Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 11:35


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Dec 2012, 08:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Klesar svojih uloga

Bata Stojković doživljava pozornicu kao hram u kome traži istinu. Svaku predstavu igrao kao da mu je i prva i poslednja

Slika
Danilo Bata Stojković

JEDNO od prestižnih mesta u glumačkoj hijerarhiji srpskog teatra druge polovine dvadesetog veka pripada Danilu Bati Stojkoviću (1934-2002).

Glumački put Danila Stojkovića nije bio ni poseban ni odveć lak; kao i većina glumaca početnika kalio se u pozorištu igrajući male uloge i izvršavajući male zadatke. Tek na pragu životne zrelosti, Stojković se najavljuje kao glumačka personalnost, kao osobeni histrion koji je uspeo da sagleda svoje glumačke moći i da u potpunosti njima ovlada.

Stojković po svojoj telesnoj građi nije bio predisponiran za glumca. Onižeg rasta, čvrstog tela, bio je stamena figura koja nije odgovarala fahovskim prototipovima heroja i ljubavnika. Jedino je njegov snažan glas predstavljao valjanu glumačku građu na koju su računali reditelji i partneri. I neobično žive i pronicljive oči; odista, u najvećih glumaca oči govore podjednakom silinom, a pokatkad i većom nego što to čini glas.


VLASNIK JATA “ĆURANA“
ZA brojne uloge Stojković je dobio niz priznanja, verovatno sva koja se kod nas daju glumcima. Posebno je voleo da igra u Jagodini, na Danima komedije. Do sada je Stojković dobio najviše „Ćurana“, vlasnik je celog jata. Marta 1989, pošto je odigrao na ovome festivalu predstavu „Profesionalac“ Dušana Kovačevića (za ulogu Luke Labana dobio je jednog od pet „Ćurana“), bio je raspoložen za priču o umetnosti glume.

Shvativši, dakle, da mu priroda nije podarila vizuelni kapital, Stojković je tražio svoj glumački put nastojeći da od sopstvenog izgleda stvori prednost, nalazeći u svome zadatom obličju niz mogućnosti i negujući različitost kao sopstveni pristup glumi. Trebalo je samo sačekati pravi trenutak, da bi se Stojkovićeva glumačka samosvest afirmisala u punoj meri.

Tih pravih trenutaka sreće bilo je u karijeri Danila Stojkovića dovoljno. Zbir uloga u komadima Dušana Kovačevića (Sava odžačar, Luka Laban, Ilija Čvorović, Deda), lik đenerala Nedića u drami Siniše Kovačevića, Simeon Njegovan Lupus u Pekićevoj groteski, Havelov direktor pivare, ovlaš su navedeni samo neki Stojkovićevi glumački zadaci koje je on pretvorio u trenutke pune glumačke kreacije. Bile su to antologijske uloge koje su obeležile pozorišnu umetnost u Beogradu tokom poslednje dve decenije HH veka.

Stojković je ulogu gradio kao što vajar kleše stenu, strpljivo, od detalja do detalja, možda ulazeći u izgradnju lika sporije nego što bi trebalo. Savlađujući svaku rečenicu dramskog teksta kao tešku prepreku, propuštajući je kroz filter iskustva i kritičkog viđenja, Stojković, bez ostatka, temeljno i s punim pokrićem slaže rečenicu po rečenicu, rečenicu na rečenicu, dajući rečima podršku u telesnoj plastici. Kada jednom osvoji deo uloge, Stojković jednakom strašću kreće u dalje traganje za celinom lika, gradeći ga kao zidar, sloj po sloj. Kada završi s istraživanjem, kada prođe kroz svaku rečenicu kao kroz dug i mračan hodnik s bezbroj krivina, kada nađe u fizičkoj ekspresiji ekvivalente za reči i misli koje treba da izgovori, Danilo Stojković je isklesao ulogu!

Svaku ulogu Stojković je odigrao s maksimalnim predavanjem sceni, partnerima i gledaocima. Taj visoki profesionalizam kod Stojkovića ima snagu strastvene odanosti sceni i glumi. Igrajući svaku predstavu kao da mu je i prva i poslednja, on je promovisao pozornicu u svojevrsni hram u kome služi bez priziva i bez ostatka. Takvu istu predanost tražio je i od partnera.

Duboko verujući u umetnost pozorišta i njen smisao, Danilo Stojković zasnovao je i branio sopstvenu etiku profesije tražeći istinitost na sceni. A ta istina na sceni, istina u koju smo spremni da poverujemo, odlika je najvećih glumaca i dokaz njihove umetnosti, jer uspevaju da od svog tela i svoje duhovnosti načine lik čoveka čiji život postaje život svih nas.



O svome metodu glume i pripremi za predstavu „Audijencija-vernisaž“ pričao mi je 1982. u Dramskoj redakciji TVB. U ovoj predstavi, koja je načinjena od dva Havelova komada, Stojković je igrao ulogu Sladeka, direktora pivare, u prvom delu. Sladek ubeđuje Vanjeka (Petar Kralj) da sam sebe denuncira policiji. Tokom četrdeset minuta, koliko traje jednočinka, Sladek neprekidno pije pivo. Stojković, dakle, popije sedamnaest malih piva (od 3 dl).

U Zagrebu je istu ulogu igrao Pero Kvrgić, koji je koristio posebnu čašu sa dvostrukim dnom, pa pivo uopšte nije pio. Ali Bata Stojković je insistirao na autentičnosti scenskog izraza, a reditelj Ljubomir Draškić nije se tome protivio. Veli Bata: „Tog dana kada igram ’Audijenciju’, ne jedem ništa. Uoči predstave dobro se izbrijem, da se znoj ne bi lepio na dlačice brade. Dva sata pre predstave pojedem dva barena jajeta, dobro posoljena. Dok igram predstavu pazim da dobro postavim telo, zbog disanja, jer dijafragma mora da bude slobodna. Kad završim predstavu, odmah mi daju drugu košulju, jer je ova na meni potpuno mokra. Siđem u bife kod Mila, i dotučem se sa duplim vinjakom. Onda me odnesu kući.“

Sedeli smo u hotelu „Jagodina“ u „Ćuran-sali“ do sitnih sati. Dođe vreme da se kafana zatvori. Pošto nije želeo da prekine priču, naruči od kelnera da nam postave sto u foaje hotela i donesu nekoliko litara vina. Bata mi je te noći pripovedao o glumi i o sebi, prigušenim glasom (da ne probudi hotelske goste), sve dok nije završio priču i dok nismo popili vino. U svitanje, kada su glumci koji žive urednim životom, polazili na trčanje, Bata i ja smo stavili tačku na razgovor o suštini glume. Nikada posle toga, iako smo se često viđali i radili nekoliko TV projekata zajedno, o umetnosti glume nismo razmenili ni reč. Jer, sve je bilo rečeno.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Dec 2012, 08:37
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ljuba - veliki vladar scene

Radoznalog duha i silne energije, Ljuba Tadić je bio glumac po rođenju. Visoko mesto u glumačkoj hijerarhiji u Srba

Slika

Milan Grol, jedan od pionira naše teatrologije, napisao je da je glumac Pera Dobrinović bio veći od svoje slave, a iz Grolovog eseja o Dobrivoju - Dobrici Milutinoviću može se zaključiti da je Dobričina slava bila veća od njegovog talenta. Ako Grolova teatrološka merila primenimo na glumca Ljubu Tadića (1929-2005), možemo zacelo zaključiti da su glumačka veličina i glumačka slava Ljube Tadića bile u idealnoj proporciji; ova konstatacija pomoći će nam da Ljubi odredimo mesto u glumačkoj hijerarhiji u Srba.

Ljubina glumačka slava neosporna je; danas postoje video-zapisi pozorišnih predstava u kojima je ostvario vrhunske uloge, igrao je na filmu i televiziji i taj zbir njegovih blistavih uloga trajno je sačuvan i biće mogućno ocenjivati njegovu umetnost i u nekim budućim vremenima. Istovremeno, ove filmske i video trake pružaće dokaz o Tadićevom glumačkom umeću, čime će se izbeći priča o efemernosti glumačkog poziva.

Radoznalog duha i ogromne energije, Ljuba Tadić je bio glumac po rođenju. Sam talenat, razume se, nije dovoljan da bi se dospelo do najviših vrhova, i Ljuba je to znao. Brusio je talenat ne samo neprekidnim radom, već i neprestanim promišljanjem i traganjem za suštinom glumačke umetnosti. Pozorište je poznavao u svim njegovim detaljima, ali sam nikada nije hteo da režira. Želeo je da bude glumac, ali ne od onih koji čekaju da im se pruži prilika da ostvare željenu ulogu; svoje uloge je odabirao vodeći računa o ostvarivanju određene pozorišne poetike ili programa. Nije se zalagao za samo jednu estetiku, nije delio pisce na strane i domaće, čini se da ih je klasifikovao na one koji pišu kako njemu odgovara i one druge.

GLUMA NIJE EFEMERNA
TadiĆ je osporio tezu jednog teatrologa da je gluma efemerna rečima: “Umetnost glumca trajno ostaje u svesti gledalaca, baš kao što ostaje i utisak o pročitanom romanu ili viđenom filmu. Ta senzacija jeste razlog zašto postoji stvaralaštvo. Dok je gledalac živ pamtiće kreaciju glumca, pa se zato ne može govoriti o prolaznosti glumačke umetnosti.”
Za Televiziju Beograd snimao je mnogo, za razne programe, ali izdvajaju se njegove uloge u televizijskim dramama i igranim serijama. U mojoj drami “Glineni golubovi” igrao je, razume se, glavnu ulogu, porodičnog tiranina i nekadašnjeg političkog moćnika koji je sada na biološkoj granici života. Ulogu je rešio osnovnim stavom, sakrivanjem očiju od sagovornika, a kao pomoćno sredstvo koristio je potmuli glas i nejasno izgovaranje rečenica. Na snimanju sam bio iznenađen Ljubinim rešenjem, jer glumcu su oči uvek jedno od najznačajnijih izražajnih sredstava. “Slušajte, Radomire, kamera će dovoljno da prikaže moje oči. Ali, partneri ih neće videti, iz dva razloga: prvo, on (junak) ih prezire i uopšte neće da ih vidi i drugo, junak se istovremeno od svih njih stidi.”

U televizijskoj verziji “Koštane”, u Ravasijevoj režiji, tumačio je lik Mitka. Bio je uzbuđen, jer je smatrao da je našao put do nekog drugačijeg Mitka. Dok je, kostimiran, čekao da uđe u studio objasnio mi je kako vidi legendarnog Stankovićevog junaka: “Mitke je lažov! On je slab! Izmislio je priču o Redžepovici koja ga čeka i koju muž ubija zbog neverstva. U Mitku nema herojstva, već samo zaklanjanja iza reči i pesme. Ali, osnovno je da je lažov, mitoman koji nema snage...”

Godinu dana pre “Koštane”, 1975, kada smo pripremali snimanje poezije Vaska Pope, pitao sam Vaska koji bi glumci najbolje govorili njegove pesme. Vasko je nekoliko trenutaka razmišljao i rekao da bi on voleo da stihove tumače Rada (Đuričin) i Ljuba (Tadić). Preneo sam Vaskov predlog reditelju Šijanu i on je pozvao Ljubu. Ljuba je odmah prihvatio zadatak; snimalo se u kamenolomu u Rakovici i Šijan je dobro namučio glumce zahtevajući da poeziju govore u pokretu. Emisija je snimana pod rđavim vremenskim uslovima, ali je naišla na lep prijem kod gledalaca i kritike.


Sreli smo se i u jednom pozorišnom poslu. Dramatizovao sam deo četvrte knjige Dobrice Ćosića “Vreme smrti” i na osnovu ove dramatizacije Petar Zec režirao je predstavu pod naslovom “Bitka za Beograd” u Sava centru. Ovim pozorišnim poduhvatom obeležena je 75. godišnjica bitke za oslobođenje Beograda i bilo je predviđeno da se predstava prikaže samo jednom. Zec je zamislio spektakularnu predstavu sa više od trideset glumaca, mnoštvom statista i raznim efektima. Ljubi Tadiću poverio je ulogu Nikole Pašića. Pašić se pojavljuje u središnjem delu predstave i ovaj lik je nosilac njene političke dimenzije. Iako je za kratko vreme trebalo da savlada veliku količinu teksta, Ljuba je sa zadovoljstvom gradio lik legendarnog političara, tragao za valjanom intonacijom Pašićevih različitih razgovora sa poslanicima velikih sila, ali i za fizičkim gestovima koji upotpunjuju Pašićevo delovanje.

“Slušajte, Putnik, tu predstavu trebalo bi da igra Narodno ili Jugoslovensko dramsko pozorište”, veli Ljuba.

“Sumnjam, Ljubo, da će bilo koje pozorište prihvatiti predstavu s toliko izvođača”, odgovaram.

“Ja sam smislio način”, nastavlja Ljuba, “sveo sam priču na osam glumaca, statiste i orkestar sam izbacio, šta će nam tu kafana i pevačica. Hajde da vi to lepo štrihujete, dijalog rasporedite na osam likova, pa da mi to igramo. Tu su dobri glumci, Mrgud (Radovanović), Miša (Žutić), Voja (Brajović) i još nekoliko. Imamo predstavu!”

“Voleo bih da ste u pravu, ali... Koja će pozorišna uprava prihvatiti tuđu predstavu, pa još dobru? Nema te uprave koja će uzeti gotovu predstavu sa sjajnim glumcima, jer će se onda postaviti pitanje zašto je sama nije pripremila. Ako to učini, izmakla je sebi tle ispod nogu”, odgovaram.

Malo je poćutao. “Velika šteta, imamo gotovu predstavu. Razgovaraću i ja sa nekim pozorištima”.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Dec 2012, 08:54
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Večni Radovan Treći

Glumac izuzetnog dara, Zoran Radmilović je imao magičnu moć na sceni. Maestralna ostvarenja čuvaju umetnika od zaborava

Slika
Zoran Radmilović

Ime Zorana Radmilovića (1933 - 1985) danas je poznatije ljubiteljima videa nego novoj pozorišnoj publici, zahvaljujući snimcima pozorišnih predstava „Kralj Ibi“ i „Radovan III“.

Prošlo je više od dvadeset godina od preranog odlaska Zorana Radmilovića; o njegovoj glumačkoj umetnosti sve više se govori s velikom dozom neobaveznosti, pri čemu se ističu upravo dve pomenute uloge, dok se zanemaruju njegova ostvarenja u kojima je bio glumački superiorniji, a umetnički ostvareniji. Čini se da odlazak u legendu neizbežno svodi istaknutog glumca na samo jednu, linearnu, dimenziju koja, u stvari, umanjuje njegovo stvaralaštvo, a ističe anegdotske strane njegove ličnosti.

Gde se nalaze moć i nemoć glumca? Gde se ova dva oprečna stanja glumčeve ličnosti sustiču i razilaze, gde se stapaju i u protivrečju istog (zadate uloge) stvaraju umetnost, alhemiju scenskog dejstva koja traje u svesti, a potom u pamćenju gledalaca? Kako je Radmilović razrešavao probleme jedinstva suprotnosti koje je nerazlučivi deo glumačkih poslova?

Gajeva je („Višnjik“ Čehova), na primer, prikazao kao rezigniranog intelektualca koji ne beži od samoprezira, ali koji istovremeno ne pristaje na samosažaljenje. Gajev je kod Radmilovića ličnost prožeta melanholijom i ironijom istovremeno, čovek slab, neodlučan, u kom se još nije sasvim ugasio ponos, čovek koji sasvim pouzdano zna da se u svetu grupa gubitnika, kojoj i on pripada, iz dana u dan povećava i da nema izgleda da se bilo šta u toj progresiji (ili regresiji) izmeni.

Kapetan („Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ Bore Ćosića), pak, pripada pobednicima koji su, osim vlasti, zaposeli i moral, uvodeći u ponašanje i odnose među ljudima, posle pobede u revoluciji, neke naopake norme i načela. Taj Radmilovićev Kapetan skriva svoje ranjivo ljudsko biće iza nabusitog i kočopernog ponašanja. Duboko je svestan činjenice da se preko noći ne mogu izmeniti shvatanja ljudi, tim pre što ni sam nije uveren da su nova merila istovremeno i dobra i ispravna. „Love a ulovljeni“, veli stihom Momčilo Nastasijević.


UMETNIK VELIKOG DOMETA

Ostvario je Zoran Radmilović još niz respektabilnih uloga u TV serijama („Priče iz Nepričave“, „Više od igre“, „Priče iz radionice“, „Pripovedanja Radoja Domanovića“, „Rađanje radnog naroda“, „Rođaci“, „Srećna porodica“, „Baksuz“, „Ceo život za godinu dana“) i TV dramama („Džangrizalo“, „Crni petak“, „Pod istragom“, „Izgubljena sreća“, „Kakav dan“, „Kako upokojiti vampira“, „Poslednja avantura“, „Sladak život na srpski način“, „Spomen ploča“, „Zvezdana prašina“); televizijski gledaoci pokatkad imaju priliku da vide neko od ovih ostvarenja i zahvaljujući upravo televiziji u prilici su da saznaju da Zoran Radmilović nije glumac samo dve uloge, već da je on umetnik koji je pružio daleko širi dijapazon uloga velikog dometa.

Knez Miloš („Oj, Srbijo...“ Zorice Jevremović) već je pravljen s osećanjem ambivalentnosti, dvojstva, u kom se nalazi vladalac; s jedne strane je narod, a s druge vlast. Kakav narod, takva i vlast, drugačije rečeno, od istog testa umešeni, ali u zemlji Srbiji, kao i drugde, uostalom, od istoga testa prave se razna peciva, pa ova okolnost omogućava Radmiloviću da, kao Miloš, dobro razume svoj narod, ali i da u tom razumevanju nađe put i način kojim će taj narod umeti da drži u pokornosti.

Zoran Radmilović je odigrao veliki broj uloga na televiziji. Od sveg tog učešća u igranim serijama i dramama, potpisniku ovih redova u trajnom sećanju ostalo je Radmilovićevo tumačenje lika Ivana Vojnickog u Čehovljevom „Ujka Vanji“. Reditelj Ježi Antčak poverio je uloge odista prvoj garnituri glumaca; uz Radmilovića igrali su Ljubiša Jovanović, Ljuba Tadić, Maja Dimitrijević, Marica Popović, Rahela Ferari, Viktor Starčić, Jelisaveta Sablić... U „Ujka Vanji“ svi su duboko nesrećni, svako, razume se, na svoj način, ali uzrok nesreće je isti - ljudska, individualna neostvarenost. Radmilović je svog setnog i komičnog Vojnickog gradio od detalja, od mikropokreta, seva očiju, jedva primetnih reakcija na nepravde i razočaranja koja ga sustižu. Takav Vojnicki ne bi se mogao ostvariti bez spremnosti reditelja da precizno ugrađenim krupnim planovima reaguje na Radmilovićeva glumačka rešenja. Antčak je veoma dobro razumeo Radmilovića i kamerom je pratio razvoj atmosfere junakovog gubitništva. I reditelj i glumci izbegli su pojednostavljenja u koja često zapadaju tumači Čehovljevih drama, pa je mogućna patetika ustupila mesto tananoj ironiji kojom su i Radmilović i Antčak obojili Vojnickog, posebno u drugom delu drame.

U izuzetnoj drami Danila Kiša „Drveni sanduk Tomasa Vulfa“, u režiji Branka Ivande, Radmilović je, zajedno sa Slobodanom Perovićem, ostvario duet nekadašnjih logoraša koji pokušavaju da od prošlosti sačuvaju ono što ne bi smelo da bude zaboravljeno. Prožimanje reminiscencija iz prošlosti u njihovoj svesti, izaziva teskobu mentalne torture i predstavlja čistilište u kom se iznova ispituje njihova ljudskost. Sva u tamnim tonovima, ova Kišova drama zahtevala je od glumaca spremnost na samoponiranje, na suspregnuto istraživanje sopstvenog učešća u logorskom mučilištu, bez traženja opravdanja za učinjeno ili neučinjeno.

Zoran Radmilović je bio glumac spreman da se upusti u avanturu istraživanja. Najznačajnije uloge ostvario je, čini se, upravo u onim pozorišnim ili televizijskim tekstovima koji su posedovali upravo tu mogućnost traganja za novim, drugačijim, ili, pak, koji su izbegavali poznate staze i uobičajena, stereotipna rešenja. Tek su u tim glumačkim zadacima Radmilovićev stvaralački dar i njegova izuzetna glumačka inteligencija nudili sintezu, tvoreći ostvarenja koja predstavljaju same vrhove njegovog umetničkog stvaralaštva..

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Dec 2012, 09:32
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kralj i izvan scene!

U srpakom pozorišnom pogonu Petar Kralj je bio omiljeni glumac. Recitator koji je probudio iz dremke Bojana Stupicu

Slika

Glumački put Petra Kralja (1941 - 2011) započeo je, kako to već biva kod glumaca, još za vreme njegovih studija na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Možda je njegov prvi glumački zadatak bio učešće u recitalu kakvi su se pravili za državne i partijske praznike. Bojan Stupica, reditelj jedne od takvih priredbi, uzeo je klasu studenata glume u kojoj je bio i Petar Kralj. Po rečima Stupičinog asistenta režije u tom recitalu, Radoslava Dorića, Stupica je dremuckao dok su asistenti sa glumcima iščitavali odabrane stihove. Prenuo se kada je stihove počeo da čita Petar Kralj:

„Ovome plavom tovari što više“, rekao je Bojan Stupica Doriću. Petar Kralj nastavio je da gradi sopstveni glumački put igrajući u Rasovom Pozorišnom igralištu, kao i na drugim beogradskim scenama. Veoma brzo prihvaćen je u Ateljeu 212, gde je Mira Trailović formirala glumački ansambl. Valja podsetiti da Atelje 212 na početku delatnosti nije imao stalni ansambl, već da su glumci u predstavama učestvovali po pozivu. Vremenom je Mira Trailović sa saradnicima uvidela da profesionalno pozorište zahteva sopstveni ansambl i pažljivo je odabirala glumce koji imaju moderni senzibilitet, izražajnost i koji poseduju neospornu glumačku inteligenciju.

Otuda je Petar Kralj bio prihvaćen u ansamblu Ateljea 212 kao izraziti timski igrač, kao pouzdani glumac i još pouzdaniji partner na sceni. Ali, već 1967. godine odvažio se da odigra i svoju prvu monodramu Živeo život Tola Manojlović Mome Dimića u režiji Petra Teslića. Zahvaljujući ovom delu i predstavi, Petar Kralj nametnuo se kao glumac na koga se mora računati u posebnim pozorišnim poduhvatima.

Čime je to Petar Kralj naprečac osvojio teatarske stručnjake? Nisu li se krajem šezdesetih pojavili i drugi mladi glumci koji su najavili smenu generacija u beogradskom teatru i koji su izgradili novi glumački pristup ulozi, dramskom delu i predstavi? Svakako jesu i nema sumnje da je pojava tzv. „Bojanovih beba“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu najavila postepeno povlačenje sa scene glumaca kao što su Milivoje Živanović, Ljubiša Jovanović, Mata Milošević, Milan Ajvaz, Raša Plaović, Nevenka Urbanova i drugi vodeći scenski pregaoci.


GOVOR - ĆUTANJEM

Iz obilja izvanrednih uloga koje je Petar Kralj ostvario, nekolike se izdvajaju po osobenosti kojima ih je Kralj označio. Kraljev Vanek u Havelovoj Audijenciji, u Ateljeu 212, jedna je od tih briljantnih kreacija. Ne zbog toga što je Petar Kralj primenio neka drugačija glumačka sredstva od onih koje je inače koristio, već zato što je ulogu načinio ćutanjem. Nikada se na sceni nije video glumac koji svojim ćutanjem, punim koncentracije i značenja, govori više i bolje nego monologom.

Godine 1979. napušta angažman i odlazi u status slobodnog umetnika. Pozorište je napustio zbog pritisaka koje je na zaposlene vršio birokratski aparat poštapajući se samoupravljanjem; ostao je privržen Ateljeu 212, ali počeo je da ispituje sopstvene glumačke mogućnosti igrajući u drugim beogradskim pozorištima u glumačkom repertoaru koji je bio različit od onog kakav je negovan u Ateljeu 212. Stižu raznovrsne uloge i priznanja, stručne ocene, pohvale i nagrade. Do kraja prve decenije dvadeset prvog veka Petar Kralj dobio je sve moguće nagrade koje postoje za glumca u našoj zemlji.

U pozorištima je odigrao oko 200 uloga, a na televiziji i filmu još stotinak; bio je često nosilac glavnih ili vodećih uloga u televizijskim serijama, kao i u televizijskim dramama. Najšira publika pamti ga po ostvarenjima u serijama, dok ga poznavaoci poezije označavaju kao vrhunskog tumača srpske i svetske lirike.

Hefgen u Mefistu Klausa Mana na sceni Narodnog pozorišta, poslužio je Petru Kralju da se usredsredi na analizu sopstvenog poziva i, šire uzev, na istraživanje socijalnog i političkog statusa glumca u totalitarnom režimu. Kraljev Hefgen je i narcisoidan i nastran i ambivalentan i intelektualizmom prožet i arogantan i savitljiv glumac koji zarad sopstvene promocije pristaje na nepodopštine.

Kada je televizija „otkrila“ Petra Kralja kao glumca koji brzo, tečno i bez komplikacija uspeva da u kratkom vremenskom roku načini ulogu, bilo je sasvim izvesno da će ovaj glumac postati jedan od glumačkih amblema igranog programa; ova pretpostavka postala je činjenica onoga trenutka kada je završen opus Radivoja Lole Đukića i kada je trebalo unekoliko izmeniti sadržaje igranih programa i ideje koje se u sadržajima nalaze.

U novom odnosu prema igranom programu prioritet su dobile serije koje ambiciozno nastoje da predstave istoriju radničkog pokreta u Srbiji (Jugoslaviji), dok su u drugom planu bile serije zabavljačko-humorističkog profila. U tom kontekstu izuzetno dobro mesto stekla je televizijska drama. Snaženje televizije kao medija, rast njene popularnosti i uticaja na život građana jeste trend koji će sedamdesetih, a posebno osamdesetih godina dvadesetog veka obeležiti uspon „osme sile“. Petar Kralj postaje jedan od glumačkih nosilaca igranih programa (serija i drama). Igra u serijama Dimitrije Tucović, Vuk Karadžić, Slom, Kraj dinastije Obrenović da bi postao nezamenljivi član svih glumačkih ekipa u serijama Siniše Pavića Bolji život, Stižu dolari, Bela lađa.

Prošavši kroz celu galeriju likova na scenama beogradskih pozorišta, Petar Kralj je strpljivo vajao sopstveno glumačko biće. Bez nervoze primerene prvacima i narcisoidnosti svojstvene glumačkom staležu, Kralj je dospeo u središte, u žižu naše pozorišne umetnosti. Petar Kralj je izgradio autentičnu glumačku i umetničku personalnost, uvek znajući da se mora osloniti na podršku kolega i ruku i oko reditelja. Za tu uslugu stostruko je vraćao. Zbog toga je Petar Kralj bio omiljeni glumac i kolega u celokupnom beogradskom i srpskom profesionalnom pozorišnom pogonu.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 07 Dec 2012, 10:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
“Pitomac“ Golog otoka

Kršenje partijskih pravila skupo koštalo Aleksandra Popovića. Delio je sudbinu onih koji su „imali, pa nemali“

Slika
Aleksandar Popović

Aleksandar Popović (1929 - 1996), za prijatelje Ale, za beogradsku čaršiju Žak, jedna je od najzanimljivijih ličnosti u novijoj istoriji našeg teatra. Hrupio je na scenu nezaustavljivo, izazivajući u podjednakoj meri neumerenu hvalu i neumereno osporavanje, a sam se lično nije trudio da se ikome dopadne.

Dete bogatog trgovca koji je povremeno propadao pa se dizao, Popović je delio sudbinu onih koji su „imali, pa nemali“. U školu ga je vozio šofer, a Aca je zavideo drugovima koji idu pešice, pa još stignu da se usput počupaju i potuku. Završio je nekako gimnaziju za vreme okupacije, srcem se opredelio za komuniste nalazeći u njihovoj propagandi jednakost među ljudima. Docnije, na Golom otoku, produbio je ideju jednakosti utoliko što je shvatio da su proklamacije i partijski program jedno, a tekuća politička praksa nešto sasvim drugo.

Kao skojevca slali su ga na čelu nekakve omladinske delegacije u Trst. Pre putovanja dobio je instrukcije u komitetu: „Kada siđete iz voza, dočekaće vas drugovi iz KP. Oni će vas pešice voditi do mesta gde ćete biti smešteni. U ulicama kroz koje ćete prolaziti izlozi će biti puni pomorandži, banana, limuna i čokolade. Upamti, Popoviću, to je propaganda, Italijani prave za našu delegaciju Potemkinova sela! Kod njih vlada glad! Kapitalizam je na umoru! Ne veruj u to što ćete videti!“

„Jeste li verovali ili ne“, pitam Acu.

„Verovao sam drugovima u komitetu. Oni znaju sve, mislio sam, Partija zna sve!“

Po povratku s Golog otoka gradio je džeklondonovsku biografiju, što će reći da je bio cinkograf, moler, asfalter... Podizao je četiri kćeri s puno ljubavi i brige. I pisao neumorno. Prihvatili su ga u dečjem programu Radio Beograda. Među prvim je autorima detektivskog romana; godine 1959. objavio je „Ubistvo u trouglu“, kriminalistički roman koji sledi trag velemajstora ovoga žanra, Žorža Simenona. U osnovi romana je psihološki metod kojim inspektor Manojlo otkriva ubicu... Već u ovom štivu možemo otkriti humorne proplamsaje koji će se razbuktati u Popovićevim komedijama i farsama.

U tih trideset i nekoliko godina smešten je celokupan Popovićev dramski opus u koji možemo ubrojati četrdeset jednu dramu za odrasle, deset drama za decu, oko pet stotina(!) scenarija za televizijske serije i pojedinačne emisije, nekoliko romana za decu i ne-zna-se-koliko tekstova pisanih za dečji program Radio Beograda. Uz ovaj ogroman rad, Popović je nalazio dovoljno vremena da putuje, sedi po kafanama u Beogradu i diljem Srbije, da razgovara s poznatim i nepoznatim ljudima, da se prepire i svađa s prijateljima (s neprijateljima ionako ne govori), da prima nagrade i priznanja i da živi na izvanserijski način.


AKO BOG DA...
Dejan Mijač je, na skupu posvećenom delu Ace Popovića održanom na Ubu, citirao pisca. „Pitali Popovića“, veli Mijač, „kako se može napraviti dobra predstava. Potrebno je da se ispuni nekoliko uslova, veli Popović. Da se nađe dobar dramski tekst, darovit reditelj, talentovani glumci, da se vredno radi i rodiće se dobra predstava, ako bog da!“

Ima u Acinom opusu komada različite vrednosti - nema pisca koji piše samo remek-dela - pa je moguće da ima i nerazumljivih štiva, ali takvi tekstovi ne umanjuju Popovićev značaj i njegovu prevratničku ulogu u srpskoj drami. Uostalom, i Nušića pamtimo po najboljim komedijama, a ne po dramama „Opasna igra“ (koja nikada nije izvedena) ili „Žena bez srca“, a od Sterije ističemo samo komedije, dok mudro prećutkujemo da je pisao toržestvene tragedije. Taj princip valja primeniti i na dela Aleksandra Popovića; ono što je napisao dobro i nesporno ostaće kao Popovićev trajan doprinos srpskoj književnosti.

Popović je, kao i njegovi dramski junaci, bio duboko ukorenjen u svoj jezik i nacionalni identitet. Takođe, kao njegovi dramski junaci, posedovao je životnu radost i radost igre. Na fotografiji, snimljenoj marta 1995. u jagodinskom hotelu, daleko iza ponoći, Popović očekuje izvlačenje tombole na kojoj je glavni dobitak bio lep tepih. Aca je kupio desetak lozova, zasigurno računajući da će biti dobitnik. Tepih nije dobio, žestoko se ljutio zbog toga („Baš nam je potreban takav tepih!“) i prigovarao smatrajući da je izvlačenje „namešteno“. Ali već sutradan život se nastavio, a tombola je bila zaboravljena.

Kada je imao novca, rasipao je. Kad novca nije bilo, podnosio je nemaštinu bez roptanja.

S jeseni 1995, dok sam ga ispraćao iz Narodnog pozorišta, rekao mi je da ide da kupi opremu za nedavno rođenog unuka, krevetac, dubak, kolica... „Unuk Aleksandra Popovića mora da ima sve novo!“

Bez pozorišta nije mogao da živi, ili drugačije rečeno, pozorište je bilo Popovićev makro i mikro kosmos. Znao je dobro da život postoji i bez pozorišta, da postoje ljudi koji nikada nisu nogom kročili u teatar, da se važna dešavanja događaju izvan pozorišta, da se, uostalom, o individualnim i kolektivnim sudbinama odlučuje na drugim mestima a ne u pozorištu, ali ništa nije moglo da pokoleba njegovo čvrsto uverenje da je teatar najvažnije mesto na svetu. „Pozorište počiva na trojstvu: pisac - reditelj - prvi glumac. Njih trojica su jednaki po obavezama i zaslugama“, govorio je Aleksandar Popović.

Kada nije bio na probi ili nekom sastanku u pozorištu, sedeo je u kafani pored pozorišta. Sve članove porodice proizveo je u glumce i saradnike svoje neformalne pozorišne trupe kada je pripremao predstavu „Ružičasta noć“, 1976. godine. Predstava je prikazana u mesnoj zajednici na Vračaru; njen vek nije bio dug, ali Popović nije posustajao niti odustajao od pozorišta. Posedovao je upornost i jaku volju da, uprkos osporavanjima i nerazumevanju jednog dela pozorišne javnosti, ostvari svoje pozorište.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 10 Dec 2012, 17:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Gluma nije zanošenje

Svoj glumački profil Aleksandar Berček gradio u filmovima i TV dramama. Antologijska uloga u filmu „Ko to tamo peva“

Slika
Aleksandar Berček

AU razgovoru s jednim mladim glumcem, posle predstave, Aleksandar Berček, tada upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, zamerio je glumcu što je improvizovao jedan deo uloge i izmenio utvrđeni mizanscen. Mladi glumac se iznenadio zbog primedbe i uzvratio da je improvizacija nastala kao logična posledica njegove zanesenosti. „Zaneo sam se igrajući“, rekao je. „Gluma nije zanošenje“, primetio je Berček, „gluma se sastoji od precizno usvojenih rešenja koja se ne smeju menjati.“

Ovaj detalj, uzgredna opaska izrečena mladom kolegi, valjano ilustruje bar deo Berčekovog shvatanja glumačke umetnosti. Gluma je, dakle, umetnost koja se sastoji od preciznog rada, a glumac na sceni mora da ima hladnu i pribranu glavu. Gluma je, štaviše, protivna bilo kakvom zanosu.

Aleksandar Berček, rođen 1950. godine u Vrdniku, danas je jedan od najznačajnijih glumaca koje imamo. Berček je svoj glumački profil izgradio većma igrajući u filmovima i TV dramama i serijama, a sasvim malo u pozorištu. U dvadesetak uloga ostvarenih u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Berček bi mogao izdvojiti dve-tri kao značajne. U Zvezdara teatru jednu.

Sudbina pozorišnog glumca u nas najčešće zavisi od drugih; u prvom redu od reditelja, zatim od pozorišne uprave i, najzad, od niza drugih okolnosti.

Sudbina filmskog glumca je slična: očekuje telefonski poziv filmskog organizatora, producenta ili reditelja.

ČEKAJUĆI ULOGE

I Aleksandar Berček je u svom pozorištu morao da čeka da ga reditelji i uprava odaberu, da mu pronađu odgovarajući zadatak. U tom čekanju prolazile su godine u kojima je glumac i odbijao uloge, procenjujući da ne odgovaraju njegovim sposobnostima, željama i ambicijama.
U oba slučaja glumac biva izabran.

Veoma retko se dešava da glumac može da bira ulogu. To ekskluzivno pravo imaju samo neprikosnoveni prvaci, bardovi.

Oslanjajući se na Berčekov talenat i visoku odgovornost u poslu, filmski reditelji (Karanović, Šijan, Radivojević, Đorđević, Kadijević, Kusturica i drugi) pozivaju ovog glumca i on petnaestak pa i više godina vodi dva, paralelna glumačka života, pozorišni i filmsko-televizijski. U prvom, pozorišnom, radi premalo, u drugom radi mnogo i dobro. Jedna uloga sustiže drugu, obasut je priznanjima stručnjaka i publike. U tom filmsko-televizijskom kontinuitetu, Aleksandar Berček izrasta u jednu od vodećih figura naše glumačke umetnosti.

Berčekova gluma počiva na sinhronom korišćenju urođenog talenta, neospornoj lucidnosti, izuzetnoj inteligenciji i suverenom vladanju glumačkom tehnikom.

Zbog toga se o Berčeku kao glumcu ne može govoriti da pripada određenoj školi ili tradiciji, jer je kao i drugi veliki glumci samosvojan, autentičan, originalan u izboru izražajnih sredstava i pouzdan u realizaciji. Ovaj glumac se odmah usredsređuje na osvajanje suštine lika, teži da pronikne u njegov način mišljenja i izražavanja.

Berčekov pristup ulozi i glumi uopšte odgovara zahtevima filma i televizije. Filmski i televizijski reditelji nemaju mnogo vremena za probe s glumcima. Često umesto proba održe s glumcima dva-tri razgovora, a uloga se uvežbava pre samog snimanja. Podrazumeva se da su za ovakav način rada pogodni glumci koji brzo misle i reaguju i koji su u stanju da na zahtev reditelja odmah u svoje glumačko rešenje unesu i određene korekcije. Filmska gluma je brza gluma. U filmskoj glumi ne postoji prilika da se bilo kakvim naknadnim radom popravi ostvarena i snimljena uloga. Glumac odmah mora doneti sve, bez ostatka. Takođe, odmah mora uspostaviti odnos pune uzajamnosti s partnerom. Valjan partner pruža podršku, oslonac za kreaciju, predstavlja pouzdanog saradnika koji prihvata glumčevo davanje i koji istovremeno i uzvraća na isti način.

Aleksandra Berčeka, kao i druge velike glumce, prati glas da se s njim teško sarađuje. Ta konstatacija, međutim, nije tačna. Odnosno, tačna je ukoliko se odnosi na nespremnog reditelja. Tada će Berček reagovati oštro i nervozno. Ali sa spremnim rediteljem koji zna šta hoće, Berček ostvaruje besprekoran kontakt. Evo malog primera vezanog za našu saradnju; u TV seriji „Kraj dinastije Obrenović“ Berček je igrao kralja Milana Obrenovića. U čevrtoj epizodi kralj Milan umire. Reditelj Sava Mrmak i Berček precizno su se dogovorili o postavci scene, korišćenju kamera, smenama krupnih i srednjih planova i drugim detaljima.


Scenu umiranja koja traje oko pet minuta, Berček je odigrao u kontinuitetu, poštujući dogovor s rediteljem, a dajući liku kralja Milana svoju emocionalnu obojenost. Reditelj i cela televizijska ekipa bili su potreseni Berčekovom uverljivošću i ubedljivošću kojom je doneo tragičnu dimenziju prognanog i odbačenog oca. Takvu silovitu glumačku ekspresiju, sve vreme kontrolisanu i doziranu, može da pruži samo izvanserijski glumac. Samo se po sebi razume da reditelj Mrmak nije tražio da se snimi dubl, koji se obično radi „za svaki slučaj“.

Na kraju, vratimo se Munitićevom analitičkom promišljanju Berčekovih ostvarenja; prerano preminuli filmski estetičar posebno je vrednovao dve Berčekove filmske uloge iz 1980. godine; reč je o ulogama u filmovima „Ko to tamo peva“ Slobodana Šijana i „Snovi, život i smrt Filipa Filipovića“ Miloša Radivojevića. Munitić ispisuje tanani ogled o dvema sasvim oprečnim ulogama koje je Berček ostvario u istoj sezoni, smatrajući ih, dakako, vrhunskim pa i gromadnim.

I dok je Miška („Ko to tamo peva“) gradio kao inkarnaciju dobrog duha rasklimanog i kobnom sudbinom determinisanog autobusa, ucelo, dotle je Berček Filipa stvarao iz nijansi, filigranskim tkanjem od građe koja pripada istoriji, dakle apstrakciji, a ne živom čoveku. Munitić, takođe, opsežno piše i o drugim Berčekovim filmskim ulogama zaključujući da je ovaj glumac već sada, iako još nije prešao zenit karijere, ostvario impozantnu galeriju filmskih i televizijskih likova kakvu retko može da postigne glumac i u kinematografiji koja je moćnija i bogatija od naše.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 11 Dec 2012, 17:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prva dama pozorišta

Mira Trailović je umela, ponekad, i da podvikne saradnicima. Crnjanski me pozvao na krstarenje Mediteranom

Slika
Mira Trailović

O Miri Trailović (1924-1989), reditelju, upravnici Ateljea 212, profesoru FDU i javnoj ličnosti koja je svojom aktivnošću i prisustvom davala ton kulturnom miljeu Beograda uopšte, neprekidno se piše. Uglavnom se beleže anegdote koje ilustruju njenu ogromnu radnu energiju ali i njenu ličnost.

U radnoj biografiji Mire Trailović uglavnom ćemo naći podatke o njenim režijama u Ateljeu 212. i godinama upravljanja ovim teatrom. Mnogi će se setiti da je bila spiker u Radio Beogradu, a nekim generacijama predavala je predmet Radio-režija na Fakultetu dramskih umetnosti. U njene aktivnosti spada i nemerljiv rad na stvaranju i formiranju Bitefa.

Režirala je u svome teatru, u Ateljeu 212; zanimao ju je avangardni repertoar, odnosno tragala je za teatarskim mogućnostima koje nudi dramaturgija HH veka. Postavljala je drame poznatih i nama nepoznatih stranih autora i jednu dramu našeg pisca Ljubomira Simovića, „Čudo u Šarganu“. Njen rediteljski postupak počivao je na ravnoteži ostvarenoj sadejstvom teksta i glumačke interpretacije; iako je, dakle, prihvatala avangardnu dramu, kao reditelj nije bila pretenciozni inovator.

U formiranju repertoara Ateljea 212 oslanjala se na stručne procene dramskih dela koje su joj pružali Danilo Kiš, Borislav Mihailović - Mihiz i Jovan Ćirilov, docnije Ljubomir Draškić, ali je imala sluha da sasluša mišljenja i drugih pozvanih, pa i nepozvanih. Jedna od njenih velikih vrlina je upravo sposobnost da sasluša sagovornika, iako je često izgledalo da sluša samo sebe. Među njene najuspelije predstave spada „Kosa“ Ragnija-Radoa koju je postavila u Ateljeu 212 u sezoni 1968/69.

U vreme održavanja Bitefa, Mira je prihvatala obavezu da režira snimak predstave. Za ovaj posao dobijala je uvek pouzdanu ekipu iskusnih kamermana i drugih saradnika, tako da su ovi prenosi obavljani rutinski, a uvek je postojala mogućnost da se prenos popravi u montaži. Mira bi dolazila u montažu, popričala sa sekretaricom režije, urednikom i montažerom i odlazila, a posao je obavljala ekipa i sve je uvek besprekorno funkcionisalo.

Nevolja je, međutim, bivalo kada je prenos predstave išao uživo. Tada su mogućna razna iznenađenja na koja se mora odmah reagovati.


ZAOSTAJETE ZA ĆOPIĆEM

Ekipa drame „Maska“ čeka da Mira dođe na probu, ali ona kasni. Posle pola sata zakašnjenja ulazi u kancelariju dramske redakcije, ljuta kao ris. Skida kaput i viče:
- Zamislite samo, odnela sam poresku prijavu u opštinu, a onaj službenik je pogleda pa kaže: „Vi, gospođo Miro, mnogo zaostajete za jednim piscem. On je prijavio pet puta veći prihod od vas!“ „Ma, ko je taj pisac!?“ „Branko Ćopić“, odgovori činovnik. Jedan Branko Ćopić da zaradi više od mene!

Eto, dođoh do anegdote, do jedne od brojnih koje se vezuju za Miru Trailović.

Sredinom sedamdesetih, bio sam određen da u ime Dramske redakcije TVB pratim prenose sa Bitefa. Trebalo je uživo prenositi predstavu Ivana Turgenjeva „Mesec dana na selu“ u režiji Adama Hanuškijeviča i izvođenju poljskog ansambla. Ova predstava igrana je na sceni Ateljea 212. I publika i izvođači bili su na sceni, a predstava se izvodila u krugu oko koga su sedeli gledaoci. Četiri kamere su raspoređene u uglove pozornice, i kamermani su očekivali da dobiju odgovarajuća uputstva od reditelja preko sekretarice režije. U reportažnim kolima je ekipa, očekuje se uključenje u program, ali Mire još nema. Sve nas pomalo hvata nervoza. Dolazi Mira, raspoložena je, veli: „Deco, mi ćemo ovo lepo da uradimo. Hvatajte malo krupno, malo sitno, malo totale... Idemo“.

Uključuju nas u program, kamere daju nejasnu sliku, ali to ne smeta dok prolazi špica. Predstava počinje, a kamermani se dovijaju da nekako uhvate glumce. Mira Trailović postepeno posustaje, ne uspeva da pripremi kamermane da scenske promene prihvate na vreme. Raste osećaj neprijatnosti; Ruža Mirković, sekretarica režije, pokušava da koliko-toliko drži konce u rukama. Posle desetak minuta takvog mučenja u reportažna kola ulazi Hanuškijevič. Odmah je procenio situaciju. Pita da li neko govori francuski. Ruža Mirković odlično zna taj jezik. Hanuškijevič staje iza stolice reditelja, daje uputstva na francuskom, Ruža prevodi, sigurnom rukom vodi kamermane, video-mikser reaguje na svako Hanuškijevičevo uputstvo. Odjednom prenos postaje dobar, uspostavljaju se svi važni odnosi, svaki kadar pleni lepotom. Više nema zebnje, snimanje se obavlja sa zadovoljstvom. Predstava se završava, pružam ruku Miri dok silazi niz strme stepenice.

- Znate, Putnik, mi smo ovaj prenos uradili dobro. Bilo bi i bolje da nije došao ovaj gospodin Hanuškijevič i da nas nije dekoncentrisao!

Godine 1981. Dramska redakcija TVB odlučila je da snimi kao televizijsku dramu „Maska“ Miloša Crnjanskog. Urednik Filip David poverio je režiju Miri Trailović, a meni je dopalo da budem dramaturg projekta. Adaptaciju teksta obavili su Mira Trailović i Jovan Ćirilov.

Kada je došla na prvi dogovor u redakciju, ispričala je sledeću priču:

- Znate, deco, sa Crnjanskim sam se upoznala dve-tri godine pošto se vratio u Beograd, na jednoj večeri kod jedne porodice... Večera je bila priređena baš zato da bismo se upoznali. Posle, uz piće, Crnjanski me je pozvao na stranu i rekao: „Gospođo Miro, ja sam sada imućan čovek. ’Prosveta’ mi štampa sabrana dela i dala mi je veliki honorar. Vi ste interesantna osoba i želeo bih da se bolje upoznamo... Budite moj gost na krstarenju Sredozemljem. Vi i ja sami na moru...“ Rekla sam mu da je poziv za mene laskav...

- Da li ste prihvatili ponudu - upita kolega dramaturg.

- Bože, deco, jedna dama nikada ne kaže „da“! - odgovori Mira.

Dama nikada ne kaže da, ali Mira je pokatkad zaboravljala da je dama, pa je umela još kako žestoko da podvikne ili izgrdi nekoga grešnika. Ali već posle pet minuta zaboravljala je ljutnju i obraćala se nesrećniku kao da ga je pohvalila, a ne naružila.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 11 Dec 2012, 17:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Drama otmenog Pleše

Branko Pleša je bio sjajan glumac, ali i izuzetan reditelj. Od životnih nedaća branio se crnim humorom

Slika
Branko Pleša

Glumca i reditelja Branka Plešu (1926-2001) teatrolozi označavaju kao inovatora u oblasti glumačke umetnosti. O Branku Pleši s razlogom je napisano mnogo ogleda i analiza i njegova glumačka ličnost je celovito predstavljena. U ovom napisu biće reči samo o Plešinim poslovima u Televiziji Beograd, u emisijama Redakcije igranog programa.

Prve TV drame, snimane u studiju na Sajmištu, bile su prilagođene prostornim mogućnostima nevelikog studija. Estetika drame bila je, kako se vidi, u direktnoj zavisnosti od scenskog prostora. Reč je o kamernim dramama, s malim brojem lica u jednom enterijeru. Ako pogledamo neke naslove s liste Plešinih ostvarenja, setićemo se upravo tih malih, intimističkih, psiholoških komada; tu spadaju Lebovićeva "Lutka sa kreveta br. 21", Kišov "Papagaj", Hartogova "Bračna postelja" ili adaptacija Begovićevog teksta "Bez trećeg". Dramatično je traženo (i nalaženo!) u intimističkim isečcima iz života, u malim ljudskim pričama o tegobama i jadima rata, usamljenosti i prolaznosti života i ljudskih emocija.

U mnoštvu Plešinih uloga možda treba posebno izdvojiti neke koje predstavljaju reprezentativan model Plešine glume. Reč je o ulogama u dramama Aleksandra Tišme "Od 5 do 7", Borislava Pekića "Čaj u pet", kao i o ulozi Getea u seriji "Vuk Karadžić" Milovana Vitezovića.


PLENIO DUHOM

U privatnom ophođenju, prilikom druženja, Pleša je osvajao duhom i plenio spremnošću da zaista čuje sagovornika. Jedan od naših najobrazovanijih pozorišnih stvaralaca, bio je spreman da se sarkastično podsmehne svakoj gluposti, s bilo čije strane da je načinjena.

U Tišminoj drami koju je minuciozno režirao Miša Radivojević, Pleša je tumačio lik Bore Martinovića, ekonomiste, koji na letovanju, u atmosferi opuštenosti i dokolice, otkriva lepotu čitanja i doživljava poznu ljubav sa lepom bibliotekarkom. Sredovečni ekonomista, opterećen nizom životnih banalnosti, u Plešinoj igri stekao je senku tragične promašenosti.

Bora Martinović, za ciglo nekoliko dana, otkriva ispraznost dotadašnjeg načina života ispunjenog trivijalnostima, praznim razgovorima i brakom bez emocija. Poznanstvo s bibliotekarkom, s njenim mužem i njihovom nerazrešivom situacijom, Plešinom junaku je donelo očišćenje, samospoznaju i tihu rezignaciju.

Drama "Čaj u pet" Borislava Pekića posmatra svet iz perspektive engleske otuđenosti. Kao i Jonesko u "Ćelavoj pevačici", Pekić barata engleskim miljeom, nalazeći u njemu, ipak, univerzalne teme. Drama započinje u kući stare gospođe koja leči usamljenost posetama kupaca kuće čija je vlasnica. Dolazi stariji bračni par koji, takođe, zavarava sopstvenu odbačenost od društva posećujući s agentom za kupoprodaju nekretnina kuće ponuđene na prodaju. Susret stare dame i starog bračnog para stvoriće mogućnost za druženje, a stariji gospodin, Pleša, postaće moderator žurke usamljenih. U završnom kadru Branka Pleše, iz njegovog lica izbija pustoš osećanja čoveka kome je ironija sudbine uzela ono što mu je najdraže. U pogledu Plešinog starca naziru se i očajanje i rezignacija što mu je život protekao u nastojanju da veruje u dobrotu čoveka, premda su mu sva lična iskustva govorila da je takvo poverenje u ljudski rod nezasnovano.

U televizijskoj seriji o Vuku Karadžiću, Pleši je reditelj Đorđe Kadijević dodelio ulogu genijalnoga Getea. Pleša učestvuje samo u desetoj epizodi, ali je ovom ulogom obeležio ne samo rečenu epizodu već i čitavu seriju.

Pleša je liku Getea, kako ga je zamislio Vitezović, dao suptilnost i rafinman svetskog čoveka. Njegov Gete je srdačan i blagonaklon prema Vuku, smatrajući ga ravnopravnim sagovornikom. Precizno kostimiran, sa dobro odabranom perikom, Pleša je našao odgovarajuću masku za lik J. V. Getea. Ali važnije od spoljašnjeg izgleda jeste Plešino aristokratsko držanje; aristokratizam nije, dakle, poza koju valja naučiti, već je to životni stav. Pleša ga je našao i u generalnom pristupu i u detaljima.

Sama scena susreta Getea i Vuka scenaristički je načinjena s namerom da se istaknu dijaloške vrednosti, jer je bitan dogovor dvojice velikana, a ne eventualna scenska akcija. Trebalo je da glumci Pleša i Predrag Manojlović u statičnoj poziciji, samo dijalogom koji je, pored ostalog, u izvesnom smislu i protokolaran, izraze slojevitost međusobnih odnosa. Reč je o poznanstvu, poštovanju, psihološkom pristupu situaciji u kojoj je jednako važno i ono što se ne izgovori kao i ono što se kaže. Plešin Gete je ispoljio rafiniranost u iskrenoj srdačnosti, otmenosti duha i prisnost u istom polju delovanja, u književnosti.

Svoju rediteljsku naklonost podjednako je podelio jugoslovenskim i svetskim piscima. Uz Joneska i Maksa Friša na listi stranih autora su Alen Deko, Dejvid Stori i Embrouz Birs. Lista domaćih takođe je raznovrsna: Mirjana Buljan, Ksaver Šandor Đalski, Ivan Dončević, Danka Nikolić, Vesna Janković, Simo Matavulj i Rastko Petrović. Šta je onaj zajednički imenitelj koji vezuje, na primer, tekst dramatizacije Ivana Dončevića sa Joneskovom već klasičnom dramom teatra apsurda? Ili delo Dejvida Storija s komadom Vesne Janković?

Od životnih nedaća branio se crnim humorom ili cinizmom. Jedan od naših poslednjih telefonskih razgovora tekao je ovako:

- Ovde Branko Pleša. Imam malu molbu, Radomire.

- Recite, Branko.

- Možete li nešto učiniti za mene? Znate, bilo je nekih repriza na televiziji za koje potražujem honorar. Ne bih vas time opterećivao, ali novac mi je neophodan radi lekova. Znate, imam rak, a lekovi su skupi...

- Zaboga, Branko, kakav rak!

- Napredan, brzo napreduje... Ha, ha, ha! Eto, ako možete, učinite nešto.

- Učiniću, razume se...

- Ne brinite, Radomire, nije to ništa. Imam pred sobom još par meseci, ha, ha, ha!

(Kraj)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 12 Dec 2012, 08:43
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Životna priča – Pavle Vuisić: Sećanje na mrguda velikog srca

Prvog oktobra navršiće se dvadeset tri godine od večnog odlaska glumačkog velikana Pavla Vuisića, ali evociranje uspomena na detalje iz njegove svakodnevice ni danas nikog ne ostavlja ravnodušnim



Slika

Ko zna kako bi danas izgledao srpski film da se početkom pedesetih godina proteklog veka nije pojavio legendarni Pavle Vujisić. Desetog jula 1926. godine, kada je velikan našeg glumišta došao na svet, verovatno niko nije ni pomislio da je rođen umetnik koji će promeniti dotadašnji trend oživljavanja likova pred kamerama i na potpuno drugačiji, komičan i ironičan način osvajati gledaoce. Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umetnika Srbije, Pavle Vuisić, tokom svog glumačkog veka odigrao je preko sto uloga na kojima su mu tada zavideli, a situacija nije drugačija ni danas. Međutim, i pored svog talenta, retko je dobijao glavne role. Jedni su zastupnici teze da ih nije zasluživao, a drugi su pak tvrdili da ih sam Pavle nikako nije želeo. Bilo kako bilo, ni osamdeset četiri godine kasnije nije se pojavio glumac koji je toliko prezirao i nipodaštavao svoju profesiju, a istovremeno bio neponovljivo uspešan u njoj i nadasve voljen od publike.

Slika

Jer, Pavle je umeo da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamerke. Za njega je odlazak na rad u inostranstvo, i snimanje sa svetski slavnim rediteljima bio najgori mogući scenario, iako bi se najveći broj današnjih zvezda, odrekao i rođene majke zarad protrčavanja kroz kadar u kojem bi stao rame uz rame sa nekim holivudskim imenom. Vujisić se nikada ni po koju cenu nije prodavao za nešto što nije, i do smrti je ostao predan stavovima koje je tokom mladosti stekao na ulici.

Slika

Pavle Vuisić rođen je 10. juna 1926. godine u Beogradu gde je ostao da živi sve do svoje smrti 1. oktobra 1988. godine. Detinjstvo i svoje najmlađe dane proveo je na ulicama starog međuratnog Beograda koji se taman oporavljao od jednog i pripremao za Drugi svetski rat. Međutim, ovom tada dečaku to nije predstavljao problem jer je još od najranijih dana hvatao maglu i tražio pogodnu ekipu s kojom bi mogao da napravi kakvu kvalitetnu štetu o kojoj bi komšije dugo i naširoko pričale. Studirao je prava koja nikada nije završio, ali je bio veoma pametan i inteligentan čovek. Čitao je sve što bi mu došlo pod ruku, od etiketa na bocama, pa do one najteže literature čiji bi i naziv malo ko umeo da razume. Osim toga, na svakojakim papirnim paklama od cigareta i na kraju u sveskama, zapisivao je svoje misli i pesme. Sve do ranih pedesetih godina ogledao se u novinarstvu, radio je na Radio Beogradu, a nepunu sezonu glumio je i u Pančevačkom pozorištu. Nekoliko puta je bezuspešno pokušavao da se upiše na Akademiju za pozorišnu umetnost. Baš u tom periodu, 1950. godine statirao je na filmu Čudotvorni mač.

Slika

Filmsku karijeru otpočeo je 1955. godine epizodnom ulogom u Šolaji, a ubrzo zatim dobio je i glavnu rolu u Tri koraka u prazno za koju je nagrađen Zlatnom plaketom Arena na festivalu u Puli. Jedan od retkih istaknutih filmskih glumaca koji ništa ne duguju pozorištu, tokom čitave karijere izuzetnom jednostavnošću življenja i glumljenja svrstao se u sam vrh evropske filmske glumačke elite. Uvaženi kritičari toga doba isticali su da se činilo kao da uopšte ne glumi, da je uvek isti, ali da je svaku emociju i mimiku njegovog lica bilo nemoguće ponoviti. Upoređivali su ga sa Jean Gabinom, Orsonom Velsom i mnogim drugim slavnim umetnicima. Inače, Orson Vels je za Pavla rekao da je veći glumac i od njega samog, da mu zavidi i da je on vulkan glume. Od njega je na poklon dobio šubaru koju je slavni holivudski glumac nosio na snimanju Bitke na Neretvi. Dok je bio u Jugoslaviji, Vels je redovno išao u Kinoteku i gledao Pavlove filmove. Svi su verovali da je bio onaj kalibar glumca koji bi ma gde da se rodio ili pojavio, sigurno napravio veliku i blistavu karijeru, ali njega to nije zanimalo.

Slika

Izdvajan kao neponovljiva ličnost, gigant jugoslovenske filmske i glumačke umetnosti, Vuisić je svojom pojavom, izražajnim licem, diskretnom i ležernom glumom, te nekom elementarnom istinitošću znao da nadogradi i loše scenarijske predloške. Kao svojevrsni osobenjak, sve svoje slobodno vreme provodio je na Savi, daleko od društvene i kulturne javnosti.

Slika

- Voleo je društvo, kafanu, reku, da se uvek nešto događa. Ujutro nikad nije znao gde će završiti i kuda će ga vetar tog dana odneti. Jedino je znao kuda će kad je imao snimanja, a to mu je teško padalo. Voleo je da zida i gradi, imao je smisla za detalje, znao je za cake. Voleo je brodove, Adu Ciganliju. Imao je splav i čamce, ni sama ne znam koliko ih je promenio, prodao ili poklonio. Više pokloni nego što proda, a onda napravi duge, i tako ukrug. Govorio je ono što je mislio. Stvarno nije imao obzira. Ni prema kome. Interesantno je, međutim, što nikad nije hteo da ide u inostranstvo. Mnogi su mu nudili posao u koprodukcijama, nije hteo ni da čuje. I ja sam ga molila da idemo u Englesku. Naravno, bezuspešno. Režim je njega, naprotiv, voleo. Bio je poželjan u svakom filmu, dobio mnoštvo nagrada, čak su hteli da mu daju i Avnojevu. Toliko je od toga bežao. Na kraju je seo i napisao da ne želi tu nagradu. Kad je dobio Slavicu, današnju nagradu Pavle Vuisić koja se tradicionalno dodeljuje na festivalu u Nišu, nije hteo da je uzme. Kod Tita je bio samo jednom, posle premijere filma Bitka na Neretvi - priča glumčeva supruga Mirjana prisećajući se koliko je i sama izbegavala projekte na kojima bi kao filmski radnik radila sa njim.

Slika

Osim što je bio težak čovek, bio je težak i kao saradnik. Međutim, niko ko ga se seća ne kaže da je bio loš, već prosto nije voleo da glumi i tu profesiju je smatrao krajnje nevažnom i nebitnom. Nikada nije izgovarao tekst kako je napisan, nije prihvatao svoje materijalno učešće u filmu, neprofesionalnost, gubljenje vremena. Svoj je rad odmah naplaćivao. Bio je glumac najšireg dijapazona i bez određenog faha, koji je mogao podjednako sugestivno da igra sve što odgovara njegovoj robusnoj i pitomoj prirodi. Iako često u situaciji da prihvati sve što mu ponude, glumio je i u filmovima najistaknutijih reditelja, pa mu je uloga dede u Događaju donela Oktobarsku nagradu grada Beograda i Cara Konstantina u Nišu, uloge u filmovima Hajka, Beštije i Povratak otpisanih Zlatnu arenu na festivalu u Puli, a za ulogu u filmu Razmeđa iz 1973. godine, dobio je Grand Prix u Nišu.

Slika

Već od 1957. godine igrao je uloge različitog opsega u delima Majstor i Margarita, Čuvar plaže u zimskom periodu, Pas koji je voleo vozove, Petrijin venac, Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug, Majstori, majstori, Sjećaš li se Dolly Bell. Igrao je u više televizijskih serija: Servisna stanica, Više od igre i Kamiondžije, koje su mu donele posebnu popularnost. Mada su Miodraga Petrovića Čkalju i njega mnogi smatrali za idealan tandem na filmskom platnu i pred kamerama, u privatnom životu njih dvojica nisu imali nikakve dodirne tačke. Naime, godinama nisu pričali, a i umrli su u zavadi. Navodno je Pavla izluđivala Čkaljina iskvarenost, želja za dominacijom i sklonost ka spletkama koje mu nikada nisu bile strane.

Slika

Ovaj večiti boem je pored uspešne karijere uživao i u skladnom braku pored supruge Mirjane pune trideset i dve godine, sve dok ih njegova smrt nije rastavila.

Slika

- Važio je za neozbiljnog momka i moji roditelji su se protivili našoj vezi, čak su me zaključavali kako bi nas sprečili da se viđamo. Međutim, kada su shvatili da sam čvrsto rešena u svojoj nameri da se udam, popustili su uz reči da nakon te odluke nema nazad, što sam i prihvatila. Upoznali smo se na rođendanu mog brata od tetke s kojim se Pavle družio. Bila sam raspoložena i mnogo sam pričala, a on me je slušao. Tada je bila čast kad mladu devojku neko sluša. Do sledećeg susreta prošle su tri godine. Nijedan drugi muškarac mi nije bio zanimljiv, dok mi je Pavle još na prvi pogled bio interesantan. I zaista, život s njim bio je potpuno neverovatan. Dok bi on bio u kafani, vreme sam uglavnom provodila sa svekrvom jer mi boravak u kafani, za razliku od njega, nije odgovarao. Mnogo je voleo kafanu i od početka našeg zajedničkog života plašila sam se da i sam ne otvori jednu - osvrnula se na davnašnja vremena njegova supruga Mirjana kojoj je problem predstavljalo i to što je zbog prirode svoje profesije sa suprugom često zajedno bila i na poslu.

Slika



- Bila sam filmski radnik, ali nisam volela da radimo na istom projektu. Najviše sam se plašila da budemo zajedno dok je Pavle snimao seriju sa Čkaljom jer je među njima vladala potpuna netrpeljivost, tako da Čkalju nikada nisam upoznala. Prihvatila sam sve Pavlove vrline i mane i navikla da živim s njima, ali bez obzira na sve, izuzetno se brinuo za mene. Bilo mi je veoma teško kada je umro, a ja i danas, dvadeset tri godine otkako ga nema, još čuvam njegove stvari - setna je Mirjana.

Slika

Bio je principijelan čovek koji nikada nije želeo da prihvata norme koje su mu drugi nametali, ali s druge strane sebi je uvek želeo da ugodi. Nekad sebično, ali skoro nikad na štetu drugih samo da svoj princip istera do kraja.

Slika

- Nije pridavao značaj važnim datumima jer je to kod njega zavisilo od raspoloženja, ali je, kao i svaki čovek, voleo pažnju. Umeo je da kaže kako ne želi da mu obeležavamo rođendan, a onda bi se ujutro, na dan svog rođenja, probudio i rekao: Danas je meni srećan rođendan. S njim je život bio zanimljiv i stalno me je uveseljavao. Nepunih dvadeset godina živeli smo zajedno sa Pavlovom majkom, njegovim bratom, jetrvom, zaovom... Rođena sam u sličnoj, mnogobrojnoj porodici, a danas je knjiga pala na jedno slovo. Ipak, ne smeta mi. Često mi je Pavle govorio: Bićeš ti zadovoljna što nemaš dece. Nikada naročito nisam maštala o potomstvu. Volela bih da se dogodilo, ali mi nije nedostajalo. Iako to nije hteo da prizna, čini mi se da su njemu naslednici ipak nedostajali jer je izuzetno voleo decu - svojevremeno je ispričala Mirjana.

Slika

Iako u svojoj blizini nije voleo veliku decu ni nepoznate ljude, malu je obožavao. Oni koji ga poznaju često govore da je satima, netremice umeo da posmatra bebe, a onda da im prepričava svaki njihov pokret. Onolika gromada namrštotine u trenutku bio se transformisala i u najmanje i najnežnije mače čim bi se približio onim najmlađima. Mada se tačno znalo gde je njegovo mesto u kafani, koje piće pije i u kom vremenskom periodu želi s nekim da razgovara, deci je dozvoljavao da mu svašta rade. Čupali su mu brkove, vukli ga za obrve i obraze, a on se na sve to samo slatko smejao. Čim bi malo poodrasla nisu smela da mu prilaze ni na metar ako nije dobre volje, a šta bi se desilo kad bi postavili neodgovarajuće pitanje, to niko nije želeo ni da zamisli, a ne da sazna. Ono što je sigurno jeste da je do smrti žalio što nije uspeo da postane roditelj. Ko zna, možda bi u tom slučaju njegov put, a i oporuka koju je za sobom ostavio bila potpuno drugačije sastavljena.

Slika

Oporuka Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godišta, pri čistoj svjesti i zdravoga uma sastavljam ovu poruku.

Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tijem da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uradit. Mirjana, ako posle mene ostane, ima me sahraniti sa svijem adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojijem telom vide i čuju. Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova, koje za inat hoću, da se ono što se oko groba radi, rade i šute. Neka u sebi pjevaju. Pošto mnije mrijeti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakva ni govora niti jedne riječi ne progovori, jerbo u grobu ću se prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svijetu, j**** mater.

Slika

U leto 1988. godine otkriveno je da je oboleo od karcinoma s kojim se borio svega tri meseca, a izdahnuo je u svojoj šezdeset drugoj godini. Bili su to meseci kada mu niko i ništa nije odgovaralo. Prestao je da odlazi u kafane i umro u samoći. Njegova poslednja želja bila je ispoštovana, pa mu niko od kolega nije prisustvovao sahrani. Otišao je u tišini. Bez pompe. Ostavio je dubok trag u filmskoj umetnosti u kojoj je bio maestralan, a koju je podjednako maestralno prezirao.
Slika


Story

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BARDOVI (VELIKANI) SRPSKOG GLUMIŠTA  |  Poslato: 12 Dec 2012, 08:54
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Petar Kralj: Glumac iz prve

Petar, kralj scene (1) - Radomir Stević Ras zbog njega osnovao pozorište, Teatar nacionalne drame



Slika

MAJSTORI glume kažu da pravilna misao rađa emociju, a emocija karakter. I, eto odgonetke zašto su jedni bolji i uverljiviji od drugih. U životu kao i na sceni, nema potpune ličnosti bez ovog trojstva. Ipak, za dobre glumce nema ni tačne “formule”, ali se prepoznaju po tom skladu. I tako dele na velike i male.

Ovih dana otišao je jedan od najvećih, Petar Kralj. S njim i cela galerija nezaboravnih likova koje je tumačio: Hamlet, Maksim Crnojević, Trepljev, Astrov i Ujka Vanja, Hadžislavković, Henrik Henfen, Lefevr, Đorđe, Vidosav Prokić... i, naravno, legendarni Tola Manojlović.

Slika

Zbog njega je Radomir Stević Ras u svoje vreme osnovao pozorište, Teatar nacionalne drame. Pričalo se da ga je interpretacija danskog kraljevića na Dubrovačkim letnjim igrama učinila umetnikom “dostojnim šekspirovske epohe”. Ostale su zabeležene i reči jednog od najvećih dramskih pisaca današnjice, Ronalda Harvuda (povodom Kraljeve uloge Normana u “Garderoberu”) da naš glumac poseduje “retku osobinu, ranjivost, i izuzetan dar za dramu i komediju”...


NEPOSREDNOST

- NA sceni sam čovek svih vremena, uzrasta, položaja i svakog doba. U običnom životu samo Petar Kralj, drug, prijatelj, sin...
Neposrednost cenim podjednako i na jednom i na drugom planu. Ali, izdvajam ih. Baš kao i svoj život privatni i onaj na daskama.

Petar Kralj je i dobitnik svih mogućih priznanja. Od Oktobarske nagrade grada Beograda, nekoliko Sterijinih nagrada, “Ćurana” i “Lovorovih zlatnih vjenaca”, do Dobričinog prstena i “Pavla Vuisića” za životno delo. Ali, suverenom naše scene ne čine ga ni priznanja, ni kritike, ni lepe reči. Petar je, pre svega, kralj svojim jedinstvenim darom.

Rođen je 4. aprila 1941. godine u Zagrebu, iz koga je s majkom dve godine kasnije izbegao u Rumu. Bio je još osnovac kada je na pitanje šta želi da postane kad odraste, napisao - glumac.

- Odrastao sam u Sremskoj Mitrovici, gradu u kojem sam od najmlađih dana počeo svoj život na daskama, igrajući razne “kuce” i “mace”. Kasnije, iako sam bio odličan učenik gimnazije (zavitlavali su me da mi je lako, jer mi je jedno vreme otac Đorđe bio direktor škole) desilo se da sam iz “teoretskih razloga” bio nateran da se ispišem - bio sam izbačen iz škole - i pređem u Novi Sad. Tu sam proveo dve godine, stekao nove prijatelje i drugove, kojih se i danas rado sećam i srećan sam kad ih sretnem. Ćetko, Zvona, Roda, Kuža, Cveta, Guca i, konačno, ja, vrlo često smo sedeli u raznim bircuzima i ispijali “bruderšafte”, zaklinjući se mladalački na vernost i drugarstvo do groba...


U Beograd i na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju došao je 1960. godine. I primljen iz prve! U klasi Mate Miloševića (sa Brankom Zorić, Stanislavom Pešić, Milošem Žutićem) završava studije u roku. Tim povodom, u jednom novinskom tekstu ostalo je zabeleženo njegovo sećanje:
- Studentske dane pamtiću po potucanju i svakodnevnoj brizi da nađem krov nad glavom. U jednom kratkotrajnom srećnom periodu, kada sam mislio da sam uspeo na duže da se skrasim u stanu u Vojvode Mišića, nepozvan mi je u goste stigao moj dragi kolega iz Skoplja, Risto Majstorov. Posle prespavane noći, gazdarica me je “kulturno” pozvala na kafu i dala - neopoziv otkaz.


Nekako baš u to vreme upoznao se sa Rasom koji je živeo u Požarevačkoj ulici. Ras je imao sobicu koju je zvao “ateljeom”. Srećna okolnost je što je voleo noću da slika, pa je Petar za to vreme koristio njegov krevet. Kad bi jedan ustajao, drugi je legao:
- Inače, jedno vreme sam stanovao i u studentskom domu na Voždovcu. Ovo “stanovanje” mi nije ostalo u prijatnom sećanju, jer se moralo rano leći ako hoćeš da sačuvaš mesto. Svaki kasniji dolazak značio je zauzet krevet od nekog “ilegalca”. A to je vodilo do samo jednog puta: klupe u parku.

Slika

OKO U OKO

- KONTAKTE među ljudima najviše cenim. Pogled oko u oko, reč jedna iskazana uz gest i topli dodir, rečju ili htenjem - važniji su od svega teoretskog ili filozofskog. Mogu da igram neku ulogu tek kad me publika prihvati. Na sreću, to se redovno događalo u Teatru nacionalne drame, a posebno sa komedijom naših naravi “Zar je moguće drugovi da smo svi mi volovi” Jovana Kesara. U svakoj reči nailazili smo na spontani šlagvort gledališta. Zar ima nešto prijatnije za glumca - reči su Petra Kralja.

( Sutra: “Kako se kalio majstor”)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 27 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker