj festival je zatvorila koncertom na kome su pored nje pjevale i Nana Muskuri i Dajan Vorvik.


Glumila je u filmovima Puriše Đorđevića, Miće Popovića, Soje Jovanović, Đorđa Kadijevića… Kod inostranih režisera igrala je u filmovima Đanfranka Parolinija, Alberta Latuade, Majkla Armstronga, Konrada Vulfa…

Kao interpretator izvornih narodnih pjesama i ciganskih romansi održala je više od stotinu koncerata širom svijeta, snimila je singl i LP ploče sa srpskom, ciganskom, grčkom, indonežanskom i crnačkom muzikom. Pjevala je kompozicije Enja Morikonea, Šarla Demona, Doma Suzukija, Mikisa Teodorakisa, Kornelija Kovača…

U čuvenoj francuskoj “Olimpiji” održala je 72 uzastopna koncerta kojima su prisustvovale sve vodeće francuske zvijezde filma i muzike toga vremena.

Olivera Katarina je ostala zapamćena i kao “jedina žena pred kojom je klečao Salvador Dali” nakon njenog koncerta u Parizu, budući da je bio oduševljen njenom ljepotom i glasom.

Nezaboravni su njeni snimci izvornih narodnih pjesama: “Alaj mi je večeras po volji”, “A što ti je, mila kćeri”, “Đelem, đelem”, “Verka kaluđerka”, “Niška banja”, “Crvena jabuka”, “Evo banke, cigane moj”… Pjevala je šansone i pop muziku: “U ime ljubavi”, “Ljubav (Sedim u jednom pariskom lokalu)”, “Pričaj mi o ljubavi”, “Budi moj”, “Nikad ne zaboravi dane naše ljubavi”, “Nije to, ljudi, istina”, “Šošana”…




Autor je zbirke pjesama “Beli badnjaci” i zastupljena je u Antologiji pjesama o Kosovu. Napisala je memoarsku prozu pod nazivom “Aristokratsko stopalo”.

Iz braka sa Miladinom Šakićem ima sina Maneta, koji je slikar i nekoliko godina je živio u Madridu, a danas živi i radi u Beogradu.


banjalučanke

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 28 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker