Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:23


Autoru Poruka
Maša
Post  Tema posta: Re: In Memoriam  |  Poslato: 01 Jul 2013, 11:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Šest decenija od smrti Uroša Predića

Deo prvi: Kolevka velikana. Uroš Predić bio je asketa za štafelajem. U rodnom Orlovatu nalazi se ikonostas sa likovima majke, oca i dede

Slika


ZA Orlovat, nadomak Zrenjanina, danas se možda ne bi ni znalo da se ponajviše ne spominje kao mesto rođenja jednog od najvećih srpskih slikara realista Uroša Predića (1857-1953). Tu je nedavno obeležena i šezdesetogodišnjica njegove smrti.


Ali, zapravo - na kakav trag o ovom značajnom i izuzetno skromnom slikaru namernik može da naiđe u ovom banatskom selu? Više je nego skroman.

Na ulasku u Orlovat omanja tabla u obliku slikarske palete putnika obaveštava: „Zavičaj Uroša Predića“. Ambicije Orlovaćana su veće. O svom trošku su mermerom obložili porodičnu grobnicu Predića. Inicirali gradnju spomen-kuće, roditeljskog doma Uroševog.

Konkretno, ali jedino uz pomoć tamošnjeg sveštenika Rajka Srdića najviše može da se „pročita“ u samoj crkvi gde je u 72. godini Predić oslikao ikonostas i jednu od niša u paraklicima hrama. Kako je Uroš Predić za svetačke likove na svojim brojnim ikonostasima podosta koristio lokalno stanovništvo, ovde je on ostavio i svojevrsnu posvetu svojim roditeljima. U jednoj od dve niše naslikao je Svetu Paraskevu - suprotno uobičajenom klišeu - kao staricu. Paraskeva zapravo jeste portret njegove majke za koju je bio jako vezan. Tu snažnu vezu potvrđuje i maramica nađena u njegovom legatu kojom je, kako je sam zapisao na komadu papira nađenom uz nju - obrisao poslednje suze umirućoj majci. U drugoj niši slikarski stil jasno „kazuje“ da Svetog Savu, taj robusni lik nije radila Uroševa ruka. Freska je delo slikara Koste Vanđelovića Štipljanina. Ipak, taj Sveti Sava, sa likom Uroševog oca Petra, sveštenika u Orlovatu, rađen je po njegovom crtežu. Na samom ikonostasu u liku Sv. Nikole je portret njegovog dede. Možda su među anđelima i njegove dve sestrice umrle u ranoj mladosti.

O atmosferi u kojoj je Uroš rastao i formirao se može da se sazna podosta - indirektno. Najpre da Orlovat nije tek tamo neka selendra svedoči i Jevanđelje koje se čuva u crkvenom sefu. Teško, okovano u pravo srebro, ukrašeno još sa poludragim kamenjem, štampano je u Moskvi 1773. - po narudžbini iz Orlovata! To govori o moći ovog naselja, kao i veliki park iz 18. veka, projektovan u francuskom stilu sa rondelama i spiralama šimšira, starim drvećem precizno isplaniranim, ali i mladim samoniklim. Pored parka je crkva u srpsko-moravskom stilu iz 1927, podignuta na temeljima starije, manje barokne crkve u kojoj je služio Urošev otac. Tu su i Sokolski dom sa velikom salom, pa započeta spomen-kuća Predića, kuća Granične straže iz 1799, koju je crkva otkupila 1908. i sad je dom lokalnog paroha. Dijagonalno od buduće spomen-kuće, za koju danas nema novca, kuća Boška Stankova. E, ovde je bila kuća Predića koju su od njegovog sinovca Svetozara 1927. kupili moj deda i otac - priča vremešni Boško koji se još seća „čika Uroša“.
Naime, dve ratne zime 1942. i 1943, „čika Uroš“ je proveo u kući svog prijatelja, ali je svratio i dva puta da obiđe mesto svog ranog detinjstva. Oba puta po Boškovoj priči, koji je tada imao 10 godina, njegovi roditelji su ga zadržali na večeri i pitali ga šta da mu spreme, a Uroš je uvek želeo „kulju i mleko“.

Stankovi su na mestu Predićeve izgradili novu kuću (i ona je danas stara) ali o negdašnjem domu i životu Predića na ovom mestu najviše „zna“ prastari, džinovski dud usred dvorišta.

DUBOKA SETA

SVETA Petka koja je za pokolenja sačuvala lik Uroševe majke, odiše nežnošću. Smeštena je u banatski pejzaž u kom se dobro vidi Orlovat s crkvom i Vršački breg u daljini. Ovo vredno delo, međutim, vidno propada: boja se ljuspa i otpada. Sveštenik Rajko Srdić kaže da su se obraćali i pokrajinskom i republičkom zavodu moleći za stručnu pomoć. Dolazili su i eksperti... Ali ništa se nije pomerilo sa mrtve tačke. Predić je 7. septembra 1949. došao da obiđe Orlovat i ikonostas - svoje delo. Tad je zapisao: „Lik Bogorodice je jedan od mojih najuspelijih radova, sa izrazom neke duboke sete koja se opaža tek kad se duže zagleda u njeno lice“.

ŽIVOT

UroŠ Predić je rođen 1857. godine u Orlovatu. Osnovnu školu je pohađao u Crepaji, a gimnaziju u Pančevu. Studije je završio na bečkoj slikarskoj akademiji, gde je kasnije radio kao asistent.

U toku svog skoro jednovekovnog života živeo je i radio u Beču, Beogradu, Novom Sadu, Bečeju i Orlovatu. Autor je velikog broja ikonostasa, portreta i istorijskih žanr-dela, od kojih su najpoznatija „Kosovka devojka“, „Vesela braća, žalosna im majka“ i „Na studencu“. Predić je izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 1910. godine. Jedan je od osnivača društva Lada i Udruženja likovnih umetnika. Umro je 1953. godine, u 96. godini, i po sopstvenoj želji sahranjen je na mesnom groblju u Orlovatu.

SAHRANA

U svom testamentu Uroš Predić obaveštava rodbinu da je na zahtev Orlovaćana pristao da bude sahranjen u svom rodnom mestu u porodičnoj grobnici. Navodeći svaku i najmanju pojedinost vezanu za „budući događaj“ on poručuje: „Rodbini i prijateljima naročito naglašavam, da je sasvim dovoljno, ako budu prisustvovali opelu u beogradskoj mrtvačnici, te da je posle suvišno da se bacaju u troškove i dosadu oko pratnje do Orlovata“.

Od Boška Stankova saznajemo da je rodbina došla na sahranu...

- Bilo ih je oko 40, moji su im ovde u dvorištu pod dudom spremili jelo i piće, pa tu im je bio dom predaka. Ali, kad su odlazili niko od njih nije upitao: „Dugujemo li šta?“


Novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 01 Jul 2013, 14:37
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ljubavni jadi mlade Srpkinje

Šta je Uroš Predić zapisao na pozivnici za veridbu svoje mlade prijateljice Vuke Velimirović. “Razveli se zbog perverznih zahteva od žene”, zabeležio je naknadno ispod imena slavni slikar

Slika
Vuka pored svog dela

NEKOLIKO pisama čuvenog slikara Uroša Predića (1857-1953) Vuki Velimirović (1888-1965) srpskoj i jugoslovenskoj vajarki koje je otkupio Arhiv u Pančevu otkrivaju novu “epizodu” na zaboravnoj srpskoj likovnoj i kulturnoj sceni.

Ova “delija-devojka” kako ju je nazivao Predić u svojim pismima, bila je uvažena i nagrađivana evropska vajarka koja je karijeru gradila u Parizu. Ali, u Likovnoj enciklopediji pomenuta je tek sa nekoliko redaka. U katalogu Muzeja savremene umetnosti “Jugoslovenska skulptura 1870-1950” Vuka nije ni pomenuta, iako se i danas mogu videti njene alegorijske skulpture na sadašnjoj ambasadi Turske, nekad Vračarskoj zadruzi porodice Veljković.



Sudeći po nekoliko Predićevih pisama Vuki, “čika” je, kako se često potpisivao, davao moralističke savete mladoj, lepoj i izrazito erotičnoj vajarki. Predić je hrabrio Vuku da odoli iskušenjima, bodrio je da istraje u radu. Posebno je upozoravao na nemoral Francuza i njihovu “perverznost”.

To blisko i na određeni način intimno prijateljstvo rođeno je najverovatinije zato što je osetljivoj devojačkoj umetničkoj duši bio potreban duhovni otac. Vukin otac Miloš sa jedanaestoro dece, prota uz to, sigurno nije imao vremena za roditeljska “dušebrižnička naklapanja”.

Ostaje enigma šta su to konkretno bile “perverzije” za mladu Srpkinju rođenu krajem 19. veka u patrijarhalnoj porodici, odnosno, za starog slikara? Istina, Vuka je bila emancipovana umetnica i samostalna gospođica u Parizu. Možda bi pravi odgovor mogla da daju Vukina pisma Prediću koja nisu (još) pronađena.

Tragajući za portretom vajarke izazovne lepote, koji je uradio stari majstor, umesto slike u Narodnom muzeju Zrenjanina - otkrili smo sasvim druge činjenice!

Zahvaljujući kustosu Oliveri Skoko, iz prašine zaborava otkrivena je do sada javnosti nepoznata fotografija Vuke Velimirović. Na poleđini piše: “Dragom i vrlo poštovanom maestru g.nu. U. Prediću, Vuka Velimirović, skulp, Beograd 1. dec. 1924.”.

Na fotografiji uz svoje delo, u beloj dekoltiranoj tunici, Vuka kipti životnom snagom, erotskim nabojem - upravo onim od čega je asketa Predić celog života sklanjao pogled!

Još značajnije je što su u Zrenjaninu, među sačuvanim muzealijama, pronašli nedvosmislene dokaze da je Vuka bila udata!

Naime, ljubiteljima svoje umetnosti, ali i Prediću, Vuka je ostavljala posetnice na kojima je pisalo “Vuka de la Martinier, vajar”.

Otkud Martinier? Umetnički pseudonim? Muž? Ali, ko je onda taj sretnik?


Slika

Na to odgovara svečana pozivnica. Na njoj “Gospođica Vuka Velimirović i grof Lusjen de la Martinier imaju čast pozvati na svečanost veridbe”.

Ko je prema Vuki imao nedolične zahteve, o kojima se dopisuju stari slikar i mlada vajarka? Iz ćiriličnog rukopisa Uroša Predića, iz naknadno dodatog zapisa na svečanoj pozivnici - i to se saznaje!

Uroš je ispod ta dva imena, što srećno najavljuju zajednički život kasnije dopisao: “razveli se zbog njegovih perverznih zahteva od žene”!

Koliko je “čika” bio upućen u jade mlade Srpkinje nije izvesno. Da li je Vuka bila eksplicitna ili je samo nagoveštavala probleme?

Vuki Velimirović nisu bili nepoznati maniri visokog pariskog društva. Upravo po bistama industrijalaca, plemstva, ruskih grofova, političara pa i Ane Pavlove možemo da sledimo njen put kroz pariske salone, prijeme, vrtne zabave. Možemo da naslutimo kako je (i nehotice!) izazovan bio njen osmeh iza šampanjske čaše...

Ali, iako su je muškarci opsedali i doživljavali kao “objekat čežnje”, ona izvesno nije bila koketa. Za njom je ostalo evidentirano 150 skulptura, slike, crteži, pesme...

I možda je, kako to zna bivati, njenu posvećenost redu, njen rad, domete dela - vređalo to što su je muškarci posmatrali kao izazovnu ženu, jer u pozitivnim kritikama i napisima vezanim za njeno stvaralaštvo nazivaju je i “lepoticom dana”!


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 01 Jul 2013, 15:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Vuka Velimirović: ”Delija devojka” iz Predićevih pisama

Ko je bila vajarka Vuka Velimirović sa kojom se dopisivao Uroš Predić - Pet Vukinih radova i danas na zgradi turske ambasade. Ciklus srpskih srednjovekovnih vladarki

Slika
Vuka Velimirović

SVAKA osetljiva, bolećiva duša, naročito ženska, nosi u sebi neke ideale i traži u životu njihovo ostvarenje, pa ne nalazeći ih u njihovoj neostvarivoj potpunosti, izliva svoju nežnost na prvi predmet koji bi ma u čemu donekle odgovarao onoj čežnji, i iskiti i ukrasi taj predmet ili to lice svim vrlinama... Ovako star i iskustvom otrežnjen i dalje verujem da dobro i lepo još nije izumrlo u ovom našem dobu čarlstona i džeza.”

Veliki srpski slikar Uroš Predić upućuje ove tople poruke 12. aprila 1924. godine vajarki Vuki Velimirović, u jednom od deset pisama koje je nedavno otkupio Istorijski arhiv u Pančevu. Prema rečima našeg uglednog istoričara umetnosti Nikole Kusovca, odnos dvoje umetnika bio je isključivo prijateljski.



- Svako ko je poznavao Predića zna da je vodio jedan gotovo asketski, povučen život, da je bio poput sveca - objašnjava Kusovac. - On se čak snebivao i stideo kada je trebalo da primi novac za ono što je naslikao, bilo da je reč o portretu ili ikonostasu. Malo je zato verovatno da je između njega i Vuke Velimirović postojala romansa. Izvesnije je da su bili samo prijatelji.

Kusovac nam kaže da su se čika Uroš (kako je potpisivao pisma) i “delija devojka” (u nekim pismima tako zove Vuku) najverovatnije upoznali tokom Prvog svetskog rata u Kruševcu. Ona je tamo predavala crtanje i lepo pisanje u gimnaziji, a Predić proveo nekoliko ratnih godina. U to vreme, gospođica Velimirović već je u Beogradu završila Umetničko-zanatsku školu, gde je njen talenat i interesovanje za skulpturu zapazio vajar i profesor Đorđe Jovanović.

Posle Prvog svetskog rata Predić se vraća u Beograd, a mlada i ambiciozna kći prote Miloša Velimirovića (šesto od jedanaestoro dece, četvrta ćerka) uputila se u tadašnju umetničku prestonicu sveta. U Parizu, odakle piše Prediću i gde od njega prima pisma, usavršava se u ateljeu čuvenog vajara Antoana Burdela, koji je o njoj zapisao:

“Srećan sam što mi se daje prilika da još jedared konstatujem koliko je srpska nacija intelektualna i umetnička. Gospođica Vuka Velimirović u srodstvu je, kao vajarski talenat, sa vašim srpskim majstorima. Njene biste su moćne, a lica sjajna.”



SREĆA U PUTU U jednom od svojih mudrih pisama, Uroš Predić, između ostalog piše: “Koliko bih bio srećan, kada bih bio onakav kakvim me Vi zamšljate! Ali, ja sam kao onaj hadžija koji je star, slab i nemoćan pošao u svetu Zemlju: Nikada je neće videti, ali celim putem pratiće ga sreća i zadovoljstvo, što se približuje svome cilju.”

Vuka školovanje nastavlja u Rimu, na Umetničkoj akademiji, ali i u ateljeu Etora Ferarija. Zahvaljujući bisti čuvenog baritona Mateasa Batistinija, njeno ime prvi put pojavljuje se u svetskoj štampi. U radu “Vajarka Vuka Velimirović (1888.- 1965.) koji je objavljen u Zborniku Narodnog muzeja, Petar V. Mikić o tome piše:

“Može se reći, ovom bistom je započela njena skultorska karijera. Mnogi ilustrovani listovi su doneli fotografije M. Batistinija i njenog autora, mlade srpske vajarke Vuke Velimirović, a neki među njima davali su joj epitet “La femme du jour.”

Sredinom dvadesetih godina vraća se u Pariz, gde živi i izlaže sve do početka Drugog svetskog rata. Iz jednog prikaza iz 1933. godine vidi se da radi ciklus srpskih srednjovekovnih vladarki. Tačnije, kako navodi Petar V. Mikić, portretiše žene koje su odigrale značajnu ulogu u našoj nacionalnoj istoriji i koje su bile važan pokretač u razvoju srpske srednjovekovne umetnosti: od Majke Jugovića, Despotice - proklete Jerine, kneginje Milice, velike županke Ane, Jelene Anžujske, preko Simonide i Jefimije, do Jelene Balšić i Vukosave, žene Miloša Obilića.

- Odavno sam želela da klešući u kamenu skulpture naših vladarki iz srednjeg veka, ostavim iza sebe nešto trajno, što će biti od koristi i interesa čitavim pokoljenjima - rekla je o ovim radovima, kada je posetila Beograd, 1938. godine.

- Dugo sam studirala našu istoriju. Ulazila sam duboko u suštinu i duh tog vremena. Posmatrala sam mnoge freske po našim manastirima i slike starih majstora koji su davali kipove naših vladarki po individualnim zamislima, pa sam tako i sama, posle dugog vremena, našla sopstveni izraz za tipove naših srednjovekovnih vladarki.

Nemačku okupaciju i sve ratne strahote, Vuka Velimirović podelila je sa svojim sunarodnicima, u Beogradu. Sem kratke posete Parizu, gde posle rata nije pronašla više ništa od svojih radova, jer je sve kako tvrdi Mikić, bilo razneseno, u našem glavnom gradu provodi umetnički plodnu starost. Izlagala je sve do smrti 12. decembra 1965. godine. Beograđani, prolazeći pored sadašnje zgrade ambasade Turske i danas mimoilaze pet alegorijskih plastika, koje je svojevremeno Vuka Velimirović uradila za tadašnju Vračarsku banku.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 01 Jul 2013, 16:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Šta kriju pisma Uroša Predića

Šta kriju Predićeva pisma, čiju je autentičnost nedavno utvrdio pančevački Istorijski arhiv. Pisma prvoj srpskoj vajarki, Vuki Velimirović, puna nežne naklonosti i umetničke podrške

Slika
Uroš Predić

KAKO da odgovorim na vaše ljubazne reči, koje čine savršen utisak iskrenosti i neposrednog izraza najdubljih osećanja koja neodoljivo traže oduška, traže nekoga koga treba da obasipaju svojom toplinom? I taj neko, to sam eto ja! Ja, stari skromni radenik, koji je proveo svoj već dosta dugi vek povučen u sebe, bez ikakvih pretensija na slavu, bogatstvo, moć i sve ostalo, za čim ljudi hrle i streme, ne birajući sredstva.”



Januara davne 1928. godine, tada već priznat i slavljen srpski slikar Uroš Predić ove reči upućuje u Pariz, mladoj vajarki Vuki Velimirović. Ne zna se tačno koliko dugo i intenzivno je trajala korespondencija, ali je nedavno Istorijski arhiv iz Pančeva, od jednog kolekcionara iz Opova, otkupio deset pisama. Kako nam kaže istoričar mr Ivana Spasović, u arhivu su utvrdili da su sva verodostojna i da su iz pera velikana našeg slikarskog realizma.

- Pisma su sa adrese njegovog beogradskog ateljea upućivana od 1924. do 1929. godine na Vukinu parisku adresu - objašnjava nam Ivana Spasojević. - U njima najčešće mladu koleginicu obaveštava o tome šta slika, ali i komentariše fotografije njenih radova. Hrabri je, hvali i upućuje joj savete. Pa joj tako piše: “Istrajte i klonite se modernističkih nastranosti koje ne mogu biti dugoga veka.” Iz njih može da se čita i jedan pokroviteljski odnos, jer ih Predić ponekad potpisuje i sa čika Uroš, a mladu vajarku naziva “delija devojkom”.



BLAZIRANI FRANCUZI

U pismima Predić daje profesionalnu podršku Vuki, ali je hrabri i u njenim emotivnim krizama: “Tada nisam ni mogao da pomislim, da je blaziranost Francuza tolika, da već prelazi u perverznost, i da je baš zato izabrala čednost jedne čestite duše, da u njoj nađe novih nadražaja za svoja otupela čula. Sa užasom nagađam, šta je on od Vas, dična Srpkinjo, mogao sve zahtevati, mada ni sam ne znam šta bi to moglo biti, jer sam proveo svoj život u radu i samoći, daleko od tih krugova gde se ‘živi’.”



Za našu sagovornicu posebna vrednost ove akvizicije je u tome što pisma otkrivaju ličnost Uroša Predića, njegove stavove o umetnosti i životu, pregalaštvu, skromnosti, samoći, ali i svedoče o jednom istančanom literarnom daru.

O Predićevoj sabesednici u ovoj prepisci ne zna se mnogo. Rođena je u Pirotu 1888. godine kao četvrta kći, odnosno šesto od jedanaestoro dece prote Miloša Velimirovića, rodom iz sela Kralje u okolini Andrejevice. Školovala se u Parizu, a izlagala i u Rimu i Madridu. Ostalo je zabeleženo da je pored toga što je bila skulptor i slikar, Vukosava Velimirović bila i likovni kritičar, dečji pisac, pesnik, putopisac, stanovnik mnogih evropskih metropola, prijatelj znamenitih ljudi iz sveta umetnosti, književnosti, politike. Prva srpska vajarka umrla je u dubokoj starosti u Beogradu 1965. godine, a sahranjena je skromno, bez pompe na Novom groblju. Njenu smrt novine čak nisu ni zabeležile.

Njena pisma Prediću nisu sačuvana, ali se iz njegovih odgovora jasno naslućuje da je mlada umetnica gajila veliku naklonost prema slikaru. On je u tome, uspevajući da sačuva prisnost, ipak, nije ohrabrivao: “A Vi učiniste od tog skromnog čiče, koji se skoro sasvim neopaženo gubi u monstruoznoj gužvi čovečanstva, ne dopirući ni do podnožja zaista velikih ljudi - Vi načiniste od njega sebi jedan idol, koga kitite i krasite epitetima i vrlinama, ne onima koje on ima, već onima koje Vi željno u svetu tražite, za kojima čeznete i žudite ovako usamljena i sebi ostavljena u velikom tuđem svetu.”

Prema rečima Ivane Spasović, za Istorijski arhiv u Pančevu Uroš Predić ima poseban značaj. Ne samo zato što je kao dečak iz obližnjeg Orlovata tu završio gimnaziju, potom i kao slavni umetnik oslikao Preobraženjsku i Velikogospojinsku crkvu u Perlezu, već je bio i lični prijatelj osnivača ovog arhiva, istaknutog istoričara Mihovila Tomandla.

U izdanju ove kuće nedavno su se pojavili i “Moji susreti sa Urošem Predićem”, u kojima Tomandl ostavlja trag o jednom lepom prijateljstvu. A upravo je osnivač pančevačkog arhiva bio taj koji je Predića pred kraj života ubedio da sačini pisani inventar svojih dela, 1949. godine. Na tom spisku pobrojano je 1.658 slika. Pod rednim brojem 325 je, podseća Ivana Spasović, i portret Vuke Velimirović. Uz njega je zapisano da je ostao kod autora, a ne zna se gde se on danas čuva.

DOSTOJANSTVEN

- PREDIĆ je bio vrlo obrazovan čovek, pa se stoga s njim moglo upustiti u svaki razgovor - zapisao je Mihovil Tomandl, osnivač pančevačkog arhiva. - Svoje misli iznosio je jednostavno i jasno s tihim izgovorom kojim je bio od prirode nadaren. Govorio je lagano i vrlo dobro vladao svojim maternjim jezikom. Pri mojim susretima s Predićem jako i impresivno delovalo je na mene njegovo dostojanstveno držanje i fino ophođenje, a isto tako onaj blag i topao pogled njegovih očiju iz kojih je izbijala sva lepota njegove duše i dobrota njegovog srca.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 05 Jul 2013, 02:35
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Uroš Predić: Od Banata do Beča

Deo drugi: Šest decenija od smrti Uroša Predića, askete za štafelajem. Crtačkom preciznošću prikazao je kal kojim gacaju "Vesela braća"

Srbija-forum
Slika dospela u sve srpske domove

NAJMLAĐI sin sveštenika Petra Predića iz Orlovata rano je pokazao sklonost ka umetnosti. Porodica ga je podržala, iako je u to doba srednja klasa sumnjičavo "vrtela glavom" ukoliko bi neko hteo da se posveti tom poslu. Uostalom Urošev otac je i sam bio poklonik umetnosti: kao mladić je pešice išao iz Bratislave u Beč samo da bi video Belveder, ili slušao operu. Stoga ne čudi što su sačuvani Uroševi crteži iz ranog detinjstva - danas izloženi u "Predićevoj sobi" u zrenjaninskom Narodnom muzeju!


Prilikom jedne od poseta rodnom mestu, u svojoj 87. godini, Uroš Predić, zapisaće i ovo: "Živeo sam svojih 15 najboljih godina u Orlovatu (1894-1909) i nikad nisam opazio to što mi je danas tako jasno pred očima, a to je da su ulice banatskih sela skroz usrane" i "oprosti mi ružnu reč", ali "tim putevima već 200 i više godina idu konji, volovi, krave, teoci, ovce, svinje, guske i patke, i sve to pogani..."

Zahvaljujući tom zapisu, shvatamo kako je Predić mogao crtačkom preciznošću prikazati kal kojim gacaju "Vesela braća - žalosna im majka". Slika nastala kao moralistička pridika 1887, kao kritika "raspusnog" života, pijančenja i badavisanja - delo je koje Prediću široko otvara vrata popularnosti. Najpre je reprodukovana u kalendaru "Orao", a zahvaljujući velikom interesovanju, štampane su godinu dana kasnije i oleografske reprodukcije koje su se potom uselile u skoro svaki građanski, pa i seoski dom.

Predić je u svom dnevniku, koji se čuva u Zrenjaninu, zapisao da nije uspeo u svom moralističkom poduhvatu:

"Navraćam jedne nedelje do orlovatskog krčmara... oko stola slegao se grdan muški rod. Navalili se nad nešto, gledaju i, oči su im se ucaklile, a usta su im se razvukla od uva do uva. Priđem da vidim, kad ono reprodukcija vesele braće odštampana u čuvenom vojvođanskom kalendaru. Seljaci oduševljeni, klikću od radosti, izopijali se gore no što sam ih ikad video".

Srbija-forum

Posle osnovne, a potom i nemačke škole u Crepaji - koju pohađa zajedno sa Mihajlom Pupinom - odlazi u pančevačku realku. Kao vrlo darovit, dobio je stipendiju Matice srpske i 1876. otišao na Bečku slikarsku akademiju. U Beču dobija prve nagrade i porudžbine. Međutim, najproduktivniji je bio kao "ikonopisac" oslikavajući ikonostase mnogih crkava. Ali, za široku publiku sem "Vesele braće", ostaje poznat i priznat po svojoj najpopularnijoj, danas bismo mogli reći i kultnoj slici "Kosovka devojka".
U zrenjaninskom Narodnom muzeju posetilac neće naći Predićeva remek-dela, ali će portreti njegovog prijatelja, poznatog srpskog slikara Stevana Aleksića i Stefanije Aleksić otkriti sasvim drugačijeg Predića. Bezmalo spontanog, prisnog, impresionistu (?) - sasvim drugačijeg od Predića slikara reprezentativnih portreta, pogotvo ikonostasa.

Nekoliko izložbenih sala dalje: Predićeva soba. Skromno aranžirana vapi za novom postavkom. Ali, tu je i jedna omanja, ali sasvim čudna - simbolična slika: "Vizija u oblacima"!

O toj slici umetnik u svom testamentu svedoči: "Komponovao sam je 1878, posle austrijske okupacije Bosne, kad je političko nebo Evrope bilo natmureno.". Pa iako je svaku zaostalu sliku, crtež, skicu, kao prava "cepidlaka", u testamentu namenio poimence svakom rođaku, o sudbini ove je zapisao: "To je pitanje ne samo porodično nego možda i javno, opšteg interesa." O njenoj sudbini "moglo bi korisno poslužiti i mišljenje stručno spremnih, dobronamernih lica...".

LjUBAV

Miodrag Jovanović, autor monografije o Urošu Prediću piše:

"Za Orlovat ga je vezivalo, kako je govorio, najlepših petnaest godina života. Posvetio ih je negovanju ostarele majke. Ispunjavanje čovečanskih dužnosti, pisao je, davalo mu je naknadu za napuštanje svih mladalačkih ambicija. A tu, u Orlovatu, zakopan je još jedan neostvaren san. Kanda jedini put sa ozbiljnim lirskim uzbuđenjem trebalo je da se oženi Anom, ćerkom oficira strogih nazora, koji nije dopustio brak sa čovekom starijim šesnaest godina.

ŠKOLOVANjE

BEČKU Umetničku akademiju završava 1880. godine u klasi profesora Kristijana Gripenkerla. U toku studija dobio je Gundelovu nagradu - za slikanje uljem po muškom modelu. Potom 1882. radi u privatnom ateljeu svog profesora, a u periodu 1883-1885. bio je i asistent Umetničke akademije u Beču. Po uputstvu Gripenkerla i arhitekte Hanzena u to vreme izradio je 13 slika mitološke sadržine za friz Parlamenta u Beču. Sjajno započetu, kako bi danas rekli međunarodnu karijeru, Predić "sklon samozatajnoj melanholiji" (kako je ocenio akademik Dejan Medaković) napušta i 1885. vraća se u Orlovat. Tu radi seriju slika iz života seljaka. Slikarski posao ga zatim vodi u Beograd, pa u Novi Sad, u Stari Bečej, Orlovat... Od 1909. do smrti živi i radi u Beogradu.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 05 Jul 2013, 02:43
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Uroš Predić: Skrivena osećajnost

Deo treći: Šest decenija od smrti Uroša Predića, askete za štafelajem. U depou zrenjaninskog muzeja čuva se legat sa 900 crteža i umetnikovih zapisa

Srbija-forum
Dnevnik koji je slikar vodio na putovanju kroz Italiju

SOBA Uroša Predića u zrenjaninskom Narodnom muzeju, korektno i konvencionalno aranžirana, jeste omaž slikaru. Ali postavka malo govori o značaju umetnika na srpskoj i evropskoj likovnoj sceni, ništa o čoveku koji je uprkos sjajnoj karijeri započetoj u Beču zapisao skromno, kakav je bio: "Morao sam da se vratim, jer sam Srbin, moja duša traži mesto ovde u zavičaju". Ne naslućuje se njegov monaški asketizam...


Sve što nedostaje u izložbenom prostoru koji treba da podseti na velikana, povlašćeni znatiželjnik, zahvaljujući Oliveri Skoko, kustoskinji Narodnog muzeja u Zrenjaninu može naći u depou gde se čuva Predićev legat sa bezmalo 900 crteža, zapisa i ličnih stvari slikara. Uzbudljiv materijal koji samo pod stavkom "zapisi" nudi punu kutiju za cipele posetnica samog Predića kao i mnogih sa kojima je kontaktirao.

Na prvi pogled taj se materijal može nekom učiniti nezanimljiv, međutim Predićeve opaske otkrivaju njegov karakter bolje nego svi tekstovi koji su mu posvećeni. Puno se može saznati i iz poruka kojima mu se obraćaju oni koji šalju posetnice. O smislu za humor može da svedoči i njegova sasvim kratka opaska. "Pa šta?" ispod uvaženog imena Bogdana Mihaljija punog titula... Golem posao za ambicioznu i inventivnu kustoskinju Skoko koja je likovnu zbirku Muzeja preuzela pre godinu dana. Ona nam se već nekolikim izložbama predstavila kao istoričar umetnosti koji zna šta je savremena muzeologija i kako muzealije može iznova učiniti atraktivnim!

Zahvaljujući negdašnjem upravniku Muzeja Lazaru Nikoliću ovaj dragoceni materijal je dospeo u Zrenjanin 1954. Materijal je prilikom preuzimanja popisan, istoričari umetnosti su u skladu sa svojim interesovanjima koristili deo tog fundusa. Ipak, ostaje još puno nepoznatog i neotkrivenog. To potvrđuje i prošlogodišnje otkriće vezano za srpsku vajarku Vuku Velimirović, koja je najznačajniji deo opusa ostvarila u Parizu. Njeno visoko, gotovo idolatrijsko uvažavanje Predića kome se često obraćala, rasvetlilo je delimično jedan uzbudljiv i sasvim nepoznat segment srpsko-internacionalne likovne scene. Ujedno i Predićev puritanizam koji je na odšatmpanom pozivu za venčanje Vuke i jednog markiza, kasnije dopisao olovkom: "Brak razveden zbog nedoličnih seksualnih zahteva muža".

Srbija-forum

- Svaki put kad se zaroni u ove papire i papiriće otkrije se nešto novo. Tako sam ove godine našla dokumentacioni materijal koji mi je pomogao da napravim paralelu i rasvetlim odnos Uroša Predića i Steve Aleksića. Oni su bili saradnici, prijatelji pa i u rodbinskoj vezi - objašnjava Skoko uz napomenu: "Kad bih vodila samo taj legat imala bih posla do kraja svog radnog veka!".
I u pravu je.

Jedna soba depoa krcata je materijalom koji je godinu dana posle Predićeve smrti dopremljen u Muzej. Skoro je nezamislivo šta bi se sve našlo u dva ogromna sanduka od grubo tesanih dasaka. Materijal je po stolovima, ispod njih, na podu, po policama...

Olivera Skoko je do nekih otkrića i došla shvativši da je svaka od bezbroj vizit-karti "priča za sebe". To bi, naravno moglo "roditi" sasvim uzbudljivu izložbu koja bi nam pomogla u novom iščitavanju slikara, čoveka, patriote. Upravo će Uroševi "papiri" pokazati da se jedino on Mihajlo Pupinu obraćao sa "Mišo", Stevi Aleksiću sa "dragi prika". Empatija, posvećenost bližnjem (što je danas prognano iz svakodnevnog života) može da se otkrije i iz preporuke koju Predić piše za dalje školovanje zrenjaninskog slikara Aleksandra Sekulića.

Skoko ističe kako bi detaljno trebalo da se iščita i obradi Predićev dnevnik iz Italije koji se takođe ovde čuva. On je tek skeniran. Ono što je u svoj toj nesređenoj dokumentaciji dobro, kako pominje i naša sagovornica, jeste što je Predić imao "zaista lep i čitak rukopis".

Nameštaj koji je bio u Predićevom beogradskom stanu pohranjen je u muzejskom depou za primenjenu umetnost, tako da se u ovom "dokumentacionom delu" i ne može sagledati sva zaostavština koju bi trebalo revalorizovati u kontekstu savremene muzeologije i predstaviti na uvid javnosti. Deo materijala ovog legata je isto tako u depoima etnografskog odeljenja...

POPIS

Prema popisima radova koje je umetnik lično i vrlo pedantno vodio može se zaključiti da je oslikao između 1.600 i 1.700 kompozicija religiozne i istorijske sadržine, žanr-scena, portreta, pejzaža i jedan akt. "Vesela braća", "Kosovka Devojka", "Bosansko-hercegovački begunci", "Siroče na majčinom grobu", smatraju se najpoznatijima.

NEŽNOST

Strog i suzdržan, Predić nije odavao lako svoje emocije. Njih ćemo otkriti koliko preko zapisa priloženog uz maramicu kojom je umirućoj majci obrisao suze, toliko i o zapisu o poslednjem viđenju sa ocem "devetog oktobra u dva i po sata posle podne 1880". Uz crtež oca zapisao je: "Ovako je tata izgledao pet dana pred smrt pri našem rastanku. Ovo sam plačući nacrtao napamet na parobrodu kojim sam putovao za Peštu - Beč.".


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 05 Jul 2013, 02:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Uroš Predić: Drug Miše Pupina

Deo četvrti: Šeste decenija od smrti Uroša Predića, askete za štafelajem. U depou Narodnog muzeja Zrenjanina nalaze se tri kubure iz Prvog srpskog ustanka, fišeklija, jatagan...

Srbija-forum

TAJNOVITI svet usputnih, nezlobivih ali ciničnih zapisa, nenadano vaskrslih sećanja, po koja reč na posetnicama, opservacije u dnevnicima, ali i pedantno vođenje evidencije o sudbini sopstvenog dela - cenama slika, njihovoj sudbini - i ovako fragmentarno pročitani govore o umetniku tananih osećanja, osetljivom čoveku i pronicljivom posmatraču. Duhovito, mada ne i pisano sa tim ciljem, jeste poglavlje u jednoj od Predićevih svezaka u kojoj je vodio evidenciju o novcu koji je pozajmljivao i(li) davao u dobrotvorne svrhe. Ta galantnost je u potpunoj suprotnosti sa onim što je sebi uskraćivao. Osim tri glavne odrednice za pozajmljeno: propalo, oprošteno, vraćeno, tu je još i niz opaski o "klijentima".


Nasumice bačen pogled na jedan od Predićevih papirića, na kome (1949) Vladimir Mrvičanin, sveštenik iz Kalifornije, Prediću zahvaljuje na poklonima dodajući da "šalje paket sa korisnim stvarčicama" - Predić je dopisao "Ništa nisam dobio!" Čist račun - duga ljubav.

Deo legata skriven u depou Narodnog muzeja Zrenjanina sasvim precizno otkriva i stvaralački prosede akademski obrazovanog slikara 19. veka. Rimski ratni vojnički oklop koji nosi arhanđel Mihailo na ikonostasu u Orlovatu nije plod Predićeve mašte ili njegovog dobrog poznavanja istorije. Kompletan - sa kacigom, prsnikom, štitnicima za cevanice, čuva se u Depou. Položeni na jedan od sanduka, ti fragmenti nisu pokriveni prašinom zaborava, već blistaju. Novo uspostavljena restauratorska služba Muzeja ih je restaurisala!

Predić je, kako bi bio što precizniji i istinitiji, koristio autentične predmete slikajući određene scene. Tu nije bilo mesta prisećanju, improvizaciji. Zahvaljujući takvom stavu u njegovoj zaostavštini je i mali muzej primenjene umetnosti.

U depou se mogu videti tri kubure iz Prvog srpskog ustanka! Uz njih fišeklija sa poklopcem, kutijica za barut, pribor za čišćenje pištolja, jatagan sa drškom od kosti... Stara violina. Pirotski ćilimi, slučajna "kolekcija" kojom bi se ponosio i beogradski Muzej primenjenih umetnosti.

Zaviri li u jedan od Predićevih sanduka (koji nije zatrpan raznim drugim predmetima), nepristojni namernik će videti haotičnu pometnju - kao da se vlasnik "pakovao" u najvećoj žurbi i panici! Sasvim u neskladu sa Predićevom pedanterijom. Zgužvan crni slikarski mantil, sobne papuče i kapa među papirima, Predićev džepni sat, viri kutija za sapun...

Tap! Poklopac se zatvara.

Obiman, nezavidan, mada intrigantan posao za Oliveru Skoko. Ali i za restauratore za papir, tekstil, drvo...

Malo je onih koji znaju da je Uroš Predić oslikao oltarski prostor Njegoševe srušene kapele na Lovćenu. I... kakva je to avantura bila. Pre nego što se popeo na vrh Lovćena, prenoćio je kod "jednog otresitog Crnogorca" koji mu je "ustupio za prenoćište prazan svinjac, bez prozora, sa tako malim vratima da se jedva moglo ući unutra".

Asketa je sve izdržao, a pored svih "napora i nezgoda" ostao mu je "u pameti" veličanstveni prizor sa vrha odakle se "strahote gledaju sa nasladom, gde se lepote uživaju sa potajnom jezom".

Jedna od još nedovoljno istraženih "epizoda" Predićevog života je odnos sa školskim drugom Mihajlom Pipinom. Odnosno, zna se da ih je vezivalo blisko prijateljstvo iako je "Miša" bio "četiri godine stariji". Ali nedovoljno je poznato u kojoj je meri Predić uticao na Pupinov izbor slika za čiju kupovinu je naučnik iz Idvora odvojio poseban fond. Iz Predićevog dnevnika, koji se ponajviše bavi šta je kad i za koga slikao, saznajemo: "Svoje prijateljstvo (Pupin, prim. a.) prema meni zasvedočio je i tim što je na izložbi u Parizu 1889. kupio moje slike 'Bosanski begunci' i 'Dete na majčinom grobu', i poklonio ih našem Narodnom muzeju. Zahvaljujući darežljivosti Mihajla Pupina i njegovom poverenju prema meni, naš Muzej je dobio mojim posredovanjem jednu od svojih najlepših slika, portret otmene dame od Daniela. Ta je slika ponuđena Muzeju za otkup, no Muzej nije bio u stanju da toliko žrtvuje, te se ja obratim svome prijatelju molbom za pomoć, da nam ne bi umakla jedna tako lepa stvar i Pupin posla 40.000 din. Srećan sam što sam uspeo da tako umetničko delo prvog reda očuvam nama, ja sam tu sliku nazvao našom 'Mona Lizom'."

NI TRGOVAC, NI ŠVERCER

NI za vreme Drugog svetskog rata nije odustajao od slikanja. Iako u poznim godinama, radio je po dva sata dnevno jer "treba da zaradi za život", a "ušteđeni novac, predviđajući katastrofu Rata, razdao sam rodbini". U to vreme prijatelj mu je predložio da za naručene portrete umesto honorara traži namirnice. Predić je to odbio, jer su vremena za sve teška, a on nije "ni trgovac, ni švercer".

ODRICANjE OD VARLjIVIH RADOSTI

ČITAJUĆI Dantea "valjada po stoti put" 1944. je zapisao: "Povlačim žalosne i utešne paralele između burnih događaja tadašnjih ... i današnjih svetskih nevolja, dolazeći do zaključka, da nikad nije bilo bolje niti gore nego što je danas, jer je čovek rođen da pati; po Šopenhaueru. I, jedina je sreća negacija života askezom odricajući se svih varljivih radosti koje se skupo plaćaju. I ja od života nisam ništa mnogo očekivao niti tražio, inače bih možda bio poznat i bogat slikar u Njujorku, gde me je Miša Pupin lično pozvao da sa njim pođem, kada me je jednom posetio u Orlovatu. Dakle sve je kao što reče Govornik: „venitas venitatis“.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 05 Jul 2013, 02:55
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Uroš Predić: Nepročitan amanet

Deo pet: Doprinos otadžbini - moralni kodeks slikara i njegovih prijatelja Pupina i Dunđerskog

Srbija-forum
Predić u ateljeu odakle su sve stvari prebačene u Zrenjanin

PORED čvrste prijateljske veze sa Pupinom (na distanci), Predić je ponajviše drugovao sa Bogdanom Dunđerskim, na njegovom veleposedničkom imanju. Prijateljstvo je rođeno u vreme Predićevog čišćenja ikonostasa u bečejskoj crkvi. Ova dva džentlmena možda je ponajviše zbližila patriotska ideja kojoj su oba, svaki na svoj način, strasno bili posvećeni. Bogdan Dunđerski je i prestao da se bavi politikom 1918. godine, kad mu se ostvarila želja, odnosno kad se Vojvodina pripojila matici Srbiji. Bogdan je do kraja Prvog svetskog rata bio aktivni član mađarskog parlamenta, a ostvarenjem svih svojih snova, ujedinjenjem, prestao je da se bavi politikom. Danas je malo poznato koliko je Bogdan Dunđersi uradio da bi srpsko stanovništvo u austrougarskoj Vojvodini živelo bolje.


Sam Predić je zapisao: "Rad i bavljenje u Bečeju čine vrhunac moga života. Ni kao umetnik nisam u svom dugom životu dao ništa veće ni bolje; ni kao čovek nisam nikad i nigde osetio toliko sreće i zadovoljstva kao u Bečeju, gde sam stekao nekolicinu uzoritih prijatelja, kakvi se retko nalaze u životu. Na vrhu toga odličnog društva bio je dom Vlahovića i moj neprežaljeni drug Bogdan Dunđerski." Čak su Dunđerski i Predić planirali da budu sahranjeni zajedno u kapeli koju je Predić oslikao.

U potku ovog sjajnog "triumvirata" - Predić, Pupin, Dunđerski - ugrađena su mnoga dobra dela, konkretni poduhvati i doprinosi otadžbini. Za niz dobročinstava saznajemo zahvaljujući Predićevom posredovanju... Ali, za sve važi jedan citat iz pisma koje je Uroš uputio Bogdanu:

"Nikad (se) nisi isticao u srpskoj javnosti kao "rodoljub" od one sorte, koji se busa u grudi od silnog rodoljublja i na taj način gleda da se dočepa vlasti, pa da u svoju korist pljačka državu, vodeći je u sigurnu propast - kao što se i zbilo". Doprinos otadžbini bio je moralni, etički kodeks i slikara, i zemljoposednika i naučnika!

VOLONTER

DOBRONAMERNI i požrtvovni Predić, umesto da preporuči konzervatora crkvenoj opštini koja ga moli za savet - sam čisti 1931. ikone u bečejskoj crkvi i to besplatno! Godinu dana kasnije za crkvu u Celju radi osam slika "opet besplatno, da ne bi otežavao dobronamernu propagandu pravoslavlja patrijarhu Varnavi u tom moru katolicizma". Za hram Svetog Save u Libertivilu u Americi radi sedam slika: "ne htev primiti za moj trud nikakve nagrade".
Za razliku od bonvivana i avanturiste, i danas najskuplje (pre)prodavanog srpskog umetnika Paje Jovanovića (Predić: "On vam je mačka koja uvek padne na četiri noge. Nije genij, ali je odličan poznavalac svih škola i pravaca, a njegovi su radovi majstorski") Uroš Predić je bio potpuno posvećen umetnosti, uvek misleći na opštu dobrobit.

Ni Uroš Predić, istini za volju, nije bio genije. Istoričari umetnosti, pišući o jednom obično uvek spominju i drugog i oba vrednuju kao najznačajnije srpske realiste. Strogo gledano, avangarda - koliko god joj oni nisu bili skloni - stekla je za vreme njihovih života "pravo građanstva", mada po dometima priznatim i u Evropi, u Srbiji nikad nije nadmašila popularnost ova dva barda akademizma. Njima je taj "status" pribavila, pre svega, građanska klasa koja nije bila sklona (likovnim) inovacijama i iskoracima.

Napisani su mnogi stručni tekstovi o slikarskom prosedeu Uroša Predića. Školovanju, uticajima, dometima...

Ipak, sasvim nedvosmisleno, ostaje otvoreno pitanje prepoznajemo li značaj Uroša Predića? Shvatamo li njegovu misiju?

Izgleda da njegov doprinos otačestvu, odricanje u korist opšteg dobra, empatiju, patriotizam koji se "ne busa u prsa" zarad ličnog dobra - prepoznajemo koliko i njegovi Orlovačani poruke "Vesele braće - jadna im majka".


U SLAVU EVROPSKE CIVILIZACIJE

POSLE jednog savezničkog bombardovanja 1944. na molbu porodice sklanja se u Orlovat: "Nisam imao kud, i ako mi bi vrlo teško da ostavim svoj atelje, u kojem sam bio spreman i poginuti u slavu evropske civilizacije koja nam s neba šalje svoje gromovite blagoslove."

Današnje vreme otimačine, sebičluka i grabeži, Uroša Predića postavlja kao uzor, bez preterivanja i patetike, moglo bi se reći kao nedosegnutog heroja - nejunačkom vremenu uprkos!


PRIJATELjSTVO DO GROBA

O DRUŽENjU Dunđerskog i Predića svedoči i deo veleposednikovog testamenta:

"Na mojem salašu sagradio sam jednu crkvu ukrašenu umetničkim radom mojeg dobrog prijatelja, akademskog srpskog slikara, Uroša Predića. Moja je želja, te prema ovoj naređujem, da se na mojem salašu u mojoj kosturnici uzidanoj u samoj crkvi sahranim. Kako je moj prijatelj Uroš Predić još za svog života izrazio želju da bude u toj crkvi i On sahranjen, to molim Maticu Srpsku da izvrši moju želju, a i želju Uroša Predića, koga će o trošku zadužbine preneti u moju crkvu odande gde se bude rastavio od života... Zabranjujem za sva vremena, da se u mojoj crkvi uzidanoj kosturnici osim mene i mojeg prijatelja Uroša Predića još neko sahrani."


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Uroš Predić  |  Poslato: 29 Okt 2017, 22:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vojvođanske priče: Predićev frtalj Banata

Banatski militari iz potamiškog sela ponosni na zemljaka, slavnog umetnika. Dud, crkva, škola, park... sve podseća na slikara. Prizor sa blatnjavog orlovatskog sokaka - vrhunac poetike banatske ravnice

Slika
“Vesela braća“ 1887. godina

OBIČNO mesta imaju slikare, a u Orlovatu - slikar ima mesto! Kako zapisa hroničar - ovde se nalazi Urošev frtalj Banata. Jednostavno, u Orlovatu gde god se okrenete, sve podseća na jednog od najvećih srpskih slikara realizma Uroša Predića, koji je ovde rođen 1857.

Njegov dud, spomen-soba, škola, crkva, park - ponos su Orlovaćana. Potomci banatskih militara ovekovečeni su na maestralnoj slici genijalnog umetnika, sa donekle ironičnim nazivom “Vesela braća, jadna im majka”. Upečatljiv prizor sa blatnjavog orlovatskog sokaka, slikar je “ulovio” 1887. i delo svakako predstavlja vrhunac poetike banatske ravnice. A, koliko je Predić voleo rodno mesto i njegove žitelje, najbolje govori podatak da se posle školovanja i boravka u Beču i evropskim metropolama, vratio u Orlovat 1894. U idiličnom pejzažu Potamišja uživao je sve do 1909. godine, kada se iz zdravstvenih razloga preselio u Beograd.

Orlovat spada u grupu najstarijih naselja u Banatu, a kao varoš, još 1471. godine, pripadao je kovinskoj županiji. Ime je dobio po staništu orlova, a prema zapisima Pećke patrijaršije iz 1660. svi stanovnici bili su Srbi, a selo je imalo 16 domova. Između 1740. i 1768. u tri navrata naseljavali su ga graničari iz Potisko-pomoriške oblasti, a 1773. ušao je u Vojnu granicu. U to vreme imao je 101 kuću i isto toliko familija, čiji potomci i danas čine većinu stanovnika Orlovata.

Slika
Uroš Predić, autoportret

Poslednji put turska vojska u ovim krajevima bila je 1788, a Orlovat je tada u više navrata opljačkan i spaljen. U noći između 17. i 18. oktobra ovde se odigrala krvava bitka sa Turcima, kada je kapetan Đorđe Radivojević poginuo zajedno sa svojih stotinak vojnika. Isto mesto bilo je poprište bitke i 1848. u vreme mađarske revolucije, između Srba i Mađara. Srpsku vojsku predvodio je Stevan Knićanin. Iako brojčano slabiji izvojevao je ratnu pobedu nad Mađarima. Banatska vojna granica ukinuta je juna 1872. i Orlovat je posle 99 godina militarskog i vojnog života, potpao pod civilnu upravu tadašnje Torontalske županije.

Slika
Predićeva bista u seoskoj školi

Zanimljivo je da je Orlovat 1768. imao prvu privatnu neredovnu školu, koju je vodio seoski paroh Stefan Stanković. Evidentirano je pet đaka koji su učili u popinoj kući, a troškove snosili roditelji. Godine 1772. pominje se već prva veroispovedna narodna, takozvana trivijalna škola. Prvi orlovatski učitelj ili “magister”, bio je pismeni seoski graničar Ilija Ninkov. Pravoslavna crkva posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice sagrađena je 1770, a sedam godina kasnije, zavedeno je parohijsko zvanje i počele su da se vode matične knjige. Oduvek je selo imalo samo jednu parohiju, sa jednim parohom. Zbog vlage, 1924. srušena je stara crkva i započela gradnja nove. Završena je 1927. i danas predstavlja jedan od najlepših pravoslavnih hramova na ovim prostorima. Projektant je bio poznati beogradski arhitekta Dragiša Brašovan.

Slika
Stoletni dud u dvorištu nekadašnje slikareve kuće

- U crkvi se nalazi ikonostas sa 20 ikona akademskog slikara Predića, poklon rodnom mestu. Tu su i tri ikone, rad slikara i ikonopisca Dimitrija Popovića. Jedna je iz 1756. - ikona Bogorodice Bezdinske, a dve na prenetim tronovima - Bogorodica sa Hristom i sv. Apostol Jakov. Novi ikonostas od mermera izradio je Hofer Leopold iz Beograda, a ukrasio vajar Jovan Vojla iz Vršca. Na spoljnom istočnom zidu crkve uzidane su dve nadgrobne ploče iz 1777. i 1782. koje pripadaju nekada bogatim porodicama Subić i Nikolić - kazuje nam Marko Milojević, jerej orlovatskog hrama.

Slika
Nameštaj iz Predićevog legata

U prelepom parku koji okružuje crkvu izdvaja se zdanje sa spomen-sobom Uroša Predića. Slikareva rodna kuća nažalost je srušena, ali u dvorištu je ostao dud koji je, kažu Orlovaćani, napunio vek i po! Urošev dud sigurno je najpoznatije drvo u Srbiji!

Slika
Legat Uroša Predića u Zrenjaninskom muzeju

- Možda je i stariji! Kuću Uroša Predića moji roditelji kupili su 1928. od njegovog sinovca. Sećam se da je čika Uroš dolazio u selo kada nje više nije bilo. Ugošćavali smo ga,molio moju majku Zagorku da mu skuva kulje i mleka... Dud rađa svake godine, obavezno pečemo rakiju, našu čuvenu dudićaru - kazuje nam 86-godišnji Boško Stankov, glava ugledne orlovatske porodice, koji je svojim potomcima preneo u amanet da čuvaju Urošev dud!

Slika
Ikonostas orlovatske crkve

IZLOŽBA O MAJSTORU KIČICE

Pošto je 1909. napustio rodno selo Predić je živeo u Beogradu, u kući svog brata u Svetogorskoj 27, gde je imao i atelje. Umro je 1953, u 96. godini i prema sopstvenoj želji sahranjen u Orlovatu. Sva slikareva zaostavština iz ateljea, preneta je u zrenjaninski Narodni muzej. Tako je formiran legat Uroša Predića, u kojem se, pored slika i crteža, nalaze Predićeve beleške, prepiska, fotografije, knjige, lični predmeti. Iz Muzeja najavljuju da će 7. decembra, povodom 160. godišnjice rođenja Uroša Predića, otvoriti reprezentativnu izložbu o velikanu iz Orlovata.

Slika
Unutrašnjost crkve Vavedenja Presvete Bogorodice

VINOGRADI

ODBOR za obnovu rodne Predićeve kuće najavljuje da će se odužiti majstoru kičice koji je proslavio srpsko slikarstvo. Uspomenu na velikana neguju i članovi društva vinogradara i ljubitelja vina iz Orlovata, koji su sebi nadenuli naziv po čuvenoj Predućevoj slici “Vesela braća”.

Slika
Jedan od najlepših hramova na ovim prostorima, projekat čuvenog arhitekte Brašovana


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 42 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker