Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:27


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 22:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kosta Novaković - Grešnica bez greha (1930)


_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 22:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
BEOGRAĐANIN SLAVKO JOVANOVIĆ PRVI UPOTREBIO KAMERU NA ŠINAMA

Srbin koji je promenio svet filma

Slavko Jovanović (1887 - 1962), beogradski časovničar, deo je istorije filma jer je pre sto godina izveo prvi „far” - vožnju kamere fiksirane na vozilo u pokretu.

Slika
Časovničar koji je promenio svet filma: Slavko Jovanović
Beogradska Knez Mihailova postala je tako prva ulica u istoriji sedme umetnosti koja je snimljena „u hodu”, a zahvaljujući veštom časovničaru i prvom filmskom snimatelju u Srba.

- Slavko Jovanović je rođen u malom banatskom selu i kao mlad je došao u Beograd. Radio je kao sajdžija u blizini hotela “Moskva“ i tu je na ulici prvi put video filmsku kameru - kaže Božidar Zečević, dramaturg i istoričar filma.

U to vreme u Beogradu je snimao Mađar Luj Pitrolf de Beri, snimatelj prvog srpskog igranog filma „Karađorđe“. Radio je za Svetozara Botorića, prvog srpskog filmskog producenta i vlasnika hotela i bioskopa „Pariz“ na Terazijama, i bio mu je potreban neko kome može da poveri kameru.

- Slavko je bio talentovan, sposoban i vrlo koristan. Brzo je naučio kako se rukuje kamerom, a upoznao je i prve projekcione aparate, pa je kasnije postao i prvi dvorski kino-operater - dodaje Zečević.

Koliko je bio vešt, pokazuje ono što je izveo 23. avgusta 1913, snimajući u ranim jutarnjim satima Ulicu knez Mihaila.

- Tog dana spremala se trijumfalna vojna parada i svečano otkrivanje spomenika Karađorđu na Kalemegdanu. Smišljao je kako bi paradu mogao da snima u cugu i došao na ideju. Kadar je snimio kamerom učvršćenom na platformu automobila, podignutom na metar i po od tla, ali ne znamo kakvo je vozilo koristio. Vožnja je ujednačena i kontinuirana, brzina kretanja ravnomerna, nema ni najmanjeg potresa, ispunio je dakle sve standarde za izvođenje onoga što profesionalci nazivaju „far“ - objašnjava sagovornik.

Prvi srpski snimatelj uspeo je i da aparat pokreće levo i desno, da „švenkuje”. Kadar prve ulice u istoriji filma koja je snimljena „u hodu” traje dva i po minuta i predstavlja deo dokumentarne filmske reportaže „Povratak srpskih pobednika“.

- Materijal rada Slavka Jovanovića, od oko trideset minuta, sakupljan je sa raznih strana i nedavno su ga sastavili ljudi iz Kinoteke - kaže sagovornik.

Jovanović je nešto kasnije, ipak, napustio svet filma.

- Vratio se svom glavnom zanatu, a poslednje što je radio bilo je snimanje jednog od prvih srpskih avangardnih filmova „Budi bog s nama ili kačaci u Topčideru“, iz 1924. Taj materijal, nažalost, nikada nije pronađen - navodi Zečević.

Za prvu vožnju kamere na šinama uzima se godina 1916, kada je nastao Grifitov film „Netrpeljivost“.

Virtuelna ulica

Slika

Snimak iz 1913. bio je inspiracija za Božidara Zečevića da sa digitalnim umetnikom Dušanom Naševićem pokrene projekat radnog naslova „Knez Mihailova 1913“.

- Želimo da jedan iščezli svet oživimo sredstvima filma, fotografije, animacije, steroskopije i digitalne umetnosti. Potreban je mali prostor, hodnik sa dva velika ekrana kroz koji bi se virtuelno hodalo prošlim vremenima - otkriva sagovornik.


Blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 23:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slavko Jovanovic (1887–1962)

Slika

Mart 18, 1887. Sefkerin - Maj 11, 1962 (75.godina) Beograd, Serbia

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 23:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jedna domaća filmska stogodišnjica

U vremenu koje ne haje za stogodišnjice možemo ipak da se pohvalimo nečim što nemaju mnogo poznatije kulture. Ovoga puta radi se o filmskoj baštini: o prvom kadru kamere u vožnji u istoriji srpskog, a jednom od nastarijih takvih pokušaja u istoriji svetskog filma.

Taj kadar snimljen je u Beogradu, duž gotovo cele Knez Mihailove ulice, 11. avgusta po julijanskom, odnosno 24. avgusta po gregorijanskom kalendaru 1913. godine, u proizvodnji beogradskog preduzetnika Đoke Bogadnovića (1860-1915) vlasnika hotela i bisokopa „Kasina“ na Terazijama. Kadar kamere u vožnji koji prikazuje najlepšu i najstariju beogradsku ulicu od Kalmegdana do Terazija deo je veće dokumentarne filmske reportaže pod okvirnim naslovom Povratak srpskih pobednika i prikazuje svečanosti koje su u prestonici Kraljevine Srbije priređene povodom pobede u Balkanskim ratovima, trijumfalneparade srpske vojske i otkrivanja spomenika voždu Karađorđu na Kalemegdanu. Pred oko 10.000 praznično obučenih Bedograđana svečanost je počela na Slaviji, zatim je vojska marširala Nemanjinom, Karađorđevom i Pariskom do Kalemegdana, gde je kralj Petar otkrio spomenik svom dedi Karađorđu (nalazio je na mestu današnjeg spomenika zahvalnosti Francuskoj, a srušili su ga Austrijanci u Prvom svetskom ratu). Taj filmski materijal priprema najesen za publikovanje, na kompjuterski obrađenom DVD, Jugoslovenska kinoteka.

Kadar Knez Mihailove je zaista antologijski i zaslužuje da uđe ne samo u anale istorije filma nego i među najvažnije stranice novije srpske kulture, jer se u njemu stiču važna obeležja kraja XIX i početka XX veka, istorijske drame jednog naroda, urbane prošlosti i sadašnjosti Beograda i napose, evropske kinematografije. Glavni junak ovog snimka nisu ljudi i događaji nego cela glavna ulica, kičma starog jezgra srpske prestonice, čija prošlost seže do rimske Via Cardo. Kadar je snimio dobrom (verovatno Pateovom) kamerom učvršćenom na platformu automobila, podignutom na metar i po od tla, vešt i siguran profesionalac: vožnja je ujednačena i kontinuirana, brzina kretanja ravomerna, nema ni najmanjeg potresa ni smetnje, što su sve i danas standardi za izvođenje onoga što filmski profesionalci nazivaju „far“ (nem. „fahraufnahme“, engl. „tracking shot“ ili „“, srp. vožnja kamere pričvršćene na pokretnu platformu), a snimatelj, osim što kontroliše vožnju i vrti ručicu, pokreće svoj aparat i po vodoravnoj osi, levo i desno („švenkuje“), da bi što šire zahvatio ovaj svetsko-istrojski prizor! Kadar za istoriju!


Slika
Prvi srpski snimatelj: Slavko Jovanović

Ko je autor ovog snimka? Po svemu sudeći to je prvi srpski filmski snimatelj Slavko Jovanović (1887-1962), operater u bioskopima „Takovo“ i „Pariz“, koga je tajnama kamere podučio Luj Pitrolf de Beri, snimatelj prvih srpskih igranih filmova „Karađorđe“ u „Ulrih Celjski“ u prodkuciji Svetozara Botorića, ali postoje podaci da su se Beogradu tada zadesila i dva anonimna Pateova snimatelja i jedan ruski (Samson Černov), koji je sa Bogdanovićem snimao na balkanskom frontu, još u junu i julu iste godine.

Slika
Đoka Bogdanović


Kako bilo, ostavio nam je Đoka Boganović u nasleđe neprocenjiv istorijski dokument o svojoj epohi i Beogradu. Sa jednim jedinim prekidom (da se promeni traka u kameri) mi danas dobro vidimo konzervisanu i odlivenu u vremenu staru lepoticu i gotovo svaku njenu kuću, zapažamo odnose u urbanom kontekstu i svakodnevnom životu njenih stanovnika, koje niko ne može da oživi bolje od jednog jedinog dugog filmskog kadra, što je često sinonim za čistu filmsku dokumentarnost. Filmološki gledano, kuriozitet je utoliko veći što u celom svetskom filmu nema ovakvog primera stvarne i kontinuirane vožnje kamere na platformi na točkovima pre kraja 1913. godine! (Za prvog koji je upotrebio „far“ smatra se u istoriji filma italijanski režiser Đovani Pastrone u velikom istorijskom spektaklu „Kabirija“, ali se tamo radilo o snimanju u studiju, a film je izašao tek sledeće, 1914. godine, kada se Srbija već nalazila u novom ratu). Ako se vodi računa o tačnoj definiciji vožnje, dužini i kvalitetu, sinhronizaciji pokreta, profesionalnom umeću i istorijskom značaju snimka, onda se možda nalazimo pred otkrićem koje daleko prevazilazi naše okvire. Zato je grupa filmologa, digitalnih umetnika i prijatelja filma odlučilada ovu retku stogodišnjicu skromno obeleži u Umetničkom bioskopu Etnografskog muzeja danas, 23. avgusta 2013. godine.



novifilmograf

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 23:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Veličanstvena i tužna istorija bioskopa u Srbiji

Samo pet i po meseci pošto je Pariz video prve pokretne slike braće Limijer, Beograd je imao priliku da upozna kinematograf i da se kao i ostatak sveta upusti u osvajanje nove atrakcije i umetnosti.

Slika
Prva projekcija u kafani kod Zlatnog krsta, 1896.

Po starom kalendaru 25. maja, a po novom 6. juna 1896. godine, u omiljenoj kafani kod “Zlatnog krsta”, na Terazijama, na mestu gde je do skoro u višespratnici postojao restoran “Dušanov grad”, održana je prva filmska projekcija u Beogradu. Ipak, jedna pretpremijera održana je dan uoči ovog svečanog prikazivanja kinematografskog čuda Beogradu, koja je služila da se novinari upoznaju sa novom evropskom atrakcijom kako bi već pomenutog 25. maja (odnosno 6. juna) sve naslovne strane novina u Beogradu najavile ovaj nesvakidašnji događaj.

Slika
Braća Limijer

Kafana kod “Zlatnog krsta” bila je omiljeno sastajalište intelektualne elite, pesnika, slikara, u njoj su se već održavale izložbe i večernji skupovi. Filmove su na Balkan doneli Andre Kar, fotograf i Žil Žiren, mehaničar, koji su bili zastupnici braće Limijer. Program u Beogradu, najavljen u novinama kao čudo neviđeno, bio je sličan prvoj bioskopskoj predstavi održanoj u Parizu 28. decembra 1895. godine, a između ostalih prikazani su “Ulazak voza u stanicu”, “Kupanje u moru”, “Riblja pijaca u Marselju” i “Rušenje zida”. I sam kralj Aleksandar Obrenović prisustvovao je jednoj od predstava 16. juna a program je trajao sve do 30. juna te godine.

Naredne godine, Andre Kar ponovo dolazi u Beograd, kako bi tu snimio i prve kadrove na tlu Srbije. Ovi filmovi, mešu kojima su bili i “Kalemegdanska šetnja”, “Tramvajska stanica na Terazijama”, “Izlazak radnika iz Fabrike duvana” i još desetak, nažalost, nisu sačuvani.

Zanimanje za filmsku umetnost u Beogradu nije jenjavalo i narednih godina Srbiju su posećivali mnogi putujući kinematografi, prikazujući filmove po iznajmljenim dvoranama i pod šatrama. Pored prikazivanja, neki su i snimali kadrove po Srbiji, ali ni oni nisu sačuvani. Prvi Srbin koji se bavio prikazivanjem filmova bio je Stojan Nanić iz Zaječara, vlasnik “Prvog srpskog kinematografa”, koji je prikazivao filmove već od 1900. godine.

Resized Image - Click For Actual Size
Svetozar Botorić, prvi producent filmova

Podaci iz štampe tog doba pominju i filmove “Venčanje Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin”, “Srbija” i druge, ali najstariji sačuvan film snimljen na ovom podneblju je “Krunisanje kralja Petra I u Beogradu 1904. godine”, koji je snimio Arnold Mjur Vilson, počasni konzul iz Šefilda i snimatelj Frenk Storm Moretšo. Ovaj film, osim što ima veliku istorijsku vrednost, svrstan je u najznačajnija ostvarenja s početka 20. veka u svom žanru. Još jedan od pionira filmske umetnosti u Srbiji bio je Ernest Bošnjak, koji je počeo da prikazuje filmove od 1906. godine, a 1909. je počeo i da ih snima. On je prvi stvorio i film sa kamerom koja ima stativ sa pokretnim postoljem i time ušao u srpsku filmsku istoriju. Svakako jedan od najpoznatijih filmskih radnika tog doba bio je i Aleksandar Lifka, vlasnik jednog od najvećih putujućih bioskopa u Evropi koji je, nastanivši se u Subotici, otvorio bioskop 1911. godine. Snimao je mnogo, ali je iz vremena pre Prvog svetskog rata sačuvan samo jedan film – “Srpsko Bogojavljenje u Subotici”.

Resized Image - Click For Actual Size
Hotel Pariz, Svetozara Botorića

Tih godina u Srbiji su bar po jednom godišnje gostovali i najpoznatiji evropski putujući bioskopi “Narten”, “Bahmajer” i drugi a od domaćih vlasnika bioskopa najpoznatiji su bili, pored Stojana Ninića, i Milosav Nešović, Bora Jelkić i Todor Najdanović-Negotinac.

Svakako jedan od najznačajnijih preokreta dogodio se kada je prvi filmski producent na Balkanu, Svetozar Botorić, Beogradu poklonio prvi stalni bioskop, koji je otvoren u hotelu “Pariz”. Botorić je angažovao francuskog snimatelja Luja de Berija koji je snimio oko 20 repotraža, a i veći broj filmova iz Balkanskih ratova. Uz francuskog snimatelja, Botorić je angažovao i poznatog glumca i reditelja Čiča Iliju Stanojevića. Nedavno je u Filmskom arhivu u Austriji pronađen veliki deo Botorićeve zaostavštine za koji se smatralo da je zauvek izgubljen.

Slika
Plakat filma Karađorđe

Među tim filmovima je pronađena su i dva filma koji se smatraju prvim srpskim igranim ostvarenjima, “Život i delo besmrtnog vožda Karađorđa”, kasnije nazvan samo “Karađorđe”, kao i “Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi” oba iz 1911. godine, koji je ujedno i prvi snimljeni srpski film, mada drugi prikazani, jer je prvo prikazan pomenuti “Karađorđe

Slika
Đoka Bogdanović, Kasina

Pored Botorića, filmove su od 1911. godine prikazivali i braća Savić, vlasnici Modernog bioskopa, zatim vlasnik bioskopa kasina Đoka Bogdanović od 1913. koji je angažovao ruskog snimatelja Samsona Černova. Fond Đoke Bogdanovića u najvećoj je meri sačuvan i predstavlja jedini celoviti fond srpskih filmova pre Prvog svetskog rata. Od 1913. bioskop “Kolarac” vode braća Cvetković.

Do Prvog svetskog rata u Beogradu je otvoreno 18 stalnih bioskopa, a i drugi gradovi – Novi Sad, Sombor, Smederevo, Požarevac, Šabac, Negotin, Gornji Milanovac, Leskovac, Paraćin, Prokuplje, Valjevo, Kragujevac, Subotica, Vrnjačka Banja i jagodina dobili su svoje stalne bioskope. Prvi svetski rat prekinuo je razvoj kinematografije. Značajna snimanja tokom rata obavio je Dragiša Stojadinović, za vreme odbrane Beograda a zatim i na Solunskom frontu, zajedno sa oficirom Mihailom Mihailovićem Afrikom.

Slika
Hotel Kasina, Hotel Pariz i Bioskop Beograd, 1949. godine

I tokom Drugog svetskog rata bilo je značajnih snimanja i mnogo filmskih aktivnosti. Pred kraj rata, 1944. godine, pri Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske je osnovana Filmska sekcija koja je predstavljala začetak organizovane kinematografske delatnosti u posleratnoj Jugoslaviji. Titovo vreme ostalo nam je u sećanju po brojnim filmskim spektaklima i susretima sa svetskim glumcima i rediteljima. Osnovani su brojni festivali, a Beograd je sve do raspada Jugoslavije držao prvo mesto po broju filmskih umetnika, radnika, preduzeća i ostvarenja. Već 1946. godine samo u Beogradu bilo je i oko 40 bioskopa.

Danas kao da nismo nikad bioskope ni imali. Oni se gase, nestaju, čak i neki koji su proglašeni za kulturna dobra. Nova tehnologija, novi običaji gledanja filmova, piraterija, nemaština ali i nebriga i loša privatizacija, doveli su do toga da bioskopi zamiru, da se pretvaraju u kafiće, prodavnice ili da propadaju pod zubom vremena. Neki novi bioskopi niču u tržnim centrima, za nove generacije i nove filmove. Možda će neko srećnije vreme vratiti u životi i antologijsku rečenicu iz “Maratonaca” – “ponovo radi bioskop”, do tada, ostaje nam da odemo do nekog “multipleksa”, “sinepleksa” ili da prosto, na internetu potražimo neka od novih ostvarenja filmske umetnosti.


avantartmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 23:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Aleksandar Saša Erdeljanović:
PRVIH POLA VEKA SRPSKE KINEMATOGRAFIJE 1896-1945.


Početak filma u Srba vezan je za prvu filmsku projekciju na Balkanu, održanu u Beogradu u kafani ''Zlatan krst'' 25. maja/6. juna 1896. godine, kada su predstavnici kompanije braća Limijer /Freres Lumiere/, Andre Kar /Andre Carre/ i Žil Žiren /Jules Girin/ iz Liona prikazali poznati ''Prvi program Limijerovih filmova.'' Nepunih šest meseci kasnije, Kar ponovo dolazi u Srbiju, gde uz prikazivački program snima i prve domaće filmove (Kalemegdanska šetnja, Tramvajska stanica na Terazijama, Izlazak radnika iz fabrike duvana, Kraljev povratak iz Sofije i Proslava 22. februara), koji se nažalost, danas svi vode kao izgubljeni. Do duše, ovo nije bilo prvo ''filmovanje'' jednog Srbina u svetskoj kinematografiji, jer je ta čast dobijena još 24. oktobra 1896. godine. Naime, tog dana su snimatelji braće Limijer u filmu Kortež na venčnjju princa od Napulja /Cortega au Mariage du Prine de Naples/ ovekovečili svadebenu povorku budućeg italijanskog kralja Vitoria Emanuela III i crnogorske kneginjice Jelene, ćerke knjaza Nikole Petrovića. U kadru u kome prolaze kočije sa učesnicima, lepo se prepoznaje knjaz Nikola, koji je ovim upisan u istoriju filma kao prvi Srbin na filmskom platnu. Sledeća decenija, do političke smene na srpskom prestolu, kada je u krvavom Majskom prevratu dinastija Karađorđević zamenila Obrenoviće, krcati su gostovanjima putujućih bioskopa, uglavnom sa teritorije Austro Ugarske i Nemačke. Zna se da su snimljeni film Venčanje kralja Aleksandra I i Drage Mašin, 1900. godine, kao i film Srbija 1903, stvoren neposredno nakon promene dinastije. Najstariji do danas sačuvani film o Srbiji i srpskom narodu je Krunisanje kralja Petra I u Beogradu 1904, koji je snimio britanski snimatelj Frenk Storm Moteršo /Frank Storm Motershow/ za srpskog počasnog konzula u Šefildu, inače organizatora snimanja Arnolda Mjura Vilsona /Arnold Muir Wilson/. Ovaj istorijski neobično važan dokument, osim beogradskih scena snimljenih na dan krunisanja i sutrašnje parade na Banjici, pokazuje i izgled drugih mesta koja su dva Engleza posetila prilikom boravka u srpskim zemljama (manastiri Žiča i Studenica, Kraljevo, Novi Pazar, Cetinje, Andrijevica, Šibenik i Zadar).

Slika
"Krunisanje kralja Petra I" iz 1904. godine, snimatelj: Frenk Storm Moteršo

Prva snimanja domaćih snimatelja datiraju još od Aneksione krize 1908. godine, kada je bioskop ''Grand bioskop Ben Akiba'' snimio više scena o Beogradu i beogradskom životu i navodno započeo, zašta za sada nema pravih dokaza, snimanje igranog filma Hadži Loja, po drami Branislava Nušića. Pored stranih prikazivača, sredinom prvog desetleća pojavljuju se i domaći, kao Stojan Nanić, Bora Jelkić, Pavle Tica, Ivan Čarnojević, a krajem 1908. godine, u svom ekskluzivnom hotelu ''Pariz'' poslovni čovek Svetozar Botorić osniva prvi srpski stalni bioskop, pod imenom ''Grand bioskop.'' Već krajem prve decenije dvadesetog veka u Vojvodini su aktivni Ernest Bošnjak u Somboru i Aleksandar Lifka u Subotici (inače obojica vlasnici bioskopa) koji snimaju značajne dokumentarne i igrane materijale, od kojih su neki i danas sačuvani. Do I svetskog rata u Srbiji se ustaljuje kontinuirana filmska proizvodnja i nastaju četiri preduzeća koja se bave kako snimanjem filmova, tako i distribucijom i prikazivačkom delatnošću. Već spomenuti Svetozar Botorić, zadivljen mogućnostima nove umetnosti postaje ekskluzivni predstavnik firme Braća Pate /Pathe Freres/ za Srbiju i Bugarsku. On tokom leta 1911. godine angažuje Pateovog snimatelja mađarskog porekla Luja de Berija, koji zajedno sa slavnim glumcem i rediteljem Srpskog Kraljevskog Narodnog Pozorišta u Beogradu, Čiča Ilijom Stanojevićem kroz ''Udruženje za snimanje srpskih narodnih filmova'', stvara iste godine prva tri balkanska igrana filma, Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi, Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa i Ciganska svadba ili Bibija, kao i dvadesetak dokumentarnih filmova. Pošto se vodila kao izgubljena više od devet decenija, većina Botorićevog producentskog opusa je pronađena u leto 2003. godine u Austrijskom filmskom arhivu u Beču /Filmarchiv Austria/. Odmah nakon njega, kinematografiji su pristupili braća Savić (Pera, Boža i Svetolik), poslovni ljudi i vlasnici prvog namenski građenog bioskopa u Srbiji, pod nazivom ''Moderni bioskop''. Osim više dokumentarnih i žurnalskih storija, i popularisanja filmske umetnosti kroz dnevni list ''Mali žurnal'' koji je bio u njihovom vlasništvu, oni su 1912 godine snimili prvu srpsku filmsku dramu Jadna majka, i osnovali prvu srpsku filmsku laboratoriju kojom je rukovodio kasnije jedan od najcenjenijih svetskih snimatelja Karl Frojnd /Karl Freund/. Nažalost, nijedno parče nekog njihovog filma danas nije sačuvano. Treći producent po redu u Srbiji je bio industrijalac i vlasnik bioskopa ''Kasina'' Đorđe Đoka Bogdanović. Uz nekoliko desetina snimljenih dokumentarnih materijala o Beogradu i događajima u njemu, Bogdanović je posebno zaslužan što je za vreme II balkanskog i početkom I svetskog rata, sa svojim snimateljima, među kojima se isticao Rus Samson Černov, zabeležio pobedonosni put srpske vojske i oslobođenje Stare i Južne Srbije. Zahvaljujući njegovoj porodici, koja je decenijama brižljivo čuvala i od raznih okupatora skrivala njegove materijale, najveći deo njegovog fonda je sačuvan i otkupljen od strane Jugoslovenske kinoteke. Imena braće Cvetković, vlasnika bioskopa ''Kolarac'', četvrtih po redu producenata u Srbiji, samo su se povremeno pojavljivala u štampi, pa za njih danas nije sigurno da li su zaista bili producenti svojih filmova ili su samo prikazivali tuđa ostvarenja. Napokon, treba reći da se uz Luja de Berija, koji je verovatno snimao za sve srpske producente toga doba, za snimatelja osposobio i naš prvi operater, vrlo talentovani Slavko Jovanović.

Slika
"Grešnica bez greha", r.Kosta Novaković, 1930 godine

Za vreme I svetskog rata mnoge čuvene svetske filmske kuće, kao što su Pate /Pathe/, Gomon /Gaumont/, Savoja film /Savoia film/, Topikal Badžet /Topical Budget/ itd., su preko svojih hrabrih snimatelja (dok je to bilo moguće) filmom obaveštavali svet o junačkoj borbi malog naroda protiv višestruko jačeg porobljivača. Za vreme rata, istaknuti snimatelji kao što su Leons Šnajder /Leons Schneider/, Donald Tompson/ Donald Tomphson/, Arijel Vardžes /Ariel Varges/, Žan Emar /Jean Hemard/, Umberto Romanjoli /Umberto Romagnoli/i drugi, beležili su aktivnosti srpskog vrha, vojske i naroda, počev od mobilizacije, odbrane Beograda, boravka u Nišu, odlaska na Solunski front te krvavih borbi i oslobođenja otadžbine. Za nas je naročito značajan i rad savezničkih sekcija na Solunskom frontu 1916-1918. godine; pre svega Francuske, koja je zabeležila ne samo ratna dejstva i stradanja naroda, već i slave i molitve, slavlja i sahrane, odnosno život jednog naroda koji je tada bio na ivici provalije. I snimatelji okupacionih sila austro-ugarske, nemačke i bugarske vojske, snimili su mnogo filmske trake na našim prostorima, ali veći deo toga je danas izgubljen. Sa srpske strane, za vreme I svetskog rata aktivni su Dragiša Stojadinović, budući osnivač Kinematografske sekcije srpske vojske u Solunu, koji beleži Odbranu Beograda 1915. godine, sa izuzetno značajnim scenama srušenog železničkog mosta na Savi, ruševinama u centru grada, srpskih boraca u rovovima itd. Ljubiša Valić pak, je zabeležio dejstva Užičke vojske na granici sa Bosnom. Zbog teške situacije u kojoj se našla Srbija, sve do kraja 1916. godine objektivi naših snimatelja nisu radili, kada je u Solunu formirana Kinematografsksa sekcija srpske vojske, kojom su upravljali Dragiša Stojadinović i kasnije Mihailo Mihailović, zvani Mika Afrika. Zahvaljujući njihovom radu i entuzijazmu, sačuvani su brojni kadrovi o radu Vrhovne komande i proboju Solunskog fronta, ali i takvi kapitalni materijali kao što su Požar Soluna i Solunski proces Apisu i drugovima, oba iz 1917. godine. Izvan teritorije zahvaćene ratom, u pitomoj Vojvodini, prve filmske pokušaje je učinio mladi i neobično aktivni Vladimir Totović. Sam je režirao dva igrana filma Spasilac i Detektiv kao lopov iz 1915. godine, a zatim prešao u Beč, gde je nastupao kao glumac u ausrtijskim filmovima, da bi ubrzo nakon mobilizacije poginuo u blizini Gorice.
Nakon I svetskog rata situacija u novostvorenoj državi, Kraljevini SHS a naročito na srpskim teritorijama je bila veoma teška, zbog intenzivnih razaranja i sveopšteg osiromašenja, a i u državnoj upravi nije bilo volje ni želje da se pomogne i osnaži domaća filmska proizvodnja. Ipak, 1922. godine je pri Ministarstvu narodnog zdravlja osnovana Radionica za izradu filmova, u kojoj su Milutin Bata Nikolić i Mihailo Mihailović snimili nekoliko poučnih , danas izgubljenih ostvarenja kao što su Tragedija naše dece iz 1922. godine, odnosno Greh alkohola i Doktor Tokerama, oba iz 1923. godine. U Beogradu 1924. godine, mladi umetnici i ljubitelji filma osnivaju Klub filmofila, u kome nastaje ideja o snimanju prvog ''beogradskog filma'' Kačaci u Topčideru. Međutim, zbog nedostatka novca snimanje ove komedije je ubrzo prekinuto. Sa stabilizacijom prilika u zemlji sredinom dvadesetih, u Beogradu niče niz filmskih preduzeća, kao što su ''Novaković film'', ''Artistik film'', ''Pobeda film'', ''Osvit film'' itd. Među filmskim poslenicima posebno se ističe Kosta Novaković, koji je stvorio mnoge vredne dokumentarne materijale, kao što su Svečana poseta Nj.V. kralja Aleksandra I i Nj.V. kraljice Marije Crnoj Gori i Dalmaciji iz 1925, odnosno Proslava 550-godišnjice bitke na Kosovu (koji je ostao nedovršen) kao i više brojeva sopstvenog Novaković žurnala. Okušao se i na igranom filmu, pa je posle slabo prihvaćene, kratke komedije Kralj čarlstona iz 1927.godine snimio vrlo zanimljivu socijalnu dramu Grešnica bez greha iz 1930. godine. Josip Novak se tokom dvadesetih preko ''Pobede filma'' uglavnom bavio snimanjem kratkih filmova-reklama, kao što je simpatični Sve radi osmeha iz 1926, a širu afirmaciju stiče kompilacijom autentičnih snimaka Balkanski rat iz 1928. godine, zatim igranim filmom o rudarskom životu Rudareva sreća iz 1929. godine, kao i međunarodno nagrađivanim dokumentarcem Simfonija vode iz 1931. godine. Zvuk je već 1930. godine preplavio studija i bioskope na Zapadu, dok je kod nas još uvek dominirao nemi film. Te godine vrlo ambiciozni Veliki sveslovenski slet sokola snimali su najznačajniji domaći snimatelji: Josip Novak, Stevan Mišković (Baja Džora), Miodrag Mika Đorđević, Mihajlo Al. Popović, Anton Hari Smeh...

Slika
"Sa verom u Boga", r. Mihajlo Popović, 1932 godine


Ubrzo zatim stvara se preduzeće ''Jugoslovenski prosvetni film '' u Beogradu, koje tokom tridesetih snima veliki broj turističkih i putopisnih filmova o lepotama Jugoslavije. Među njima se posebno ističu: Kroz zemlju naših careva i kraljeva Stanislava Krakova iz 1931. godine, Beograd prestonica Kraljevine Jugoslavije Vojina Đorđevića iz 1932. godine, Lepa naša otadžbina Josipa Novaka iz 1932. godine, Pod jugoslovenskim nebom Miodraga Mike Đorđevića iz 1934. godine itd. U okviru novosnovanog preduzeća ''Adrija Nacional film'', povratnici iz inostranstva, gde su se obučavali za rad u filmskoj industriji, Milutin Ignjačević i Ranko Jovanović snimaju dva solidna i interesantna, danas izgubljena filma, Kroz buru i oganj 1930. godine i Na kapiji Orijenta 1932. godine. No, najbolji srpski i jugoslovenski film u međuratnom periodu, Sa verom u Boga, sa temom tragedije srpskog naroda u Velikom ratu, koji i danas pleni svojim humanističkim karakterom, režirao je Mihajlo Al. Popović, u okviru sopstvenog MAP filma 1932. godine. Krajem 1931. godine donet je Zakon o uređenju prometa filmova, koji je bio vrlo povoljan po domaće proizvođače, zbog čega je došlo do znatnog porasta filmske proizvodnje, ali on je vrlo brzo pod pritiskom inostranih velikih kompanija izmenjen, pa je ubrzo domaća filmska proizvodnja dovedena pred potpuno gašenje. Mnoga preduzeća su uništena, a neki istaknuti filmski radnici, kao što su na primer Josip Novak i Stevan Mišković, odlaze na rad u inostranstvo. Tokom druge polovine tridesetih, uz ''Jugoslovenski prosvetni film'' jedina ozbiljna producentska kuća je ''Artistik film'' Andre Glišića i Zarije Đokića, koja 1938. godine stvara izvrstan sportski film o biciklističkoj trci kroz Srbiju, Put džinova, a u sam osvit rata, poetski dokumentarno-igrani konglomerat Priča jednog dana, izrazito sofisticiranog režisera Maksa Kalmića On će ubrzo stradati kao jedna od prvih žrtava nacističkog terora u Beogradu. Ipak, najznačajnije delo Artistik filma bio je verovatno do danas najbolji arhivski film o mučeničkom putu Srbije i Srba u I svetskom ratu, Golgota Srbije iz 1940. godine, koji je kroz vešto izabran dokumentarni materijal i suptilne međunatpise uobličio novinar i reditelj Stanislav Krakov. U Vojvodini je tokom tridesetih mnoge dokumentarne filmove s uspehom proizvodio ''Titan film'' iz Bečeja, vlasnika Danila Jakšića. U drugoj polovini tridesetih, nastaju i prvi domaći pokušaji snimanja u boji, od strane Vladete Limića i Dragiše Stojadinovića, a svetski popularne filmske zvezde su ''naše gore list'' Svetislav Ivan Petrović i Ita Rina, koji često dolaze u svoju otadžbinu. Izvan Srbije, od naših ljudi aktivni su u Bosni i Hercegovini Nikola Drakulić, koji 1937. godine stvara kratki igrani film Ljubav u Sarajevu, sa popularnim pevačem sevdalinki Edom Ljubićem u glavnoj ulozi, kao i pasionirani skupljač etnografske baštine Špiro Bocarić, koji realizuje više kratkih dokumentarnih filmova o Banja Luci, Derventi, Doboju itd.
Početak Drugog svetskog rata i napad na Jugoslaviju izazvali su totalni krah filmske industrije. Mnogi amateri, ali i profesionalne kuće kao što su ''Artistik film'' i ''Novaković film'', snimali su presudne datume srpske istorije, kao što su 27. mart i 6. april 1941 godine. Neki od tih materijala su na svu sreću sačuvani do naših dana. Za vreme rata većina filmskih radnika nije radila, a neki su se aktivirali u novom državnom aparatu kao Stevan Mišković, Hari Smeh i Mihailo Ivanjikov. Nemačke okupacione vlasti su preuzele kontrolu nad čitavom kinematografijom, ali u tim najtežim trenucima u Beogradu je pripreman prvi srpski igrani dugometražni zvučni film Nevinost bez zaštite, iz 1943. godine u kome je nosilac glavne uloge bio proslavljeni predratni akrobata Dragoljub Aleksić, kome je u tehničkoj realizaciji filma pomogao Stevan Mišković. Iako arhaičan, i vrlo naivan, ovaj film je bio drugi po gledanosti u Srbiji za vreme nemačke okupacije. Stevan Mišković je učestvovao i u proizvodnji kratkih animiranih žurnala Nedeljni pregled, koji su izlazili svake nedelje od proleća 1943. do leta 1944. godine. Ovi malo poznati i skrajnuti materijali, izuzetnih crtačkih kvaliteta i slabe animacije, imali su izrazito antiboljševički, antiplutokratski i antisemitski sadržaj. Tokom 1943. godine Nedićeva vlada je krenula i sa izlaženjem filmskih novosti Nova Srbija, u kojima su po uzoru na popularni UFA žurnal, obrađivani politički događaji i svakodnevni život u Srbiji. U ratnim godinama nije bilo kontinuiranih snimanja suparničkih antifašističkih pokreta (Narodno oslobodilačkog pokreta i Jugoslovenske kraljevske vojske u otadžbini). Titove jedinice su intenzivno beležene na filmskoj traci tek od 1944. godine i dolaska američkih i britanskih snimatelja, koji su snimali na Visu, u Dalmaciji i Crnoj gori, odnosno sovjetskih vojnih snimatelja, koji su sa Crvenom armijom pratili sve frontove, od borbi za oslobođenje Beograda 1944. do završnih borbi za oslobođenje Jugoslavije u maju 1945. godine. Jedini značajniji materijal o delovanju četnika za vreme II svetskog rata, snimljen je u varošici Boljevac podno planine Rtanj u leto 1944. godine, i prikazuje kadrove američkih pilota koji su spašeni i poslati u Ameriku od strane vojnika jugoslovenske Kraljevske vojske u otadžbini. U leto 1944. godine osnovana je Filmska sekcija Glavnog štaba NOV i PO Srbije, čiji je prvi rukovodilac bio Radoš Novaković, a koja je ubrzo prerasla u Filmsku sekciju Jugoslavije i otpočela sa proizvodnjom prvih kinohronika (Filmskih novosti). Tada je otpočelao novo poglavlje u razvoju kimematografije svih jugoslovenskih naroda, pa i srpskog, koje je postavilo totalni diskontinuitet u odnosu na pređašnje razdoblje.
Kinematografija u Srba 1896-1945, je patila od nedovoljne organizovanosti, poluamaterizma i večnog siromaštva, boreći se sa mnogobrojnim teškoćama, sputavana od države i uništavana od neprijatelja. Međutim, bez obzira na sva potcenjivanja i neke periode koji su i do naših dana nedovoljno istraženi, nameće se zaključak, da ona u našoj filmskoj istoriji zauzima značajnije mesto nego što je to dosad bilo priznavano. Čini se, da vremena pravog preispitivanja i novog, objektivnijeg ocenjivanja dostignutih filmskih i estetskih vrednosti u prvih pedeset godina ''kinematografije u Srba'' tek dolaze.


sfipresci

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 31 Maj 2015, 22:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nestaje domaći film

Apeli filmskih radnika i esnafa Ministarstvu povodom situacije u FCS (7): Kljaković: Država uradila poražavajuće stvari za kinematografiju. Beoković: U Ministarstvu kulture sede Topalovići

Slika

MINISTARSTVO kulture završilo je 5. maja konkurs za pomoćnike ministra. Na konkursu se, između ostalog, bira i pomoćnik u Sektoru za savremeno stvaralaštvo i kreativne industrije. Na tom mestu već gotovo 12 godina Ana Vučetić je sticala popriličnu "reputaciju", posebno u kinematografiji za koju je zadužena.

S obzirom na to da odluke po ovom konkursu još nisu donete, u filmskoj javnosti s pravom se postavlja pitanje jesu li u njen CV ušle brojne afere za koje se smatra da je odgovorna, da li će dobiti novi mandat od pet godina? Jer, može se desiti da "preživi" i sadašnjeg ministra kulture Ivana Tasovca, kao što je "preživela" sve dosadašnje ministre od 2003. godine - Lečića, Kojadinovića, Brajovića, Bradića i Petkovića.

Kako za "Novosti" ističe Mirko Beoković, generalni sekretar Akademije filmske umetnosti i nauke Srbije, ova institucija će svakako reagovati:

- Sva odgovornost je na Ministarstvu kulture i ministru, koji bi saradnike trebalo da bira po stručnosti i njihovom "minulom radu". Ali, oni se u tom resoru svi "pomešaju" kao Topalovići i samo "recikliraju sahrane", bar što se tiče kinematografije. Ako ne znaju, neka se sklone, jer u ovoj oblasti imamo tolike stručne ljude, film je naša najuspešnija umetnost, proslavio je Srbiju u svetu i decenijama je naš najveći kulturni brend.

Po rečima Beokovića, pored najnovije afere sa Snežanom Marić, v. d. direktora FCS "bez papira", Ana Vučetić je odgovorna za još jedan nedavni skandal:

LIČNI AFINITETI
I STRATEGIJA Reditelj i član skupštinskog Odbora za kulturu Srđan Dragojević kaže da bi s njegove strane bilo "nezahvalno i nekorektno mešati se u izbor najbližih saradnika": - Svako bira pomoćnike u skladu sa sopstvenim afinitetima i strategijom. Ministar kulture će sam proceniti kome veruje i s kim će ostvarivati svoje programe. Mislim da je glas filmskih radnika značajan samo u konsultovanju za izbor direktora FCS.
- Uz izjavu da ona ne zna šta je AFUN kada je reč o nagradi "Kristalna prizma" koju ova institucija dodeljuje, formirala je komisiju koja je to "ispitala". U komisiji su sedele sve "gromade" iz oblasti kinematografije - kritičar Nenad Dukić, kao predsednik, urednica filmskih programa Nevena Đonlić, nelegalni v.d. direktora FCS Snežana Marić, filmski prevodilac i urednik Filmskog i stranog serijskog programa RTS Nikola Popević i glumac Miloš Timotijević. Oni su procenili da je nagrada koju su do sada dobili Vladimir Pogačić, Vlasta Gavrik, Bata Živojinović, Milutin Čolić, Slobodan Šijan, Gordan Mihić... suvišna! A "Kristalna prizma" je najveće nacionalno priznanje u oblasti filma, jer se dodeljuje na osnovu glasova 224 člana AFUN, koji su i sami laureati domaćih i svetskih nagrada. Akademiju koju su osnivali Aleksandar Saša Petrović, Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Ljubomir Radičević i drugi velikani, koja je jedna od najstarijih u svetu, procenjuje, dakle, činovnica Ministarstva kulture Ana Vučetić. Malo je reći da je to skandalozno - ističe Beoković.

Scenograf Miljen Kreka Kljaković, član AFUN i Udruženja filmskih umetnika Srbije, kaže da vrlo često ima utisak da Ministarstvo kulture u ovom našem sistemu uopšte i ne postoji.

- Ali, u momentima kada se retkim povodom i oglasi, poželim da ga uopšte i nema. Jer, šta je Ministarstvo kulture uradilo za dobrobit filmskih autora i domaćeg filma uopšte? Ništa! Sve akcije koje su do sada vođene od strane tog "misterioznog" ministarstva bile su kontraproduktivne i poražavajuće za sve nas koji se bavimo ovom profesijom. Da li je problem u ministru ili u njegovim savetnicima i saradnicima ne znam, ali sam siguran da se nešto u toj strukturi mora hitno menjati. Ako se to ne desi, bojim se da ćemo ostati bez domaćeg filma - ističe Kljaković.


PREISPITATI RAD

Filmolog Božidar Zečević kaže da jedna "potpuno nekompetentna ali samovoljna osoba, koja se vremenom iz činovničke anonimnosti popela do samog vrha Ministarstva kulture, već gotovo deceniju određuje sudbinu srpskog filma, kao `zao duh` srpske kinematografije":

- Ukoliko konkursna komisija Ministarstva kulture prenebregne dosadašnji učinak Ane Vučetić i ozbiljno ne preispita njen rad, pa dobije novi mandat, to će biti katastrofalno za srpsku kinematografiju. U tom slučaju, javno bi morali da reaguju filmski radnici i esnafi - kaže Zečević za "Novosti".


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 03 Apr 2017, 00:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Filmovi na kilometar

U vreme prvih filmova u Beogradu, na Terazijama, nekada se nalazio hotel s restoranom. Zvao se Pariz i važio je za stranački štab radikala. Držao ga je Svetozar Botorić, čovek rođen da obrće novac, ali i ludo zaljubljen u film.

Slika
Zaljubljenik u film: Svetozar Botorić

Počeo je kao kelner a zatim trgovao svim i svačim: ugljem, drvima, imanjima... Za njega je radio neki Naftali Adler. Botorić ga je slao u Budimpeštu gde se nalazila filijala pariske firme Braća Pate, i tamo iznajmljivao filmove za prikazivanje.

Botorić je plaćao na ime dnevnog zakupa 35 kruna za kilometar trake. Ta cena važila je za film "s prirodnim pojavama", tj. dokumentarni, dok je igrani film vredeo dva, pa i tri puta više. Inače, dužina filmske trake bila je jedina mera plaćanja i obračunavala se razapinjanjem trake na drveni metar.

Smrt u logoru

Svetozar Botorić je bio pravi pionir sprskih filmskih predstava, čovek koji je filmovima davao čak i naslove. Za vreme Prvog svetskog rata austrijska vojska ga je uhapsila i deportovala u jedan mađarski logor, gde je umro.
Botorić je za šest meseci 1909. godine prikazao u Beogradu oko 56 kilometara filma. Filmovi su od Budimpešte do Zemuna, gde je tada još bila granica sa Srbijom, putovali dva dana. U Zemunu bi ih špediter davao na carinjenje, a potom prevozio Botoriću u Beograd. Konkurencija Parizu bila je u kafani Hajduk Veljko.

Tu kafanu je držao izvesni Bora Jelkić, ali nije dugo izdržao. Bankrotirao je 1908. godine. Jelkićevu kafanu preuzeo je Pavle Tica. Učinilo mu se da mesto nije najpogodnije, pa se preselio u hotel Imperijal, blizu današnje Knez Mihailove ulice, a u njegovu bivšu kafanu uselio se kinematograf Imperator.

Ovakve seobe su bile prvi znak da je počela bespoštedna borba između beogradskih kafanskih bioskopa, iako stalnih bioskopa još nema. Tokom 1908. godine na Malom Kalemegdanu je zanoćio jedan od poslednjih putujućih bioskopa, Grand elektro.

Novine su pisale: "Bahmajerov bioskop na Malom Kalemegdanu u vrlo prijatnoj letnjoj sali sa vrlo savršenim instrumentima daje svoje večernje i dnevne predstave. Svakog dana program je odabran i rznovrstan. Muzika je izvrsna!"


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 03 Apr 2017, 00:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Filmski žurnali - jugoslovenski prozor u svet : Preteča TV dnevnika

Filmski žurnali, naročita vrsta dokumentarnog filma pravljena da bi informisala publiku o aktuelnim događajima, u prvoj polovini 20. veka bili su popularni u celom svetu. Dok još nije bilo televizije, u mnogim zemljama filmske novosti snimale su se i prikazivale po bioskopskim dvoranama.

Slika
Vesti su se oblikovale prema zahtevima partije

Žurnali su dakle, predstavljali svojevrsnu preteču vesti i TV dnevnika. Prikazivali su se pre celovečernjeg filma. Kada bi počelo prikazivanje žurnala, gledaoci više nisu mogli da ulaze u salu, nego su morali da sačekaju kratku pauzu do glavnog filma. Zato se trčalo u bioskop da se ne zakasni na žurnal.

Albanci na prvom mestu

Prve "Filmske novosti" imale su jasne programske direktive, a jedan od njegovih prioriteta su, na primer, bili Albanija i favorizacija kosovskih Albanaca. Već 1946. upućene su na teren dve stalne ekipe. Vodili su ih Ljubomir Ivković i Milorad Marković, a drugi snimatelji, novinari i reditelji slali su se u Albaniju i na Kosmet prema potrebi.
Na sam dan oslobođenja Beograda, 20. oktobra 1944. godine, u Jugoslaviji su osnovane "Filmske novosti" kao naročita informativna sekcija pri odeljenju Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Nove vlasti su morale da vode računa o svemu, a naročito da građanstvo bude obavešteno na odgovarajući način.

Radilo se brzo, a vesti su se oblikovale prema zahtevima Partije. U julu 1945. godine, proizvodnju filmskih novosti preuzelo je novoosnovano filmsko preduzeće FNRJ, da bi godinu dana kasnije "Filmske novosti" postale posebno, savezno odeljenje za proizvodnju filmova Zvezda film, sa sedištem u Beogradu i predstavništvima u svakoj od šest republika. Tek 1955. godine "Filmske novosti" su postale samostalna ustanova, mimo direktne nadležnosti Vlade.

Žurnal je zamišljan kao informativni nedeljnik, koji je govorio o najznačajnijim političkim, privrednim, kulturnim, turističkim, sportskim i drugim događajima u Jugoslaviji i na planeti.

Naravno, prema izboru proverenih urednika. I pored snažnog ideološkog pečata, bio je to pravi "prozor u svet", pa je dosta Jugoslovena odlazilo u bioskop svake svake nedelje, samo da ne bi propustili neki broj "Filmskih novosti". Žurnal je trajao desetak minuta. Umeo je toliko da obuzme pažnju publike da se često posle završene bioskopske predstave više govorilo o onome što je viđeno u njemu, nego o samom filmu.

Danas je uvreženo mišljenje da su filmski žurnali imali isključivi zadatak da informišu građane o svim važnijim aktivnostima predsednika Josipa Broza Tita i visokih državnih funkcionera. To je bilo samo delimično tačno. Malobrojna grupa snimatelja, reditelja, rasvetljivača i vozača putovala je s kraja na kraj Jugoslavije kako bi zabeležila sve ono što je zanimljivo ne samo iz privrednog razvoja i rada Partije, nego iz svih ljudskih delatnosti, samo što su one dolazile na red posle priloga o maršalu.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 03 Apr 2017, 00:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bitke na filmskoj traci

Život Beograđanina Đorđa Bogdanovića nalikovao je uzbudljivom filmu: imao je svega dvadeset godina kada je krenuo u trgovinu koja će ga, malo po malo, dovesti do darovitog filmadžije.

Slika
Đorđe Đoka Bogdanović

Đorđe-Đoka Bogdanović je rođen u Beogradu 1860. godine u pravničkoj porodici, a u Kragujevcu je završio gimnaziju. Odmalena marljiv i ozbiljan, sa braćom je u prestonici osnovao kolonijalnu radnju i vremenom postao vlasnik kafane Ruski car i jedini zastupnik čuvenog češkog plzenskog piva.

Zakupio je hotel Imperijal i postao vlasnik hotela Kasina u kojem je 1911. godine otvorio i bioskop, zapamćen po odličnom izboru filmova, dobrim projekcijama, ali i dobrim reklamama, što je bila novost u kinematografiji.

Već posle Prvog balkanskog rata 1913. godine odlučio je da podigne fabriku za izradu filmova, i zatražio dozvolu za kinematografsko snimanje na srpskom tlu. Vlasti su mu rado izašle u susret, smatrajući njegov rad nacionalnom propagandom. Bogdanović je od francuske kuće Pate angažovao dva snimatelja da se filmski rekonstruišu i naknadno snime oslobodilačke bitke srpske vojske.

U jeku priprema izbio je Drugi balkanski rat, između Srbije i Bugarske. Bogdanović je sa svojim snimateljima krenuo u obilazak fronta, snimajući borbe, rad bolnica, žrtve ratnih zločina i život vojnika. Tako su nastali filmovi: "Pred Ćustendilom", "Bitka na Kiselici", "Bitka na Žedilovu", "Nj.v. prestolonaslednik Aleksandar na Crnom vrhu", "Štab Treće armije". Tako je Đorđe Bogdanović postao prvi ratni snimatelj na Balkanu. Po povratku sa ratišta nastali su njegovi filmovi: "Slika Beograda", "Dolazak regruta", "Proslave Vidovdana", "Trka na Novom trkalištu".

Kada je 1914. izbio Prvi svetski rat, u iskusnom filmadžiji ponovo je proradio rodoljubivi duh. Sklopio je ugovor sa Samsonom Černovim, ruskim Jevrejinom, dopisnikom i fotoreporterom francuskih i ruskih novina, da za njega snima ratne filmove. Njih dvojica su već posle velike srpske pobede na Ceru, snimili Sremsku operaciju, u kojoj su Srbi oslobodili Zemun, ali je ove filmove Vrhovna komanda verovatno uništila kako ne bi pali u ruke neprijatelju koji je nezadrživo nadirao. Đoka Bogdanović se sa izbeglim narodom preselio u Niš, srpsku ratnu prestonicu. Ozbiljno povređen prilikom jednog snimanja na Crnom vrhu prethodne godine, nije izdržao ratne strahote. Preminuo je u Nišu krajem 1914. godine.


Slučajno otkriće

Filmovi Đoke Bogdanovića smatrani su izgubljenim do 1982. kada ih je slučajno, pišući diplomski rad na Fakultetu dr?mskih umetnosti, otkrila studentkinja Verica Čapaković. Bila je to senzacionalna vest jer su ih naslednici Bogdanovića dobro čuvali od okupatora u oba svetska rata, ali i kasnije. Jugoslovenska kinoteka ih je otkupila i restaurirala, a danas se mogu naći na diskovima.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 65 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker