Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 11:18


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 28 Jan 2017, 15:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Rade Šerbedžija: Ja sam Srbin, stopostotni!

Rade Šerbedžija pred koncerte "Uzalud je budim": Napravile su me ličke planine, Jadransko more, ali i Beograd

Slika

MNOGO se buke podiglo zbog prednovogodišnje mini-turneje koju istaknuti umetnik Rade Šerbedžija počinje večeras koncertom u zagrebačkom "Lisinskom". Umesto o njegovom šarmu, muzici i stihovima, o Šerbedžiji se govorilo u drugom kontekstu, koji nije bio tema razgovora za "Novosti". Pred još jedno druženje sa Beograđanima, 27. decembra u Sava centru, pitamo ga ko čini "Zapadni kolodvor", koji će ga pratiti na koncertu "Uzalud je budim".

- "Kolodvor" je bend, kad moj sin Danilo svira, ima nas sedam, i to su najbolji muzičari svojih instrumenata u Hrvatskoj. Mnogi su profesori na akademijama. To je dobra stvar, jer se moraš truditi da dosegneš taj nivo. Da budeš top. A s druge strane, ako nešto zezneš, oni te izvuku.

* Ko koga vodi na sceni?

- To je teško reći. Uzajamno je, ja ih povedem u avanture, jer sam sklon improvizacijama, direktno nešto izmislim, a oni su spremni. Kao da su kafanski muzičari, svi ti profesori.

* Građanin ste sveta, da li će rezultati izbora u Americi uticati na vašu karijeru?

- Ponovio bih ono što je rekao Slavoj Žižek, jedan od najvećih intelektualaca Evrope i sveta: "Grozan je ovaj Tramp, užasan je, ali više se bojim Hilari." Slažem se sa njim. Što se tiče moje karijere tamo, na mene ništa ne utiče. Tamo možeš otvoreno reći da si protiv predsednika Amerike i niko te neće staviti u zatvor zbog toga. To je jedna dobra stvar, ali ne znači mnogo. Ono što je grozno, kada govorimo o tim izborima, je to što više nema pravih lidera u svetu. Svet vode menadžmenti, velike korporacije i tajne službe, a predsednici zemalja više ne igraju glavnu ulogu. Zato ima toliko ratova i toliko siromaštva.

* Šta pišete ovih dana?

- Nedavno mi je izašla knjiga izabranih pesama "Stranac", a još pišem knjigu proze, nastavak "Do poslednjeg daha". Zapravo, nije nastavak, ali je isti stil i zove se "Zelena karta". To je ona po kojoj si stranac, stavljen u tu kategoriju da imaš građanska prava, ali nemaš pravo glasa, pa si, ipak, stranac. Odavno sam je počeo, ali sam prekinuo pre šest godina.

Slika

* Imate li potrebu da na jednom mestu budete svoj na svome?

- Ja sam odavno svoj na svome. Kad jednom postaneš stranac nikada više ne možeš nazad. Rekao mi je veliki hrvatski pesnik Danijel Dragojević: "Uh, što ti zavidim, ti si ono što ja sanjam ceo život, da postanem stranac u vlastitoj zemlji". Ima u tome nekakve lepote. To je donhuanizam, ne u smislu osvajanja žena, nego kao samoća, kao filozofska kategorija. Kada jednom to osetiš nekako ti postaje slatko, zavodljivo. I s druge strane, kad si stranac negde, na drugi način si građanin planete, mala je jedna zemlja. Prepoznajući to u sebi, osećam ljubav i posebno lokalni patriotizam prema mojoj nacionalnosti i poreklu. Ja sam Srbin, stopostotni! Isto tako volim i domovinu gde sam rođen. Jer, nisu me samo otac i majka napravili, napravile su me i ličke planine, onaj moj Velebit i Jadransko more koje volim ceo život. Napravili su me kao mladog čoveka zagrebačka akademija i teatar, isto kao i Beograd u koji sam dolazio, beležio prve uspehe i snimao filmove.

* Bez čega od toga ne možete?

- Bez mora, apsolutno. More mi je najjače. Ja sam ribolovac. Satima mogu da sedim na čamcu i to mi je posebna strast.

* Da li ste pecali u Beogradu, na onoj, pomalo skrivenoj savskoj obali sa privatnim splavovima?

- Jesam. Išao sam, družio se sa prijateljima. Naročito sa Pavlom Vuisićem, on je obožavao svoj splav.

Slika


* Bob Dilan - nobelovac?

- Zaslužio je, naravno. Kao što je i Arsen zaslužio. Smešno je to kako u svemu postoje kalupi, tako postoje i pisci za koje se zna kako pišu i gde se pojavljuju. To nije istina. Bob Dilan je napisao božanstvene stihove. On se ne predstavlja piscem, nego pevačem, a zapravo je pesnik od samog početka. Pa, kako su pesnici nekada pisali stihove? Mnogi su pevali svoje sonete i pesme. Verujem da je i Šekspir sigurno neke sonete ispevavao na nekoj gitari, jer je baš ritam taj koji je važan u sonetu.


PLOVIDBA SA GAGOM PO JADRANU

- IMAM jednu posebnu stvar - otkriva nam Šerbedžija. - Milena Dravić mi je poklonila Draganov čamac. Insistirala je da mi ga pokloni, i da bude kod mene, jer smo veliki prijatelji. Uskoro ću čamac preneti u Hrvatsku i porinuti ga u more u Istri. Voziću ga izmeđi Fažane i Briona, loviću ribu na njemu, prevoziću moje glumce s njim. Fina je to barka od šest i po metara. Zvaće se "Gaga". Moram samo njegovu sliku da impregniram na barku, ali da bude crno-bela, kao neka grafika. I tako će Gaga ploviti sa mnom po Jadranskom moru.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 02:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O SLAVNOM GLUMCU Bata Živojinović: Dovoljno sam rekao svom narodu

„Blic” objavljuje životnu priču našeg najpoznatijeg glumca (350 različitih uloga) koja ga portretiše kao umetnika i kao čoveka. Knjigu je izdala izdavačka kuća „Vukotić media“ , a delo je grupe autora kojima je fah pisanje o filmskoj umetnosti.

Slika
Velimir Bata Živojinović

U knjizi su sabrane priče o Batinim filmskim podvizima, kolegama glumcima, filmski počeci i uloge koje su ga proslavile, roditeljska drama sa hapšenjem sina, posveta supruzi Luli, sećanje na druženje sa Titom i Slobodanom Miloševićem i na legendarne reditelje Hajrudina Šibu Krvavca, Veljka Bulajića, Soju Jovanović, anegdote sa brojnih

Slika
Živojinović sa suprugom Lulom

Ne znam u koliko filmova i TV serija sam igrao. Nisu to orasi da ih sabiramo i skupljamo. Za naše uslove bilo ih je dosta, čak i previše. Ali, neću da brojim. Važno je da znam kako sve to jednog dana može da se skupi. I kako će biti planina, makar kao Kosmaj.

Veliko mi je zadovoljstvo da sam uradio sve što sam uradio.

Zadovoljstvo mi je još nešto što je pokazalo rezultate u mom biću: da vrlo brzo zaboravim sve ono što sam učinio, bez zanošenja uspehom određene uloge kod publike ili kritike.

Nikada se nisam poistovećivao sa likovima koje sam tumačio.

Nisam se zanosio da sam važna ličnost.

Slika
Velimir Bata Živojimović sa porodicom

Nisam postajao ono što je pisac napisao posle završenog posla.

Po završenom poslu, bežao sam od svega što sam uradio.

Čak i nisam gledao sve svoje filmove, od kojih neke nije ni trebalo da snimam.

Mislim da sam od onih ljudi koji su ispunili sve svoje želje i sve svoje ambicije.

Da sam se bavio nekom drugom vrstom umetnosti, možda bih drugačije razmišljao. Ovako, posvetio sam sav svoj život filmu. Znam šta su želje glumaca - uvek nešto treba da se odigra.

Možda imam neprijatelje, ali ja ne znam ko su oni. Možda me neki i ne vole, ali me i za to baš briga. Ti koji me ne vole nemaju argumente za to. Neprijatelji mi ne mogu ništa. Nema čoveka, bilo iz profesije ili privatnog života, s kojim nisam razgovarao.

Svoje životne stavove nisam menjao, jedino su dani prolazili. To je bila jedina promena kod mene.

Strašno se bojim da kažem da sam postigao neki uspeh.

A opet, previše imam ispunjenih želja da bih još nešto želeo.

Želeo sam, ipak, da napravim jedan pravi srpski film na temu Srbije i Jugoslavije. Pa nek bude i tužno i smešno. To sam nosio u glavi, ali nisam bio sklon pisanju. Bio sam u pozorištu, radio na televiziji, snimao filmove, sedeo u Skupštini, pa još da pišem o svemu tome? To bi značilo da imam nekih tajni, jer memoare ljudi obično pišu da bi rekli nešto što se nikada nije čulo. Kod mene nema tajni. Ja, i kada sam sa nekom ženom u krevetu, to snimaju kamere. Kod mene se sve vidi i zna.

Davno su me pitali da li ću da pišem memoare. Kao: biće puni. Biće zanimljivo... Šta da napišem u memoarima? Pa, davao sam intervjue svakog dana, na milion tema. Šta da napišem novo u memoarima?

Valjda sam dovoljno rekao svom narodu kroz ovoliko filmova i godina rada. Zahvaljujem svima koji su me trpeli sve ovo vreme.

Nisam hteo ni knjigu, jer sam uvek mislio - rano je. Ima vremena. A ne volim sabiranje života kad još ima života.

U knjizi moraš da budeš iskren i otvoren. A, opet, ja nisam voleo da to bude priča o filmu, jer bi to bio film o filmu.

Neke tajne moram odneti sa sobom.

Neću sad sve da vas...

Sve vas volim.

Slika
Veljko Bulajić: Najznačajnije ime

Početkom 1958. godine počeo sam sa pripremama za film „Zemlja”, koji sam kasnije nazvao „Vlak bez voznog reda”. Otišao sam u Beograd na razgovor sa Oliverom Marković i tamo prvi put video i upoznao Batu Živojinovića.

- Što još reći o tom velikom glumcu? Nikada ga nisam vidio samog za stolom, uvijek je bio u društvu, šarmantan, duhovit. Dobroćudni čovjek, diskretan, uglađen, pristojan. Mogu reći da je Bata najznačajnije ime koje se pojavilo u našoj kinematografiji. Nedosegnut. Naše će se vrijeme moći čitati kroz njegove likove. Prošao je epohu koja će se po njemu pamtiti. Veliki glumac - rekao je o Bati Živojinoviću poznati jugoslovenski reditelj Veljko Bulajić.

(Ovo su sve rečenice koje je, kroz dugi niz godina, izgovorio Velimir - Bata Živojinović. Kroz razne izjave i intervjue. Od njih je izdavač, slažući jednu po jednu, izatkao ovaj neobičan predgovor, verujući da bi ga Bata tako sročio.)


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 15:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O BATI ŽIVOJINOVIĆU Tetka četnik, majka komunista

„Blic“ objavljuje životnu priču našeg najpoznatijeg glumca (350 različitih uloga) koja ga portretiše kao umetnika i kao čoveka. Knjigu je izdala izdavačka kuća „Vukotić media“ , a delo je grupe autora kojima je fah pisanje o filmskoj umetnosti.

Slika
Velimir Bata Živojinović

Batini preci su sa Kosova. Deda po majci mu je bio solunski borac. Baka Selena je rodila osmoro dece, koje je sama odgajila. Posle rata, pričali su mu da je išla vozom do Grčke u nameri da nađe dedu, jer se nije vratio iz rata, pa je sumnjala da je ostao sa nekom Grkinjom.

Otac i majka, Dragoljub i Tiosava, su iz Koraćice.

Prvo dete, Mićko se zvalo, umrlo je kao beba. Posle njega rodila se Nadežda, pa Stanislava, treća je Verica. Kao najmlađi, dobio je nadimak Bata, mada postoje i druge anegdote na tu temu.

Kuća gde su živeli njegovi roditelji, stara, od blata, i dan-danas postoji. A svoju kuću u Koraćici napravio je na očevoj zemlji, kod crkve.

Beg za Beograd

Otac Dragoljub je bio sudski činovnik, terenski službenik, pa se porodica često selila po Srbiji. Tako se dogodilo i da se Bata, kao četvrto dete, rodi u Jagodini. Kod takvih porodica teret kuće je na ženi.

Otac Dragoljub je imao dve sestre - Ljubicu i Milicu.

Ljubica je radila kao novinar u „Politici“, a Milica se bavila politikom. Bila je prva žena koja je posle rata završila Pravni fakultet. Osnovala je prvi Ženski četnički pokret. Sve legalno. Ali je za to dobila 16 godina robije, od kojih je odslužila osam.

Slika

A majka mu je jedno vreme, pre rata, bila na čelu mesne komunističke partije! Jednu tetku su streljali u Makedoniji. Radila je za partizane, ali su tada došli neki drugi partizani koji su otkrili da se ona, da bi opstala, družila sa četnicima i streljali su je. Ni danas te stvari niko ne može da objasni.

Kako život režira obrte pokazalo se i na ovom neverovatnom događaju: dodijalo Batinom ocu da seoske četnike neprestano služi taze pečenjem. Jednog dana im ispeče crknuto jare. Sutradan, džumbus i pokor u selu: potrovali se četnici. Poručili su mu da kod kuće ne omrkne. Otac je tada pokupio celu porodicu i klisnuo još istog dana u Beograd.

Stigli su na Vračar, u Ulicu Save Kovačevića, odnosno Mileševsku 27.

- Majka je radila u kovnici novca, kao službenik. Bila je vredna žena, prava majka, znala je da po najvećoj zimi, u vreme okupacije, sedne na neki furgon, da bi otišla na selo po namirnice. Majka je bila sve i svja. Mnogo sam je voleo i divio joj se. Zvao je - Tile. Zahvaljujući tom tolikom njenom trudu i odricanju, svi smo završili fakultete.

Sedamdesetih je već počela da oboleva. Imala je dijabetes.

- Sećam se, bila je ‘74, bio sam na snimanju, kada mi je Ljubiša Samardžić prišao i rekao da su zvali da jave da majci nije dobro. Idućeg jutra je umrla. Sahranjena je u selu.

Otac je ostao sam. Teško je podneo njenu smrt. Vratio se na selo, vodio brigu o velikom vinogradu koji su zasadili kada su napravili kuću u Koraćici. Pravili su 600-700 litara vina.

Poživeo je osam godina posle majčine smrti. Umro je od moždanog udara, na pragu kuće.

- Opet sam bio na snimanju, sa Lordanom Zafranovićem, na Mljetu - priseća se Bata. - Lula je baš bila krenula kod mene, uverena da je otac dobro, jer su se čuli sat vremena pre njenog polaska. U trenutku kada su mi javili, ona je bila u Splitu, nije uspela ni da stigne do mene. U pokušaju da me nađe pozvala je Borisa Dvornika, verujući da ću se njemu javiti. Dok je bila u govornici, ja sam izašao iz broda i stigao do iste govornice. Kad se okrenula da izađe - ja sam stajao ispred vrata!

Rođen u vozu

Bata je, kako je pričao, rođen u vozu, na stanici, u Jagodini, 5. juna 1933. Tako je, poput svih onih koji kad se rode u avionu dobiju pravo da celog života besplatno lete, osvojio pravo da se doživotno gratis vozi vozom. A, eto, uopšte se vozom ne vozi.

Kršten je u Koraćici. Zato u knjigama vode da je rođen u selu Koraćica. Tu je proveo i detinjstvo, pošao u osnovnu školu, koja je bila na sto metara od kuće. Detinjstvo je proveo čuvajući ovce sa jednim Grkom. Kroz Mladenovac je tada prolazio voz sa grčkim disidentima. Jedan mladić, zvao se Nikola, iskočio je iz voza. Imao je 18 godina. Ostao je tu, u selu. Bili su stalno zajedno, jer su livade gde su čuvali ovce bile nekoliko kilometara udaljene od kuća. Tako su proveli rat. Grka je celo selo čuvalo.

Bata je tada imao osam godina.

- Dobro se sećam i četnika i partizana. Uoči zime, dolazio je i mladi partizan Draža Marković, a od četnika sećam se da sam viđao Kalabića. Svi su tražili kuće u kojima će najbolje da prezime.

Gledao je i klanje, u svom dvorištu: jednog dečka su četnici optužili da je partizanski kurir. Tu scenu, kaže, nikad neće zaboraviti. Kao da je bila režirana. Porodica malog nesrećnika je to sve gledala.

Na tom mestu je Batin deda posadio jednu višnju, koju nikada niko nije ubrao, kao sećanje na tog mladića.

- Tako su meni ratne slike četnika i partizana vrlo žive, pa mi nije bilo problem da igram i jedne i druge. Iako su me zvali partizanski glumac, igrao sam i četnike.

Gordan Mihić: Razumeli smo se pogledima

„Posle toliko uloga koje smo zajedno uradili, mislim da je on apsolutno verno odigrao uloge koje sam napisao... Jednostavno, ako postoji nešto što bi se nazvalo vrhom glume, to je Bata. On je svaku svoju ulogu, bez obzira na to da li je glavna ili sporedna, igrao kao da mu je najvažnija u životu. Nikada nisam čuo negativnu kritiku na Batin račun. To je ne samo zato što je potpuni profesionalac nego čovek koji izuzetno dobro shvata šta je dobio kao scenario, kakva je to uloga i šta mu je zadatak. Uvek je bio dobro pripremljen, i rezultat toga jeste da mi je pružio zadovoljstvo kao scenaristi, ali pre svega kao gledaocu. Razumevali bismo se bez i jedne jedine reči. Pročita scenario, negde se sretnemo i samo se pogledamo, i ja znam da je već u potpunosti spreman da to uradi na najbolji mogući način...“


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 16:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O BATI ŽIVOJINOVIĆU U školi najgori iz glume

Bata je u Beograd prvi put došao kada je bio u četvrtom razredu osnovne. Drugi razred završio je u Smederevskoj Palanci, a treći u Mladenovcu.

Slika

- Nema škole u Beogradu u koju nisam išao. Promenio sam ih sedam. Menjao sam ih da me ne bi izbacivali. Jer, nije bilo uslova da se završi razred. Beograd je stalno bio pod okupacijom - priseća se svog detinjstva.

Jedan razred je čak polagao u kafani "Kod Muse", a malu maturu, onu posle tri razreda gimnazije, položio je privatno.

Na patosu bioskopa

Na selu nije bilo bioskopa. Prvi bioskop u koji je Bata ušao bio je "20. oktobar". Video je, kako kaže, narod kako ulazi i krenuo za njima. Nije znao da je to bioskop, niti šta je bioskop.

- Seo sam na patos ispred prvog reda, nekako se provukavši bez karte. Imao sam zadovoljstvo da se daje neki kaubojski film. Posle sam počeo da idem češće, ali daleko od toga da mi se već tada javio crv da ću ja to da radim.

Prozor u glumu

U vreme bombardovanja Beograda pogođena je i njihova kuća u Save Kovačevića 27. U njoj je tada bio samo otac, kojeg je šut zatrpao u podrumu. Ali, preživeo je.

Za vreme poslednjeg bombardovanja, takozvanog "Milosrdnog anđela", bombardovali su njegovo selo.

Iz brojnih gluvih šetnji po Krstu i centru Beograda ušao je iznenada u svet glume! Baš slučajno. Neko čudo se zbilo.

Viseći gotovo stalno ispred bioskopa "20. oktobar", u Balkanskoj ulici, u parkiću Terazijske terase, sa drugovima Kekecom i Strajom, primetio je neke mlade ljude kako nešto probaju, glume... Bio je to prostor u suterenu nekadašnje palate "Luksor", gde se 1947. i 1948. godine uselilo Akademsko kulturno-umetničko društvo "Branko Krsmanović". Spolja se lepo videlo kako ti mladići i devojke govore tekst, ponavljaju iste pokrete i nešto ozbiljno raspravljaju. Glumci od krvi i mesa, tek nešto stariji od njih. Glavnu reč vodili su jedna crnka i korpulentni gospodin s brčićima, dok su scenom promicale zgodne devojke i pravi šmekeri u šivenim odelima.

Slika

- Nacrtali smo se ispred prozora i svom silom marifetluka i majmunluka nastojali da na sebe skrenemo pažnju. Ponavljalo se to iz dana u dan. Jednog dana onoj crnki je prekipelo. Otvorila je prozor i pozvala nas unutra, tek koliko da ne smetamo. Ušli smo jedan za drugim i pritajili se u ćošku.

U panteonu

Ovaj prozor ispostavio se fatalnim. Otkrili su da se ona crnka zove Sofija (za prijatelje Soja) i da je reditelj stažista, a da je onaj iz fotelje neko vrlo važan u pozorištu i filmu, kojem su se svi obraćali sa „druže Radoše”. Bili su to Soja Jovanović i Radoš Novaković, oni su vodili Akademsko pozorište „Branko Krsmanović”.

Ubrzo, upoznali su i ostale: Radeta i Oliveru Marković, Đuzu Stojiljkovića i Olgicu Stanisavljević, Miću Tomića, Batu Paskaljevića, Debu Popovića... Čitav panteon.

Svi su ga zavoleli, naročito Soja, a on je malo-pomalo počeo da iznutra otkriva onaj čarobni svet i da mu se približava.

Sećajući se, kasnije, Soja Jovanović je tvrdila da on ima nečeg što ga izdvaja od drugih, nečeg što sluti na glumca.

Imenjaci

Nije više bilo zaustavljanja. Odlučio je da ide u glumce, da se školuje.

Listajući iz dosade stare novine ugledao je oglas o upisu na glumačku školu u Nišu. Pokaže ga drugarima. Samo jedan, Strahinja Rodić, odluči da krene sa njim.

Stigli su u Niš. Nedelja. Ne znaju gde će. Misle: glumačka škola ima veze sa glumcima. Pođu u pozorište. A tamo nema nikog sem portira. Pitaju ima li koga od glumaca. On kaže:

- Ima samo upravnik.

- Možemo li do njega?

Uđu u kancelariju. Pita ih čovek šta hoće. Oni ko iz topa:

- Hoćemo u glumačku školu.

- Ne može to tako kako vi mislite da se radi. Ko ste vi?...

Bata kaže:

- Ja sam Velimir Živojinović.

A on će:

- I ja...

Bata opet:

- Velimir sam ja!

A on:

- I ja.

Bio je to Velimir Živojinović Masuka, veliki pesnik, prevodilac...

- I ni to nije sve. Kad sam mu rekao da me zovu Bata, on kaže da se i njegov sin zove Bata. Objasni nam, uz to, da škola u koju smo došli da se upišemo radi već tri meseca, da je upis prošao davno. Pita jesmo li nešto spremili, jer i ta škola je, poput Akademije, tražila da se spremi monolog, recitacija... Objasni nam čovek uslove. Ali, ipak nas odvede do škole. Očigledno je intervenisao da nas puste da polažemo prijemni. I prime nas.

Masuka je bio dopisni član Engleske kraljevske akademije.

Pita on jednog dana Batu da li prima neku poštu na stranom jeziku. Potvrdi mu da dobija. A on će njemu:

- Onda vi meni, kolega, dajte ta pisma, a ja ću vama da vratim sir i meso koje mi je stiglo greškom iz vaše Koraćice!

Na kraju - desetka

U glumačkoj školi u Nišu bilo mu je lepo, uvek je to naglašavao. Trenirao je boks u Radničkom i pohađao nešto malo nastave, sve traljavo.

Završila se prva godina, našao je devojku, koleginicu, bio najbolji đak škole. Ali, iz glume – najgori! Kao takav nije imao pravo da pređe u drugu godinu. Direktor škole mu je objasnio da će mu dati prelaznu ocenu, ali da ode u Sarajevo ili Novi Sad.

Prešao je u Novi Sad i priča se ponovila. Najbolji đak - a iz glume najgori. Kad je upisivao treću godinu, ponovo u Nišu, bili su zapanjeni kako je uopšte dospeo do trećeg razreda. I te godine jedva se provukao. Najzad, četvrta godina opet u Novom Sadu. Ali, završio je sa desetkom! Od svih 15 članova komisije dobio je najbolju ocenu.

Slika
Neda Arnerić: Jak, umiljat i ponekad grub

- On je jak čovek, mudar, umiljat kad hoće. Nekad i nije tako sladak, ume da bude oštar, ponekad grub. Ali ja mu strašno verujem, znam da će mi mnogo pomoći. On se oslanja na svoj instinkt i zato u trenutku kad stane pred kameru postaje moćan. On je majstor krupnog plana. On je i gospodin i seljak i zlikovac i intelektualac, on se transformiše u beskraj. U tome mu nema premca u našem filmu. Bata može da se poredi samo sa svetskim glumcima kakav je, recimo, Džek Nikolson.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 16:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O ČUVENOM GLUMCU Kako je Bata oteo Lulu

U životu je kad sve sabere najvažnije imati - ljubav! Julijanu Dušanović Lulu Bata je upoznao negde '57-58. godine. Bila je klinka. Bio je i sam klinac, iako sedam godina stariji od nje. Stanovala je u kući preko puta pozorišta. Igrala je folklor u "Loli", košarku u Zvezdi.

Slika
"Imali smo neki naš zvižduk": Bata i Lula Živojinović

Kada se ona priseća tih dana, priča o Bati kao o mangupu u crnoj majici, punom sebe... Odudarao je, ipak, od momaka koje je poznavala. Javio bi joj se s vremena na vreme: "Mala, šta radiš, čime se baviš...?"

Ona priznaje da se već u startu zaljubila.

- Prvi moj konkretan potez je bio kad sam je pozvao da čekamo Novu godinu zajedno. I ona, tako, čeka sama kod kuće, spremna, u novom kompletu koji je kupila... A ja se ne pojavim. Zaspala je - u suzama. Kada su joj se roditelji vratili sa dočeka, našli su je, tako, na stolici, uplakanu, pitajući je: "Pa, gde je taj dečko?" Jadna devojka nije znala šta da odgovori - seća se Bata.

Posle nekoliko dana sretnu se.

- Imali smo neki naš zvižduk. Ja, kao da se ništa nije desilo, zazviždućem i najslađe što umem kažem: "Gde si?" Ona čak, i ne mnogo ljuta, pita: "Jesi li ti normalan, zašto nisi došao?" A ja kažem: "Pa ne znam, nisam to shvatio ozbiljno..."

I tako, dan po dan, dođe opet Nova godina.

Novogodišnje ispale

- Odlučim ponovo da je pozovem na doček. Ali ovaj put se nije dala. Otišla je sa svojim društvom na DIF, a ja sam izvisio. Dolazio sam pet puta da joj zvonim na vrata te noći. Ujutru pošaljem jednog druga, zvali smo ga Đura Nos, po nju. Sedeo sam, već pijan, u "Mlavi", postavio sam Ciganku da igra kraj mene na bubnjari. Rekao sam Đuri da joj poruči da ću, ako ne dođe, ja lično doći po nju. Došla je, i te Nove godine započeli smo zabavljanje koje je preraslo u ozbiljnu vezu.

Tog leta je napravila i prvi nestašluk. Pošto joj majka i očuh nisu bili kod kuće, bila je poverena tetki da se brine o njoj. Pozvao ju je da dođe u Skoplje, kod Batine sestre Nade, udate za Marjana Petrovskog, diplomatu. Sela je u voz i došla.

- Proveli smo tamo tri-četiri dana kad stiže telegram u pozorište u Skoplju. Šalje ga Lulin otac. U njemu doslovno piše: "Vaš glumac Velimir - Bata Živojinović je na drzak i prevarantski način odveo moju maloletnu ćerku. Ako je u roku od 24 sata ne vrati nazad, poslaću policiju".

Petrovski kaže:

- Moramo da odgovorimo gospodinu Dušanoviću!

A Lula je hitro rekla:

- Moram odmah da se vratim u Beograd!

Uplašila se. Otac ju je dočekao na stanici bez prevelike grdnje. Rekao je samo:

- Kako si, sine, mogla? Pa, kraj godine je, matura!

Lula je upisala fakultet kada mu je stigao poziv za vojsku.

Tada je odlučio:

- Hajde mi da se venčamo!

I tako su se 28. avgusta 1960. godine venčali. Lula je ostala, trudna, kod Batine mame, a on sam otišao u Visoko na služenje vojske. I postao rezervni oficir, artiljerija. Sledi prekomanda u Zadar. U sedmom mesecu Lula mu je došla vozom u posetu.

- Još sam bio u vojsci kada se porodila, 31. januara '61. Čekali su me da dam ime. Rekao sam: "Biće Miljko". Kum je bio Veljko Bulajić. Njegov otac se zvao - Miljko. Veljko je rekao: "Neka bude dugovečan kao moj otac". I dan-danas Veljko se redovno javlja i samo pita za Miljka.

Letovala sama

Četiri godine su svi živeli sa Batinom majkom, ocem i sestrom u dvosobnom stanu. Lula i on su imali sobu. Tu se rodila i Jelena.

Konačno, Skupština grada dodelila im je stan na Banovom brdu. U tom stanu je tada Stole Janković imao kancelariju, pa im je ponudio svoj stan na Neimaru u zamenu za taj.

- Odjednom smo iz jedne sobe otišli u stan od 80 kvadrata. Izgledalo mi je kao da smo u hotelu. Tako se dogodilo da su naša deca odrastala na Neimaru, u Karađorđevom parku...

Miljko je išao u Jedanaestu, Jelena u Četrnaestu gimnaziju.

Lula je mnogo vremena provodila sama. Išao sam sa snimanja na snimanje. Negde se pomirila s tim da to tako treba.

- Imala je za mene i za porodicu mnogo ljubavi i tolerancije. Prestala je čak da igra košarku, da pleše. A divno je plesala. Sa 20-ak godina Lula je shvatila da je glava porodice, otac i majka, da ona mora da se brine o kući. Sve je preuzela na sebe. Čak je i letovala uvek sama sa decom. U svemu se žrtvovala i svuda je stizala: od snimanja do čitanja tekstova.

Ponovno venčanje

Hteo je za pedesetu godišnjicu braka, malo u šali, malo u zbilji, da se venča sa Lulom u crkvi u Koraćici. Da okupi decu i porodicu, spremi pravo slavlje. Govorio joj je da će je obući u venčanicu. Ali nisu uspeli da se okupe i odustali su.

- To što jesam - dugujem njoj! Da ona nije bila pored mene, ne bih bio to što jesam. Ona me je održala. Sve što je lepo u životu došlo je sa njene strane. Ona je imala viziju kako to lepo treba da bude - da me poštedi, da mi da energiju, da me hrani... I nikad se nisam zaljubio u drugu ženu.

Slika
Bata: "To što jesam - dugujem njoj!"

I u ovim godinama, kada su razne bolesti ophrvale snažnog deliju, verna i vredna, Lula je dan-noć bdela nad njim, znajući svaki pokret, pogled, mimiku, reč...

Ona je - lekar njegovog tela i njegove duše!

I njegov nezamenljivi izaslanik. Zato, kada je februara 2016, umesto svog supruga primila nagradu "Beogradski pobednik", koju FEST dodeljuje "za izuzetan doprinos filmskoj umetnosti" - kao da je bila nagrada i njoj lično. Jer i ona je - pobednik! Pravi!

Branko Baletić: Čovek - akademija

- U "Balkan ekspresu" smo radili dan i noć, imali vrlo kratke pauze za odmor i počinjali u šest ujutro i teško smo skupljali ekipu. Jedini koji je i pre šest ujutro bio spreman bio je - Bata. Zna mnogo o filmu i ne pokriva samo glumu. Mnogi debitanti su pred Batom imali veliku tremu, ali su najveću pomoć imali baš od njega. To je bila jedna vrsta akademije...

Za spomenike ima vremena, ali onaj ko bude pravio spomenik Bati Živojinoviću moraće da zna da je jedan od njegovih nosećih stubova bila njegova Lula. Kad god bi Bata zastao, ona je bila tu da ga ponovo gurne u vatru. Zato Bata ovoliko i traje - ispričao je reditelj Branko Baletić.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 16:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O BATI ŽIVOJINOVIĆU Mačizam "večitog debitanta"

Nije se Bata Živojinović u filmovima proslavio kao ljubavnik i zavodnik, kao “dobar Srbin” ili mačo Srbin.

Slika

- Da sam tako uporno igrao ljubavnike, kao što sam igrao borce, heroje seljake, verovatno bih bio i dobar ljubavnik. Ali, nisam imao mnogo melodramskih uloga, a i u njima sam video da to meni jednostavno ne ide. Za takve uloge potrebni su fleksibilni i tananiji glumci, a ne ovako robusni kao što sam ja - ima objašnjenje zašto nije postao ljubavnik.

NARODNI GLUMAC

- Nisam imao ni dobro napisanu ulogu ljubavnika. A možda je i bolje ovako, jer me smatraju narodnim glumcem, za radnike i seljake, i verovatno bi ljude bilo sramota da me gledaju u ljubavnim scenama.

To ne znači, napominje, da je i u životu loš ljubavnik.

I kada je radio sekvence koje su sadržavale elemente erotike, one su obično bile tanušne i slabe. Svaka golišavost bila bi ispod nekog njegovog privatnog mišljenja o moralu.

- Neka se mlađi ljudi skidaju i vode ljubav. Za mene bi bilo sramota da, posle toliko godina rada na filmu, pokazujem svoje otromavelo telo - isturao je još jedan štit odbrane.

Možda je najviše pokazao u filmu Rajka Grlića “U raljama života”, mada je, ipak, u filmu ispalo onako kako je on želeo.

U tom filmu Bata je igrao dasu, krupnog Srbendu. Obukli su ga, čak, u neke tigraste gaćice. Bila je napisana rečenica “Prvo ću da jedem, pa ću...”. Međutim, tu scenu je promenio i napisao samo za njega Srđan Karanović, reditelj.

LJUBAVNA SIROVINA

Bata, Trokrilni, šetajući se po sobi, polugo, mišićav, poneo je u naručju glumicu Vitomiru Lončar, hrvatsku glumicu, u filmskoj ulozi Štefica Cvek, a iz dijaloga je ostala zapamćena čuvena replika „Sad ću da te k...m!“.

Kako god bilo, taj dijalog, ili bolje rečeno, ta rečenica: “Sad ću da te k...m”, postala je kultna, ponavljala se, citirala, na svim mestima, kod svih uzrasta... Sve do današnjih dana.

Slika

- Drago mi je što sam igrala Šteficu Cvek, sa izvrsnom ekipom glumaca. Ta uloga me proslavila. Dva dana smo snimali tu scenu. Sretala sam se posle sa Batom, ali se nikada nismo družili - rekla je nedavno Vitomira Lončar (sada 57 godina).

Naravno, bilo je još ljubavnih, zavodničkih scena...

Ljubavnu “sirovinu” igrao je u istorijskom spektaklu “Dorotej”, gde na brzinu, u štali, diže u sebi adrenalin pre bitke u “okršaju” sa Danicom Maksimović.

Slične scene ili nešto rafiniranije bile su u “Još ovaj put” sa Radmilom Živković ili u “Balkan ekspresu” sa Tanjom Bošković. A u “Čudu neviđenom” je čudotvorac otac Makarije koji isceljuje “nerotkinju” Vesnu Pećanac...

- Najviše emocija sam pokazao u filmu Ante Babaje “Breza”, gde sam i plakao. Ali, iako je ovaj film svojevremeno proglašen najboljim hrvatskim filmom, nije jedno vreme predstavljan i prikazivan jer, zaboga, glavnu ulogu ima Srbin!

Desilo se jedanput da se “jedna žena” u toku seksi scene - baš “napalila”. - Ima raznih budala!

Ali, u jednoj drugoj situaciji, pri snimanju filma “Grupni portret s damom”, Francuskinja Romi Šnajder, jedna od tada najlepših žena sveta, proglasila je Batu za - pedera!

- Izazivala me tih dana više puta, a jedanput je pred mene, iz svog apartmana - izašla gola... A u susednom apartmanu sam bio sa Lulom. Vidim Romi i pomislim: “Gde, bre, sad...”

I tako ostadoh peder u očima Romi Šnajder - kao da se vajka korpulentni Šumadinac.

LAKŠE JE S NEMCIMA

Lakše mu je, tvrdi, bilo da se rve sa deset Nemaca nego da odigra jednu ljubavnu scenu. A, evo i ilustracije da te scene nisu baš bile lake i ugodne.

- Snimao sam u Sloveniji, sa pokojnom Majdom Potokar. Nas dvoje u krevetu, vodimo ljubav i, odjednom, sirene za pauzu i gasi se svetlo. Svi oko nas odlaze, a nas dvoje i dalje ležimo polugoli. Otvaraju se vrata, promalja se svetlo, sa njim i Lula, koja kaže:

- Za vas nema pauze?

- Ništa, uhvatila si me na radnom mestu! - kažem.

- Da li bi neko od vas to radio da ga gleda 50 ljudi? - bio je Batin odgovor na jedno novinarsko pitanje. - Ne možeš da se zaboraviš kad je tu svetlo, tvoje kolege, kamere, a ti da nastaviš van scenarija. To je nemoguće!

Tako je uskakao iz uloge u ulogu, raznovrsne, ni po čemu slične. Kako mu je to polazilo za rukom? Možda se deo tajne krije u jednoj opasci reditelja Gorana Paskaljevića da je Bata “stalni debitant, uvek svež i oran, nov i neočekivan”.

Šerbedžija: Bata je najveći glumac u Južnih Slovena

Slika
Rade Šerbedžija

“…On ima tu jednostavnost, prirodnost, spada u one glumce poput Hemfrija Bogarta ili Džona Vejna, koji se retko kada menjaju, ali im se menjaju lica i to je za mene prava filmska gluma. Uzmite samo Babajinu “Brezu”. Senzacionalan film i senzacionalan Bata. Zatim u filmu “Život je lep” Bora Draškovića, koji je remek-delo jugoslovenskog filma. Sećam se glavne scene u tom filmu, u kome Batu ubija nesrećni mladić Vita, koga igram ja. Tu je Bata počeo razbijati stolove i stolice, što uopšte nije predviđeno knjigom snimanja i nije bilo dogovoreno s rediteljem, ali je Bata i dalje razbijao i ispalo je senzacionalno, pa je veliki majstor Bora Drašković pustio celu stvar.

Bata je, rame uz rame sa Pavlom Vuisićem, najveći glumac Južnih Slovena.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 20:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O BATI ŽIVOJINOVIĆU Bulidža zaludeo narod

Raznim imenima i nadimcima su ga krštavali. Gotovo celog života. Zavisno od filmova, predstava, serija... Kad naiđe talas popularnosti, pa zapljusne sve. Nekad traje i dugo. Dođe drugi pa preplavi.

Slika
Uloge diktirale i nadimke: Velimir Bata Živojinović

Pravi nadimak Bata, po jednoj verziji, dobio je dok je još bio mali "bata", a po drugoj, dao mu ga je u glumačkoj školi u Nišu čuveni Velimir Živojinović Masuka. Bio je direktor pozorišta. Masuka mu je jednog dana rekao:

- Mi nosimo isto ime i prezime. Ti bi tvome mogao da dodaš Bata. Tako da se razlikujemo.

Bata je i ostao celog života.

Onda su se nadimci menjali: Životinja, Valter, Bulidža...

Svaki je nosio neki svoj znak i simbol. To je išlo kroz narod kao zaraza.

- Kad sam snimio „Valter brani Sarajevo”, počelo je to Valter. Ali se raširilo i postalo napasno tek posle TV serije „Valter”. Ljudi su išli po ulici i okrećući se vikali: „Eno ga Valter!”

Već u Kini, i da se ne priča. Samo postoji Valter. Pa u pustinji Gobi, gde ništa nema, skandirali su mu: „Valter, Valter!”

Mnogi su ga poistovećivali sa tim partizanskim likom.

- A ono Životinja je bilo i glupo i smešno. I kompliment i, kao, podrugivanje. Nije mi smetalo. Tako me je prvi put nazvala Soja Jovanović, ta divna i nezaboravna žena, još dok smo ono u "Krsmanoviću" vežbali. Ja sam mogao sve, radio sve, trčao, leteo. Uporan. I zato je ona smislila Životinja - radan i izdržljiv, ne odustajem ni od čega.

Tu životinju izigravao je bezbroj puta. Do brutalnosti. Ili - do ivice smrti. Kako neće, kada je odigrao na desetine suludih scena bez dublera. Time je, stvarno, opravdao nadimak.

A ima i ovakva neobična scena.

Kad je dobio gangrenu noge, otišao je na Kubu da se leči, jer je to bila šansa da mu ne seku nogu, kako su ovdašnji lekari preporučivali, i da preživi. Doktor je, međutim, rekao da vakcinu još nisu isprobali na ljudima, već samo na životinjama i da se plaši da mu je ubrizga. Na to je ćerka Jelena, koja je sve vreme prevodila razgovor sa lekarom, dobacila:

- Pa, mog tatu u Srbiji zovu Životinja!

I Kubanac je prasnuo u smeh.

Slika
Sa suprugom Lulom i ćerkom Jelenom

Zalepio se za publiku, možda najduže, nadimak Bulidža.

U TV seriji Dragana Lazića, Batinog kuma, "Građani sela Luga" - igrao je Bulidžu. Vrlo lepo je bila napisana ta uloga. U čitavoj seriji Bulidža je imao svoj poseban šarm, bio je i jednostavan, i neposredan, i nenametljiv - jednom rečju svakodnevan, pa ga je publika zato i zavolela. Sa nakrivljenim šeširom.

- Prihvatajući ulogu Bulidže kao da sam svesno išao na to da pogrešim. Ljudi su smatrali da sam ja čovek koji ignoriše televiziju. Međutim, ljudi i tamo rade posao kao što mi radimo na filmu. Takvi su glasovi kružili, a ja onda sačekam dobar tekst i prihvatim ulogu. Nikome nisam učinio uslugu što sam došao na televiziju. Nisam otkrio Ameriku - objašnjavao je glumac ulogu seoskog đilkoša. - Naravno, meni Bulidžina popularnost nije smetala. Međutim, da na vreme nisam s njim prestao da drugujem, da sam ga igrao na estradi, kakve sam ponude dobijao - sigurno da bi mi mnogo naškodilo. Ja bih za sve ostao samo Bulidža i niko drugi, bez obzira na sve uloge koje bih posle napravio. Postao bih rob te uloge, što bi za mene kao glumca bilo vrlo loše.

Ako bi sutra, recimo, pisalo da je Bata Živojinović diplomirao na Sorboni, ljudi bi rekli: Bulidža na Sorboni!

Pitali su ga da li u tom selu Žike Lazića zaista postoji Bulidža.

- Ja to ne znam, ali poznajem mnogo Bulidža iz mog kraja - kratko je odgovarao.

Ali, još je dodavao:

- Bulidža nije nikakav zlatni majdan, niti lik koji pleni svojim šarmom i vicevima. Jednostavno, niko se ranije nije setio da prikaže jedan takav lik. Bulidža je običan srpski seljak. Da može da živi trista godina, on bi živeo kako živi i ništa se kod njega ne bi promenilo. To je čovek koji na svojoj grbači sve trpi, sve promene, dobro i zlo. Uvek ostaje isti. Ako se njemu u usta stavi neka, recimo, opasna rečenica, onda više nije opasna, jer je to humoristički lik. Bulidža je vrlo zdrav lik.

Šta je tom ulogom dobio? Proslavio se - nije. Obogatio se - nije. Možda mu je, s jedne strane, donela veliki balast: narod je išao za njim i vikao: "Bulidža"!

- Hteo sam ponekad Bulidžu da zaboravim. Ali, dobro: živeo je taman toliko koliko je trebalo. Da se taj njegov život produžio, postao bi dosadan i monoton.

Sve ima svoj početak i kraj.

I sve prolazi.

Ne samo nadimci nego, čak, i imena.

Darko Bajić: Bata traje dva veka

Slika
Darko Bajić

- Za ovu našu Srbiju kažu da pati od kratkog pamćenja kada su istoriojski događaji i kultura u pitanju. Bata nas je sve zeznuo i traje već dva veka. Ono što mu nikad nije nedostajalo jeste mangupski, šmekerski pristup. Oduvek je bio mangaš sa beogradskog asfalta. Ima jedna ključna reč, njegova poslednja reč u svakom razgovoru: "Gotovo". Ta reč koja je ušla u njegovu karijeru. Bata je glumac i čovek kratkih udarnih reči. Pa bi se u srpskom reč "legenda" mogla zameniti rečju "Bata". Ali to "Bata" znači i "Čovek, bre".

On je zaista čovek, takav je oduvek. On se nije promenio, ostao je isti. Ta žica humanosti ostala je u njemu do dan-danas. On je glumac koji je potekao iz dubine svoje duše, iz svog detinjstva, iz nečega što i danas pleni - kaže reditelj Darko Bajić.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 21:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O BATI ŽIVOJINOVIĆU Barton na viskiju, Briner sa gitarom

Bata Živojinović je imao prilike i sreće da igra sa mnogim poznatim svetskim filmskim zvezdama ili da se sa njima upoznaje i druži – Liz Tejlor, Ričard Barton, Jul Briner, Sergej Bondarčuk, Orson Vels, Adam Vist...

Slika
Bata i Bondarčuk

Dok su snimali “Neretvu”, a snimali su je 18 meseci, glumci su boravili na Tjentištu. Postojale su i dve barake. Spolja obične, a unutra bajka. To su bili apartmani – jedan Titov, jedan Rankovićev.

U jednom apartmanu su bili Liz Tejlor i Ričard Barton, u drugom Lula i Bata.

– Liz je bila sjajna. Sa njom je moglo da se živi, da se razgovara. Svako jutro po Bartona bi dolazio helikopter i vozio ga na objekat, a Liz bi mahala dok on ne uđe u letelicu. A sobarica je bila jedna – njihova i naša. Tako je, između ostalog, pričala da je na stočiću lepe glumice, uveče, obavezno morala da ostavi čašu od dva deci viskija i jedan deci “koka-kole” – da popije kada se probudi. Liz je bila lepa, ali nije bila najlepša žena na svetu. Možda je najlepša bila Meril Strip.

Pobratim Bondarčuk

A Barton je bio – čudo.

Dovukao je, pričalo se, brod pun viskija do Dubrovnika. Odatle do Tjentišta stizao bi helikopterom, “rols-rojs” ili helikopter vozili su ga na snimanje. Svakog dana.

– Nije bilo lako pored Ričarda Bartona. On od jutra krene da šljoka, pa sam morao da ga držim nekad oko struka da ne padne dok ga snimaju. Što snimi do podne – snimio je. Ožderavao se. Nisam znao jezik da bih mu jeb`o mater – nije nežan Bata.

I to ne može, kaže, dugo da traje: to kad misliš da si Bog.

Priznaje da je bilo i sjajnih ljudi. Jul Briner na primer. Znao je kad ne radi da uzme gitaru, cirka i peva s našim glumcima.

Zapitkivali su ga često: ko ti je uzor? I najčešće pominjali Džona Vejna.

– Ne, ako sam želeo da mi neko bude uzor, onda je to Sergej Bondarčuk – uzvraćao je. – “Čovekova sudbina” je za mene kultni film! On je u tom filmu bio neprevaziđen. Želeo sam da se meni tako nešto dogodi, takva uloga. Sjajan glumac i reditelj. Dobitnik Oskara. On sa tako malo sredstava napravi veliku ulogu, pa bih mogao da citiram Ostrovskog koji je rekao da svi glumci imaju ili isuviše tragičnosti ili isuviše komičnosti, a prava mera je umetnost.

Nadmene zvezde

Sa Bondarčukom se pobratimio, postali su veliki prijatelji, snimali zajedno, posećivali se, družili. Bili su i cimeri šest meseci. Njemu pošalju vino iz Rusije, tu su i flaše sa Kosmaja, pa udri! Sergej, Boris i Bata. Bio je i u njegovoj dači u Moskvi, a on kod Bate u Koraćici.

– Interesantno mi je bilo da gledam kako se ponašaju, ne samo kako igraju, ti veliki glumci. Za neke od njih bili smo samo statisti, dok su nas drugi tretirali kao ljudska bića samo kad se napiju, samo su onda dobijali želju za druženjem... Ne mogu ja da se poredim sa tim alama... Ali, ni oni nisu mogli u svojim zemljama da se ponašaju kao kod nas. Tamo su živeli pod budnim okom javnosti i paparaca. Ovde su bili ili nadmeni ili opušteni.

Bata je imao, zaista, dosta posla u staroj Jugoslaviji. Nije ga zanimala svetska karijera. Iako je imao poziva da ode i u Ameriku, nije to učinio. Možda je “zasluga” za to i što je učio ruski jezik i nikad nije savladao engleski. Niti je to pokušavao.

Snimio je nekoliko velikih filmova koji su prikazivani i nagrađivani na festivalima u Kanu, Moskvi, Njujorku. Jedan od njih – “Lažnu meru” – režirao je Bernard Viki, koji je, između ostalih, radio i sa Marlonom Brandom.

Viki je ovako ocenio Batu:

– Impresivan glumac. Jedan od najboljih sa kojim sam radio. Otkrio sam u njemu pravi zlatni rudnik. On prosto oseti šta treba da uradi.

Iznajmljena vila

Igrao je, na primer, vođu bande u kaubojcu “Lavirint smrti”, sa Stjuartom Grendžerom.

Kada govori o stranim zvezdama, Bata zna kako one svojim radom zarade velike pare, imaju visok standard, vile, bazene... Bio je u situaciji da ga Jul Briner zove da dođe u Pariz, da mu bude gost, pa Bondarčuk u Moskvu...

– I oni su prolazili kroz Beograd, pa ne bi bilo domaćinski da ih ja ne primim. E, tu bi nastajao problem: gde? Oni su znali ko sam ja i šta sam uradio. Morao sam, jednom, da molim tadašnju vlast da mi daju na tri dana jednu vilu na Dedinju da bih ugostio jedno veliko ime. Moje beogradske kolege bile su zbunjene kad sam ih pozvao na “prijem zvezda” – priseća se kako je ugostio stranca-zvezdu.

Šta znači zvezda, filmska zvezda? To je čovek koji prima ogromne pare na Zapadu za jedan film, pa može da snima jednom u dve-tri godine, i njemu je to dovoljno...

– Ja sam prinuđen da radim non-stop da bih živeo normalno, da bih živeo dobro.

Batu, očigledno, te zvezde, kao ni festivali, nisu mnogo opčinjavali, nisu mu ta svetlost i odsjaj zlata mogli zatvoriti njegove prodorne kosmajske oči, niti ga odvući sa koloseka normalnosti.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 21:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON O BATI ŽIVOJINOVIĆU Titov viski u biblioteci

“Blic” objavljuje životnu priču našeg najpoznatijeg glumca (350 različitih uloga) koja ga portretiše kao umetnika i kao čoveka. Knjigu je izdala izdavačka kuća “Vukotić media”, a delo je grupe autora kojima je fah pisanje o filmskoj umetnosti.

Slika


Godinama je Bata bio u raznoraznim filmskim delegacijama koje su odlazile na Pulski festival, i tu se dosta rano upoznao sa Titom, koji je bio veliki ljubitelj filma.

Kad je Tito čuo kako Bata interesantno priča viceve o njemu, počeo je redovno da ga zove, pa i na ostrvo Vangu, gde je bila njegova glavna letnja rezidencija i gde je primao najuglednije goste iz sveta politike i filma. Sa zadovoljstvom je odlazio jer je Tita cenio i smatrao ga veoma zanimljivom ličnošću. Prosto - voleo ga je.

- Bili su to susreti bez ikakvog protokola. Zaista smo se sjajno zabavljali. I uvek je insistirao da mu pričam viceve koje drugi nisu smeli, slatko se smejući na svoj račun - otvoreno priča Bata.

Znao je Tito i da ga pohvali.

Reditelj Babaja započinjao je snimanje filma “Breza”. Bati je poverena uloga zagorskog seljaka. Dali su mu je, iako su mnogi sumnjičavo vrteli glavom. Jer glavnu ulogu igra - čisti Šumadinac. A trebalo je da dočara lik jednog Zagorca, i to uz sve same hrvatske glumce.

- Zagorje ima najlepšu jezičku melodiju koju sam ikad čuo. Kad govore - kao da pevaju. Svaka rečenica im je kao neki lajtmotiv. Mesec dana pre početka snimanja otišao sam u Zagorje, živeo sam u selu kod jedne starije gospođe, seljanke, i zaista sam uspeo da savladam jezik, iako je reditelj bio spreman da me nadsinhronizuje hrvatski glumac.

Kada je video film, Tito mu je rekao:

- Odličan si bio, Zagorac!

- Nisam ja Zagorac nego Šumadinac! - uzvratio je Bata kao ljutito.

- Meni je to isti k... - opalio je Tito kao metak.

- Vama možda jeste, ali meni nije - nije mu se dalo da prećuti.

Zapažao je Tito veoma dobro. Kao da mu nije moglo ništa promaći.

Prisustvovao je snimanju “Bitke na Neretvi”. Kada su zajedno gledali snimljeni materijal, primetio je kako je Barton, koji ga je igrao, bio pijan.

Okrene se ka Bati i kaže:

- Boga ti, Bato, ja nisam bio ovako pijan u ratu nikada!

A tačno je: Barton je umeo da bude mrtav pijan. Naročito poslepodne. A baš je ta scena koju je Tito gledao snimana poslepodne.

Poklanjao je neke stvarčice, ali više je Bata krao od njega nego što mu je on baš ciljano nešto poklanjao...

- Uzimao sam mu sve što je bilo na stolu. Na primer: na stolu je kutija holandskih cigara “henri treći”. Tito izvadi jednu. Poslužim se i ja, ali uzmem i kutiju, pa u džep. Tako i sa upaljačima. Zapali on, zapalim ja, pa u džep. On, naravno, sve vidi. Ništa ne govori. Samo mahne rukom, a posluga donese nove cigare i novi upaljač.

Posle mu čauši kažu:

- Onaj vam Bata krade cigare!

- Ako, ako, on može! - smirivao ih je Tito.

Pili su, naravno, i viski. Jednom prilikom Bata uzme Titovu čašu i proba, a ono i jeste i nije viski.

- Nešto me folirao sa pićem... Rekli su mi da je sipao neke pilule i tako mogao dobro da cuga i dugo da izdrži, a mi se ošamutimo.

Nije samo „folirao“ sa pićem.

- Sedeli smo Boris Dvornik, kojeg je takođe voleo, i ja kod njega. Pričali viceve, naravno. To je kao neki salon biblioteka. U jednom trenutku, kad je došlo vreme, Tito pritisne dugme i vitrina u kojoj su stajale knjige se zarotira. Sa druge strane vitrine - lepo postrojene flaše viskija.

- A šta kažete na ovo, momci? - upita ih Tito kroz osmeh.

- Predsedniče, ala ste vi načitani! - spremno je odvalio Kosmajac.

Jednom se Tito naljutio na Batu.

- Sedimo kod njega jedna mlada dama i ja. Ona se obukla, onako, kao za predsednika. Ćaskamo tako, i posle nekog vremena upeca se on na njenu garderobu i držanje. Krenu rukom u zabranjenu zonu. Ja mu skrenem pažnju na ponašanje, opomenem ga tiho da je to nepristojno. Kažem mu malo kroz šalu, malo kroz zbilju:

- Sram vas bilo!

I udarim ga po ruci.

- Ćuti, mali! I idi napolje!

- Izbacio me je. Pa nisam mogao da kažem “ne” čoveku koji je Staljinu rekao “ne”. Tito je bio laf! - nedvosmislen je Bata.

Poštovao ga je kao boga i plašio ga se, naravno.

- Današnji političari, svi koliko ih ima, nisu Titu ni prići. Ni do kolena!

Jednom prilikom kad je pozvan kod njega, zatekao ga je kako lista neke papire. U jednom momentu Bata mu kaže:

- Čitate tu neke papire, ne znam što sam uopšte došao?

On podigne glavu i kaže mi:

- Pogledaj šta ovde piše.

Baci oko i vidi neko pisanije na engleskom, koji ne razume. Onda ga Tito upita:

- Znaš li bar da računaš?

- Znam.

Pogleda, a ono sume u milijardama dolara. I to bespovratno!

Ne želi Bata da priča o svemu. Bilo je tu, kaže, reči koje nisu za pominjanje, Titove iskrenosti i intimnosti. O tim trenucima nikada nikome nije govorio.

- Voleo me je iz nekih razloga, a i ja sam njega voleo. Ne, naravno, samo kao predsednika već onako, posebno, kao čoveka... Ja sam valjda bio jedini koji je Titu govorio i ono što on ne bi voleo da čuje. A pričalo se u narodu, kao i danas što se priča.

Pravnik i bravar

Ispričao je i Tito Bati zanimljivu anegdotu. Bio je u Fabrici vagona “Goša” u Smederevskoj Palanci i video nekog radnika kako pravi šrafove. Pitao ga je koliko može da napravi za dan. Radnik je rekao između 15 i 20.

Tito je na to odgovorio:

- Boga ti, ja bih napravio i 200. To je lako uraditi!

A radnik se nije dao nego je odsekao:

- Lako je vama, predsedniče, kad ste bravar, a ja sam pravnik!


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 02 Mar 2017, 21:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako je govorio Bata: Tita sam voleo, sa Slobom sam se "upoznao" na plakatu

Pitanje je koliko bi nastavaka jednog feljtona trebalo da se valjano ispriča životna priča megazvezde srpskog filma Bate Živojinovića. Danas je u “Blicu” izašao deveti deo, a ubrzo nakon što je izdanje izašlo iz štamparije, dočekala nas je tužna vest: glumac je zauvek otišao sa scene.

Slika

Gde se Živojinović prvi put susreo sa filmom, zašto su romantične scene bile u drugom planu, kako se u mladosti ogrešio o ljubav svog života i kakvi su mu bili odnosi sa Titom i Miloševićem pročitajte u do sada objavljivanim feljtonima.

Rođen na železničkoj stanici

Vodi se kao da je rođen 1933. u Koraćici, mladenovačkom selu kod Kosmaja. A zapravo, rođen je u vozu, na stanici u Jagodini. U Koraćici je kršten, pa se ona zvanično vodi i kao mesto njegovog rođenja. Tu je doživeo i prave ratne traume. Upoznao je, kaže, dobro i četnike i partizane.

Slika

Prvi susret sa bioskopom - slučajnost

Prvi bioskop u koji je ušao bio je "20. oktobar". Kako kaže, krenuo je za narodom koji ulazi u bioskop, ni ne znajući kud su se ti ljudi zaputili. Čista znatiželja.

- Seo sam na patos ispred prvog reda, nekako se provukavši bez karte. Imao sam zadovoljstvo da se daje neki kaubojski film. Posle sam počeo da idem češće, ali daleko od toga da mi se već tada javio crv da ću ja to da radim - ispričao je Živojinović.

Lula - prava i večna ljubav

Možda bi svaka devojka digla ruke od mladića koji zaboravi da dođe po nju za Novu godinu. Lula mu je to oprostila. To je bila prava ljubav.

Slika

- Prvi moj konkretan potez je bio kad sam je pozvao da čekamo Novu godinu zajedno. I ona, tako, čeka sama kod kuće, spremna, u novom kompletu koji je kupila... A ja se ne pojavim. Zaspala je - u suzama. Kada su joj se roditelji vratili sa dočeka, našli su je, tako, na stolici, uplakanu, pitajući je: "Pa, gde je taj dečko?" Jadna devojka nije znala šta da odgovori - seća se Bata.

Živojinović, kao poznati glumac, često je bio daleko od porodice. Tada mu je Lula pružila najveću podršku.

- Imala je za mene i za porodicu mnogo ljubavi i tolerancije. Prestala je čak da igra košarku, da pleše. A divno je plesala. Sa 20-ak godina Lula je shvatila da je glava porodice, otac i majka, da ona mora da se brine o kući. Sve je preuzela na sebe. Čak je i letovala uvek sama sa decom. U svemu se žrtvovala i svuda je stizala: od snimanja do čitanja tekstova.

Srbenda, pa onda romantičar

Nije tačno da je Bata Živojinović bio loš u ljubavnim scenama. Ali, bolje su mu ležale one ratničke. Četnici i partizani prva su asocijacija za Živojinovića. Erotične scene bile su retkost. Toliko, da je možda najpoznatija "romantična" opaska iz filma ostala: "Sad ću da te k...m!".

- Najviše emocija sam pokazao u filmu Ante Babaje "Breza", gde sam i plakao. Ali, iako je ovaj film svojevremeno proglašen najboljim hrvatskim filmom, nije jedno vreme predstavljan i prikazivan jer, zaboga, glavnu ulogu ima Srbin!

Valter, Bulidža, Bata…

Slika

U Kini su Batu poznavali samo kao Valtera, a i kod nas je dugo nosio taj nadimak. Imao ih je mnogo, a možda najpoznatiji bio je Bulidža. Zvali su ga čak i Životinja.

- A ono Životinja je bilo i glupo i smešno. I kompliment i, kao, podrugivanje. Nije mi smetalo. Tako me je prvi put nazvala Soja Jovanović, ta divna i nezaboravna žena, još dok smo ono u "Krsmanoviću" vežbali. Ja sam mogao sve, radio sve, trčao, leteo. Uporan. I zato je ona smislila Životinja - radan i izdržljiv, ne odustajem ni od čega - pričao je Živojinović.

Tito se smejao vicevima o samom sebi, ali kada ih izgovara Bata Živojinović

Slika

Kao veliki ljubitelj filma, Tito je Batu Živojinovića upoznao na pulskom festivalu. Često ga je pozivao u goste na Vangu, ostrvo gde je bila njegova glavna letnja rezidencija. Bata je odlazio rado, cenio ga je i voleo, kao čoveka.

Ipak, u poslednjem feljtonu objavljenom u današnjem broju "Blica", stoji i Živojinovićev citat da mu "Tito nikada nije bio idol". Baš kao ni Milošević. Ali, za razliku od Tita, sa Miloševićem se nije družio.

- Nismo se čak ni poznavali pre izbora i praktično smo se upoznali - na plakatu... Ne može meni Slobodan Milošević da bude idol. Ja nisam došao kao golja u Socijalističku partiju. Došao sam zbog ideja i zbog programa. Verovao sam da će nam biti leba sa Miloševićem. Ne sa Koštunicom, Šešeljem ili Vukom - ispričao je Živojinović.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 25 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker