Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:54


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 08 Apr 2017, 15:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad zidovi šapuću

Ne samo zbog zidova koji ponekad šapatom zbore i svedoče o postojanju jedinstvene kulturne riznice ovoga naroda već i zbog toga što i danas, uprkos svemu, Politika između svojih krivih slova tvrdoglavo čuva i čvrsto drži barjak pisane reči u Srbiji.

Slika
Поенкареова улица зграда Политике постављање шина

Na kraju prostorije, desno od prozora koji gleda na Poenkarovu, oko malog stočića, stoje Jovan Dučić i Branislav Nušić. Žučno se prepiru oko jednog papira, teksta na kome je, od ispravki, više slova dopisanih rukom nego pisaćom mašinom. To je članak koji Politika sutra objavljuje na prvoj strani. Proglas narodu. Naočiti Hercegovac bi da tekst, ipak, malo „umije”, smiri, a, s druge strane, Nušić bi da ga još malo „dosoli” i zaoštri.

Nekoliko koraka dalje, na sredini prostorije, iza nosećeg stuba, sto sekretarice pored koje stoji Miloš Crnjanski. Došao da pravda putne troškove. Žali se na blato sa banatskih drumova koje je prethodnih desetak dana pohodio. Na košavu sa Karpata i administraciju.

S leve strane prostorije red od pet stolova u nizu. Za drugim, prepunim papira, mastionicom i nekakvom čudnom figuricom sedi Ivo Andrić. Ćuti i prepravlja najnoviji rukopis. Sedi već dobrih četrdesetak minuta, a poslednjih petnaest treći put menja jednu rečenicu. Nikad nije predao rukopis uredniku a da ga bar tri puta nije pročitao.

U drugoj prostoriji na kojoj i nije bilo vrata, skroz do prozora, cupka Branko Ćopić. Stoji ispred stola urednika Živka Milićevića i čeka da mu pregleda tekst. Kad je dolazio prvi put u Politiku njegovo pisanije je završilo u Živkovoj korpi za otpatke. Branko student, skromno obučen, stalno pogleduje kroz prozor. Gleda na Poenkareovu. Dole, ispod lipe, stoji njegov drug Miloš, mladi slikar. Čeka ga da odu u kafanu kod Rasuleka. Tu u blizini, preko puta, gde studentarija obično jede tanke kobasice koje su se prodavale na metar.

Iza ulaznih vrata, odmah kad se zakorači u veliku sobu, desno, nalazi se nekoliko običnih drvenih stolica. Onih kao iz starih bioskopa. Tu sede i tiho razgovaraju Isidora Sekulić i Desanka Maksimović. Isidora joj prepričava neki događaj dok je bila u Sokobanji, a Desanka je ubeđuje da zajedno obiđu Brankovinu, da vidi šta je lepota.

U maloj sobici na drugom spratu ugurana tri stočića i nekoliko stolica, a unutra ljudi kao u tramvaju. Za prvim stolom Pjer Križanić, do njega Ljuba Ivanović, a u posetu im došli Milo Milunović, Petar Lubarda, Jovan Bijelić, Predrag Milosavljević, Milan Konjović i Petar Dobrović. Doneli crteže za božićni dodatak.

Upućeniji se kunu da i danas, kad dođete na Politikin trg, zastanete ispod lipa, oslušnete malo bolje, možete razabrati reči Jovana Dučića kako ubeđuje Ivu Andrića da ne propusti priliku da sarađuje u Politici jer je to ugledna kuća. Drugi opet tvrde da noću škilji svetlo sa prozora pored koga sedi Branislav Nušić. Rediguje tekstove iz kulturne rubrike i smišlja naslove.
Iz hodnika se začu lupa vrata od lifta i pojavi se, sav razbarušen, Veljko Petrović. Pozdravi se s Milošem Crnjanskim i upita ga kad će da obiđe i Bačku a ne samo Banat. Veljko se raspitivao da li je dolazio Sima Pandurović.

Kad mu rekoše da je Sima već odleteo sa Tinom Ujevićem do Skadarlije i Veljko brže-bolje zamače kroz vrata. Rastko Petrović nije dolazio jer je sinoć sa društvom zaglavio u Dečanskoj, a Sibe i Brana dolaze noću da obiđu redakciju i slovoslagače koji su njihove stihove pretakali u olovna slova.

Veljko okrenu niz stepenice i gotovo da se sudari sa Slobodanom Jovanovićem, skinu šešir i nastavi svojim putem. Slobodan uđe u redakciju, pozdravi se sa Dučićem i Nušićem i uputi se ka Ribnikarevoj kancelariji.

Ovu i slične priče o slavnom zborištu velikana pisane reči i danas šapuću zidovi Politikinog zdanja podignutog pre 95 godina.

Upućeniji se kunu da i danas, kad dođete na Politikin trg, zastanete ispod lipa, oslušnete malo bolje, možete razabrati reči Jovana Dučića kako ubeđuje Ivu Andrića da ne propusti priliku da sarađuje u Politici jer je to ugledna kuća. Drugi opet tvrde da noću škilji svetlo sa prozora pored koga sedi Branislav Nušić. Rediguje tekstove iz kulturne rubrike i smišlja naslove.

Nekome možda ova priča deluje kao neka antikvarnica srpske duhovnosti, ali postoji nevidljiva i snažna linija koja povezuje Srbiju od pre sto godina i Srbiju danas. Ta liniji je krivudava, ali je jedna od retkih vertikala koje srpsko društvo ima. Vremena se menjaju pa nam se često čini da nema ni velikih umetnika, ni velikih ideja, niti velikih poduhvata. Ipak, postoji nešto što traje 112 godina a da nije zaboravilo ni svoju početnu ideju, niti pogazilo osnovne principe – Politika. I neizbežna sintagma koja ide uz nju – nacionalna institucija.

To nije fraza koja se kurtoazno izgovara. Obično prilikom obeležavanja jubileja. Ne samo zbog zidova koji ponekad šapatom zbore i svedoče o postojanju jedinstvene kulturne riznice ovoga naroda već i zbog toga što i danas, uprkos svemu, Politika između svojih krivih slova tvrdoglavo čuva i čvrsto drži barjak pisane reči u Srbiji.


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 08 Apr 2017, 15:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PUT KROZ OBEĆANU ZEMLJU

Drugi grob Isusa Hrista

Gospođa nam saopštava da je ona čuvar vrta sa grobom Gospodnjim, a taj vrt joj je na čuvanje poveren od naročite jedne engleske misije, koja je otkupila ovo parče zemlje i stenja a jedna ekspedicija američkih naučnika traži sada treći

Slika
Са терасе Мило Милуновић

Jerusalim, maja

Izvan starih gradskih zidova, u jednoj strmoj ulici na kraju grada, leži drugi Hristov grob. To je vrt, ograđen žutim kamenim zidom sa gvozdenim vratnicama, na kojima piše: Grob u vrtu za koji mnogi veruju da je u njemu počivalo telo Gospoda našeg.

Ispod toga navod iz Svetoga Pisma: Ja sam vaskrs i život mrtvih i ko u mene poveruje neće poginuti nego će imati život večni.

I najzad, razume se: Ulazna cena: 1 šiling po osobi.

Zvonimo.

Jedna gospođa, srednjih godina, u slamnom šeširu, sa rukavicama za šofiranje, otključala nama je vrata, naplatila ulaz u bonovima Kukove Kompanije, i saopštila nam da naš vođ mora da ostane pred vratima.

– Zašto?

– Ja ću vas voditi.

Napolju, usijala se ulica na suncu, i usred nje naš dobri vođ g. Hano stoji tužan. Navikao je već izgleda da ga unutra ne puštaju.

– Pa, može on, ipak, da pođe s nama? Zalažemo se mi za njega siromaha.

– Neka, hvala – veli sam vođ pomirljivo – ja ću vas čekati ovde.

– Što?

I naš vođ nam objašnjava u po glasa:

– Gospođa koja čuva vrt ne trpi vođe. Jer, vidite, molim vas, ima dva groba. Onaj stariji sa crkvama, gde se na hadžiluk išlo sedamnaest vekova, i ovaj novi, koji nema još ni pedeset godina. Mi strancima mora da pokažemo i jedan i drugi. Pa kada nas stranci pitaju, šta mislimo koji je pravi, mi slegnemo ramenima. Šta znamo? Možda je pravi jedan, možda nije ni jedan ni drugi. To gospođa ne dopušta da se kaže. Ovaj grob, grob koji ona čuva, to je jedino pravi. A kada se neki vođ, dok ona o tome priča, nepoverljivo nasmeši, teško njemu. Toliko nas je najzad namrzla da nas ni preko praga ne pušta. Između njenih zidova caruje samo njena istina...

I vođ prekida objašnjavanje, jer gospođa koja čuva grob okrenula se gledajući podozrivo šta to vođ nama sada šapuće.

Polazimo.

Gospođa nam odmah saopštava ono što smo već znali ili mogli naslutiti: Ona je čuvar vrta sa grobom Gospodnjim, a taj vrt joj je na čuvanje poveren od naročite jedne engleske misije, koja je otkupila ovo parče zemlje i stenja. Vrt se održava od priloga pobožne pastve i od ulaznica posetilaca.

– Izvinite, gospođo – govorimo mi, poučeni od našeg vođa, sa puno obzira – izvinite, ali otkuda sada u Jerusalimu dva groba Hristova? Sve naše hadžije od pamtiveka išle su na onaj stari sa mnogim crkvama, tu se molili, tu davali da im se osvete krstovi, brojanice, ikone. Sa njima se vraćali ti sveti ljudi. I mnogo priča ima o čudima koja su ovi krstovi, na grobu blagosloveni, činili docnije u dalekim našim zemljama na severu. Zar su, pobožni i smerni, svi oni pored Hristovog Groba prošli kao pored turskoga groblja? Zar je ovo pravi grob?

– Da! Bez prigovora, kratko odgovara gospođa iz Engleske.

– A onaj stari?

– Vama je rekao vaš vođ, ako nije neznalica kao svi ostali, da je na tome mestu tek 325 car Konstantin podigao dve crkve. Trista godina posle smrti Hristove trebalo je naći mesto, gde je kažu svete knjige, poginuo mučenički jedan čovek, za koga niko skoro u njegovoj domovini nije verovao da je bog, kao što je on tvrdio za sebe da je Silni car, koji je namah postao vatreni hrišćanin, ognjem i mačem zapretio je Jerusalimu tražeći da mu se pokaže gde je zakopan Hristov krst, a gde je grob njegov. Ja ne hulim, ja govorim tako što mi je vera u koju verujem draga, ali ko zna kakav su krst podmetnuli carici Jeleni da ga tobože otkopa, ko zna kakav grob u steni pokazali caru Konstantinu i kazali da je Hristov. Nevernici koji su morali da odobrovolje hrišćanskoga cara.

– Dobro. A ovaj novi?

Gospođa nas je povela kroz vrt, oskudno zasađen mladicama i cvećem koji teško napreduju u krečnoj zemlji, povela nas do kraja vrta, do jednog obronka, sa koga smo mogli da vidimo, levo po strani, drugi jedan obronak.

– Golgota, znači mrtvačka glava na starom jevrejskom jeziku. Ma da se u jevanđeljima pominje kao opšte poznati breg kod Jerusalima, nema u Jerusalimu ni u okolini nijednog brega, koji bi se zvao tako ili slično. General Gordon, onaj general Gordon, koji je poginuo u opsadi Kartuma, kada je 1885 došao u Jerusalim, slučajno naiđe na obronak ovamo i pogleda onaj susedni ovoga istog brega na kome smo. I iznenadi se. Jer u kamenu obronka jasno je video jednu ogromnu mrtvačku glavu. Pogledajte!

Početkom našeg veka, otkriveni su drevni zidovi Jerusalima, zidovi koji su opasivali grad u doba kad je Hristos živeo. I ti su zidovi ne ispred nego iza staroga Hristovog groba.
Pogledali smo. Na tome obronku odista, kada se pažljivo gleda i ima dobra mašta, može da se nazre nešto nalik na mrtvačku glavu. Dve okrugle rupe, nedaleko u istoj visni, između njih jedna duša, gore uska dole šira, kao nosna šupljina, a dole vodoravno kamen kao da je usečen, pa liči na neka krezuba usta.

– Imate pravo.

– Čim je general Gordon video to, došao je na misao da je ovo brdo možda Golgota. Nazvano tako zbog ove lobanje koja se vidi na kamenom obronku. Počeo je da traži grob i odista u podnožju brda uspeo i da ga nađe.

Još nije podignuta kapela, još kandila ili ikone nisu porazmeštane po toj maloj pećini. Samo jedna gvozdena vrata s rešetkom i krstom. Unutra jasno se vidi kako je kamen klesan da se tu postavi kovčeg.

Umesto vere, Jerusalim na svakom koraku budi u našim srcima sve različitije sumnje.

– Ovo bar liči na grob! Rekao je neko od nas.

– Je l’ te? Obradovala se čisto naša vodilja. A glavni razlog zašto treba verovati da je ovo Hristov Grob, a nije onaj stari, nisam vam još ni rekla. Početkom našeg veka, otkriveni su drevni zidovi Jerusalima, zidovi koji su opasivali grad u doba kad je Hristos živeo. I ti su zidovi ne ispred nego iza staroga Hristovog groba. Šta to znači? Znači da je nemoguće da su one crkve – nad Hristovim Grobom. Jer niti se kamenovalo i raspinjalo, niti sahranjivalo između samih gradskih zidova. Golgota je morala biti negde izvan njih. Ovde, dakle...

Kada smo izašli iz vrta sa Grobom, našli smo našeg vođa, gde nas čeka sedeći na kamenu, u oskudnoj senci jednog sparušenog drveta.

– Jeste li videli.

– Jesmo.

– E, a ako drugi put dođete, pokazaću vam i treći grob.

– Treći?

– Jeste. Sad je baš ovde jedna ekspedicija američkih naučnika. Neće ni po predanju, kao car Konstantin, ni po nadahnjujuću, kao general Gordon, da traže Hristov Grob. Nego pokušavaju da ga nađu primenjujući naučne metode. Računaju tačno po podacima Svetoga Pisma i ostalih savremenih i bliskih spomenika. Onomad je baš vođ ekspedicije dao izjavu ovdašnjim novinarima da su njegovi drugovi i on na najboljem putu da nađu pravu Golgotu i pravi grob Gospodnji.

Jadne hadžije koje dolaze na poklonjenje! Gde da se poklone? A još jadniji oni koji su već bili na hadžiluku! Pogrešno su se, izgleda, klanjali...


Autor: Živko Vukadinović

(Politika, 17. jun 1928. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 08 Apr 2017, 18:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sveti Stefan, začarani grad

Na podu između golih kamenih zidova, gde su nekada bile sobe, gde se volelo, pevalo, plakalo, gde se deca igrala, gde je žena očekivala muža da se vrati iz ribolova ili iz daleke Amerike, sada raste visok korov, a pokatkad i čitavo drvo, obično smokva ili murva

Slika
Поглед са Ловријенца Дубровник - Радмила Ђорђевић

Sveti Stefan, juna

Sveti Stefan je iznenadno oživela Grimova bajka. To je grad koji je, pod prokletstvom neke zle vile, pao u dogogodišnji začarani san. Koliko će taj san da traje? Sto godina, kao u bajci? Ili više? Ko bi znao!

Kao u bajci, to je grad koji je opusteo. Po starim platnima njegove tvrđave, oko kojih neprestano i bez odmora šumori more, poraslo je zeleno primorsko džbunje. Visoka trava probila je pločnik nekadašnjih tesnih uličica i prolaza i ižđikala po pragovima napuštenih kuća. Veliki broj domova nema više ni krova ni prozora. I prazni njihovi prozorski otvori gledaju teškim i očajnim pogledima kao oslepele oči.

U unutrašnjost ovih opustelih ljudskih staništa, po podu između golih kamenih zidova, gde su nekada bile sobe, gde se volelo, pevalo, plakalo, gde se deca igrala, gde se porodica okupljala u svečane dane, gde je žena očekivala muža da se vrati iz ribolova ili možda iz daleke Amerike, sada raste visok korov, a pokatkad i čitavo drvo, obično smokva ili murva.

Život se odavde povukao i kao da se sve više povlači. Pustoš je oživela.

To nam se ona javljala, to nam je ona govorila svojim tajanstvenim i čudnim glasovima u žamoru mora koje je, bez ijedne barke ili jedra, pustilo u beskraj, zapljuskivalo stene na kojoj je Sveti Stefan.

To nas je ona dočekala pri ulazu na gradskoj kapiji, to je bila njena slika – onaj starac koji se sunčao pod visokim gradskim platnom i čije nas prazne oči posmatrale zagonetkom jednog iščezlog sveta.

Kad nam je – sa osmehom, koji je, u svojoj nestvarnoj, skoro neljudskoj blagosti, imao nečeg jezivog – tiho, glasom čudnim i dalekim rekao da ne prima milostinju, mi smo, posramljeni, razumeli da ima ponosa i lepote i u smrti, i da slučajni prolaznik, čak i kad je kratkovido dobronameran, nema pravo, da ih obesvećuje.

Kao jedino živo, u gradu se čulo još samo ćutanje. Iako, ipak, još nije izumro i poslednji njegov stanovnik, još ima ljudi u njemu, još živi tu nekih sedamdeset duša. Još se taj mali svet, u tihom, bezglasnom očajanju, brani od čarolije koja ga, kao neodoljiv san, sve više zahteva i od koje je sve teže, a pokatkad, izgleda, čak i sve uzaludnije, braniti se.

Oni koji su mladi, oni koje još nije napustila vera pri pogledu smrti u oči, oni koji su puni samopouzdanja u sebe i u svoju sreću pokušavaju da raskinu mađiju i da se spasu bekstvom. Oni odlaze preko mora i okeana. Oni ne strahuju da zakopaju svoju mladost po rudnicima Aljaske, da raspu svoju ludu snagu po plantažama Brazilije, Argentine i Kalifornije, da iscrpno do kraja sve nagomilane rezerve svoga duha za avanturama po Meksiku, Kanadi ili Dalekom Istoku.

Ali kad prođu duge i brze godine, proleti mladost u lutanju i mukama kao san koji se nije ostvario, mnogi od tih nesrećnih lutalica, umoran, pre vremena ostareo i siromah, vraća se svome ubogom i napuštenom domu. Jer sreća je kao i žena koja se samo na mladost osmehuje.

Jer život ljudski možda je odista velika stvar, ali je većini ljudi, izgleda, ipak dat samo zato da bi mogli pokazati koliko je neiscrpna i nadljudska njihova moć u podnošenju patnje i nesreće
Oni koji su stariji i svesniji uzaludnosti napora, oni koji su u svojoj mladosti možda već lutali po dalekom svetu, ostaju da žive na Svetom Stefanu, istina bez mnogo nada i bez mnogo vere, ali sa izvesnim, u osnovi koliko dubokim toliko i očajnim, saznanjem da, pošto su skoro uvek u pitanju samo gladovanje, muka i umiranje, našta se uglavnom za njih svodi život, ipak je bolje dočekati ih i podneti mirno među svojima. Jer život ljudski možda je odista velika stvar, ali je većini ljudi, izgleda, ipak dat samo zato da bi mogli pokazati koliko je neiscrpna i nadljudska njihova moć u podnošenju patnje i nesreće.

Uostalom, kako se braniti i odbraniti od čarolije? Kako se osloboditi prokletstva zle vile? Kako ustati protiv sudbine? Kako sprečiti onih dvadeset opustelih kuća u gradu da se ne ruše? Kako odbraniti i sačuvati od pustoši ruke onih drugih četrdeset pet koje su pod krovom kad u njima stanuje svega osamnaest malobrojnih porodica?...

Kako zaustaviti propadanje starih maslinjaka? Kako maslinama, koje su poslednjih godina zatajile plodom, reći da rode? Kako, možda, pomišljati na sađenje mladih maslina, kad se nikakve koristi nema ni od starih?

Ko će ribama, najzad, kojih tako isto poslednjih godina ima sve manje, zapovediti da dođu sa širokog mora u mirne paštrovske luke i uđu u ribarske mreže? A i zašto! Ko će ulovljenu ribu, i kad je padne više, prodati, i kome će je, i gde, prodati? Čemu uzaludan posao! Suvišna riba se i onako baca natrag u more...

Tako Grimova bajka, u sirovoj svetlosti naših dana, gubi oreol i svaku boju poezije, postaje običan, banalan događaj, koji se najednom hladnom, očajno suvoparnom, ali, zato naučnom jeziku zove ekonomskim i privrednim mrtvilom.

Plen toga mrtvila, Sveti Stefan ima da se bori još i protiv prirode, skoro protiv Boga. A koliko, i dokle, slabi čovek da odoleva velikom moru! Kako da ponosna ljudska snaga, kako da moćni ljudski um ne poklekne i ne zastrepi pred elementarnim besom stihije, koja, po ćudi svoje volje, pokatkad se razbesni i nadođe, opkoljavajući sa svih strana svojim moćnim i uskipelim talasima stenu na kojoj je grad i pretvarajući je tako u ostrvo očajna, skoro izbezumljena prkosa pred silinom elemenata: a posle sve se utišav, voda postane mirna, plava, prozirna i ravna kao ogledalo, talasi se povuku i nestanu u nevidljivim dubinama, ostavljajući za sobom uzak pojas od šljunka i sitnog morskog peska koji poveže grad za obalu, pretvarajući ponovo Sveti Stefan u živopisno poluostrvo.

U toj borbi, ponekad, ima i teških dana. Poslednji takav dan bio je novembar 1928 godine.

Jedan simpatičan mladić iz grada pričao mi je o tome mirno i sa osmehom: „Još sam spavao, kada me toga jutra probudilo hučanje vode kroz gradske ulice. Pomislio sam, u prvi mah, da pada kiša. Ali kada sam pogledao kroz prozor, video sam da napolju greje sunce i da nema oblaka. Ustao sam iz postelje i tek tada razumeo šta je: duvao je široko, a talasi neverovatno veliki, razbijajući se na gradskom stenju, prebacivali su svoju vodu čak u grad tako da su potoci morske vode tekli ulicama.

„Seljaci iz okolnih sela, koji su toga dana bili izišli na rad, gledajući sa svoje obale Sveti Stefan prekriljen razbesnelim morskim talasima i njihovom penom, verovali su da je more potopilo ceo grad zajedno sa njegovom stenom.“

Pod dubokim utiskom svega što sam ovde video, čuo i osetio, ja sam se pitao: da li su bajke, kao što mnogi tvrde, odista bespovratno odletele kao i vremena u kojima su cvetale, ili nas one još uvek okružuju, samo ih mi, suviše uvereni u svoje znanje i svoj razum, sve manje vidimo i sve manje osećamo, jer sve manje uviđamo zaprepašćujuću neobičnost skrivenu u običnom, čak i najobičnijem? Ako njih ima još i danas, ako one žive i u našem vremenu, na Svetom Stefanu kao i u hipotezama naučnika i filosofa, onda one nisu možda samo za zabavu deci no i za razmišljanje starijima, onda one moraju imati neki svoj skriveni i duboki smisao.

U čemu bi bio skriveni smisao bajke o Svetom Stefanu, ako ne u pitanju života i smrti, najzanimljivijem i najstrašnijem koje se pred čovekom postavilo, i u vezi koja između njih postoji? U čemu bi bio njen smisao ako ne u pitanju: preživljuje li „gradić na moru, kojega su Paštrovići u zavjet gradili turskijem plijenom“, poslednje svoje dane? Hoće li, kao u poznatoj bajci, i njemu doći neki kraljević da ga spase čarolije i oslobodi stogodišnjeg sna? Hoće li život biti jači, i da li će pobediti?

Sasvim mi je neobično, na kraju – priznajem kad pomislim da bi taj kraljević mogao biti ja ti, on i svi mi redom, kad bismo, bar za nekoliko godina, dolazili samo da provedemo svoj letnji odmor na plažama Svetog Stefana. Pored toga što bi mogao biti i u obliku kakve dobro organizovane zadruge za preradu i izvoz masline i ulja, ili fabrike za konzervisanje ribe, ili železničke pruge i voza koji bi se pojavio možda u Kotoru.


Autor: Živko Milićević

(Politika, 12. decembar 1932. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 10 Apr 2017, 21:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Iguman i hadžija

Nikad otac Makarije ne poziva ljut Adžiju. Ne priliči igumanu da se svađa i praska. Prvo se naduva i napsuje u ćeliji, sam. Stišavši se i pribravši, natuče novu kamilavku i uzme u ruke brojanice. Tako ovog dočeka

Slika
Скадарлија, кафана "Вук Караџић"

Cele godine manastiru stižu iz sela pokloni. Za zavet se šalju koze. Za molitvu se doteruju jaganjci i ovce. Gde je u kući velika tuga ili retka neka radost, odande se zna dovesti koji put goveče. No ipak su, već odavno, i staje i tor prazni. Zalud seljaci vraćaju po triput poklon manastiru. Ne prođe ni nedelja, a govečeta evo natrag. Utekne.

Iguman, otac Makarije, da izludi zbog toga. On je bio kafedžija u ovom istom manastiru, pre trideset godina. Sviđao mu se onda monaški život: malo posla, mnogo jela, pića na pretek, a može se i zlatna para ostaviti u sanduk. Sad vidi da nije baš sasvim tako: ima tu i briga. Eto, star je, i voli da legne, malo, posle ručka. Mlađima naredi šta da rade, a sam se izvali na sećiju. Srče kafu, dimi, drema, misli šta bi večerao i koja banka u varoši daje veći interes. Kad u jedan mah digne glavu i pogleda kroz prozor, a goveče se uputilo preko brda u selo. Pretrne od užasa.

– Dragomire!... Dragi! – skoči sa sećije i potrči na doksat, dižući očajno obe ruke. – O, kumim koga Bogom!... Dragi!

Viče đaka, da ga pošlje da vrati s puta goveče. Dobro đak čuje igumana, i vidi gde mu se lepršaju mantija i brada. Ali se ne odaziva i ne miče. Zavukao se u gust šljivik, stavio ruke pod masnu glavu, pa leškari u hladu. Kad sam postane iguman, misli, on će paziti na imanje. Ovako nema smisla: sve što je slađe i vrsnije, pojede i popije starešina, a drugima šta ostane. Neka hvata sam.

Očajan se u sobu vrati otac Makarije sa doksata. Prihvati krajeve od mantije, pa brzo hoda i dahće. Ne može da se naljuti dosta na današnji svet. Bolje je bilo u tursko vreme. Niko nije dirao zemlju, niti je delio seljacima, pa je bilo svega u izobilju. Sad ne može da nađe slugu od Lima do Vardara. U Srbiji je svak gospodin. Nema sluge.

Koračajući po sobi, stane, setiv se odjednom Adžije. Toga čoveka mu je poslao na vrat vladika. Neki rođaci su njih dvojica, vladika i taj Adžija. Kad je upropastio imanje i kuću, i ženu u grob oterao, setio se Jerusalima i, po povratku sa Svetog Groba, došao da živi u manastiru. Nije nemoćan. Vidi dobro. Nije ni vrlo star. Ako ništa drugo i bolje, mogao bi bar čuvati goveda i ovce. Ali, ni pored svih molbi i pretnji, ne voli i neće.

Užasno voli rakiju i ribu. Ljut je što ne sme da sedne i peca, pa misli kako bi došao bar do pića. Sav se ozari kad ugleda podrum otvoren. Na prstima, polako, tiho, obiđe crkvu i konak, uvuče se oprezno do podrumskih vrata, i uskoči unutra
Nikad otac Makarije ne poziva ljut Adžiju. Ne priliči igumanu da se svađa i praska. Prvo se naduva i napsuje u ćeliji, sam. Stišavši se i pribravši, natuče novu kamilavku i uzme u ruke brojanice. Tako ovog dočeka.

– Adžija!...

...Kad ide sam igumanu, svojom molbom i poslom, Adžija uvek prvo kuca i ulegne gologlav; ali kad ga iguman zove, uđe naglo i pod šeširom, i češe se po prsima...

– ...nama je opet goveče uteklo!

– Pa? – trepće Adžija i premešta se s noge na nogu. – Nisam ja pastir manastirski!

– Ja ne znam – gleda ga otac Makarije i sleže ramenima. – Meni je Duhovni Sud ovakav akt poslao: da te, kaže, odevam, hranim i dajem konak, a ti da radiš. Sve poslove da radiš – kaže. Eto!

Adžija se strese, frkne, i izleti iz sobe. Pođe da vidi gde je stado. Zavije cigaretu, pripali je, metne ruke iza leđa, pa hoda i obzire se. Naiđe na most i, ugledavši pod sobom vodu, seti se ribe i rakije. Užasno voli rakiju i ribu. Ljut je što ne sme da sedne i peca, pa misli kako bi došao bar do pića. Sav se ozari kad ugleda podrum otvoren. Na prstima, polako, tiho, obiđe crkvu i konak, uvuče se oprezno do podrumskih vrata, i uskoči unutra. Boji se da kogod ne naiđe pa ne traži srče da ga natoči. Klekne pred bure, zavali glavu i metne usta pod slavinu. Drhti od sreće i od straha što pije kradom i mnogo.

Posle više i ne misli da se pentra na brdo. Popne se u svoju sobu i sedne na postelju. Onako u šeširu, zarije glavu među ruke i klima tankim nogama. Krivo mu na manastirskog starešinu što je škrt i sebičan. Kad dođe seljak s bolesnom ženom, onda nema ni konaka ni hleba za putnika, niti slame i sena za konje; umilostivi se istom kad čuje koliko će dobiti za molitvu.

Ali kad banu iz varoši bogataški sinovi, onda se nađe i za njih vina i zobi za konje. Prokletnik!

Nastane tišina za trenutak, kad se Adžija u sobu povuče i onda razmišlja. Otac Makarije s Dragomirom odsluži večernje, pa sedne s Račundžijom i pregleda manastirske knjige i račune. Vrlo se vole njih dvojica, iguman i Račundžija. Zajednički razdeljuju prihode i rashod, vrše kupovine i prodaje, i šalju izveštaje. Razgovaraju i smeju se, i nude se duvanom. Kad odjednom, oba se prenu.

– Ja ću tebi pokazati ko sam ja! – začuju viku sa gornjeg boja. – U Albaniju ću da te ošljem! – Živećeš u manastiru u kom nema ni hleba ni vode, s kurjacima, sam.

Uhvati Adžiju teško piće, pa praska i galami, i lupa šakom o zidove i nogama o pod.

– Čuješ li? – pokaže iguman Račundžiji palcem na plafon i začkilji na jedno oko. – Vidiš li šta stvara taj Adžija?

– A što viče? Kome preti?

– Kome drugom nego meni – odmahne otac Makarije i osmehne se. – Ljut je što sam mu zamerio da ništa ne radi. On misli da je zato ovde da sedi i uživa. A meni je Duhovni Sud ovakav akt poslao: da ga, kaže, odevam, hranim i dajem konak, a on da radi. Ceo dan da radi!

Adžija lupa još jedno vreme, a onda iziđe. Toliko ljut bude na igumana da se krene u varoš da ga tuži proti. Od manastirske kapije do Begove ćuprije samo psuje i trči. Kod ćuprije sustane, pa sedne da se odmori. S prva ne zna da li samo da popuši cigaretu i odmah dalje da produži, ili da rashladi i vruće noge. Pogleda u vodu i, najedanput, seti se ribe. Izvadi udicu iza pasa, otseče granu i uzme da peca. Kad nešto malo ulovi, priveže udicu za ćupriju, a sam ustane, nakupi granja i naloži vatru. Zalepe mu se prsti i usne kad izvadi iz žara ribu i počne je gutati.

– Nećeš je jesti! – stiska šaku i smeje se, znajući koliko otac Makarije čezne za ribom. – Da znaš, nećeš! E, baš nećeš!

Bude već sumrak kad ustane. Vraćaju se iz varoši i poslednji seljaci s pazara. Adžija im otpozdravlja, ali preko volje i kroza zube. Nešto mu nedostaje, no ne može da se seti šta. Pipa se po džepovima, vadi duvan, skida šešir i čisti ga od prašine i od pepela. Naposletku se opomene da je žedan. Počeše se po prsima i zagleda se u nebo.

Borba se vodi iz potaja, ali ne prestaje ni trenutka, jer se vodi o prevlast. Iguman zna da je starešina, pa hoće da bude u manastiru sve kako to njemu godi i kako on nalazi da je dobro
– Nema smisla ići proti ovako dockan.

Brzo se vrati u manastir, prečicom, iznad reke. Skrije se u grm za konakom, pa čeka da neko od posluge siđe u podrum. Mrak već bude, i sa brda se zasvetle kuće kao kresnice, kad začuje gde škripnu brava. Natuče šešir, stisne šake, pa iskoči iza grma i poleti niz neravne stepenice, i podmetne pod slavinu izgorela usta.

– Aaa! – ha!...

Iza toga kad Adžija ide u varoš da se tuži proti, pa se napije u podrumu i dobro se ispava, u manastiru bude mirno nekoliko dana. Borba se vodi iz potaja, ali ne prestaje ni trenutka, jer se vodi o prevlast. Iguman zna da je starešina, pa hoće da bude u manastiru sve kako to njemu godi i kako on nalazi da je dobro. Adžija, kao poklonik Svetog Groba i vladičin rođak, misli da njemu pripadaju naročita prava. Sad jedan nadjača, sad drugi.

Ocu Makariju najviše smeta što teško hodi i što dobro ne vidi, i što traži da se štedi u jelu i piću. Adžija je zdraviji i jači, i pojede i popije šta nađe. Njega mlađi više vole i rado se s njim druže.

Kad je neki velik praznik, uvek nadjača Adžija. U takav dan se zakolje jagnje, pa svi misle o njemu. Otac Makarije je umeren i u jelu i u piću, no i sam voli da mezeti, sam ili s Račundžijom. S velikom voljom u crkvi služi i veselo poji. Kad mu, pri kraju liturgije, Dragomir doda kadionicu, on mu se nagne i šapne

– Idi i kaži Mikailu da ispeče džigericu i da je odnese u moju sobu.

Ozaren iziđe iguman sa službe. Bliže bi mu bilo da ide kroz pripratu, ali ne voli da ide kroz nju, jer je na njenim zidovima naslikan Strašan Sud. Udari na sporedna vrata i prolazi kroz svet. Ljudima milo što on tuda zbog njih prolazi, pa se gromko javljaju i prilaze mu ruci. A otac Makarije diže glavu, širi nozdrve, osmehuje se pa udara o kamen štapom i ogladneo.

– A, a! Kako si, Jovane? Kako si, Živka? Gde, Milene! Kako si?

Brzo pređe stepenice koje mu vode u ćeliju. Otvorivši vrata, zastane na pragu, čekajući da ugleda dim na stolu i oseti miris. Misli da se džigerica ohladila, pa priđe stolu i počne da pipa, onako kratkovid i nemoćan, i ogladneo.

– Mikailo! O, Mikailo! – vikne kuvara iz sveg grla i udari dlanovima. – Ovamo! Odmah!

Kuvar Mihailo je seljački momak, glave kao bundeva i ruku kao pratljače, zadrigao a crven, i ošišan do glave. Uđe smerno i pokloni se, spustiv ruke na kojima su zavrnuti crni rukavi od košulje. Ćuti. Ne zna se od čega više sija, od masti ili smeha.

– Dijete – šeta otac Makarije, a strepi od slutnje. – Ja sam ti kanda poručio da spremiš džigericu.

– Nema, čiča.

– Kako nema! – zastane otac Makarije i pogleda ga zaprepašćeno... – Ne laži!

– Pa ti znaš, čiča...

– Šta? Šta ja znam? – zacrveni se i digne ruke ojađeni iguman, a vidi šta je, vidi da ga je Adžija preduhitrio. – To je tvoj posao, pasji sine!... De, da ja vidim!

Ljut siđe u kujnu s Mihailom. Uzme jagnje i odvoji najbolje komade, pa ih prenese u svoju sobu. Tu već drži, u ormanu, pod ključem, prepečenicu, koju sad izvadi i metne na sto. Ceo dan nikud ne izlazi. I ruča i večera, naslađujući se, sam. Ne može Adžiji da oprosti što mu je podvalio. Istom kad lege i kad se seti da je Adžija ostao danas i bez najslađih zalogaja i bez prepečenice, što se razvedri i osmehne:

– Sam je kriv.

Gleda tupo još jedno vreme kako prska kandilo, i domišlja se da li je mlađima naredio sve što treba ujutru da rade. Pa kad se uveri da je sve dobro i da mu je duša mirna, prekrsti se i pokrije, i zaspi odmah.


Autor: Milan Kašanin

(Politika, 6. januar 1928. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 10 Apr 2017, 22:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nemačkari

Nemačkari su napojeni idejama prosvećenog apsolutizma, koje su u Austriji vladale sve do polovine prošloga veka. Po tim idejama, državu je trebao da vodi vladalac sa svojim činovništvom, a ne narod.

Slika

Nemačkarima su nazivani u prvoj polovini prošloga veka oni austriski Srbi koji su prelazili u Srbiju, i tu pravili mahom činovničku karijeru. Njihovo cvetno doba pada za vlade kneza Aleksandra Karađorđevića, pod ustavobraniteljskim režimom. Nikada ih nije bilo više u administraciji i sudovima i nikada nisu zauzimali važnije položaje. Njihova tri čoveka bila su dospela čak do položaja kneževskog predstavnika, koji je donekle odgovarao položaju današnjeg predsednika ministarstva saveta.

Prevrat od 1858, upravljen u prvom redu protiv Karađorđevića i ustavobranitelja, pogodio je uzgred i nemačkare. Srbijanska inteligencija, koja je prednjačila u tom prevratu, bila se okomila na nemačkare, i po njenom nagovoru Svetoandrejska Skupština oglasila je tri istaknuta nemačkara za „narodne zlotvore”, koje valja proterati iz zemlje. Jedan je od tih „zlotvora” bio pomoćnik ministra unutrašnjih dela; drugi, pomoćnik ministra pravde; treći, član kasacionog suda.

Pod ustavobraniteljskim režimom, kao školovani ljudi, nemačkari su bili neophodno potrebni našoj administraciji koja se tek stvarala, jer u to vreme među Srbijancima školovan čovek bio je najveća retkost. Oni su se najviše odlikovali u onim strukama u kojima se na prvom mestu tražila obrazovanost, a to su sud i škola. Za političke poslove nedostajala im je glavna stvar: poznavanje naroda. Na ministarskim položajima nemačkari su se pokazivali više kancelariski ljudi nego političari.

Glavni političari ustavobraniteljskog doba – Petronijević, Vučić, Knićanin, Garašanin – svi su Srbijanci. Manje obrazovani i „pismeni” od nemačkarskih ministara, oni ih u političkom pogledu ostavljaju daleko za sobom. Ali ako nemačkari nisu imali sposobnosti za velike političke uloge, oni su je imali za male.

Umeli su bolje od Srbijanaca da se dodvore ljudima od položaja; oni se naziru u senci pojedinih velikodostojnika kao došaptači i podstrekači; ima ih čak i među tajnim savetodavcima kneza Karađorđevića – i to je uzrok da ih Srbijanci smatraju za opasne spletkaše.

Nemačkari, koji nisu dali nijednog pravog državnika, nisu isto tako dali nijednog znatnijeg političkog pisca. Ipak zato oni su imali svoju političku ideologiju – i srbijanska inteligencija od 1858 tzv. liberali, osporavala je više njihovu ideologiju nego njihovu spremu. U čemu se ta ideologija sastojala?

Nemačkari su napojeni idejama prosvećenog apsolutizma, koje su u Austriji vladale sve do polovine prošloga veka. Po tim idejama, državu je trebao da vodi vladalac sa svojim činovništvom, a ne narod. Činovništvo, međutim, trebalo je da se drži strogo zakona, i da bude skroz pošteno: isto kao sud, administracija je trebala da bude čista i nepristrasna. Narodu nije trebalo dati slobodu, ali je trebalo dati pravdu. Po svojim sposobnostima, nemačkari su bili više sazdani za dobre činovnike nego za narodne tribune: to je pored opštih razloga bio lični razlog zbog koga im se prosvećeni apsolutizam sviđao.

Slika

Nemačkari su jednako dokazivali da je pitanje političke slobode pitanje kulture; sloboda je samo za obrazovane narode; sloboda koja bi se dala šumadiskom „gejaku” bila bi karikatura slobode
U upoređenju s Milošem i njegovim još primitivnim apsolutizmom, prosvećeni apsolutizam nemačkara izgledao je još napredak. Nemačkari su bili pobornici pravde i zakonitosti koju Miloš nije davao: u neku ruku oni su u nas preteče pravne države. Međutim, pred kraj ustavobraniteljskog režima, ti isti ljudi izgledaju u očima liberala veliki nazadnjaci. Liberali su tražili pored pravde još i slobodu – Narodnu skupštinu i slobodnu štampu. Nemačkari nisu te zahteve odobravali. Šta treba narodu više od dobre administracije i dobrog suda? Šta će mu političke slobode?

Nemačkari su uopšte gledali na narod kao na prost i neprosvećen svet, nesposoban da sam sobom upravlja. Specijalno srpski seljak činio im se strahovito primitivan: njega je samo dobra uprava, u isti mah i prosvećena i stroga, mogla civilizovati. Liberali, na protiv, kad su govorili o narodu, mislili su na srpsku naciju, i to onakvu kakva je opevana u narodnim pesmama i kakva se proslavila u prvom i drugom ustanku. Oni su u praktičnu politiku kao ideju vodilju unosili nacionalni mit.

Nemačkari su jednako dokazivali da je pitanje političke slobode pitanje kulture; sloboda je samo za obrazovane narode; sloboda koja bi se dala šumadiskom „gejaku” bila bi karikatura slobode. Liberali su odgovarali da je pitanje političke slobode više pitanje rase, nego pitanje kulture. Srpski narod ima jedno urođeno blagorodstvo, koje je dragocenije od svake kulture, i koje mu daje pravo na slobodu. Da je tako, vidi se po tome, što se srpski narod sam svojom snagom oslobodio turskog ropstva. U tom šumadiskom seljaku u kome su nemačkari gledali gejaka, liberali su videli heroja. S ovim srbijanskim rasizmom liberali su spajali zapadnoevropski demokratizam. Dokle su nemačkari bili primili austronemačke ideje prosvećenog apsolutizma, liberali su bili primili francusko-engleske ideje o narodnim pravima: ne postoji narod radi države, nego država radi naroda, a narod nikada neće postati glavni cilj države politike, dokle ne dobije pravo da rešava o državnim poslovima.

Liberalni rasizam spojen sa zapadno-evropskim demokratizmom nadjačao je najzad nemačkarstvo prosvetiteljstvo spojeno sa srednjoevropskim birokratizmom. Nemačkari su bili pobeđeni zbog svoje osnovne mane – nerazumevanja Srbije i njenog naroda i nerazumevanja velikih političkih problema uopšte. Srpskom seljaku, zbog njegove oskudice srednjoevropske kulture, odricali su gotovo sve – i kada su iz sredine naroda stali izbijati politički pokreti, nemačkari su pred njima zatvarali oči, zavaravajući sebe same do poslednjeg časa da kod tako nekulturnog naroda ne može biti političkih problema, nego se sve svodi na pitanje dobre administracije.


Autor: Slobodan Jovanović
(Politika. 11. april 1936. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 11 Apr 2017, 23:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Magarac na pijaci

Zagledao sam se u prolaznike, u prasad, ribe i u jelke, pa mi je zanimljivo i zabavno, i osećam se neobično lak i veseo. Dakle to je ta zemlja, za koju sam ja ratovao, bio ranjen sedam puta, odležao u bolnici osamnaest meseci?

Slika
Пијаца Зелени венац

Pomozi Bog, čaršijo, na obadve strane! Klanjam se vladi, a još više opoziciji, ali ipak najviše vladi i onima što imaju titula i para. Lepo je to, tako mi neba, voziti se na državnim automobilima, biti u upravnim odborima fabrika i banaka, primati mesečno na stotinu hiljada dinara ići na more i u banje. Fina stvar! A još je lepše kad čovek ima tri-četiri kućice, tako na jedno šest spratova, pa ih izdaje pod kiriju, troši na kocku i na trke i toliko još zaštedi da može izdržavati odjednom dve Ruskinje. O, baš sasvim, sasvim, baš sasvim fina stvar!

I ja bih voleo da sam neko i imam nešto. Da sam makar cirkuski igrač na konopcu, ali samo da me znaju, da me plaćaju i kažu za me: „Pazi Joksima! Pazi. Boga ti, šta taj zna i kako taj živi!” Kamo moje lepe sreće da sam ja čuven i dobro plaćen cirkuski igrač na konopcu! Nego sam ja profesor, razvrstan u sedmu grupu prve kategorije sa drugim stepenom osnovne plate, i u tom je cela stvar. Mari neko za profesora. Ajde, Boga ti! Kupi krompira i kupusa, pa idi lepo, Joksime, kući i ćuti u zapećku. To je za tebe, da ćutiš. I još je za tebe to da slušaš gde ti žena prebacuje kako su sva deca odevena i za Božić obdarena, samo tvoja nisu.

Zbilja, mnogo ćutim. I ovo što sad govorim, govorim u sebi, premišljam tako zato što sam sâm i ne znam šta da radim. Stojim na pijaci sa zembiljom, rešavajući se šta da kupim i koliko mogu za koju stvar da platim. Dosta je hladno od jutros, ali ne osećam veliku zimu, ma da sam tanko odeven. Zagledao sam se u prolaznike, u prasad, ribe i u jelke, pa mi je zanimljivo i zabavno, i osećam se neobično lak i veseo. Dakle to je ta zemlja, za koju sam ja ratovao, bio ranjen sedam puta, odležao u bolnici osamnaest meseci? Za koju sam pevao pesme, pisao članke u Nastavniku, držao mitinge i zborove? Dakle to je ta zemlja? Pazi. Bogati, pa ja ne znam, sve ne mogu da je prepoznam, kad slušam viku prodavaca jutarnjih novina, u kojima piše o krizi i korupciji, kad gledam gde grme i lete automobili, noseći ljude u barove i u dansinge, i kad zastanem pred gomilom mladića i devojaka, koji se guraju pred ulazom i bioskopsku salu.

Meni je teško odlučiti se, preći granicu; ali kad je jednom pređem, onda dalje ne idem, nego jurim, i ne znam da se zaustavim
Prevari se tako čovek. Eto, ko bi rekao, kad me vidi gde izlazim iz gimnazije – ovako oznojen i umusan, s mrljama od mastila na prstima i na nosu, crn; večito neobrijan, sličan ježu, crvenih očiju pod polupanim cvikerom; ovako sitan, uzanih prsa i ćelav – ko bi rekao da sam ja čovek bodar i smeo, pun viteškog duha i vere, i želje za avanturom! Jest, Boga mi, ko bi mislio, kad me vidi izjutra gde vučem zembilj prepun povrća, mesa i voća za moju ženu i decu, koji onda još spavaju ili se samo bude, najviše ako deca trče po kući i gađaju se cipelama, pevaju i zvižde, ko bi mislio da muž i otac koji toliko izdire, bez roptanja i protesta, kao ja, može da ih ostavi, da ih zaboravi i ne misli o njima, ne strahuje i ne brine se za njihov život, baš kao da nisu moji, kao da ih nije bilo, da ih nema! A to se dogodilo. Dogodilo se to za rata, kad sam bio u Africi i Solunu, živeo za se kao ptica i osećao se neverovatno slobodnim i mirnim.

Meni je teško odlučiti se, preći granicu; ali kad je jednom pređem, onda dalje ne idem, nego jurim, i ne znam da se zaustavim. Zato ne volim ni da se selim. Selidba je za me smrt. Usplahirim se i uplašim, trebaju mi dani i dani dok se naviknem na novu kuću i na novu ulicu. Ali kad se naviknem, onda ni za Boga neću da se krenem na njih. Kažem, sve što je sa jedne ili druge strane granice, ja podnosim i razumem; ali samu granicu, taj vrh i tu oštricu, nikako ne mogu da zadržim: uvek čekam da me drugi prenesu preko nje.

Takav sam bio otkad se pamtim, naročito u ljubavi, a zaljubljivao sam se još kao dečko, i to onako, strahovito i makar u koga. Samo nikad nisam smeo da sretnem i gledam svoju ljubav. Kad naiđe, a ja stanem, pribijem se uza zid. Oborim glavu i spustim ruke, pa samo trepćem. Jedva čekam da me mine ta devojčica, da prođe taj demon i mučitelj, da prođe. A kad se izgubi, bude mi žao i bukvalno me boli srce, te trčim za njom da je vidim i ugledam joj kraj suknje. Pa kad ne mogu da je stignem ili ne znam da je nađem, vratim se kući i pišem pesme. „Joksime!” kažu mi stariji kad vide šta radim. „Joksime, ti si za profesora! Nemoj ni misliti na tehniku, prava ili medicinu. Nisi ti za inženjera, doktora i ministra. Idi ti na filozofski fakultet, kada maturiraš. Al’ stvoren si za profesora! Al’ stvoren!”

Dakle nije da ja ne znam svoju manu: ne valja to što mogu da trpim i da ćutim. Kažem ja sebi više puta: „Joksime! Buni se, Joksime, čoveče Božji! Buni se protivu svoje žene, protiv dece, protiv plata, i protiv suda za stanove, i skupoće, i svega drugog što te tišti! Buni se!” Ali zalud ja to kažem, kad me mrzi, kad ne umem i ne smem: sasvim sam nešto sapleten.

To mi je katkad vrlo čudno, jer sam ja inače sposoban čovek, od koristi i u ratu i u miru: ja umem tegliti za trojicu i za desetoricu. Vidiš, to mi nije nikad palo na pamet: kako bi bilo da pokušam da se prodam putem licitacije? Nekom društvu, partiji, vlasti, kome bilo? Da objavim u novinama ovakav oglas:

Narode!

Danas, od osam do deset, prodaje se na pijaci magarac, u licu Joksima Popovića, gimnazijskog profesora. Sposoban za sve poslove: da peva pesme, piše članke, ljulja decu, kuva ručak, čisti sobe i da čini od glupe dece umne ljude, itd., itd. Zadovoljan malom platom i rđavim stanom... Ko da više?.. Sto hiljada dinara, prvi put!...

Nego, ja stojim na pijaci i sam sebe razgovaram, a vreme ide: već je prošlo dvanaest sati, i svet se razilazi. Opet ću doći kući kasno, pa će mi žena prebaciti i što sam ovako spor i nevešt, i što nisam vredan da držim služavku. Hajde, Joksime, polako kući, hajde, Joksime. Nema od toga niko ništa što ti govoriš.

Ne! Ipak mi je malo lakše kad se ovako sam pred sobom izjadam i potužim. Veseliji idem natrag nego jutros na pijacu. A i čvrsto sam se odlučio da više ne sedim skrštenih ruku, već da krenem u borbu. Samo neću da počnem odmah, baš pred ove svetle, velike praznike. Posle ću, kad prođu. Sad mir Božji, ljudi, Hristos se rodi!


Autor: Milan Kašanin

(Politika, 6. januar 1927. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Trinaest hiljada neprospavanih noći u hodniku spavaćih kola

Milan Ciganović. Sedamdeset i jedna godina. Kondukter u spavaćim kolima na balkanskim i evropskim prugama. Najstariji kondukter spavaćih kola u Evropi

Slika

Kako ova ostarela glava izaziva čudne i neobične misli, dok počiva na mekim jastucima, koje je mlada kći pažljivo i nežno ututkala oko starčeve glave?

Danas je starac mažen, danas su njemu skuvali dobar ručak, danas su mu dali čist ubrus, danas su mu izuli obuću i prostrli meku postelju da se odmori...

Sinoć je starac prelazio na drhtavim nogama hodnikom spavaćeg vagona, dok su na posteljama spavali neznanci sa sve četiri strane sveta. Sinoć je on prostirao postelje za neznane, sinoć je on ututkavao jastuke putnicima, sinoć je on bdio nad njihovim snom i njihovom imovinom...

Milan Ciganović. Sedamdeset i jedna godina. Kondukter u spavaćim kolima na balkanskim i evropskim prugama. Najstariji kondukter spavaćih kola u Evropi. Trideset i osam godina na istom poslu. Trideset i osam godina u hodnicima spavaćih kola...

Na zidovima fotografije Bosfora i Sibira, Pariza i Varšave. Gore, do prozora, na velikoj fotografiji lik jedne mlade žene, a malo podalje jedan kršni mladić u uniformi ruskog železničara. U sobu ulazi starica i ljubi ruke starcu koji počiva na krevetu.

Najlepšom nežnošću starac nam predstavlja ženu:

– Ovo je moja baka... Vidite kako je rumena!...

– Moj dobri Milane, to je tvoja zasluga... Koliko si se ti mučio da nama bude dobro... Dobri moj starče!...

Njegov voz je još sinoć prelazio granice država. Njegove staračke noge su umorne. Tri dana i tri noći je putovao... Trinaest hiljada i osam stotina noći proveo je stari Ciganović u hodnicima spavaćih kola, dok su drugi spavali!...

Danas je njegov dan odmora. Odmara se starac, a doveče treba na put.

Uspomene iz Sibira

Jedan dečak je 1889 godine čistio vagone spavaćih kola u Beogradu. Došao je iz kordunaškog sela da zaradi nasušni hleb. Trčao je ulicama i nosio pakete. Cepao je drva kafedžijama za komad hleba, čuvao kola taljigašima, dok su oni pili u kafani.

Zavoleo ga je belgijski diplomata. Milan Ciganović, seljački sin, kao od brega odvaljen, postao je prijatelj belgijskog diplomate.

– E, moj dragi brate, piše ti meni jednoga dana moj pobratim da idem za Rusiju... Lijepo se živi – piše on meni – dođi pa će i za tebe biti ljeba...

Starica klima glavom i smeši se, dok rumenilo na njenim obrazima odudara od bledog sasušenog staračkog lica.

Bore na njegovom licu igraju i prepleću se kao senke njegovih teških minulih godina. Starac se seća Rusije. Dvadeset i sedam godina je proveo u prostranoj zemlji
– Je l’, baba, kako je bilo? A ja ti se bio oženio, pa, mislim se, kud ću sa ženom i djetetom... Odlučih se jednoga dana i otputovah. Čeka me, kako piše pobratim iz Rusije, dobra služba u Društvu za spavaće vagone. Muka ti je bila da se snađem prvih dana... Bo’me bilo je i gladovanja... Pokojni Novaković, bješe poslanik u Moskvi, čuo za moje jade, pa zovnu i izgrdi.

Odma’ naredi da moja žena počne kod njega da radi kao kuvarica. Ja ti, bogami, brzo naučih ruski jezik. Za nekoliko mjeseci. Posle me uzeše kao konduktera u spavaćem vagonu. Ej, napredovao ti ja brzo. More, širite počeše da mi prišivaju! Kao, da rečemo, neki činovnik... Bo’me, moj pobratim kao nije mnogo zadovoljan. Znaš, da ti je i brat...

Mlade ruke kćeri popravlja jastuke ispred umornih starčevih pleća, a bore na njegovom licu igraju i prepleću se kao senke njegovih teških minulih godina.

Starac se seća Rusije. Dvadeset i sedam godina je proveo u prostranoj zemlji. Starac se seća Sibira i Kavkaza. Dobro pamti prostrana polja, preko kojih je brektao i jurio njegov voz i zaspali putnici u njegovom vagonu...

– Ej, Sibir – ljepše zemlje nijesam vidio. Krstine žita pored pruge duge, eeeej, koliko je tamo žita bilo. Sibirski vazduh i zdravlje. Eeeej, Sibir!

Pečalbar sa ljutog kamena ličkog. Njegove noge su mlade, a pleća jaka. Radio je i pevao. Kod kuće je čekala žena i dve devojčice. Milan Ciganović je bio budan, a točkovi su pevali pesmu preko sibirskih polja.

– Eeeej, kako sam ja radio...

Kakvih uspomena ima Milan Ciganović! Dok sedimo oko postelje, on priča divnim jezikom gorštaka, sećajući se zemalja i krajeva, ljudi i događaja.

– Dobro pamtim Caricu Mariju, ženu Cara Aleksandra. Putovala je u mojim kolima, i ja sam joj pomogao da se popne. Davali su napojnice...

Onda se pridiže i živahne:

– Pokojni Kralj Aleksandar je onda bio prestolonaslednik. Putovao je za Rusiju. Na jednoj stanici, dok se šetao peronom, ja stadoh ispred Njega: Da živi gospodar svih Srba! – viknuo sam, a On se pozdravi sa mnom. Eeeej, kad sa posle babi pričao... je l’ baba?

Maksim Gorki je putovao jednom u mojim kolima. Divan je starac bio. Razgovarali smo, i ja sam mu skuvao čaj... Sam je došao u moje malo odeljenje da ga uzme...
Sećanja na Maksima Gorkog i Izvoljskog

Da. Putovali su njegovim kolima veliki kneževi i strani diplomati. Seća se on i velikih ruskih književnika, koji su razgovarali sa njim dok ih je voz nosio ka granici.

– Maksim Gorki je putovao jednom u mojim kolima. Divan je starac bio. Razgovarali smo, i ja sam mu skuvao čaj... Sam je došao u moje malo odeljenje da ga uzme...

Sad je starac tužan. Seća se svojih jada i tegoba:

– Dobre su napojnice davali... Jes’. Veliki Knez Vladimir Aleksandrović jednom me pozva u salonska kola, a ađutant odbrojava pare. Ja tresnuo nogom o nogu, i: Blagodarim pokorno, Vaše Visokoblagorodije! Eeeej!

On prelazi drhtavom rukom preko ogolele glave.

– Prelazio sam nekoliko puta u Srbiju. Uštedeo sam bio pet hiljada zlatnih dinara i uložio ih u banku. Sigurne su pare, kažu. Štedeo sam i nadao se da jednoga dana, kad se vratim... Eeeej! Posle su rekli da ne važi zlatni kurs, i dali mi samo deset hiljada papirnih dinara. Eeeej...

Naviru sećanja. Starica ga sluša, blago se smeši i čupka šarenu kecelju.

– Kad, ono, anektiraše Bosnu i Hercegovinu, baš se vraćao iz Austrije predsednik ruske vlade Izvoljski, koji je potpisao sa Austrijancima sporazum o aneksiji.. Putovao je u mojim kolima. Ja ga gledam, a suze mi naviru na oči... Kako je, kako je, mislim se, mogao da nas tako proda?! Eeeej, bilo mi je žao žene i djece – a hteo sam da pucam u njega. Kad sam se vratio, plačem ja i pričam babi kako, umalo, ne ubih čo’eka. A i moja baba plače, bilo joj žao... a ona je, znate, bila Njemica kao djevojka... Eeeej, Izvoljski...

„A najlepše je bilo...“

1914. Milan Ciganović je u nevolji. Sve austrijske podanike proterivali su za Sibir. A Milan Ciganović je bio izbeglica još i u Srbiji. Šta će sad? Spaslo ga naše poslanstvo. Dalo mu pasoš.

– Velim ja njima: Kud ću ja, braćo, u Sibir? Ko će djecu da mi ’rani? Zašto u Sibir? Ja sam Srbin!.. Eeeej!... U poslanstvu se, užurbali. Kaže poslanik: „Milane, tebe ne primoravamo da se javiš kao dobrovoljac, ako ’oćeš... Mi, znaš, jurimo samo ove naše junce“... da prostite baš tako je rekao – ove junce, beli jurimo, što beže iz zemlje da ne idu u rat... A ti si siroma čovek... Ja njima velim: ’ranite mi djecu i ženu – a ja idem u rat!... Eeeej!...

Primirje. Vojska se vraća sa fronta. Revolucija. Milan Ciganović je i posle revolucije kondukter u spavaćim kolima. Menja pruge, i krstari prostranom Rusijom. Putuje i za Persiju i skandinavske zemlje. Po dva meseca ga nema kod kuće, u kojoj ga čekaju dve ćerke i žena. Eto, sad je na Kavkazu...

– Jednom smo se vraćali sa Kavkaza. Pun vagon komesara. Bila su i salonska kola. Staljin je putovao sa mnom. Kavkasci skuvali ovnujskog mesa, a vino dobro pa udarismo u veselje... Imali su i bubnjeve, i zurle. Zaigraše besno kolo u salonskim kolima. Eeeej!... Komesar Jaroslavski je toliko puta putovao sa mnom. Sećaš li se, bako?...

Pored njega prolaze diplomati, bogati trgovci, špijuni, delegati i poslanici. Ljudi, neznanci i stranci. On im sprema postelju, da bi odmorni osvanuli u zalivu Zlatnog Roga i na stanici Sen Lazar
Dvanaest godina je proveo u Sovjetskoj Rusiji. Onda je počeo da poboljeva, i rešio da se vrati u domovinu. Nekoliko meseci prao je dugačke vagone spavaćih kola, a posle su ga uzeli kao konduktera.

– Rekli, prvo, da sam star i nemoćan za posao... Zar ja nemoćan?! Od 1930. godine sam u Jugoslaviji... Vele da su zadovoljni sa mnom. Bako, ded’ donesi onaj orden, što mi ga Društvo ispratilo iz Pariza... Jes, samo nas petorica imamo takav orden... Eeeej...

Starica unosi olinjalu izlizanu bluzu sa brojem na okovratniku, sa brojem jednog od hiljade, što bdiju u hodnicima spavaćih kola, dok drugi spavaju...

Milan Ciganović, iznemogli i oboleli sedamdesetogodišnjak, zaboravlja da je uz taj orden dobio i četiri hiljade dinara nagrade. Za starog gorštaka metalni krug je mnogo važniji. On je ponosan, i detinjski dirljivo uobražava:

– Ovi sitni kamenčići su safiri... Jes’... Eeeej...

Godine, godine. Godine su prošle na prostranim stepama. Godine su prošle na beskrajnim tračnicama Sibira, godine su prošle na Kavkazu, u Batumu, u Skandinaviji, u Evropi i na Balkanu...

Pored njega prolaze diplomati, bogati trgovci, špijuni, delegati i poslanici... Ljudi... ljudi... Neznanci i stranci... On im sprema postelju, da bi odmorni osvanuli u zalivu Zlatnog Roga i na stanici Sen Lazar... On im skida kofere, i zahvaljuje se na pet stranih jezika, kad u njegovu zbrčkanu ruku spuste napojnicu... To će biti za bakicu, poklon da joj kupi. Trinaest hiljada neprospavanih noći u hodniku spavaćih kola. To je život Milana Ciganovića...

Još nekoliko časova on će se odmarati, a doveče putuje za Carigrad. Tri neprospavane noći. Šta je to pored onih prohujalih hiljada neprospavanih noći!... Još, tri, još tri... A pleća sedamdesetogodišnjaka su umorna.

Onda starac, sa neiskazanom tugom u očima, kaže iznenadno i dirljivo iskreno najveću istinu svih života:

– A najljepše je bilo kad sam bio dijete... pa se popnem na višnju... Ima ih u mome selu u Kordunu... Popnem se ja na višnju i jedem, a višnje mi padaju u njedra... a njedra sva crvena, kao krvava... Eeeej....


Autor: Momčilo Jojić

(Politika 6. januar 1941. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 12 Apr 2017, 19:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Evropska i azijska kultura

U mnogo manjoj meri nego stari azijski narodi, evropski narodi umeju da upravljaju svojim strastima i svojim životnim snagama – i azijsku veštinu trpljenja i mirenja sa sudbinom oni imaju tek da uče

Slika
Улица Бизант у Сплиту - Љуба Ивановић

Pitanje o odnosu između evropske i azijske kulture, koje je u poslednje vreme zanimalo i naš svet, bilo je prošle jeseni raspravljano na kongresu nemačkih sociologa. Jedan od najčuvenijih sociologa današnje Nemačke, Maks Šeler držao je predavanje o Nauci i Socialnoj Strukturi. U tome predavanju, rekao je između ostaloga i to, da se evropska kultura razvijala u naučnom, a azijska u metafizičkom duhu.

Pod naukom, on razume proučavanje prirode i dovođenje njenih snaga u službu čoveka. Pod metafizikom, on razume udubljivanje u tajne naše duše i disciplinovanje onih snaga koje se u njoj kriju. Evropski narodi postali su veliki majstori u tehnici proizvodnje dobara i u tehnici rata. Veština sa kojom u sve bržem tempu proizvode sve veće količine dobara i veština sa kojom u toku rata ta dobra poništavaju, jeste besprimerna u istoriji čovečanstva. Ali za to u „tehnici duše“ Evropa zaostaje iza Azije.

U mnogo manjoj meri nego stari azijski narodi, evropski narodi umeju da upravljaju svojim strastima i svojim životnim snagama – i azijsku veštinu trpljenja i mirenja sa sudbinom oni imaju tek da uče. Kod Evropljana moć nad spoljašnjim svetom razvila se u mnogo većoj meri nego unutrašnji samovlada.

Zbog toga, oni, pored sve energije koju su uložili u stvaranje materijalnoga blagostanja, nisu još rešili pitanje naše zemaljske sudbine – i usred nagomilanoga bogatstva žive bez duševnoga spokojstva. Jednako nezadovoljan, suvremeni Evropljanin ne prestaje tražiti nešto novo – i u toj večitoj tražnji, večitom naporu i nemiru nalazi svoj glavni cilj života.

Po Šelerovom mišljenju, evropska i azijska kultura jesu dve krajnosti od kojih nijedna sama za sebe ne valja. Ne valja ni evropsko gomilanje bogatstva sred duševnoga nemira, ni azijski duševni mir sred oskudice materialnog blagostanja. Ako su zapadnjaci žrtve jedne ekonomske i vojne radljivosti koja se odvojila od duše i zahuktala na pravno, istočnjaci su žrtve jednog finansijskog samopromatranja koje se odvojilo od života i pretvorilo u jalovo sanjanje. Šeler nalazi da spas kulture leži u namirenju zapada i istoka.

Tek onda kada se bude spojila evropska tehnika proizvodnje s azijskom tehnikom duše, dobiće se jedno potpuno i harmonično čovečanstvo koje je, istovremeno, zagospodarilo spoljašnjim svetom i ostvarilo u svojoj vlastitoj unutrašnjosti red i mir.

Dokle je izgledalo da se savremeno evropsko društvo razvija u pravcu povoljnom za buržoaziju i njeno gospodarstvo, buržoazija je bila ubeđeni propovednik društvenog napretka i isticala je evropsku kulturu iznad svih drugih kultura
Velika je šteta što se kongres nemačkih sociologa udaljio od ovoga pitanja koje je Šeler pokrenuo. Na skupovima nemačkih sociologa i ekonomista oseća se velika razdvojenost između marksista i nemarksista; iz toga razloga vrlo često se dešava da pretres skrene sa glavnog pitanja na pitanje marksizma. Ovoga puta, isto tako, više se govorilo za i protiv marksističke sociologije, nego o odnosu između evropske i azijske kulture.

Protivu Šelera ustao je poznati bečki marksist Maks Adler, koji smatra da ne postoji kriza evropske kulture, nego postoji kriza buržoaskoga društva. Onoga dana kada nastane novo doba socialističkoga društva, nestaće i današnja moralna nelagodnost, i na mesto pesimizma iznemogle buržoazije zavladaće optimizam mladog i svežeg radništva. Adler je naročito napao buržoaziju da nije više u stanju da prednjači na polju društvenih nauka. Glavni zakon društvenoga života, – zakon večitoga razvitka i napretka – ona više ne razume, jer je izgubila veru u svoju vlastitu budućnost. Dokle je izgledalo da se savremeno evropsko društvo razvija u pravcu povoljnom za buržoaziju i njeno gospodarstvo, buržoazija je bila ubeđeni propovednik društvenog napretka i isticala je evropsku kulturu iznad svih drugih kultura.

Ali od kako se u evropskom društvenom razvitku javljaju znaci propadanja buržoaskoga gospodarstva i s njima uporedo sigurni nagoveštaji jedne velike društvene obnove u korist radništva, buržoazija je počela sumnjati o dokazanosti društvenog napretka i o vrsnoći evropske kulture. Sada, iz njenih redova niču proroci skore propasti zapadne kulture (pa pr. Špengler) i presađivači azijske moralne filosofije (na pr. Kajzerling, pa i sam Šeler).

U kratko, tamo gde je Šeler video jednu moralnu krizu od opštega čovečanskog značaja, Adler vidi samo jedno buržoasko pesimističko raspoloženje, koje dolazi otuda što je buržoazija svojoj vlastitoj katastrofi koju predoseća u skorom roku dala značaj jednog kraha cele evropske kulture.

Zahvaljujući svome besedničkom temperamentu, Adler je uzbunio sav kongres, i zato se diskutovalo mnogo više o njegovim tezama nego i Šelerovim. Oni govornici koji su se ipak zato dotakli Šelerove ideje o izmirenju istočne i zapadne kulture, pomenuli su pre svega onaj poznati zakon Ogista Konta da duh čovečanstva u svom razvitku prolazi jedno za drugim kroz versku, kroz metafizičku, i kroz naučnu fazu.

Drugim rečima, pojave oko sebe i u sebi čovek objašnjava prvo na religiozni, pa onda na metafizički, pa tek najposle na naučni način, koji se javlja poslednji s toga što iziskuje najveći stepen duhovne zrelosti. Na osnovu ovoga zakona, Šelerovu ideju o dopunjavanju evropske naučnosti azijskom metafizičnošću valjalo bi bezuslovno odbaciti kao vraćanje sa višeg stupnja duhovnoga razvitka na niži.

Ali – i to je vrlo karakteristično za duh koji danas vlada u društvenim naukama – nemački sociolozi, iako su se setili Kontovog zakona, nisu na osnovu njega odbacili Šelerovu ideju o izmirenju istoka i zapada. Nemački sociolozi ne veruju više u tačnost Kontovog zakona. Njima ne izgleda više da naučni razvitak isključuje metafizički i religiozni razvitak; oni nalaze da se i nauka i metafizika i religija mogu razvijati uporedo, ne smetajući jedna drugoj. To su tri razna gledišta koja se uzajamno ne potiru nego se uzajamno dopunjuju; prema tome kalemljenje azijske metafizičnosti na evropsku naučnost ne bi bilo logički nemogućno.

Ali među nemačkim sociolozima pojavila se sumnja da li bi ono bilo i psihološki mogućno? Logički, ne bi bilo nemogućno da isti čovek bude jednovremeno i veliki industrijalac i veliki metafizičar, ali psihološki malo je verovatno da bi isti čovek mogao jednovremeno u oba ta pravca raditi s maksimumom energije. Bez usredsređivanja energije na jeda cilj, pravog uspeha nema – i to što važi za pojedinca, važi i za društvo. Naša kultura može se razvijati u nekoliko različnih pravaca – u idealističkom isto tako kao i u pozitivističkom – ali ni u jednom ne može otići daleko, ako između tih različnih pravaca ne bude izabrala samo jedan, u kome će se zahuktati sa zaslepljenom jednostranošću.

I zato, ako bismo hteli istovremeno negovati evropsku privrednu aktivnost i azijsko filosofsko samopromatranje, verovatno da ni naša privredna aktivnost ne bi bila dovoljno napregnuta ni naše filosofsko samopromatranje dovoljno duboko. Postajući svestranijom, naša bi kultura postala u isti mah i površnijom.

Čoveku se neprestano nameće izbor između zemaljskoga i nebeskoga carstva – i on ih ne može oba uživati jednovremeno.


Autor: Slobodan Jovanović

(Politika 6. januar 1926. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 08 Maj 2017, 21:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Стефан Србин
(Кир Стефан Србин)




Slika



Стефан Србин (15. век) је био српски средњовековни композитор и преписивач књига.



Биографија

Био је свештеник или калуђер а обављао је дужност доместика, хоровође црквеног хора. Пошто је уз његово име додавано Србин вероватно је боравио и радио у некој средини која нија била чисто српска. Ђорђе. Сп. Радојичић претпоставља да је можда у питању било Смедерево деспота Ђурђа Бранковића где је, уз велику грчку колонију, вероватно било потребно овакво одређење.



Композитор

Две његове композиције биле су унете у Псалтикију, зборку црквених песама забележих старим нотама, наумама. Једна од Стефанових композиција била је пропраћена текстом на српском и грчком језику а друга само на грчком језику. На српском језику забележена су упуства о извођењу. У 18. веку Псалтикија је била у Скопљу где нико није умео, до доласка Исаије Светогорца 1735. године, да прочита забележени нотни запис.

У 19. веку рукопис је доспео у Народну библиотеку у Београду где је изучаван пред Други светски рат. Изгорео је током немачког бомбардовања Београда 1941. године. Друга Стефанова композиција је сачувана на снимцима и њу је Димитрије Стефановић прилагодио модерном нотном запису па је изводио септембра 1961. године у Охриду, на концерту Хора београдских мандригалиста који је одржан у част XII међународног конгреса византолога.



Писар

Стефан је био и преписивач рукописа. За деспота Лазара Бранковића преписао је један зборник са беседама и житијем Јована Златоустог. Овај рукопис чуван је у Крушедолу а сада се налази у Музеју Српске православне цркве у Београду. Други његов рукопис је у Државној библиотеци у Санкт Петербургу а трећи у Хиландару.



phpBB [media]


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Sačuvano od zaborava  |  Poslato: 11 Nov 2017, 01:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako su se u Srbiji dalekih 1905. i 1935. muževi predbračnim ugovorima i testamentima borili za prava (svojih) žena (FOTO)

Ako ovo naš zet Aca ispunjavati ne bi hteo…to na zahtev moje žene Rose ima se bezuslovno naš zet Aca ....sa svojom porodicom iz moje kuće iseliti

Slika

Kragujevac, 1935. je godina. Momčilu, rentijeru, su već 72 godine i rešen je da sastavi testament i po svom nahođenju podeli poveliku imovinu. Dobiće je Momčilova supruga Rosa, udata ćerka i unuci. Ali, ako zet koji živi sa njima u kući Rosu ne bude poštovao, završiće na ulici. Nije se Rosa te 1935. izborila za svoja prava, ali imala je muža koji je bio spreman da njena prava i dostojanstvo brani i sa onog sveta.

"Kako sam božjom milošću u mesecu maju ove 1935. godine preživeo punih 72 godine svoga života, te iako sam blagodareći bogu još i danas zdrav i potpuno svestan…ovim testamentom kao mojim zaveštanjem hoću u svakom slučaju moje smrti da učinim raspored sa svojom dosadašnjom imovinom", započinje Momčilo svoj testament.

Slika
Testament iz prošlog veka Foto: Telegraf

On navodi koga od naslednika ima - suprugu Rosu, ćerku i zeta, unuke. Pobrojava i imovinu, dve povelike kuće u širem centru Kragujevca i dućan u jednoj od njih. Na spisku su i akcije u nekoliko banaka, značajne vrednosti. Rentijer će i posle smrti imati lepe prihode, a sve ih nasleđuje supruga Rosa. Takođe, zet i ćerka koji žive u Momčilovoj kući Rosi će nakon njegove smrti mesečno "na ime stanovanja i zajedničkih kućevnih troškova" morati da isplaćuju tadašnjih 1.000 dinara.

Slika
Testament kojim je muž osigurao svoju suprugu u prošlom veku Foto: Telegraf

- Ako ovo naš zet Aca ispunjavati ne bi hteo kao i to - ako se ne bi mogao iz ma kakvih uzroka sa mojom ženom Rosom slagati, istu ne poštovati i čuvati kao svoga roditelja, to na zahtev moje žene Rose ima se bezuslovno naš zet Aca ....sa svojom porodicom iz moje kuće iseliti, i u tom slučaju moja žena Rosa može po svom nahođenju polovinu kuće i drugom licu pod zakup izdati, i sebi prihod za svoje izdržavanje povećati sve do svoje smrti - jasan je Momčilo.

Slika
Kragujevac u 20. veku Foto: Wikipedia/Свифт

Dve godine kasnije, on je preminuo, pre svoje supruge Rose, o čijoj se dobrobiti i pisano pobrinuo.

Ipak, testament kragujevačkog rentijera iz 1935. godine, u kom on posebnu pažnju obraća na to kako će mu živeti udovica, nije novina u centralnoj Srbiji. O svojoj se supruzi Smiljki, Dragutin pomoravski težak, daleke 1905. pobrinuo predbračnim ugovorom! Ovaj je dokument danas muzejski primerak i čuva se u Zavičajnom muzeju u Jagodini.

Slika
Jagodina u prošlosti Foto: Wikipedia/Свифт

- Ja, Dragutin Todorović, težak iz Mijatovca, uzimam sebi za ženu Smiljku, udovu Životija Tomića, bivšeg težaka iz Lozovika, pod sledećim uslovima: da sam dužan po venčanju čuvati je i paziti kao svog druga i sa njom u bračnom životu živeti kao što dolikuje časnim, valjanim i poštenim ljudima, da sam dužan sve vreme našeg bračnog života činiti joj sve ono što nalaže dužnost jednog dobrog i uglednog domaćina - obećao je i pisano Dragutin.

Slika
Testament kao garancija sigurnije budućnosti Foto: Telegraf

Ovim su ugovorom precizirana i Smiljkina prava, naročito zbog toga što su oboje bili udovci, i imali decu iz prvog braka.

- Moja deca od prve mi umrle žene, i deca ako bi se sa Smiljkom izrodila u ovome braku, posle moje smrti Smiljki imaju dati iz imanja ili iz gotovine moje 840 dinara u novcu i udovičko izdržavanje - bio je mudar neuki jagodinski težak, ali muškarac zaštitnik.

Slika
Pečat na testamentu Foto: Telegraf

Prema rečima etnologa Zavičajnog muzeja u Jagodini Miodraga Aleksića, ovaj ugovor govori da u to vreme žena nije bila podređena i da je to bio život pun hrišćanske solidarnosti, a patrijarhalno pravo podrazumevalo je da se vodi računa o svakom članu porodice.


telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 50 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker