Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:49


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: PAJA JOVANOVIĆ – SLIKAR DVA VEKA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 20:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tesla se pravda

Prvih godina XX veka veze Paje Jovanovića sa Beogradom postale su intenzivnije nego ranije. Već septembra 1902. on dolazi u atelje svog brata Milana zbog saveta oko tek nabavljene “fotokamere” koju je planirao da ponese sa sobom na put u Ameriku

Slika

PRVIH godina XX veka veze Paje Jovanovića sa Beogradom postale su intenzivnije nego ranije. Već septembra 1902. on dolazi u atelje svog brata Milana zbog saveta oko tek nabavljene “fotokamere” koju je planirao da ponese sa sobom na put u Ameriku. S obzirom da je ovdašnja štampa budno pratila njegovo kretanje, zna se da je već u oktobru 1902. dospeo na krajnje odredište, u Njujork. Sudeći prema sačuvanoj prepisci, prvo je naš slikar naumio da potraži Nikolu Teslu.
Sa reputacijom priznatog i već prilično nagrađivanog umetnika, Paja Jovanović se nadao da će naći načina da se i Tesli “dopadne” i na neki način zadobije njegove simpatije kako bi naučnik pristao na sledeći logičan korak u njihovom upoznavanju - izradu portreta. Tesla je na ljubazno Pajino pismo odgovorio u istom tonu i, naravno, na istom jeziku. Pravdao se velikom zauzetošću i neodložnim poslovima, ali je ohrabrio umetnika da može da računa na njega.
Od njihovog susreta u decembru 1902. do sledećeg pisma upućenom Tesli marta 1903, Paja Jovanović je ispunio vreme slikajući portrete po narudžbini, od kojih su danas poznati oni kompozitora Uroša Džimića, bankara Emila Boasa, potom uglednog predstavnika mormonske bazilike u Salt-Lejk Sitiju Herberta Kimbala i još nekoliko drugih, danas uglavnom u privatnom vlasništvu, za koje je dobio visoke honorare. Umetniku je u naročitoj uspomeni ostalo poznanstvo i druženje sa jednim drugim poznatim srpskim naučnikom u Americi, koji se skoro isto toliko koliko i Tesla borio za svoje patente i pronalaske - Mihailom Pupinom (1854-1935).
Iako je bio zadovoljan naslikanim Pupinovim portretom (koji se danas nalazi u Narodnom muzeju), Paja Jovanović se ipak potajno nadao da će mu i drugi veliki naučnik koji, uzgred rečeno nije voleo publicitet, pristati da mu pozira za portret. Nažalost, to se nije desilo i naš umetnik je ubrzo morao da se vrati u svoj atelje u Beč.
Po povratku iz Amerike Paja Jovanović je sa oduševljenjem prenosio utiske sa svog boravka na novom kontinentu. Iz više nego dragocenog članka koji je objavljen u Brankovom Kolu 1903. iz pera Milana Savića, saznaje se da je Jovanović bio prijatno iznenađen američkim načinom života i rada, kao i priličnim svotama za portrete što ih je naslikao za svega pola godine. Upravo taj utisak će biti presudan u njegovoj odluci da se od tada predstavlja i preporučuje prvenstveno kao vrhunski portretista, što je on u suštini i bio. U članku se pominje i opis Jovanovićevog bečkog ateljea i nešto što je do tada bilo nepoznato i o čemu javnost (čak i danas) malo zna - da se Jovanović povremeno bavio i skulpturom, mada do sada nije pronađen ni jedan njegov rad takve vrste.
Već uveliko na zasluženim lovorikama slave, Paja Jovanović je tokom cele prve decenije prošlog veka uveliko primao porudžbine i u zadivljujuće kratkom roku ih isporučivao.
Izlazio je u susret svakom poručiocu, ali je bilo i izuzetaka. Tako je svoju kompoziciju “Ženidba Hercoga Ferija IV sa Jelisavetom Habsburškom” koja zbog plenerističke tehnike nije bila po ukusu zvaničnog austrijskog dvora, brzo preradio u “Ženidbu cara Dušana” i kao takvu je poslao u Beograd na “Prvu jugoslovensku izložbu” 1904. godine.
Odluka da promeni tehniku slikanja bila je po svoj prilici inicirana savetima što je Jovanoviću dao proslavljeni Dalmatinac i majstor kičice Vlaho Bukovac, koji je u to vreme živeo u Beču. I pored velikih pohvala koje je imala u našoj sredini, jer je odražavala političke ambicije mlade srpske države u borbi za konačno oslobađanje od Turaka, “Ženidba cara Dušana” nije u prvi mah otkupljena za Narodni muzej. Nekoliko godina je gostovala na različitim likovnim smotrama, da bi je posle osam godina od umetnika otkupio dubrovački kolekcionar Antunović, poklonio je potom Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku i na kraju je 1970. dospela u Narodni muzej, gde se i danas nalazi.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: PAJA JOVANOVIĆ – SLIKAR DVA VEKA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 21:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
”Moler” na dvoru

Svestan ostvarenih dometa i ugleda koji je stekao svojim delima, Paja Jovanović se od prve decenije XX veka prepustio lagodnom i prijatnom poslu slikanja portreta koji je u potpunosti odgovarao sredovečnom čoveku, verovatno već tada zamorenom stalnim variranjem istih tema koje su poručioci zahtevali

Slika

SVESTAN ostvarenih dometa i ugleda koji je stekao svojim delima, Paja Jovanović se od prve decenije XX veka prepustio lagodnom i prijatnom poslu slikanja portreta koji je u potpunosti odgovarao sredovečnom čoveku, verovatno već tada zamorenom stalnim variranjem istih tema koje su poručioci zahtevali. To, pored ostalog, objašnjava i činjenicu što se od tada nije upuštao u velike poslove kao što su slikanje ikona i ikonostasa, sem ranije prihvaćene porudžbine slikanja ikona za ikonostas Saborne crkve u Novom Sadu i slika većeg formata sa temama iz istorije Nemanjića, za Sabornu crkvu u Sremskim Karlovcima. Nasuprot tome, prihvatao je gotovo sve porudžbine kada je bilo u pitanju portretisanje.
Jedan za drugim nizali su se portreti značajnih i uglednih ličnosti tog vremena, imućnih bankara, industrijalaca, oficira, plemića i plemkinja, aristokratskih porodica, naučnika, umetnika (prema navodima ondašnje štampe čak i slavnog glumca Rudolfa Valentina), kao i prijatelja i njemu dragih osoba.
MeĐutim, njegovu suverenost i samouverenost u radu nisu svi isto prihvatali, a ponekad je nisu ni razumeli. Tako je u leto 1910. godine pozvan da neizostavno dođe u Beograd na dvor kralja Petra I Karađorđevića oko izrade portreta. Već pred prijem dočekala ga je opaska koja već sama po sebi govori kakav su položaj imali umetnici u ondašnjoj Srbiji. Na Jovanovićevo pitanje, da li je za prvu audijenciju kod srpskog kralja prikladno obučen, kraljev ađutant je kratko odgovorio da je za jednog ”molera” isuviše dobro obučen. Usledio je susret i upoznavanje kralja i ”molera” koje se završilo pomalo neuobičajeno za našeg umetnika. Kada je dobio zadatak da izradi portret njegove ćerke, princeze Jelene koja je bila pred udajom, usledilo je uobičajeno pitanje o visini slikarevog honorara. Jovanović oprezno izjavi polovinu svog uobičajenog honorara, na šta srpski kralj skoro uvređeno i kratko odbrusi: ”Šta mislite? Toliko nema ni moj ađutant”. To nije bio kraj Jovanovićevim iznenađenjima. Upravo kada je krenuo da se dogovori sa dvorskom damom oko prijema i poziranja princeze, stari kralj (koji je inače dugo bolovao od kostobolje) dobaci našem umetniku oslanjajući se na štap još i sledeće: ”I sliku Karađorđa hoću da mi izradite prirodne veličine. Jeste li razumeli?” Prisećajući se kasnije ovog događaja Jovanović je dodao i komentar da se na dvoru srpskog kralja osećao kao ”regrut kojeg je narednik nabrusio”.
Narudžbinu sa dvora Jovanović je završio na vreme, ali stari, ”džangrizavi kralj” (kako ga je Jovanović ocenio) nije bio posve zadovoljan portretom, smatrajući da umetnik nije uneo više života u lik, što je u suštini bilo i tačno, jer komunikacija slikara i modela nije tekla baš najbolje.
Daleko uspešniji je bio Jovanović kada je slikao gospođu Mariju, suprugu Milana Milovanovića predsednika vlade i ministra inostranih dela Kraljevine Srbije. U svojim sećanjima na prijatne trenutke boravka i gostoprimstva u domu Milovanovićevih, upravo u istorijskim trenucima pripreme za stvaranje velikog Balkanskog pakta za oslobađanje od Turaka, Jovanović će sa osećajem zadovoljstva portretisati Mariju Milovanović, tu ”milu i dobru ženu”, što se danas smatra jednim od njegovih najuspelijih portreta tog vremena.
Iako je bio zadovoljan postignutim radom, velikim nagradama i priznanjima, uz to obasipan porudžbinama i ušuškan u sigurni posao ateljea, Jovanović je na prve zvuke kanonade topova Prvog balkanskog rata spremno dohvatio svoju ”fotokameru” i svoj topli i ugodni bečki atelje zamenio uzavrelim kumanovskim frontom. Tu upoznaje velikog srpskog naučnika Milutina Milankovića i njihovo poznanstvo će vremenom prerasti u trajno i iskreno prijateljstvo. Uz više snimljenih motiva ljudi i mesta iz okoline Skoplja i Kumanova, Jovanović slika i poslednju istorijsku kompoziciju ”Osvećeno Kosovo” (ili ”Osvetnici Kosova” danas u Muzeju grada Beograda).

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: PAJA JOVANOVIĆ – SLIKAR DVA VEKA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 21:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Beg od nacista

Prvi svetski rat je proveo u Ženevi, a 1939. iz Beča se preselio u Beograd

Slika

POČETAK Prvog svetskog rata zatekao je Paju Jovanovića u Beču. Mada je uvek bio lojalan podanik goleme carevine, dobitnik jedne carske nagrade i stipendije, autor zapažene galerije od petnaestak portreta samog cara Franje Josifa, od kojih je jedan ukrašavao odaje dvorca u Šenbrunu, uz sve to još i čovek koji je duboko zašao u šestu dedniju života, ipak se na njega kao Srbina gledalo sa podozrenjem. U strašnim ratnim godinama Jovanović je utehu našao u ljubavi mlade Bečlijke Hermine-Muni Dauber, ćerke nastojnika kuće u kojoj je Jovanović imao atelje. Znalo se da je imao povremeno veće ili manje ljubavi. Za vreme studija to je bila Mila Mandukić iz Vršca, neostvarena ljubav koja je ovekovečena u liku carice Jelene na slici “Krunisanje”; zatim, Soferl, Gripenkerlov model za Afroditu, devojka oštra jezika ali božanskog lika, Vinferd Džons, od čije je velike lepote pobegao i uvek žalio što je nije naslikao, onda, Nemica Berta ovekovečena na slici “Gola Berta pred ogledalom” i još nekoliko drugih. Poslednjoj ljubavi Muni će ostati veran do kraja života, kao i ona njemu. Pomagao je da se obrazuje (imala je samo 18 godina kada su se 27. marta 1914. venčali u Budimpešti), uzimao je za nju časove stranih jezika, tenisa i čak jahanja. Prelepa Muni je postala njegovo nadahnuće, nepresušna inspiracija koju je slikao u svakoj prilici. Ratne godine proveli su zajedno u Ženevi, gde su živeli od Jovanovićevih portreta bogatih i otmenih ljudi.
Prve poratne godine Jovanović se našao ponovo u Beogradu. Tu ga je dočekala vest da je 1919. izabran za redovnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Iste godine u Beogradu slika nekoliko portreta, među kojima portret unuke njegovog brata Milana, potonje proslavljene pozorišne rediteljke Soje Jovanović i prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića.
Od tada pa sve tokom čitave treće decenije XX veka, on će kralja Aleksandra i kraljicu Mariju više puta slikati, a sve prema potrebama i zahtevima ministarstava, nadleštva i drugih javnih ustanova, kao i mnogobrojnih privatnih naručilaca. Od Karađorđevića je dobio i porudžbinu da slikanje kartona za mozaičnu ikonu u novopodignutom mauzoleju dinastije na Oplencu, sa predstavom sv. Đorđa kako ubija aždaju. Na toj kompoziciji slikar je svetitelju dao lik vožda Karađorđa, stavio mu u ruke srpski štit sa ocilima i naslovio ga “spasiteljem srpskog naroda”.
Za vreme putovanja i boravka između Beča i Beograda, Paja Jovanović je kad god je mogao obilazio svoju porodicu u Vršcu i brinuo se za svog ostarelog oca Stevana, sve do njegove smrti 1923. godine. Pomagao je i braći i polubraći, uvek kada bi mu se obratili za pomoć ili savet. Svoj rodni Vršac nikada nije zaboravio, tako da je po očevoj smrti i okončanoj ostavinskoj raspravi, kao najstariji od dece odlučio da porodičnu kuću u Sterijinoj br. 13 ustupi “Dobrotvornoj zadruzi Srpkinja”, kako bi se otvorilo prvo dečje obdanište u njegovom rodnom gradu. Nekoliko godina potom, grad Vršac zahvalio mu se za sve što je učinio, proglasivši ga 1940. počasnim građaninom.
Tokom treće i četvrte decenije XX veka, Jovanović je nastavio da niže svoju nepreglednu galeriju portretskih dela, kojoj se ni danas ne zna tačan broj. Uporedo sa tim, a na zahteve upornih naručilaca, naslikao je pokoju svoju poznatu žanr-scenu ili istorijsku kompoziciju i primao porudžbine kakva je bila ona Narodne banke, 1929, za idejni nacrt novčanice od 1.000 dinara.
Češći dolasci i duži boravci u Beogradu, međutim, naveli su ga da sa svojom Muni prihvati prijateljski poziv Đorđa Roša koji je želeo njemu i njegovoj mladoj ženi da ustupi jedan stan u parteru zgrade u Birčaninovoj ulici broj 28b. U taj stan će se konačno useliti 1939. godine, napuštajući voljeni Beč koji je pod naletima nacističkih okupatora sve manje ličio na onaj koji mu je bio na srcu iz srećnih dana, uprkos tome što je u tim nesigurnim godinama kupio kuću i celu je opremio po svom ukusu i ukusu svoje Muni.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: PAJA JOVANOVIĆ – SLIKAR DVA VEKA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 21:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Strpljivi Josip

Drugi svetski rat i okupacijske godine Jovanović je provodio slikajući portrete i varijante svojih ranijih poznatih dela

Slika

DRUGI svetski rat i okupacijske godine Jovanović je provodio slikajući portrete i varijante svojih ranijih poznatih dela. Tokom rata naslikao je i jednu verziju “Seoba”, iniciran lažnom vešću da su ustaški okupatori uništili veliku “Seobu”, smeštenu u trpezariji Patrijaršijskog dvora u Sremskim Karlovcima. Ta treća verzija “Seoba” je posle više decenija provedenih u inostranstvu konačno bila predstavljena beogradskoj publici 1998. godine na izložbi u Narodnom muzeju u Beogradu (u propratnom katalogu popisane sve ličnosti koje su Paji Jovanoviću poslužile kao modeli za ovu “Seobu”).
Prema svedočenju Soje Jovanović, stari slikar se za vreme okupacije nikada nije žalio na oskudicu, a na zvuke sirena koje su oglašavale vazdušnu opasnost ostajao je miran u svom stanu. Posmatrao je iz stana borbe za oslobođenje Beograda i skicirao utiske i zapažanja koje je potom želeo da pretoči u sliku.
Po okončanju ratnih dejstava, već u dubokoj starosti sa navršenih 88 godina života, Paja Jovanović je pozvan da sa grupom umetnika iz čitave FNR Jugoslavije naslika portret maršala Tita u Belom dvoru na Dedinju. Iz ličnih umetnikovih zabeležaka pisanih u zimu 1947/48. danas znamo kako je protekao rad i život starog proslavljenog umetnika u novim okolnostima po oslobođenju. S obzirom na njihov obim, za ovu priliku izdvojićemo samo neke zanimljive delove:
“Ove godine sam zimsko doba lepo proveo radeći u Dvoru portret Maršala. Baš mi je milo bilo što su, nastojanjem Branka Šotre, i mene Srbina pozvali na tu utakmicu mada je način tog konkursa kao i način portretisanja absurdan bio.
Ali društvo mlađih ljudi (30-60) od mene, udobne prilike u Dvoru, simpatični način Maršala i njegovo strpljenje s kojim se podčinio tom dosadnom sedenju - pa lepa, baš dvorska ponuda ekskvizitne zakuske delikatno ljutomerske i drugo vino, likeri i rakija i kafa, činile su da sam sa velikim zadovoljstvom odlazio na Dedinje. A šetnja udobnim kolima od kuće do Dvora, pa i natrag u društvu tih simpatičnih ljudi odista za mene već usamljenog čiču lepa razonoda su bila.
Rad sam, i način rada - je bio absurdan.
Postaviti Model - u tom slučaju Maršala na platformu sedeći u fotelji kao nekog vrlo stara čoveka na odmaranju, a slikari razređeni u polukrugu treba sada po prirodi izraditi portret od kvaliteta koji će se reprodukovati da zameni banalne fotografije. Maršal koji je velikim pregorevanjem, požrtvovanjem svaki dan od 10 do 12 mirno sedeo - mora da se dosta čudio rezultatu te njegove žrtve, a niko mu ne može zameriti ako je našao da su sve njegove fotografije bolje od tih takozvanih umetničkih dela. (...)
(...) Ja sam od prvog dana napustio svu nadu da ću sliku izraditi...
Platforma sa Maršalom na fotelji se nahodila u velikoj dvorani imajući samo svetlost sa tavana absolutno neupotrebljiva za portret.
Ovo mesto je izabrao Becić, krasan mio čovek, dobar učitelj, a zacelo i dobar umetnik - ali ne portretista - kako su svi ostali pristali na taj izbor ŠpristaoĆ sam i ja, kao peti točak u kolima ćutao, a kada ŠsuĆ svi u kolu počeli da rade ŠpočeoĆ sam i ja - ja, bez nadežde uspeha - počeo da crtam, jer taj Oberlicht osvetnjava samo čelo i nos, jabučne kosti na obrazu i bradu ako je prominentna.
(...) Sve to rađeno više svojom veštinom negoli Modelom pred sobom. Iznenadio sam se i uvideo, da darovit slikar i u nejnepovoljnijim prilikama može što dobro svršiti, ako energično i sa voljom priđe poslu.
I ja ću tako! Napraviću sasvim drugo što nego što vidim. - Kod kuće sam odma počeo skice raditi, a jednu od tih stajaću pred pisaćim stolom sam odma u veliko počeo, - radio sam ju gotovo sasvim iz glave, pa ipak sam bar toliko uspeo da sam je dovršio, uramio i poslao u Komitet.
(...) Još i drugu sliku Maršala sam počeo, ta je u Ateljeu ostala(...)”

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: PAJA JOVANOVIĆ – SLIKAR DVA VEKA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 21:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ruže za oproštaj

Glava bi htela, ruka bi mogla, ali oči ne daju, vajkao se ostareli umetnik

Slika

ČIM su se prilike u Beču smirile, Muni je otišla da vidi šta je preostalo od njihove nekadašnje imovine. Zatekla je žalosno stanje, provaljen atelje, odnete stvari (ali ne i sve slike), dok je bivši vlasnik, koji je bio okupatorski saradnik, pokušavao da od Paje Jovanovića povrati kuću koju je pre rata baš od njega kupio. Sve u svemu, nimalo dobre vesti za starog umetnika. Ipak, sa verom da se nešto može učiniti, Muni dolazi u Beograd i nagovara svog supruga da se pod hitno vrati u Beč da bude uz nju, sa obrazloženjem da joj je otac ozbiljno bolestan i da mora da ga neguje.
Kako su prilike u novoj državi prvih godina posle rata bile teške, zahvaljujući zalaganju nekoliko uticajnih ljudi poput Veljka Petrovića (direktora Narodnog muzeja), Milutina Milankovića, Zorice Simić-Milovanović (direktorke Muzeja grada Beograda) i ponajviše Moše Pijade, ostareli Jovanović dobija ne samo dozvolu da može otići u Beč, nego i isplatu penzije i to u austrijskim šilinzima, što je bila privilegija retkih ali zaslužnih ljudi kakav je nesumnjivo bio Paja Jovanović.
U proleće 1949. on je sa svojom Muni na novoj bečkoj adresi koja će ujedno biti i njegovo poslednje prebivalište - Laudongasse 67/7. Vidno u drugačijem, optimističnom tonu, on upućuje zahvalna pisma za sve što je za njega učinjeno, kao i na tek primljenom visokom odlikovanju novih vlasti, Ordenom zasluga za narod I reda, koji je, zajedno sa Urošem Predićem, dobio kao jedan od najstarijih članova Akademije. Tako u jednom od pisama on kaže i sledeće: ”Jeste, prijatan je sada život u Beču, ima svašta i svačega, raskošne pijace, puni dućani skupocene robe, elegancija, luksuz i bogatstvo se opet razmeću. Izložbe, koncerti, pozorišta na sve strane, divan život za okorele buržuje i kapitaliste, ali ja odista žalim što me posao drži, te ne mogu još da se vratim u Beograd kao što bih hteo. Ali, obvezao sam se da svršim posao (9 slika) pre nego što odem; moraću vredno da radim u Ateljeu.”
U pismima ostarelog slikara ”Pere O Radovana” jasno provejava nostalgija i čežnja za Beogradom u koji se nadao da će se jednog dana vratiti. Začudo, on i ne razmišlja da se lati kičice, štaviše, spreman je da prihvati bilo kakve porudžbine, pa bilo to i one toliko puta slikane kao ”Ranjeni Hercegovac”, ”Mačevanje”, ”Guslar”, ili ”Seoba Srba”, ”Krunisanje cara Dušana” i druge poznate. Ipak, ne toliko slabijeg zdravlja, koliko slabijeg sluha i naročito vida bez kojeg nije mogao da crta i slika, Paja Jovanović početkom 1950-ih godina uz svesrdnu pomoć svoje Muni započinje prepisku sa tadašnjom direktorkom Muzeja grada Beograda oko zaveštanja i formiranja svog legata.
Posle prepiske i dogovora oko svih pojedinosti, celokupan legat slavnog srpskog umetnika sa oko 800 predmeta dospeo je u Muzej grada Beograda 1952. a svečano otvoren tek 1970. godine. Njegova želja je da budući legat što više liči na onaj njegov slavni u Mariahilferstrasse 3, a sve je išlo baš ka tome. Zato i ne iznenađuje veseli, skoro cvrkutavi ton njegovih pisama koje šalje Zori Simić-Milovanović (”Propevala je kuća Paje molera, vesele duše Vam šaljemo srdačne pozdrave - Muni moja žena kao i Vaš blagodarni čika Paja Jovanović”, pisao je tada on).
Uz ohrabrujuće vesti iz Beograda dolazile su pak i one nemile. Tako je u zimu 1953. saznao da je njegov ispisnik i zemljak Banaćanin, najstariji član i počasni predsednik srpskog društva umetnika ”Lada” Uroš Predić preminuo u svojoj kući-ateljeu u Ulici Lole Ribara 27 (danas Svetogorska). Već sama činjenica da je posle Predića upravo on imenovan za počasnog predsednika društva ”Lada”, kod Jovanovića je stvorila osećaj da se približava kraj i da je po svemu on sledeći. Taj će osećaj povremeno ublažiti pisma dragih i milih prijatelja, kao i priznanje ”Zlatna palma” koje mu je u devedeset petoj dodelilo Društvo likovnih umetnika u Beču. Iako većih zdravstvenih problema nije imao, niti je u bilo čemu oskudevao, ono što je celog života voleo i umeo da radi, pred kraj života nije mogao. Jedino je još mogao drhtavom rukom na papiru sebi i drugima to da prizna: ”Glava bi htela, ruka bi mogla, ali oči ne daju.” Pre oproštaja od života usledio je oproštaj od slikarstva - buket crvenih ruža naslikan nekoliko godina pre smrti.

(Nastaviće se)


stilkurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: PAJA JOVANOVIĆ – SLIKAR DVA VEKA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 21:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Gromada u ramu

Neku izvesnu vedrinu u poslednjim Jovanovićevim godinama života, koje su u stvari ličile jedna na drugu, uneo je mladi beogradski reditelj Predrag Delibašić

Slika

NEKU izvesnu vedrinu u poslednjim Jovanovićevim godinama života, koje su u stvari ličile jedna na drugu, uneo je mladi beogradski reditelj Predrag Delibašić. On je u zimu 1956. i potom s proleća naredne godine, u novom, skromnom domu Paje Jovanovića i njegove Muni vodio razgovore, snimao njegov dom, da bi potom sve pretočio u dragocen dokumentarni film o poslednjim danima velikog srpskog umetnika. Poslednjeg dana novembra iste 1957. godine stigla je iz Beča tužna vest da je u dubokoj starosti preminuo slikar i akademik Paja Jovanović. Otišao je sa ovog sveta mirno i spokojno, siguran da je za sobom ostavio trag i delo koji neće biti zaboravljeni. Po izričitoj Jovanovićevoj želji, urna sa njegovim pepelom preneta je u Beograd gde je 13. i 14. decembra u svečanoj sali SANU bila odata pošta “poslednjem velikom umetniku stare slikarske garde” (kako je ondašnja štampa prenosila). Sledećeg dana zemni ostaci Pavla - Paje Jovanovića preneti su u njegov atelje-legat u Beogradu, gde i danas spokojno počivaju.
O Paji Jovanoviću i njegovom delu do danas se mnogo govorilo i pisalo. Već druge godine po njegovoj smrti, a u povodu stogodišnjice rođenja, priređena je retrospektivna izložba Paje Jovanovića u Narodnom muzeju u Vršcu (danas Gradski muzej u Vršcu) i potom u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu. U katalogu te izložbe prvi put je pokušano da se sastavi popis slikarskih radova iz izuzetno plodnog Jovanovićevog umetničkog opusa. Pored evidentiranih tri stotine i pedeset dela i odabrane bibliografije, u uvodnom tekstu Dejana Medakovića izneti su i vrednosni sudovi o delu Paje Jovanovića, pri čemu je, između ostalog, tačno zaključeno da “nesporazumi između nas i njega, njegove mane naknadno otkrivene, nemoguće je pravilno razumeti ne shvativši sigurne vrednosti koje i danas zrače u njegovom slikarstvu”.
Deceniju potom Radmila Antić je u studiji o Jovanovićevom životu i radu, objavljenoj u uzornom katalogu Legata Paje Jovanovića u izdanju Muzeja grada Beograda 1970. godine (povodom svečanog otvaranja Legata), potvrdila Jovanovićeve umetničke domete ističući, pored ostalog, da buduće generacije neće osporiti njegovo mesto u srpskoj i opštoj istoriji umetnosti.
Nastavljajući tradiciju obeležavanja godišnjica vezanih za Paju Jovanovića, Galerija Matice srpske, Narodni muzej u Beogradu i Narodni muzej u Vršcu su 1984. godine priredili izložbu od tridesetak dela, obeležavajući time sto dvadeset i pet godina od njegovog rođenja. I tada, kao i prethodnog puta, istaknuto je da nijedan srpski slikar pre Paje Jovanovića nije u tolikoj meri i sa takvom snagom i širinom, uticao na likovno obrazovanje, kulturu i rodoljublje svog naroda.
Sledećih četvrt veka na poseban način su aktuelizovali slikarstvo Paje Jovanovića, stavljajući u prvi plan njegov značaj na međunarodnom planu, kao i činjenicu da je do danas postao najtraženiji i najskuplji srpski slikar. U godini kada se navršava vek i po od njegovog rođenja i kada se sa nestrpljenjem očekuje dugo pripremana i iscrpna monografija o njemu i njegovom delu, još jednom se mora istaći da je Paja Jovanović bio umetnik koji se nije samo časno odužio narodu iz kojeg je ponikao, nego ga je svojim delom zauvek zadužio i obavezao na večno staranje.

KRAJ


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: PAJA JOVANOVIĆ – SLIKAR DVA VEKA  |  Poslato: 25 Sep 2015, 21:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PAJA JOVANOVIĆ
Veština je naći lepotu


Slika

Jedan od najvećih srpskih slikara svom narodu i gradu ostavio je kulturno bogatstvo i njegove lične stvari koje je vredelo čuvati.

Pavle-Paja Jovanović rođen je 16. juna 1859. u Vršcu kao sin prvenac Stevana Jovanovića. Majka Ernestina rano je umrla, a otac se ubrzo ponovo oženio Marijom. Paja je imao još petoro braće i jednu sestru, pa je svoje detinjstvo provodio u veseloj i srećnoj mnogočlanoj porodici.

Rano je pokazao sklonost prema crtanju, ali to i nije bilo iznenađenje jer je njegov otac bio fotograf, a imao je dara za slikarstvo. Crtao je najpre u tajnosti, kopirajući crkvene slike i provodeći sate i sate u praznoj crkvi, koju je smatrao svojim prvim učiteljem.

Međutim, u vreme kada je crkvena opština u Vršcu odlučila da naruči nova zvona za Sabornu crkvu i kada je bilo neophodno izraditi crteže svetitelja, saznaje se za njegov talenat. Tako je već u četrnaestoj godini dobio prvu porudžbinu i svojevrsnu propusnicu za Beč.

Upis na bečku Akademiju

Upis na bečku slikarsku Akademiju nije bio jednostavan. Kako je bio neodgovarajućeg uzrasta, od njega se tražilo da prethodno završi gimnaziju i da pohađa školu crtanja kod profesora Maholca. Profesorova naklonost, ali i Pajin rad, učinili su da ubrzo postane najbolji učenik u školi.

U aprilu 1877. godine upisuje se na opšti slikarski tečaj bečke Akademije, a ubrzo postaje redovan student kod veoma cenjenog slikara Kristijana Gripenkerla. Studije je završio za tri godine, ali je nastavio da se obrazuje na specijalnom kursu za istorijsko slikarstvo. Istovremeno se usavršava i u majstorskoj klasi profesora Leopolda Karla Milera, i ubrzo postaje njegov najbolji učenik.

Značajna priznanja

Gotovo svaki raspust koristio je da putuje po Balkanu, naročito po Crnoj Gori, Albaniji, Bosni, južnoj i istočnoj Srbiji. Pun utisaka, po povratku bi slikao mnogobrojne slike: Ranjeni Crnogorac, Mačevanje, Guslar, Kićenje neveste, U zasedi, Arbanas, Arnaut s čibukom, Izdajica, Borba petlova.

Ove slike brzo su ga proslavile u svetu, a naročito u Evropi, koja je u to vreme bila veoma zainteresovana za Balkan. Prvo priznanje dobija 1882. godine, na studijama za sliku Ranjeni Crnogorac, koja je bila izložena na godišnjoj izložbi Akademije, i za nju je dobio prvu nagradu i carsku stipendiju. Nakon toga zaključuje desetogodišnji ugovor sa čuvenim galeristom Valisom, za galeriju Frenč u Londonu. Ubrzo prelazi da živi i radi u Minhenu, a onda i u Parizu, da bi se na kraju vratio u Beč.

Nova faza stvaralaštva

Vlast mu je bila zahvalna što je po svetu slavio ne samo sebe već i istoriju i kulturu srpskog naroda, pa ga je 1884. godine izabrala za dopisnog člana Srpskog učenog društva. Četiri godine kasnije izabran je i za redovnog člana Srpske kraljevske akademije.

Godine 1895. dobija dve značajne porudžbine za Milenijumsku izložbu, koja je trebalo da se održi u Budimpešti. Od Saborskog odbora - da izradi grandioznu istorijsku kompoziciju Seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem i od vršačkih gradskih vlasti za sliku Vršački triptih.

Žena kao nadahnuće

U Sremskim Karlovcima susreće patrijarha Brankovića, a crkveni sabor mu je, kao konsultanta za istorijske izvore, dodelio istoričara arhimandrita Ilariona Ruvarca, sa kojim je putovao po manastirima. Posle deset meseci rada, umetnik je bio zadovoljan svojim delom, ali ne i patrijarh.

Zbog njegovih primedbi i neslaganja političkog karaktera, slika nije izložena na Milenijumskoj izložbi. Na nju je poslata samo slika: Vršački triptih - Kosidba, Berba, Pijaca. Od 1905. godine Paja Jovanović uglavnom slika portrete vladara, političara, aristokrata, bankara, umetnika... Slikanje žena za njega je uvek značilo slikanje lepote.

Čak i kada se radilo o ne baš tako lepim ženama, uvek se trudio da pronađe lepotu u njima. Mnogi likovni kritičari su mu zamerali zbog toga, i upućivali žestoke, čak i zajedljive kritike. Ali, on je ostao dosledan sebi i svojoj životnoj mudrosti: „Veština je naći lepotu" - govorio je. Sa početkom Prvog svetskog rata seli se u Ženevu, gde je živeo od slikanja portreta bogatih ljudi.

U međuvremenu, ženi se mladom Bečlijkom Herminom-Muni Dauber. Venčali su se 27. marta 1917. godine u Budimpešti. Muni je bila kći nastojnika kuće u kojoj je imao atelje i njegov dugogodišnji model. Prelepa mlada žena bila je njegovo nadahnuće i muza, koju je ovekovečio na mnogobrojnim portretima. Po okončanju Prvog svetskog rata Paja neko vreme boravi u Beogradu, kada slika portrete Karađorđevića i dekoriše kapelu na Dedinju. Ubrzo se vraća u Beč, gde najviše vremena provodi u svom ateljeu.

Beograd, voljeni grad

Paja je prvi put došao u Beograd 1910. godine, na poziv kralja Petra I. Utiske o svom prvom susretu sa gradom za koji će ostati vezan zauvek opisao je ovim rečima: „Za malo dosade na granici - pregled carine i pasoša - bogato si nagrađen kada voz protutnji Savski most, a Beograd u zraku jutarnjeg sunca, kao zlatom obasut pojavi se pred tobom...

Ali, po svoj prirodi Beograd je jedinstven između dve silne reke, grad je sazidan na strmoj steni a na istoj visini sa gradom leži varoš sama, kao golemi zmaj." I pored velike angažovanosti i posla na svim stranama sveta, ovo je bio grad kome se uvek vraćao. Pred Drugi svetski rat odlučio je da napusti Beč i preseli se u Beograd gde je proveo teške godine okupacije i prve ratne godine. Iako je već bio u dubokoj starosti, i dalje je slikao.

Međutim, neprilike sa imovinom u Beču naterale su ga da se tamo vrati 1950. godine, a u to vreme je započeo prepisku sa upravom Muzeja grada Beograda oko svoje ostavštine i otvaranja Legata. Želeo je da ostavi svome gradu, kako je govorio, „ono što bi vredelo čuvati" od njegovog rada i alata. Paja Jovanović umro je 30. novembra 1957. godine u Beču, a kao što je želeo, urna sa pepelom preneta je i položena da večno počiva u Beogradu.

Godine 1970. otvoren je Legat Paje Jovanovića u kome su izložene umetnikove slike, lične stvari, skice, beleške, fotografije, dokumenti, mnogobrojna odlikovanja, medalje, diplome, priznanja. Na štafelaju stoji njegova poslednja slika - Buket crvenih ruža.

U zimu 1947-48. godine, slikar Paja Jovanović, sa grupom jugoslovenskih slikara, pozvan je da portretiše Josipa Broza Tita. U to vreme Paja je imao 88 godina. „Bilo mi je simpatično maršalovo strpljenje s kojim se potčinio tom dosadnom sedenju. Lepa, baš dvorska ponuda, zakuska, vina, likeri, rakija i kafa, činili su da sa zadovoljstvom odlazim na Dedinje, što je za mene kao čiču, bila lepa razonoda" - pisao je u svom dnevniku.

Paja je često koristio likove svojih bližnjih, slikajući istorijske događaje ili ikone. Tako je lik svoje majke Ernestine preneo na ikonu Majka Angelina, koja krasi zid Saborne crkve Svetog Nikolaja u Vršcu, zajedno sa ikonom Sveti Nikola spasava dva osuđenika na smrt. Zanimljivo je da su ove ikone pre više od dve decenije isečene iz ramova i ukradene, a nekoliko godina kasnije, inspektori Interpola pronašli su ih na jednoj evropskoj pijaci pa su ubrzo vraćene


stilmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 48 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker