|
| Autoru |
Poruka |
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Bojanove munje i gromovi
Nije bilo ničega, ali je Stupica nalazio sve, pa i hleba i šećera. Umeo je od jednog da stvori dva dana
DUŽE od pola veka zapisivala je Marija Crnobori priču svog života, i pre neki dan, u njenoj 93. godini, promovisana je knjiga "Životić".
Velika glumačka zvezda ovih prostora rođena je u Banjolama, blizu Pule, a onda su roditelji emigrirali "u Jugoslaviju". Još kao učenica Glumačke škole debitovala je 1940. na sceni zagrebačkog HNK, a 1948. prešla je u Beograd, u elitno Jugoslovensko dramsko pozorište, i tu ostala 35 godina, sve do penzije.
Iz bogatog pozorišnog života glumice upamćene po ulogama Antigone, Ifigenije, Ofelije, Fedre, Laure, narednih dana objavićemo svojevrsna svedočenja o Bojanu i Miri Stupici, Branku Pleši, Ivi Andriću, Jugoslovenskom dramskom, Ateljeu 212...
PRVI put sam čula za Bojana Stupicu dok sam još bila u Glumačkoj školi u Zagrebu. Narodno kazalište je brujalo od neke tihe svečane radosti zato što će doći Bojan Stupica i režirati "Večeru u osam". Skoro sam pala u nesvijest kad su mi javili da imam kod njega ulogu. Probe su trajale kratko. Jednog je dana Bojan jednostavno nestao. Počeo je rat.
Kad su apokaliptični jahači odjahali daleko, daleko, skupili su se ljudi koji su slobodu dočekali. Skupili su se i pomogli glumcu, reditelju, scenografu, kostimografu i arhitekti Bojanu Stupici, da pozove glumce i reditelje iz cijele Jugoslavije i da osnuje Jugoslovensko dramsko pozorište.
Kad sam prvi put došla u Jugoslovensko dramsko pozorište, sa srcem u grlu, Bojan me je poljubio i rekao mi: "Igraš Ljubu Jarovu, Sonju, Franku i Mariju." Za Šeridanovu Mariju nije bilo sata u danu, pa je otpala, ali ostala tri divna ženska lika ispunila su mi dan i noć.
Bojan je oduševljeno vodio glumca i lik se rađao bez napora, s radošću, i radosno je živio. Voljeli smo se. Oprezno. Bojan je volio glumce. U jednom svom članku Bojan citira riječi Čehovljevog Astrova: "Kad čujem kako šumi mladogorica posađena mojim rukama, ja sam sretan da je i klima malčice u mojoj vlasti i da će, ako čovek kroz hiljadu godina bude srećan, u tome biti i malo moje zasluge. Kad posadim brezicu i posle vidim kako se ona zeleni i njiše na vetru, duša mi se ispunjava ponosom!"
Čudan čovjek. Dječjeg, okruglog, lijepog lica. Kosa kratko šišana. Pametno, izbočeno čelo ispresijecano dubokim borama. Plave oči. Plave, plave. Nije mu se vidjelo u očima kad je ljut, ali kad je bio veseo, tačno se vidjelo. Ljutnja se čula u mekom glasu, a kad je bio zabrinut, bio je tih. Raspoloženje mu se moglo pročitati po hodu. Hodajući, gledao je u zemlju. Zapravo, uvijek je gledao u zemlju i na pozornicu. Hiljadu je poslova mogao u isto vrijeme raditi i uraditi - postojalo je vrijeme kad je to i morao. Vrijeme za priču, teško, zanosno, mlado. Ko to nije preživio, može misliti da mi stari lažemo. Ali nije tako.
PREGRŠTI FANTAZIJE
BOJAN je režirao sa pregrštima fantazije. Glumce je znao izabrati i onda bi snagom svog talenta zavitlao rad na komadu i predstava se rađala. U "crkvi" je sjedio blizu nas i u našoj ravni motrio gradnju lika. Pazio je na običan, sitan, privatni pokret ili reakciju glumca i čim je primjetio nešto što bi moglo proširiti lik, zaustavio bi tok vremena i fiksirao privatni doprinos, koji su onda on i glumac lako ukomponovali u lik i predstavu.
Pozvao nas je sa sve četiri strane, zvao je u ime mnogih i mi smo došli. Pošli smo s njim. Bio je vjetar razvigorac. Slušali smo ga. Htjeli smo mnogo, željeli dobro. Zanos je bio ogroman: 3. 4. 1948. digla se prvi put zavjesa u pozorištu koje je Bojan osnovao i adaptirao. Radio je mnogo. Mislim da nije uopće spavao. Tražio je eksperte, obilazio gradnju pozorišta na Cvetnom trgu, prekrajao crkvu na Bajlonijevoj pijaci paravanima, brinuo sa za ugalj, za peć bubnjaru, za stolice, praktikable, za sve. Mislim da ni mi nismo spavali. Bili smo sretni i ponosili se što smo pozvani. On je znao da stvori od jednog dana dva. Jurio je i bio je stalno veseo.
Govorio je: "Madona, moramo nabaviti dobre zavjese, moramo nabaviti gromove, moramo nabaviti munje, moramo nabaviti sunce, moramo nabaviti kišu, moramo nabaviti čizme za kišu. Madona, nema ni cipela, nema ni eksera..." Nije bilo ničeg, a nalazio je sve. Nije bilo ni dovoljno hljeba i šećera, a imali smo i hljeba i šećera. Imali smo Cankara, Čehova, Godonija, Šeridana, Držića, i tako redom. Mislio je: "Repertoar mora biti dobar, moraju biti izuzetne predstave." Sve je, onda, i postajalo izuzetno. Ljudi su cijele noći na klupicama čekali ulaznice, a Bojan je bio sretan, presretan, i mi s njim.
Proba "Kralja Betajnove" do podne, "Ribarske svađe" poslije podne. "Ujka Vanja" uvečer, ili se menjao raspored proba prema probama Mate Miloševića. Crtao je inscenacije. Savjetovao se s tehničkim osobljem. Odgajao ih. Jurio na dogovore u CK, sjedio poslije probe i poslije ručka s nama i recitirao Kajuha. Brinuo za našu hranu i smještaj, za naše čarape, za našu odjeću. U vremenu s bezbroj problema, život je bio bogat. Radovali smo se, smijali, dogovarali, a i svađali. Živjeli smo poklonjen život i radili mnogo. Bili smo isti, bez obzira na godine. Poštovali smo jedni druge.
Dogovarali smo se. Dolazili su ljudi iz grada i iz cijele Jugoslavije i na naše probe. Raspravljalo se i o jednoj rečenici. Sve je bilo važno, sve je bilo potrebno. Bojan je znao da je tako, svojim izuzetnim duhom sve je podržavao, umio je naći izlaz, uvijek je znao i staviti tačku. Neprimjetno i brzo. Svi smo bili i mladi, i marljivi, i dobri.
(Nastaviće se) Novosti _________________ 
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Budno oko Agitpropa
Rasprava posle probe "Ljube Jarove" trajala sedam sati. Bojan je bio čarobnjak, ponekad i pesnik
Marija Crnobori
PU "Kralju Betajnove" Bojan je zaustavio Milivoja Živanovića kad je sjeo i naslonio glavu na ruku, a ruku na ogradu kojom je bila podijeljena pozornica na dva nivoa. (U "Kralju Betajnove" skoro je svaka uloga bila u alternaciji, a Milivoje samo jedan i umorio se čovjek slušajući svaki tekst dva i tri puta.) Bojan je taj mizanscen prihvatio i Živanović ga je fiksirao. Spominjem taj detalj i zato što se dosta diskutovalo oko tog položaja glave i tog sjedenja. Govorilo se da Kantor ne može slušati svoje sagovornike sjedeći s glavom naslonjenom na podlakticu, jer mu se time smanjuje značaj. A zašto ne bi mogao, pitam se danas. Može, dabome da može. I Kantor je čovjek.
Sjećam se i kako sam se kao Francka obrušila niz stepenice, sa gornjeg dijela pozornice na donji. Javljala sam strašnu vijest o Nini. Izgledalo je kao da ću pasti i sva se razbiti na stepenicama. Bilo je dosta stepenica i bilo je prilično duboko i strmo. Učinilo mi se da ću kasno stići i najedanput javim vijest. Bilo je efektno, opasno, a i kazivalo je nešto strašno. Bojan je to rado prihvatio, samo mi je rekao: "Drži se za ogradu, da ne tresneš". Bilo je na našim diskusijama i oko toga rasprave. Hiljade i hiljade takvih detalja bojili su predstavu, a Bojana je to veselilo.
Bojan je bio čarobnjak, a katkad i pjesnik. Predstave koje je ostvarivao uvijek su izazivale polemike, i to dosta žučne, ali te predstave su zaista bile pune, žive i mogućne, životno mogućne.
Igrali smo se i sve je bujalo iz nas. Takvu je atmosferu znao stvoriti. Nekad smo znali i pretovariti predstavu. Znao je reći: "Nije važan tekst", a to je značilo: "Ne govori papirnato, već ljudski".
Jedna je atmosfera bila u "Kralju Betajnove", a druga u "Ujka Vanji". Na diskusijama je postavljano pitanje da li su to prave atmosfere. Zašto ne bi bile prave? Potekle su od Bojana Stupice, a Bojan je bio pravi.
Kad se sjetim "Ljube Jarove", i danas me hvata jeza. Bio je to specifičan komad. Mislim da bi i danas imao pravog uspjeha. Prva Bojanova verzija, silno scenski bogata, trajala je 6 sati. Tu kontrolnu probu gledao je cijeli Agitprop. Onda su se gledaoci povukli na diskusiju o postavci i glumcima. Odnijeli su nam sve stolice, a mi smo glumci posjedali na pod salona, svaki je glumac izgovarao po neku svoju rečenicu iz "Ljube Jarove" i divno smo se šalili i zabavljali. Dobro se sjećam rečenica: "Ne pljuj u bunar" i "Pustite Dunjku u Evropu."
UMORNA SONjA
DOBRO se sjećam jednog diskutabilnog detalja i to iz "Ujka Vanje", u kojem sam glumila Sonju. Dugo smo probali, dugo u noć. Sonja je došla na prozor, slušala Jelenu Andrejevnu (Sava Severova) i Ujka Vanju (Strahinja Petrović i Mata Milošević). Zijevnula sam od sasvim privatnog umora, a Bojan je viknuo sa stolice preko puta: "Tako je, ostavi to". Tako je moja reakcija ostala detalj Sonjinog lika.
Sjedili smo na podu od 4 sata po podne do 11 sati noću. Toliko je trajala diskusija, bez nas glumaca. Moglo bi se reći politička diskusija. Bojan je nekoliko puta došao u salon da nas posjeti i na kraju nam je rekao da će biti potrebna velika skraćenja i da razmislimo o tome. Moje kolege i reditelji koji su sa mnom radili - znaju kako jako čuvam slova, ali kad se mora, onda se mora. Dugo sam gruntala i dubila što da izbacim, a da što plastičnije izvučem lik. Pozitivni su likovi obično lošije pisani, pa sad još i da se krati, a komad se zove "Ljuba Jarova". Napravila sam svoje štrihove.
Sutradan, na probi, Bojan dođe sa skraćenim tekstom i vidim da ću sad još manje moći da izvučem taj lik. Bojan je gledao cjelinu, a ja svoj lik. Šta da radim? Ohrabrim se i u malom hodniku između salona i pozornice, sa puno straha, gledajući Bojana ravno u oči, jasno kažem: "Ako mi taj tekst sada skratiš, ja ću ga na predstavi izgovoriti". Bojan me gledao neko vrijeme, vidio je po meni da neću odustati i reče: "Radi šta hoćeš". Njegova rečenica i moj stav stvorili su Ljubu Jarovu, koja se prije toga dosta klimala. Bojan je dobro poznavao glumce i znao je da će ovaj mali sukob uroditi plodom. Bio je poslije zadovoljan i mnome. Ta i sam je glumio. Tamo dole u crkvi probao je i on Maksa u Betajnovi, ali je odustao, jer su već postojala dva Maksa.
"Leda" je bila tužna. Bojan je bio bolestan. Morao je na liječenje u Švajcarsku. Svi smo se na pozornici dogovorili da mu pomažemo i da budemo maksimalno disciplinovani. Naročito je Mata Milošević bio Bojanu pravi drug. Uprkos okolnostima. Bojanov duh je ispunio cijelu pozornicu.
Za sve četiri predstave Bojan je pravio i inscenacije, koje su uvijek bile precizno naslikane. Sudjelovao je i kod kostima. Mira Glišić je bila kostimograf za ta četiri komada, ali je Bojan svaki kostim i materijal za kostim kontrolisao, odobravao i prisustvovao probi, jer je Bojan i čuo i vidio lik. Znao je sve i o perikama. I "Leda" je bila među Bojanovim odličnim predstavama. Nosila je i njegov humor i daleke puteve specijalnog liječenja. Mi smo probali, a iz mraka gledališta često smo čuli glas: "Tako je, Madona, tako je".
Mnogi i mnogi su već otišli, mnogi i mnogi su došli. Bojanov se zastor još diže, sada već na tri scene. "Brezica se zeleni i njiše na vjetru", a mi, koji smo još ostali, ne zaboravljamo nijednog trena da smo dio Bojana. Zahvalna sam mu sada i do smrti.
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Scena prepuna vatre
Bogatstvo u smehu Mire Stupice ozarilo mnoga srca. Išle smo svaka svojim putem i na sceni i u životu
Mira Stupica kao Petrunjela
BILO je to (stalno počinjem sa "bilo je to") 14.6.1947. u probnoj dvorani Narodnog pozorišta u Beogradu. Gostovala sam sa ulogom Laure u drami "U agoniji". Došla sam iz Rijeke. Bogat mizanscen Bojana Stupice jednostavno ne bih mogla da savladam za dva dana da nije bilo pomoći Božidara Drnića.
Drnić je tog dana doveo na probu i jednu mladu ženu. Imala je kosu crnu kao ugalj. Crne oči kao trnjine. Blistave trnjine. Blijedo lice, malo tamno. gledale smo se ozbiljno. Drnić je rekao: "Da vam predstavim Miru Todorović-Popović. To je izvanredno talentirana glumica i velika nada našeg pozorišta". Sjećam se da sam rekla: "Drago mi je", šta sam drugo i mogla, ali željela sam samo da brzo počnemo probu. "Da li može da ostane na probi?", pitao me je Drnić. "Može", rekla sam, a bilo mi je svejedno, jer nisam bila sposobna ni za šta drugo - samo za probu.
Tako je počelo moje poznanstvo sa Mirom Stupicom.
Kada smo, kao članice novoosnovanog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, počele da probamo, počele smo jedna drugu i gledati, i ozbiljno priznavati jedna drugoj ono što je bilo dobro urađeno. Uloge su nam bile sasvim različite. Svaka je išla svojom stazom, kao dvije paralelne šine, i tako je ostalo do danas. Nikada nije između nas pala ni jedna nepotrebna riječ.
Išle smo tako svaka svojim putem, i na sceni i u životu, ali kad bismo se sastale i razgovarale činilo mi se kao da smo svaki dan zajedno, pa čak i da isto jelo volimo i isto jelo jedemo. Naše je druženje bilo rasparčano, ali svako je parče bilo i dobro, i ljudsko, i prijateljsko, kao da razmaci nisu postojali. Nastavljale smo tamo gdje smo stale. Kao kad, recimo, čovjek ode na put, pa se vrati i nađe sve nepromijenjeno. Sve stvari na istom mjestu i isti srdačan susret i isti, samo Mirin, raskošni osmijeh.
U našoj generaciji niko nije imao to bogatstvo u smijehu, kojim je Mira obdarena. Ozarila je mnogo srca. Toliko nijansi u glasu nisam ni kod koga čula. Lucijeta u "Ribarskim svađama" imala je sreću da dobije taj glas. Sjećam se kako je u predstavi "Ljubav Jarova" kao Dunjka, jurila po pozornici i htjela, žarko htjela, nekuda. Strahinja Petrović, kao Profesor, govorio je: "Pustite Dunjku u Evropu". Činilo mi se da se neće zaustaviti. Plamen je oko nje vitlao. Tako toplog ženskog šarma imala je samo njena Petrunjela. A Njegina u "Talentima"...! Morala sam pustiti suze neka teku, morala sam pustiti svoje srce njenom. To se nije dalo zaustaviti.
Mira je bila u Jugoslovenskom dramskom svega dvanaest godina, ali zidovi još čuvaju glas, a prozorska stakla lik velike umjetnice.
ČUDO OD TALENTA
SJEĆAM se kad smo u Ateljeu 212 probale Đokovićevu "Ljubav". Mira i Jova Milićević gledali su šta smo Branko Pleša i ja uradili i ispravljali nas, savjetovali šta da ispravimo, a Branko i ja smo gledali njih. Oni su imali jednu scenu po tekstu potresnu, ali su stajali nasred bine kao operni duet i bez pravog rezultata. "Šta da radim?", pita Mira. Kako glumac lakše pomogne drugom nego samom sebi, rekla sam joj: "Sjedni na stolicu, baci se rukama na sto, zagnjuri glavu na položene ruke i ridaj". Začas je scena postala pravo čudo. Tako najedanput preokrenuti situaciju i donijeti takav rezultat može samo veliki talenat.
Išli smo tako jednom Raša Plaović, Mira Stupica, Branko Pleša, Jova Milićević i ja, sa književnom večeri iz djela Ive Andrića, koju je uobličio Marko Fotez, u Smederevsku Palanku. Putem smo izašli iz kola i gledali Cigane i medvjeda. Ciganin kaže medvjedici: "Pokaži, mala Radice, pokaži ovoj gospodi kako se šminka lice". Medvjedica je stala na zadnje noge i šapama milovala njušku, a mi se zabavljali. Činilo nam se da smo negdje, u nekoj tački, slični.
DoŠli smo u Palanku, spremili se, našminkali, obukli večernje haljine i odijela i pošli na scenu. Mira mi, u tom času, na brzinu šapne: "Pokaži, mala Marice, pokaži, mala Marice kako se govore stihovi i proza". Mnogo me je truda stajalo da obuzdam smijeh. Uvijek je bila takva, puna duha, dosjetki, a prebacivala se iz raspoloženja u raspoloženje brzo i do kraja.
Shvatila bi strahovito brzo svaku rediteljsku indikaciju, ali čučao je u njoj jedan vrag, koji ju je gonio na popuštanja. Nije likove uvijek sapinjala u njihove okvire, već im je ostavljala na volju da se šire i razmeću. Zavisno od toga kako je te večeri, kad je imala predstavu, bila raspoložena, a ipak je, unatoč ležernosti, na sceni uvijek prostirala sjaj velike glumice. Igrala je sobom i svojim bogatstvom.
Kad smo igrale u drami "Za Lukreciju" Žiradoa, bilo je jedno mjesto koje joj je smetalo, jer ga, jednostavno, ja nisam dobro rekla, pa ona onda nije mogla dobro nadovezati svoju nit. Upozorila me je. Popravila sam, uz njenu pomoć, i bilo je sve u redu. Mogla je nastaviti svoju liniju. Znala je da radi. Nije voljela da igra sama. Igrala je s partnerom, a i bila je odličan partner. Bilo je lako s njom, jer je ona "išla", a nije "zastajkivala".
Igrala je mnogo divnih i velikih likova, dostojna njih, i ostavila ih je pozorištima gdje je bila i stavila ih je u srca ljudi koji su imali sreće da je gledaju i čuju.
Drugi rad i dugi život mnogo donose, nose, odnose. Svakakve se muke nagomilavaju i u radu i u životu. Nikad se nije tužila. Život, njen život, onakav kako ga ona razumije i zna, uvijek je pobjeđivao. Pobjedu je nosila obično, kao jedan od mnogih, bezbrojnih i neslućenih tokova života.
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
Passion
|
|
rang
Pridružio se: 19 Sep 2012, 21:59
Postovi: 4951
|
Životna priča- Zlata Petković: Tragičan, kratak i bolan poslednji životni komad
Iznenadna smrt glumice Zlate Petković, koja je posle dvanaest dana borbe izgubila bitku za život od posledica pucanja moždane aneurizme, ostavila je prazninu u srcima njene porodice, kolega, ali i publike koja je volela ovu nasmejanu, šarmantnu heroinu
Srce legendarne glumice i nekadašnje mis Jugoslavije Zlate Petković prestalo je da kuca u ponedeljak 3. decembra u 13 časova i 40 minuta. Neverica i tuga zbog preranog odlaska dame koja je plenila svojim osmehom i vedrinom jedino je što je ostalo. Ali izgleda da Bog na nebu sebi bira najbolje društvo...
Mada je godinama unazad imala probleme sa visokim krvnim pritiskom, sve je počelo nakon što joj je u četvrtak 22. novembra pozlilo u stanu u Resavskoj ulici kada je kolima Hitne pomoći prebačena u Urgentni centar. Iako je u prvi mah objavljeno da je imala težak moždani udar i da joj je život u opasnosti, njen suprug i frontmen etno grupe Balkanika Aleksandar - Sanja Ilić (61) sa kojim ima sina Andreja (28), demantovao je to sutradan rekavši kako nije doživela šlog već da joj je skočio krvni pritisak pa su zbog toga hitno morali na kontrolu. Ipak, glumičino stanje bilo je vrlo loše i lekari su zbog pucanja aneurizme koja se inače javlja na račvama velikih krvnih sudova u mozgu bili nemoćni. Iako ova urođena ili stečena proširenja arterija ponekad celog života ostanu nema i ne dajući nikakve simptome, njihovo krvarenje je vrlo često fatalno. Mada je u početku bila u svesnom stanju na odeljenju Intenzivne nege, lekari su Zlatu ubrzo uveli u stanje veštački izazvane anestezije kako se njen organizam ne bi dodatno naprezao.
- Sada je sve u božjim rukama. Jedino što možemo jeste da razmišljamo pozitivno i nadamo se najboljem - rekao je Ilić 28. novembra za Telegraf, koji se, nakon što je njegova supruga sutradan vraćena u svesno stanje, zajedno sa lekarima ponadao da će doći do poboljšanja. U noći između prošlog četvrtka i petka spekulisalo se i kako je, nakon što je došlo do pogoršanja situacije, glumica operisana, ali članovi njene porodice nisu bili dostupni za medije.
- Zlati je pukla aneurizma. To je isti efekat kao da je bomba eksplodirala u mozgu. Praktično se već danima borimo da je povratimo iz kome, ali je stanje veoma loše i uskoro se može desiti da i srce otkaže. Mislim da se u ovom trenutku veoma teško nešto može popraviti jer je njen mozak, nažalost, pretrpeo velika oštećenja - objasnio je u ponedeljak, 3. decembra za Blic doktor i neurohirurg Branko Đurović, koji je bio upućen u stanje Zlate Petković, i to samo nekoliko sati pre nego što se njen život u pedeset i osmoj godini ugasio, a njeno ime preselilo u legendu…
A ona je još kao tinejdžerka svojom lepotom mamila uzdahe muškaraca širom Jugoslavije. Prvo je pokazala da ima dobar glas i stas, a kada je završila Akademiju, postala je jedna od najpoznatijih domaćih glumica. Najveći deo života provela je u Beogradu, a igrom sudbine rođena je u Svrljigu, 11. februara 1954. godine.
- Moj tata Borislav radio je kao ekonomista, a kako je tada važilo pravilo da radite tamo gde vas rasporede, često smo se selili. Otac Nišlija i majka Beograđanka upoznali su se u Boru. Pred porođaj majka je otišla kod svekra i svekrve u Svrljig, a pošto je sneg napadao do krovova, nije mogla da se vrati i ja sam se rodila kod bake Nadice. Sentimentalno sam vezana za to mesto u kome sam provodila sve raspuste. Kod bake je vladala demokratija, što sva deca vole. Imali su veliko dvorište, gde sam uživala u toplim letima i zimama sa mnogo snega - ispričala je glumica u intervjuu za Story 2008. godine, koja se tokom školovanja mnogo selila, što je smatrala svojom prednošću jer je stalno upoznavala nove gradove i prijatelje.
- Družila sam se sa decom iz različitih slojeva. Jedno vreme smo živeli u naselju Aleksinački rudnici, gde stanuju isključivo rudari. Moj otac je tamo podigao jedan od najlepših domova rudara u ondašnjoj Jugoslaviji, a ja sam imala priliku da upoznam život koji je specifičan i potpuno drugačiji. Mnogo sam volela taj grad jer je izgledao kao velika banja. Jame i kopovi bili su van mesta koje je obilovalo zelenilom i brojnim parkovima. Obožavala sam i Nišavu. Inače veoma volim vodu. Dok smo živeli u Smederevu, slobodno vreme provodila sam na Dunavu, a jednom sam ga, zbog opklade i preplivala, na šta sam bila veoma ponosna. Majka Milica bila je nastavnica i to vrlo stroga, za razliku od tate koji je bio vrlo tolerantan, ali je svaku priču završavao diplomatskom rečenicom: Ako mama dozvoli, nemam ništa protiv. Brat Dejan i ja smo vaspitani patrijarhalno. Dozvoljavali su nam sve, pod uslovom da budemo dobri đaci. I to je sasvim ispravan stav, što sada znamo, iako smo se tada bunili.
Zlata i tri godine mlađi brat, koji je osamdesetih godina prošlog veka bio popularan pop pevač, muzikalnost su nasledili od roditelja koji su se razveli dok su oni bili tinejdžeri.
- Mama je slikala, a i ona i otac su muzikalni, tako da smo brat i ja u genima nosili muziku. Karijeru sam počela pevanjem kao srednjoškolka na audiciji koju je organizovao PGP. Tada sam živela na relaciji Smederevo - Beograd i sa svojim najboljim drugom Ljubanom Ninkovićem, bratom popularnog glumca Bode, došla sam na audiciju gde smo u duetu nastupili sa pesmom Novi svet, koju je Ljuba kasnije pevao sa grupom S vremena na vreme.
U žiriju je pored ostalih bio i Vlada Katić, urednik Čika, prvog jugoslovenskog tabloida.
Upravo on je pozvao Zlatu da učestvuje u njihovoj akciji za Izbor najlepše tinejdžerke Mis Bambi:
- Nisam to želela jer sam imala klasične pubertetske komplekse i smatrala da nisam dovoljno lepa. Onda su došli u Smederevo i ubedili moju majku da me nagovori da se slikam. I uspeli su - prisećala se kroz smeh.
Mlada plavokosa lepotica pobedila je na tom prvom Čikovom konkursu 1969. godine, što ju je odvelo u finale izbora za Mis tinejdž u Zagrebu, gde je osvojila titulu prve pratilje, a pobedila je Anita Buturina, buduća supruga pevača Miše Kovača. Ipak, otputovala je na svetski izbor u Tokio, gde su je prijavili kao godinu dana stariju kako bi mogla da se takmiči.
- Na tom izboru bilo je više od sedamdeset devojaka, a ja sam proglašena za mis fotogeničnosti. U Japanu sam provela mesec dana i upoznala život manekenki i modela, a posle toga vratila sam se u školu u Beograd. Pohađala sam drugi razred gimnazije i bilo mi je teško da uskladim obaveze i učenje. Na sreću, profesori su uglavnom bili tolerantni - evocirala je uspomene Zlata koja je potom učestvovala u izboru za mis Srbije i mis Jugoslavije 1971. godine na kome je pobedila i sa tom titulom takmičila se na svetskom izboru u Londonu.
- Tamo nisam osvojila nagradu, ali sam bila srećna što ću se vratiti školi i normalnom životu. Međutim, dobila sam poziv da u filmu Bubašinter glumim Dušicu. Posle ovog iskustva više ništa nije bilo kao pre. Život je počeo da me vuče na drugu stranu. Posle drugog razreda gimnazije otišla sam na prijemni za glumu. Ušla sam u uži izbor, ali sam odustala jer je bilo nemoguće da za nedelju dana spremim dve preostale godine škole i položim diferencijalni ispit.
Paralelno sa školovanjem Zlata je radila na televiziji Beograd kao najavljivačica programa i prva je gledaocima poželela dobar dan na tada eksperimentalnom Drugom programu. Kao model i manekenka često je putovala u Zagreb i nosila modele čuvene kreatorke Žuži Jelinek.
- Obaveze su me mnogo odvlačile od škole, a da bih sve uskladila upisala sam četvrtu godinu srednje u Zagrebu. Posle toga sam na beogradskoj Akademiji dramskih umetnosti položila prijemni u klasi Ognjenke Milićević. Studirala sam sa Bogdanom Diklićem, Radošem Bajićem, Lazom Ristovskim, Slavoljubom Fišekovićem, Ivanom Klemencom, Srđanom Dedićem, Snežanom Savić, Ljiljanom Stjepanović, Gordanom Kosanović i Gordanom Pavlov. Bila je to odlična klasa i mnogo smo se družili. Više vremena provodili smo zajedno nego sa svojim porodicama. Sećam se kako sam sa Diklićem spremala ispite, ja sam čitala, a on je slušao.
A posle prve godine studija, Zlata je zaigrala i ulogu mame jer je u julu 1973. sa devetnaest godina donela na svet prvog sina Gvozdena (39), a u tom braku o kome je retko govorila ostala je deset godina.
- Gvozden i njegov otac ne vole da se eksponiraju, tako da ni ja ne pominjem ime svog prvog supruga. Bila je to studentska ljubav. Moji su bili protiv toga da se tako mlada vežem i udam, a ja sam, kao i svako u tim godinama, radila po svome. Bila sam zaljubljena i srećna. U tom trenutku želela sam dete i rodila sam ga - rekla je u jednom od poslednjih intervjua.
- Bojala sam se da me ne izbace sa klase i punih šest meseci od profesora sam krila da sam trudna. Redovno sam išla na sva predavanja i vežbe. Sećam se da sam u šestom mesecu polagala kolokvijum iz akrobatike u obaveznom trikou. Tada je profesorka Ognjenka primetila da sam se konačno i ja malo ugojila, a kada me je bolje pogledala, shvatila je o čemu je reč. Pošto sam bila izuzetno pripremljena, dobila sam najvišu ocenu.
Odmah nakon diplomske predstave uspelo joj je ono o čemu sve mlade glumice sanjaju - dobila je glavnu žensku ulogu u seriji koja je zauvek obeležila njenu karijeru.
- Aca Đorđević pozvao me je da glumim u filmu, a kasnije i seriji Otpisani. Sećam se da mi je predočio kako me čeka neverovatna popularnost, što tada nisam ozbiljno shvatila. Snimali smo godinu dana, svaku epizodu po jedan mesec, kao film. Bilo je to fenomenalno iskustvo jer sam na početku karijere dobila priliku da radim sa bardovima našeg glumišta. Dok smo snimali, nismo bili svesni šta u stvari radimo i šta će ta serija značiti i za domaću kinematografiju i za svakog od nas ponaosob. Godinama nakon toga poistovećivali su me sa likom Marije Simeunović, a gde god sam putovala ljudi su me prihvatali sa oduševljenjem. Ali ova uloga bila je mač sa dve oštrice, pošto me dugo posle nje niko nije zvao da snimam nešto novo. Reditelji su se plašili da će publika u meni i dalje videti Mariju.
Bila je jedno od omiljenih TV lica, a pošto je pripadala prvoj postavi zabavljača, nastupala je i za Josipa Broza Tita, što je u to vreme bila velika privilegija. Početkom osamdesetih sa Predragom - Cunetom Gojkovićem i Predragom Živkovićem Tozovcem vodila je tada najpopularniji šou Folk parada koji je snimala sve do dana pred svoj drugi porođaj, kada je sa arhitektom i poznatim muzičarem Sanjom Ilićem dobila drugog sina Andreja.
- Sanja i ja smo u braku više od četvrt veka. Tolerancija i ljubav glavni su pokretači svakog, pa i našeg braka. Iako se bavimo sličnim profesijama, nikad se jedno drugom nismo mešali u posao. Važno je i to što oboje imamo razumevanja za obaveze koje ovakav život nosi. Kada se Andrej rodio, Sanja je bio na turneji u Kanadi i sina je video tek desetak dana po našem povratku iz porodilišta.
Porodica joj je uvek bila iznad karijere i svojom najvažnijom ulogom smatrala je to što je majka dva divna sina, baka Teodore (16) i Đorđa (14), kao i voljena supruga.
- Zbog naših profesija nemamo nedeljna okupljanja ili zajedničke ručkove poput drugih porodica. Kada nisam na probama, vreme provodim šetajući psa, odlazim do studija svog supruga gde je i Andrej, koji se otisnuo u muzičke vode. Jedino se sin Gvozden nije u umetnosti. On se bavi proizvodnjom vina, često putuje i posvećen je svojoj porodici - ispričala je u intervjuu za Story.
Poslednje tri decenije najviše je radila u pozorištu, svom matičnom Jugoslovenskom dramskom, i drugima, što joj je uvek i bila želja. Neretko je odbijala uloge zbog čega su mnogi mislili da se povukla iz sveta glume, a njene poslednje role bile su u serijama Ljubav i mržnja, Selo gori a baba se češlja i u predstavi Život u tesnim cipelama Dušana Kovačevića u Zvezdara teatru.
- Shvatila sam da me ima previše i da to može da bude kontraproduktivno. Došlo je do zasićenja, ali i do pada kvaliteta filmova i serija. Mnoge sam uloge odbijala, a kako sam bila u poziciji da biram, nijednog trenutka nisam se dvoumila da li da uđem u nešto iza čega ne bih mogla da stojim. Posvetila sam se pozorištu i putujućim trupama. Sve ove godine radim u onoj meri koliko mi odgovara, pa mi je čudno kada me ljudi pitaju zašto me nema. Čim vas nema na televiziji, kao da ne postojite. A ja sam vrlo određena u svojim htenjima i prioritetima. Nikada nisam jurila ni za čim i mislim da je to velika prednost, nisam bila pod pritiskom da nešto moram. Radila sam samo ono što sam htela i volela - bila je iskrena glumačka heroina.
Jelena Kulović Story
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Pleša miljenik Talije
Svakom liku je dodavao sebe i igra ga je mnogo koštala. Karlo Bulić dolazio u pozorište dok je mogao
Marija sa Brankom Plešom
Sve je vidio i sve je čuo Branko Pleša, vrlo oštro i određeno. Zato se, valjda, tako rano prebacio, baš prebacio, na režiju. A i vibracija nervnog sistema ga je uputila na režiju.
Dobro je crtao. Vidjela sam crteže neki dan, poslije smrti. Valjda je zato režirao filmove i TV drame. Mnogo je stručnih opservacija napisao i štampao u "Sceni". Pisao je i scenarija za film i TV drame. Napisao je i dramu "Ljubav u Veneciji". Došao je i govorio na promociji knjige! Onako bolestan! Još uvijek je pozorište potreba svih ljudi. On je to dobro znao. Odgajao je zato potomke pozorišta. Mnogo je čitao. A čitanje je veliki posao.
Mnogo se toga sjećam, a ovo mi je zgodno da ispričam baš sada. Igramo "Za Lukreciju". Na sceni smo Olga Spiridonović i ja. Sjedile smo za okruglim stočićem, na kome su bile šolje na tanjirićima. Došao je Branko, u drami moj muž, i stao pored nas na praktikabl. Bio je nabit likom ljubomornog Armana. Stočić, od njegovih čisto fizičkih titraja i nervne vibracije, počeo se tako tresti da su šolje i tanjirići na njemu isuviše zveckali, pa smo ih nas dvije, gotovo u istom času, uzele u ruke, jer je taj zvuk odvlačio pažnju od intonacije Armanove ljubomorne tirade.
Ovako, sav vibrirajući, nije nikad gubio prisebnost. On kao da je imao dvostruku koncentraciju, punu duha. To se moglo primijetiti kad bi se na sceni dogodila neka čudna i neočekivana situacija. Bilo je toga, hvala Taliji, dosta. Uvijek se dobro snalazio. Duhovito i pametno. Nikad izvan lika. Lagan, nabijen strahom, izgledao je, onako sav vibrirajući, kao apsolutni gospodar situacije, nadasve superioran. Igra ga je mnogo koštala. Svaki je napisani lik dobio od njega što liku odgovara i plus - "Branka Plešu".
Mariz Poza u "Don Karlosu" bio je toliko snažan, čini mi se, baš takav kako ga je Šiler zamislio, da je pogodovao i onom našem vremenu u kojem smo ga igrali. Mudar, hrabar, pravedan, snažan, sugestivan. Gledala sam ga iza kulisa, dok sam čekala moj šlagvort i očima vidjela kako treperi. Znao je i vrijeme i čas kako treba neku ulogu uobličiti.
Silno je poštovao pisca i pronalazio bezbroj nijansi između slova. Treštali su aplauzi za njim, kad bi odlazio sa scene, ali i na sceni, kad bi izgovorio neku tiradu iz svojih velikih uloga, koje su ga prisvojile i opterećivale.
Mnogo je radio, i govorio: "Ja sam lenština". Kad sam mu rekla da ću napisati njegov portret, rekao je: "Nemoj preterivati". "Branko, kako mogu pretjerivati, kad ne mogu ni stići", odgovorila sam. Uvijek je bio pun nekog opreza, sumnje, a fantastično duhovit i zafrkant.
I sad mi je smiješno kad se sjetim "Idealna muža". Čekamo nas dvoje svoj izlaz i razgovaramo, što nikako nije preporučljivo. Padne njegov šlagvort, on izađe, onda moj šlagvort, i ja izađem. Moja prva riječ je morala biti njegovo ime u komadu. Zaboravila sam ime i, okrenuta glavom od publike, šapatom ga pitala: "Kako se zoveš, kako se zoveš?" On mi mirno, ne mičući usne, gledajući u publiku reče: "Branko Pleša".
PROBA U CRKVI
Kad sam na poziv Bojana Stupice dolazila u Beograd, poslala sam Branku telegram da me dočeka na stanici. Dočekali su me on i njegova životna saputnica Sonja. Fijakerom smo došli do hotela "Balkan", a onda otišli na probu u crkvu. To je bilo 1947, a 3.4.1948. se prvi put digla zavjesa Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Branko je na sceni pjevušio: "Oblekla bom ta črni gvant". Onda sam ja ušla i rekla: "Maks".
Da, Branko Pleša. Sva je sreća da ima mnogo snimaka njegovih predstava, filmova, TV drama i serija, i da će potomci moći vidjeti ko je Branko Pleša.
"Kraljem Betajnove" nastavio se i trajao silno bogat put Branka Pleše.
Baš teško podnosim kad se spušta kovčeg, tamo duboko. To je bilo u utorak, 12. juna 2001. godine u 17 časova.
Tako je to...
Srela sam se sa Karlom Bulićem u crkvi na Bajlonovoj pijaci prije 40 godina. Mučno je reći - otišao je zauvijek. Pođe naš Karlo, Karleto i više se neće vratiti. Dežurstvo je završeno.
Izuzetan glas. Izuzetan način interpretacije. Govorio je sa zaista čudnim zastajkivanjem, međuprostorom, jasno i dobro promišljeno! Njegovi likovi bili su izvan našeg uobičajenog shvatanja da je i tako moguće oformiti lik - tako je mogao samo Karlo Bulić. Njegov Dundo Maroje prošao je Evropom i upravo on je dobijao izvanredna priznanja. Cijeli niz dragocjenih i rijetkih boja imali su njegovi likovi. Voljeli smo ih i mi - glumci, a voljela ih je i publika.
Karlo je o teatru znao sve. Crtao je naše maske i naše frizure. Sam nas je i šminkao kad je to uloga zahtijevala i govorio: "Budi dobra, budi mirna", ili: "Budi dobar, budi miran", a maske su bile izvanredno ostvarene. Sve je radio strpljivo i radeći postajao znalac.
Njegovi su likovi bili do sitnice izrađeni, obrađeni i odbranjeni. Niko ne bi mogao kazati da se to i drugačije može, već samo tako.
Kad smo išli na putovanja, on je nosio hrpu lijekova za cijeli ansambl. Nas je to zabavljalo, ali nam je znao i pomoći. Tako je bio i naš doktor Karlo.
Dok je mogao, stalno je dolazio u pozorište, a onda je izostao sa prozivke. Stradao je vršeći dužnost. Zaboljelo ga je nešto. Ipak bi se, po koji put, pojavio se svojim šeširom, drugačijim no što su drugi nosili, iako diskretnim.
Sad više neće doći, ali su u Jugoslovenskom dramskom pozorištu prisutni njegovi likovi, šeću po kući, stanuju u njegovoj garderobi i gvire sa pozornice. Nikad ih niko neće moći maknuti, pa makar se morali pretvoriti u atome, jer kaže Šekspir: "Što je bilo ne može se učiniti da nije bilo."
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Andriću samoća drug
Ivo Andrić je bio usamljen čovek, čak i kad bi se našao u društvu. Znate, ja se ne razumem u pozorište, rekao je pisac
IVO Andrić je bio suzdržan, duhovit čovjek. Sve što bi kazao bilo je obično, ali istinito, veliko. On je pripadao posebnoj vrsti ljudi, kao i Krleža... Šta o njemu reći? Sve je rekao sam... Viđala sam ga često. Bio je usamljen čovjek, ne samo u običnom smislu te riječi, nego sam u jednom izuzetnom smislu. Bez obzira na to što je sudjelovao i u društvenom životu, bez obzira na to što je imao i suprugu - bio je sam. Uz njega je, cijeli život, bila Vera Stojić. I ona je, recimo, bila dio Andrićeve samoće. Beskrajno diskretna, ali njemu neophodan saradnik - pedeset godina bila je uz njega.
Sjećam se, u martu 1968. godine umrla je Milica Babić, njegova supruga. Na licu mu se ogledala tuga - bilo je to lice na kome se tuga naročito vidi. Bio je bolestan. Sinusi su ga boljeli i to ga je dosta dugo mučilo. Pitam ga jednom kako mu je. "Ha, kako? Vidite, dobro ne vidim, dobro ne čujem, ne mogu da spavam... i samo moram misliti. Znate o kome mislim... Pa sad, eto kako mi je...". Imala sam osjećaj tada, poslije Miličine smrti, da mu ne može niko pomoći. On pomoć, naravno, nije ni tražio.
Često bih ga zaticala kako u svojoj radnoj sobi stoji uz stajaći pult, kao što fratri stoje, s naočarima u ruci, te kako, približivši glavu knjizi - čita. Ili kako stoji uz prozor i gleda u park. Pa, ipak, najčešće uz knjigu...
Zaista nije mnogo tražio za sebe. Bio je vrlo obazriv, pažljiv. Sjećam se, Veri Stojić, kad bi mu nešto čitala, govorio je: "Imajte sa mnom strpljenja, još malo..." Uvijek me je pitao za sina: "Kako Saša?" Kad sam mu rekla da ide u Poljsku da studira, rekao je: "To je jako dobro..."
Uvijek je imao osjećaj da odlaže smrt. I strah ga je bio da nije uradio ništa, da neće stići sve da uradi što je naumio: "Nikada ništa ne stignem da uradim, a vreme prolazi..."
Nagovarao me je da pripremim veče priča, zato što sam imala uspjele večeri poezije. Silno je volio Getea, "Ifigeniju" je gledao dva puta.
"Šta je život, šta je čovek?", jednom prilikom glasno je razmišljao: "Evo, na primer, Gete. On je bio mudar čovek, jedan od najmudrijih ljudi. I zamislite da je slučajno kao dete pao, da se udario u glavu i da je najedanput postao bespomoćan - onda to više ne bi bio Gete, mudri Gete..."
I kad se smrtno razbolio, imao je Getea.
Volio je jako muziku. Klasičnu. Mi smo, Marko i ja, dobili nekoliko dobrih ploča. Došli su Milica i Ivo. Uživao je u Betovenovoj "Devetoj simfoniji"...
U Jugoslovenskom dramskom pozorištu uvijek smo se mi glumci okupljali oko njega, očekujući da nam nešto kaže. A on bi, blago, nasmiješen, širom otvorenih crnih očiju, jednostavno rekao: "Znajte, ja se ne razumem u pozorište..." A nije tačno da se u teatar nije razumio.
Vrlo svjesno se pokoravao nekakvim običajima. Znao je, naime, da nijedan običaj nije s neba pao, nego je posledica jednog iskustva. Pričao je kako je u Madridu imao prijatelja, poslanika Turske. Družili su se. Dobili su poziv za prijem i na pozivnici je bilo tačno naznačeno - cilinder na sklapanje je obavezan. Ni jedan ni drugi nisu imali takav cilinder. Ivo ga je kupio, ali Turčin nije htio, ponio je običan cilinder. Međutim, kad su stigli na prijem, svako od pozvanih sklopio bi cilinder i stavio ga pod mišku. Turčin se, veli, našao u neprilici: stavio ga je najpre pored stola, zatim na prozor, cijelo se veče mučio sa cilindrom. A Andrić veli: "Da je poslušao što na pozivnici piše, ne bi ni znao da ima cilinder..."
Dolazio je u pozorište prije svega da vidi djela klasičnih autora. Posebno mu se sviđao Pirandelo.
Kad god bi nešto rekao, to vam je mogao biti putokaz, nekakvo rasvjetljenje situacije... I to je uvijek bilo rečeno običnim riječima.
Javila se jednom Miličina majka: "Zove vas Ivo Andrić, da dođete". Odem, a on kaže: "Znate, hteo sam da vas pitam - da li biste imali nešto protiv ako "Gospođica" govori...". "Zašto bih imala protiv", začudila sam se. "Pa vi ste to želeli... To je prvenstveno vaše pravo..."
Svaku odluku je odgađao... Ništa nije radio naprečac. A kad mu se nešto ne bi dopalo, usne bi mu natekle od muke - naročito kad je bila neka gužva, kad je oko njega bilo puno svijeta, prilikom proslava, rođendana... On to nije volio. Volio je da uzme knjigu, da uživa u svojoj samoći...
Prosto ne mogu da verujem da više neću čuti: "Dođite, Marija..."
STARI SE NE PLAŠE
KAD sam se s pijace vraćala uzbrdicom kući, žena mi priđe s leđa, uzme moju boršču i pođe ispred mene. Ne reagiram, mislim: to je netko tko me poznaje. Onda se ona polako zaustavlja, stignem je, a ona mi i dalje nosi torbu. Mislim - neko od publike. Lijepo lice, crna kosa, crne oči. Nasmijem se, nasmije se i ona. I nosi dalje moju boršču. Puštam, lakše mi je penjati se ulicom. Pitam je šta je po zanimanju. "Inžinjer", kaže.
Po melodiji vidim da nije moja publika. "Odakle ste?" "Iz Jermenije!" Šta radite ovdje?" "Biznis, sad je sve biznis". I ona kaže: "Imam majku tamo daleko. I ona teško nosi". Malo me je stislo grlo. Kažem joj da sam glumica i da sam bila s teatrom u Rusiji. To joj se svidjelo. Putem me je zapitala da li sam se uplašila kad mi je uzela ceger. "Ne plašim se ničega, stara sam".
Onda nas je zaustavio visok čovjek s bradom i šubarom i molio 5 dinara za doplatu vozne karte. Imala sam 20 u džepu, svratila sam u samoposlugu, kupila mlijeko i dala mu 5 dinara, jer je čekao pred radnjom. Jermenka je bila sa mnom u radnji. Dala sam joj ime i telefon da mi se javi. Rekla je da se zove Margarita. Rastale smo se pred radnjom. Rekla je da ide u ambasadu.
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Teatar kraj oltara!
Skupili se u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ljudi - mladi. Najstariji je imao četrdeset pet godina
BIO je to pravi, veliki zanos. Prošla je ratna kataklizma. Skupili se u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ljudi - mladi. Najstariji je imao četrdeset pet godina. Šta je to četrdeset pet godina!? Istina, dragi Strahinja Petrović je imao nešto više. Uostalom, „glumci ne stare“!
Sjećam se da sam poslala Branku Pleši telegram da me sačeka na stanici. Odmah sam se javila na dužnost u Manježu. Prvog sam srela Milana Ajvaza, zatim Savu Severovu. Upoznavanje s Ajvazom završilo se njegovim: „A sad, šta nam bog da!“ Savu sam promatrala širom otvorenih očiju. Poznavala sam je još iz Zagreba. Lijepa, energičnih pokreta, malko skamenjenog osmijeha, ponešto uplašenih lijepih očiju, čudnog glasa - odmah mi je rekla: „Budimo na ti“. „Dobro“, odgovorila sam. Tada sam još govorila vrlo kratko, osobito kad sam bila uzbuđena.
Javila sam se Bojanu. Došla sam u pozorište dva dana kasnije, jer sam u Vranju snimala film „Sofka“. Bojan me je poljubio i rekao: „Igraš Ljubov Jarovu“, Francku u „Kralju Betajnove“, Sonju u „Ujka Vanji“ i Mariju u „Školi ogovaranja“. Za Ljubu, Sonju i Francku znala sam iz telegrama - za Mariju mi je bilo novo. Ništa nisam odgovorila, došlo mi je da ponovo zaplačem. „Probe su u crkvi“, rekao je na kraju. Tamo je sad Bitef teatar.
Sa Brankom Plešom pošla sam u crkvu. Imala sam bijeli kostim. Polako sam se kretala i polako govorila. Osjećala sam se kao u snu. Vječni mladić i kavalir Božo Drnić me je predstavljao. Milivoje Živanović mi je rekao: „A sad, mala, ako osvojiš Beograd, sigurna si: i kad pogrešiš, oprostiće ti!“
Zoran Ristanović mi je prišao, gledao me, gledao divnim plavim očima, sav kao treptaj, i rekao mi: „Izgledate kao srna“. Jedanput je trčao za mnom Ulicom maršala Tita da mi nešto kaže i kad me je zadihan stigao, grubo mi reče: „Jedva sam te stigao, hodaš kao tenk!“ „A srna?“, upitam ga. „To je bilo“, odgovorio je.
Nada Riznić mi je rekla, svojim divnim altom: „Igram vašu majku“. „Dobro“, odgovorila sam. Crne oči kao trnjine, kosa crna kao gar, blijeda put, glas krcat svime, a osmejak se odmah sruči u srce. „Igramo zajedno u „Ljubi Jarovoj“, ja sam Dunjka“, rekla mi je Mira Todorović, poslije Stupica.
Na oglasnoj ploči pročitala sam da Jarova igra Milićević. „Ja sam Jova“, predstavio mi se čovjek divnog muškog glasa, tanak kao hrt, prekrasne muške tamnopute glave, sa crnim usijanim očima.
„Ono je Mata Milošević“, upozorio me je fini, sjedokosi Tomislav Tanhofer, koga sam već u Zagrebu jako zavoljela. Mata Milošević je sjedio dostojanstveno prekrštenih nogu, s glavom podbočenom rukom naslonjenom na stolicu, ozbiljna lica. Prišla sam: „Igrate Mariju, nije velika uloga, ali lepa“. Kasnije je nisam igrala, jer se sve probe nisu mogle uskladiti.
SMEH POMEŠAN SA SUZAMA
ČESTO su se paravani od jute rušili, jer je cijela crkva bila nabijena izuzetnim stanjem ljudi koji su htjeli da učine nešto dobro i nešto lijepo, a bili su i mladi. Bili su mladi i oni koji su nas skupili, i oni koji su nas podržavali, i oni koji su dolazili da nas slušaju, još tamo, u crkvi. Gospode, kako smo falš pjevali na jednoj od čestih drugarskih večeri! Koliko se smijeha, koliko suza, koliko svih mogućih osjećanja što ih nosi život i što ih nosi sublimacija života prosulo u onoj crkvi!
Zagrlila sam se sa Brankom Andonović, sada Veselinović - zajedno smo išle u školu u Novom Sadu - sa Nadom Gregurić, Mladenom Šermentom, Juricom Dijakovićem... Bili smo zajedno u glumačkoj školi u Zagrebu. Rahelu Ferari sam gledala i gledala i nisam se mogla načuditi njenom glasu. Aca Stojaković samo je mudro šutio i razmišljao. Stalno sam jurila za Pericom Slovenskim i Brankom Veselinović, jer su uvijek pričali samo smiješne priče.
Jozo Laurenčić i Dejan Dubajić, „stari“ znanci iz Zagreba, zagrliše me, a Jozica reče: „Sad samo ozbiljno na posao i ništa se ne boj!“ Branka Plešu zavoljela sam još u Zagrebu, u Glumačkoj školi. Divan plavi visok dječak, uvijek malko uplašen, lijepog, bogatog i pametnog glasa. Prije početka „Kralja Betajnove“, uvijek bih ga nečim naljutila, da bi nervoznije i ljutitije počeo onu „oblekla bom taj črni gvant...“ Aleksandar Đorđević je stalno držao ruku na lijevoj strani. Zvali smo ga „Aca srce“. Otišao je na početku iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Đorđe Krstić je otišao u organizatore. A Danilo Srećković je, napućenim usnama, uvijek meko pitao: „Kako ste?“
Joža Rutić je neprestano bio raspoložen da nešto od srca zapjeva i održi politički govor. Ivica Tanhofer je fantastično pričala viceve. Svaki smo se dan sve više zbližavali i brinuli jedni za druge. Tanhofer nas je učio akcentima i dužinama, da bi nam jezik dobio istu melodiju. Finci bi, s lulom u ustima, dolazio, slušao i na licu mjesta donosio mnoge „administrativne“ odluke. Ali i sudjelovao u tumačenju likova.
Sjećam se kako je Viktor Starčić bio tih, a kad bi ispričao nešto svi bismo se previjali od smijeha. Žarko Mitrović se blago smiljujio, a Ljubica Janićijević je uvijek imala nešto važno da kaže. Kad bi Dejan pričao, smijeh bi prelazio u vrisak. I sad se moram smijati kad se sjetim Carke Jovanović, Nevenke Mikulić i Ane Paranos, kako uz tanku, plavokosu djevojčicu, Vilhelminu Vasiljević, prave duboki čučanj na našim stalnim časovima fiskulture.
Živjeli smo kao da izvan našeg posla, naših proba i „naše crkve“, na kugli zemaljskoj ništa ne postoji. Obilazili smo gradnju teatra, penjali se po skelama i padali preko cigala. Bojan se brinuo za sve i svakoga, jer mnogo nas je bilo bez kuće i kućišta.
To je, otprilike bio početak umjetničkog ansambla. To je bilo koncem 1947. Svako je doprinio svoju „kap“ i vrijeme je prošlo kao san.
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Kad počinje komedija
Bilo je to davno. Prije četvrt vijeka i par godina više. Hodali smo. Vozili se vozom. Vozili se autom. Avionom! Putovali smo po Jugoslaviji. Bili smo čak i u Trstu
BILO je to davno. Prije četvrt vijeka i par godina više. Hodali smo. Vozili se vozom. Vozili se autom. Avionom! Putovali smo po Jugoslaviji. Bili smo čak i u Trstu. Nosili smo i govorili „Don Žuana u paklu“. To je intermeco u „Čovjeku i natčovjeku“ Bernarda Šoa. Zvali smo se Dramski kvartet, a zvali su nas - Drumski kvartet. Obišli smo cijelu Jugoslaviju. Bili na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu. Dočekivali su nas divno, ali ispraćali manje divno. Zavodljiv naslov nije ispunio njihova očekivanja. „Don Žuan“ bio je filozofski traktat ili filozofska burleska, a ne komedija, kako je pisalo u podnaslovu i kako je neko očekivao.
Sjećam se, kad smo bili u Skoplju, završili smo svojih sat i trideset minuta, koliko je taj traktat trajao, a jedan binski radnik, koji nas je pozorno slušao iza kulisa, upitao je Miru Trailović: „Drugarka, a kad će početi ta komedija?“, „Gotovo je“, odgovorila je Mira. „Gotovo?!“, začudio se čovjek, koji zna šta je komedija.
Mata Milošević, Viktor Starčić, Ljubiša Jovanović i ja bili smo ti putnici - tumači divnog Šoovog teksta. Mira Trailović nas je skupila, najprije kao dramsku radio-grupu Radio Beograda, koja je imala svoju cjelishodnost i popularnost, a onda smo nas petoro krenuli po svijetu. Mladi i relativno mladi - svi. Mira mlada, manekenski tanka, inteligentna, ambiciozna, zaljubljenik u pozorište, slušala je i oprezno davala primjedbe i prijedloge. Mata, glumac pažljiv i diskretan, bio je prisutan sa svojim režiserskim uhom i okom i mi, samo glumci, Ljubiša, Viki i ja, radosni i disciplinovani, već sa podužim iskustvom.
Divno smo se slagali, „Don Žuana“ dobro uradili, pa je to i nama bila radost i zabava. Puni elana odlazili smo na put, a umorni se vraćali. Mira je odlično organizovala gostovanja i bili smo u gotovo tri stotine mjesta naše zemlje, u svim godišnjim dobima. Znamo sve boje prirode, sve temperature, sve atmosferske prilike i neprilike. Upoznali smo sve dvorane za priredbe. Centri su nas bolje primali, čak odlično.
KUĆA SVIH GLUMACA
Atelje je bio kuća svih glumaca Beograda i režiseri su mogli birati odgovarajuće za svoj projekat. Plan je bio širok: nova domaća djela i klasika cijele Jugoslavije, strana djela, portreti glumaca i književnika, monodrame, pantomime, zapravo sve što liči na pozorište, a ima kvalitet i može da stane na tu malu scenu.
Jednog dana Mira Trailović nam je kazala: „Dobićemo dvoranu“. To je bio klub „Borbe“ u Borbinoj zgradi. Pojavio se Radoš Novaković. Došao nam je prijatelj i prvi upravnik novog prostora. Visok, tanak, proređene crne kose, sa očima srndaća a brcima kao mala gusta četka. Lijepo lice. Lijeno se njihao. Ruke su mu bile lijepe i punašne, male, s prstima malo punijim, tako da sam uvijek mislila može li čvrsto stisnuti pesnicu i tresnuti o sto. Nisam to dočekala. Duhovito, inteligentno, zasićeno su mu klizile riječi i misli. Topao glas odavao je dobrog čovjeka. Igrala sam Sofkinu majku Todoru u njegovom filmu „Sofka“.
Radoš Novaković bio je dvije godine upravnik. Nakon njega došao je Bojan Stupica i dao svoju jarku boju Ateljeu. Sagradio je i novu zgradu. Mira je bila i Bojanov zamjenik. Atelje 212 se širio i najedanput počeo gubiti svoj prvi oblik, što je i normalno.
Kao prvu predstavu u novom pozorištu igrali smo Geteovog „Fausta“. U to se vrijeme igrao „Faust“ u prijevodu Tita Strocija, u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa je ideja lako došla, jer je u planu nove pozornice bila i klasika, još neprikazivana u Beogradu, a u kamernom obliku.
„Kvartet“ je probao „Fausta“. Koncertno, naravno. Trebalo je „Fausta“ dobrano kratiti. To je učinio Mata Milošević, tako da su najvažniji tekstovi podijeljeni na nas četvoro i bili smo svi zadovoljni. Zabavljali smo se.
Nema kulisa, samo jedna stolica sa visokim naslonom. Stojimo, korak-dva lijevo i desno, ja sjednem koji put... Da, i Faust - Mata je malo sjedio, Mefisto - Ljubiša je obilazio stolicu, Viki - spajač scena ili čitač, posebno je stajao za pultom. Sve je bilo skučeno, ali dovoljno, jer je riječ bila važna. Zapravo smo nas četvoro bili glumci riječi, a kako se važnost riječi u pozorištu često zaboravlja i zanemaruje, mi smo u tom pozorišnom trenutku djelovali kao „novina“. Probali smo.
Dvorana se arhitektonski prilagođavala od kluba u teatar. Postavljeno je 212 stolica. Brojali smo ih. Tačno 212. Svi su kulturni radnici počeli govoriti o potrebi za jednim teatrom s „novim tendencijama“, o avangardi i, eto, došla su „nova“ nastojanja. A kako to pozorište nije imalo sve potrebne rekvizite da bi bilo „pravo“ pozorište, nazvali smo ga svi zajedno Atelje. Dakle - Atelje 212.
Trebalo je da u početku budu tri predstave nedeljno. Novina je bila i što smo publici bili sasvim blizu, pa je mogla primjetiti svaku i najmanju promjenu na glumačkom licu, mogla je čuti šuštanje haljine. Mogli su nam vidjeti plombu u zubima i mogli smo im bez napora pružiti ruku i rukovati se s prvim i drugim redom. Ta blizina im je godila i bili su tihi i zatečeni.
I nama je blizina bila interesantna. Nije trebalo savladavati prostor, a da se to „ne primjećuje“. To je svakako novina za publiku, a nama zgodno, jer smo sa mnogo manje sredstava mogli postići dobre rezultate. Taj poduhvat, kao novinu, imao je u vidu i Gradski odbor, kad nam je dao relativno veliku svotu od dva miliona dinara, koja će ipak jedva pokriti troškove novog pozorišta do kraja godine.
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
Jovanka u prvom redu
Atelje 212 otvoren 1956. premijerom Geteovog "Fausta". Pozorište u pauzama čašćavalo publiku kafom
Tito i Jovanka u Narodnom pozorištu prate "Madam Baterflaj"
ATELJE 212 otvoren je 12. novembra 1956. Geteovim "Faustom", u izvođenju Dramskog kvarteta. Suflirao je Ante Ivelja. Ne suflirao, nego kao sufler pomagao dok smo probali. Poslije bi se samo sakrio u zavjesu. Svojim savršenim okom i uhom opažao je tačno kada bi se pojavila opasnost da glumcu nestane koja riječ i odmah bi je specifičnim glasom dobacio.
Sjećam se, na premijeri "Fausta" se gurao svijet. Došla sam dosta rano, a red je pred blagajnom bio još dosta dug, iako su karte bile već davno prodate i zavjesa spuštena na malom oknu blagajne. Jedva sam ušla, jer smo ulazili na ista vrata sa publikom.
Nisam bila nervozna. Dobro smo uvježbali "Fausta", pa sam bila čvrsto sabrana. Mira, Radošev zamjenik, i Radoš bili su izrazito svečani. Duda Špilar, kao administrativni šef, stajao je s rukama na leđima i gledao šta se zbiva. Pored njega bila je Nela Sasik. Elegantna, dobra i diskretna. Ona je uvijek tačno organizirala probe, a kasnije nam je zakazivala i gostovanja. Na svakom mjestu, u svakoj prostoriji, činilo se, u isto vrijeme, bila je tetka Gita Predić-Nušić i nadzirala da li je sve u redu i da li može negdje nešto pomoći.
MOJA ANTIGONA
VAŽNO je imati dosta vremena. Važno je mnogo puta prespavati riječ i rečenicu. Za Antigonu to nismo imali. Na prvu probu došao je i čika Miša Đurić. Došli su i Milan Dedinac i Velibor Gligorić. Bio je takav običaj da na prvu probu dođu i upravnik i direktor Drame i pisac, ako je živ, a i prevodilac, ako je živ. Tomislav Tanhofer bio je reditelj, a mladi Miroslav Belović koreditelj. Trebalo je početi. Kako? Najprije smo čuli predavanje dr Miloša Đurića. Govorio je jednostavno. Kao Helen. Tako kao što i piše. Tanhofer je govorio sa naglašenim respektom prema Grcima, prema Sofoklu, jer je, kao reditelj, znao kakav ga posao čeka. Mi smo slušali i slušali. Ja sam gledala, slušala i pojma nisam imala kako da se uobliči to pred čime cijeli svijet ima respekta i čemu se vijekovi klanjaju. Znala sam da Antigonu treba izgovoriti. Kako? Nisam znala.
Kroz uski hodnik, koji nas je drvenim zidom odvajao od publike, ušla sam u mali, potpuno asimetrični prostor. To je bila naša glumačka garderoba. Morali smo šaptati u garderobi, jer bi se inače sve čulo i na pozornici i u gledalištu. Uskoro smo se svi skupili. Zora Kolaković nam je donijela crnu kavu, vodu i ratluk. Blagajnik nam je donio u koverti honorar - simbolični, ali u koverti i isplativ odmah.
Haljinu za Margaretu nije moglo novo pozorište cijelu kupiti. Ja sam kupila podsuknju i tako kompletirala materijal za gornji dio kostima, koji je kupilo pozorište, i dala sam haljinu, za svoj račun, šiti. Muškarci su imali svoje vlastite frakove iz Dramskog kvarteta. Margareta je morala biti u bijelom, tako smo riješili, a u Kvartetu sam imala crnu haljinu, pa su izdaci bili "neophodni". Margaretina haljina je bila princes kroja - do struka je bila pripijena uz tijelo, a od struka se postepeno širila do maksimalne širine tkanine. Lijepo je, bogato i meko padala. Kako je materijal bio neki jeftini brokatić, gužvala se ta haljina da je bila strahota.
Sjećam se nesretnih pegli i stolova za peglanje kad smo išli na gostovanja. Frizuru sam imala svoju, punđu. Sjećam se, gledalište je bilo prepuno. U prvom redu je sjedila i Jovanka Broz. Predstava je počela. Bila je mrtva tišina. U sceni sa cvijetom, kad sam govorila: "Voli, ne voli, voli, ne voli", a nisam imala cvijet u rukama, kao da je cijelo gledalište utonulo, a kad sam govorila molitvu, kao da su molili sa mnom. Sjećam se toga dobro. Kako su divni ti prvi zanosi!
Dugo smo igrali "Fausta" i bilo je veliko interesovanje za tu "novinu". Kad sad, naknadno, mislim o tome, znam da to nije bilo ništa novo, već samo, u toj pozorišnoj atmosferi, nešto drugačije. Nije bilo kulisa, sve blizu, kao mikrofon i filmska kamera.
Život koji se u Ateljeu i oko Ateljea počeo razvijati davao je, svakako, poseban pečat pozorišnom životu Beograda. Svi pozorišni trudbenici željeli su da rade u Ateljeu, a publika je hitala i tiskala se da vidi šta je to "novo".
Sjećam se koliko smo se "svađali" oko Sartrovog djela "Iza zatvorenih vrata". To je djelo za nas zaista bilo novo, a Sartr se u Parizu igrao već pet godina. Bilo je novo po temi i obradi teme. Niko od nas izvođača nije pojma imao ni o toj egzistencijalističkoj filozofiji ni o načinu tumačenja tog djela. Sve smo morali, radeći, saznati. Mira je predstavu gledala u Parizu, ali jedno je gledati, a drugo raditi.
Mrcvarili smo se kod svake rečenice. Jedanput sam od muke bacila knjigu u zrak, baš je letjela, i otišla kući, a i vratila se, kako je normalno i red. Sjećam se da smo to djelo spremali oko dvije godine i, konačno, izašli na svjetlo rampe i pred sud publike 28. januara 1957. Igrali smo Olga Spiridonović, Branko Pleša, Aleksandar (Aca) Stojković i ja. Predstava je vrlo išla. Najprije bez muke, a kad su se počele pauze od predstave do predstave duljiti, bilo je svakakvih psihičkih muka.
U tom razdoblju zamijenio je Branka Plešu Marjan Lovrić, a Acu Stojkovića Vlada Popović. Razmaci su bili sve duži, jer su se druge predstave gomilale i "senzacija" je jednog dana, nakon devet godina, sišla s pozorišne objave nedjeljnih predstava.
Velika je novost bila to što je publika mogla za vrijeme pauze badava piti kavu. Možete zamisliti kako bi danas jurili na predstave da je ostao taj običaj! Draga Zora Kolaković je kuvala lonce kave i blagim smiješkom i blagim glasom nudila je publici u čašama omotanim papirom, noseći ih na tacni. Bilo je to zgodno i prijatno.
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
Astra
|
|
Administrator
Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711
|
I Sartr ispred vrata
Predstavu "Iza zatvorenih vrata" gledao i ugledni filozof. Kako sam u komadu "Ljubav" dobila još jednu ulogu
Crtanje ugljem zadovoljstvo još iz đačkih dana
DRAMSKI kvartet je završio "Kolajnu". Mira je čuvala ovu "četvorku". "Kolajna" je izvedena 27. decembra 1957. Lijepo složeno, od poezije do priča, iz kojih vrca duh naroda u "stilu Dramskog kvarteta". To nam je bila posljednja zajednička predstava. Dugo smo ih sve tri: "Don Žuan", "Faust", i "Kolajna" vrtili i bilo nam je uvijek zabavno.
Radili smo i onda na nekoliko razboja paralelno, ali ne na brzinu. Nije bilo potrebno, jer je bilo dosta vremena, više nego sad, pa smo neki komad probali i više mjeseci, čak i godinu i dvije. I "Rekvijem za kaluđericu" smo dugo radili. Ta je predstava dva puta probana. Režiser je bio Janez Šenk. Prva podjela je iz nekih razloga otpala nakon tri mjeseca, a onda smo došli mi, druga podjela: Mata Milošević, Strahinja Petrović, Stevo Žigon i ja. Foknerov roman je dramatizirao Kami, a mi smo ga malo podesili i udesili.
Premijera je bila 15. oktobra 1958. Imali smo uspjeha. Uvijek mi je smiješno kad pomenem uspjeh, ali tako se to kaže. Bilo je nekih problema oko prijevoda. Naš prevodilac nije imao dozvolu prijevoda, pa se pozorište moralo nagoditi s prevodiocem sa dozvolom. Tu je otišlo dosta vremena u nepovrat. I tu je predstavu ubrzo počeo upropaštavati raspored - veliki razmaci između predstava.
Veoma je mučno igrati s velikim razmacima. Kao ružan san. Ako se predstava daje, recimo, jedanput u jednom mjesecu - a bilo je dva, pa i tri, a katkad i četiri mjeseca razmaka od predstave do predstave - onda je to, otprilike, kao da u mraku padnete u neku šumu koju danju poznajete, ali sada je mrak i izgubili ste smjer. Po petnaest sam dana mumljala kod kuće tekst prije predstave, poslije jednog tako dugog razmaka, ali sam, ipak, na predstavi griješila slova, a to je, jednostavno, grozno.
KROZ LANAC VEKOVA
ČESTO slušam kako kazališni ljudi govore da publici treba dati nešto lakše, a ne klasiku. To nije istina. Publika sluša i Rasina i Getea, i Eshila, i Sofokla, i Šekspira, ako je glumac i režiser ne varaju. E, u tom grmu leži zec. Veliki je posao postaviti na scenu te stihove i te komade. U njima se ne juri po pozornici. Veće radnje od riječi nema. Same riječi: "Dalje je poreklo zla mog" - sadrže užasno mnogo, svu onu maglu zla i dobra koju Fedra vuče za sobom kroz lanac vijekova. Veće radosti za mene nema nego kad mogu, od grča oslobođenim glasnicama, pravim proznim tonom i s neprimjetnim disanjem, izreći misao koja se u smišljenom ritmu proteže kroz četiri, pa i pet, a katkad i deset stihova. To je veliki i dug posao. Posao od nekoliko mjeseci. Ta disciplina i misli, i osjećaja, i tona, i disanja, i pokreta jest klasika, čak i u običnom životu.
Još sam u starom Ateljeu 212, mislim pravom Ateljeu 212, igrala Đokovićevu "Ljubav". Mira Stupica, Branko Pleša, Jovan Milićević, Danilo Stojković i ja, sa Zoranom Ristanovićem kao režiserom, napravismo glumačku predstavu. I ta je predstava išla dugo, vrlo dugo. Sve su predstave išle dugo, po cijenu patnji s velikim pauzama.
Jedanput smo tako igrali "Ljubav" posle duže pauze. Imamo scenu Branko Pleša i ja. Ja govorim, Branko ne odgovara. Ništa, pomislim, zaboravio da mi odgovori i ja prevodim njegov tekst i tako redom: ja govorim, Branko ćuti. Govorila sam i strijeljala Branka očima. Branko se smješkao očima i rukom gladio kosu. Kad je scena bila gotova, odosmo u garderobu. Lupala sam Branka, po leđima, a on uvukao glavu u ramena i ne može da zaustavi smijeh, a kroz smijeh govori: "Vidio sam da ti bolje od mene znaš tekst, pa sam pomislio da je bolje da ga do kraja govoriš". Eto, svašta se i najozbiljnijima može dogoditi!
U starom Ateljeu sam igrala i u Džojsovim "Izgnanicima". Divan tekst! Režirao je Hugo Klajn. Gledalište je uvijek bilo puno. Dobra podjela: Stevo Žigon, Jovan Milićević, Olga Savić, Ivka Rutić i ja.
Za vrijeme premijera otvarale su se i izložbe. Na samom početku taj je sektor vodila Rut Davičo. Bilo je i odličnih gostiju u Ateljeu. Sartr je bio i na našoj predstavi "Iza zatvorenih vrata". I, uopće, teatarski život je imao širinu. Mnogo je beogradskih intelektualaca sudjelovalo i u odabiranju repertoara i u ostvarivanju ideja Ateljea.
Mira je znala okupiti ljude, znala je i slušati i čuti ljude u vremenu, pratila je teatarska zbivanja u svijetu i kod nas. Atelje je još 1962. riješio da nagrađuje glumce po učinku. Tada je riješio i da glumce angažuje na godinu dana, ali vrijeme nosi svoje. Moralo se postepeno pribjeći stalnom ansamblu s ponekim gostom.
Nova zgrada je bila otvorena 30. decembra 1964. U novoj zgradi sam igrala u Albijevoj "Delikatnoj ravnoteži". Premijera je bila 27. januara 1968. Sjećam se kako smo se nas četiri - Olivera Marković, Deniza Mokranjac, Neda Spasojević i ja - šminkale u garderobi i uvijek govorile: "Divan tekst, ali ne za nas." Ni danas se ne mogu načuditi zašto smo mi to igrale. Jedina je odgovarala divna Neda Spasojević.
Pitala sam Matu Miloševića zašto to nas tri igramo kad su umjesto nas mogle igrati tri divne glumice starije od nas - Blaženka Katalinić, Dara Milošević i Nevenka Urbanova. Tako smo mi mislile, ali Mata nam je rekao da to možemo i mi igrati. Pa dobro, igrale smo. Tu predstavu smo, ne u atmosferi nečeg novog već u atmosferi jednog od teatara, igrale dvije godine. Nas tri smo, istina, bile "gosti". "Delikatna ravnoteža" je bila moja poslednja predstava u Ateljeu 212.
Ruku na srce, bez obzira na to što je Atelje 212 prerastao u pozorište, ipak je, najviše od svih pozorišta u Beogradu zadržao svoj stil - zahvaljujući Miri Trailović.
(Nastaviće se) Novosti _________________
|
|
|
|
|
|
|
|
| Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 67 gostiju |
|
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|
