Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 05:59


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 16:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Olivera Marković, diva jugoslovenske komedije: Život bez skandala i tračeva! (VIDEO)

Olivera je volela da se šali, i od batina u detinjstvu se uvek spasavala nekom smešnom pričicom. Bila je nestašna, često uprljana od igre, ali najviše od svega volela je i umela da peva

Slika

Čuvena srpska glumica Olivera Marković rođena je u Beogradu 3. maj 1925. Pored pozorišta i filma, bavila se i pevanjem,­ naročito romansi. Igrala je u svim žanrovima, a mnogi kritičari i obožavaoci svrstavali su je u sam vrh najvećih srpskih glumica 20. veka.

Detinjstvo

Olivera je volela da se šali, i od batina se uvek spasavala nekom smešnom pričicom. Bila je nestašna, često uprljana od igre, ali najviše od svega volela je i umela da peva. Nikada je niko (prijatelji se ne računaju) nije čuo da se žali na bilo šta, a nije baš da nije imala razloga… Sunarodnici su je, pre svega, doživljavali kao najbolje iz slovenske rase­ po duši, odnosu prema životu, lepoti, romansama, vrcavom duhu.



Obrazovanje

Završila je čuvenu Drugu žensku gimnaziju, upisala studije istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu i apsolvirala. U međuvremenu, prešla je na glumu na Fakultetu dramskih umetnosti, gde je 1952. i diplomirala u klasi profesora Mate Miloševića.

Karijera

Odmah po završetku fakulteta, postala je član Beogradskog dramskog pozorišta, gde je ostala do 1965, kad prelazi u Narodno pozorište, u kojem igra sve do 1991. Često je gostovala i u Ateljeu 212 i Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Njeni vatreni obožavaoci, a bilo ih u svim generacijama,­ od sedamnaest do sedamdeset sedam,­ pamte je po prvim, zaista briljantno odigranim rolama. Na primer, iz predstave "Mačka na usijanom limenom krovu". Kada se 1957. proneo glas da će ona u crnom kombinezonu zaigrati na sceni BDP u "Mački", digla se prava uzbuna! Za pojedine drugove bila je to ideološka subverzija, te je drama posle prve probe jedva prikazana pred publikom.


Komunisti su gradili svetliju budućnost, jednaku za sve, u kojoj nije bilo mesta za priče o nekim tamo impotentnim muškarcima i skarednim ženama i ostalim dekandentnim odlikama trulog Zapada. U "Mački" je igrao i njen prvu suprug, Rade Marković. Mnogi je se sećaji i iz "Pigamaliona", ali i po ulozi Živke u Nušićevoj "Gospođi ministarki". Jer, ona je rođena komičarka, a njena prirodna duhovitost činila je svaku repliku neponovljivom. Tu su i uloge Arkadine u "Galebu", pa Maše u "Tri sestre", i Grušenjke u "Braći Karamozivima". Igrala je i "Koštanu".



Kad je zaigrala ledi Magbet u filmu "Sibirska ledi Magbet", i kada je to video i jedan od velikana iz Holivuda, hteo je da je vodi u filmsku Meku. Ali, nju to nije naročito zanimalo, imala je svoje pozorište i život u njemu. A da je nekada bukvalno živela u pozorištu, ilustruje priča kako je nju i celu ekipu, čuveni Paolo Mađeli, doslovce "zatvorio" u Narodnom pozorištu, pola godine, dok su pripremali Goldonijeve "Ribarske svađe". Tada je i poslednji zavidnik shvatio da je bog zaista bio milostiv prema njoj. Jer, ženi čije su glavne reference bile crna, sjajna kosa beo, porculanski ten, crne, kao ugarak oči, bujne grudi, a lepo je izgledala i s crnim brkovima… Pa čak i obučena u kućicu za presvlačenje na plaži...


Odigrala je više od šezdeset filmskih uloga, upravo snima "Civilni život", više od stotinu pozorišnih predstava, oko pedeset TV drama i serija, snimila je dvadesetak ploča, mnogi i danas kažu da je pevala kao slavuj, gostovala je na svim kontinentima. Ali, nikada nije bila na žutim stranama, ni u trač rubrikama, pa bi se moglo reći da je biografija njenog prvog supruga i kolege mnogo bogatija – u privatnom delu.



Stranački angažman

Na svu sreću, njena generacija je imala pune ruke posla, pa nije imala kad da se bavi politikom. Ne javno. Kako su se vremena menjala, mahom na gore, morala je i sama da konstatuje: "Vidite, leškarim kod kuće, čekam "Arsenik" i gledam TV. Možda i previše gledam. S jedne strane vodi me kroz događaje i svet, s druge strane me sve to što gledam čini depresivnom, pritiska me, kao i druge. Treba izdržati ove sumorne, sive i smutne godine. Ja sam svoje progurala i razmišljam kakva budućnost čeka mog sina Gorana Markovića, koji ovde ne snima jer nema novca, i mnoge mlade ljude, decu…" Ovako je pričala decembra 2001. godine.





Zanimljivosti

Velika diva jugoslovenskog ­filma i pozorišta, volela je posle ručka da popije čašu dobrog crnog vina. I da se šali, pa nije isključeno da je prijateljima priređivala sjajne trenutke – sve onako kao da neće, iz svoje stare, udobne fotelje. Mnogi su je i mnogo voleli, mnoge nagrade je zasluženo dobila, a jedan od najlepših komplimenata stigao joj je od koleginice, takođe glumačke legende, Ružice Sokić: "Nisam se trudila da imam uzore, jedino sam mnogo volela Oliveru Marković. Gledala sam je kad je bila na vrhuncu, bože šta je sve ta žena odigrala… Toliko divnih uloga. Samo kad se setim "Karoline Riječke"! Ne znate da li je bila lepša ili šarmantnija. Čudo jedno! Obožavala sam je. To što je ona odigrala, teško da će se nekom još desiti."


Najlepše godine Olivera je proživela u drugom braku, sa kolegom Dušanom Bulajićem, inače rođenim bratom režisera Veljka Bulajića. Olivera je preminula 2. jula 2011. u 87. godini.


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 23:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
RODOLJUB I ČUVAR MORALA
Životna priča Danila Lazovića: Ko se krio iza legendarnih uloga? (VIDEO)


Jedan od najoriginalnijih dramskih umetnika domaćeg glumišta ostavio je iza sebe pečat kako svojim nezaboravnim rolama, tako i tradicionalnim životnim načelima koje je za života isticao

Slika

Prošlo je više od devet godina otkako je 24. marta 2006. godine iznenada od posledica infarkta, u pedeset petoj godini, preminuo glumac Danilo Lazović, ali sećanje na njega i dalje ne jenjava.

Jedan od najoriginalnijih dramskih umetnika domaćeg glumišta ostavio je iza sebe pečat kako svojim nezaboravnim rolama, tako i tradicionalnim životnim načelima koje je za života isticao.

Prijatelji ga pamte kao požrtvovanog, vrednog, odanog, ali i druželjubivog boema i dobrog sagovornika, a porodica kao velikog uzora, veselog i privrženog porodičnom ognjištu. Ovaj poznati poeta nikada se nije stideo svog porekla, već ga je uvek ponosno isticao i na najbolji način predstavljao podneblje iz kojeg dolazi.

Danilo Lazović rođen je 25. novembra 1951. godine u Brodarevu, na granici Srbije i Crne Gore, kao prvo dete Milice i Adama Lazovića. Odrastao je u radničkoj porodici uz mlađu sestru Vesnu, a Lazovići su se 1958. godine preselili u Priboj na Limu, gde je poznati glumac završio gimnaziju. Tokom odrastanja, Dane kako su ga zvali u porodici, važio je za živahno i nemirno dete vedrog duha.

Vreme će pokazati da je dinarski mentalitet u kojem je odrastao i te kako definisao njegov temperament i karakter, a porodične vrednosti koje su mu usađene u najranijoj mladosti, oblikovale su ga na najbolji način. U svojoj porodici pronalazio je inspiraciju i za brojne glumačke minijature koje su obeležile njegovu karijeru.



Nakon završetka Gimnazije u Priboju, Danilo odlučuje da svoje obrazovanje nastavi u Beogradu i to na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, na kojoj je diplomirao 1974. godine. U to vreme ostvario je i svoju prvu zapaženu ulogu u kultnoj seriji Otpisani. Od tog trenutka ređale su se značajne role na filmu, ali i u teatru gde je sa samo dvadeset četiri godine briljirao u ulozi vladike Danila u Gorskom vijencu, a u adaptaciji Matije Bećkovića i Borislava Mihailovića Mihiza. Lazović je bio dugogodišnji član Narodnog pozorišta u Beogradu, a igrao je i u Ateljeu 212 i Zvezdara teatru u kojem je i stekao afirmaciju na pozorišnim daskama odigravši preko 600 predstava, od kojih su najzapaženije Klaustrofobična komedija, Mala i Srpska drama.


Filmski debi imao je u ostvarenju Vrhovi zelengore, a onda su se samo nizale brojne uloge u značajnim delima jugoslovenske kinematografije, kao što su Laf u srcu, Poslednji krug u Monci, Tri karte za Holivud... Jedna od najupečatljivijih uloga jeste ona u TV drami Portret Ilije Pevca, gde je glumio i sa Ljiljanom Dragutinović koja bila jedan od njegovih najvećih porodičnih prijatelja. Dobitnik je Sterijine nagrade i Zlatnog Ćurana.

Publiku širom regiona osvojio je kroz svoje role na televiziji, od kojih su najznačajnije one u serijama Siniše Pavića, kao što su uloge Čerčila u Porodičnom blagu i Šćepana Šćekića u Srećnim ljudima.



Važio je za patrijarhalnog i strogo konzervativnog čoveka koji neguje porodične vrednosti, a bio je i veoma religiozan.

Presudnu ulogu na Danilov život imala je jedna poseta Zlataru, gde je učestvovao na radničkim igrama u organizaciji FAP-a. Tada su na ovu planinu sa Cetinja došli i članovi kulturno-umetničkog društva iz ovog kraja. Kada je iz autobusa izlazila lepa Cetinjanka Branka Milošević, Danilo je šaleći se sa svojim drugarima prokomentarisao: E nju ću da oženim!

Nije ni slutio da će nakon upoznavanja sa Brankom početkom osamdesetih godina prošlog veka to i učiniti. Nije bilo potrebno mnogo vremena da se između ovo dvoje mladih ljudi rodi ljubav koju su i krunisali venčanjem u Beogradu. Srećni mladenci zajedno su delili san o velikoj porodici, koji su i ostvarili uz ćerke Jelenu (29) i Milenu (21) i sinove Vuka (25) i Miloša (18).

Slika

Danilo se oduvek trudio da svojoj deci bude uzor i usadi im moralna načela kojima će se voditi u životu. Nije im dozvoljavao da žive nauštrb njegovog imena i slave, već ih je učio da se sami izbore za svoj dinar i parče hleba. Najlepši porodični rituali bili su mu kad kraj ognjišta okupi svoju porodicu, a njihova druženja uvek su započinjala ili se završavala recitovanjem stihova poznatih srpskih narodnih pesama.

Tokom burnih devedesetih godina, proslavljeni glumac bio je instruktor dobrovoljcimа u bаzi u Bubаnj Potoku, kao i člаn Međunаrodnog odborа zа istinu o Rаdovаnu Kаrаdžiću. Poznat kao veliki šaljivdžija, odgovarajući na pitanja novinara kada se poslednji put video sa Radovanom Karadžićem, često je znao da odgovori: Baš juče smo se videli i popili kafu! Zаlаgаo se dа se u škole umesto građanskog uvede seljаčko-hajdučko vаspitаnje, а veronаukа postаne obаvezаn predmet.



"Ceo svet nas Srbe uverava u istinu naše posebnosti. Zato Srbi treba malo da se podiče svojom posebnošću, a ne da se postide. Mi smo živeli 50 godina u jednom monstruoznom, satanističkom sistemu koji je prosto zahtevao kooperativnost i odustajanje od svega što je autentično, zahtevao je od vas da nikad ne nastupite s onim što je najbolje u vama, već s onim što je najpoltronskije. Moramo napraviti iskorak iz tog satanističkog sistema i okrenuti se Bogu ako želimo dobra sebi i svojoj deci. Imamo veliku moralnu i duhovnu odgovornost prema svojoj deci", govorio je Danilo u intervjuu za list Pogledi, a u želji da svojim naslednicima obezbedi zdravije okruženje za stasavanje, 1996. godine sa svojom porodicom iz strogog centra grada preselio se na Avalu.

Jedan od poslednjih projekata koje je uradio bio je CD sa stihovima Petra Petrovića Njegoša u pratnji guslara Milomira Miljanića, koji je objavljen 2003. godine.



"Ovo je odličan trenutak za Njegoša, on je danas kao Dejan Stanković ili Predrag Mijatović – sada će ponovo zabiti dva gola. Sve što je on govorio i pisao, ne razlikuje se od današnjice. U njegovim stihovima zabeležen je sav srpski hod. On je naš suvremenik jer pokazuje u čemu smo sve različiti od ostalog sveta. Kao što Englezi slave Šekspira, tako i mi moramo da slavimo Njegoša", govorio je glumac, osnivač Srpskog kulturnog centra u Banjaluci, koji je poslednjih godina uspešno organizovao Banjalučke letnje igre.


Zbog otvorenih iznošenja svojih nacionalističkih stavova i želje za očuvanjem srpske tradicije i kulture, poznatog glumca tada su povezivali sa političkim strankama. Februаrа 2006. godine govorio je nа mitingu Srpske rаdikаlne strаnke, iаko nije bio njen člаn.

Slika

"Ne daj Bože da sam u nekoj partiji! Eto, čak i ne pratim situaciju u glumačkoj branši. Nemam kad. Ne može se biti u nekoj partiji ako nemamo pravnu državu. To je neučtivo. Ja sam za Srbiju - jednu i nedeljivu", komentarisao je Danilo svoju pripadnost političkim strankama, ali i ovakvo angažovanje svojih kolega.

Spаs svog nаrodа video je u jedinstvenoj političkoj sceni, većoj posvećenosti crkvi i postаvljаnju srpskog krаljа nа presto. Svoj san o uspravnoj i stamenoj Srbiji nije dosanjao, ali je uspeo u želji da mlade naraštaje upozna sa istorijom srpskog naroda i duha.

Sećanje na Danila Lazovića i dalje živi kroz njegove uloge, ali i ideje koje je za života propagirao. Ostao je upamćen i kao jedan od naših najboljih besednika. Posedovao je neospornu harizmu, a nije se libio ni da stvari u životu nazove pravim imenima, iako je to često umelo da ga košta u životu.


Čuvar časti otišao je tiho, kao što je za života bio skroman i nenametljiv, a niko nikada nije mogao da mu ospori radosti s kojom je dočekivao svaki dan i često znao da istakne: Lepota je u različitostima, lepota je u susretima sa neviđenim ljudima svakog novog lepog dana...



stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 26 Sep 2015, 00:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
JAGNJE U VUČJOJ KOŽI

Mrgud velikog srca: Životna priča Pavla Vuisića, večitog boema koji je mrzeo glumu!


Pavle je umeo da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamerke

Slika

Ko zna kako bi danas izgledao srpski film da se početkom pedesetih godina proteklog veka nije pojavio legendarni Pavle Vuisić.

Desetog jula 1926. godine, kada je velikan našeg glumišta došao na svet, verovatno niko nije ni pomislio da je rođen umetnik koji će promeniti dotadašnji trend oživljavanja likova pred kamerama i na potpuno drugačiji, komičan i ironičan način osvajati gledaoce.

Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umetnika Srbije tokom svog glumačkog veka odigrao je preko sto uloga na kojima su mu tada zavideli, a situacija nije drugačija ni danas. Međutim, i pored svog talenta, retko je dobijao glavne role. Jedni su zastupnici teze da ih nije zasluživao, a drugi su pak tvrdili da ih sam Pavle nikako nije želeo. Bilo kako bilo, ni osamdeset četiri godine kasnije nije se pojavio glumac koji je toliko prezirao i nipodaštavao svoju profesiju, a istovremeno bio neponovljivo uspešan u njoj i nadasve voljen od publike.



Jer, Pavle je umeo da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamerke. Za njega je odlazak na rad u inostranstvo, i snimanje sa svetski slavnim rediteljima bio najgori mogući scenario. Vujisić se nikada ni po koju cenu nije prodavao za nešto što nije, i do smrti je ostao predan stavovima koje je tokom mladosti stekao na ulici.

Pavle Vuisić rođen je 10. juna 1926. godine u Beogradu gde je ostao da živi sve do svoje smrti 1. oktobra 1988. godine. Detinjstvo i svoje najmlađe dane proveo je na ulicama starog međuratnog Beograda koji se taman oporavljao od jednog i pripremao za Drugi svetski rat. Međutim, ovom tada dečaku to nije predstavljao problem jer je još od najranijih dana hvatao maglu i tražio pogodnu ekipu s kojom bi mogao da napravi kakvu kvalitetnu štetu o kojoj bi komšije dugo i naširoko pričale.



Studirao je prava koja nikada nije završio, ali je bio veoma pametan i inteligentan čovek. Čitao je sve što bi mu došlo pod ruku, od etiketa na bocama, pa do one najteže literature, čiji bi i naziv malo ko umeo da razume. Osim toga, na svakojakim papirnim paklama od cigareta i na kraju u sveskama, zapisivao je svoje misli i pesme. Sve do ranih pedesetih godina ogledao se u novinarstvu, radio je na Radio Beogradu, a nepunu sezonu glumio je i u Pančevačkom pozorištu. Nekoliko puta je bezuspešno pokušavao da se upiše na Akademiju za pozorišnu umetnost. Baš u tom periodu, 1950. godine statirao je na filmu Čudotvorni mač.

Filmsku karijeru otpočeo je 1955. godine epizodnom ulogom u Šolaji, a ubrzo zatim dobio je i glavnu rolu u Tri koraka u prazno, za koju je nagrađen Zlatnom plaketom Arena na festivalu u Puli. Jedan od retkih istaknutih filmskih glumaca koji ništa ne duguju pozorištu, tokom čitave karijere izuzetnom jednostavnošću življenja i glumljenja svrstao se u sam vrh evropske filmske glumačke elite. Uvaženi kritičari toga doba isticali su da se činilo kao da uopšte ne glumi, da je uvek isti, ali da je svaku emociju i mimiku njegovog lica bilo nemoguće ponoviti.



Upoređivali su ga sa Jean Gabinom, Orsonom Velsom i mnogim drugim slavnim umetnicima. Inače, Orson Vels je za Pavla rekao da je veći glumac i od njega samog, da mu zavidi i da je on vulkan glume. Od njega je na poklon dobio šubaru koju je slavni holivudski glumac nosio na snimanju Bitke na Neretvi. Dok je bio u Jugoslaviji, Vels je redovno išao u Kinoteku i gledao Pavlove filmove. Svi su verovali da je bio onaj kalibar glumca koji bi ma gde da se rodio ili pojavio, sigurno napravio veliku i blistavu karijeru, ali njega to nije zanimalo.

Izdvajan kao neponovljiva ličnost, gigant jugoslovenske filmske i glumačke umetnosti, Vuisić je svojom pojavom, izražajnim licem, diskretnom i ležernom glumom, kao i nekom elementarnom istinitošću znao da nadogradi i loše scenarijske predloške. Kao svojevrsni osobenjak, sve svoje slobodno vreme provodio je na Savi, daleko od društvene i kulturne javnosti.



"Voleo je društvo, kafanu, reku, da se uvek nešto događa. Ujutro nikad nije znao gde će završiti i kuda će ga vetar tog dana odneti. Jedino je znao kuda će kad je imao snimanja, a to mu je teško padalo. Voleo je da zida i gradi, imao je smisla za detalje, znao je za cake. Voleo je brodove, Adu Ciganliju. Imao je splav i čamce, ni sama ne znam koliko ih je promenio, prodao ili poklonio. Više pokloni nego što proda, a onda napravi druge, i tako ukrug. Govorio je ono što je mislio. Stvarno nije imao obzira. Ni prema kome. Interesantno je, međutim, što nikad nije hteo da ide u inostranstvo. Mnogi su mu nudili posao u koprodukcijama, nije hteo ni da čuje. I ja sam ga molila da idemo u Englesku. Naravno, bezuspešno. Režim je njega, naprotiv, voleo. Bio je poželjan u svakom filmu, dobio mnoštvo nagrada, čak su hteli da mu daju i Avnojevu. Toliko je od toga bežao. Na kraju je seo i napisao da ne želi tu nagradu. Kad je dobio Slavicu, današnju nagradu Pavle Vuisić koja se tradicionalno dodeljuje na festivalu u Nišu, nije hteo da je uzme. Kod Tita je bio samo jednom, posle premijere filma Bitka na Neretvi", priča glumčeva supruga Mirjana, prisećajući se koliko je i sama izbegavala projekte na kojima bi kao filmski radnik radila sa njim.


Osim što je bio težak čovek, bio je težak i kao saradnik. Međutim, niko ko ga se seća ne kaže da je bio loš, već prosto nije voleo da glumi i tu profesiju je smatrao krajnje nevažnom i nebitnom. Nikada nije izgovarao tekst kako je napisan, nije prihvatao svoje materijalno učešće u filmu, neprofesionalnost, gubljenje vremena. Svoj je rad odmah naplaćivao. Bio je glumac najšireg dijapazona i bez određenog faha, koji je mogao podjednako sugestivno da igra sve što odgovara njegovoj robusnoj i pitomoj prirodi. Iako često u situaciji da prihvati sve što mu ponude, glumio je i u filmovima najistaknutijih reditelja, pa mu je uloga dede u Događaju donela Oktobarsku nagradu grada Beograda i Cara Konstantina u Nišu, uloge u filmovima Hajka, Beštije i Povratak otpisanih Zlatnu arenu na festivalu u Puli, a za ulogu u filmu Razmeđa iz 1973. godine, dobio je Grand Prix u Nišu.



Već od 1957. godine igrao je uloge različitog opsega u delima Majstor i Margarita, Čuvar plaže u zimskom periodu, Pas koji je voleo vozove, Petrijin venac, Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Majstori, majstori, Sjećaš li se Dolly Bell. Igrao je u više televizijskih serija: Servisna stanica, Više od igre i Kamiondžije, koje su mu donele posebnu popularnost. Mada su Miodraga Petrovića Čkalju i njega mnogi smatrali za idealan tandem na filmskom platnu i pred kamerama, u privatnom životu njih dvojica nisu imali nikakve dodirne tačke. Naime, godinama nisu pričali, a i umrli su u zavadi. Navodno je Pavla izluđivala Čkaljina iskvarenost, želja za dominacijom i sklonost ka spletkama koje mu nikada nisu bile strane.

Ovaj večiti boem je pored uspešne karijere uživao i u skladnom braku pored supruge Mirjane pune trideset i dve godine, sve dok ih njegova smrt nije rastavila.


"Važio je za neozbiljnog momka i moji roditelji su se protivili našoj vezi, čak su me zaključavali kako bi nas sprečili da se viđamo. Međutim, kada su shvatili da sam čvrsto rešena u svojoj nameri da se udam, popustili su uz reči da nakon te odluke nema nazad, što sam i prihvatila. Upoznali smo se na rođendanu mog brata od tetke s kojim se Pavle družio. Bila sam raspoložena i mnogo sam pričala, a on me je slušao. Tada je bila čast kad mladu devojku neko sluša. Do sledećeg susreta prošle su tri godine. Nijedan drugi muškarac mi nije bio zanimljiv, dok mi je Pavle još na prvi pogled bio interesantan. I zaista, život s njim bio je potpuno neverovatan. Dok bi on bio u kafani, vreme sam uglavnom provodila sa svekrvom jer mi boravak u kafani, za razliku od njega, nije odgovarao. Mnogo je voleo kafanu i od početka našeg zajedničkog života plašila sam se da i sam ne otvori jednu", osvrnula se na davnašnja vremena njegova supruga Mirjana kojoj je problem predstavljalo i to što je zbog prirode svoje profesije sa suprugom često zajedno bila i na poslu.



"Bila sam filmski radnik, ali nisam volela da radimo na istom projektu. Najviše sam se plašila da budemo zajedno dok je Pavle snimao seriju sa Čkaljom, jer je među njima vladala potpuna netrpeljivost, tako da Čkalju nikada nisam upoznala. Prihvatila sam sve Pavlove vrline i mane i navikla da živim s njima, ali bez obzira na sve, izuzetno se brinuo za mene. Bilo mi je veoma teško kada je umro, a ja i danas, dvadeset tri godine otkako ga nema, još čuvam njegove stvari", setna je Mirjana.

Bio je principijelan čovek koji nikada nije želeo da prihvata norme koje su mu drugi nametali, ali s druge strane sebi je uvek želeo da ugodi. Nekad sebično, ali skoro nikad na štetu drugih, samo da svoj princip istera do kraja.

"Nije pridavao značaj važnim datumima jer je to kod njega zavisilo od raspoloženja, ali je, kao i svaki čovek, voleo pažnju. Umeo je da kaže kako ne želi da mu obeležavamo rođendan, a onda bi se ujutro, na dan svog rođenja, probudio i rekao: Danas je meni srećan rođendan. S njim je život bio zanimljiv i stalno me je uveseljavao. Nepunih dvadeset godina živeli smo zajedno sa Pavlovom majkom, njegovim bratom, jetrvom, zaovom... Rođena sam u sličnoj, mnogobrojnoj porodici, a danas je knjiga pala na jedno slovo. Ipak, ne smeta mi. Često mi je Pavle govorio: Bićeš ti zadovoljna što nemaš dece. Nikada naročito nisam maštala o potomstvu. Volela bih da se dogodilo, ali mi nije nedostajalo. Iako to nije hteo da prizna, čini mi se da su njemu naslednici ipak nedostajali jer je izuzetno voleo decu", svojevremeno je ispričala Mirjana.



Iako u svojoj blizini nije voleo veliku decu ni nepoznate ljude, malu je obožavao. Oni koji ga poznaju često govore da je satima, netremice umeo da posmatra bebe, a onda da im prepričava svaki njihov pokret.

Onolika gromada namrštotine u trenutku bio se transformisala i u najmanje i najnežnije mače čim bi se približio onim najmlađima. Mada se tačno znalo gde je njegovo mesto u kafani, koje piće pije i u kom vremenskom periodu želi s nekim da razgovara, deci je dozvoljavao da mu svašta rade. Čupali su mu brkove, vukli ga za obrve i obraze, a on se na sve to samo slatko smejao. Čim bi malo poodrasla nisu smela da mu prilaze ni na metar ako nije dobre volje, a šta bi se desilo kad bi postavili neodgovarajuće pitanje, to niko nije želeo ni da zamisli, a ne da sazna. Ono što je sigurno jeste da je do smrti žalio što nije uspeo da postane roditelj.



stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 26 Sep 2015, 01:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tragično detinjstvo Mije Aleksića: Životna priča legende koja ne umire! (VIDEO)

Iako je ovaj svet napustio pre dve decenije, glumac čije je ime zlatnim slovima zapisano u istoriji srpskog filma ostao je zapamćen kao neprevaziđeni komičar bez obzira na to što je u detinjstvu svedočio o masakru svojih školskih dana

Slika

Oni koji su površno poznavali našeg legendarnog glumca Miju Aleksića, od čije je smrti 12. marta 1995. prošlo dvadeset godina, kažu da je bio težak čovek. Inače, ovaj glas bije većinu komičara, za njih kažu da su namćori, prznice, kavgadžije, ali koliki je uopšte kompliment reći nekom da je lak čovek?

Ako teško detinjstvo stvara teške ljude a Mija je, između ostalog, jedan od malobrojnih koji su preživeli jezivo streljanje kragujevačkih đaka u Šumaricama na početku Drugog svetskog rata, kako to da je postao veliki vesnik smeha, humora i vedrine u celoj nekadašnjoj Jugoslaviji? Na kraju, ako je stvarno bio težak čovek, kako to da je bio toliko dobar otac i suprug da je, preslišavajući se za tekst neke uloge, skidao suv i prostirao mokar veš kako bi pomogao svojoj supruzi Ivanki? Ukoliko je to težak čovek, onda je Mija bio takav.



Njemu su stvari izgledale sasvim drugačije:

"Kad bih govorio o sebi, počeo bih od toga da mi nikada u životu ništa nije bilo teško i malo šta je moglo da me iznenadi. Znao sam kako je kad si gladan i kako je kad si sit. Sve sam doživeo, nema nepoznatog. Shvatio sam da život može da bude veoma interesantan i lep ako se gleda iz jednog ugla, a ružan ukoliko se posmatra iz drugog. Ja sam našao ugao u kome mi je uvek lepo", svojevremeno je govorio Mija.


Ovaj glumac svrstava se među najplodnije dramske umetnike nekadašnje Jugoslavije, a njegove replike iz filmova i serija još se koriste u urbanom govoru. Među njima su "Maratonci trče počasni krug", "Bokseri idu u raj", "Biće skoro propast sveta", "Čovek sa četiri noge", "Varljivo leto '68", "Tango Argentino" i nebrojeni drugi, a mnogi su odrastali uz dečji serijal Vaga za tačno merenje. Zapravo, između 1960. i 1993. vrlo je teško naći film koji je oduševio publiku, a da u njemu nije igrao Mija Aleksić. I dan-danas, kad ga nešto iznenadi, gotovo svaki čovek će izgovoriti Mijinu repliku iz Maratonaca: "Kad se sad nisam šlogir'o"...



"Bio je divan otac. Umeo je ponekad i da podvikne, ali nikada bez razloga. Nije voleo popularnost i trudio se da zaštiti porodicu od toga. Kad god smo išli u restoran, nastojao je da bude okrenut zidu, kako nas ljudi ne bi neprekidno uznemiravali za vreme ručka. Tu naviku preneo je i na mene, sada i ja tražim takva mesta kad izlazim sa suprugom i ćerkom", ispričao je godinama kasnije njegov sin Velibor Aleksić.

Kažu da se u životu sve plaća. U tom slučaju, Mija Aleksić je svoju kasnije stečenu slavu, komfor i bezbrižnost avansno preplatio još tokom odrastanja. Rođen je 26. septembra 1923. godine u Gornjoj Crnući, naseobini koja danas ima 239 stanovnika i mogla bi kompletna da stane u tri gradska autobusa. Ne zvuči kao mesto koje pruža obilje mogućnosti, posebno u vreme između dva svetska rata. Otac Velimir, solunac, bio je strog, ali ne i surov. Lepo je pevao i svirao, a osim zemljoradničkog, imao je i opštinski posao jer je kao ćata u Srpskoj vojsci tokom proboja Solunskog fronta naučio odlično da piše i računa. Zbog toga je bio cenjen.



Gledajući u svog velikog, snažnog, brkatog i grlatog oca kao uzor, Mija je vrlo rano i sam počeo da peva. Postoji legenda da je još sa šest godina dobio prvi izvođački honorar. Kad su shvatili da na seoskoj proslavi iz prikrajka peva prateći oca, naterali su ga da do kraja pesmu otpeva sam, a onda mu dali dinar. Pošto je Velimir imao običaj da uveče, posle rada u polju, okupi porodicu, svira im frulu i izvodi vojničke skečeve, nije bilo nimalo čudno kad je Mija počeo da imitira druge ljude. Iako je ni on ni otac tada nisu prepoznali, bila je to gluma.


"Moja je velika sreća što mi je tata bio uzor u svakom pogledu: bistar, pismen, a običan šumadijski seljak. Radio je kao opštinski ćata jer su ga ljudi veoma cenili. Važio je za duhovitog čoveka, znao je da peva i svira nekoliko instrumenata. On mi je i ulio ljubav prema pozorištu. Kad bi se vratio iz polja, umio bi se i pozvao moju majku Sinđu i mene rekavši: `Ajd sad u pozorište! Nas dvoje seli bismo na tronošce i gledali ga kako svira na fruli i izvodi vojničke skečeve. Ubrzo sam počeo da imitiram druge, a onda sam u kragujevačkoj Gimnaziji imao sreću da mi srpski jezik predaje profesorka Branka Ranković, koja je umela da podstakne moja dečačka interesovanja. Njoj i mom ocu mogu da zahvalim što sam postao glumac i celog života voleo pozorište", govorio je Mija 1973. sećajući se kako je sve počelo.



Kada je napunio sedam godina, morao je da pešači pet kilometara iz Gornje Crnuće do škole u Vraćevšnici, pa je njegov otac prihvatio posao delovođe u Opštini i tamo preselio porodicu kako bi Mija mogao normalno da se školuje. Jedino mu je nedostajala baka, pričao je glumac o tom periodu odrastanja:

"Sećam se školske slave Svetog Save i priredbe u kojoj sam učestvovao. Popeli su me na stolicu i samo što sam počeo: Ko udara tako pozno u dubini noćnog mira... ugledao sam ozareno bakino lice u prepunoj školskoj sali. Zaboravio sam recitaciju, Svetog Savu, učitelja i uz grohotan smeh prisutnih, skočio sa stolice i poleteo baki u naručje. Čvrsto sam se pripio uz nju i zamolio je: Bako, vodi me u Crnuću. Ona me je blago milovala po glavi i kvasila suzama govoreći: Divno si deklamovao, pile bakino!"

Slika

Pošto je osnovna škola u Vraćevšnici imala samo četiri razreda, a Mijin otac je želeo da školuje njega i njegovu sestru, 1934. godine preselili su se u Kragujevac. Bila je to spora, noćna selidba volovskim kolima.
"Negde pred zoru, cvokoćući od hladnoće, provirio sam ispod pokrivača. Činilo mi se da su sve zvezde pale na zemlju. Šta je to, upitao sam roditelje. Kragujevac, odgovorio mi je otac. Ali, to su zvezde, naivno sam zaključio, a tata mi je objasnio kako je reč o električnim sijalicama. Tada sam prvi put video električno osvetljenje i autobus. Kragujevac je tada imao 20.000 stanovnika, a meni se činilo da je to najveći grad na svetu", pričao je kasnije Mija.

Morao je da se izbori za svoje mesto u novoj sredini, a dečaci njegovog uzrasta bili su nemilosrdni prema vršnjacima sa sela. Dobra vest bila je to što ga je u Gimnaziji zapazila profesorka Branka Ranković koja je vodila dramsku sekciju. Na školskim priredbama govorio je odlomke iz "Luče mikrokozma", "Gorskog vijenca", speva "Smrt Smail-age Čengića" i počinjao da mašta o glumi.

"Nedeljom sam krišom od oca i majke odlazio u pozorište i dobrovoljno cepao ulaznice kako bih za nagradu besplatno mogao da gledam predstave. Verovatno je to bio najlepši period mog đačkog života.
Ali, taj period grubo je prekinut početkom Drugog svetskog rata. Kragujevac je 21. oktobra 1941. bio poprište jezivog događaja koji je Desanka Maksimović kasnije oplakala u svojoj poemi "Krvava bajka". Među stotinama đaka sakupljenim u Šumaricama za streljanje, bio je i Mija Aleksić.

Slika

"Jedna potpuna praznina i svedenost na ništa. Na mahove osetim oštar bol pomešan sa pitanjem - zašto da umrem? Strah od smrti, otpor, pa onda potpuna tupost i apatija, slike iz detinjstva, likovi roditelja, sestre, drugova... Film se lagano odvija i hteo bih da traje u beskraj. Potom neki zračak nade, možda će nas pustiti, nekud oterati, ovo je samo privremeno? Čuli su se pucnjevi, rafali, bilo nam je jasno šta nas čeka. Video sam oca i majku u crnini za mnom, Velimir pustio bradu, posiveo... Počeo sam da plačem. Znači, tu je kraj", ispričao je decenijama kasnije Mija svom biografu Žiki Živuloviću Serafimu.
Ali, to nije bio kraj. Neverovatnim sticajem okolnosti, jedna od njegovih profesorki koja je znala nemački i radila kao prevodilac za komandu grada, uspela je da namoli glavnokomandujućeg oficira da prestane sa streljanjem. U tom trenutku preostala je samo jedna baraka, a u njoj je bio i Mija. Ona je posle rata streljana kao domaći izdajnik.

Dvadeset dana po oslobođenju Kragujevca, Aleksić se obreo u 17. udarnoj diviziji. Armija je sakupljala umetnike da bi narodu na oslobođenim teritorijama ponudila kulturne sadržaje, zabavu i obrazovanje, a Mija je bio član hora i dramske sekcije. Zbog prirode jedinice u kojoj je bio, nije se mnogo puta našao u ozbiljnoj opasnosti, ali nije ni glumio heroja. Imao je već šta da glumi. Štaviše, borba na sceni pokazala se kao mnogo opasnija od nekoliko čarki u kojima je učestvovao.

Jednom prilikom igrao je nemačkog oficira u dramskom komadu namenjenom razonodi vojnika i toliko se uživeo u ulogu da je publika umalo pucala u njega. Posle rata postao je član ansambla kragujevačkog Narodnog pozorišta, ali njegov talenat brzo je zapažen i prebačen je u Narodno pozorište u Beogradu. Ipak, ništa mu nije bilo tako važno kao činjenica da je njegov otac, za kog gluma nije bila ozbiljna profesija, konačno počeo da poštuje ono što je njegov sin postao.



Posle brojnih nagrada i kritika u superlativu koje je Aleksić dobijao za svoje pozorišne uloge od najeminentnijih imena tadašnjeg teatra, bilo je samo pitanje trenutka kada će zaigrati na filmu. Prvi ga je angažovao Puriša Đorđević za svoje kratkometražno ostvarenje "Muva", a potom i za dugometražni film "Opštinsko dete". Popularnost je vrtoglavo počela da mu raste i zahvaljujući radio-emisiji Veselo veče u kojoj je igrao povarošenog đilkoša Rafa Maksića koji je, kao refrenom, svaku doskočicu završavao bučnom poštapalicom: Daklem, tu sam te čekao! Još veću popularnost stekao je televizijskom serijom Lole Đukića "Servisna stanica", gde je čak i povređen tokom snimanja kada u sceni tuče sa Čkaljom, lažna flaša nije pukla pri udarcu u Mijinu glavu.

Uz uspehe i slavu koji su mu stigli, Mija Aleksić se opustio i radio stvari koje mu prijaju. A jedna od njih bila je i kafana.

"Možda sam pogrešio što sam nekako rano izbio na površinu i postao popularan, pa su se moji postupci merili pod većom dioptrijom. Srećom, umeo sam da se obuzdam i na vreme uvidim šta mi smeta. Voleo sam nekada da sednem i u kafanu i da sa drugovima popijem čašicu. O tome se posle dugo pisalo i pričalo. Kad sam video da sve dobija veće razmere, smogao sam snage da piće potpuno izbacim iz upotrebe", pričao je Mija nakon što se 1972. odrekao alkohola.

Slika

Ostala mu je jedna neuporedivo benignija strast: sakupljanje starih satova, slika i čaša, koju je negovao do kraja života.
Pet godina nakon što je ostavio alkohol, otišao je u penziju. Međutim, radio je isto koliko i pre, a neka od najvećih ostvarenja odigrao je upravo kao penzioner, na primer "Maratonci trče počasni krug" ili "Varljivo leto '68". Ali, u Narodno pozorište ulazio je samo kao posetilac.

Zbog srčanih problema, Miji Aleksiću su 1989. godine ugrađena dva bajpasa. Nezadovoljni postoperativnim tokom, lekari su ga operisali još jednom. Nakon toga, smatrajući da će mu blizina mora pomoći da se oporavi i ublažiti simptome angine pektoris od koje je bolovao, otputovao je u Tribunj, ali je završio u bolnici u Šibeniku. I pored toga, prihvatio je ulogu Hulija Popovića u filmu "Tango Argentino" Gorana Paskaljevića.



"S velikim strahom i zebnjom pristupio sam snimanju. Bojao sam se da mi se nešto ne dogodi, pa da čoveka dovedem u neprijatnu situaciju. Tokom poslednjih nekoliko godina više vremena proveo sam u bolnici nego kod kuće. Ali, izgleda da je rad dobra terapija i kako su dani odmicali, ja sam se osećao sve bolje. Iznenađen mojim rezultatima, lekar mi je rekao: Slušaj, Mijo, nema mi druge nego da ti prepišem još jedan film", pričao je po završenom snimanju.

Iako se ne stiče utisak da je rekao baš sve što je imao i da nas je nasmejao onoliko koliko je mogao, mada je još s nama kroz besmrtne filmove i serije bez čijih je frejmova gotovo nemoguće zamisliti televizijski ekran, preminuo je tri godine kasnije, 12. marta 1995. godine. Sahranjen je u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu. Kao nekim testamentom upućenom čitavoj naciji, u nasledstvo nam je ostavio da se nasmejemo svaki put kada ga se setimo.




stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 12:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Gaga Nikolić: Ja sam dete s Crvenog krsta

Jedan od preduslova da se čovek bavi glumom je mašta, a mašta je obeležila moje detinjstvo. Kad čovek sačuva dete u sebi, to je uvek kvalitet - govorio je legendarni glumac.

Slika
Dragan Nikolić u pozorištu

Rođen je 20. avgusta 1943. u Beogradu, kao drugi sin oca Dušana i majke Jelene, a kum mu je na krštenju nadenuo ime Dragoslav. Ime po kojem će postati poznat, Dragan, dobio je sa više od dvadeset godina, omaškom. Stariji brat Miroslav bio mu je, kako je govorio, uzor.

Posleratna deca

“Moji roditelji su živeli u Sinđelićevoj ulici i verovatno sam ja u maminom stomaku jedno pet, šest meseci ‘stanovao‘ u toj ulici, a rodio sam se u Požarevačkoj”, objašnjavao je i isticao: “Ja sam dete sa Krsta”.

Prva dečačka ljubav

Jedna od omiljenih knjiga Dragana Nikolića bila je delo Margaret Jursenar “Hadrijanovi memoari”. Voleo je Čehovljeve priče, Kišove knjige... U jednom neformalnom razgovoru o knjigama rekao je: ”Zbog svoje prve dečačke ljubavi nisam mogao ni da jedem ni da spavam. A ona je bila lik iz knjige - sestra Indijanca Vinetua”.
Govoreći o danima detinjstva, između ostalog je napominjao: “Bili smo posleratna deca. Još uvek je na sve strane bilo dosta tih ratnih rekvizita koji su zaostali kojekuda, u raznim ruševinama. Pronalazili smo nemačke šlemove, zarđale pištolje, dinamit, čak i pokušavali da ih osposobimo. Te opasne igračke su nam raspirivale maštu i često smo se igrali rata. Čega god da se igramo više smo glumili da nešto imamo, više maštali o tome da to postoji, nego što je stvarno bilo.”

Slika
Bata Živojinović bio je jedan od Gaginih idola s kojim je kasnije rame uz rame koračao zvazdanim stazama

Igrali su se, pričao je, naravno kauboja i Indijanaca, ali i likova iz knjiga: ”Igrali smo čitave scene iz ‘Tri musketara’, “Toma Sojera’... Imali svoja pravila. Nije bilo sramota dobiti batine, ali ne potući se jeste.”

Pozorište i Bata

U blizini je bio i Dom kulture “Božidar Adžija”, a 1947. godine na Crvenom krstu je podignuto današnje Beogradsko dramsko pozorište.

“Bilo je to doba bez televizije, ako se to danas uopšte može zamisliti, a na Krstu beše pozorište, bioskop i sportsko društvo. Kada sam se krišom, prvi put, okešao na prozor ondašnjeg savremenog pozorišta (danas BDP), ostao sam bez daha ugledavši našminkane i kostimirane glumce, spazivši neki drugi svet. Kasnije sam odlazio da gledam poneku predstavu. Sećam se, kad sam se vraćao kući posle predstave ‘Plači voljena zemljo’, bilo je to oko 11 uveče, srela me razredna i izgrdila što sam tako kasno na ulici. Sutradan me ukorila pred celim razredom, a ja nisam hteo ili nisam smeo, ne znam ni sam, da kažem da sam bio u pozorištu”.

Slika
Obožavani mangup sa Crvenog krsta

Zavirujući u pozorište, nastojeći da pogledom dopre što dublje u taj drugi svet, sreo je i svojevrsnog idola, s kojim će kasnije rame uz rame koračati zvezdanim stazama - Batu Živojinovića.

“Bata je tada bio mlad glumac, ali i mangup, dasa. Krišom smo ga pratili od pozorišta do kuće, iz prikrajka čekali u zasedi da ga vidimo, pokušavali i da ga imitiramo... Bio je neko s kim smo želeli da se identifikujemo. A i druge smo kibicovali. Virili smo preko nekih prozora, posmatrali šta se događa u glumačkom salonu, videli glumce u kostimima, pod šminkom, prepoznavali ih, čekali pred pozorištem”.

Igralište “Grom”

Bitan moment u njegovom detinjstvu, govorio je, bilo je i igralište.

“Naši očevi i komšije su nam na jednoj staroj ruševini napravili igralište. A mi klinci, mi smo ga nazvali “Grom”. Kakva je to radost bila. Bilo je ograđeno, posuto šljakom. To je u stvari bio neki naš dečji geto. Tu smo igrali fudbali. I tuče su se tu zakazivale, jedna ulica prodiv druge il‘...”

Slika
Dasa svetskog glasa: Branimir Mitrović Flojd iz Nacionalne klase

U osvrtima na detinjstvo čini se da mu je posebno važan bio duh vremena: ”Mi nismo pravili socijalne ili neke druge razlike tog tipa. Nebitno je bilo da l‘ je neko siromašan, bogat, naciju i boju kože da i ne pominjem. I sa Ciganima smo se lepo družili, živeli su tu u kraju. Važno je bilo kakav si, kakav si ljudski... I očevi su nas učili tome, počev od toga da kad se pozdravljaš treba čvrsto stegnuti ruku i gledati u oči, pa nadalje”.

(nastaviće se)


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 13:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Sve znam, sve mogu

Boriti se. Ne predavati se. A i zašto bi? I kome? – govorio je legendarni glumac Dragan Nikolić.

Slika

Svojevrsna borbenost pod okriljem dostojanstva i etike visokog nivoa bila je jedno od snažnih obeležja legendarnog glumca. A ta je borbenost na svoj način još u detinjstvu dolazila do izražaja. Kao klinac bavio se raznim sportovima, kako je rekao - na srce.

Boks i gimnazija

“Trenirao sam i boks. Bio je neki bokser iz mog kraja koji me stalno tukao, a ja sam uredno dolazio po svoju turu batina. Međutim, nije me uplašio, a to znači, nije me ni pobedio! Borba. Treba se boriti. Ne predavati se. A I što bi!?”

Bio je đak XIV beogradske gimnazije, iz koje je u nekom trenutku izbačen. Govoreći o tome u jednom od svojih ne baš čestih intervjua, kazao je: ”Bile su to zapravo dečje idiotarije. Bilo nas je trojica. Ušli smo noću u školu i pokušali da muvamo s nekim svedočanstvima. A zapravo bez zadnjih namera, sećam se dobro da ništa s tim nismo ni mogli da uradimo”.

Slika

Dodao je i da su te noći bili i junaci filmske scene koju su u to vreme gledali. Umeo je da u duhovitom maniru kaže kako se šarmom borio i protiv školskih obaveza.

“Ne govorim o manipulaciji. To je mladalačka želja da se dominira, u stvari da budeš na onom mestu u životu gde hoćeš da budeš. Gluma je, na primer, jednim svojim delom upravo to – privlačenje pažnje na sebe. I u pozorištu, u kafani ili bilo gde ti moraš to da radiš, da daješ iz sebe da bi dobio pažnju drugih, to je suština te igre.”

Ćelentano

Bilo mu je sedamnaest godina kada se uputio na Akademiju na prijemni ispit za glumu, o čemu se do danas pripoveda uz osmeh, ogromne simpatije i komentar - zar je moglo drugačije. Shodno pravilima prijemnog ispita na Akademiji spremio je monolog, bio je to Tom iz “Staklene menažerije” Tenesija Vilijamsa. Spremio je, naravno, i recitaciju, a antologijski trenutak tog prijemnog ispita, gde je u komisiji sedela legendarna profesorka Ognjenka Milićević, odnosi se na pevanje.

“Pošto sam ušao u najuži izbor, nije bilo dileme. Odlučio sam: šta god da me pitaju, reći ću im da znam. Sve znam, sve mogu. Nema šta ne znam i šta ne mogu.

Slika

I u jednom trenutku profesorka me pita da li umem da pevam. Naravno da umem, rekao sam. Oni sad čekaju da zapevam, a ja skočim na jedan sto i tu kao svirajući zamišljenu gitaru počnem, u stvari, da se derem. Urlao sam iz sve snage tada popularnu pesmu Adrijana Ćelentana ‘24.000 poljubaca‘. Sa svojim poznatim antidarom za pevanje i na italijanskom potpuno sam ih konsternirao. Profesorka je bila u čudu, kao i njen tadašnji asistent Vlasta Radovanović.”

Slika

Međutim, odlučeno je da bude primljen. Ostaće zabeleženo kako su profesorski autoriteti tada zaključili da tolika doza drskosti i upornosti govori da će imati smelosti i hrabrosti za glumački poziv, te da će “od njega nešto biti”. Postao je tako najmlađi student Beogradskog univerziteta, i tu titulu nosio izvesno vreme.

Fajterski

„To istorijsko pevanje na Akademiji na prijemnom i kasnije i na filmu je sudbinski vezano za mene i ima neke simbolike. Odraz je neke moje ogromne želje, odraz fajterskog odnosa prema životu. Recimo, ta moja želja za Akademijom se jako lako mogla izjaloviti, ali ja sam uradio sve kako bih je ispunio.”

Slika

Došao je na konsultacije na Akademiji i puno, puno godina kasnije već kao velika zvezda. Bilo je to sredinom devedesetih. Konsultacije, doduše ne za glumu nego za režiju, držao je Jagoš Marković, tada profesor na Akademiji.

Prethodno, po Markovićevim rečima, sedeli su u bifeu Ateljea u velikom društvu. Razvile su se zanimljive priče, odlična atmosfera, vrcale šale…

Slika
Otpisani: Vojislav Brajović Tihi i Dragan Nikolić Prle

„U poslednjem trenutku sam krenuo ka Akademiji, čak sam malo i zakasnio”, kaže Marković i dodaje: „Počnem sa konsultacijama, studenti tu, sve kako bog zapoveda. Kad u jednom trenutku ulazi Gaga. Deca zanemela, ja takođe. Ćuti. Seda na pod u uglu učionice. Na pod! Ništa ne govori. Tišina. A osećaš kako je ceo prostor ispunio harizmom, kako je deci dao krila… Kao da je došao da ih inspiriše da sopstvenu hrabrost prepoznaju, da je ne iznevere, a meni nemo da vikne – pazi šta radiš.”

Slika
Vesna Čipčić i Dragan Nikolić

Pre nekoliko godina na novinarsko pitanje šta je za njega i dalje vredno borbe, odgovorio je: „Ubrajam se, što je možda pomalo i opasno, u one čiji su se snovi ostvarili. A opet, mislim da treba da uradim još nešto. Veliko, za mene važno. Možda ga nikad neću uraditi ali me ta misao drži.”

(Nastaviće se)


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 13:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Ja sam vaša budućnost

Crni talas me je obeležio na neki način i možda nije slučajno što sam "Zlatni pečat" Kinoteke dobio u isto vreme kad i Gordan Mihić, koji je zajedno s pokojnim Kozomarom bio scenarista filma "Kad budem mrtav i beo", rekao je Dragan Nikolić 2013. godine, kada je postao laureat tog prestižnog priznanja.

Slika
"Nekako je zaživelo uverenje da je Džimi Barka moja prva filmska uloga, pa dobro"

Nepunih petnaest godina ranije, 2001, u Muzeju Jugoslovenske kinoteke uručivano mu je takođe veliko priznanje te ustanove, Plaketa. Upitan tom prilikom da se ukratko osvrne na godine iza sebe, život, karijeru, rekao je:

- Nastojao sam da sledim, utkam u sve što radim ono što je pisalo na špici filma 'Kad budem mrtav i beo'. A pisalo je: 'Kad budem mrtav i beo, ja bih ipak hteo da kakva-takva svetiljka budem‘".

Govoreći jednom prilikom o počecima svoje karijere, kazao je da "Kad budem mrtav i beo" nije njegov prvi film, ali "nekako je zaživelo uverenje da je Džimi Barka moja prva filmska uloga, pa dobro".

U svakom slučaju, sa Džimijem Barkom je zablistao, a vreme kao najveći i najstroži nepotkupljivi sudija je pokazalo da je nastavio da blista. I da biva svetionik na razne načine. Sva je prilika da će se ispostaviti da toj blistavosti ni smrt ne može ništa.

Slika
Sa Ružicom Sokić u "Kad budem mrtav i beo"

Za tu ulogu - lik čoveka koji strada a da nije našao svoje mesto u društvu i u životu, što će biti odrednice i nekih drugih likova koje je kasnije tumačio - nagrađen je na prestižnom Pulskom festivalu. Uvaženi filmski kritičar Milan Vlajčić, između ostalog, rekao je da je ta Nikolićeva glumačka kreacija "jedan od vrhunaca među najbiranijim glumačkim doprinosima u jugoslovenskom filmu".

Pre izvesnog vremena kad su ga pitali da se priseti tog Pulskog festivala 1967. i nagrade, kazao je da mu se čini kao da je sve bilo u nekom ne sasvim svesnom stanju, kao da je bio neko drugi: "Bio je to moj prvi festival, prva glavna uloga... taj događaj je bio kao šok". Dodao je da mu ni kasnije nije lako polazilo za rukom da sklopi sva sećanja i osećanja.

Danas kultni film Živojina Pavlovića u ono vreme doživeo je sudbinu poput raznih drugih ostvarenja crnog talasa - smešila mu se zabrana.

Film iz 1971. "Mlad i zdrav ko ruža" Jovana Jovanovića bio je prikazan samo jednom, na Pulskom festivalu, i nikad više. Zapravo, 35 godina kasnije prikazan je na Festu i izazvao je velike reakcije. Deluje kao novi avangardni film. U tom se filmu prvi put govorilo o sprezi policije i kriminala
- To je bila epoha crnog talasa i nekoliko filmova u kojima sam igrao bilo je zabranjeno. Kad se film uradi pa se zabrani, ipak ima mogućnosti da se nekad ponovo prikaže. Najgore je kad se zabrani na početku, tokom rada. Film iz 1971. ‘Mlad i zdrav ko ruža‘ Jovana Jovanovića bio je prikazan samo jednom, na Pulskom festivalu, i nikad više. Zapravo, 35 godina kasnije prikazan je na Festu i izazvao je velike reakcije. Deluje kao novi avangardni film. U tom se filmu prvi put govorilo o sprezi policije i kriminala, a završava tako što ja, to jest moj lik u kameru izgovara - "ja sam vaša budućnost" - rekao je govoreći o zabranama, pomenutom naslovu, crnom talasu.

Slika

A Fest 2006. bacio je novo svetlo na umetničku, i ne samo umetničku snagu tog filma i maestralnu Nikolićevu rolu.

Krajem šezdesetih, tačnije 1969, nastaje film Bore Draškovića po scenariju Zuke Džumhura "Horoskop", filmska pripovest o mladima koji dangube, a u kojoj je Dragan Nikolić zablistao kao Vidak. Ističući kvalitete tog filma, Vlajčić beleži "delo nastalo u duhu novotalasnih strujanja iz šezdesetih sa zračenjem poljskog novog filma od Anžeja Vajde do Romana Polanskog", a za Dragana Nikolića taj je film bio značajan i po jednom ličnom momentu; tada se upoznao s Milenom.

Jezikom brojki šezdesetih i sedamdesetih godina, Dragan Nikolić u svoj opus stvoren pred kamerama beleži više od četrdeset naslova (televizijska, kao i pozorišna ostvarenja biće tema kasnije), a iz tog perioda je i njegova legendarna uloga Flojda u, kako se ispostavilo, antologijskom filmu "Nacionalna klasa" Gorana Markovića.

Ostalo je zapisano da je sredinom sedamdesetih kazao: "Zahvaljujući filmu postao sam vrsta prototipa buntovnog heroja, mladog čoveka sa ulice koji je stalno u borbi s konvencijama".

Slika
"Deo mog života koji je vezan za crni talas me je obogatio, naučio da budem otvoren za životna saznanja"

Mada izvrsna, medijskoj pažnji kakvu zaslužuje izmakla je njegova uloga naučnika, makrobiologa u filmu "Kičma" Vlatka Gilića (1975). "U završnoj sceni samoubistva, ostvarenoj gotovo u jednom kadru, Nikolić donosi antologijski domet našeg filma, sa završnim zamućenim pogledom prema kameri", ocenio je Milan Vlajčić ("Uzvodno od Džimija Barke", izdavač Niški kulturni centar).

Krajem devedesetih, u jednoj od ne baš čestih izjava medijima, rekao je: "Deo mog života koji je vezan za crni talas veoma mi je značajan. Obogatio me je, naučio me da budem otvoren za životna saznanja, da imam razumevanja za sva njegova tumačenja".


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 14:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Da li je sve bio san?

Bežeći od života u san nisam ni slutio da će taj san postati deo mog života, toliko realnog i zastrašujućeg, da uplašen ponekad mislim da je to ipak bio samo san, rekao je Dragan Nikolić.

Slika

Nesvakidašnji događaj, uručenje plakete za doprinos filmskoj umetnosti Draganu Nikoliću krajem decembra 2001. bio je neobičan i po tome što je pre zvaničnog početka nestalo struje. Veliku gužvu u Muzeju kinoteke u Kosovskoj osvetlilo je nekoliko sveća, a Nikolić je preuzeo stvar u svoje ruke, bez ikakvog razmišljanja o odlaganju. Popeo se na stepenik u holu ka izlazu, primio plaketu od Radoslava Zelenovića, zagrlio Milenu, i kratkim obraćanjem stvorio doslovce čudesnu atmosferu.

Slika
Muzej Jugoslovenske kinoteke

Kao klinac, kako je rekao, dolazio je u Kinoteku ne sluteći da će se razboleti od najbenignije bolesti, od filma:

”Sanjao sam da ću jednog dana stajati ovde u hramu kinematografije, gde će mi biti dodeljeno veliko priznanje iz oblasti filma. Međutim, nisam toliko bahat ni naivan da ne znam da je to možda samo san”, rekao je dodajući da je od života bežao u san, a san mu se vratio u život.

Slika
Majstori: Aljoša Vučković, Dragan Nikolić i Petar Kralj

I kvantitetom i kvalitetom raskošna je karijera Dragana Nikolića, a filmovi koje je radio osamdesetih godina XX veka svakako se ubrajaju u najlepše kockice mozaika Nikolićevih (ostvarenih) snova.

U kultnom filmu “Ko to tamo peva” (scenario Duško Kovačević, režija Slobodan Šijan) Nikolić se ponovo poigravao sa svojim vokalnim (ne)mogućnostima i ostvario maestralnu ulogu (šlager) pevača za koju će kritičari, između ostalog, reći da je u svom izuzetnom, širokom glumačkom rasponu osvetlio i čudesan, komediografski element.

Slika
Ko to tamo peva...

Tih godina nižu se brojni naslovi i uloge od kojih će mnoge ostati za pamćenje. Pomenimo, na primer, izuzetno interesantnu rolu u filmu “Sezona mira u Parizu” (1982) Predraga Golubovića ili njegovog Marka u filmu “Nešto između” Srđana Karanovića (1983), u kojem je prepleo mizantropiju, svojevrstan apsurd i cinizam, urbanost čak i sa melodramatične strane.

Iste te godine odigrao je legendarnog Popaja u “Balkan ekspresu” Branka Baletića (scenario Gordan Mihić) – oblikovao je i dočarao tog obično neobičnog, il’ obrnuto, junaka kao svojevrstan masterklas iz nepodnošljive lakoće postojanja.

- Kusturica mi je ponudio ulogu u „Domu za vešanje“, a u isto vreme Saša Petrović ponudio mi je da igram Pavla Isakoviča u seriji „Seobe“ koju nijedan glumac ne bi odbio.
Njegov Vlah Alija u filmu “Banović Strahinja” Vatroslava Mimice (1983), uloga za koju je dobio Zlatnu arenu, legendaran je po više osnova. Lik koji je po narodnoj pesmi na osnovu koje je film rađen u osnovi ološ, secikesa, vođa odbegle grupe bitangi u maestralnom glumačkom volumenu Dragana Nikolića dobija bogatu slojevitost i životvornost. Pokazao je Dragan Nikolić kroz Vlah Aliju, između ostalog, kako ljubav i od onih koji su ogrezli u bezizlaznosti duboke stranputice može načiniti čoveka. Zasenio je pozitivca Banović Strahinju i Franka Nera koji ga je tumačio.

Slika
Nešto između

“Zamerali su mi da sam isuviše dobro igrao Turčina”, govorio je šaljivo odgovarajući na pohvale za tu ulogu. A svojevremeno pričajući o njoj između ostalog je kazao: ”Glumački, Banović Strahinja je pravolinijski epski junak, pozitivac kome je fukara iz protivničke vojske otela ženu i koga on juri da ga ubije. Vlah Alija je pun poroka. I brata rođenog svirepo ubija, ali je čovek od krvi i mesa. Nežnost i žudnja za životom oličena u njegovoj ljubavi čini da ta žena u datom trenutku svog otmičara, njega, pretpostavi voljenom mužu”.

Dragan se u kultnom filmu “Ko to tamo peva” ponovo poigravao sa svojim vokalnim (ne)mogućnostima i ostvario maestralnu ulogu.
Nizale su se legendarne uloge u filmovima “Čudo neviđeno” Živka Nikolića (1984), “Život je lep” (1985) Bore Draškovića, “Sabirni centar” Gorana Markovića, ”Poslednji krug u monci” Ace Boškovića (1989), čuveni film u čijem središtu su žestoki momci sa asfalta koji se bore za primat a završavaju tragično, film koji je pratila opaska i da je bio najava strašnih zbivanja koji će zadesiti Jugoslaviju.

Slika
Obraz uz obraz

Kraj osme decenije XX veka u karijeri Dragana Nikolića na više načina obeležio je impresivno zamišljen i počet ali ne i završen do kraja film koji je prethodno trebalo da bude serija “Seobe” Aleksandra - Saše Petrovića, koji je radio po čuvenom delu Miloša Crnjanskog.

Zbog “Seoba” Dragan Nikolić je odbio Emira Kusturicu koji mu je nudio ulogu u filmu “Dom za vešanje”, o čemu je kasnije kazao: ”To je bio splet okolnosti. Kusturica mi je ponudio ulogu u ‘Domu za vešanje‘, a u isto vreme Saša Petrović ponudio mi je da igram Pavla Isakoviča u seriji ‘Seobe‘. Pod uslovom da je pročitao Crnjanskog, verujem da nijedan glumac tu ulogu ne bi mogao da odbije. Pričao sam s Kusturicom o svemu tome”.

Slika
Najnovije izdanje NIN 3403, naslovna strana

A gorepomenute večeri u Muzeju Jugoslovenske kinoteke opasku kako je sve skupa bilo više nego dirljivo Dragan Nikolić je ispratio rečima: ”Mene jeste dirnulo i, što je još važnije, dodirnulo”.

Kasnije, u razgovoru o ulogama, karijeri, ostvarenim Ii neostvarenim snovima kazao: “Bez obzira na sve dodele nekih nagrada za životno delo, ja ću se ipak truditi da još malo negde zasijam”.

(Nastaviće se)


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 14:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Kad je bila frka, uvek sam bio tu

Devedesete godine prošlog veka, tokom kojih su se dogodili ratovi, raspad Jugoslavije, era Slobodana Miloševića, naravno, odrazili su se na sve sfere života, što znači i na kinematografiju.

Slika
Lazar Ristovski i Dragan Nikolić

Tokom tih devedesetih Dragan Nikolić ostvaruje uloge u dvadesetak naslova među kojima su “Original falsifikata” Dragana Kresoje (1991), “Velika frka” Milana Jelića (1992), “Tri karte za Holivud” Božidara Nikolića (1993), “Biće bolje” Milana Živkovića (1994), “Urnebesna tragedija” Gorana Markovića (1995), “Bure baruta” Gorana Paskaljevića (1998)...

Gotovo je za rubriku verovali ili ne činjenica da su on i Milena bili nepoželjni recimo na televiziji i to ne zbog političkog aktivizma, jer ni u kakvim strankama nisu bili, već zbog svojih građanskih stavova. Kakva je to logika i pamet da se takva dva umetnika marginalizuju posebno je veliko pitanje i u svakom slučaju ogroman doprinos istoriji beščašća.

Uslov da čovek bude častan jeste da drži reč, govorio je Dragan Nikolić.
Negde početkom dvehiljaditih na pitanje koliko nam politika određuje živote, rekao je: ”Ne mogu oni mene da odrede. Recimo, bavio sam se čuvenim protestima 1996/97. onako i onoliko koliko sam smatrao da je trebalo. U ključnim trenucima trudio sam se da budem na ključnim mestima. No, bez obzira da li sam nekog dana bio tu na ulici ili nisam, suštinski sam bio tu”.

Slika
U filmu "Bure baruta"

Pomenute demonstracije bile su povod i da Dragan Nikolić prestane da igra sve svoje pozorišne uloge i prekine svaku komunikaciju s medijima.

“Kada sam na demonstracijama govorio studentima, oni su tražili od nas glumaca da obustavimo predstave i obećao sam da ja, Dragan Nikolić, neću igrati predstave do ispunjenja njihovih zahteva. A ja držim reč jer to je uslov da čovek bude častan. Dostojanstvo je mera stvari(...) Istina, taj društveni kontekst na ovom prostoru uvek nekako pritiska čoveka. Recimo, u vreme NATO bombardovanja bio sam prilično ljut na prijatelje koji žive u inostranstvu i stalno govore koliko im je teško. To me je vređalo, pa sam ih pozivao da dođu, da olakšaju sebi situaciju. Naravno da su me naši ljudi koji žive u inostranstvu i moji prijatelji stranci zvali da dođem. I naravno da to nije dolazilo u obzir! Nije to pitanje patriotizma, to je pitanje čoveka, pitanje mog stava. I da sam se kojim slučajem u to vreme zadesio u inostranstvu, sasvim sigurno bih odmah došao. To prosto nije pitanje, to je agregatno stanje. Kad je takva frka, vraćam se svojoj bašti, na svoje korene - tu nema dileme.“

Slika
Sahrana Dragana Nikolića, ponedeljak 14. mart 2016.

Na pitanje zašto nije govorio za medije, odgovorio je: ”Nisam hteo da se zagađujem. Bio je to moj način da se sačuvam. Jer nisi mogao da budeš u medijima a da se ne isprljaš”.

Za ulogu u visokovrednovanom i nagrađivanom filmu “Bure baruta” Gorana Paskaljevića, Milan Vlajčić je napisao da je Dragan Nikolić njome još više “pomerio svoj izražajni registar”.

Dvehiljaditih Dragan Nikolić je svom opusu dodao tridesetak naslova na malim i velikim ekranima, među kojima su “Zona Zamfirova” Zdravka Šotre, “Turneja” Gorana Markovića, u kojoj njegov Miodrag Kraljević Miško ima maestralan monolog o glumcu i dramskoj umetnosti, “Lavirint” Miroslava Lekića... I u poslednih pet godina ostvario je niz uloga među kojima je i Žil Rime u filmu “Montevideo, vidimo se” Dragana Bjelogrlića, a poslednje što nam je ostavio na malom ekranu je - “Nešto lepo”!

Slika

Tokom snimanja filma “Lavirint” došla je do izražaja i čuvena Nikolićeva duhovitost, vrlo posebna, koja se otima pisanoj reči, a koja je toliko puta, pa i tada, bodrila filmsku ekipu u najtežim trenucima. Bilo je hladno vreme, danima su po više od 15 sati dnevno snimali scene u vodi koja je imala tek desetak stepeni... Umorna ekipa, umorni glumci, poplaveli od hladnoće, pa ni snimci ne bivaju kako treba, a Gaga će svojim šarmerskim glasom: ”Pa, ko mi je kriv što nisam učio za inženjera... lepo ko čovek...”.

(Nastaviće se)


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 23 Mar 2016, 14:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
FELJTON Tako je govorio Dragan Nikolić: Delujem kao neko ko nema problema, ali nije tako

Najveća vrednost je život sam, dok vredi, dok ga sam ne baciš pod sopstvene noge, govorio je Dragan Nikolić.

Slika
Život pod A: Dragan Nikolić

Početkom decembra 2001. godine veče sa Draganom Nikolićem u Muzeju pozorišne umetnosti Srbije vodio je Feliks Pašić. Sala je bila prepuna, a publika se šalila kako je Dragan progovorio, aludirajući na nekoliko godina njegovog ćutanja za medije.

Pričao je o detinjstvu, odrastanju, ulogama, događajima iz svog života, filmovima, pozorištu, ulogama, glumi... "Ali nije meni gluma pod A, meni je pod A život", kazao je i dobio aplauz.

Razgovarao je sa Feliksom i o tome koliko ga je obeležila televizija, između ostalog, kako su obojica naglasili, zbog prirode tog medija koji dopire do najšire, najbrojnije publike.

Trebalo bi i vremena i prostora da se makar pobroje sve Nikolićeve TV uloge. Pomenimo tek kultne: "Otpisane" Aleksandra Đorđevića, "Sivi dom" Darka Bajića, "Gospođu ministarku" Dejana Mijača, gde je igrao uz suprugu Milenu u naslovnoj ulozi, što je, inače, retka situacija u njihovom životu.

Zanimljiv detalj kada je o velikoj popularnosti "Otpisanih" reč ispričao je Dragan Nikolić pre par godina:

- Ta serija je rađena vrlo ozbiljno, u holivudskom maniru toga vremena. Jedan taksista mi je pričao kako njegov petogodišnji sin gleda "Otpisane", ali mu nije jasno zašto ovi pucaju u one druge. Novi klinci ne znaju ko su Nemci, a ko su esesovci, šta je Gestapo... ali se rado gleda.

A potom, u svom maniru, kroz osmeh dodao: "Ja sam bio ružno pače, a Voja Brajović lepotan".

Njegovi počeci na televiziji vezani su za "Maksimetar" dalekih šezdesetih, gde je bio voditelj, televizija mu je promenila i ime - umesto njegovog krštenog imena Dragoslav, na odjavnom kajronu emisije "Dovoljno je ćutati" (1965) napisan je njegov tadašnji nadimak Dragan. I tako je i ostalo.

U svakako kultna TV ostvarenja ubraja se čuveni šou-program "Obraz uz obraz" u režiji Zdravka Šotre.

- Bitna poruka "Obraza" je da ukus oslobađa - napisao je svojevremeno Bogdan Tirnanić o tom legendarnom šou-programu rađenom u produkciji RTV Beograd, a emitovanom od 1972. do 1974.

Slika
Ukus oslobađa: Milena i Gaga u čuvenoj emisiji "Obraz uz obraz"

Čuveni Tirke je isticao da je svojim kvalitetom "Obraz uz obraz" zadao "težak udarac ovdašnjim poimanjima televizijske i druge zabave, koja se uvek javlja kao afirmacija provincijalizma i voajerskog mentaliteta malograđanštine".

TV znalci su beležili da jednačinu "Obraza uz obraz" svakako čine glumačke, umetničke legende Milena Dravić i Dragan Nikolić, ali i ogroman rad i vrhunski profesionalizam. "Šou-program Milene i Dragana tvorevina je lepršava i duhovita, sazdana od snažne discipline i sistema", pisali su TV kritičari.

Danas raditi reklame je ne samo normalno već i poželjno, ali u vreme kad je Dragan Nikolić počeo da očarava sa malih ekrana uz "grand kafu" to je bila žestoka tema po kuloarima, uz zlurade opaske, licitiranje koliko zarađuje...

Upitan za "miris i ukus", rekao je:

- To što se šuška je očekivano. Istini za volju, Milena i ja smo dosta prisutni na TV i u medijima zbog "grand kafe". To oko tih zarada stvarno je... Znate, i u najdobronamernijem šuškanju onih koji, recimo, nisu zluradi to je mnogo više nego što zbilja jeste. Oguglao sam na te priče. Više mi nisu bitne. Ali reklama je takođe deo posla. Ona je ozbiljan glumački postupak. Reklame su radili i Orson Vels i Lorens Olivije i mnogi veliki glumci. A mnogi su taj novac zarađen od reklame ulagali u neke umetničke projekte - kazao je Nikolić.

Slika
"Samo se trudim da sam i bez mnogo buke nosim svoje breme i probleme"

A on je, a da o tome nije hteo da govori, svojim novcem i od reklama pomagao mnogima. Njegov humanitarni opus će, izgleda, ostati nedovoljno poznat.

Govoreći o, kako je rekao, umetnosti življenja, istakao je da je najveća vrednost život sam kakav god da je, dok ga čovek sam ne pogazi: "Umetnost življenja podrazumeva da život ne treba površno shvatiti ni protraćiti. Bez obzira što ja ponekad delujem da sam neko ko nema mnogo problema. Nije tačno. Samo se trudim da sam i bez mnogo buke nosim svoje breme i probleme. Ponekad je dobro sakriti ih. I nije to nikakav kumst ni majstorstvo. To je pokušaj da zaštitiš druge od sebe, a opet kao učesnik u događajima nastojiš da imaš sluha za drugu stranu, za druge i drugačije".


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 11 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker