Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:42


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Da se prisetimo naših velikih zvezda  |  Poslato: 05 Maj 2012, 07:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jel se sećate: Olivera Katarina

Resized Image - Click For Actual Size

Niko ne može da se pohvali biografijom kao Olivera Katarina, glumica i pevačica raskošne lepote i talenta kojoj su se divili Brižit Bardo, Anuk Eme, Alen Delon, Žilber Beko, Mišel Morgan. Njenu karijeru ispisali su usponi i padovi, bila je velika zvezda pariske „Olimpije”, u kojoj je nastupila čak 72 puta, a u svojoj zemlji bila je osporavana, pa i nepoželjna.

Junakinja filma „Skupljači perja”, doživela je da pred njom kleči Salvador Dali, ali i da u svojoj zemlji nastupa u adaptiranim štalama. Udavala se dva puta, a zbog velike ljubavi odbila je silne ponude iz inostranstva.

Posle tri decenije tišine, ponovo se vratila na našu scenu veličanstvenim koncertom u Centru „Sava” i ulogom u filmu „Čarlston za Ognjenku”. A onda je opet utihnula. Našli smo je uzbuđenu zbog izložbe njenog sina Maneta:

— Napisao je i dramu „Besmrtnici”, o majoru Gavriloviću — rekla je Olivera i dodala da se za nju i njen koncert za sada „ne otvaraju kase”.

Resized Image - Click For Actual Size

— Moji fanovi nabavili su moje filmove snimljene u inostranstvu, sada se titluju, neke od njih ću i ja videti prvi put. Radujem se što će svi imati prilike da vide spot u kome pevam muziku Morikonea na engleskom jeziku — ispričala je Olivera, pevačica čuvenih pesama „Đelem, đelem”, „Niška banja”, „Verka kaluđerka”...


Pulsonline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo velikih estradnih zvedi  |  Poslato: 05 Maj 2012, 07:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Jel se sećate: Snežana Jandrlić

Slika

Pevačku karijeru počela je u rok operi „Isus Hristos super star”, nastavila je u grupi „Suncokret” s Borom Čorbom, bila deo „Ranog mraza”. Pre nego što će se povući, nastavila je solo karijeru pesmama „Prevari večeras svoje društvo sa mnom”, „Iz unutrašnjeg džepa”, „Bilja”.

[img]— Snimiti gomilu ploča nije poenta, poenta je ostaviti nešto što se pamti — rekla nam je Snežana Jandrlić, pevačica čije će se pesme „Moje bube” i „Prvi sneg” sigurno još dugo pamtiti. Pevačku karijeru počela je u rok operi „Isus Hristos super star”, nastavila je u grupi „Suncokret” s Borom Čorbom, bila deo „Ranog mraza”. Pre nego što će se povući, nastavila je solo karijeru pesmama „Prevari večeras svoje društvo sa mnom”, „Iz unutrašnjeg džepa”, „Bilja”.

— Danas se bavim makrobiotikom, radim makro-vege ketering, a održavam i predavanja i seminare na temu kvalitetnijeg življenja i samoosvešćenja — objasnila je zašto je nema u muzici.

— Imala sam restoran „Prirodu”, u kome su održavani seminari makrobiotičkog načina života i gde su ugošćena mnoga velika svetska imena. Muzika je deo moga bića, i ako dobijem neku interesantnu ponudu, s velikim zadovoljstvom upustiću se u tu avanturu.[/img]

Slika


Pulsonline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo velikih estradnih zvedi  |  Poslato: 13 Maj 2012, 21:10
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
BISERA VELETANLIĆ, UMETNICA

Bisera: Sara Von je htela da me vodi u Ameriku

Nastup legendarne džez heroine Sare Von u Beogradu izazvao je veliko interesovanje. Dolazili su ljudi iz Mađarske, Rumunije, Bugarske... Našla sam se zajedno sa njom na sceni i, kada je čula moj glas, Sara mi je kazala: “Pa šta ćeš ti ovde, hajde sa mnom u Ameriku.” Zahvalila sam se na komplimentu i uzvratila pitanjem: “Zašto, kada tamo ima na hiljade pevača koji su bolji od mene?” Počela je da se smeje i glasno uzviknula: “Pobogu, nijedan beli. Beli ljudi ne umeju da pevaju kao ti... zapamti to.” Pomislila sam da nije loše biti velika džez zvezda u Americi, ali tada mi je Beograd bio već toliko u srcu da nisam mogla da ga napuštam - započinje svoju ispovest za „Blic nedelje“ Bisera Veletanlić.

Slika
Bisera Veletanlić: Dok su drugi muzičari od honorara kupovali automobile, ja sam kupovala opremu

Svi zajedno u hor

Na lutriji istorije moja porodica je sredinom prošlog veka odlično prošla. Iz vihora i strahota Drugog svetskog rata moji roditelji su izašli čitavi sa dve ćerke. Zagreb je prvi grad koji sam u životu srela, ali detinjstvo sam provela Sisku odrastajući uz svoju sestru i najbolju prijateljicu Senku. Događalo se da se noću probudim i vidim Senku kako sluša neku afričku džez stanicu na bež minijaturnom „telefunken“ radio-aparatu. Naši roditelji su voleli da zapevaju, često i u duetu, pa je muzika u našoj kući bila najlepši i najubedljiviji životni začin. Sve četvoro smo pevali u horu Radničkog kulturno-umetničkog društva Rafinerije nafte u Sisku gde je, inače, moj otac bio zaposlen. Nije bilo puno para, ali smo se divno družili na putovanjima po Jugoslaviji o okolnim zemljama. Bez neke naročite presije i obaveze muzika je postala značajan deo mog života, a scena mesto na kojem umem i mogu da delim emocije sa publikom.

Sa pauze za doručak u novi život

Slika
Život na sceni

Krenula sam u Srednju ekonomsku školu u Zagrebu jer se tada muzika tretirala tek kao divan hobi. Moji su želeli da imam neko regularno dnevno zaposlenje kao i većina prosečnih a srećnih Jugoslovena. Život bez muzike nisam htela da zamišljam pa sam u srednjoj muzičkoj školi učila violinu i solo pevanje. Scenu sam u Zagrebu iznova pronašla na školskim priredbama i igrankama. Prijalo mi je to uzbuđenje sekund pre izlaska pred publiku. Posle mature mama mi je našla posao u Dekanatu na zagrebačkoj Šalati. Baš kao i svaka službenica bila sam uredna i tačna čitavih sedam dana. Nisam mogla ni želela da se pomirim sa idejom da će moj život biti mapiran tom rutinom koju sam proizvela u prvoj nedelji na poslu. Osmog jutra sam stigla na posao, otišla na pauzu za doručak, a zatim i u novi život. Ispunjen muzikom, emocijom, dobrim provodom, ali i rizikom i neizvesnošću.

Slika
U društvu sestrića i najdivnijeg mladića u Beogradu: Bisera i Vasil

Majčina smrt emotivni šok

Senka mi je mnogo nedostajala pa sam odlučila da odem kod nje u Beograd. Uživale smo zajedno i često bile i društvu odličnih muzičara. Bila sam skroz euforična na probama sa bendom Džez saksofoniste Jovana Maljokovića. Njima je trebala ozbiljna pevačica pred odlazak na turneju po američkim džez klubovima u Nemačkoj, a ja sam želela da svetu predstavim svoj talenat i spsobnosti. Onda je stigla vest iz Zagreba da se mama mnogo razbolela. Bila je dijabetičar i nije bila spremna da godinama zavisi od injekcija insulina. Brzo smo je izgubili i zajedno sa Senkom prošla sam kroz težak emotivni i psihološki šok. Bio je to kraj vere u bezbrižnost u mom i Senkinom životu. Na trenutak je naša porodična tragedija prekinula “film” mojih želja i ambicija. Ispred mene je bilo mnogo životnih raskrsnica, a ja sam jedino želela da se bavim muzikom u društvu kvalitetnih muzičara. Iz ponovnog pokušaja uspela sam da odem u Nemačku.

Slika
Nikada nije glumila zvezdu već umela da zabavlja društvo

Na sceni sa soul braćom

Ameri sa vojnom službom u Nemačkoj, “opasno” su se razumeli u muziku. Kod njih nije prolazilo “pevušenje i recitovanje”. Suol, evergrin, deonice iz mjuzikla... sve su znali. U sedam godina provedenih u Nemačkoj pevala sam sve žanrove i uvek se trudila da zvučim bolje od originala. Savladavala sam “kilometarske” tekstove soul hitova koji su samo na površno slušanje isti i zahtevaju mogućnost situacione improvizacije. Svi su na tim turnejama po Nemačkoj, američkim dolarima kupovali automobile, a ja vrhunsku muzičku opremu. Umela sam sa ogromnom slušalicama na ušima da zaspim jer sam svaki tren koristila da što bolje čujem i stvaralački savladam sve pesme koje su se nalazile u mom programu. Bio je specifičan fakultet koji sam u Nemačkoj završila. Umela sam interpretacijom da dovedem Amerikance na scenu. Oni afričkog porekla su mi govorili da sam “njihova” i opušteno igrali i pevali sa mnom na sceni. Ljudi iz benda su se hvatali za glavu i govorili mi da je to najveći kompliment koji u karijeri mogu da dobijem. Stvarno mi se činilo da skačem po oblacima.

Slika
Sa Sedmoricom mladih u zabavnom televizijskom formatu

Povratak velikoj ljubavi Beogradu

Beograd mi je mnogo nedostajao. Zapravo ljudi u njemu. Ta toplina i specifičan duh, radost druženja. Kvalitetna muzika se tada podrazumevala u gradu. Umela sam na par dana avionom da skočim do Beograda samo da se vidim sa prijateljima, udahnem proleće u njemu koje miriše kao nigde na svetu. Nisam bežala od naglih emotivnih reakcija u životu pa sam jednog popodneva u Nemačkoj odlučila da kupim avionsku kartu u jednom smeru. Ovako luda kakva sam, za čas sam zatvorila sva vrata kroz koja bi eventualno mogla da se vratim karijeri u inostranstvu. Srce mi je lupalo kao bubanj u afričkim plemenima kada sam stigla u voljeni grad. Verovala sam da vraćam svoj život tamo gde istinski pripada. Pesma Arsena Dedića “Ne plači” na Beogradskom proleću, pa kompozicije Kornelija Bate Kovača... nagrade na festivalima zabavne muzike u Opatiji, Zagrebu, Splitu otvorile su mi prostor za komunikaciju sa publikom, što mi je od početka bilo najvažnije... Uvek sam pevala samo ono što sam osećala i to je publika prepoznavala. Nikada nisam izigravala zvezdu, niti sam umela da se guram sa polusvetom na estradi, zato me moj Beograd često nije pazio i mazio. Prošlog decembra su ljudi u Kolarcu pevali sa mnom kao da smo vežbali danima. Pratio me je perfektan bend Vasila Hadžimanova, jednog od najdivnijih beogradskih mladića. Umalo se nisam srušila od naleta emocija, ali svi smo dugo uživali.

Haljina - kao sa robije

Slika
U bogatoj karijeri Bisera stekla mnogo vrednih nagrada

Điđa Karanović je poznavao moju sestru Senku u momentu kada sam se vratila iz Nemačke pa mi je dao manju ulogu u seriji “Grlom u jagode”. Svi su se tada čudili kako savršeno plešem, a meni je to bilo najnormalnije jer sam gledala Amere kako pale podijum za igru svojim akrobacijama. Nastavila sam svoju glumačku karijeru u Karanovićevom filmu “Sjaj u očima” za koji sam otpevala naslovnu temu. Reditelj me je obukao u haljinu duvan boje sa nekim notama preko nje. Izgledala sam kao da sam utekla sa robije, ali šta ću prihvatila sam se uloge i nema mrdanja. Rekla sam mu “Pa obući ću se sama, samo da ovo skinem” on se samo nasmejao i rekao da moram da nosim tu haljinu.

Lokator

Bombardovanje 1999. godine sam preživela sasvim slučajno. U podzemnoj garaži zgrade u kojoj sam živela MUP je skladištio cisterne pune goriva. Polako se broj stanara smanjivo kako se bombardovanje nastavljalo sve dok nisu pogodili zgradu MUP-a u Ulici kneza Miloša. Tada sam shvatila da mi je život bukvalno na lutriji i otišla kod kumova na drugi kraj Beograda. Kada je bomba i tamo pala u komšiluk, počeli su da me zovu “lokator”.


Blic

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo velikih estradnih zvedi  |  Poslato: 08 Jul 2012, 19:26
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Sećanje na Carevca

Bard srpskog melosa, Vlastimir Pavlović Carevac, dobio monografiju u izdanju Zavoda za udžbenike. Opsela ga je narodna muzika, a on nju zauzvrat proslavio. Delo zapisano u vremenu

Slika
Vlastimir Pavlović Carevac

POSLEDNjI romantik narodne muzike, bard srpskog melosa, Vlastimir Pavlović Carevac, dobio je - zasluženo, „Od zlata gudalo“, istkano od reči, slika, nota... sabranih u istoimenoj luksuznoj monografiji (u izdanju Zavoda za udžbenike). „Gudalo“ su kao omaž Carevcu priredili Nikola Rackov, Branko Belobrk i Ivo Cenerić, a rečima punim ljubavi i poštovanja prema legendarnom muzičaru pozlatili su ga mnogi (etno)muzikolozi i poštovaoci dela poznatog violiniste i dirigenta.


Gotovo pola veka je minulo od kada je, januara 1965, zauvek zamukla njegova violina... A svirala je, do tada, baš svuda - na televiziji, radiju, koncertnim podijumima i u malim kafanama periferije.

- Koji kraj najviše volite? - pitali su ga.

- Čuburu!

- Zašto?

- Čini mi se da nikad nisam padao u takav sevdah kao u malim čađavim kafanama ovog kraja, koliko puta sam dočekao zoru u „Kičevcu“ i „Sokolcu“ svirajući ozarenim licima zidara, dimničara, kočijaša, bifedžija... Kad umrem recite: „Carevac je odsvirao“. Samo to. Ne volim govore i nekrologe.

Tako je i bilo. Orkestar od deset violina je za kovčegom, dok su se prsti ledili i drhtali, poslednji put tada svirao Caru, Vlastimiru Pavloviću, najboljem muzičaru, poznavaocu narodnog melosa, članu Komunističke partije od 1919, partizanu iz 1941, logorašu s Banjice i Dahaua, večitom borcu i stvaraocu bez odlikovanja... Tim rečima je poslednju „muzičku pratnju“ za velikana i „poslednjeg pravog beogradskog boema“ opisao Saša Marković.

POSLEDNjI ROMANTIK

- UVEK je bilo pravo uživanje slušati ga. Razigra srce kolom, rastuži ga tužnom pesmom. On se muzici predavao celim bićem. I tada, dok je svirao, ili pratio pevača, on je postajao rapsod. Predvodio je svoje oduševljenje i uvek pri sviranju nasmejane muzičare. Bio je to jedan od poslednjih velikih romantika narodne muzike. Zato Carevčevu umetnost treba ceniti kao i svaku veliku umetnost, jer ona ima sva njena bitna obeležja; data je čoveku od čoveka sa odnegovanim estetskim senzibilitetom te ga čini boljim, plemenitijim, uzvišenijim, poetičnijim. Šteta je što oni koji su nekada snimali zvuk Carevčeve violine nisu sa više pažnje i brige sačuvali veći broj njegovih snimaka i njegovog orkestra, da bi se na njima učile generacije sviranju i pevanju narodne muzike u čistom, nepatvorenom obliku - piše Dušan Plavša, dugogodišnji muzički urednik Radio Beograda.

- Carevac je bio pojam i mit dok je bio živ, dok je sa njegove violine strujao životni dah narodne muzike - zapisao je Dušan Plavša, muzikolog, pijanista i muzički kritičar. - Da li je on bard ili rapsod svoga naroda? I jeste i nije... Jer u doba masovnih medija, radija, televizije, proizvodnje gramofonskih ploča, u takvim uslovima biti „narodni umetnik“, to već zahteva artizam, znanje zanata, profesionalizam. Takav tip „narodnog umetnika“ kakav je bio Carevac, ne mora biti „čovek iz naroda“, ali mora biti talentovan da oseti biće, dušu narodne umetnosti.

A Carevac je to još kako znao. I osećao. A pritom bio i taj „čovek iz naroda“.

Bio je, s početka prošlog veka, dečak koji je, čuvajući stada ovaca na proplancima, slušao pesme pastira i pokušavao da od kukuruzovine izdelje nešto što bi imalo vlati i ličilo na violinu... Noću dugo nije mogao da zaspi preslišavajući se svih pesmica i melodija koje je do tada čuo. Izjutra bi nekom tamo šaptao o jedinoj želji da ima violinu, da svira. Nije smeo da moli oca - neumoljivog u želji da mu sin upozna mukotrpan seljački rad, ali i da se školuje, da bude dobar đak i još bolji činovnik... samo da bude „gospodin“.

Dečak, sin seoskog delovođe, rođen 1895, nije postao „gospodin“. Postao je Car.

Postao je to još onog dana kada je seoski uča doneo njegovoj kući gramofon s velikom trubom i ručkom kojom se navijao feder da okreće ploču. Mali Vlastimir pevao je uz muziku sa gramofona. A učitelj je sav srećan preporučivao njegovom ocu da ga da u bogosloviju. Samo pop može imati takav glas i takav sluh.

Tako piše Marković o tom diplomiranom pravniku koji je mogao raditi stotinu poslova u kojima nema muzike. Da je hteo. No nije hteo, na sreću svih koje je zabavljao bez predaha, obuzet svojim strunama, „posednut“ muzikom iz naroda.

Jedina ploča njegovih interpretacija izašla je devet godina posle njegove smrti. Nijedna muzička škola ne nosi njegovo ime. Kao da je zaboravljen... - navodi dalje Saša Marković, i konstatuje:

„Ali, Carevac se ne može zaboraviti... Kad god se približava zima, osete vetrovi i snegovi nastupajućeg januara, jave se uspomene na velikog barda narodne muzike Vlastimira Pavlovića, koga su odnele košave desetog dana jednog snežnog januara, i rodi se želja da tog dana svi ciganski orkestri koji najbolje osećaju veličinu violinske melodije, cele noći sviraju samo „Svilen konac“, onaj pravi, Carevčev...“.

U velikoj, gotovo pobožnoj ljubavi koju je gajio prema narodnoj muzici, zaokupljen jakim osećanjima za pevanje i sviranje, uspeo je da ovu muziku uzdigne do osobene lepote. Tako piše o Carevcu etnomuzikolog Dimitrije Mikan Obradović, koji kaže: - Tako, slušajući narodnu muziku, mi ne shvatamo u prvi mah da je pred nama umetničko delo jedne skladne, prefinjene duše. Neko će to zvati prava narodna muzika, a neko muzika Vlastimira Pavlovića Carevca. Carevac je govorio da melodija oživi samo ako je dušom i merom otpevana odnosno odsvirana. Otuda i ona priča njegovih muzičara da Car govori violinom, saopštavajući duboke tajne svoje muzike.

Mnogi će reći: Carevac je neponovljiv, najveći. Možda je tako. Ali je sigurno da govor kojim je pevao i svirao ostaje putokaz kako treba voleti i davati.

Vlastimir Pavlović, violionista, šef orkestra, pedagog, nevidljive crteže svoje duše uneo je u našu svest. Opsela ga je narodna muzika, a on nju zauzvrat proslavio.

Njegovo delo je zapisano u vremenu.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo velikih estradnih zvedi  |  Poslato: 08 Jul 2012, 21:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Boba Stefanović - Večiti dečak sa Čubure

Pevač Boba Stefanović pola veka na srpskoj i jugoslovenskoj sceni. Zlatnu karijeru obeležila pesma “Obriši suze, draga”, koja je kvasila lica generacijama. Maramice su i dalje u modi, a i suze su O.K.

Slika

POČEO je u “Zlatnim dečacima”. I ostao večiti dečak. Sa zlatnom karijerom. Dugom pola veka. Njegova pesma “Obriši suze, draga” kvasila je lica mnogih generacija. Maramice su i dalje u modi. A i suze su O.K.

O Bobi Stefanoviću je reč. Rok i pop-pevaču, bez roka trajanja. Rođen 1946. godine na Čuburi, sada živi na Zvezdari u Beogradu. Pod sjajem zvezda jedne, vrele noći razgovarali smo u njegovom stanu o 50 godina zlatne karijere.


A, počeo je da peva slučajno. Na moru, da bi se dopao jednoj devojčici. Dopalo se devojčici, ali i drugima. I vrlo brzo nametnuo se posebnim stilom i glasom. I baš u vreme kada je u Beograd stigla prva ploča Elvisa Prislija, Boba Stefanović je dobio prvi angažman u klubu “Euridika”. A onda su počeli da stižu pozivi sa radio-stanica. Sa grupom dobrih drugara osnovao je “Zlatne dečake”, prvu, kako se nekad zvalo, vokalno-instrumentalnu grupu (VIS) kod nas. Postali su popularni, ali ne i dugotrajni.

Slika

Boba nije lio suze za njima, jer su ga ubrzo proslavile “suze radosnice”. Bobine “Suze” postale su simbol domaćeg evergrina, omekšavajući najtvrđa ženska srca. Uspeh te pesme objašnjava lepom, pevljivom melodijom i iskrenim tekstom. Kompozicija je dodirnula mnoga srca i duše. Zlatni dečak za nju je dobio pet zlatnih ploča. A onda su krenule “Kaži mi da još si uvek sama”, “Čuvaj se vatre srca mog”, pa onda “Ruže”...
Sledile su potom godine uspona sa grupom “One i oni”. Kazuje da se tih davnih dana zabavljao sa Lidijom Kodrič, a dobar drug je bio i sa Daliborkom Stojišić, koja je bila mis Floride. A jedne nedelje pridružio im se i Minja Subota. Gotovo nehotice, deset godina pre čuvene “Abe” ova četvorka je drmala, naročito u bivšem Sovjetskom Savezu.

Pre “naše Abe”, Boba je harao celokupnim balkanskim regionom. Davnih godina na festivalu “Zlatni jelen” u Brašovu, u Rumuniji, uspeo je da pobedi i čuvenog Hulija Iglesijasa. Boba je bio prvi, a čuveni Španac tek peti. Pevao je i sa Klifom Ričardom, a otvarala su mu se i vrata pariske “Olimpije” i lanca “Šeraton” hotela.


TOM DŽONS

NAJVEĆIM uspehom i komplimentom u poslu smatra svoj susret sa Tomom Džonsom, u Kanu, na početku karijere. - Nastupao sam u hotelu “Karlton” u Kanu - kaže Boba Stefanović. - Nisam znao da me Tom Džons sluša. Osim što je veliki pevač, on je bio i moj veliki idol. Slušao me je i prethodne večeri, prišao mi i izrazio svoje komplimente. Rekao je da bih, da sam rođen na nekom drugom mestu, sigurno ja bio Tom Džons. To zaista smatram najvećim komplimentom koji sam ikada dobio.
Važio je za velikog srcelomca. Ali i danas se drži devize da “džentlmeni rade i ćute”. Posle brojnih ljubavnih “turbulencija”, skrasio se u trećem braku. Sreću mu čine i tri ćerke. I sada o boemskom životu “čoveka sa gitarom” svedoče samo priče i anegdote. Uz sokiće i po neku cigaretu.

Iskreno kaže da je bio slepo zaljubljen i da je patio, a ko nije, izgubio je mnogo. Priznaje da su ga žene ostavljale, ali su mu se i vraćale.

Gotovo 15 godina držao je školu pevanja i evergrina. Sada je prestao. Iz njegovih klupa izašla su danas poznata imena na našoj sceni, kao što su Vlado Georgiev, Ceca Slavković, Filip Žmaher... Od današnjih pevača, osim Georgieva, izdvaja i Željka Joksimovića i tvrdi da bi takvih trebalo da bude mnogo više.

Boba-nacionale, osim po nonšalanciji i stavu antizvezde od drugih kolega se izdvaja i po obrazovanju: završio je filmsku i TV organizaciju, apsolvirao slikarstvo, kojim se i dan-danas aktivno bavi. Na platnima su more, nebo, lepe žene, dakle sve ono o čemu i peva. Mada nije još u godinama da podvlači crtu ispod svoje životne i profesionalne karijere, nameće se pitanje zašto pevač koji prema ispitivanju bečkog Instituta za ljudske glasove, poseduje jedan od pet najraskošnijih glasova u svetu, i koji jednako dobro peva na nekoliko svetskih jezika, nije nastavio svetsku karijeru. Odgovara da je često pevao u inostranstvu i da je bilo nekih festivala na kojima je postigao zapažen uspeh, ali da je oduvek znao da ne bi mogao da živi bez svoje ulice, svoje familije i svojih drugara.

Slažući utiske o prohujalim i sadašnjim vremenima, naš sagovornik kaže da ne žali mnogo za njim:

- Mislim da su sva vremena lepa i ne želim da dajem prioritet svom vremenu. Jer svako vreme ima neku svoju lepotu, ali i svoje probleme. Reklo bi se, svako vreme ima svoje breme. Možda je moja mladost bila samo malo više romantična.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo velikih estradnih zvedi  |  Poslato: 26 Avg 2012, 17:18
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kornelije Kovač: Živim od starih hitova

Kompozitor Kornelije Bata Kovač o albumu sa dalmatinskom klapom „Kambi“ i neprolaznim pesmama: U ovim godinama ne moram da komponujem nove pesme i da se takmičim sa modernim autorima

Slika

MNOGE kompozicije Kornelije Bate Kovača ostavile su neizbrisivi trag u jugoslovenskoj pop muzici. Pojedine pesme su snimljene u više verzija i otpevane na stranim jezicima. Ali neke od najvećih hitova Bate Kovača poput „Pjevam danju, pjevam noću“, „Zvao sam je Emili“, „Jedna zima s Kristinom“, „Mađarica“ i „Ti si mi u krvi“, nedavno su snimljene i u mediteranskom stilu. Reč je o akapela albumu pod nazivom „Piva klapa Kornelija“ dalmatinske klape „Kambi“, koja je ovim pesmama udahnula potpuno drugačiju notu.


- Reč je o dokazanim pop hitovima koji sada imaju harmonijsku, melodijsku i ritmičku figuru neke potpuno druge muzike - kaže za „Novosti“ Bata Kovač.

- Klapa „Kambi“ je to prilagodila svom načinu izvođenja. Naravno, nije isto pisanje horske partiture kao što je radio Mokranjac ili neki naši raniji kompozitori, koji su koristili etno-motive i stvarali u mediteranskom stilu. Uvek sam se držao toga da radim samo ono što savršeno znam. Zato sam angažovao aranžere i muzičke producente koji to najbolje rade. Na albumu se nalazi i pesma „Posle raskoši i sjaja“, koju sam davno komponovao za Zdravka Čolića, ali nije bila najbolje plasirana, pa mnogi smatraju najzanimljivijom.


ĆERKE ALEKSANDRA I KRISTINA
NA pitanje kada će ga publika videti na sceni sa ćerkama Aleksandrom i Kristinom, Kornelije Kovač kaže:
- To ne praktikujemo. Ćerke su tako odlučile, a ja sam prihvatio. Znate, čudan smo mi narod. Kada su Aleksandra i Kristina počele da se bave muzikom, bilo je onih koji su govorili kako sam ja sve to uradio. Ako sam toliko moćan da mogu da pišem i „Ajde u život“ i „Pjevam danju, pjevam noću“, onda sam zaista genije. To što one rade, ja ne umem.

* Kako je došlo do saradnje sa dalmatinskom klapom „Kambi“?

- Ja sam inicirao čitavu priču, stupio u kontakt sa ljudima i sve finansirao. Ako čovek sam ne uloži u ljude koji kvalitetno rade svoj posao, pitanje je kada će se neko setiti da to uradi, pa sam odlučio da nešto sam preduzmem po tom pitanju. Ispostavilo se da savršeno dobro funkcionišem sa starim pesmama, koje se i danas pevaju, i to ne samo ovde, već i u inostranstvu. Iskreno, to mi mnogo olakšava situaciju, pa u ovim godinama ne moram da stvaram muziku i da se takmičim sa današnjim modernim kompozitorima. Mogu da radim samo onako kako sam to uvek činio. Gotovo 90 odsto mladih pevača traži pesme u stilu Vlade Georgieva, Željka Joksimovića i tome slično. Nemam ništa protiv mladih autora i takve muzike, ali neću to da radim. Uživam i uopšte se ne žalim. Mnoge moje stare pesme su otpevane u novim aranžmanima, recimo, pesma „Ti si mi u krvi“ snimljena je u čak 15 verzija, i to ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, već i šire, dok numera „Ove noći jedna žena mirno spava“ ima osam verzija samo u Evropi.

* Neki od vaših najvećih hitova naći će se i u mjuziklu „Glavo luda“ u Pozorištu na Terazijama?

- Mladi glumac Nikola Bulatović je došao na ideju da napiše scenario za mjuzikl i pitao me je za dozvolu, koju je odmah dobio. Naravno, tu će biti zastupljeni i drugi autori koji su komponovali za Zdravka Čolića. Zanimljivo je da će se u mjuziklu naći i pesma „Gospa Mica gazdarica“, koju sam komponovao još dok sam radio sa „Korni grupom“. Pesma je u to vreme bila zabranjena zbog nemoralnog teksta, mada danas ima mnogo takvih kompozicija. Nikola Bulatović je hteo da je uzme za mjuzikl, jer smatra da će se odlično uklopiti u čitavu priču. Premijera se očekuje na jesen, a ja ću ići kao gledalac.

* Ruski pevač Filip Kirkorov je bez saglasnosti snimio vaše hitove „Jedna zima sa Kristinom“ i „Ti si mi u krvi“?

- Kirkorov je 1992. godine objavio long-plej ploču na kojoj je se nalazi moja pesma „Ti si mi u krvi“ pod drugim nazivom, na ruskom jeziku, gde je potpisan neki ruski autor, a ne ja. Potpuno ista stvar desila se pre dve godine kada je snimio pesmu „Jedna zima sa Kristinom“. To je čista krađa i povreda autorskih i imovinskih prava. Tražio sam odštetu, ali mnogo manju nego što bih mogao da dobijem da sam celu stvar pokrenuo pred međunarodnim sudom. Da je neko, recimo, pokrao Pola Makartnija dobio bi milionsku odštetu. Za 20 godina korišćenja moje pesme i povrede autorskih prava, mogao sam sigurno da dobijem između 50.000 i 60.000 evra, ali sam hteo da izbegnem sud, jer bi se proces sigurno odugovlačio, pa sam tražio 10.000 evra.

* Može li se živeti od starih hitova?

- Iskreno, vrlo pristojno mogu da živim od svoga rada. Autorska prava se svuda više poštuju nego kod nas, ali se ne žalim.


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo velikih estradnih zvezdi  |  Poslato: 07 Jan 2013, 20:01
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Cune Gojković: Život treba da se slavi

Protekle godine me je strefilo mnogo lepših stvari. Proslavio sam osam decenija života, šest i po karijere i više od pola veka braka. Malo li je, rekla je naša pevačka legenda

Slika

PROĐE jedna posna nedelja, koja se nije omrsila nekim velikim događajima. Za Predraga Gojkovića Cuneta, našu pevačku legendu, ona, ipak, mnogo znači. Za vikend izlazi iz bolnice, gde je zaglavio zbog dotrajale baterije na pejsmejkeru. Pošto je "napunio" baterije, čio se vraća životu i mnogobrojnoj porodici i publici.

- Zaboravimo proteklu nedelju i bolest. To je prošlost. Protekle godine me je strefilo mnogo lepših stvari. Proslavio sam osam decenija života, šest i po karijere i više od pola veka braka. Malo li je.


* Negde ste rekli da ste stali na nožnu kočnicu, a da povlačite i ručnu?

- Nisam još umoran od života, što bi rekao moj sjajni kolega Toma Zdravković. Samo sam malo "snizio" ton. U martu se nadam velikom koncertu u Sava centru. Na to me nagovara moj kolega Predrag Živković Tozovac, posle njegovih uspešnih koncerata.

* Vaše mlađe kolege su se za Novu godinu rastrčale po gradskim trgovima...

- To je novo vreme i to su novi ljudi koji imaju svoje kriterijume. Neka rade kako misle da je najbolje. Ja ostajem privržen onom tradicionalnom, kako sam i počeo. A tako ću i završiti.

* One starije kolege ovih dana "bore" se za nacionalne penzije. Da li su one stvarno nacionalne ili socijalne?

- Za većinu ne verujem da je u pitanju socijalna penzija. Ja to više gledam kao priznanje, kao orden, kao nagradu za dugogodišnji rad, za afirmaciju umetnosti.

* Vašu karijeru je posebno obeležila pesma "Kafu mi draga ispeci".

- Za ovih proteklih decenija moje karijere tu čuvenu pesmu otpevao sam bar deset hiljada puta. Nisam siguran da li sam toliki broj kafa popio u životu. Iako sam u svojoj kući zadužen da gostima skuvam ovaj čarobni napitak.

Pevačku legendu ostavljamo da se polako sprema za izlazak iz bolnice i priduži se najmilijima, supruzi, ćerkama i unucima, da zajedno proslave božićne praznike. Jer, bez dede i badnjaka nema slavlja.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo velikih estradnih zvezdi  |  Poslato: 15 Feb 2013, 00:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mića Orlović - šarmer magičnog glasa

Doajen televizijskog novinarstva ostaće upamćen kao veliki profesionalac i prijatelj. Mlakar: Bio je veseo i duhovit, kakvog ga poznajem više od pola veka

Slika
Mića Orlović i Oliver Mlakar

UŽIVAM u sitnim stvarima. Nisam bio bahat ni u čemu, uvek tražio meru, u životu, ponašanju, odnosima sa ljudima - govorio je Miloje Mića Orlović, doajen Radio-televizije Srbije, koji je u sredu preminuo u 79. godini.

Sa nevelikom grupom neimara pionirski je otkrivao tajne i mogućnosti televizijskog zanata i od samoukog šegrta postao iskusni majstor i uzor kasnijim generacijama. Prvi dnevnik TV Veograd, emitovan 28. avgusta 1958. pamtiće se ne samo kao veliki događaj kojim je počela istorija, već i po prepoznatljivom i markantnom glasu Miće Orlovića.

- Treme je bilo kada se sve završilo, kada su došli inženjeri i urednici i kazali: “Ljudi, stižu pohvale iz svih krajeva, otišlo je u etar, bilo je bez greške” - govorio je Mića prisećajući se trenutka kada je izgovorio prve reči iz “magične kutije”.

U svakom snopu studijskog reflektora, sa podjednakom naklonošću prema vestima, dnevniku, kvizovima, zabavnom programu, opsenjivao je milionski auditorijum. Iza Miće ostalo je više od 170 reportaža, 300 intervjua, više od 200 TV reportaža, 80 radio-emisija i 1.300 emisija. Karijeru kojoj će se diviti i generacije koje dolaze, obeležili su naslovi za sva vremena: “U susret željama”, “Mikrofon je vaš“, “Most”. Bio je voditelj “Nedeljnih popodneva”, kvizova “Da ili ne”, “Povuci-potegni”, “Znam-znaš“, “Ko umije njemu dvije”, “Zlatni pogodak”, “Istorija srpskog naroda”.

Većinu kvizova vešto je vodio sa kolegom Oliverom Mlakarom. Bio je to sjajan, i danas nedostignut tandem. Istog dana, 15. oktobra 1957. zajedno su kročili na jugoslovensku medijsku scenu. A sprijateljili se na snimanju filma u Zagrebu.

Vest da je izgubio prijatelja i dugogodišnjeg kolegu Oliver Mlakar je primio u neverici.

- Tužan sam. Poslednji put smo se videli pre dve godine. Nije se ni na šta žalio. Bio je veseo i duhovit, kakvog ga poznajem više od pola veka - rekao je Oliver Mlakar za “Novosti”. - Lepe me uspomene vežu za Miću. Mi smo praktično generacija, on je svega godinu dana stariji do mene. Divno smo se slagali, nije bilo konkurencije. Nije se nametao. To se videlo i na ekranu. Imali smo dosta simpatija kod publike. Decenijama smo radili i družili se, a onda ga, sticajem okolnosti, isto toliko nisam video. Zahvaljujući televiziji OBN, ponovo smo se okupili pre šest godina u Sarajevu - on, Saša Zalepugin i ja. Vodili smo “Nedeljno popodne”. Družio se sa nama nekoliko meseci, a onda je rekao da više ne može. Sada je otišao zauvek. Teško je to prihvatiti. Visok i markantan, Mića je svojevremeno proglašen za najlepšeg Jugoslovena. Glumio je u 17 domaćih i stranih filmova. Ženio se dva puta, a iz prvog braka ima ćerku Marinu.

Poslednjih 13 godina Orlović je vodio penzionerski život. U intervjuu za naš list, legenda TV je 2008. rekao:

- Mnogo je lepo biti penzioner, ako imaš finu zanimaciju, krug ljudi koji te vole i poštuju, sa kojima je lepo popričati. Prijatno je to osećanje da ti je sve potaman.

Komemoracija povodom smrti Miloja Miće Orlovića biće održana u ponedeljak u 12 časova u zgradi RTS, a sahrana u utorak u 13.30 na Novom groblju u Beogradu.


SEĆANJA KOLEGA I PRIJATELJA NA BARDA TELEVIZIJE

Minja Subota: Bio je pravo čudo

- IMAO sam privilegiju da zanat učim od velikog barda novinarstva, s kojim je počela epoha TV Beograd. Mića Orlović je mojoj generaciji bio uzor. Talentovan, šarmantan, vispren. Bio je čudo koje okuplja gledaoce. Sa Mićom sam vodio prvi kviz, radovao se festivalima koje smo zajednički radili, uživao u razgovorima sa njim i u svakom trenutku bio ponosan što imam takvog kolegu.


Dunja Figenvald Puletić: Bogom dan za voditelja

- MIĆA je pripadao prvoj generaciji TV novinara i bio je bogomdan za taj posao. Imao je sve što se tada očekivalo od nekog ko radi na televiziji - i pojavu, i stas, i glas, i stav.

Bio je voditelj u američkom maniru. Ostaće upamćen kao profesionalac koji je pokazao kakav treba da bude voditelj.

Sa njegovim odlaskom, otišla je jedna televizijska škola i prototip muškog voditelja.


Danka Novović: Izuzetan voditelj i spiker

- BIO je dobar čovek i izvrstan profesionalac. Karakterističnog glasa i stasa. Izuzetan voditelj i spiker, kojeg pamte i mlađe generacije. Novi Mića Orlović još se, nažalost, nije rodio.

Ne samo što smo bili dobre kolege, već smo postali i veoma dobri prijatelji. Možda je tada bilo drugačije vreme, kada smo se svi družili, bez ljubomore.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 15 Feb 2013, 00:52
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
IZA SCENE SA Mića Orlović



Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Da se prisetimo naših velikih zvezdi  |  Poslato: 23 Apr 2013, 02:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Milka Stojanović: Pevam - dakle postojim

Prvakinja Opere govori za Novosti o svojoj bogatoj domaćoj i svetskoj karijeri. Dobila je i izvanredni "Zlatni beočug" za životno delo

Slika

IZVANREDNI "Zlatni beočug" Beograda za životno delo dobila je žena izvanrednog glasa. Milka Stojanović, operska diva, ovenčana je još jednim priznanjem. Od mnoštva životnih beočuga, sklapamo mozaik njene zlatne karijere.


Početak Milkine priče mogao bi da bude i bukvalno - telegrafski. Njen otac je bio u pošti viši tehničar elektroveza, a majka telegrafista. Nije posebno "ljubila" školu, ali je volela da čita. Studirala je svetsku književnost i stigla do apsolventa. Pošto je završila srednju muzičku školu "Mokranjac", počela je ozbiljno i da peva...

Dok sedimo u bašti jednog beogradskog restorana, Milka nam kaže da nije bila jedina u majke, već da ima i sestru koja se bavi tapiserijom. Kaže nam da je njen prvi profesor pevanja bila Zdenka Zikova. Ona je predavala i Miroslavu Čangaloviću, Zvonimiru Krnetiću, Živanu Saramandiću... U početku joj nije bilo lako, ali joj se glas odjednom "otvorio". Primljena je u beogradsku operu 1960. godine, posle jedne audicije.

I posle se nikad nije zaustavljala. Stalno je nastavljala sa školovanjem glasa. Posebno kada je bila stalni član njujorške Metropoliten opere. Tada joj je glas brusila i čuvena Zinka Kunc. Potom nam nabraja spisak operskih kuća u kojima je pevala. Između ostalih: u Berlinu, Beču, Minhenu, Hamburgu, Frankfurtu, Kelnu, Kopenhagenu, Oslu, Helsinkiju, Rimu, Veneciji, Palermu, Madridu, Barseloni, Moskvi, Pragu, Karakasu...


VAŽNA JE ŽELJA

Opersku divu pitamo šta preporučuje onima koji hoće da krenu njenim stopama? - Smatram da mora postojati individualnost, jer isključivo ona ruši sve ograde i leti iznad zvezda. Treba imati ličnost, harizmu i onda ne postoje prepreke. Čovek ako ima energiju, ako ima silnu želju da uspe, on mora uspeti. Mladi pevači se nekako mire sa situacijom i vezuju za Beograd, umesto da ga vide kao bazu kojoj će se rado vraćati, pre svega kao odskočnu dasku za odlazak u neke veće svetove, gde su veće i mogućnosti da njihov talenat bude prihvaćen i potvrđen.

Uvek će se, međutim, sećati Njujorka i Metropolitena, gde je bila pune tri godine, ostvarivši svoj najveći uspeh. Scenu je delila sa svojim idolima iz mladosti: Pavarotijem, Domingom, Korelijem, Mariom del Monakom. Na sajtu te čuvene operske kuće dostupni su i podaci o svim predstavama koje je tamo imala od 1967. do 1968. Kada je sredinom devedesetih bila u Njujorku, ljudi su joj prilazili i pozdravljali se sa njom, sećajući se njenih predstava. Ističe da nije bila zaboravljena u tom gradu koji toliko voli, gde je čak imala i stan u 68. ulici. A opere u kojima je nastupala u popularnom "Metu", stavlja u sam vrh operske literature.

Pitamo je da nam nabroji njene najveće uspehe u karijeri, a ona nam gotovo opet telegrafski, odgovara:

- Pre svega, to je svakako onaj kada sam dobila nagradu uglednog američkog časopisa "Opera njuz". Tada sam sa još troje najistaknutijih operskih pevača sveta, svrstana u najlepše glasove veka. To je bilo krajem šezdesetih, kada sam bila u Metropolitenu. Ovu veliku nagradu delila sam sa Renatom Tebaldi, Mariom del Monakom i Benjaminom Đilijem. To je nagrada "Zlatni glas". Takođe, 1995. godine upisana sam u Svetsku enciklopediju "Ko je ko u muzici"...

Pripoveda nam da ne žali ni za jednom rolom koju nije otpevala. Priča da je njen glas tipično verdijevski, a to su glasovi sa specifičnom bojom. I za taj repertoar se opredelila još u mladosti. Obožava Verdija. Na njegovom imanju Santa Gata postoji muzej u kome se, pored imena Zinke Kunc, nalazi njeno, kao jedno od najvećih interpretatora njegove muzike. Vraćajući se na početak, kaže da je debitovala sa 22 godine i za samo nekoliko godina otpevala je kompletan repertoar najtežih uloga. I to uvek velikih. Nikada nije pevala male role.

Posebno želi da izdvoji priču o životu sa operskim velikanom Živanom Saramandićem, sa kojim je provela pune 42 godine u braku. I njegov odlazak je njoj nenadoknadiv gubitak.

- Mi smo imali svoje posebne umetničke svetove - kaže nam Milka, dok joj prva suza klizi niz obraz. - On bi ponekad uveče na terasi zasvirao gitaru, komšije bi mu aplaudirale, a ponekad bismo i zapevali ruske pesme, zajedno. Ali, kao dve zaista izražene umetničke individualnosti, mi smo poštovali jedno drugo i imali odvojene puteve. Živan je obožavao moje pevanje, ja sam odlazila na sve njegove predstave do poslednjeg dana, divila mu se. On je neponovljiv, mislim da se nikada više neće roditi takav glas, takva harizma, takav talenat, čovek...

Svedoka proteklih vremena pitamo i za tajnu njene dugovečnosti, kako u izgledu tako i u pevanju. Odgovara nam da su u pitanju geni i materijal od koga je satkana, ali značajan je i pristup prema životu. Jer, život je veoma slojevit.

- Pre svega, moramo raditi na sebi i pratiti sve tokove života. Moramo stalno da izgrađujemo nove puteve ka dobrim odnosima, prema načinu življenja koji je lišen zavisti, ljubomore i mržnje. Negativna energija ruši naše zdravlje, naš izgled, naše postojanje.

Dok se rastajemo sa operskom divom, poručuje nam da ne žali ni za čim, i da je u njenom životu sve imalo smisla.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 45 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker