Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:00


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: VEK I PO TRUBE U SRBIJI  |  Poslato: 30 Sep 2012, 03:40
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Grof “ozvučio” Dragačevo

Prema jednom kazivanju, ovaj instrument doneo naš vojnik, učesnik Srpsko-turskog rata 1876. godine, kada je na strani Srba vojevao čuveni grof Vronski, ljubavnik Ane Karenjine.

Slika

Piše: Dragan Babić
NE zna se tačno ko je doneo trubu u Dragačevo. Po jednoj priči, to je bio neki vojnik koji je učestvovao u Srpsko-turskom ratu 1876. godine, kada je na strani Srba vojevao i čuveni Vronski, ljubavnik Ane Karenjine. Veruje se i da je truba bila ovde mnogo ranije. Dragoslav Dević, muzički etnolog, recimo, navodi svedočenja putopisaca iz šesnaestog veka o postojanju muzičkih kapela u Srbiji za vreme turske vlasti, a to znači i truba od metala. Upotrebljavane su na dvorovima i u vojne svrhe, a narod je, kako on kaže, imao svoje instrumente - među kojima rogove i trube napravljene od kore drveta. D. B. Kamenski, ruski izaslanik u Srbiji u vreme Prvog srpskog ustanka pominje trubu kao narodni muzički instrument. Kamenski, koji je bio određen da donese sveto miro u Srbiju, u pismu upućenom iz Beograda u Moskvu 3. juna 1808. godine, opisuje kolo i trubu u kolu pred kućom srpskog vojvode Milenka Stojkovića na ostrvu Poreč na Dunavu.
Tek posle Drugog srpskog ustanka u Miloševoj Srbiji počinje nova era u muzičkom životu. Tada je, kako navodi Dragoslav Dević, Miloš, da bi uveličao svečanosti na svom dvoru u Kragujevcu, osnovao prvi vojni orkestar sa evropskim muzičkim instrumentima, a potom pozvao u Srbiju muzičara i kapelnika Josifa Šlezingera da obuči u muziciranju i sviranju ljude iz naroda. Ubrzo je osnovan orkestar koji je zvanično nazvan “Knjaževsko-srpska banda”. Bilo je to 1831. godine. U njemu su nadareni mladići iz tadašnjih srpskih nahija, frulaši i dvojničari zasvirali u evropske trube. Ali, tek u dvadesetom veku, kaže on, vojnička truba prodire dublje.

Trag o tome čuvaju i krajputaši.

Slika

Kojim god putem da dođete u Dragačevo, dočekuju vas kamene knjige. Zaustavljaju i podsećaju. Na ovim belezima, uraslim u trnje, pocrnelim i obraslim mahovinom, čitamo o Javorskom ratu, o Balkanskim ratovima, o Prvom svetskom, o Velikom, sa Austrijancima. Čitamo o Dragačevcima koji su ginuli u bunama i ustancima za “krst časni i slobodu zlatnu”. Poginuli u tuđini u zavičaju se okamenili - kaže Branko V. Radičević.
U kamene knjige upisani su i trubači. U jednoj ruci puška, u drugoj truba. Oni koji su preživeli vraćali su se u svoja sela i donosili doboše i islužene trube na kojima su zasvirali našu melodiju.
Priča o počecima sviranja na trubi je pre svega priča o muzičkom umeću i daru našeg čoveka, srpskog seljaka, ali i priča o jednoj mladosti, tek izašloj iz rata, koja nije živela po gradovima, kojoj je truba donela radost i snagu da nadvlada strahote i patnju vojne.
U ovim brdima pre trube svirke kao da nije ni bilo. Ili je sve zaboravljeno i zatureno. Ni trubu im niko nije dao. Doneli su je vojnici iz rata kao ratni plen. Učili su da sviraju po njoj između dva juriša ili u zarobljeništvu radeći na švapskim štalama. Prosvirali su po njoj u žudnji za zavičajem, a onda se po svojoj zemlji uz trubu zaigralo i zapevalo svoje.
Naša je truba seljačka. Svirala se u dragačevskim selima, u užičkom kraju i na Zlatiboru. Još od Prvog svetskog rata na trubi se zasviralo, uz Moravicu i Đetinju, oko Rzava i Belice, od Povlena i Maljena, u brdima oko Kosjerića, sa Ovčara i Kablara, sve do Nove Varoši i Prijepolja, svuda po Starom vlahu, rasipao se njen strasni zvuk. Gotovo u svakom selu zasijala bi bar jedna truba, kao zvezda. Na toj velikoj i neuhvatljivoj pozornici planula je kao požar čudesna muzička predstava koja i dan-danas traje.

ZVUCI STRASTI

GuČa, koja će kasnije postati koncertna dvorana omeđena brdima i nebom, za hiljade truba i stotine hiljada njenih poklonika, i geografski je centar ovog zvuka.
Danas poznata i slavna trubačka imena ovog kraja izrasla su iz nekadašnjih orkestara koji su postojali u Rtima, Goračićima, Mirosaljcima, Karapu, Drežniku, Tvrdićima, Brekovu, Milićevom Selu, Vranama, Gorobilju, Dubokom, Ježevici...
Oko trube se savijalo celo Dragačevo.
Sviralo se ovde još uz gasarice i karbituše lampe, na zbornim trubačkim mestima. Po vašarima, svadbama, prislavama, mobama, komišanjima... Sazivalo se i dozivalo trubom, dočekivalo i ispraćalo. Ako se ne bi čula truba nije se ni računalo da se nešto dogodilo.
U našem čoveku truba je progovorila kao da su jedno i zbog toga što je prizivala ljubav i što je bila zaborav od muke, oskudice, nepravde, vojne, i zato što se na njoj svirala čobanska lirska pesma, koja ovde još nije zaboravljena.
Neko je već rekao - ko ne razume ovu muziku, ne razume ni narod.
Gotovo da nije bilo proslave bez trube. Našu izvornu narodnu melodiju čuvali su daroviti zemljoradnici, kovači, kolari, stočari... NJima je truba bila usputno zanimanje. Uoči i za vreme ratova i u godinama posle, po vašarima na Ilindan, Gospojinu, Preobraženje... oko crkava, koje kao da su prenete odnekud na ova brda, na kojima su ispisana imena poginulih mladića, kod Bele Crkve karanske, u Subjelu, Sevojnu, Godoviku i Gorobilju, Guči, Kotraži, Drežniku, na Sveti Pantelijevdan kod Grmova u Kravarici, Iskavicama u Arilju... nadsviravalo se i po deset i petnaest trubačkih orkestara. Nadmetali su se Žiravci i Visibabci, Čenovci i Severovci, Milićevci i Gorobiljaci, Rćani i Goračanci... Svirali su Kukunješ i Đurševku, Devojačko i Kačarac, Radikalsko i Demokratsko, U šest koraka, Moravac i Žikino, Stari Čačak i Kraljice Natalije kolo... Povozito i sitno, rasplet, suljkavac... U jesen na svadbama, po komišanjima i mobama uz trube se pevala svatovska i ljubovanka. “Oj jesenjske duge noći”, “Maramica od belog fulara”, “Jovo ružu u sviralu zove”, “Oj, livado, rosna travo”, “Pevala je Jelka”...

LIMENO SRCE

Dokle se čuo bubanj u noći, dotle je stizala momačka noga. Nije bilo momkovanja bez trube. Ni devojačkog kola. Ta prošlost trube traje kao zlatnika starog sjaj. NJu, to vreme što je prošlo, još možemo da dodirnemo.
Istorija srpske trube čiji se delovi pišu po sećanjima onih koji pamte majstore po sluhu, ili po još živim pričama o njima, sastavljena je od deličaka. Sela, zaseoci, atari omeđeni Moravicom, Đetinjom, Rzavom i Skrapežom u tom krugu između Jelice i Blagaje... kao i u Vranju, Vranjskoj banji, Surdulici... drugim tokom srpske trube, imaju svoje pojedinačne priče i svoje velike i “najpoznatije majstore”. Ponegde se oni dodiruju ako su sela bliža i razdaljine manje. O njima se čulo, dolazio je glas, ali se umeća nisu nadmetala, osim ponekad. To će doneti novo vreme i, naravno, Guča.
Priča o trubi je priča o ljubavi i o čudnoj vezi srpskog seljaka i limenog instrumenta koji je stigao sa ratnim uspomenama, i iz stranstvovanja. Odnegovana je u težačkim rukama koje su okopavale kukuruz, brale šljive, kupile letinu... U predahu se uzimala truba, prebiralo po dugmićima.. Tih predratnih godina još joj je limeno srce pamtilo rovove, tuđa brda i reke, šinjele i čežnju... Svirala je svoja kola i svoje pesme, i nije tražila nove.
Dozivan trubom Žiravaca, Visibabaca... 1939. godne, uoči Drugog svetskog rata, na izmaku jednog vremena i pred neizvesnošću koja je dolazila, u godinama kad je Srbija počela ponovo da se deli, u Milićevom Selu, počeće da svira truba Radovana Babića (1923-1979) trubača koji će spojiti prošlo i nadograditi novo, oko koga će se okupljati i koji će na neki način dotaknuti i sve ono što će posle Guče biti trubačko u Zapadnoj Srbiji. Došao je posle Žiravaca i Berbata, posle mnogih starih majstora trubača. Onih majstora koji su, nadsviravajući se po vašarima, pokazali da melodija koja se čula u narodu i koja je svirana na drugim instrumentima, ima posebnu lepotu i na trubi.
U Babićima pre njega niko nije svirao. Ni svirale u ruke nisu uzimali. Ne zna se od koga je nasledio talenat... možda iz ujčevine - majka mu je iz Brkića iz Kravarice. Ali, zvuk trube ja zavoleo kao dete slušajući Todora Žiravca. Radovanovom navaljivanju nije odoleo njegov deda Stojan i kupio mu je trbu. Od nje se nije odvajao celog života.
Zapamtio je i znao sve što se do tada sviralo.

SELJAČKI TRUD

KADA je 1939. uzeo trubu u ruke i pridružio se orkestru Josipa Mirkića sastavljenom od mladih trubača, u Milićevom Selu niko sem Žiravaca nije ni imao orkestar. Ali nisu ni oni još zadugo svirali. Već 1940. prestao je Todor, a godinu dana kasnije i Mirkić.
U ratu je zamukla truba. U teškom i smutnom vremenu nikom nije bilo do njenog zvuka. A ni ona sama se nije prepoznala u tom vremenu straha, bratoubilaštva, pomešanih nada, u ratu u kome nije bilo ni juriša, a ni čežnje za jasnim zavičajnim vidicima.
Počela se buditi tek, pomalo smetena, u radosti novog doba.
Prve poratne godine Žiravci - Milorad, Milojko, Velimir i Milić, povremeno i Bojo Stojković, sin Mića Stojkovića, trubača iz Vrana, staće uz Radovana. On će preuzeti kapelništvo nad orkestrom, usviravati ga na kolima i marševima. Taj zvuk je nekako najviše pasovao ovom vremenu koje je hvatalo korak sa istorijom, kojoj se žurilo.
Ali životi su polako tražili stari korak i poznate staze. Svadbe, rođenja, mobe, komišanja, vašari... i trube. NJen mirni, opušteni, meki i topli zvuk.
Te pedesete godine, kada proleterski entuzijazam i petoletke seljački trud i pitominu obezvređuju čak i u njihovim očima, proticale su u sivilu i siromaštvu. Nije više bilo trubačke svirke pod lampama na gas koje su treperile na vašarima i saborištima u Dragačevu i oko Moravice. Tek poneka na svadbama, na mobi, na proslavama pred zadružnim domom. Osipali su se trubači. Bledelo je interesovanje za trubu, a trubači su tražili puteve kojima bi mogli da ga vrate.

PLAVI TROFEJ

GODINE 1962. Radovan je izašao na ukrašenu binu Drugog dragačevskog sabora i sa svojim orkestrom u Guči odsvirao pesmu “Čoban tera ovčice”, “Marš na Drinu” i kolo “Čumićanku”, a žiri , kojeg je predvodio etnomuzikolog prof. Miodrag Vasiljević dodelio mu Prvu trubu Dragačeva
- Bio je u to vreme najjači trubač zapadne Srbije. Bio je izdržljiv, pošten, pametan. Zreo čovek. Zreliji od mene. Poštovali smo ga - priča Stanimirović, trubač iz Krvavaca, koji je tada sa Radovanovim orkestrom otišao u Guču kao rezerva.
Taj trofej iz Guče koji će vaskrsnuti trube u Zapadnoj Srbiji, koji će omogućiti Radovanu da svoje znanje ima kome da prenese osvojili su njih šestorica: Radovan, Miloš Todorović, Milić Žiravac, Milijan Joković, Cane Jevanđević i Momir Đurić.
(Nastavlja se)



Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI  |  Poslato: 30 Sep 2012, 03:51
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Velika muzička radionica

Kroz trubačku školu Radovana Babića (umro u 56. godini) odnegovana je cela jedna generacija. Svirka čuvenog Vilimana Jovanovića. Suze uz Junuzeve trube.

Slika

GUČA je bila eksplozija. Iz atmosfere moba, seoskih vašara, i seoskih događanja, gde se uzimala, i orkestri skupljali po potrebi, truba je izašla iz svog atara na javnu scenu. Radovan je i prvi trubač koji je snimio gramofonsku ploču. Na gramofonima u 50.000 domova, u celoj Jugoslaviji, 1963. pucketala je gramofonska igla i odmotavalo se Dragačevsko, Milićevačko, Moravičko kolo...
Truba je prešla Moravu i njen zvuk nije odjekivao više samo među brdima Zlatibora, Jelice, Ovčara i Kablara. Širio se kroz zvučnike i ulazio u domove u kojima je malo ko znao kako to zvuči pod lipom u Godoviku ili u Dubokom, na Preobraženje u Kosjeriću... Ali bio je to prisan zvuk, poznat, draga otaxbinska melodija.
Radovan je umro relativno mlad, u 56. godini. Do poslednjeg dana je svirao. Uživao je veliko poštovanje među trubačima i muzičkim svetom. Koliko zbog umeća kojim je svirao, zbog toga što je sa Bakijom Bakićem i Rakom Kostićem ucrtao i otvorio jedan od tri puta srpskoj trubi u budućnost, toliko i zbog svoje ozbiljnosti i karaktera. Ta ozbiljnost, posvećenost trubi, napor da trubači prema svom instrumentu i umeću razviju poštovanje, da zahtevaju poštovanje publike, a da se do toga dolazi vežbom i večitim traganjem za novim, kao i svest da se znanje mora preneti na mlađe, jer narodni zvuk pred dahom novog uzmiče, obezbedili su mu trajno mesto u istoriji srpske trube, a vodeće u istoriji trube zapadne Srbije.
Kroz Radovanovu muzičku radionicu prošli su mnogi trubači. U Milićevom Selu pod njegovom rukom i na njegovoj trubi odnegovana je cela jedna trubačka generacija. Neki od njih još sviraju, ili to na semenu njihovog i Radovanovog znanja sada čine nove trubačke mladice. Najpoznatiji od njih - Boško Ostojić i Svetozar Lazović Gongo ostaviće trajan pečat na svemu onom što je danas živo u srpskoj trubi zapadne Srbije.

TAMO DALEKO...

KADA se zađe u Kosjerićka brda pred posetiocem iskrsnu još uvek živi tragovi Srbije devetnaestog veka. U Tubićima, selu postavljenom daleko od drumova, koji su vodili od juga ka severu, na zaravni što bi da bude bliže nebu, gde puca pogled na Povlen i Maljen, na veliki Subjel, Crnokosu, Mušić, Bjelopericu, Karap, sela prilepljena uz brda i često okrenuta suncu, gde glasno odjekuje truba Vitezovića, još se čuva sećanje na one od kojih je počelo i sa kojima se zapatilo u sluhu i u srcu. Od kojih se zaigrao Kukunješ, Žikino, Čačanka, Devojačko, Moravac, Stari zaplet, Trojanac, zapevalo - **Oj, livado, rosna travo**, **Gazio sam travu**, **Ja prošetah**, **Tamo daleko...**, **Što to bruji niz to polje zvonce**... Na Subjelu na Preobraženje, na Crnokosi, u Kosjeriću na Malu gospojinu, u Ražani o prislavi...

UJAKOVA TRUBA

KARAN, Otanj, Zaselje, Kalenić, Čestobrodica, Dražinovići... očeva, stričeva, ujakova truba - prelaze u mlađe ruke.
Svadba u Zaselju, s početka sedamdesetih. Uz Radojka Arnautovića i Velimira Pljoska svira i Svetozar Lazović Gongo. Lep, mlad, crn. Mala truba u ruci. U levoj - cigareta.
- Kako sam ga čuo da svira tad, tako je svirao do kraja života. Ništa nije dodavao, jer tu više nije imalo šta da se doda - rečito o Gongu, koji će tek za tri godine načiniti prve prave trubačke korake u orkestru Radovana Babića, zaključuje Branko Lazarević (1957), iz Zaselja, jedan od najboljih tenorista među današnjim trubačima, čovek koji danas vodi nekadašnji orkestar Mića Petrovića iz Dubokog, Mićova desna ruka do smrti. Svirao je sa Gongom i Radojkom Vitezovićem u orkestru Radovana Babića, istom onom koji je posle Radovanove smrti preuzeo Gongo, a onda prešao kod Mića.
Isprepletene su ovde trubačke priče. Jedna drugu dodiruju i podupiru. I u svakoj ima pomalo priče o najtalentovanijem trubaču zapadne i južne Srbije u kojoj se trubači međusobno preispituju: **Možeš li kao Gongo?**

Nastavlja se


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI  |  Poslato: 30 Sep 2012, 04:13
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Gongo - beli sačmo

Svetozar Lazović Gongo posle prve nagrade osvojene na Saboru u Guči nazvan Beli Sačmo, jer su ga uporedili sa najvećim američkim džez trubačem Lujem Armstrongom. Majstor za **sviranje u prst**.

Slika

ROĐEN je 1952. godine u Dražinovićima (kad se krene od Požege prema Divčibarama). Talenat nije nasledio od Lazovića, mada je i među Lazovićima bilo muzikanata. Od ujčevine je poneo tu neponovljivu lakoću muziciranja.
- Meni je Gongo pričao - kaže Lazarević - da mu je ujak Mile, koji živi u Valjevu, svirao violinu **da se razboliš**. A drugi, LJuba, bio bubnjar dugo godina. Govorio mi je da nije muzikalan na oca, već na majku. Pričao mi je kako je njegova majka otpevala jedno kolo, u ton isto kako mu je Radovan na trubi pokazao.
Kada je 1975. došao u orkestar Radovana Babića, Gongo je već bio pokupio i neka nova znanja od Ajdinovića iz Surdulice. Seme juga je u Tubićima posejao trubač Ajdin Ajdinović, koji je ovde pristigao tražeći prostora svojoj svirci i pod Maljenom se odomaćio. Za zvukom njegove trube i veselih čočeka krenuo je prvo Gongo, a posle njega i Dražin sin Radojko Vitezović. Od tada pa do danas traje nepromenjeno poštovanje južnih trubača prema Gongu. Ajdinovići su ga učili veštani sviranja kola, a on im je uzvratio tako što je to kasnije činio i bolje od njih.
Putevi Gongove i trube Radojka Vitezovića od početka su se preplitali. Radojko i Svetozar iz jedne, i Milovan Babić iz druge trubačke radionice su, uz starijeg Boška, tri stuba na kojima je truba iz sedamdesetih i osamdesetih ojačana i podmlađena preneta njihovim sinovima.
Radojko je počeo da svira krajem šezdesetih u orkestru Radiše Lečića iz Tubića, a onda je za Gongom otišao u Surdulicu, kod Ajdinovića.
- Otišli smo Radojko Maksimović Čano, tenorista iz Dražinovića odakle je i Gongo, i ja. Odlučili smo to posle Svetozarevog povratka. Videli smo da je on dosta napredovao u tehnici, pa nas je to povuklo. Kod tog majstora Ajdina su nas lepo dočekali. Učili smo kola, pesme... tehniku sviranja, raspored. Razrađivali prste i usavršavali.

**BABAROGA** ZA KRAJ
UPOZNALI su tad, kaže Radojko, i vrsnog trubača iz Surdulice Saćipa Salimovića, Ajdinovog i učitelja Sulejmana Ajdinovića, osnivača Ajdinovića orkestra.
- Skroman je bio. Nije voleo da se ističe. A bio je **babaroga** za taj kraj. To su priznavali i Sulja i Ajdin. Upoznali su Radojko i Gongo i svirku Junuza Ismailovića i Osmana Salijevića iz Prekodolca. Ponešto od tog izazova novog poneli su po povratku kući.
Radovanov orkestar bio je mlad. U njemu su i Radojko i Gongo. Radojko sledeće godine dobija i **Zlatnu trubu**. Posle toga napušta Radovana i osniva svoj orkestar, sa kojim će više godina doživljavati radosti pobeda i uspeha. Gongo preuzima prvu trubu u Radovanovom orkestru, a posle njegove smrti i orkestar.
- To nikako nije voleo. Negodovao je čak. Bežao, sklanjao se... Voleo je da svira, ali ovu obavezu nikako - priseća se Branko Lazarević. - Više kao orkestar nismo bili poznati. Orkestar je nosio Radovanovo ime. Radovana više nije bilo, a za Lazovića niko nije znao, osim nas trubača. Ali, malo po malo vežbali smo, pa su počele i nagrade - *85. prva. Te godine je Gongo u Guči proglašen za najboljeg trubača. I naziv Beli Sačmo. Srpski Luj Armstrong.
Negde u to vreme, kod Petrovca na Mlavi, u selu Šetonjama, sreli su se Gongo i Miroslav Matušić, jedan od najboljih trubača i kompozitora narodne muzike, kultno ime među srpskim trubačima. Sva njegova kola i kompozicije Gongo je znao. Matušić je tada već bio čuo za Gonga.
- Učio je neke momke tu u blizini i čuo da je Svetozar tu. Dođe Matušić i sede. Mali onako, šeširić i neki beo mantil mu u ruci. Ovi ljudi ga znaju i kažu: **Sedi, Mire**. Popio je kaficu, pa i sam skide onaj šešir, odloži mantil i uze trubu od Cakana, našeg trubača. Izvadi njegov pisak i stavi svoj. I poče **Pšeničice sitno seme**. Sa Gongom. A svira li ko bolje od Gonga tu pesmu? Kad su završili bio je neviđen aplauz. Kad su počeli, brate, da sviraju kola! A sva je njegova kola Gongo svirao. Čistije od njega. Lepše ne, ali čistije jeste. Gongo, ako je to znao da svira na prvoj trubi, on je znao i na drugoj. U prst. Kao kad bi imala neka sprava za dupliranje. Miroslav je, naravno, započinjao. To je bilo da čuješ. Šteta što nije imao ko da snimi.
Već iduće godine sa **Pšeničice sitno seme**, Gongov orkestar osvaja **Zlatnu trubu** u Guči.
- Osvajao je Gongo nagrade i pre, ali te godine je ta pesma Guči dala nešto. Neki poseban šmek. Niko nije kao Gongo svirao **Pšeničice sitno seme**, a svirali su je i Boban Marković i Rade Petrović i ne znam ko sve nije. Kompozitor Žarko Petrović kaže da niko tako seljački verno ovu pesmu nije svirao. Tu se pokazala sva posebnost njegove trube. On je dao tu glavnu mrsnoću ovoj pesmi.
**Možemo li kao Gongo?** - i dalje živi među trubačima, iako Gonga više nema. Umro je rano - u pedesetoj godini. Pred kraj, kratko, jednu godinu, nije ni svirao više. Došao je u Guču i izbegavao orkestre. Zastajao pred orkestrima sa juga. Ovaj drugi pol za njega je još uvek imao magičnu moć. Kao neko njegovo drugo, temperamentnije, a isto tako istančanih čula, savršeno muzičko biće.

TRUBA KAO ŠTAFETA

PREDAO je orkestar sinu Draganu. Kažu da ga je ubilo piće. Pio je na svirkama. Nikad kod kuće. Tvrdio da ima veliku tremu. Ali, Branko Lazrević u to ne može da poveruje.
- Mi svi, kada imamo tremu pravimo greške. Ne možeš da sviraš. Ali Lazoviću se nikad nije desilo da od treme napravi kisk. Mogao je da svira četiri, pet krugova kola i da ne jednom ne napravi pauzu na pratnju, niti da ga smeni, recimo, neki Vladan Vukadinović, koji mu je u početku svirao drugu trubu.
Posle Gonga je mogao da svira ko hoće. Uši čuju samo Svetozarevu trubu.
U Guču su 1963. godine stigli trubači iz Vranja i iz istočne Srbije. Bakija Bakić doneo je u Dragačevo vranjsku dušu, a bogomdani trubač Raka Kostić iz Lukova kod Boljevca zasenio je sve svojom čudesnm svirkom, koja kao da je dolazila iz neke nedostižne vremenske dubine. Pomešali su se ritmovi i melosi u jedan - Užičko i Vlaško kolo ukrasio je vranjski čoček. Jedinstvena je to harmonija zvuka, koja, evo, svih ovih godina, odjekuje u podnožju Jelice i Kablara.
Čim se pređe preko Čestobrodice, kao kroz nevidljivu kapiju koja razdvaja prostor i vreme, uroni se u predeo istočne Srbije. Čula dugo upijaju pejzaž iz koga iskrsne Rtanj - planina gromada, koja zaustavlja vidik. Kao da je tu postavljena nekom višom voljom, da obeleži ovaj, gotovo nestvarno lep predeo, komad zemlje za koji su se otimali i Tračani, da ga označi, da pamti sve što je prošlo, što jeste i što će doći.
Tu, od glave Timoka, od Krivog Vira, sela u kome izvire Crna reka, odakle je krenula Timočka buna, kroz srpska i vlaška sela, po Crnorečju, oko Boljevca i Zaječara, više od jednog veka čuje se truba. Ona ovde ima poseban zvuk. Ali, i tamo preko planine. S druge strane Rtnja, u Knjaževcu i sokobanjskom kraju, pa dole niz Timok, sve do Negotinske Krajine, do Samarinovca, Urovice, Kobišnice, Bukovča, Radujevca na Dunavu, mesta koje su Francuzi koristili kao luku za transport negotinskog vina. NJen zvuk grejao je srca u rudarskim naseljima u Rudnoj Glavi, Boru, Majdanpeku, odakle je krajem devetnaestog veka i počela trubačka svirka u istočnoj Srbiji. Pronosio se dalje do Žagubice i Kučeva, kroz Brodicu i Rabrovo.
Od Lukova do Rabrova, od Rake Kostića do Miroslava Matušića, dve najsjajnije trube istočne Srbije, dva najveća trubačka talenta, dva stila sviranja, dva trubača na koja su se ugledala i oponašali ih, ne samo timočki majstori nego i svi drugi koji su se trube latili, dvojica ljudi koji se nisu voleli, ali su se poštovali, između ta dva pola gde se protegla i cela geografija istočne Srbije, prostirala se i trubačka svirka.

KNEZ MILOŠ

U POVESNIM hronikama nisu ostala zabeležena imena trubača koji su učestvovali u srpsko-turskom ratu (1876) i u Timočkoj buni 1883, ali se zna da je u sastavu Timočke divizije i u Timčkoj buni bilo mobilisanih trubača koji su bodrili vojnike i ustanike. Tako se i ovde, kao i u Dragačevu i na jugu Srbije, ispružila i raširila svirka na limenom žutom instrumentu, koja je krenula iz piska vojničke trube.
Početak organizovanog muziciranja na duvačkim instrumetnima, vezuje se za rudarska naselja u Rudnoj Glavi a naročito u Majdanpeku, čiji je rudnik otvoren još za vreme vladavine kneza Miloša Obrenovića. U drugoj polovini devetnaestog veka u ovim rudnicima bilo je Austrijanaca, Nemaca, Slovenaca, Čeha... Sa njima su stigle i trube i drugi duvački instrumenti.
Muzičke **kapele** i pre Prvog svetskog rata, a naročito posle tog rata, sa dvojicom-trojicom klarinetista, dobošarom i bunjarom, ponekad i trubačem, bile su takođe, deo obeležja rudarskih naselja u Vrškoj Čuki, Boru, Rtnju, Majdanpeku... U ove sastave brzo su ušli i baritoni, basovi, činele, instrumetni bez kojih nema trubačkih orkestara. Muzicirali su na železničkim stanicama, po rudarskim menzama, lokalnim svečanostima, u povorkama na pogrebima... Svirale su se koračnice, svečane pesme, tugovanke...
Boljevčani pamte duvački orkestar formiran pri rudniku Rtanj, negde posle Prvog svetskog rata, u kome je klarinetista sve do 1938. godine bio neki Slovenac Tepci. Posle Prvog svetskog rata, početkom dvadesetih godina, kad je puštena u rad pruga Niš - Prahovo, u Zaječaru je pri železnici formiran mešoviti duvački orkestar u kojem je bilo trubača, baritonista, basista.
Ali i pre tog vremena, po Crnorečju, u selima, bilo je usamljenih trubača. NJihova imena, nažalost, nisu ostala upamćena. Čak su i trubči sa fotografije iz 1913. godine, koja se čuva u foto-arhivi Doma kulture u Boljevcu, bezimeni. A na ovoj danas dragocenoj fotografiji vidi se ceo duvački orkestar iz sela Vrbovca kod Boljevca (to je ono selo u kome je Hajduk Veljko još 1807. porazio Turke) - trubač, klarinetista, dvojica baritonista, bubnjar i basista... Ali, nema nikoga ko bi mogao da ih prepozna.
Truba je već tad u narodu bila omiljen instrument - ulazila je u sela na čijim se veseljima tražila muzika koja se **bolje čuje**, pa će se ubrzo po svadbama u Timočkoj Krajini, na trubi zasvirati narodno kolo i narodna melodija.

Nastavlja se


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI   |  Poslato: 30 Sep 2012, 04:47
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Iz vrbaka u - legendu

Trubu istočne Srbije proslavio je Raka Kostić za koga je naš poznati dirigent Živojin Zdravković rekao da se takav majstor rađa jednom u sto godina

Slika

Piše: Dragan BABIĆ
U LUKOVU, Valakonju, Grljanu, Metovnici, Rudnoj Glavi, Žagubici... počeće sa svirkom i prvi narodni trubački orkestri. Trube demobilisanih vojnih muzičara prigrabiće Cigani koji će nadsvirati klarinete i violine. Raširiće se truba po celoj istočnoj Srbiji. Po Crnorečju, Negotinskoj Krajini, oko Bora, Majdanpeka, Kučeva... mnoga su sela imala i po dva ili tri orkestra. Pored crnorečkih, poznati su bili i orkestri iz Donje Kamenice i Žlna kod Knjaževca, Grljana kod Zaječara, Urovice i Kobišnice kod Negotina, Miroča kod Majdanpeka, Vukovca kod Žagubice, u Donjem Milanovcu, Kučevu, Brodici.
Trubu, koja je u početku bila u rukama Cigana, brzo će u ovom kraju prihvatiti i Srbi i Vlasi, pa je i pre slavnog Rake Kostića uz Timok bilo i poznatih kapelnika i majstora trubača, kao što su Anta Tucić iz Žlna kod Knjaževca, Dobrivoje Blagojević iz Boljevca, Boško Mančić iz Sesalca kod Sokobanje, Voja Alković iz Krivog Vira, Žikica iz Gornje Mutnice, Mile Lenkin iz Lasova, Vlada Franc iz Ospića... Ali trubu istočne Srbije proslavio je Raka Kostić. Zahvaljujući njegovom majstorstvu u muziciranju na ovom instrumentu neke od najlepših melodija ovog kraja čule su se daleko od Timoka.
Ma koliko bilo veliko, svakom trubačkom imenu iz zapadne Srbije ili sa juga - iz Vranja, Surdulice, Hana, moguće je naći neko približno za poređenje. Za Raku iz Lukova kod Boljevca u istočnoj Srbiji, nema poređenja.
Zbog te nemogućnosti poređenja sa najvećim majstorom trube koga je istočna Srbija ikada imala, a za koga kompozitor Živojin Zdravković kaže da se takav neće roditi za sto godina, truba je gotovo utihnula u njegovom rodnom Lukovu. Trube su pobacali njegovi Lukovčani kada se pročula Rakina. Da svojim trubama ne bi brukali ni Raku ni Lukovo - govorili su oni, a o tome pripovedao Raka.

DRAŽ VLAŠKOG KOLA

VLAŠKI Cigani ”Kavurin”, kako su ga južni trubači zvali, čija je podignuta, vrela i strasna truba više od pedeset godina sipala pred noge igrača lepotu i draž vlaškog kola, koje je ovaj samouki trubač sam stvarao, sejala svu čulnost vlašku zapamćenu još u zvuku čobanskog rikala ili kako su ga Vlasi ovde zvali - bušen- -instrumentu od lipove kore sa drvenim piskom nalik trubačkom, koji se u ovom kraju vekovima upotrebljavao. Nije Raka štedeo sebe u želji da pokaže šta sve može truba ako se svira iz srca. Govorio je:
”Muzika, ako se ne svira iz srca, nije muzika; nije ništa.”
Iz tog gorućeg srca izlazila je svirka koja je uzburkavala krv i raspaljivala čula.
Prvo što je ugledao i čuo bila je truba. NJegov otac Jovan bio je trubač i trubom je 1927. godine, kada je Raka rođen, oglasio da je dobio sina.
Rođen je, tako, u trubačkoj porodici i stasao na trubačkoj tradiciji. Kao i u većini trubačkih priča, i u ovoj stoji da su mu i deda, i otac i stric bili trubači. Svirali su trubu i klarinet. Raka je, prisećajući se svojih početaka, pričao kako je tih tridesetih godina, kada mu se otac i stric Stapoje vrate sa neke svadbe, uzimao trubu, odlazio u vrbake u dolini Timoka i svirao svoje prve akorde.
Kostići su iz Lukova, sela ispod Rtnja, kroz koje protiče Crna reka, Crni Timok, kako ga ovde zovu. Vlaški Cigani. Koritari. Rakin maternji jezik bio je vlaški. Kao i svi žitelji Lukova, deda i otac Rakini, pa i sam Raka, da bi prehranili svoje porodice pravili su drvena korita i vretena, od bele topole i vrbe, kojih uz Timok ima u izobilju. Prodavali su korita u Zaječaru i Nišu, i po Kragujevcu su išli, na vašarima, menjali te svoje proizvode za hranu. U potrazi za kvalitetnijim drvetom seljakali su se po Crnorečju. Neko vreme živeli su Valakonju, potom u Sumrakovcu, selu punom vrba, onom istom u kome je Đura Jakšić bio učitelj. Meštani Lukova sećaju se da je Rakin otac, Jovan, bio veliki majstor za drvo. Znao je dobro da pravi ne samo korita nego i čuture - šarene i rezbarene, u kojima se rakija po svadbama nosi.

MOBILIZACIJA TRUBAČA

ALI nije se samo od korita moglo živeti. Muzički nadareni, Lukovčani su se rano latili instrumenata, pre svih trube, za koju Raka Kostić kaže da je ”kralj muzike”. Otac je Raki trubu kupio. Novu. I tako je Raka sa očevim sviračima počeo, po svadbama:
- Preko dana i ovako i onako, ali uveče oni posedaju pred kafane, one male kafane, i onda astalčić u sredinu, orkestar u sredini svira. Kad počne kolo, ja kao klinac samo posmatram mašine, kako mu mrdaju, kako duvaju, i slušam kola. I sutradan vežbam, vežbam... Na sledeću svadbu odem i ja sviram to kolo. A stric moj, Stanoje, kaže: ”Slušaj, brate Jovo! A ti zabranjuješ detetu! Vidiš da svira to kolo bolje od Dobrivoja”, pričao je Raka novinaru Radoslavu Miladinoviću 1993. godine, godinu dana pre nego što će tragično izgubiti život.
Vojni orkestar u Kragujevcu, u koji je mobilisan 1944. godine, kao trubač koji se već pročuo u svom kraju, bio je za Raku Kostića kao i neke druge poznate trubače, prvo pravo muzičko iskustvo. Tu će Raka pokupiti veća muzička znanja. Tu će upoznati starijeg i iskusnijeg Bakiju Bakića, koji je u tom orkestru svirao prvu trubu.
Bog je pogledao Raku kad se ”dohvatio snage” i kad se na Timoku izdvojila njegova truba. U njegovom Lukovu bilo je trubača na pretek. Pogotovo onih koji sviraju prateće instrumente - tenorista, baritonista, basista... Mogao je da bira. Taj stari Rakin orkestar, sećaju se današnji trubači, to su bile sve ”marke”, od trubača do bubnjara nije bilo šupljine, nije bilo slabe tačke. To su bili, iako amateri, majstori svoga zanata. Jovan Čukić i Voja Karanović bili su za to vreme neprevaziđeni tenoristi. Karanović je, kažu, svirao melodiju kao da svira u simfonijskom orkestru violončelo. A dok je svirao improvizovao je od početka do kraja. I sam Raka bio je veliki improvizator. Svirka nikad nije bila ista. Takve majstore je i cenio. Žika Bajramović kaže da nije dao da se šablonizira, da se ”skida” sa radija ili ploča pa da se tako svira.
A tek Dudulj, bubnjar... Kakav je to bubnjar bio! ”Virtuoz za bubanj, takvog majka ne rađa”, govorio je Raka.
Mile Petrović iz Malog Izvora, zvani Dudulj. On je godinama pratio dvesta trubača na saboru u Guči. Trubači se sećaju da je jedino on mogao da udara u bubanj sa Rakom Kostićem. Nijedan drugi bubnjar. Raka je, kažu, bio bolestan ako Dudulj nije uz njegovo koleno, makar svi drugi tubači bili i po pet i deset metara od njega.

PRVA ”ZLATNA TRUBA”

ALI, njegovu trubu, kao i Bakijinu, Desimirovu, Radovanovu, u visinu je vinula Guča. Tako se njegov šestočlani orkestar pojavio 1963. godine.
- Toga leta, 1963. godine, svirali smo na jednoj svadbi u Popovcu kod Paraćina i tokom svadbe smo najviše uvežbali jedan marš, pesmu i himu ”Sa Ovčara i Kablara”. Vežbali smo za Guču. Onda smo od našeg gazde sa svadbe pozajmili opanke, tkanice i šajačne pantalone i tako stigli u Guču - pričao je o svom prvom odlasku na saborište.
Iz Guče se Rakin orkestar vratio kao najuspešniji, a Raka sa ”Zlatnom trubom”, nagradom publike. Doček u Lukovu i Boljevcu još se pamti u ovom kraju.
Svirao je Raka Kostić i ”Maraćinje” i ”Ćiner jaca”, poznate vlaške melodije, ali i one koje su ušle u Mokranjčeve rukoveti - ”Raslo mi je bedem drvo”, ”Maro Resavkinjo”... podjednako oduševljavajući i muzičke znalce i probirljive muzičke sladokusce i ogroman muzički auditorijum. ”Ćiner jaca” na vlaškom znači - tuga za mladošću, vlaška ”žal za mladost”. Rubato pesma, melodija iz srca, teška za sviranje. Samo je još Mile Matušić to mogao da svira. Niko drugi.
- Mi smo to slušali kad Raka svira i krenu suze... - kaže Žika Barjamović i dodaje da danas ta melodija može jedino da se čuje u okolini Kučeva. Raka je to čuo u ovom kraju od dudučara i klarinetista. - On se nije libio da sluša duduk. Voleo je da čuje šta je to ono narodno, šta se to svira i kako se to svira, da bi to preneo na trubu. Ne da kopira duduk, ali je gledao da uskladi, da zadrži osnovu melodije. Sa tim melodijama imao je veliki uspeh. Ta kola koja je svirao, te njegove vlajne: ”Boljevačko”, ”Rtanjsko”, ”Rakino”, ”Zaječarka”, ”Koritarka”... sam je komponovao. Kad je 1965. godine snimio prvu ploču, to je bio pravi bum.
Do kraja života živeo je u Lukovu. Svirao je sa harmonikašima, s jeseni na svadbama. Odao se bio piću u poslednje vreme.
Umeo je ponekad, kad navrate prijatelji, da odsvira ”Tišinu”, ali ne kao nekad u Guči, kada je pred Živojinom Zdravkovićem, dirigentom Beogradske filharmonije, prvom njenom trubačku Bori Živojinoviću pokazao kako se to radi. Za dve oktave više nego što je to Bora odsvirao. Na šta je Bora rekao:
- Stvarno, fenomen!
Sanjao je da se još jednom pojavi na bini u Guči. Godinu dana pred smrt govorio je:
- Želja mi je da još jednom stanem ispred orkestara. Još sam živ, ja i moja truba, živi smo. Želja mi je da se nađem sa svojim simpatizerima u Dragačevu. Oni uvek meni kažu: ”Gde si, Rako? Nema sabora bez Rake!” Da im sviram, da ih oduševim. Da opet čuju trubu Rake Kostića.
Šesnaestog avgusta 1994. godine novine su donele vest:
”Utihnula truba Rake Kostića.” Trenutak kada je njegov maloletni unuk Miki, koji je upravljao traktorom iz dedinog krila, na seoskom putu, skrenuo vozilo s puta bio je koban za ovog majstora trube. Tom prilikom zadobio je teške povrede i istog dana umro. U zaječarskoj bolnici, dok je još malo držao dušu, pitali su ga šta mu je poslednja želja. Rekao je da mu stave trubu u grob, jer možda će i tamo da svira. Tako je i bilo. Sahranjen je u Lukovu, na starom groblju.
Ispred Rakine stare kuće u Lukovu podignuto je spomen- -obeležje. Na ploči stoji Rakina fotografija sa podignutom trubom i stihovi boljevačkog pesnika Momčila Miloševića:

Stani i oslušni,
čućeš, možda, trubu,
Crnu reku što pronosi
Odavde do večnosti.

(NASTAVLJA SE)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI   |  Poslato: 30 Sep 2012, 04:50
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Sluh jači od nota

Ceo svet se čudi majstorijama trubača koji ne znaju ni jednu jedinu notu. Iako je odavno umro, ime Bakije Bakića se i danas izgovara sa najvećim poštovanjem.

Slika

TREBALO je da se dogodi Sabor u Guči, da on postane atraktivan novinarima, a pre svega televiziji, da se pročuje da u maloj srpskoj varošici, uz kupus i pečenje, danima u šatrama sviraju trube i da je sve to jedno čudo neviđeno od igre, svirke i strasti, pa da i trubači sami shvate da to što oni umeju nije nešto najobičnije, već da je to spomenar koji nema svako i umeće koje je dato samo izabranima.
Čini se da su to intuitivno, sledeći svoj temperament i način života, najpre shvatili južnjaci.
Kada su se 1963. godine pojavili u Guči Vranjanci, koji su se u muziciranju razlikovali od domaćih orkestara, govorilo se da su oni izučeni Cigani trubači. A, naravno, niko od njih nije znao ni jednu jedinu notu, kao ni većina onih koji će kasnije dolaziti u Guču. Tek kada majstori naše trube odu u svet, shvatiće da je upravo njihova posebnost u tome što oni mogu sve da sviraju po sluhu.
Veliki majstor, jedan od najvećih koje je Guča čula, Bakija Bakić, koji je doneo u svojoj trubi šarenu bošču Bore Stankovića i setni, meki zvuk trube, govorio je: **Iako ovde nisam rođen, iako ovde ne živim, ja sam, zbog Sabora, Dragačevac. Mene je Sabor rodio.**
Znao je on da su Sabor u Guči, nagrade stručnog žirija, hiljade slušalaca ponesenih čarolijom njegove trube, dali i vrednosno utemeljenje i afirmisali čočeke i narodnu pesmu ovoga kraja, ali i samo trubaštvo. Omilili su ga još više mlađim i ulili im samopoštovanje.

BORA STANKOVIĆ

JOŠ su se čuli topovi Prvog svetskog rata kada je Fejza Bakić, otac Bakije Bakića, svirao trubu u Gornjoj čaršiji u Vranju. Mlad i preduzimljiv čovek, rodom iz Končulja, gde se bavio konopljom i trgovinom, doselio se, po pamćenju njegovih potomaka, negde pred balkanske ratove u Vranje. Muzički nadaren kao i većina pripadnika njegovog naroda, brzo je osnovao orkestar u kome su dominirale trube. On sam svirao je fligornu, vodio melodiju i bio kapelnik.
Bora Stanković, koji je, već oronulog zdravlja, tih godina dolazio u Vranje i Vranjsku Banju da bi se odmarao i lečio, iako je mogao da ih čuje, ne spominje nigde ni Fejzu, ni njegove trubače, niti trubu kao instrument.
Ni u pisanim hronikama nema spomena trube. Jedan popis iz vremena turskog sultana Selima, iz druge polovine šesnaestog veka, beleži u **samoj Vranji džemat Cigana mehtera**, vojnih muzikanata koji su uživali izvesne poreske olakšice. Kasnije, u devetnaestom veku, pominju se orkestri zurlaša, sastavljeni od po dva zurlaša i bubnjara. Pored vrnjskih svirača, muzikom kao profesijom bavili su se Cigani **zurlaši** iz Masurice i Pavlovca. Bora Stanković piše: **Dovodili su čočeke iz Skopja, metere, zurlaše iz Masurice i Ciganke, i to ne prave, ove iz varoši iz Ciganske mahale, nego tzv. Đorđovke, npaseljene po okolnim velikim selima i hanovima na drumu, a čuvene sa svojih krtih toplih tela i razbludnih očiju. I onda bi otuda, iz čiviluka, gde su bili zatvoreni sa sviračima, koje nameste u drugu sobu, da ne bi mogli gledati šta oni čine, po nekoliko dana dopiralo ovamo u varoši pucanje pušaka i videlo se bacanje raketli**.
Truba, koja će kasnije nadjačati i ukrasiti ovu svirku što je raspaljivala strasti, po svemu sudeći, u Vranje je došla uz balkanske i Prvi svetski rat.
U to vreme u gornjoj čaršiji još je bilo živo sećanje na Maliku Eminović Koštanu, prelepu Ciganku, igračicu i pevačicu, koja se bila udala u Vranjsku Banju, i kojoj je Bora posvetio najlepše stranice svoje literature. Jedan od dvojice njenih sinova, Čerim, prvi je zasvirao na trubi u Vranjskoj Banji, koja će godinama posle biti prava trubačka Meka. U gornjoj čaršiji, u kafani **Belo jagnje**, u kojoj je igrala i pevala Koštana, pesme pune tuge za prohujalom mladošću, u atmosferi kafanske i bekrijske osećajnosti, kasnije će nastati čuvena melodija **Izgubljeno jagnje**, po kojoj se i danas nadaleko prepoznaje vranjski sevdah na trubama i nenadmašni majstor Bakija Bakić.
U Vranju je od Fejze počelo. U sirotinji ciganske mahale koja se sa svojom svirkom **spuštala i rasturala po varoši**, trubu su propirivali i isprobavali mladi Romi, Fejzini vršnjaci, pokušavajući da u njenom zvuku pronađu jedinstvenu lepotu narodne melodije svog kraja koja se ovde mešala sa orijentalnom. Ti počeci ostali su u priči i pamćenju današnjih trubača, koji sa oca na sina, sa ujaka pa sestrića, sa strica na sinovca nastavljaju umeće sviranja na trubu. Fejza je, kažu, bio dobar trubač i dugo je vodio orkestar. Ali, mekše je i zanosnije od njegove zasvirala truba njegovog sina, Bakije. Božji dar je pripao njemu. Bakijina truba je, ne zna se kako, zapamtila i eho zurli, Koštane, prosute mesečine, svirku njegovog oca...

SINONIM VANJSKOG KRAJA

KAO i svi Romi, i Bakija (1923-1989) se rano latio trube, u desetoj godini. Rođen četiri godine pre nego što će umreti Bora Stanković, Bakija Bakić će trubom oživeti i ozvučiti njegov svet, postati sinonim Vranja i vranjskog sevdaha i tako pored slavnog pisca postati najpoznatiji Vranjanac.
I već se u godinama pred Drugi svetski rat njegova truba izdvajala. Bila je čulnija i setnija od drugih, a odskakao je, ne samo po svirci nego i po držanju. Umeo je, kažu, još kao mlad da nosi svoj talenat. NJegovo ime, koje se brzo pročulo, više niko nije vezivao za običnog muzikanta iz Ciganske mahale, koja je tada još uvek mirisala na stare dane, iz Borinog vremena.
Ekrem Mamutović (1942), Bakijin sestrić, koji će tridesetak godina kasnije naslediti Bakiju na mestu vođe orkestra, sećajući se velikog majstora i svog učitelja sa početka pedesetih godina, kada je on kročio u orkestar, kaže da je Bakiju pratio u stopu:
- Slušao sam dedu, ali sam sebi rekao, ili ću da sviram kao Bakiju, ili ću da ostavim trubu. Bakijina truba, njen ton ne svira, nego uveseljava čoveka. Osetiš, dira te u srce.
Bakija, koji je tada bio prošao ratne godine i disciplinu orkestarskog muziciranja u vojnom orkestru u Kragujevcu, u kome je ne znajući note **na uvo** svirao prvu trubu, već je bio uveliko preuzeo kapelništvo od Fejze. Tada u tridesetim godinama, bio je u punoj trubačkoj zrelosti.
Setna, poonekad tužna, nikad gorka, njegova truba svirala je meko i tiho - na trubi, činilo se, tiše nije moglo - kao da svilu dodiruje, čeznula za nedosegnutim. Lako je i lepljivo prijanjao njen zvuk. U svemu što je svirao, komponovao, imrovizovao, poznavala se njegova ruka, i u svemu je bilo Vranje.
Vranjanci pričaju kako je, na inače veselim i raskalašnim zanatskim zabavama koje su se tih godina održavale, nastajao muk kad bi Bakija zasvirao. Tu žudnju južnjačku, koju je budila njegova truba, njegovi sugrađani umeli su da prepoznaju. Osećali su je kao svoju.
Desetak godina pre nego što će ga pozornica u Guči podići na najviši trubački tron i učiniti slavnim, Bakija je već bio mera za poređenje trubača na jugu Srbije, postao je majstor vranjanski, veći od ostalih, trubač koji je zvukom svoje trube pronikao u samu suštinu narodne melodije svog rodnog Vranja. NJegova muzika bila je njegova mladost, melodija iz duše siromašnog romskog dečaka iz Gornje čaršije, u kojoj je njegov otac bio došljak.
- Ako se u Vranju za nečim žali, to je onda što čovek nije večito mlad - govorio je Bakija Bakić. - Svaki put sviram iz svog zadovoljstva. Muzika je duboko u meni i ne mogu da budem drugačiji. Naša pesma leči i ko u Vranje dođe razočaran, iz Vranja sigurno odlazi veseo. Sa drugačijom željom za životom.

MAJSTOR IZNEDRIO MAJSTORE

SVIRAO je Bakija ne samo Vranjancima, nego i Francuzima, Kanađanima, Grcima... Više od pola veka proveo je sa trubom i skoro isto toliko vodio jedan od naših najboljih trubačkih orkestara, po kafanama i krčmama, elitnim restoranima, svadbama i vašarima, estradnim pozornicama kod nas i u inostranstvu. Na zvučnim i video zapisima, na filmskoj traci, ostala je zapisana njegova muzika i zvuk njegove trube.
Svirao je **Teško oro**, i **Romski čoček**, i **Slavuj pile**, i **Stojanke, bela Vranjanke**, i **Gajtano mori**, i onu Borinu **Da znaješ, mori, mome...** i **Đul miriše, đul se rascvetao**. Čuvala je Bakijina truba i događaje iz oslobodilačkih ratova Srba. Pesma **More, vrćaj konja, Abdul Kerim-ago** govori o događaju na jugu Srbije iz 1804. godine. Ova starinska vranjska pesma našla se i u **Koštani** Bore Stankovića.
**More, vrćaj konja, Abdul Kerim-ago,
Tugo, vrćaj konja, pišman da ne bidneš.
More, ne vrćam ga, džan*m mlad Stameno,
Tugo, ne vrćam ga, da znam da poginem!**
Svirao je staru vranjsku melodiju, vranjski sevdah. Svirao je i komponovao **na uvo**. I kad je nastajala nova melodija, naslanjala se na izvornu, jer u ovom orkestru se uvek vodilo računa o tome šta se svira i kako se svira. Tu odgovornost Bakija je prepeo i naslednicima. Ali, od njega su poneli, kako sami kažu, i to da je pesmu najbolje slušati kad se prospe vranjanska mesečina...
Umro je 1989. godine, u 64. godini. Na sahrani mu je sviralo deset trubačkih orkestara.
Orkestar koji je proslavio Bakija Bakića i koji i danas ide njegovim tragom iznedrio je tri majstora trube, kojima ih je i zvanično proglasio Dragačevski sabor. Pored Bakije, majstor je postao njegov naslednik, sestrić Ekrem Mamutović, odnosno Milan Mladenović, što je njegovo kasnije ime, a zatim i Milanov sin Nenad.

(NASTAVLJA SE)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI   |  Poslato: 16 Okt 2012, 04:30
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Let uz kondora

Četvorostruki pobednik žirija publike, **Zlatne trube** - nagrade našeg lista, Milovan - Mićo Petrović, nije, nažalost, dočekao da uživa u slavi svog sina Dejana .

Slika

TIH sedamdesetih godina, nešto ranije, među trubače koji će obeležiti Guču i tamošnjim nastupom pozlatiti svoje trube kročio je već, sa sopstvenim orkestrom, malo stariji od Gonga i Radojka Vitezovića, Milovan Babić (1950) iz Krvavaca kod Užica. Zaljubio se u zvuk trube Milivoja Stanimirovića koji je u ovom selu imao orkestar, isto onako kako su nekada, pred rat, Milivoja zanele trube Milovana Vranića zvanog Vrana iz Potočanja i Dragoljuba Daničića iz Drežnika.
- U ono vreme nije bilo telefona, trubači su se sazivali na komišanja trubom. Milivoje svirne, a onda prihvati Milojko Subotić koji je bio moj prvi komšija. Idu u Gorjane na komišanje... A ja pođem za njima - priseća se svojih prvih koraka uz trubu Milovan. - Kad sam završio osmi razred, pođem na zanat, stolarski. Odem jedan dan i vratim se. Cane Jevđović, moj čiča, on je svir*o sa Radovanom Babićem, išao je u Guču, kao tenorista, kaže mi: **Ti ćeš biti tenorista**, i da mi tenor. Ali Milivoje me usmerio na trubu. I dao mi neku svoju. I ja noću tamo gore pod stenom, duvam, produvavam. Bijaše neka kiša, sećam se, vraćam se od Milivoja, onda nije bilo valjanih puteva, blato, noć, jesenje doba, ja padnem i razbijem tu trubu. Nisam smeo Milivoju na oči. Dođem, a on kaže: **Ne boj se, naći ćemo trubu**. I kad sam već počeo pomalo i da sviram, on mi stvarno donese iz Beograda trubu. Posle sam sav srećan išao da sviram s njima - po vašarima, na Petrovdan na jedno brdo, sećam se.
Od Milivoja je, kaže, naučio prvo **Brodičanku**, kolo: - Svirao sam to na igranci u Krvavcima, prvi put. Kao da je Milivoje svir*o.

FOTOGRAFIJA S TITOM

SA svojim učiteljem je Milovan svirao sve do 1971. godine, kada je Milivoje u Guči osvojio **Zlatnu trubu**. Posle je polovina članova orkestra napustila Milivoja i Milovan je postao kapelnik. Tri su orkestra u Krvavcima: Milivojev, Milije i Mitra Lazovića, i Milovanov.
- Nismo mogli lako ni da se prijavimo u Guču kao treći orkestar iz jednog sela. Zahtevi su u Guči bili veći i konkurencija južnjaka jača.Tražilo se više. Celu zimu smo vežbali. Najviše marševe. Oni su se tada tražili, ali i ove stare pesme: **Gde si, dušo, gde si rano**, **Što to bruji niz to polje zvonce**... Ja sam najviše volio kola Rake Kostića. To smo Bonzula, tenor u mom orkestru, i ja svirali. Osvojio sam trubu s jednim Rakinim kolom. Posle Radovana Babića ja sam prvi vratio trubu na naš kraj. Dobili smo te godine i prvu nagradu za orkestar. I trubu i orkestar. To je bilo 1972. Svake naredne godine osvajali smo poneku nagradu. 1974. sam osvojio **Zlatnu trubu**.
Išao je Milovan, kao predstavnik Dragačevskog sabora, na festivale omladine i studenata u Istočni Berlin sa delegacijom Jugoslavije i na Kubu, na festival omladine i studenata.
Godinama je na pozornici u Guči, kao dekor i važno svedočanstvo do kog zvaničnog uvažavanja je stigla seljačka truba, stajala uveličana fotografija Milovanovog orkestra sa Titom. Po toj fotografiji Milovan je bio poznat gotovo koliko i po trubi. Imao je zakazanu svadbu, kaže, kada su ga pozvali da svira Titu.
- Zove me ondašnji predsednik oštine Užice - mislim da je bio Antonijević ili Mirko Milovanović. Tito došao na Taru. Narediše da dođem da sviram. Našao sam orkestar Gorobiljaca da nas zameni na svadbi taj dan, jer ne pita te niko *oćeš li ili nećeš. Ali, bilo je to lepo, moram da priznam. Lep doživljaj. Kad je trebalo da nam plate dnevnice, deset puta sam morao da idem u Užice. Više me koštao put od Krvavaca do opštine u Užicu, nego dnevnice koje su mi dali. Ali, ostala je fotografija. I ta fotografija bila je dugo u Guči. To su bila ta vremena. A kad smo svirali Titu, on nije baš mnogo reagovao. Bila je tad i Olivera Katarina, muzičari iz Radio Beograda su svirali i svi *oće da se slikaju s njim. Mi smo se bili izmakli i stojimo, dok Jovanka ne povika da trubači priđu da se slikaju. A, u stvari, nismo mi imali nikakav razgovor sa predsednikom.

SA KOLENA NA KOLENO

TRUBA je u zapadnoj Srbiji sva iz istog krila. Iz njega su izrasli i Vitezović, i Svetozar Lazović, i Milovan Babić, trubači poput Miloša Perišića, Milije Milića, Vidoja Filipovića... Ali, i oni koji su zvuk trube proslavili sviranjem u polubasove, basove, bubnjeve, a čija imena znaju uglavnom pažljivi znalci srpskog trubaštva.
Najpoznatiji među njima je tenor Tatomir Nikolić Taća (1932), iz Užica, koji je prve korake načinio u orkestru Milivoja Stanimirovića, kasnije kapelnik orkestra **Radnički**, koji je od 1984. godine nastupao pod njegovim imenom. Tu su i Radojko Maksimović Čapo iz Dražinovića, Toma Perić iz Zlakuse, Branko Lazarević iz Zaselja, Milenko Stojić, Božo Stojić, Stevo Dimitrijević iz Gorobilja, Rade Marinković iz Severova, Jakov Radojičić, Radivoje Šmakić... Bunjari - prvi među prvima Zoran Jovanović iz Potpeća, pa Mišo Milčanović, Đoko Vasiljević iz Beloperice, Dragan Ostojić iz Zlakuse... Svi su oni trube preuzeli od očeva i dedova, od nekoga iz svog ili obližnjeg sela, primili njen zvuk kao radost detinjstva i poslali ga u budućnost.
Svaki od njih obeležio je jedno vreme i učinio po korak napred u afirmisanju trube. Milovan - Mićo Petrović (1961-2000) iz Dubokog kod Užica, čvrsto postavljen na temelj koji su mu ostavili deda Tanasije i otac Danilo, daroviti trubači, u punoj snazi je stupio na trubačku scenu sredinom osamdesetih i suvereno vladao njom i srcima publike kroz devedesete, sve do smrti, postepeno smenjujući generaciju u čijim je orkestrima sticao prva znanja (Boška Ostojića, Mitra Lazovića, Radojka Vitezovića...). Svestan da truba u zapadnoj Srbiji, koja je sve više uzmicala pred dahom novog, neosetljivog na osećajnost izvorno seljačkog, neće opstati ako se ne primi u srcu mladih, učinio je korak možda duži i brži od ostalih. Mićo je, pre svega, shvatio da truba nije usputna stvar, da je trubaštvo umetnost, ali i profesija. I da ga kao takvo valja učiniti primamljivim generaciji koja dolazi.
- Bio je pravi profesionalac i čovek izuzetne pedantnosti i reda. Kod njega se znalo kada se i šta sprema za sabor, ili bilo koje druge nastupe. Vežbalo se na vreme. Nikud se nije išlo nepripremljeno - priča Branko Lazarević, koji je iz Gongovog orkestra došao u Mićov 1986. godine i koji pamti i Mićove prve korake. Susreli su se 1972/73. godine na nekoj svadbi na kojoj je i Mićo tada svirao. Bio je u orkestru Ješića, Dubočana, u kome je svirao i njegov otac Danilo.
- Mlad, mlad, mlad, plav, svaki mu se damar na licu vidi, a svira lepo. Slatko - kaže Branko.
Tada je Mićo imao jedva više od deset godina. Nisu imali više ni Mićovi prvi učenici - njegovi sinovi Dejan i Darko, sestrići Goran i Borko Cvetković, osnovci, koje je Mića predano počeo da uči. Iz te trubačke radionice, a poučavani i od svojih očeva, 1995. godine izišli su dečaci - orkestar osnovaca u kome su svirali Mićoni sinovi Dejan, sin Branka Lazarevića, Darko, sin Radoja Šmakića, Dragan Stanka Ignjića, Dušan Miša Milčanovića.



TRUBA NA ASFALTU

DANAS je to već ozbiljan orekstar, omiljen među mladima, a iz njega jedna po jedna zvezdica izleće i započinje novu trubačku priču. Tako je sada Dejan Lazarević na čelu orkestra koji je nekad svirao sa Mićom, a u kome je njegov otac.
Sa starijeg na mlađeg.
To je i želeo Mića, trubač ovenčan velikim brojem nagrada, godinama najpopularniji među ovdašnjom publikom, meke i tople trube, koja je sa podjednakim osećajem prisnog svirala u njegovim rukama i njegovom orkestru i **Oj, Moravo** i **Kondorov let**. Želeo je Mića da trubom otvori i neka nova srca, da je približi i trgovima i asfaltu, da joj da i urbanog šarma i osećajnosti. Jer znao je da bi utihnula, postala folklor samo, bez novog daha koji joj mogu udahnuti samo sinovi i potomci dragačevskih, užičkih, moravičkih trubača. Čuvari srpskog zvuka, kao što su to na jugu učinili živim i vatrenim čočecima Salijevići, Boban Marković, Nenad Mladenović...
I evo ih, ojačala im krila. Dejan, koji je četrdeset dana posle Mićine smrti, u crnoj košulji i svežem bolu za ocem uzeo trubu i pred stručnim žirijem, dok su mu niz lice tekle dečačke suze odsvirao tešku i setnu pesmu **Znaš li, draga, onu šljivu ranku** svira na Marakani uz zvezde estrade. Otac ga je naučio da je truba ozbiljan posao, da ona traži čoveka celog. A ponajviše njegovu dušu. Veljko, unuk Boška Ostojića, pre dve godine je stao na binu i odsvirao tešku i za prekaljene trubače, izazovnu **Pšeničice sitno seme**. Tako da je profesor Nikola Petruševski, šef katedre za duvačke instrumente na Muzičkoj akademiji u Beogradu, rekao: **Ovog dečaka možemo upisati odmah na akademiju**. Svira i Gongov sin Dragan. Vodi orkestar. U Radišu, Radojkovog sina, i njegov orkestar deda Draža Vitezović polaže velike nade i veruje da će on u buduće osvajati Guču. S razlogom. Pristigli su i potomci Ignjića iz Užica, Jevđića iz Rasne - unuci starog trubača LJube Jevđića iz Severova, Drežničani sa Bočom Milutinovićem... S njima zvuk rođen u brdima i pitomini zapadne Srbije, koji spaja pretke i potomke, putuje dalje kroz vreme.

(Nastavlja se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI    |  Poslato: 25 Okt 2012, 03:08
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
**Mesečina** iz - kofera!

Svirka Slobodana Salijevića i njegovog oca Osmana, proslavila i Gorana Bregovića. Legenda o Ismailu Ismailoviću. Kusturica svetski promoter trube

Slika

NOĆU, kad se prospe mesečina nad vranjskom dolinom, i sve se smiri, do Banje, koja je udaljena pet šest kilometara od Vranja, uz Moravu, čuje se goč koji prolama noć, doziva i rasipa žudnju iz Gornje čaršije.
U Banju će se oko 1900. godine udati Koštana.
Banju su Turci zvali Ilidža. U prvoj polovini devetnaestog veka, kako beleži i etnolog Tatomir Vukanović, bila je spahijski posed Husein-paše, koji je ovde 1842. godine sagradio veliki bazen sa sumpornom vodom. Dolazilo se u Banju ne samo radi lečenja, nego i radi odmora i zabave, na dnevni teferič. Na obema obalama banjske reke živeli su Cigani, u okolnim selima su bili Srbi koji su radili kod turskih gospodara. Turske žene, pune života i željne provoda, koje su Cigani zabavljali i uveseljavali, stizale su ovde kolima sa bivoljom zapregom. Kad su Turci oterani iz ovog kraja, 1878. godine u Huseinovom kupatilu okupao se srpski đeneral Belimarković i otada se ono zove Belimarkovićevo.
Iz Gornje čaršije u takvu Vranjsku Banju je na granici dva veka došla Malika Eminović Koštana - udala se za bogatog Ciganina Maksuta Rašitovića, fijakerdžiju, koji je imao četiri para konja. Sa njim je rodila dva sina, Čerima i Isu.
Osamdesetogodišnji bubnjar iz Vranjske banje Emir svedoči da je još za života Borinog osiromašila i da su joj Bora i njegova žena pomagali sa **nešto novca i aljipa**. Dugo je živela i dugo pevala. Umrla je 1946. godine.
NJen sin Čerim, po sećanjima mnogih, prvi je zasvirao trubu u Banji. Starac Emir tvrdi da je pre njega svirao **jedan Dens**. Ali, samo je za Čerima sigurno da je u toplim letnjim noćima obasjanim mesečinom gostima Banje svirao pesme koje je Koštana pevala. Postao je čuven po trubi i po majci. Gotovo svi Koštanini potomci bavili su se muzikom. Među njima i danas ima trubača. Muzika i igra je bila ciganska, i instrumenti su bili u njihovim rukama. Sa zurli su prešli na trube.
U Vranjskoj Banji, u orkestru Ekrema Sajdića (1956), dragačevskog pobednika i danas najpoznatijeg trubača iz ovog kraja, treću trubu svira DŽafer Kurtić, Koštanin praunuk, sin Malikin, koja je dobila ime po babi.
- Moj deda Čerim i njegov brat Isa, i moji ujaci, sve su to muzičari, čuveni muzičari. Ujak, Alija se zvao, ali mu je nadimak bio Mile, harmonikaš; onda najstarija Ajdar, svirao je trubu; obojica su umrli. Samo treći, koji svira bas, živ je. Svi smo mi nasledili muzički talenat od nje. I moj brat Maksut, Maksa, isto praunuk Koštanin, on je u Nišu. Završio je muzičku akademiju. Svira dosta instrumenata. Sin mu je lekar, a ćerka isto završila muzičku akademiju.
DŽafer, koji svira i gitaru i trubu, imao je od koga poneti talenat. NJegov otac je Demiran Kurtić, Bakijin vršnjak, po ovdašnjim mišljenjima **na melodiju još jači od Bakije**.
- To mogu slobodno da kažem, jer imam neke Demiranove snimke. Vodio je svoj orkestar, bio dobar majstor. Izuzetno je svirao romske svadbe. Nije držao familiju u orkestru. Demiran je imao najbolje trubače - *63. su u Guči nagrađeni kao drugi orkestar - priča Ekrem Sajdić, koji se i sam, kako kaže, pridržava Demiranovog pravila da mu u orkestru ne svira familija, nego samo najbolji.

GENERACIJA DO GENERACIJE

DEMIRAN je druga generacija trubača u Vranjskoj Banji. Svirao je u ono vreme kada je ovde bilo trideset orkestara. Svirali su svuda. Kako priča Ekrem, najtraženiji su bili u Kumanovu, u Makedoniji:
- Oni su isprobali sve orkestre. Kumanovo. Ko prođe kod njih, ko održava Kumanovo sa muziku, taj je bio najjači orkestar. A odavde je u Kumanovu najviše svirao Demiran Kurtić. On je držao Kumanovo. Znači, oni su bili, po mome i najbolji.
Veću slavu od Demirana, ipak, poneo je Ekrem Sajdić. On sam ocenjuje - zbog Guče:
- Demiran nije produžio da se takmiči kao ja, koji već ima dvadeset godina kako učestvujem u Guči.
U Ekremovoj familiji svi su bili trubači. Deda Bektaš Sejdić, Čerimov je vršnjak (generacija oko 1900), bio je hotelski muzičar, a od njega je trubu preuzeo njegov sin Ajder, Ekremov otac.
- Ja sam iz jedne muzičarske familije. Moj deda je svirao, kako mi je on sam pričao, sa dve zurle i goč, a on je bio sam sa trubom. A onda je kad su počeli tenori, kako bi se kod nas reklo - basovi, on uzeo dva basa, on sa trubom i
još jedan sa trubom, i jedan bubanj. Onda je on radio sa pevačicama. U Krivoj Palanci. On nije svirao svadbe kao što ja sada sviram. Deda moj je sa pevačicama radio. Hotelski muzičar je bio. Od dede je trubu uzeo moj otac. Od njega ja.
Donedavno u Vranjskoj Banji pored Ekremovog orkestra bio je još samo jedan. Sada im ima četiri-pet. Sakupljaju se.
Put od Vladičinog Hana do Surdulice vodi duž Vrle, rečice koja dolazi sa vlasinskih visova, ona se tu u surduličkoj kotlini smirila pre nego što se kod Hana ulije u Moravu.
Na samom izlazu iz Hana je Prekodolce. Na Prekodolce se naslanja Bipovce, na Bipovce - Dugojnica. S leve strane puta, izmaknuto na brdašcu je Zagužanje. Valjda nigde na svetu nije koncentrisano toliko trubača kao ovde, na dvanaest kilometara puta od Hana do Surdulice. Po prašnjavim puteljcima ovih sela i zaselaka trubači su načičkani kao svici. Sto godina, skoro, ovde se čuje truba.

VARNICE IZ TRUBE

U PREKODOLCU se pamti da su u starini prvi zasvirali Ismail Ismailović i Murat Žunić. NJihova svirka bila je varnica koja je upalila trubačko Prekodolce. Današnji trubači penzioneri, rođeni oko 1930. godine, sećaju se još i Murata i Ismaila i njihovih trubačkih majstorija. Ismail, otac kasnije slavnog trubača Junuza Ismailovića, utemeljio je orkestar u Prekodolcu u familiji Ismailovića. Ova dvojica trubača, koji su vodili orkestre i svirali još od Prvog svetskog rata, uz Nezira iz Dugojnice i Stanka Antića iz Zagužanja, najstariji su trubači koji se ovde pamte.
Ismail Ismailović će u Prekodolcu svirati negde do pedesetih godina, ali trubu Ismailovića proslaviće njegov sin Junuz (1922), koji je i preuzeo očev orkestar.
Kada se pojavio u Guči, Junuz, godinu dana stariji od Bakije, izveo je pred publiku svoje Ismailoviće. Sinove: Durmiša koji je svirao fligornu, Fejzu, koji je držao tenor, i Nefaila, majstora na bubnjevima. Uz Junuza su svirali i njegov brat Biljar, sestrići Destap i Nezir, sinovci Tape i Beka. Svirali su kao jedan. Zgromili su te godine Guču, digli je na noge. Iz njihovih truba izbijala je snaga. Junuz je bio majstor kola i marševa - brzih kola i oštrih marševa. Već sledeće godine proglašen je za najboljeg trubača Srbije. Bio je to, po oceni stručnog žirija, i kroz dve, a onda i kroz deset godina. Nagrađivano je Junuzovo veliko umeće, ali i umeće njegovog orkestra, koji se smatra velikim među velikim i čija je nepotamnjena slava trajala duže od decenije.
Sredinom osamdesetih prestao je da svira. U Guči je viđen poslednji put 1998. godine. Uvek gospodstveni Junuz došao je još jednom na mesto koje je podiglo njegovu trubu do slavljeničkih visina, da još jednom oseti čaroliju harmonije iz gromkih grla trube, talasastu gomilu njenih poklonika i prepozna vatru koju je i on nekada tako snažno zapalio. Umro je kroz dve godine.
Danas ne postoji više orkestar Ismailovića. Ali, nije se ugasila truba u Ismailovićima - Nefail, sin Junuzov, majstor bubnjar, i dalje svira. Fejza još drži trubu u orkestru Stojana Krstića iz Lepenice, kod Bobana Markovića i Slobodana Salijevića ima nekoliko Ismailovića. Zajedno sa njima ponekad zasvira i Junuzova truba.

**MI SVIRAMO KRVNO**

NEŠTO kasnije, ili možda istovremeno kada i kod Ismailovića, počeće trubačka svirka i u familiji Salijevića u Prekodolcu. Osman Salijević (1927-1998) bio je dobar trubač, ali svirao je u generaciji Bakije Bakića, Junuza Ismailovića... i nije bilo lako nadjačati njihov zvuk trube i dostići njihovu slavu. U Salijevićima se sviralo i pre Osmana, ali prvi je Osman osnovao orkestar pod porodičnom firmom. U Guči se pojavio sa braćom, Minčetom i basistom Matom, sestrićima Junuzom
Ramićem, Šefkom Eminovićem, koji su svirali tenore, a u bubanj je tukao Azir Salijević.
Osmanovo trubačko umeće je prepoznala i nagradila Guča nekoliko puta. Bio je i odličan vođa orkestra - sam je aranžirao, poučavao, čvrstom rukom držao svoju družinu, iz koje će izrasti kao trubačka zvezda, nešto kasnije, njegov sin Slobodan. Osmanova radoznala kreativna priroda probila se i do filma. Dopala mu se, kako je sam priznavao, gluma, i smatrao je da **glumiti nije nikakav problem**, pa se zahvaljujući trubi našao i u Kanu sa svojim orkestrom, gde je film Emira Kusturice **Podzemlje** dobio **Zlatnu palmu**. Muziku za taj film Goran Bregović uradio je uz Osmanovu pomoć ili kako je to rekao Boban Marković:
- Bregović nikad ne bi mogao da uradi celu muziku za film bez Osmana Salijevića. Bregović ne može da oseti ovaj naš vranjanski čoček kao mi.
A Slobodan Salijević, Osmanov sin, koji će doneti slavu trubi Salijevića, jednostavno će jednom prilikom definisati kako to svira i oseća truba koja stiže sa juga, iz Hana, Prekodolca, Vranja, Surdulice...
- Mi sviramo drugačije, sviramo onako - krvno.
To krvno i strasno došlo je do punog izražaja sa trubom Slobodana Salijevića. Ono što je nedostajalo Osmanu, doneće Slobodan. Stav, gard, pobednički duh, a pre svega zvuk trube - originalan, neponovljiv. Kada se početkom osamdesetih, još dečak, pojavio pod šatrom u Guči sa podignutom trubom, prepoznatljivo je bilo da je stigao novi majstor s juga. Već 1984. proglašen je za najboljeg trubača Srbije. Guča mu je to priznala još tri puta, a za publiku je on, uz Bobana Markovića i Miću Petrovića, bio najsjajnija zvezda. Od osamdesetih, njegova trubačka slava traje bez prekida. Slobodan posle Osmanove smrti nije pokazao veliku umešnost u vođenju orkestra. Ali ton i zvuk njegove trube ostao je neponovljiv. Solo deonice, trajanja na najvišim tonovima u kojima se ne gubi lepota, iz kojih odjekuje čežnja i kojima se zove, to Salijević najbolje može. - A to je ta - krvna stvar, kako je Slobodan zove. I što ne može nikog da nauči, pa ni svog sina Sebastijana:
- Tehnički je bolji od mene. Ali, ima nešto da nauči pa da bude komplet bolji trubač. To što treba da nauči, to je tajna, to ne mogu ni ja da mu kažem.
Tajna, magija, strast... svejedno. Kroz Slobodanovu je trubu to progovorilo i izašlo među publiku, na ulicu, stiglo na trgove, stadione, u kafiće... Bregovićevu **Mesečinu**, izvađenu i iz Osmanovog kofera, prepunog ritmova juga, posejala je Slobodanova truba kao zvezdani prah daleko od Hana, Guče i Beograda. Da to toplo, strasno, južnjačko osete i oni kojima to u krvi nije, pomogli su i filmovi Emira Kusturice. Onoliko koliko je truba pomogla njima.

KNJIGA
U IZDANJU Narodnog dela iz Beograda upravo izlazi luksuzna monografija SRPSKA TRUBA - bibliofilsko izdanje, koju su priredili Dragan Babić i Krsto Milovanović.

KRAJ


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI  |  Poslato: 04 Mar 2013, 03:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Dragačevske trube grmele međ' nacistima

Za vreme jubilarnog Sabora trubača u Guči dobili smo na dar veoma zanimljivu i pomena vrednu fotografiju snimljenu 1943. godine u Nemačkoj. Na poleđini slike je zapisano da su "na njoj Dragačevci iz Goračića koji su kao ratni zarobljenici radili na seoskim imanjima nemačkih vojnika koji su ratovali po Evropi i Africi".

Reč je o samoukim muzičarima, uglavnom trubačima, koji su 1941. godine krenuli u rat da brane otadžbinu od nemačkog Vermahta, ali su brzo bili zarobljeni.

Slika
Krenuli u rat da brane Srbiju, ali su brzo uhapšeni
 
Ni kao zarobljenici nisu se odrekli trube, pa su se predvođeni Desimirom Perišićem, prvim pobednikom Sabora u Guči 1961. godine, svirajući kola "Čačak", "Užičko", "Jeličko", pa pesme "Maramica od belog fulara", "Znaš li dragi onu šljivu ranku" podsećali na zavičaj.
 
To nam je za vreme ovogodišnje svetkovine trubi i narodnim običajima u Guči zborio Desimirov stariji sin Miloš, dobitnik nagrade publike 1975. i 1977. godine na ovoj tradicionalnoj smotri izvornog stvaralaštva, dodavši da su Perišići osnovali svoj prvi orkestar još 1932.
 
Na kraju je sa ponosom kazao da je njegov otac učestvovao na osamnaest Sabora, da je preminuo 1983. godine, ali da su mu posmrtno dodeljena dva priznanja. Godine 1991. dobio je majstorsko pismo i proglašen je za majstora trube i na početku jubilarnog Sabora otkriven mu je spomenik na ulazu u Guču.

Radi nezaborava da se podsetimo i reči novinara Antonija Đurića koji je zapisao... "Ne svira više Desimirova truba, ali truba neće umuknuti u njegovoj kući: sviraju njegovi sinovi (Miloš i Radojko). A ponekad iznenada oglasi se trubom Desimirov unuk Dejan - tek da se zna da truba ide sa kolena na koleno..."

Na slici su sleva (sede): Desimir Perišić, Vladislav Glavonjić, Andrija Petrović i Staniša Zimonjić. Oni su bili i članovi orkestra koji je nastupao na prvom Saboru trubača, a kapelnik je bio Desmir.


Vesti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI  |  Poslato: 04 Mar 2013, 03:41
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Istorijat srpskog trubaštva

Slika

Kada se zabožuri duša i srce razigra ljubavlju, sa obronaka Ovčara, Jelice, Čemerna, Golupca i Krstaca, sa obala Bjelice i Moravice, Gorušice i Dragačice devojački čedno i momački gorolomnički, zaori se milosno: ''Dragačevo, ružom ograđeno, pola ružom, pola bosiokom''.

Zaori – da ljubav ljubavno podari. Po toj nežanki, po guslarskoj epovanki i krajputaškim znamenima Dragačevo je prepoznatljivo u kulturi Srbije tromoravke…

Diljem zemljinog šara, na svim meridijanima, na svim kontinentima, najverovatnije i na Antarktiku, zna se da su Guča i Dragačevo trubačkom muzikom ovenčani. Truba se, zvučno i milozvučno, glasi i u najvećim svetskim metropolama, a fotosi trubača vinuli su se i u kosmos, gde su se njima drugovali kosmonauti. Uz sve druge, zastava Dragačevskog sabora trubača viori se od 2000. godine i na najvišem zemljinom vrhu – Mont Everestu, na Himalajima (8848 m). Tamo ju je odneo prvi Srbin – Dragačevac, Dragan Jaćimović iz Puhova. Modernim jezikom rečeno, Dragačevski sabor trubača jedan je od najglasovitijih srpskih brendova.

A… u svet je trubačka muzika krenula iz dragačevskih sela, preko Guče. Preko Dragačevskog sabora trubača, na kome se, punih pet decenija, jatimice okupljaju bogomdani muzičari – zlatni srpski trubači. Nekadašnje seljačko Dragačevo doživelo je snažan privredni i sveukupan prosvetno-kulturni razvoj posle 1950. godine, a Guča je dobila obeležje savremenog gradića, najviše u prvoj deceniji XXI veka, pre svega zahvaljujući Saboru trubača.

Slika

Prestonica savremenog trubaštva Guča je relativno mala, pošto truba u nas zasvira još 1831. godine. Pre blizu dva veka knjaz Miloš Obrenović naredi da u Kragujevcu bude ''Knjažesko srbska banda'', a da prvi blehorkestar predvodi Josip Šlezinger (1794-1870), Somborac, u to doba prvi muzički pismen stručnjak u Srbiji. ''Oberlautar'' Mustafa, svirač na violini i zurlama, do tada je uveseljavao srpskog vladara i njegovu svitu, ''pa je čak i strance, ne mnogo raspoložene prema turskoj muzici, zanimao.'' Odmah po dolasku u Kragujevac, Šlezinger se prihvatio organizovanja ''bande''. Kako nije imao dovoljno osposobljenih svirača, od Knjaza je tražio da se banda popuni momcima iz naroda, koji imaju smisla i volje za taj posao. Miloš odmah izdade naredbu – da svaka nahija pošalje po pet mladića. I, tako je počelo. Mada sve nije bilo bez teškoća, prebirajući vešto prstima u nove ''zlatne'' instrumente, izvodeći znana im narodna kola i pesme, ali i sve ono što ih je učio maestro J. Šlezinger u tadašnjoj srpskoj prestonici Kragujevcu.

Prošlo je do sada gotovo dva stoleća i dosta vojnih zaslužnih pukovskih i divizijskih bleh-orkestara i kapelnika. Ali, tek sredinom 19. veka jačaju u narodu strani muzički kulturni uticaji koji se početkom našeg doba vide u narodnoj muzici Dragačeva, ispoljivši se, naročito, u razvoju trubaštva i u višeglasju homofonog stila, tj. u pevanju ''na bas''. Kako su bleh-orkestri nicali, kazivali su nam spontano savremeni dragačevski svirači. U Dljinu se zna da njihov najstariji trubač ''bejaše neki Ćebić koji je svirao pre Prvog svetskog rata… A on je to nasledio od starine.'' U Goračićima prvi orkestar su osnovali braća Davidović iz Dragačice ''biće oko Prvog svetskog rata, i u sastavu je imao svega četiri svirača.'' Dalje, kazivači navode da je ''u Rtima kapelnik i prvi trubač bio Milisav Kostić – Tralja, a njegovi sadašnji naslednici su mu trubači iz orkestra Srećka Obradovića''. Tako stigosmo i do trubača Desimira Perišića iz Goračića i orkestra pobednika na Prvom saboru 1961. godine u Guči.

Pesme se, najčešće, zasnivaju na kratkim dvotaktnim motivima i melodijama, obično dvodelne strukture, od 4 – 5 tonova.

Slika

Izvođenje poletnih kola iz zapadnih krajeva se odlikuje osobenim povremenim pauziranjem vodećih truba, dok pratnja basova preuzima glavnu melodiju vodećih truba, apostrofirajući osnovne harmonije.

Zatim, primetićemo da su južnjačka kola, obično orijentalno obojena, u tzv. ''aksak'' ritmu. To se posebno ističe ''svirkom'' bubnjara, koji znalački sa većim ''čukanom'' (desna ruka), kombinuje udare tanjim prutićem (leva ruka, po ivici bubnja, vešto naglašavajući izmenjivanje dvodela i trodela u osobenim ritmičkim formulama i kombinacijama (8/8; 7/8; 9/8 i dr), naročito u karakterističnim igrama – pesmama zvanim ''čoček''. Tada, spontano i zanosno, meraklijski, zaigraju samo oni koji to umeju i znaju.

U istočnom regionu veliki broj kola tipa ''Batrna'' (starinska igra) i ''Stara Vlajna'', odnosno Timočka rumenka ili Svrljiški laskavac, čuvaju genetske crte vlaškog i srpskog orskog igranja, kada se tančari, ukrštajući ruke, uhvate držeći se za pojas. I sve srpske pesme i igre obuhvataju do pet tonova, dok su vlaške melodije raspevanije, uz povremeno izmenjivanje laganog dela sa obično bržim refrenom. Pevanje uz pratnju trubača postaje danas sve omiljenije u nas. Kao što su to bili prvi narodni trubači Miloševog doba, i savremeni su, uglavnom, autodidakti i sluhisti, svirajući obiman repertoar pesama i igara napamet po sluhu, improvizujući svoju svirku, spontano iz duše i srca.

Sa prvim orkestrima stasavali su kao muzičari i brojno se uvećavali njihovi članovi. Od četiri do pet svirača na početku, savremeni orkestri uobičajeno imaju do deset izvođača (tri do četiri ''be'' trube, tri basfligorne, jednu bas trubu – helikon ili eufonijum i, napokon doboš i veliki bubanj sa činelama). Ujedno su se jasno stilski izdiferencirala tri regiona, kao tri poznata centra sa najboljim trubačima u Srbiji danas.

Mada trubaštvo u našem narodu nema duboki koren, kao naša vokalna muzička tradicija, činjenica je da su kulturni poslenici pre četiri decenije, duboko zaorali brazdu našeg trubaštva u malenoj Guči. Ono se od tada, kao iz sna, veoma brzo probudilo u onim krajevima zapadne, istočne i južne Srbije, gde je trubačko seme, verovatno već postojalo posejano, te toliko proteklih decenija iz centra Šumadije, gde je prvi put posađeno daleke 1831. godine.


gucasabor

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: VEK I PO TRUBE U SRBIJI  |  Poslato: 10 Jan 2016, 19:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 37 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker