Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:35


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 21 Jan 2013, 06:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Sava Šumanović - majstor tragične sudbine

Сава Шумановић - Биографија

Slika


Сава Шумановић је рођен 24. јануара 1896.године у Винковцима, где је његов отац Милутин био шумарски инжењер. И отац и мајка Персида, рођена Тубић, потицали су из угледних шидских грађанских породица. Због здравствених проблема отац се врло рано пензионисао и породица се вратила у Шид са четворогодишњим Савом.

Отац се посветио вођењу великог имања, а мајка је отворила контрактуалну пошту. Сава је у Шиду завршио основну школу. Као десетогодишњак уписао је у Земуну Реалну гимназију. Током школовања у Земуну показује интересовање за уметност, уписао се на сликарски курс који је водио његов гимназијски професор Исидор Јунг. Дружио се са Славком Воркапићем, који је већ похађао Уметничко-занатску школу Љубе Ивановића и од њега је, како сам касније каже добио драгоцене савете о цртању и сликању. За време школовања у Земуну, Сава је веома мало боравио у родитељској кући.

Распусте је проводио у Грацу код стричевог пријатеља учећи немачки језик. Након матуре вратио се кући чврсто решен да сликарство буде његов животни позив и да само у том правцу може наставити школовање. Отац је имао сасвим друге планове за свог сина јединца, желео је да он постане адвокат. Мајка је одиграла значајну улогу у решавању овог проблема, подржала је сина у неговим жељама и нађено је компромисно решење.

Сава се 1914. године уписао у Загребу у Вишу школу за умјетност и обрт. Прву годину био је у класи професора Отона Ивековића, а следеће три у класи Клемента Црнчића. Рад школе подразумевао је студирање по старим мајсторима, Диреру, Микеланђелу, Рубенсу и Рембранту. Интересовање за импресионисте је показао још у Земуну, а сада их је сам проучавао. Дружи се са колегама, Ђуром Тиљком, Маријаном Тепшеом, Јозом Туркаљом, Срећком Сабљаком, Миливојем Узелцем, а нарочито са рано преминулим Миланом Штајнером.

Тада је започело и дугогодишње пријатељство са Антонијом Ткалчић Кошчевић, која је у истој школи учила вајарство. Редовно учествује на школским изложбама. У сведочанству о завршеном школовању забелажене су најбоље оцене и квалификације, и у јулу те 1918.год. учествује на заједничкој завршној изложби своје школе. Заједно са Миланом Штајнером изнајмљује атеље у Босанској улици. Те исте године у Урлиховом салону приређује прву самосталну изложбу заједно са Богумилом Царом. Представио се пределима из околине Загреба. Учествовао је на више заједничких изложби исте године. Убрзо 1919.године умире велики пријатељ Милан Штајнер.

Slika
СКИЦА ПИЈАНИ БРОД, 1927

Сава сели атеље у Јурковићеву улицу. Сада се интензивно дружи са Антуном Бранком Шимићем, књижевником, критичаром и покретачем књижевних ревија. Ради илустрације за књижевну ревију Јуриш, коју уређује А.Б. Шимић. Поред тога ради и као сценограф у Народном казалишту. Следеће 1920. године у мају приређује другу самосталну изложбу у Музеју за умјетност и обрт. Представио се платнима која указују на симболизам и сецесију, тада актуелне у Хрватској уметности. Изложба је добила позитивне критике, продао је доста слика, добио очеву подршку и на јесен се упутио у Париз.

Сава је био један од првих наших сликара који је дошао у Париз, тадашњи центар уметничких збивања у Европи. Овај први боравак трајао је само неколико месеци, али то је било драгоцено искуство за младог уметника. Уписао се на курс код истакнутог ликовног педагога и уметника Андре Лота, и био је један од његових најбољих ученика. Савин учитељ је припадао струји аналитичког кубизма, и његов утицај на Саву био је веома велик и присутан током целог живота. Андре Лот је Саву сматрао својим најталентованијим учеником. То је време када су настале најзначајније кубистички орјентисане слике у историји нашег сликарства, Скулптор у атељеу, Мртва природа са сатом, Морнар на молу, Лучки агент.

У лето 1921.год. враћа се у Загреб, станује код пријатељице Антоније Ткалчић Кошчевић и у октобру у Умјетничком павиљону приређује изложбу слика које су настале у том новом стилу преузетом од Лота. Сава има потребу да објасни слике кроз текст каталога, али ни то није помогло да га конзервативна критика и публика схвате.

Следеће четири године Сава Шумановић је провео у Загребу, неуморно покушавајући да измени те конзервативне и провинцијалне ставове уметничких кругова Загреба. Тада су настали чувени текстови Сликар о сликарству и Зашто волим Пусена, који су веома значајни за разумевање његове уметности. Учествује на више заједничких изложби, неуморно слика, а кратко време ради и као библиотекар у Музеју за умјетност и обрт. Покушао је да добије место ликовног педагога у Уметничкој школи у Београду.

Slika
СТАРА ТРЕШЊА, 1938

Адвокат Дорић откупио је 1925. године. двадесет Савиних слика које се данас чувају у Галерији Матице српске у Новом Саду, и то му је омогућило поновни одлазак у Париз. Тај други боравак у Паризу протекао је у понижавајућим условима под којим је Сава Шумановић добио визу. Сам је за себе више пута наглашавао како је највећи франкофил међу нашим уметницима и веома га је погодило то што је добио је само ограничену дозволу боравка , забрану продаје слика, односно имао је статус ученика. Због тога се поново уписао на курс код Андре Лота, вредно ради, проучава старе мајсторе.

Излаже на Јесењем салону у Паризу 1926.године. Француска влада тада је откупила слику Акт која се данас чува у музеју у Монпељеу. Угледни француски часописи који су се бавили уметношћу пишу о Сави Шумановићу и репродукују му слике. Тада је насликао Доручак на трави, аутопортрет са четири акта у пределу, непосредно инспирисан Манеовом истоименом сликом, која се данас налази у спомен збирци «Павле Бељански»у Новом Саду.Те 1927. год. учествовао је и у осликавању култне кафане “La Coupole” са четири акта. Најзначајнији догађај те године, а по многима и у целокупном стваралаштву Шумановића свакако је настанак слике Пијана лађа.

Ова слика монументалних димензија, настала је у грчевитом раду за само седам дана и ноћи. Инспирисана је Рембоовом истоименом песмом коју је баш тада преводио Растко Петровић и Жерикоовом сликом Сплав медузе. Изложио је на Салону независних, а оцене критике биле су подељене. Данас је Пијана лађа понос збирке Музеја савремене уметности у Београду.

Отежани услови рада, лоше критике и низ других личних догађаја довели су уметника до нервне исцрпљености, па се 1928.год. на кратко вратио у Шид, на опоравак. Тада су настале прве слике предела из околине Шида, »Сремске крајине», низ пејзажа на којима бележи јединствену светлост и атмосферу завичаја. Овој теми много више се посветио када се касније заувек вратио кући. У септембру 1928. год. изложио је на Новом универзитету у Београду слике које су настале у Паризу. Добро је прошао и код критике и код публике. Скоро све слике је распродао, и одмах у октобру, поново се упутио у Париз. То је био његов последњи боравак у омиљеном граду, који је трајао нешто више од годину дана. Опет је био на Монпарнасу, опремио је атеље, време проводи у друштву водећих француских уметника, предано слика и из тог периода су ремек дела попут Црвеног ћилима, Лежећи женски акт, Луксембуршки парк у Паризу.

Вероватно се није довољно опоравио, проблеми које је имао раније са здрављем су се вратили и то у толикој мери да је мајка дошла по њега. Заједно су се вратили у Шид марта 1930.године. Био је смештен на клинику др. Раденка Станковића у Београду. Документација болнице уништена је приликом бомбардовања у Другом светском рату, па нема никаквих поузданих извора о Шумановићевој дијагнози. Са сликањем није престао ни за време боравка у болници на Вождовцу. Тада су настали пастели и акварели вождовачких пејзажа које је касније у Шиду урадио у уљу.

Код куће у Шиду, потпуно се посветио сликању. Испочетка је имао проблема са квалитетом боја, касније то више не помиње. Првих година сликао је актове по скицама које је донео из Париза и пејзаже из своје непосредне околине. То су остале доминантне теме до краја његовог живота. Како и зашто је радио сам је објаснио у предговору каталога за изложбу 1939. год. Отац Милутин преминуо је 1937.године. Тада је Сава преузео вођење породичног имања. Према сачуваној документацији из тог периода види се да је и тој обавези приступио крајње озбиљно као и свему другом у животу. Учи енглески језик, узима часове играња, посетио је изложбу француског сликарства деветнаестог века, која је гостовала у Народном музеју у Београду, стално слика и припрема се за велику изложбу.

Организовао је у септембру 1939.године на Новом универзитету у Београду велику самосталну изложбу на којој је изложио 400 слика. Изложба је доживела велики успех, иако је на дан отварања било мало посетилаца јер су тог дана Немци напали Пољску. Охрабрен успехом, вратио се у Шид и ради са великим полетом. Није имао среће да се мирно посвети оном што је највише волео и најбоље знао.

Рат је дошао и у мали Шид. Сава је на кратко мобилисан. Шид улази у састав Независне Државе Хрватске и ћирилица је забрањено писмо па се Сава из протеста не потписујe већ само означава годину настанка слике. У једној бесмисленој усташкој акцији на Велику Госпојину, 28. августа 1942.год ухапшен је и са великом групом Шиђана стрељан у Сремској Митровици и сахрањен у заједничкој гробници. Тако је трагично завршио живот један од највећих српских сликара свих врамена.


шидскипортал

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 16 Mar 2013, 04:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Sava Šumanović u Galeriji Matice srpske

Na ovoj jedinstvenoj izložbi, koja se otvara u četvrtak, premijerno će biti postavljene Šumanovićeve skice iz kafea "La Coupole"

Slika
Skica za četiri ženske figure, 1927. god.

POVODOM meseca frankofonije, u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu u četvrtak uveče će biti otvorena izložba "Sava Šumanović i tajna pod kupolom".



Premijerno će biti izložene pripremne skice za četiri ženske figure koje je Šumanović, tokom boravaka u Parizu, 1927. godine, naslikao na stubu u kafeu "La Coupole" na Monparnasu.

- Decenijama se o tome pričalo u srpskoj istoriografiji - kaže upravnica Galerije Tijana Palkovljević. - Međutim, tek otkriće skica četiri ženske figure, koje su sada u privatnom vlasništvu, potvrdilo je njegovo autorstvo.

U želji da posetiocima izložbe dočaraju ambijent i atmosferu čuvenog pariskog lokala, kao i da duh mondenskog Pariza prenesu u Novi Sad, kustosi Galerije pored pripremnih skica za četiri ženske figure izložiće i istorijske fotografije kafea "La Coupole" iz tridesetih godina prošlog veka, i repliku stuba koji je oslikao Sava Šumanović.



UGLED

ŠUMANOVIĆEV angažman u pariskom lokalu "La Coupole" važan je za razumevanje njegovog učešća u tadašnjoj umetničkoj sceni Pariza. Šumanovićevo angažovanje u "La Coupole", u čijem dekorisanju su učestvovali i drugi pariski slikari, svedoči o njegovom tadašnjem ugledu na pariskoj umetničkoj sceni.



Sastavni deo izložbe je i film "Četiri karijatide" (2013) koji je, ovim povodom, napravio Igor Antić, umetnik koji danas živi i radi u Parizu.

Sakupljajući relevantne podatke, preplitanjem francuske i srpske istoriografije, Antić je zasnovao svoj video-rad o Šumanoviću na njegovim slikama za "La Coupole", ali i na analizi njegovog celokupnog stvaralaštva koje se čuva i izlaže u Srbiji.

Nastojao sam da ukrštanjem prikaza ambijenta Pariza i Šida i likovnih dela Šumanovića nastalih u ove dve sredine, predstavim slikarev dvojezični umetnički svet i upotpunim naša saznanja o njegovom delu - kaže Antić.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 24 Apr 2013, 10:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Шумановић уморен без кривице



Slika


Пре 70 година хрватске усташке власти су зверски убиле великог сликара Саву Шумановића
Навршило се 70 година од бруталног убиства Саве Шумановића, једног од најистакнутијих српских и југословенских сликара 20. века. У Сремској Митровици је, у ноћи између 29. и 30. августа, на простору уз старо православно гробље, мученичку смрт нашло око 150 недужних мушкараца, жена и деце из Шида, међу којима и четрдесетогодишњи сликар.

Хрватске усташке власти су ту, током Другог светског рата, систематски убиле више хиљада недужних цивила, највећим интензитетом управо током августа и септембра те 1942. године.

Сава је ухапшен 28. августа рано ујутро, замолио је да се спреми, окупао се, узео ствари, пољубио мајку у руку и отишао заувек, не знајући за шта га терете. Таоци су најпре брутално претучени, а потом превезени у Сремску Митровицу, где им је покретни преки усташки суд изрекао смртне казне и током ноћи су стрељани. Уз упаљене бакље крај спремних рака, прошавши усташки шпалир, пуцано им је у потиљак или су директно легали у раку и на њих је пуцано. Потом су поливани кречом и затрпавани земљом. Један број мученика је угушен јер су рањени и још живи затрпавани, док су се испод земље чули потмули јауци.

Прослављени сликар је те 1942. као и 1941. сликао мањим интензитетом, него иначе, забринут злослутним временима. У моменту хапшења је на штафелају остала управо завршена слика „Берачице”, данас изложена у Меморијалној галерији у Шиду. Претпоставља се да је замишљена као почетак новог циклуса, нажалост никад урађеног. Повучен и племенит човек, крајње посвећен уметник, заустављен у пуној уметничкој зрелости, спремао се још много да, охрабрен успехом београдске изложбе из 1939, приређене након готово десетогодишње изолације услед душевних криза. Нажалост, остао је заувек да лежи у једној од безимених масовних гробница.


Slika
Пијана лађа, 1927.


У Музеју Срема у Сремској Митровици је однедавно у сталној поставци изложен и један изузетан документ, који сведочи о Шумановићевом стрељану. Реч је о одговору на захтев Персиде Шумановић, уметникове мајке, да јој се син пусти из притвора.

Око два месеца касније, упућен јој је званични допис о синовом стрељању. Текст документа гласи: „Независна држава Хрватска, Усташка надзорна служба, Уред и Број; 62695-IIб-3-42. Загреб, дне 15. рујна 1942. Предмет; Шумановић Саво, одпуст из затвора, Жупска редарствена област, Вуковар. Персида, уд. Шумановић из Шида замолила је припоглавнику, да се њезин син Сава пусти на слободу. Увидом у очевидност Уреда I, установљено је, да је Шумановић Сава као талац, по Вишем редарственом повјереничтву осуђен на смрт и стријељан 30. VIII 1942. г. Услијед тога молби се не може удовољити, о чему наслов нека обавиести молитељицу. За Дом спремни! Управитељ Шабан, в. р. Обћинско поглаварство трговишта у Шиду, Број; 8587/42 Шид, дне 20. X 1942. Г. Шумановић Персида, Шид. Доставља Вам се предње ради знања. За Дом спремни! Биљежник (потпис) Начелник (потпис).”

Савина мајка је предузела све да ослободи сина, нудила своје заточеништво у замену за његову слободу, писала на многе адресе, али ништа није помогло. Непосредна сведочанства о последњим данима и хапшењу уметника као и тугу мајке Персиде је забележила Марија Демшхар, словеначка интернирка, која је провела рат у њиховој кући. Понела је најтоплија сећања на породицу која ју је прихватила у суровим временима, а њен дневник и писма су преточени у књигу „Етнологија у писмима и сликама”. Марија је Сави неколико пута позирала са корпом на глави и вероватно је приказана на последњој слици „Берачице”. По њеном сведочењу, Персида Шумановић је трагично доживела убиство сина јединца и годинама је постављала на сто тањир и за њега и увече му размештала кревет, не мирећи се са губитком.

Очигледно невероватно интуитиван, Шумановић је у једном, касније објављеном писму др Арновљевићу од 24. фебруара 1934. године, писаном током душевних криза, предвидео 1942. као годину своје смрти! Нажалост, није био једини брутално убијени сремски сликар. Усташе су 1941. убиле и Рафаила Момчиловића, сликара и монаха, игумана манастира Шишатовац, док је у Првом светском рату стрељана Даница Јовановић из Бешке, минхенски ђак.

На месту стравичних погубљења у Сремској Митровици је 1960. подигнут спомен-парк, а Шумановићева мајка је на десетогодишњицу убиства, преостале радове поклонила Шиду ради отварања Меморијалне галерије. У даровном уговору је дирљиво записала: „Сматрајући животну жељу свога сина својом материнском и људском обавезом, остварујем је данас као наш заједнички циљ, поклањајући Савино животно дело родном месту које је он овековечио кроз своју љубав, учинио познатим и славним својим сликама.

После несрећне и нагле смрти мога сина као аманет сам задржала толик пута поновљену жељу да његова уметност нађе место и буде сачувана у нашем родном крају. Испуњавајући тај аманет, уверена сам у дубоко разумевање и љубав којом ће бити прихваћен како од грађана Шида, тако и будућих нараштаја.” Персида Шумановић је била у праву, делима њеног сина се данас, чини се, дивимо више но икад, чиме је уметник трагичне судбине далеко надживео сурову смрт.

Гордана Крстић-Фај, историчар уметности – конзерватор


преузето са politika.rs објављено: 28.08.2012.


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 17 Jun 2013, 13:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Velikan male varoši

Minulo je sedam decenija od kada je na Veliku Gospojinu, zajedno sa još stotinu pedeset građana Šida, u ustaškoj raciji uhapšen i Sava Šumanović

Slika

MINULO je sedam decenija od kada je na Veliku Gospojinu, zajedno sa još stotinu pedeset građana Šida, u ustaškoj raciji uhapšen i Sava Šumanović, jedan od najznačajnijih slikara u istoriji srpske umetnosti.

Dva dana kasnije, 30. avgusta te 1942. godine, 121 Šiđanin, među njima i Šumanović, odvedeni su u Sremsku Mitrovicu i streljani na tamošnjem srpskom pravoslavnom groblju. Telo velikog umetnika ostalo je u zajedničkoj grobnici na mestu ovog masovnog pomora, a dok on i dalje počiva na mitrovačkom groblju, povodom godišnjice tragične smrti slikara obnovljeno je porodično groblje Šumanovića i Tubića na gradskom (srpskom pravoslavnom) groblju u Šidu.

Kada su u ranim jutarnjim satima tog 28. avgusta 1942. godine u kuću Šumanovića upale ustaše i odvele Savu da se više nikada ne vrati, na štafelaju je ostao da se suši njegov triptih "Beračice". Dva dana potom završio se zemaljski život Save Šumanovića, a počeo jedan drugi, koji traje već sedamdeset godina. I ovaj drugi je prepun nedoumica, nagađanja, pitanja, baš kao i onih 46 godina tokom kojih je Šumanović hodao po zemlji, neretko i lebdeo nad njom, mudrovao, voleo, patio... I iznad i pre svega, ispunjavao platna moćnim potezima svoje kičice, i nepogrešivo vođen snagom svog jedinstvenog dara utiskivao u večnost prizore jednako nezaboravne, bilo da je reč o ženskim telima, pejsažima ili pak nečem trećem.

Iako se slikarstvu učio najpre u Zagrebu, ovaj osvedočeni frankofil od rane mladosti je uporno stremio Parizu, epicentru svih umetničkih zbivanja u tadašnjoj Evropi. Iako je bio jedan od prvih naših slikara koji je prispeo u francusku prestonicu i tamo postigao uspeh, ostao je sudbinski vezan za svoj Šid, a šidska galerija, koja nosi njegovo ime, danas sa ponosom čuva više od četiri stotine njegovih dela.

Malo je gradova koji se na ovaj način vezuju za jedno ime, i nije velik broj slavnih i poznatih ljudi koji se mogu poistovetiti sa jednim mestom onako kako se to desilo sa ovim Šiđaninom rođenim u Vinkovcima, slikarom svetskog glasa. Među mnogim mestima na kontinentu koja pamte Savine korake i poteze kičicom samo je Šid zauvek ostao označen njegovim likom i delom.


SVE UMETNIKOVE FAZE
U Galeriji u Šidu, osnovanoj 1952, a proširenoj velikim izložbenim prostorom 37 godina kasnije, čuva se 419 slika, od toga 350 ulja na platnu. U stalnoj postavci danas je izloženo 112 dela. Sava Šumanović je u Šidu bio svoj na svome, osetio je ritam sredine i uskladio ga sa ritmom svog umetičkog genija, bio na početku nečeg novog i velikog, na vrhuncu stvaralačke zrelosti, i tu je sa svega 46 godina tragično završio život.

Šumanović je u svom stvaralaštvu prošao kroz nekoliko faza, a u Galeriji je sačuvana najveća zbirka iz poslednje i najznačajnije, šidske faze, poznate po pejzažima i aktovima, koje je prevashodno slikao u poslednjoj dekadi života.

Ova vojvođanska pogranična varošica ostala je zauvek posuta sjajem Savinog raskošnog dara, ali i obavijena velom misterije, budući da se uz Šumanovićevo bivstvovanje do danas vezuju mnogobrojne tajne, nepoznanice, slutnje i sumnje. Ma kako one bile nemoćne da umanje veličinu njegovog umetničkog genija, svakako intrigiraju mnoge, a jedan od predanih, dugogodišnjih istraživača i teoretičara života i rada velikog slikara je i Živko Brković, koji je Šumanoviću posvetio nekoliko studija.

On je godinama tragao za novim činjenicama iz života Save Šumanovića, a jedan od rezultata Brkovićevog ozbiljnog interdisciplinarnog istraživanja i izučavanja odnosa umetnosti i duševne bolesti na primeru našeg velikog moderniste je i knjiga "Šumanović, umetnik i ludilo". U toj studiji Brković je uspeo, kako veli Žarko Trebješanin, da naslika svu silnu raspolućenost i tragiku Savinog karaktera, koji je ne samo odredio njegovu životnu sudbinu nego i dobar deo umetničkog stvaranja. Viđenje i doživljaj složene i protivurečne ličnosti umetnika u našoj javnosti je, zahvaljujući Brkovićevom psihoanalitičkom pristupu, postalo bitno drugačije, istinitije, ljudskije, kompleksnije.

- Sudbina Šumanovićevih pisama, kojih je moralo biti na stotine, podseća u nečemu na sudbinu samog umetnika. Zagonetno i onespokojavajuće deluje zapis dr Bašičevića, autora prve studije (1961) o slikaru, koji se, kao Šiđanin, sretao i o pismima razgovarao sa Šumanovićevom majkom Persidom. On navodi da je sva korespondencija i dokumentacija iz pariskih godina, prema izjavi umetnikove majke, uništena, "ostala je jedino putovnica iz 1930." Nije rečeno ko je, kada i zašto uništio pisma - reči su kojima je Brković započeo svoj "Epistolarni portret" Save Šumanovića, knjigu sa podnaslovom "Pisma - dokumenti - bolest", koja sadrži četrdeset sedam pisama i nekoliko drugih autobiografskih dokumenata do kojih je autor došao.

"O prećutkivanju istine i drugi razgovori" podnaslov je Brkovićeve knjige "Ave, Šumanoviću, nismo te voleli", još jedne koju je autor posvetio rasvetljivanju ličnosti i dela umetnika kroz analizu njegovog tako specifičnog i tako "umetničkog", "razumnog ludila", a u kojoj se navodi:

"O velikom umetniku Savi Šumanoviću objavljeno je na desetine studije, monografija, urađeni su filmovi, drame, ali su, i pored svega, mnoge enigme njegove ličnosti ostale nerasvetljene - počev od godina odrastanja, nepoznati su nam bitni emocionalni porivi, ljubav i lična prepiska skrivani, psihička bolest zataškavana. Ni smrt umetnikova, u spletu opskurnih okolnosti, nije dovoljno istražena."

Tako je ostalo, evo, i sedamdeset godina nakon te opskurne i monstruozne smrti.



(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 17 Jun 2013, 13:35
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Balada o svom drugu

Antonija Koščević: Nijedan dan, nijedan sat nije izostao iz škole. Otac nije bio srećan što će Sava biti „neki moler“

Slika
Otac i majka Save Šumanovića

SAVA Šumanović potiče iz ugledne građanske porodice, a to što je ta i takva porodica živela u Šidu, nikako ne znači da su njeni pripadnici po bogatstvu ili učenosti zaostajali za svojim kolegama iz velikih gradova.

Savina majka, Persida i njena sestra završile su ženski Licej u Pečuju i Pešti, a Persidina dva brata su 1900. godine bila na školovanju u Austro-Ugarskoj, kasnije osnovali Srpsku banku u Zagrebu, a pripadao im je i dobar deo Ilice. Savin stric, rođeni brat njegovog oca, živeo je u Zagrebu, jedno vreme bio načelnik policije i jedan od dva Srbina u Pavelićevoj vladi. Savin otac je bio šumarski inženjer, i u vreme rođenja sina direktor Šumarije Srema u Vinkovcima. Rano je penzionisan zbog toga što je ogluveo i to je razlog zbog kojeg se porodica Šumanović vratila u Šid. Otac Milutin se posvetio vođenju velikog imanja, a majka Persida (rođena Tubić) je otvorila prvu ugovornu poštu u Šidu.

Kuća u kojoj se danas nalazi Galerija Sava Šumanović bila je vlasništvo porodice, i bila izdavana Sremskom sudu za sve vreme njihovog odsustvovanja iz Šida. Po povratku u Šid smatrali su da je nerazumno i neisplativo raskidati tako dobar ugovor sa sudom, pa im je Savin teča, Dragutin Grčić, doktor pravnih nauka, ustupio svoju kuću, koja se nalazila nedaleko od njihove. Ta kuća, u kojoj je porodica Šumanović stanovala po povratku iz Vinkovaca danas se zove Spomen -kuća Save Šumanovića, i u njoj se čuva atelje, nameštaj, detalji i predmeti koji su pripadali velikom slikaru.

Rođen u Vinkovcima 22. januara 1896, Sava se sa roditeljima kao četvorogodišnjak doselio u Šid, gde je završio prva četiri razreda škole. Prvi razred realne gimnazije završio je u Zemunu, sve u cilju priprema za advokaturu, jer su njegovi roditelji, logično, želeli da Sava produži porodičnu tradiciju. Školske raspuste provodio je u Gracu da bi usavršio nemački jezik, koji je tokom života govorio tečno, kao maternji, a sve u cilju pripreme za bogatu karijeru.

Međutim, porodica nije računala na to da će se Sava u Zemunu upoznati sa slikarstvom i upisati časove crtanja kod Isidora Junga, što je Šumanovićima „pomrsilo planove“ vezane za Savinu advokatsku karijeru. Tokom gimnazijskog školovanja, mladić počinje da se interesuje za umetnost, da bi se tako neizlečivo zaražen „slikarskim virusom“, kasnije usprotivio očevoj želji da postane advokat.

Kada se po završenoj maturi vratio kući i saopštio roditeljima da ne želi ničim drugim da se bavi osim slikarstvom, te da samo u tom pravcu želi da nastavi svoje školovanje, u porodici je izbio skandal. Kada bi te, 1914. godine jedna takva kuća trebala da pusti sina jedinca da bude „tamo neki moler“, i zbog toga batali već trasiran put advokata, sigurno da je vest bila šokantna, a takva odluka nimalo laka za prihvatanje. No majka Persida je ipak podržala voljenog sina i uspela na kraju da ubedi i supruga.


DAROVIT I MARLJIV

O Savinim studentskim godinama sačuvana su samo dva pisma, a o završetku studija Šumanović piše Mirku Cvetkovu: „Svršio sam višu školu za umjetnost i obrt, kao nagrađeni premijom kr. zem. vlade u Zagrebu, sa opštom ocenom: ‘Gospodin Savo Šumanović, vrlo darovit, osobito marljiv i savestan u radu, polučio je izvanredne uspjehe u figuralnom risanju i slikanju. Uputio se u sve tehnike grafičkih struka. Kao kandidat za učiteljstvo biće uz stečenu veštinu osobito dobar i savjestan učitelj.’“

Sinovljeva odluka da studira slikarstvo pogodila je Savinog oca i izazvala sukob oca i sina. No mladić je ostao uporan i otac je prvi put, nevoljno, morao da prizna da je sin odrastao i stasao za čvrste, velike, životne odluke.

Sam Šumanović junior je ideje svoje porodice o advokaturi i uspehu „poput stričevog u Zagrebu“ odbacio i, po svedočenju majke i rođaka, tada je više puta ponovio da su advokati „gulikože i prevaranti“.

Šumanović je 1914. godine u Zagrebu upisao Višu školu za umjetnost i obrt, najvišu školu u kojoj se u tom momentu, u tom pravcu mogao obrazovati. Naši slikari su se pre rata usavršavali u Minhenu i Rimu ali sa izbijanjem svetskog oružanog sukoba to više nije bilo moguće.

Te svoje „besperspektivne“, slikarske studije je mladi Šumanović uspeo da odlučno nametne svima iz svog okruženja. Rešio je da se tim studijama bezrezervno posveti te da upravo u tome postigne slavu, uspeh, novac, za šta je već tada pokazivao i smisao i volju. Tako samouveren i uporan Sava će ostati do kraja, bez obzira na prepreke na koje je nailazio.

Uporedo sa Šumanovićevim studijama počinje veliki svetski događaj - najveći rat do tada koji će zahvatiti ceo svet. Ali mladi Sava je izbegao da ode na front protiv Srbije i Rusije, a njegovi ravni tabani teško da su bili dovoljan razlog da ga oslobode obaveze pristupanja austrougarskoj vojsci; u oslobađanju vojne obaveze mu je, bez sumnje, pomogao stric, uticajni carski funkcioner.

Sava je Prvi svetski rat proveo u Zagrebu i ne postoje gotovo nikakvi tragovi o tome koliko je ratno stanje uticalo na njega i njegovo školovanje. Zna se da su studenti na kraju godine priređivali zajedničke izložbe, a posle završene škole, Sava je imao dve samostalne izložbe (1918. i 1920) u Zagrebu.

Makar na prvi pogled, deluje kao da je Šumanović bezbolno proživeo te - za ceo svet ratne, a za sebe studentske godine. Ako je verovati šturim dostupnim podacima, on ni u ratu nije oskudevao. Kako je tvrdila njegova koleginica Antonija Koščević, on ne samo da je bio imućan već je, iako zanet umetnošću, bio najvredniji među studentima: „ni jedan dan, ni jedan sat, nije izostao iz škole“, njene su reči zapisane u „Baladi o svom pokojnom drugu“.

Nema čak ni podataka ili pisama koja bi govorila o njegovoj zabrinutosti zbog oca odvedenog u taoce i majke koja je, tako usamljena, i u ratu vodila domaćinstvo i rukovodila poštom.

(Nastaviće se)


Новости

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 17 Jun 2013, 13:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Elita pariskog kluba

Boravak u Gradu svetlosti ostaviće snažan uticaj na mladog slikara. „Kritika me metnula u red prvih slikara sveta...“

Slika
Pariz početkom prošlog stoleća

TOKOM studentskih dana u Zagrebu, Šumanović - čije ponašanje nije bilo ni nalik onom kakvo bi se očekivalo od umetnika ili „pristajalo“ kakvom boemski nastrojenom mladom slikaru, vrlo se energično i ambiciozno pripremao za stvaraoca i obrazovanog intelektualca. Neretko se, u vezi sa tako netipičnim, „neumetničkim“ životom ovog velikog umetnika, postavlja pitanje: da li je on onaj „normalan“ ljudski život s emocijama, zabavom, seksom, potiskivao ne bi li svu energiju i potencijale uložio u stvaralački i intelektualni rad?

Šumanović se odmalena izdvajao od ostalih kao „imućni elegantni gospodičić u tamnom odelu i sa polucilindrom“, a rastao je zaštićen od svih oskudica i životnih potresa, izvan svih iskušenja, uobičajenih pubertetskih druženja i konflikata. Po sopstvenoj tvrdnji, Sava nikada u životu, od puberteta nije rekao ni jednu jedinu ružnu reč, a kao mladić se sasvim distancirao od uobičajenih životnih izazova, zatvarao se u sebe i praktično „zabranjivao“ upliv događaja, ljubavi... - gotovo blokirajući bilo kakvo „nadiranje života“ u svoj lični život.

Studije na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i obrt, gde je Sava učio najpre kod profesora Otona Ivekovića, a docnije u klasi Klementa Crnčića, podrazumevale su studiranje po starim majstorima, Direru, Mikelanđelu, Rubensu i Rembrantu.

Mladi umetnik, koji je sa prijateljem Milanom Štajnerom iznajmljivao atelje u Bosanskoj ulici, jula 1918. godine učestvovao je na zajedničkoj završnoj izložbi svoje škole. Iste godine u Urlihovom salonu priređuje prvu samostalnu izložbu, zajedno sa Bogumilom Carom, predstavivši se predelima iz okoline Zagreba. U nekoliko meseci izlagao je na još nekoliko zajedničkih izložbi, a kada je te 1919. godine umro njegov veliki prijatelj Milan Štajner, Sava seli atelje u Jurkovićevu ulicu.

Tokom studija je započelo i dugogodišnje prijateljstvo umetnika sa Antonijom Tkalčić Koščević, koja je u istoj školi učila vajarstvo.

Po završetku Velikog rata zagrebački umetnici i pripadnici intelektualne elite grada okupljali su se u Kazališnoj kavani, gde je i Sava započeo druženje sa nekima od njih, pre svega sa Antunom Brankom Šimićem, književnikom i pokretačem književnih revija, koji je važio i za darovitog kritičara umetnosti.

Maja 1920. godine priredio je drugu samostalnu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt, predstavivši se platnima koja ukazuju na simbolizam i secesiju, tada aktuelne u hrvatskoj umetnosti. Izložba je dobila pozitivne kritike, i „obezbeđen“ novcem od prodaje slika (ali i osokoljen očevim blagoslovom) već iste te jeseni se uputio u dugo žuđeni Pariz.

Prvi njegov boravak u tadašnjem centru svih umetničkih zbivanja u Evropi, u koji je prispeo kao jedan od prvih slikara „od ovih strana“, potrajao je samo nekoliko meseci, ali je ipak predstavljao dragoceno iskustvo za mladog umetnika. Upisao se na kurs kod istaknutog likovnog pedagoga i umetnika Andrea Lota, i bio je jedan od njegovih najboljih učenika, a usavršavanje kod ovog pripadnika struje analitičkog kubizma ostaviće nemerljiv uticaj na Savu, prisutan tokom celog njegovog života.


U BELOM MANTILU

O NARCISOIDNIM sklonostima umetnika govori potez mladog Šumanovića na svršetku studija 1918, kada je uradio i u poštansku razglednicu (koju će sa dve-tri reči ispisane na poleđini poslati roditeljima) preinačio svoju (danas čuvenu) fotografiju koja prikazuje slikara u crnom odelu sa leptir mašnom, u belom mantilu i sa šeširom, zlatnim satom i srebrnim lancima preko grudi - u pozi sa kičicom i bojama u ruci - sve to u momentu tek završenog rata i očevog povratka iz logora!

Naredne 1921. godine Šumanović se vraća u Zagreb i stanuje kod prijateljice Antonije Tkalčić Koščević, a tog oktobra u Umjetničkom paviljonu priređuje izložbu slika nastalih u novom, od Lota preuzetom stilu. Već tada je umetnik imao potrebu da objasni i „dopuni“ slike te da teorijski potkrepi svoju umetničku viziju kroz tekst kataloga, ali ni to nije pomoglo da ga konzervativna kritika i publika shvate.

U svojim svedočenjima, objavljenim i naslovljenim „Balada pokojnom školskom drugu“, Antonija Tkalčić ostavila je zapise o vrednom, imućnom, „u svemu bezbednom“ Šumanoviću, o njegovim polemikama, intelektualnim nastupima, teorijskim tekstovima u kojima je ambiciozno branio i obrazlagao svoje kubističke koncepte - koji nisu od svih rado prihvatani, naprotiv. Kako ističe Antonija, „neki su ga smatrali bez talenta osobito posle poznanstva s Lotom, kojeg je počeo slijepo imitirati“.

Šumanović se nikako nije mogao zadovoljiti podrškom koju su mu pružali eminentni znalci, poput Branka Šimića i posebno Rastka Petrovića, koji mu je posvetio veliki inspirativni esej „Sava Šumanović i estetika suviše stvarnog u novoj umetnosti“. Mladi umetnik žudio je za „konkretnijim“ zadovoljenjem u vidu prodaje slika, pre svega, ali i podrške javnosti, štampe...

Sledeće četiri godine Sava Šumanović boravi u Zagrebu, neumorno pokušavajući da izmeni te konzervativne i provincijalne stavove umetničkih krugova ovog grada. Tada su nastali tekstovi „Slikar o slikarstvu“ i „Zašto volim Pusena“, značajni za razumevanje njegove umetnosti. Učestvuje na više zajedničkih izložbi, neumorno slika, a kratko vreme radi i kao bibliotekar u Muzeju za umjetnost i obrt.

U to vreme pokušao je da dobije mesto likovnog pedagoga u Umetničkoj školi u Beogradu. Šumanović je inače često putem prepiske i molbi upućivanih ministarstvima i uticajnim pojedincima tražio postavljenje za profesora, stipendiju i nameštenje u Parizu... Svoje uspehe i mogućnosti pri tom je naglašavao i opisivao, neretko, u samim superlativima: „Kritika me metnula u red prvih slikara sveta...“

(Nastaviće se)


Новости

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 17 Jun 2013, 13:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Borba sa samim sobom

U Zagrebu je smatran beogradskim, a u Beogradu zagrebačkim slikarom. „Pijani brod“ najznačajnije delo velikog umetnika

Slika
Slika „Pijani brod“

GODINA prvog boravka Save Šumanovića u Parizu, 1920. jedna je od ključnih i u životu ovog slikara, ali i za istoriju slikarstva kod nas. Šestomesečno usavršavanje kod čuvenog Andrea Lota, koji je u čudnom i temperamentnom Parizu tog doba „pokušavao da uvede red u svet slike“, što se poklopilo sa Savinim nastojanjima, zauvek će ostaviti vidljiv trag na Šumanovićevim delima.

Već je prva zagrebačka izložba koju je priredio po povratku iz Pariza nagovestila da će Šumanović teško ikada moći da računa na podršku tamošnje publike i kritike. Nije uspeo da ubedi Zagrepčane u svoj rad ni posle četiri godine pokušaja da pojasni „novotarije“ koje su nastupile u evropskom slikarstvu i svoje poglede na sliku - o čemu je pomno vodio zabeleške i pisao u stručnim časopisima, što predstavlja dragocen izvor saznanja o umetnikovom radu iz tog vremena. Nije bilo baš od pomoći ni to što je u Zagrebu vazda smatran „beogradskim“ slikarom, a u Beogradu - zagrebačkim.

Advokat Dorić, koji je 1925. otkupio čak dvadeset Savinih slika (koje se danas čuvaju u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu), „kumovao“ je ponovnom odlasku umetnika u Pariz.

„U Zagrebu sam radio 1922-1925. godine, propagišući nešto člancima, a još više živom rečju po kavanama modernu francusku umetnost. Kako se moj položaj nije popravljao u Zagrebu, a ja nisam mogao dobiti čestito nameštenje, morao sam prekinuti sa tim životom pa sam u jesen 1925. krenuo za Pariz...“, zapisao je u svojim autobiografskim skicama umetnik, na čiji su drugi boravak u Gradu svetlosti senku bacili ponižavajući uslovi pod kojima je dobio vizu (koja je podrazumevala samo ograničenu dozvolu boravka i zabranu prodaje slika, odnosno status učenika).

„Čitav moj život u Parizu od 1925. bila je oštra borba u sebi samom“, zapisaće Sava. Zbog toga je, tvrdio je, pokušavao da slika vedrim tonom.

„U Parizu, svom voljenom gradu, umetnik će vrlo brzo obelodaniti dionizijsku orijentaciju, stavljajući tačku na apolonijski stvaralački koncept koji je u tom gradu prihvatio“, piše Živko Brković u svojoj studiji „Šumanović - umetnik i ludilo“. Ovaj autor skreće pažnju i na veliki Savin „Autoportret“ iz 1925. kao nedovoljno analizirano delo koje Brković smatra vrlo enigmatičnim i svakako simptomatičnim za specifično slikarevo raspoloženje i stvaranje - smatra ga svojevrsnim dokumentom moralnog i psihološkog karaktera i značenja za autora „koji silovito kreće ka novim izazovima“.

Šumanović izlaže na Jesenjem salonu u Parizu 1926. godine, a francuska vlada tada je otkupila njegov „Akt“, koji se danas čuva u muzeju u Monpeljeu. Ugledni francuski časopisi posvećeni umetnosti pišu o Savi Šumanoviću i reprodukuju njegove slike. Godine 1927. on slika „Doručak na travi“ koji nailazi na odlične kritike u Francuskoj - autoportret sa četiri akta u predelu, neposredno inspirisan Maneovom istoimenom slikom, koji se danas nalazi u spomen zbirci Pavle Beljanski u Novom Sadu. Te 1927. učestvovao je i u oslikavanju kultne kafane „La Coupole“ sa četiri akta, ali najznačajniji događaj te godine, a po mnogima i u celokupnom stvaralaštvu Šumanovića svakako je nastanak slike „Pijani brod“.


PONIŽENJA ZBOG VIZE

Bilo je nezgodno za bogatog i situiranog 30-godišnjeg umetnika, koji za sobom ima samostalne izložbe, da može da izlaže ali ne i da prodaje slike. U Parizu je živeo u hotelu, gde je uredio za sebe atelje, ali na svakih šest meseci morao je da nanovo podnosi zahtev za produženje vize, da zavisi od milosti i nemilosti nekog činovnika, a viza mu je „ponižavajući đačka“, kako ju je sam nazivao. Zbog toga se ponovo upisao na kurs kod Andrea Lota, vredno radi, proučava stare majstore...

Ovim veličanstvenim delom umetnik je, kako veli Brković, „objavio dramatičan čin svršetka jedne i početka druge duhovne orijentacije“. Nastala u istinskom pijanstvu i ludilu, za samo sedam dana i noći, ova monumentalna kompozicija (koju je izložio na Salonu nezavisnih), danas je ponos zbirke Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Da ništa više u životu nije naslikao, „Pijani brod“ bi bio dovoljan da Šumanovića odredi kao umetnika, kažu znalci o ovom, možda najznačajnijem delu srpske umetnosti 20. veka.

Kao inspiracija je slikaru poslužila istoimena poema Artura Remboa, koja je do njega došla preko Rastka Petrovića koji mu ju je recitovao, ali i slika Teodora Žerikoa „Splav Meduze“. Kritičari su „Pijani brod“ dočekali sa podeljenim kritikama, a Sava je iscrpljen radom teško podneo one negativne.

„Slika je u nečemu granična, za autora u mnogo čemu nedostižna i sudbinska, slika je obeležila datum velikog uspeha ali i velikog umetnikovog sloma“, navodi Brković, koji kaže: „Radeći na kompoziciji u širokom inspirativnom zamahu umetnik se nije šalio, upravo je, slikajući sedam dana i sedam noći, ulagao svoje veliko znanje, iskustvo, ambiciju. Uložio je celog sebe ne prezajući od mogućih iskušenja, naročito od psihofizičkog rizika koji ga je potajno vrebao. Delo sa zahtevnom istorijskom temom je literarno naslovljeno i u nečemu je vezano za čuvenu Remboovu poemu koju je Rastko Petrović upravo tada prevodio... Ovo zamašno delo, za koje je slikar uradio više skica i studija, iznenađuje ne samo ambicijom za monumentalnost nego i karakterom teme, kakve ranije nije voleo, koje, kako je pisao ranije, ,vole samo kičeri,.“

Brković piše o izazovnoj, neutaženoj želji za nečim velikim i izazovnim, naglašenoj napetošću pretenzija umetnika koji je delo uradio za sedam dana, o psihofizičkoj napetosti autora koji se rvao sa ambicijama i umetničkim i životnim izazovima - te povodom negativnih kritika na svoj „Pijani brod“ zapisao: „Slika je diskutovana, a ja sam poludeo!“

Otežani uslovi rada, loše kritike i niz drugih ličnih događaja doveli su Šumanovića do nervne iscrpljenosti, te se 1928. godine nakratko vraća svom Šidu i šidskim krajolicima.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 17 Jun 2013, 13:48
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Platna boje poetike

Tragajući za motivima, slikar šparta pitomim sremskim poljima. Umetnik koga su prihvatale i publika i kritika

Slika
Žitno polje

UMORAN od teških životnih uslova, iscrpljen teškim radom i lošim kritikama, Šumanović se vraća u Šid. U porodičnoj kući u koju je stigao sa majkom, došlo je do brzog oporavka. Umetnik počinje da slika motive iz okoline, a za samo nekoliko meseci, tokom leta, uspeva da priredi izložbu u Beogradu, na kojoj je prodao sva izložena dela uključujući velike kompozicije „Doručak na travi“, „Pijani brod“, mnoge aktove.

Živko Brković piše: Kao nikada pre, Šumanović je prihvaćen i od strane publike i od strane kritike, o izložbi su sa puno hvale pisali brojni stručnjaci: Todor Manojlović, Kosta Strajnjić, Sreten Stojanović, Gustav Krklec i drugi. Tako se neočekivano dogodilo da umetnik iznenadi kritiku i publiku i da, kako piše Todor Manojlović, do juče gotovo suvoparni i bezbojni kubista postane... naprasno lirski ushićeni kolorista... Euforija uspeha, moralnog i materijalnog, podigla je krila slikaru da, kako piše u autobiografiji, posle potpuno rasprodate izložbe krene natrag u Pariz, i ako teško duševno bolestan... Nošen i dalje ambicijom, ohrabren odjednom slavom i novcem, vraća se u Pariz koji mu je miliji od oca i majke...

Umetnik govori da je našao atelje koji mu je doneo smiraj, koji je taman sa tužnim svetlom; u toj atmosferi težio je za formom koja, kako kaže, nije prana svetlom... koja je hrapava i puna šupljina. Ali već na prvim platnima videlo se da u Pariz nije doneo boje i svetlost Srema, bolje reći, podlegao je neočekivano u tom ciklusu slika mističnim i nejasnim literarnim sižeima protiv kojih se ranije zalagao, odbacivao ih kao dobre samo za kičere („Okolina Pariza sa crnim psom“, „Stara crkva“, „Voćnjak“)...

Ipak, u sledećem kratkom momentu, možda u dužoj remisiji bolesti, umetniku se posrećilo kada su zbunjenost i lutanje odjednom prevaziđeni neočekivanim rezultatima, krunišući uspeh velikim delima („Luksemburški park“, „Akt na crvenom ćilimu“ i drugi aktovi, „Put u Buživalu“, „Vijadukt“, „Most na Seni“...). Taj plodni zamah, nažalost, neće dugo potrajati, ambicije su bile mnogo veće i umetnik usled snažnog naleta bolesti posustaje, priznaje da ga je pariska groznica tresla sve jače, i on će ubrzo napustiti Pariz zauvek..

Pre no što se vrati u zavičaj i, ovog puta do kraja života, primiri u beskraju svog Panonskog mora, Šumanović će provesti tri meseca u bolnici u Beogradu.

Neko vreme je, i nakon prihvatanja dobrovoljnog samovanja u sopstvenom domu, u duši slikara i njegovoj porodičnoj kući vladala opskurna tišina - utihnule su njegove muze, nije slikao, niti je kome pisao...

No potom umetnikov duh oživljava, on počinje da eksperimentiše sa spravljanjem boja sa čudnim komponentama od kojih se čak otrovao... A od 1933. godine, Šid i okolina postaju, kako veli Brković, umetnikov rajski vrt u kom je sabirao i gomilao motive koje je pokupio u okolini i kao lepe slike ponudio na izložbi koja će uslediti, u Beogradu. Istovremeno, od 1933. do 1936. nastaje serija pisama koje Sava upućuje svom lekaru sa klinike u Beogradu, dr Vojislavu Arnovljeviću. Brković piše o tome kako baš ove epistole, pored svakovrsnih izliva sumanutosti, sadrže i nekoliko predskazanja - slikar između ostalog proriče smrt Poenkarea, ubistvo kralja Aleksandra i, osam godina ranije, predskazuje da će njegova sopstvena smrt uslediti baš 1942. godine.

Istovremeno, gomilaju se u kući Šumanovića platna - osim brojnih zimskih pejzaža, prizora usnulih sremskih sela, puteva, crkava, naslikao je nekoliko desetina dečjih portreta i stotine aktova, zatim kompozicije sa figurom prepoznatljivog plavog modela multipliciranog u bezbroj varijanti...


MOTIVI U POLJU

Poslednjih dvanaest godina svog boravka u Šidu, Sava Šumanović šetao je uvek u odelu, propisno obučen po najnovijoj modi, svima se javljao na ulici, i sama njegova pojava bila je neobična. Išao je na njivu i umesto da se prihvati motike, on bi oblačio svoj beli mantil i počinjao da slika...

Sam je sebi spravljao boje jer nije želeo da boja ulja na njegovim platnima vremenom potamni, kako se to uobičajeno dešava. Dodavao je manju količinu ulja, tako da su njegove slike i dan-danas svetle kao da su juče naslikane, kažu u galeriji koja nosi njegovo ime, i dodaju da je to razlog i što slike pucaju te zahtevaju posebnu pažnju.

Kod kuće su mu obezbedili idealne uslove za rad: najveća soba u kući pretvorena je u atelje, imao je sopstvenog kočijaša koji ga je vozio kroz Šid, na Frušku goru, gde god da je Sava mislio da bi mogao naći inspiraciju. I našao je, jer je za svega pet, šest godina provedenih u porodičnom domu naslikao oko šest stotina slika.

Godine 1939. opet se pojavila megalomanska ideja da u Beogradu izloži sve radove nesagledive produkcije od 417 slika, za koje nije postojao adekvatan prostor, pa je problem prostora rešen opet kao za prethodnu izložbu - na Novom univerzitetu, pretvaranjem u izložbene prostore svih spratova, sala, hodnika, holova. Ništa, ni rat koji je tog 3. septembra počeo, nije omelo održavanje izložbe sa svim pohvalama kritičara, baš kao i deset godina ranije, piše Brković.

Sava je povodom izložbe napisao i Predgovor za katalog, koji predstavlja dragocen materijal za pojašnjavanje umetnikovih ideja i slikarskih nastojanja.

Uspeh izložbe predstavljao je Šumanovićevu veliku beogradsku pobedu, ali posle ovog trijumfa nije uspeo da se vrati u Pariz - Drugi svetski rat zauvek je zatvorio vrata ka Evropi, a godina koju je umetnik predvideo kao momenat sopstvenog kraja opasno se bližila...

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 17 Jun 2013, 14:08
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Podla ustaška racija

U svanuće Velike Gospojine ustaše odvele velikog umetnika. Zbog zabrane ćirilice brisao je svoj potpis sa slika

Slika
"Beračice" - poslednja slika velikog majstora

PONOVNO buđenje Šumanovićeve inspiracije rezultiraće stotinama slika nastalih u poslednjem, šidskom periodu, mada je toliko obilna produkcija neizbežno podrazumevala i određenu stilsku neujednačenost. Pored serija dečjih portreta, zaokupljen je u to doba i serijama ljupkih idiličnih slika, zaodenutih cvetnim krošnjama ,ili utonulim u snežnu idilu.

U toku grozničavog rada tokom poslednjih dvanaest godina života slikara, glavna i neizostavna tema Savinog stvaralaštva je priroda, koju je tek pre koju godinu počeo ozbiljnije da posmatra. Čak i nakon što je pronašao model za akt, što je u Šidu tog doba gotovo predstavljalo nemoguću misiju, nastaviće da štancuje bezbroj pejzaža - motive šidskih sokaka, motive iz okoline varoši, do Sremske Mitrovice ili čak Osijeka... Iz tog više nego plodnog perioda, izdvajaju se ciklusi tzv. belih slika sa snežnim prizorima Šida i okoline, žutih slika - pejzaži na kojima dominira žuta boja...

Veliki ciklus kompozicija koji je umetnik nazvao Šidijanke nastao je grupisanjem nagih figura koje je slikar beskrajno umnožavao, radeći ih po modelu plave devojke, Slovenke Eme, jedine koja je pristajala da mu pozira naga, a koja je predstavljala ikonu tadašnjeg Šida. Nežne bele figure su istovetne u svemu, a takav rad u bezbroj replika, slikar objašnjava, a Živko Brković prenosi, izazvan je željom da postigne poznato jedinstvo stila gde se iste figure ponavljaju, po uzoru na Renoara.

Istovremeno, Šumanović se vraća na pojedine motive koji su obeležili njegov davni zagrebački, ali i motive iz pariskog perioda. No ma koliko pojedinačna dela i ciklusi iz ovog perioda života bili analizirani kao bezvredni i nedostojni Savinog talenta, ma koliko im pojedini kritičari poricali umetničku vrednost, oni danas predstavljaju ponos postavke šidske Galerije Sava Šumanović, gde se čuva više od četiri stotine ovih šidskih slika.

Od 1936. godine Šumanovićeva dela se nalaze u stalnoj postavci Narodnog muzeja u Beogradu, kao i u muzejima na Cetinju, u galerijama u Zagrebu i Skoplju.

Posle smrti oca Sava preuzima brigu o kući i čak se bavi poljoprivrednim radovima, uporedo slikajući šidske motive.

Kada se njegov veliki beogradski trijumf na više no ambicioznoj izložbi praktično poklopi sa izbijanjem Drugog svetskog rata u Evropi i onemogući ga da ikada više vidi svoj voljeni Pariz, postaje jasno da će ovaj novi veliki rat i te kako ostaviti traga na slikaru - koliko god da ga onaj prvi rat pre bezmalo tri decenije nije ni okrznuo.

Šid je ušao u sastav Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, što je navelo Savu da bukvalno progna samog sebe, odnosno sopstveni potpis, sa svojih slika. Iako se u jednom periodu tokom boravka u Zagrebu potpisivao u francuskoj verziji, iz revolta prema upornom nerazumevanju zagrebačke publike, on je potpis na slike do tada stavljao baš uvek - bilo na francuskom, ćirilici ili latinici... Međutim, zabrana korišćenje ćiriličnog pisma u okviru granica NDH izazvaće ga do te mere da će u potpunosti obrisati sebe sa svakog platna koje ubuduće bude završio - ostaje samo godina nastanka slike.

A kada tog avgustovskog jutra, tek što je svanuo dan na Veliku Gospojinu, u dom Šumanovića bane ustaška racija i odvede slikara u nepoznatom pravcu, na štafelaju će ostati da se suše njegove „Beračice“ - još jedna od tema kojoj se slikar više puta vraćao. Bile su to poslednje ženske figure koje je naslikao i poslednje među (retkim) ženama čija je tela dodirnuo, makar na platnu - opet, poslednjem koje je za života naslikao. Ustaše su ga odvele da se više nikada ne vrati, što jeste potpuno neverovatno s obzirom na činjenicu kojoj je familiji Sava pripadao, i na kom mu se položaju nalazio stric - onaj isti čiji je uspeh i karijeru u Zagrebu Sava u mladosti trebalo da ponovi, da se saglasio sa željama svoje porodice.

Tako je on sa još stotinu i pedesetak Šiđana odveden u Sremsku Mitrovicu i tamo streljan, a njegovo telo do danas počiva na mestu ovog masovnog zločina, mitrovačkom srpskom pravoslavnom groblju. I dok kosti velikog slikara ostaju u masovnoj grobnici, povodom sedamdesete godišnjice njegove smrti obnovljeno je porodično groblje Šumanovića i Tubića na srpskom pravoslavnom groblju u Šidu.

Njegova majka Persida Šumanović uspela je da, i pored gelera koji su pljuštali po Šidu tokom borbi na Sremskom frontu, sačuva sinovljeva platna do kraja rata, skrivajući slike velikih formata ušuškane među posteljinom ili zaključane u ormarima. Ona se sredinom prošlog veka izborila i za otvaranje galerije sa slikama i imenom Save Šumanovića u Šidu, ne bi li svi oni koji požele da upoznaju stvaralaštvo njenog sina to mogli da učine na autentičnom prostoru na kom je stvarao, u mestu koje je zauvek ostalo posuto raskošnim sjajem Savinog dara. Vođena bezrezervnom i nepobedivom majčinskom ljubavlju, Persida je uspela u svojim naumima, omogućivši Savi Šumanoviću da - za razliku od njegovih posmrtnih ostataka, svojim delom zauvek ostane svoj na svome.

KRAJ


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Sava Šumanović - majstor tragične sudbine  |  Poslato: 21 Jun 2013, 00:24
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ko je bila Persida Šumanović

Na desetogodišnjicu smrti svog sina, majka slavnog slikara poklonila je gradu porodičnu kuću, sedam jutara vinograda i 417 slika za osnivanje Galerije „Sava Šumanović”

Slika
Persida Šumanović
Ove godine, tačnije 18. juna, navršava se 45 godina od smrti Perside Šumanović, majke akademskog slikara Save Šumanovića.

Persida Šumanović (Šid, 1875 – Šid, 1968) potiče iz stare trgovačke porodice Tubić. Dobila je odlično školovanje u bečkim i pečujskim licejima. Kao devojčica, Persida je jednom posetila šidskog stolara: „Kao šiparica videla sam krevete kod majstora dok su se pravili. Bile su tu i dve ’prave' devojke koje su se glasno pitale ko li će biti gazdarica tih divnih kreveta, naravno, i žena uglednog mladoženje koji ih je poručio. Na mene tada 'balavicu' niko nije bio ni obraćao pažnju”. Godine 1894. Persida Tubić je postala žena Milutina Šumanovića, uglednog mladoženje koji je poručio te krevete.

Milutin i Persida Šumanović su imali sina jedinca Savu, rođenog u Vinkovcima 1896. godine, u vreme kada je Milutin bio upravnik vinkovačke šumarije. Kada se Milutin prevremeno penzionisao porodica se vratila u Šid 1900. godine. U Šidu se Milutin posvetio vođenju velikog poseda, a u kući je otvorio ugovornu poštu koju je vodila njegova supruga. Na taj način, gospođa Persida se svrstala u retke žene koje su na samom početku 20. veka vodile sopstveni posao.

Porodica Šumanović je pripadala višem društvenom sloju. Porodični ugled i finansijsko preimućstvo omogućavali su porodici kvalitetan i lagodan život. Taj status je pružao velike beneficije, ali i zahtevao pridržavanje strogim pravilima visokog društva. Morala se poštovati porodična hijerarhija. Tako je Milutin kao predstavnik ove, po ugledu i kapitalu najjače grane šidskih Šumanovića, požrtvovano pristupio vođenju porodičnog imanja. Nažalost razboleo se kao austro-ugarski taoc u Prvom svetskom ratu, zbog čega je brigu oko imanja prepustio svojoj supruzi. Kao i mnogo puta ranije, tako i u tom momentu, Persida je iskazala žensku mudrost i sposobnost Tubićevih. Bez problema je vodila celokupno imanje i upravljala porodičnim kapitalom. Pored toga, od prvog dana je bila najveća podrška sinu Savi u ostvarivanju njegove želje da postane slikar. Svakako ne treba zanemariti Milutinovu moralnu i materijalnu podršku. Kao glava porodice složio se sa Persidinim predlogom da Sava upiše Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. Roditeljska podrška nastavila se i kasnije u toku Savinog boravka u Parizu. Zbog toga je Sava osećao veliku zahvalnost i, kao savesna i karakterna osoba, trudio se da opravda roditeljsko poverenje.

Strogost i pravičnost Perside Šumanović ogleda se i u njenom odnosu sa pomoćnicom Marijom Demšar, koja je 1941. internirana iz Slovenije u Šid. U momentu njenog dovođenja u Šumanovićevu kuću, Persida je odbila da je kao strankinju primi. U narednim godinama, odnos gazdarice i pomoćnice prešao je sve nacionalne i religiozne prepreke, i razvio se u odnos majke i kćerke. Persida je 1945. ispratila Mariju kao svoju kćerku. Pored pismene preporuke, novca i hrane, Persida joj je poklonila i jednu stolicu kako ne bi stajala u vozu na putu do kuće. Marija je tu stolicu čuvala sve do svoje smrti, da bi je njena kćerka 2011. godine poklonila šidskoj Galeriji.

Od predratne gospođe, veleposednice, supruge i majke, Persida je nakon rata bila kulakinja, udovica i neutešna majka. Rat je gospođi Persidi uzeo najvrednije u životu – sina jedinca. Sava Šumanović je streljan u toku ustaške racije avgusta 1942. godine u Sremskoj Mitrovici. Njegovo telo nikad nije identifikovano, ostalo je u masovnim grobnicama u Sremskoj Mitrovici. Persida nikad nije dobila priliku da sahrani svog jedinca. Umesto toga, život joj je dao priliku da sačuva sinovljeve slike, da ostvari njegovu želju da njegova umetnost bude sačuvana u njegovom Šidu. Na desetogodišnjicu smrti svog sina, Persida Šumanović je poklonila gradu porodičnu kuću i 417 slika za osnivanje galerije. Na taj način se svrstala u red najvećih darodavaca u srpskom narodu: „Smatrajući životnu želju svog sina svojom materinskom i ljudskom obavezom, ostvarujem je danas kao naš zajednički cilj poklanjajući Savino životno delo rodnom mestu koje je on ovekovečio kroz svoju ljubav, učinio poznatim i slavnim svojim slikama. Posle nesrećne i nagle smrti moga sina kao amanet sam zadržala toliko puta ponovljenu želju da njegova umetnost nađe mesto i bude sačuvana u našem rodnom kraju“.

Gospođa Persida je svom rodnog gradu i gradu svog sina, darovala svu svoju majčinsku ljubav. Omogućila je svom sinu da večno živi kroz njegovu galeriju u Šidu. Konačnu satisfakciju i najbolju potvrdu sopstvenog truda i zalaganja dobila je posetom predsednika SFRJ Josipa Broza Tita 1965. godine. U ono vreme privilegija malobrojnih da ih lično poseti Tito, potvrdila je istorijsku ulogu Perside Šumanović u očuvanju naše umetničke baštine i nacionalnog blaga. Gospođa Persida Šumanović je umrla 18. juna 1968. godine 94-oj godini života.

Radovan Sremac

(arheolog-kustos u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid)


politika

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 46 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker