Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:19


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:00
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (1): Bože pravde za dva kralja

Vekovni san o slobodi srpski narod je oduvek pretakao u stihove i tako svoje pobede, ali i poučne poraze čuvao od zaborava.

Slika
Srbin u duši: Slovenački kompozitor Davorin Jenko

Uvek bi se među tim pesmama izdvajala poneka koja bi služila kao narodna himna ili makar ličila na pesme koje su opijale osećanjem pripadnosti jednoj naciji i veri, i nejakom, smrtnom pojedincu udahnjivale delić besmrtnosti, povezujući ga kako s precima, tako i s potomcima.

MARKOVA SABLJA

Ipak, kada je mladoj srpskoj državi u drugoj polovini 19. veka došlo vreme da izabere svoju službenu himnu na konkursu, ta takmičenja su se završavala neslavno. "Dosta ste Vi mene za koješta Vaše molili, sad evo dođe red da ja Vas za nešto, ali za nešto naše obšte zamolim" - tako počinje pismo koje je, po nalogu kneza Mihaila Obrenovića pesnik Ljubomir P. Nenadović, tadašnji načelnik u Ministarstvu prosvete i crkvenih dela, uputio 17. marta 1864. godine pesniku Đuri Jakšiću. To "nešto naše obšte" bila je narudžbenica za stihove prve državne himne. Slavni Đura, i pored siromaštva u kome je proveo vek, nije se odazvao pozivu. Krenula su tada iz ministarstva ljubazna pisma i drugim pesnicima, ali bez uspeha. Na konkursu nije prošao ni Jovan Jovanović Zmaj. On je napisao stihove, a melodiju je uradio kompozitor Kornelije Stanković, iako je već bio na samrtnoj postelji. Njihova himna nije nikada izvedena.

Konkurs je završen skandalom jer je Nenadović optužen da je podmićivan, a on se branio izjavom da konkurs nije ni raspisivan. Srbima, koji su toliko žudeli za svečanom nacionalnom pesmom, bilo je suđeno da do nje dođu slučajno.

Slika
Himnu proslavili glumci: Narodno pozorište


Knežević Milan Obrenović, naslednik ubijenog Mihaila, jedva je 1872. dočekao punoletstvo kako bi se oslobodio namesništva i seo na srpski tron. Za te dve važne prilike naručio je pozorišni komad u kome bi se kroz kratak pregled krvave srpske istorije veličala njegova dinastija. Obratio se Jovanu Đorđeviću, piscu i upravniku Narodnog pozorišta u Beogradu, inače velikom poborniku monarhije. I sam slavoljubiv, pisac je odmah prionuo na posao. Ubrzo je mogao svečano da predstavi grandiozan komad "Markova sablja". U završnoj sceni na pozornicu je, uz Kraljevića Marka i njegovu sablju, osloboditeljicu namučenog naroda, izveo i vilu Ravijojlu da najavi hor naroda gromkim povicima: "Bliži se, bliži, to srećno vreme. Bačeno seme brzo sazreva. Evo, čuj!" Iza pozornice se začula vesela muzika, a za njom je grunuo "sav narod" pesmom: "Bože pravde, ti što spase, od propasti do sad nas".

Te avgustovske večeri Srbija je dobila svoju prvu himnu, ali to još niko nije znao. Đorđevićeva pesma je ubrzo stekla veću popularnost među publikom od samog komada, pa se pojavljivala i u samostalnim horskim koncertima. Tokom deset godina postala je prava narodna himna, o čemu svedoči članak u "Srpskim novinama" od 23. februara 1882. godine. Tu se, u izveštaju sa krunisanja Milana Obrenovića za kralja, kaže da je posle veličanstvenog govora mladog suverena hor izveo i srpsku narodnu himnu "Bože pravde". Od tada je ova pesma postala i zvanična himna nove kraljevine na Balkanu.

Slika
Prva verzija "Bože pravde"

Kada se majskim prevratom 1903. ugasila dinastija Obrenovića, očekivalo se da će istu sudbinu podeliti i himna. Novi kralj Petar Karađorđević nameravao je da zameni mnogo toga, pa i ovo državno obeležje. Već 6. juna 1903. je iz Beča ministru prosvete i crkvenih dela Ljubomiru Stojanoviću ponuđena jedna pesma. Sastavio ju je lično carski kompozitor Avgusta Štol i posvetio novom srpskom vladaru.

Ali, Petru Karađorđeviću se kompozicija nije dopala, pa je izgledalo da će se istorija ponoviti. Bez uspeha su prošli konkursi u kojima su učestvovali mnogi poznati pesnici, odbijen je i veliki Aleksa Šantić. Tako je sve do 1909. Srbija bila bez himne. Na Petrovdan te godine kralj Petar je slavio 65. rođendan i odlučio - "Bože pravde" će ostati zvanična himna Kraljevine Srbije, a kralj je svom narodu diplomatski pokazao put: zajedno, jedinstveno i demokratski.

amo je završetak prepravljen u "Kralja Petra Bože hrani, moli ti se srpski rod". Sa ovom pesmom Srbi su otišli najpre u Balkanske ratove, onda i u Prvi svetski rat i iz njega izašli kao pobednici, ali je početak mira i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca označio kraj države Srbije i njene himne. Stanislav Binički je komponovao novu, u kojoj su početak i završetak preuzeti iz stare. Rešenjem od 12. decembra 1919. ministra prosvete Kraljevine SHS, pesma "Bože pravde" još jedanput je preuređena tako što se iz nje izbacuje pridev "srpski" i zamenjuje pridevom "naš".

"Bože pravde" je ponovo srpska himna. Njene reči, po ko zna koji put prilagođene vremenu, mnogi Srbi ne znaju napamet, ali je svima melodija i te kako poznata. A ona se nije menjala još od kada ju je pre skoro jednog i po veka za Đorđevićev komad komponovao Davorin Jenko. Rodom Slovenac, a u duši veliki srpski rodoljub, bio je jedna od glavnih muzičkih ličnosti Srbije tog vremena, i veoma zaslužan za širenje muzičke kulture u Srbiji i oblikovanja nacionalnih osećanja Srba kroz muziku. Ta njegova nastojanja hvalio je i veliki Stevan Mokranjac: "Volimo ga i volećemo ga uvek kao najboljeg od sviju Slovena muzičara koji su kod nas radili."

Dok je godinama živeo u Pančevu stvorio je Jenko melodije koje su postale veoma popularne s obe strane Dunava i Save. Kada je prešao u Beograd, istakao se kao horovođa Prvog beogradskog pevačkog društva i kapelnik Narodnog pozorišta. Postao je priznati kompozitor za veliki broj dramskih komada s pevanjem kakvi su bili čuveni "Đido", "Seoska lola", "Potera", "Pribislav i Božena", "Vračara", i, naravno, "Markova sablja". Dobar glas u narodu je stekao i komponovanjem pesama za horove kao što su "Dvori Davorovi", "Sabljo moja dimiskijo", "Što ćutiš, Srbine tužni". I posle njegove smrti izvođene su mu uvertire "Kosovo", "Srpkinja", "Aleksandar", a dve njegove kompozicije dobile su zvanje nacionalnih himni. Pored "Bože pravde", to je slovenačka "Naprej, zastava slave".

JENKU NEMA POKOJA

Slika
Stanislav Binički

Bio je član Matice srpske, a od 1869. i član Srpskog učenog društva, preteče Akademije nauka i umetnosti. U beogradskom Narodnom pozorištu, u kojem se zaposlio 1871, Jenko se pored komponovanja i pripremanja horova prihvatio i obučavanja glumaca u pevanju. Pozvan je da pripremi muziku za komad "Markova sablja", pa je komponovao muziku buduće srpske himne onako, usput.

U to doba smatralo se da je Srbe više zadužio romansama koje se i danas pevaju kao narodne: "Za tobom mi srce žudi", "Gde si, dušo, gde si, rano". Štaviše, zli jezici su mu zamerali da je za "Bože pravde" samo prepravio austrijsku himnu "Bože spasi (cara Franca)". U Beogradu je Jenko radio do 1912, dve godine pred smrt, a onda se iznenada vratio u Ljubljanu. Razlog je bila smrt njegove najbliže prijateljice, glumice Vele Nigrinove, koja je takođe bila Slovenka. Kada je i Jenko umro dve godine kasnije, na njegovoj sahrani se svirala njegova kompozicija "Na grobih".

Ali, austrijske vlasti, koje su ga smatrale srpskim podanikom, nisu mu dale pokoja. Testamentom (koji je napisao ćirilicom) deo ostavštine je namenio školovanju siromašnih srpskih studenata, ali je njegovu poslednju Ministarstvo pravde u Beču je oborilo, izgovarajući se time što su Srbija i Austrija već bile u ratu i da su svi međudržavni sporazumi postali nevažeći.

VIDOVDAN U ENGLESKOJ

U Odesi, na smotri Srpsko-hrvatsko-slovenačkog dobrovoljačkog korpusa 1916. godine, svi vojnici zajedno su pevali "Bože pravde", a onda i pesme "Lijepa naša domovino" i "Naprej, zastava slave". Iste godine pevala se i u molitvama za srpski narod u engleskim crkvama 1916. godine. Na proslavi Vidovdana podeljeno je 30.000 prevoda srpske himne širom Engleske.

BRAĆA PO ORUŽJU

U toku proboja Solunskog fronta 1918. godine s ratišta su stizali u Solun saveznički oficiri na odsustvo. U taverni Kod Bele kule pili su metaksu iz šoljica za kafu jer im je alkohol bio zabranjen. Zajedno su sedeli Englezi, Italijani, Rusi, a jedan do drugoga, kao na bojištu, Francuzi i Srbi. Zabeleženo je jednom prilikom da su, dok je ruski oficir tražio "da svi piju za njegovu smrt", francuski i srpski pevali jedan drugome: Francuz "Marseljezu", a Srbin njemu "Bože pravde". Srpsku himnu su saveznički orkestri stavljali u repertoar, a srpski đaci u Francuskoj, Engleskoj i Rusiji su sa svojom himnom osvajali prve nagrade na takmičenjima horova.

Sutra - Rađanje srpskih himni (2): Tajna manastira Kuveždin


Vestionline


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:05
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (2): Tajna manastira Kuveždin

Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi, srpske crkve i škole svetiteljskoj glavi! Verovatno nema Srbina, ma gde da se nalazio, koji ne poznaje ove stihove.

Slika
RASADNIK SVETOSAVSKOG KULTA: Manastir Kuveždin

Mnogi će u njima prepoznati Svetosavsku himnu, posvećenu Rastku, najmlađem sinu velikog župana Nemanje, asketi i mudracu, propovedniku narodne vere i crkvenom prvoprestolniku, državniku i ktitoru, miritelju zavađenih i zaštitniku ubogih, zakonodavcu i prosvetitelju svih srpskih zemalja.

Od kada se Rastko pojavio i zamonašio kao Sava poslednjih decenija 12. veka, o njemu se neprestano pisalo i pevalo. Zato je razumljivo da se i himna omiljenom srpskom svetitelju pojavila kao najstarija prava pevana himna u Srba. Ali, ni do danas nije sasvim razjašnjeno iz čijeg je pera nastala. Pominjalo se nekoliko imena, a među njima dosta često pisac Aleksandar Sandić. Svetosavsku himnu je zapisao i za hor komponovao Kornelije Stanković. Sledili su ga Stevan Mokranjac, Davorin Jenko, Petar Krstić.

Rasadnik Savinog kulta

U današnje vreme jača uverenje da je Svetosavsku himnu napisao monah. I to, ako ne baš isposnik u manastirskoj mantiji, a onda sigurno sveštenik, a u svakom slučaju službenik Isusa Hrista i Savin sledbenik, jer je ova himna zapravo molitva, onakva kakva iskrsava u samoći kelije i upućuje se svecu bez ikakvog drugog posrednika osim duboke lične vere.

Molitvena književnost seže u sam iskon srpske pismenosti. Uz žitija i letopise, pohvale i zapise, hronike i rodoslove, službe i kanone, u njoj se sačuvala duhovna, sveštena, vladarska i moralna istorija naroda i države, gde su život, delo i duh svetoga Save bili stalno nadahnuće pisaca.

Slika
Sveti Sava u Pećkoj patrijaršiji

Preko njih je Rastko Nemanjić i postao najveći srpski propovednik mira i ljubavi među ljudima i narodima. Ispisana uzvišenim, prazničnim jezikom, ova molitvoslovna istorija u stihovima plete se, kroz vekove, sve od samih vapaja i zaveta srpskih Gospodu i ugodnicima njegovim, svim svetima za spas napaćenog naroda.

Tom narodu se kult svetog Save vratio dolaskom Stefana Stratimirovića za mitropolita 1790. godine, i tada je otpočela nova era u životu srpske crkve. Baš kao i njegov drevni prethodnik na duhovnom tronu, novi poglavar se potrudio oko obrazovanja i kulture svojih sveštenika, kako bi se preko njih podigla prosvetna, nacionalna i moralna svest Srba građana Habsburške monarhije. Stratimirović je otvorio bogosloviju u svom sedištu u Sremskim Karlovcima, odakle su krenule da se osnivaju i bogoslovije po eparhijama. Na njegovo zauzimanje osnovane su karlovačka i novosadska gimnazija.

U to doba, doba borbe protiv unijaćenja sa latinskom crkvom, Savindan je već bio crkveni praznik sa crvenim slovom. Bio je to 14. januar po starom kalendaru, kada se arhiepiskop srpski 1236. godine upokojio u bugarskom gradu Trnovu, a njegova crkva ustanovila da se tog datuma obeležava uspomena na njega. Dozvolom vlasti u Beču, od 1774. Sava je postao jedini srpski svetitelj koji je smeo da se slavi i u narodu.

Rasadnik Savinog kulta bio je fruškogorski manastir Kuveždin, koji je po predanju podigao despot Stevan Štiljanović i posvetio ga svetom Simeonu Mirotočivom i njegovom sinu Savi. Paroh aradski Georgije Aleksić ostavio je u Budimu štampanu propoved na dan svetog Save 1806. godine.

Slika
Aleksandar Sandić

To je i najstariji zapis o svetosavskoj proslavi, sa opisom parade vojne muzike i građana, grmljavinom pušaka i topova tog dana ispred manastirske crkve. Svega šest godina kasnije, najveći srpski svetac je proslavljen i u Zemunu, gde je proglašen za zaštitnika škola.

Od kada je 1812. osnovan fond, da se "Sveti Sava ima obeležavati svake godine, kao zaštitnik srpskih škola", slava se proširila i na druga učilišta na tlu današnje Vojvodine. Zasluga za to pripada svešteniku Jeftimiju Ivanoviću, koji je ranije službovao u Kuveždinu, Savinom manastiru, pa je zato i uzeo Savindan za slavu. Malo po malo, Sava je osvajao srpske škole. U Pešti je počeo da se proslavlja 1838. godine. Već naredne, ugledni kniževnik Jovan Đorđević je zapisao da je prisustvovao izvođenju pesme o svetom Savi na đačkoj proslavi u Segedinu.

Svetosavska himna je tada prvi put izvedena, a Đorđević je bio ubeđen da je tvorac njenih stihova Pavle Stamatović, čuveni segedinski prota i veliki rodoljub koji je proslavu i upriličio. Pošto su utvrđeni ovi podaci, ispostavilo se da Aleksandar Sandić nije mogao da bude pisac te himne, jer je rođen svega tri godine ranije, ali jeste napisao drugu, nadahnutu onom koja se danas naziva Svetosavska i peva na školskim priredbama i svečanim akademijama.

Đački zaštitnici

Pre nego što je Savindan postao školska slava, u raznim gradovima na Balkanu srpske škole su imale druge zaštitnike. U Osijeku su to bili apostoli Petar i Pavle, dok je najuglednija, Karlovačka gimnazija tek 1860. prvi put proslavila Savu kao svoju slavu osvećenjem vodice i đačkom priredbom. Pre toga je slavljen sveti Stefan, kao patron osnivača, mitropolita Stratimirovića.
Od nje je Sandić pozajmio početne stihove, dok su ostale strofe potpuno drugačije. Sandićeva himna se danas pominje kao Himna svetom Savi.
U starim zbornicima dr Danila Medakovića, osmoglasnicima ili katavasijama kako su se u to doba zvali, i u tipografiji episkopa budimskog Platona Atanackovića u Novom Sadu štampanom šezdesetih godina 19. veka, nalazi se jedna od prvih verzija svetosavske himne "Voskliknem ljuboviju". Poslednja istraživanja kažu da je ova svečana pesmu ispevana još mnogo ranije. Autorstvo se danas najviše pripisuje vladiki vršačkom Jovanu Gligorijeviću, koji je kasnije postao i mitropolit karlovački. Stihove je napisao dok je boravio u manastiru Kuveždin 1735. godine. Ovaj manastir je u to doba bio pun života i veoma plodnih književnih stvaralaca. Pesma je napisana na crkvenoslovenskom jeziku i imala je četiri strofe. Čekala je sve do 1832. da je zabeleži jeromonah Silvester Vučković, koji ju je preneo u manastir Hilandar na Svetoj gori. U Kuveždinu nema pisanih potvrda o nastanku Svetosavske himne, jer je manastirska arhiva izgorela tokom Drugog svetskog rata. Ipak, ima verodostojnih tragova da je himna svetom Savi, zapravo pesma sa naslovom "Pesn Svetitelju Savi i arhiepiskopu serbskome" pojana u crkvi ovog manastira i to pre no što je dan svetog Save postao školska slava. Nakon toga, ova "himna nad himnama", kako je nazivaju pojedini stručnjaci, doživela je dosta prevoda, budući da je napisana na crkvenoslovenskom jeziku, kao i izmena, pa je do današnjih dana stigla u znatno drugačijem obliku od originala.

Nepodobni svetac

Kult svetog Save je sa himnom koja ga je slavila rano prešao Dunav i Savu. Već 1940. godine školska slava je proslavljena u kragujevačkom Liceju. To je bila zasluga predavača koji su bili isključivo iz Vojvodine. Iste godine Savindan je

ustanovljen za školsku slavu odlukom Sovjeta Knjažestva Srbskog, a na predlog Atanasija Nikolića, rođenog Bačvanina, koji se prihvatio mesta rektora Liceja u Kragujevcu.

U odluci Popečiteljstva prosvještenija, državne i crkvene vlasti su propisale da se sveti Sava proglašava za zaštitnika svih srpskih škola i da se 14. januara (danas 27. januara po novom kalendaru) ima u svim školama najsvečanije proslavljati.

Crna Gora je Savindan u proslavu uvela 1856. godine, pod knezom Danilom. Kao školski zaštitnik sveti Sava je proslavljan sve do kraja Drugog svetskog rata, da bi od tada, pa u narednih više od pola veka, bio proglašen nepodobnim.

Grupa autora

Pominjalo se nekoliko mogućih pisaca Svetosavske himne. Jedan je Nikola Begović, sveštenik, veroučitelj, pesnik i istoričar, rođen na Baniji 1821, a drugi Aleksandar Sandić, gimnazijski profesor, novinar, književnik i lični sekretar Vuka Karadžića u Beču. Istoričar Dimitrije Ruvarac smatrao je da je pesma nastala u Sremu, a zaključak izveo na osnovu pesmarice iz 1845. godine. Kao mogući autor spominje se i pesnik i sveštenik iz Pančeva Vasa Živković, koji je živeo od 1819. do 1891. godine.

U utorak - Rađanje srpskih himni (3): Vostani, carice!


Vestionline


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (3): Vostani, carice!

Iako već u zasluženoj penziji, Dositej Obradović je odbacio komotan život u Trstu i krenuo u pomoć srpskim ustanicima, napisavši im i prvu himnu.

Slika

Kada su beogradske dahije u Valjevu na prevaru prizvale i posekle ugledne srpske knezove, trgovce i sveštenike, sa narodnim ustankom više nije moglo da se čeka. Odmah te zime, 1804. godine, na zboru najuglednijih glavara u Orašcu za vođu je izabran Karađorđe, i on je ubrzo podigao na noge sve u Beogradskom pašaluku što je moglo da nosi oružje, od domaćina do hajduka.

Daleko odatle, u Trstu, tada velikom središtu Srba iseljenika, jedan Srbin se naročito obradovao vestima iz "zemlje praroditelja". Bio je to Dositej Obradović, nekadašnji monah fruškogorskog manastira Hopovo, rodom iz Čakova, iz rumunskog dela Banata. Časni starac je već imao šezdeset pet godina i za sobom bogat život putnika, prosvetitelja, učitelja i književnika. Konačno zaradivši za udoban život, nastanio se u gradu koji je tada bio glavna luka austrougarske prekomorske trgovine. Ali, na vest o Karađorđevom ustanku u Srbiji, Dositej je otkazao dotadašnju prividnu podaničku vernost caru u Beču i bez oklevanja stao uz ustanike.

Mudre pouke

Razleteo se Dositej među tršćanskim Srbima da prikupi pomoć za svoju braću po krvi, i sam poslavši 400 forinti, polovinu svoje ušteđevine, čuvane za poslednje godine života. Drugu polovinu je odlučio da ponese sa sobom u Beograd, da bi tamo kupio kuću za otvaranje štamparije. U rodoljubivoj groznici i želji da na sve moguće načine pomogne svojoj ljubljenoj braći, Dositej je u jednom dahu ispevao i stihove koji su se kasnije nalazili u konkurenciji za službenu himnu Srbije.

Slika

Tu, "Pesnu na insurekciju (ustanak) Serbijanov" je 1804. kao buditeljski manifest umnožio i razaslao njene stihove među Srbe. Posvetio ju je Karađorđu, a obraćao se majci Srbiji: "Vostani, Serbije! Vostani, carice! I daj čadom tvojim videt' tvoje lice! Obrati serdca ih i očesa na se, i daj njima čuti slatke tvoje glase. Vostani, Serbije! Davno si zaspala, u mraku ležala. Sada se probudi, i Serblje vozbudi!" Tako je Prvi srpski ustanak dobio svoju himnu.

U junu 1806. godine Dositej je krenuo ka otadžbini, u neizvesnost, ali sa jasnim planom o njenom preporodu. U tome ga je najviše podržao mitropolit Stefan Stratimirović koji je, držeći često glavu u torbi, pomagao ustanike, ali je diplomatski vešto igrao ulogu lojalnog podanika austrijskom caru. Raznim putevima, poglavar srpske crkve i njegov bivši kaluđer našli su se na zajedničkom poslu, služenju svim svojim snagama pobunjenom narodu.

Slika

Dositej Obradović je bio vrlo mudar čovek. Pravoslavlje nije napustio čak ni kada je svukao svešteničku rizu, a dušu očeličio latinskim redom i radom. Svom narodu i otadžbini slao je poruke koje su bile vrlo korisne ne samo u njegovo vreme, nego i danas. Zato mu se verovalo. Govorio je: "Diži onoga koji je pao, svi možemo pasti", ili: "Najbogatiji je oni človek kom je dosta ono što ima, koji s pravdom dobiva, a tuđega ne želi." Veliki i čestiti prosvetitelj sve je gradio na duhovnom temelju, pa je rekao: "Opšta je kuća svima zemlja, a duša će naći šta je zaslužila." Osećao je ogromnu zebnju za braću po krvi i zato im je poručivao: "Čuvaj se brate, ako se i ne bojiš!".

Dositej je konačno stigao u Beograd i požurio da pomogne onako kako je najbolje umeo. Svesrdno se založio, i svoj najveći naum isterao, da se u gradu, dojučerašnjem sedištu dahija koje je još odjekivalo od ustaničkih pušaka, otvori prvi srpski fakultet, Velika škola. Tog 1. septembra 1808. pozvani su đaci polaznici iz svih krajeva Srbije i "ne samo takovi koji već prilično znaju čitati, pisati i računati".

Otvaranju Velike škole prisustvovali su Karađorđe i mitropolit srpski, mnogi viđeni ljudi i, naravno, Dositej Obradović. U jednoj sobi bile su postavljene stolice od slame za đake. Karađorđe, kao vožd srpskog naroda, u pozdravnom govoru je rekao: "Vidite, mi imamo dovoljno mišica za odbranu Srbije, ali nemamo dovoljno veštih ljudi za upravljanje. Da mi znamo državu voditi onako kako znamo voditi vojsku, drukčije bismo stajali. Učite se vi, dakle, da nastavite naše srećno započeto delo. U vama je sva nadežda naša sa te strane."

Posle Karađorđa, govorio je Dositej: "Vozljubljeni učenici! Bog preblagi i mnogo milostivi izbavlja zemlju našu i ljubimo otečestvo od sužanstva turskoga, a mi valja da se staramo da izbavimo dušu našu od sužanstva duševnoga, to jest od neznanja i od slepote umne... Zato dražajši učenici, budite blagonaravni i poslužni učiteljem vašim, učite se i prosveštavajte se u naukama i dobrodetelji i bićemo svi srećni i čestiti pred Bogom i pred ljudima koje da nam daruje blagi Bog. Amin!"

Glupost nije doveka

Prepun znanja i iskustva, Dositej je sabirao sve ono najdraže što želi svome narodu i savetovao: "Slavna slavenoserpska nacijo u Serbiji, Bosni, Dalmaciji sa Ercegovinom, um kad s naukom prosvetiš i s prosvešteniju dobrodeteljiju sojediniš, izbranije nacije nad tobom neće biti. Dobroteljej je tebi prirodna; poštenje, slava, velikodušnija, mužestvo - to su tvoje praroditeljske dobrodetelji. Ja znam, gdi varvarstvo vlada, onde niš je mesto učeniju i prosvešteniju ni pravoj dobrodetelji; obače nek s ova dobra uvode onde gdi glupost ne vlada, a gdi glupost sada vlada, neće do veka vladati."

Umalo prava himna

Najpoznatiju melodiju za "Vostani, Serbie" napisao je Vartkes Baronijan i to više od vek i po od kada su nastali stihovi. Posle raspada SFRJ himna Prvog srpskog ustanka našla se u konkurenciji za himnu nove Srbije, uz Marš na Drinu i "Bože pravde". Poslednje dve pesme su bile kandidati na propalom referendumu 31. maja 1992. na kojem su slušaoci neznatnu prednost dali Maršu na Drinu. Srbija je ostala bez himne, na opozicionim mitinzima stajalo se mirno uz Bože pravde, dok se staroj himni druge Jugoslavije "Hej, Sloveni" redovno zviždalo na javnim priredbama i demonstracijama.

Tri melodije

Iako već u sutonu života, ovaj književnik, filozof i prosvetitelj imao je mnogo svežine, optimizma i oduševljenja za delovanje da se Srbija digne iz mraka u koji je zapala još od srednjeg veka, da ne samo oružjem, nego i umom i znanjem zaplovi u svetlost i slobodu. Učeni ljudi širili su "Vostani Serbie" po Srbiji, a to su činili i oni koji su živeli van otadžbine i pomno pratili i pomagali ustanak braće u matici. Ove Dositejeve stihove naročito često su govorili predavači u Velikoj školi, a među njima su se isticali Ivan Jugović, Miljko Radović, Lazar Vojović, Miša Popović, Gliša Živanović, Sima Milutinović, Jovan Mijoković, Jovica Milovanović, Luka N. Nenadović, Milan i Ivan Stojković, Vuk Stefanović Karadžić...



Dositejeva pesma "Vostani, Serbie!" dugo je čekala da bude komponovana, kao što je i u njenim stihovima "Srbija dugo čamila", ali je sve vreme uticala na druge pesnike i rodoljube novodošlog doba, prepunog oduševljenja za oslobođenje otadžbine. Tako je živela sve do Prvog svetskog rata. Tek neku deceniju po oslobođenju dobila je muzičko ruho i to ne jedno, nego tri. Melodije za "Vostani Serbije" komponovali su, svako na svoj način, Vartkes Baronijan, Zlatan Vauda i Ljuba Manasijević. Posle ove, prve himne srpskog ustanka, stvorene su i druge čuvene rodoljubive pesme kao što su "Bože pravde", "O, Srbijo, mila mati", "Rado ide Srbin u vojnike", i druge, koje su produžile i održale u životu Dositijevo oduševljenje i Karađorđevo junaštvo.


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:13
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (4): Sa Čegra u legendu

Zašto je vojvoda Stevan Sinđelić od mnoštva junaka ustanika od naroda dobio pesmu koja je više od jednog veka bila nezvanična himna srpskog vojnika.

Slika
HRABROST BEZ PREMCA:
Vojvoda Stevan Sinđelić

Besmrtni junak sa Čegra Stevan Sinđelić bio je rodom iz Resave, iz sela Vojska kod Morave. Bez oca Radovana ostao je rano, a kada mu se majka Sinđelija preudala u drugo selo, Stevana su ljudi znali samo po njoj, pa je tako dobio prezime Sinđelić. Tih, poslednjih decenija 18. veka, jedina škola za muškarce bilo je službovanje u hajducima ili kod narodnih starešina, knezova. Tako je i Stevan postao momak, kako se to tada zvalo, kod resavskoga kneza Petra.

Kada je Petar pogubljen, kao i sedamdeset najuglednijih srpskih glava u dahijskoj seči knezova, Stevan se prihvatio kneževskog zvanja i odmah Resavu pridružio ustanku koji je oko nje već bio planuo, u Šumadiji i kod Požarevca. Od tog doba se uvek nalazio na čelu resavskih junaka. U slavnom boju na Ivankovcu 1805. dobio je čin vojvode.

Naredne godine je osnovan Deligrad, i Sinđelić se našao u njegovoj odbrani. Tu ga je, tri godine kasnije, dočekala i smrt, ali ga je pesma, nastala posle njegovog nesvakidašnjeg podviga, odvela ravno u večnost. Postala je vojnička himna u mnogim kasnijim bojevima: "Oj, vojvodo Sinđeliću, srpski sine od Resave ravne, ti si znao Srbina zakleti, kako treba za slobodu mreti. Puče puška, boj se bije, a Sinđelić ljutu bitku bije, ljutu bitku bije za slobodu, za slobodu srpskome narodu. Oj, vojvodo, ti si pao, ali dušman još od tebe strepi, ti si dao život za slobodu, za slobodu srpskome narodu."

Pucanj očajnika


PREZRELI SMRT: Spomenik junacima na Čegru

Kada od varljivog mira sa Turcima, zaključenog krajem 1807. nije bilo ništa, Srbi su nastavili ratovanje u tri fronta. Na dva, preko Drine u Bosni, i preko Sjenice do Crne Gore imali su uspeha. Treća vojska je pošla od Deligrada ka Nišu. Tada je vožd Karađorđe napravio kobnu grešku: na čelo tog fronta je umesto Petra Dobrnjca, prekaljenog upravnika Deligrada, postavio njegovog protivnika, slavoljubivog, a nesposobnog Miloja Petrovića. Vojnici su negodovali, neki se pridružili Dobrnjcu koji je sa svojom konjicom otišao put Knjaževca, a ostali su sa Milojem krenuli ka Nišu.

Tu su se u aprilu 1809. utvrdili u jedanaest šančeva. Najbliži gradu bio je veliki šanac na kosi Čegar ispod sela Kamenice, gde je sedeo Stevan Sinđelić sa svojim junacima. Turaka u Nišu je isprva bilo manje nego Srba u opsadi, i bili su slabo snabdeveni, ali su imali Huršid-pašu, hrabrog i veštog komandanta. Da bi dobio u vremenu dok mu ne stigne pojačanje iz Rumelije, paša je naređivao ispade svoje vojske. Srbi su ih uspešno odbijali, pa je Sinđelić je već govorio: - Niš je moj! Ja ću prvi ući u njega!

U Nišu se u međuvremenu saznalo da srpskom vojskom ne samo što ne gospodari jedna ruka, nego je i ta, koja bi trebalo da vodi, nesposobna. Dok su se srpske glavešine raspravljale da li Niš napasti odmah, ili čekati da gradska posada posustane, Turci su dočekali pojačanje. Kada ih je bilo više nego Srba, odlučili su da najpre razbiju najjaču kariku u srpskoj opsadi, Sinđelićev šanac sa 3.000 ratnika.

Slika
SPOMENIK SRPSKOM OTPORU:
Ćele kula i danas stoji kod Niša

Velika sila je 19. maja krenula iz Niša u odsudni napad. Sinđelić ju je dočekao otporom kakav se nije očekivao. Šanac je ubrzo opkoljen mrtvim turskim vojnicima, ali su ih sledeći, živi, uporno preskakali sve dok nisu uskočili među srpske ratnike. U šancu se zametnula najstrašnija borba. Tuklo se kundacima, handžarima, čak i golim rukama. Videći šta će se dogoditi, Sinđelić je otvorio kapiju na šancu i povikao svojima:

"Braćo! Spasavajte se ko hoće i ko može!". Onda je krenuo u sredinu, gde je u lagumu stajala sva municija. Prekrstio se, nategao kuburu i njome pucao u barut i metke...

Pričalo se kasnije da je gust mrak potpuno zaklonio i nebo i zemlju, koja se strahovito potresla. Vojvodama iz ostalih šanaca komandant Miloje je zabranio da priteknu Resavcima u pomoć. Na to se oglušio samo mlavski vojvoda Matejić, ali je stigao prekasno. Sva turska vojska je izginula, kao i svi Sinđelićevi junaci. Srpska vojska se u neredu povukla ka Deligradu. Nešto kasnije, Miloja Petrovića je narodni sud zbog bitke koju nije morao da izgubi osudio na smrt i pogubio.

Pomirio dinastije

Kada je Niš još jednom i konačno 1877. oduzet Turcima, knez Milan Obrenović je podigao junacima na Čegru skroman spomenik od belog mermera sa natpisom: "Vojvodi Stevanu Sinđeliću i njegovim neumrlim junacima, slavno palim ovde 19. maja 1809., napadajući Niš." Tačno sto godina posle čegarske klanice, u ime kralja nove dinastije kalja Petra Karađorđevića, 1909. godine je venac na Sinđelićev grob na Čegru položio prestolonaslednik Aleksandar. Na vencu je pisalo: "Slava junaku Stevanu Sinđeliću i njegovim drugovima."

Petorica preživela

U legendu je ušlo da su u Sinđelićevom šancu na Čegru preživela samo petorica mladih momaka, koji su se sakrili među leševima. Kada su ih kasnije otkrili Turci, pokušali su da ih prevedu u islam, a pošto su to oni odbili, osudili su ih na vešala. Resavci su uspeli da se otrgnu, skoče u Nišavu i pobenu u Srbiju.
Rešen da za sva vremena zaplaši hrišćansku raju, Huršid-paša je naredio da se odseku glave poginulih srpskih junaka i od lobanja sazida Ćele-kula, koja se nalazi "malo više od varoši Niša, desno od carigradskog druma, a na levoj obali potoka Grabovac", zapisao je hroničar Milan Đ. Milićević i zaključio: "Dokle god bude na svetu junačkih srca, dokle god se bude cenila služba visokim idealima, i najposle, dokle god preziranje smrti bude isključiva svojina velikih duša, dotle će Stevan Sinđelić biti dika i nada ne samo Resavi nego i svoj zemlji srpskoj."

Carigradskim drumom su prolazili mnogi putnici i raznosili nadaleko priču o strašnom spomeniku turske svireposti. Kula je isprva za raju bila opomena, ali je vremenom postala legenda koja je pozivala na otpor. Narod je čegarske junake opevao, a noćima vadio lobanje iz maltera i dostojno ih sahranjivao. Boraveći 1833. kod Ćele-kule, francuski pesnik, državnik i veliki poštovalac srpske borbe za slobodu Alfons de Lamartin je zapisao: "Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu decu šta vredi nezavisnost jednoga naroda, pokazujući im po kakvu su je celu platili njihovi očevi."

Boj na Čegru je, kao i sve bitke Prvog srpskog ustanka, ostao veliko nadahnuće slikarima, piscima, vajarima, kompozitorima, ali su među mnogim ustaničkim junacima najslavniji postali oni koji su od naroda dobili "svoje" pesme. One su se pronosile od usta do usta i pevale u rovovim na drugim bojištima, kakva je Srbija imala posle Čegra još sijaset. Tako su i razbuđujući stihovi o vojvodi Sinđeliću postali prava ratnička himna.

Strah od viteštva

Kada je Ilija Kolarac, veliki srpski dobrotvor, osnovao polovinom 19. veka fond za parastos onima koji su pali za slobodu i oslobođenje Srbije u dva srpska ustanka, Dubrovčanin Matija Ban potresen Ćele-kulom napisao dirljive stihove: "Oj, molimo! Ispolinsko pokolenje to bijaše, svi od ropstva domovinu iskupljujuć' život daše...". A 1878. godine, godine u kojoj je Srbija dobila nezavisnost, Ban je sa poslanicima Narodne skupštine, koja je tada zasedala u Nišu otišao da se pokloni senima čegarskih junaka i tada rekao: "Čusmo, braćo, a sad s ovdje Svi junački zavjerimo, sinovima svet amanet što god sami ne svršimo."

Zbog ovakvog rodoljubivog zanosa dugo se verovalo da je Ban sastavio i čuvenu pesmu "Oj, vojvodo Sinđeliću", ali za to nema potvrde. Danas se uzima da je to izvorna narodna pesma, čiji su stihotvorci obično nepoznati. Stari ratnik iz Prvog svetskog rata Milorad Jevtić pričao je da se ona čula na svim srpskim frontovima, a postala je himna vojnicima čuvenog puka "Stevan Sinđelić", koji su noseći pukovsku zastavu i uz zvuke ustaničke pesme o vojvodi od Resave ravne, jurišali u slobodu. Pesma vojvodi Sinđeliću je posle Drugog svetskog rata dugo stajala među zabranjenima. Prokazana je kao šovinistička, velikosrpska, hegemonistička, ozloglašena, i od nje se, zapravo, strepelo, jer je ostala oda srpskom viteštvu, časti, ali i buntovničkoj smelosti.


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:20
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (5): Da li će proć' krvava noć

Slika
Krf, 1916. Logor srpske vojske

Melodija pesme "Tamo daleko" i danas se čuje u Ukrajini, pa se veruje da su je srpskoj vojsci ostavili ruski artiljerci koji su branili Beograd 1915, a naslov su joj dali Česi.


PRED PROBOJ SOLUNSKOG FRONTA: Srpski logor na Kajmakčalanu


Ne postoji u povesti ljudskih ratova pesma u kojoj se sabrala sva tragična sudbina ratnika rodoljuba, napaćenog, a isto vreme i srećnog zbog dolazeće slobode, kao u pesmi "Tamo daleko". Ovo nije mišljenje samo nacionalno zanesenih Srba, niti onih koji su preživeli klanice u Prvom svetskom ratu, nego i njihovih saveznika. Svi učesnici Solunskog fronta prihvatili su ovu pesmu kao svoju. Englezi su joj dali naslov "There, far away", Česi i Slovaci su je nazvali "Tam v dali", a Francuzi pevali "Au loin, au lon sur Corfu". Italijanski novinar Feri Pizani, koji se sa srpskom vojskom povlačio preko Albanije, nazvao ju je "Krvava noć". Albanska Golgota odmah je pretočena u stihove, gde se ističe zloslutno pitanje "O, zar je morala doć' ta tužna nesrećna noć". Kada su vojnici odneli "Tamo daleko" iz Grčke još dalje, u Francusku, Englesku i Švajcarsku, dubina patnje koja je iz ove pesme izvirala učinila ju je najčuvenijim svedočanstvom srpskog stradanja u Velikom ratu.

Plava grobnica


U NAJLEPŠOJ USPOMENI GRKA: Srpski vojnici sa Krfljanima


Melodija pesme "Tamo daleko" i danas se čuje u Ukrajini, pa se veruje da su je srpskoj vojsci ostavili ruski artiljerci koji su branili Beograd 1915. godine. Posle bitaka na Kolubari i Ceru srpska vojska je krenula na povlačenje preko Albanije. Ono vojske što je preživelo nedelje užasnih marševa donelo je ovu melodiju u svoje novo utočište Krf, za koje se početkom 1916. verovalo da je ostrvo spasa. Međutim, prvo vreme na ovom jonskom ostrvu značilo je dalju pogibelj za Srbe. Nije bilo dovoljno hrane, odeće, ogreva i šatora, pa su izmučeni vojnici masovno umirali pod vedrim nebom i nemilosrdnom zimskom kišom. Najteži ranjenici i bolesnici odnošeni su na obližnje ostrvce Vido, koje se pretvorilo u ostrvo smrti, a more oko njega u "plavu grobnicu" - pošto nije bilo mesta za sahrane, hiljade umrlih su završavale u moru.

Srpska vojska je ipak uspela da se oporavi, da bi dve godine kasnije dala ogroman doprinos u probijanju Solunskog fronta. Na Krfu su se našla i braća dobrovoljci, pa su i oni odmah prihvatili i muziku i reči koje su u međuvremenu ispletene, kao da su njihovi. Oni kojima je otadžbina bila uz more tako su i pevali, "Tamo daleko, daleko kraj mora, tamo je selo moje", a oni drugi, "daleko od mora". Ante Kovač, dobrovoljac u srpskoj vojsci od 1916, piše: "Trećeg maja u noći veremo se svojim pukovima. Prva četa sedmom, druga i četvrta osmom, a treća devetom puku. Vidimo male vatrice iz rezerva i na sve strane čujemo pesmu "Tamo daleko" i onu: "Ta zar je morala doć"."



Iza Velikog rata je ostalo pet verzija "Tamo daleko". U svakoj srpski vojnik boluje za svojim selom, svojom dragom, svojom otadžbinom. Nekima je zavičaj "gde Timok pozdravlja Veljkov grad", ili Drina, Đetina, Morava, a nekima Beograd, daleka varoš kraj Save i Dunava. Jedan vojnik se seća ikone i krsne slave, drugi crkvice u kojoj se venčao, a koju je okupator spalio, treći čezne za majkom, za cvetom iz mladosti, poziva dragu da ga voli. Legendarnoj pesmi naslov su dali Česi, i oni su je ovako pevali: "O, zar je morala doć, ta tužna, nesrećna noć, kada si, dragane moj, otiš'o u krvav boj? Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je Srbija. Tamo daleko, gde cveta limun žut, tamo je srpskoj vojsci jedini bio put. Tamo daleko, gde cveta beli krin, tamo su živote dali i otac i njegov sin. Bez otadžbine, na Krfu živeh ja, ali sam uvek klic'o: Živela Srbija!".

Grkinje su ih volele

Jedna Grkinja je napisala pismo pošto su srpski vojnici napustili Krf, i ono je objavljeno u knjizi "Golgota i Vaskrs Srbije 1916-1918". Ona veli: "Otkako su Srbi došli na Krf, ja ne volim svoju rasu. Za nas bi bilo bolje da vi niste došli na Krf, jer nam je sad gore. Za poslednje tri godine toliko sam se bila navikla na ta pitoma lica vaših vojnika, na njihove poštene i dobroćudne oči... Čudna ste vi rasa.

Razgovarala sam neki dan sa jednim ruskim pukovnikom o tome. On veli da je to osobina svih Slovena. Ako je to tako onda blago ženama i kćerima Slovena. Ove poslednje tri godine dok ste bili ovde, proživele smo lepo i prijatno. Svaki dan sam trčala na prozor da vidim nekog srpskog oficira, samo da mi se javi, pa ma ko to bio, i da se prijatno na mene osmehne. Vaš narod stalno peva, i na to pevanje i taj žagor bila sam se toliko navikla. Šta nam vredi i lepota i sve druge lepe osobine, koje su Srbi kod nas našli, kad niko u tome ne ume da uživa. Blago onim devojkama koje su Srbi odveli odavde i spasli života na ovom ljubavnom ostrvu."

Želja češkog doktora

Čeh Libor Hejhal, rođen od majke Srpkinje nekoliko godina posle Velikog rata i školovan u Beogradu, postao je hirurg jugoslovenskog i svetskog glasa za srce i krvne sudove. Jednom, predosećajući smrt, a bolovao je baš od srca, rekao je: "Kad umrem, voleo bih da mi sviraju pesmu 'Tamo daleko'." Na sahrani 1977. godine u Pragu veliki lekar je ispraćen zvucima "Tam v dali".
To je bio prevod ove verzije srpske pesme: "Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je ljubav moja. Bez otadžbine, na Krfu živim ja, i opet kličem burno: Živela Srbija! Tamo daleko, gde cveću nema kraj, tamo su deca moja, tamo je pravi raj. Tamo daleko, kraj Save, Dunava, tamo je varoš moja, tamo je Beograd."

Krfljani i francuski vojnici na Krfu čudili su se Srbima - kakav je to narod, umiru, a pevaju! U sedam velikih logora u kojima je srpska vojska bila razmeštena na ostrvu, umiralo se, ali i orilo od pesme. Igrala su se i kola. Australijska književnica Stela Frenklin obrela se 1917. u Bolnici žena Škotske na Solunskom frontu kao medicinska sestra. Pišući roman o stradanjima srpskih ratnika, ona primećuje i šta Srbi pevaju, a najviše "Tamo daleko", pesmu o selu, o devojci, o zavičaju.

"Srbi su je neprekidno pevali. Ali, morali su ponovo u borbu, sa vrlo malo nade da će se vratiti u Srbiju." Neki zaista nisu nikada više videli rodni dom, ali je bilo i onih solunskih ratnika koji su preživeli i ostavili svedočanstva o ratnim strahotama, ali i o tome koliko im je značila pesma "Tamo daleko". Tako je Tadija Pavlović u knjizi "Moje uspomene i doživljaji 1892-1919" zabeležio: "Mesec mart 1916. Kiše koje su stalno padale u mesecu februaru prestale su... Fizičko oporavljenje i nova ratna oprema povratili su one vojničke šale i viceve. Po logorima se orila pesma "Tamo daleko, daleko od mora"."

A Sveta Živković u memoarima "Golgota i Vaskrs Srbije 1916-1918" piše: "Kažu da nas je pesma održala... Mislim da se to odnosi i na našu narodnu pesmu i na naše guslare, ali znam da je tih teških izbegličkih i ratničkih dana pesma doista bila jedna od duhovnih namirnica. Sa svih strana se čula pesma. Najčešće grupna "Tamo daleko, kraj plavog Dunava..."

Ciganska tuga

U knjizi "Srpska drama", italijanski novinar Feri Pizani se seća: "Posle borbe na Strumici ostao je živ samo jedan čovek. Bio je to srpski pešak, Ciganin. Nosi violinu pod miškom jer je u isto vreme i svirač i ratnik. Svaki slovenski puk ima tako po jednog čija ih violina i pesma u časovima bola i tuge blaži. Bog zaštiti svirača!

Iako na tri mesta ranjen, uspe da izmakne zločincu, neprijatelju... A ovaj Ciganin opet sviraše onu staru narodnu pesmu: Da li će jednom proć' ta crna nesrećna noć, otkad si dragane moj, otiš'o u krvav boj?" Pizani piše dalje: "Srba ima još dvadeset, malo posle samo deset, potom pet. Ostaju dvojica, pa malo potom jedan jedini - ovaj Ciganin. U maloj kolibi Ciganin peva kao one kobne noći što pevaše." Svoju priču o pesmi "Krvava noć", Pizani završava rečima: "Iz sviju srpskih logora dopirala je muzika. Kao da moćni ritam jedne vojske koja se budi prelete preko čarobna ostrva! Svi pevaju. Spaseni su. Njihova duša je bila samo uspavana! Mi ćemo videti Dunav! Pevaju 'Krvava noć'! Drugi, novi glasovi, pridruživahu se prvome, praćahu ga, tako narandžina šumica zabruja sva. I sve drugi i drugi, novi, sve mnogobrojniji glasovi pevahu tužni refren: Da li će jednom proć' ta crna krvava noć."


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:31
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (6): Utopljene duše

Pukovnika Branislava Milosavljevića je dirnula sudbina ranjenika koji su brodovima kretali u Tunis, i tada je spevao pesmu o lađi francuskoj.

Slika
RAT U RATNIKU PROBUDIO PESNIKA: PUKOVNIK BRANISLAV MILOSAVLJEVIĆ

Kada je u prvoj godini Velikog rata pešadijski pukovnik Branislav Milosavljević sa srpskom vojskom prešao Albaniju, stigao je na Krf i ubrzo se našao u grupi oficira koja je, septembra 1916, otišla u Rusiju i preuzela komandu u Srpskoj dobrovoljačkoj diviziji. Međutim, boljševička revolucija je naredne godine presudno uticala na to da se dobrovoljački korpus povuče iz Rusije i ode na Solunski front.

Vojnici i njihov komandant su prevezeni sa juga Rusije na sever, do luke Arhangelsk na Belom moru, odakle su brodovima otišli u Francusku. Odatle su dobrovoljci prevezena vozovima da bi se ponovo ukrcali na brodove i Sredozemnim morem stigli u Solun.

Molba svetom Nikoli

Tu, u Solunskom polju, u logoru neraspoređenih oficira u Mikri 1917. godine pukovnika Milosavljevića je dirnula sudbina ratnih drugova, ranjenika i bolesnika, koji su ponovo prebačeni na brodove kako bi stigli u saveznički vojni logor i bolnicu u tuniskoj luci Bizerti. Spevao je "Izgnanike", a kada je stihovima dodata i melodija, pesma je postala najpoznatija srpska tugovanka iz Velikog rata "Kreće se lađa francuska". Naziv je dobila prema stihovima koji glase: "Sinje je more široko. Široko, hladno, duboko. Kreće se lađa francuska sa pristaništa solunska. Odlaze moji drugovi, drugovi srpski vitezi, u zemlju daljnu Afriku.


PRISKOČILI U POMOĆ OTADŽBINI: Dobrovoljci iz SAD pred odlazak na Solunski front

Svi nose tugu veliku. Iz svoje zemlje prognani, po svetu blude mlađani. Tuđino majko, maćijo, zbogom zanavek Srbijo! Pa kad se more zaljulja, mahnito silno udara, svi mole svetog Nikolu, njegovu silu na moru! Mnogi će od njih biti plen, kad dođe švapski sumaren, mnogo je Srba propalo u moru hladnom ostalo. Šta li je Srbin zgrešio? Bogu se uvek molio; sedam se leta borio; u rovu slavu slavio. Uzalud čekaš majko ti, da ti se vojno živ vrati, more je sito, miruje. Jedinca tvoga miluje!" Pesma je nadahnuta tragičnim sudbinama mnogih srpskih ratnika, poput one o trojici braće Urkića.

Na prelasku preko Albanije ovi mladi muzičari borili su se za život, ali iz ruku nisu ispuštali svoje instrumente. Najstariji je umro, braća su ga sahranila i saznala da će uskoro stići lađa u albansku luku Valonu da ih odveze u Afriku. Lađa je stigla u luku, a drugom Urkiću ostalo je života samo toliko da je vidi i čuje njenu spasonosnu sirenu. I on umire. Brat ga je sahranio i sačekao novu lađu koja će ga odvesti u Afriku. Kako su ga ukrcali, i on je počeo da se bori za život. Stigao je u bolnicu i - umro. Drugi vojnici koji su nekako preživeli albansku golgotu otišli su francuskim lađama na Krf i Vido, a mnogi odatle u plavu grobnicu, ne dočekavši dolazak nove lađe. Na njoj se već čula tugovanka "Kreće se lađa francuska".


Francuski bojno brod Provansa


Pukovnik Milosavljević je preživeo rat i ostao oficir, a 1922. godine pesmu je prvi put objavio u zbirci "Mač i lira" iz 1922. godine. Ali, u izdanju iz 1930. napominje se da "Ova pesma, danas svima poznata, peva se sa izmenjenim tekstom". Drugu verziju pesme je posle rata objavio i Nikolas Balon, pariski muzičar, koji je i komponovao rondo na ovu temu. "Lađa se kreće francuska sa pristaništa solunska, transport se kreće Srbadi, ranjeni, braća bolesni. Moleše svetog Nikolu, najveću silu na moru, živi se vratili kućama. Živela bratska sloboda! Živela bratska Francuska!". Ova verzija pesme nalazi se na francuskoj gramofonskoj ploči "Veliki rat", koja je snimljena čim je nastao mir, a peva je Živan Vasić.

Nastala je uoči velike ofanzive pod komandom francuskog maršala i vrhovnog komandanta na Solunskom frontu Franše D'Eperea, kada su na Vardaru, tom grudobranu od austrougarske vojske, zbog nedostatka prave sanitetske službe, ranjenici, među njima i srpski, bili izvlačeni sa ratiša i brodovima prevoženi u dobro opremljene bolnice južne Francuske, bolje opremljenim za lečenje. Brod je podigao sidro u Solunskoj luci. Ranjenici, iscrpljeni i izgladneli ječe, a more se sve više uzburkava i odvlači ih sa sobom, u neizvesnost, jer su lađe u tim ratnim godinama donosile ne samo život nego su odvodile i u smrt.

Jadnici, jadnici

U vojni logor u Bizerti, u Tunisu stigla je jedna lađa. Kruži oko pristaništa, ali joj niko ne daje dozvolu i znak da može da pristane. Samo jedan čovek, okrenut leđima moru viče na francuskom jeziku: "Jadnici! Jadnici!" Proneo se glas da su stigli srpski vojnici tifusari. A na lađi, vojnici bez udova, u zavojima, skoro nepomični. Poručnik, ranjen u nogu, ustaje, odgovara: "Nema toga ovde, nema" i komanduje postrojavanje. Vojnici ustaju, jedan vadi frulu i nevešto, nejako, poslednji put, svira "paradni marš". Iz stopala nesrećnika kojima je pala komanda "Napred! Marš!", lipti krv. Marširaju ratnici sa Cera i Kolubare, ostavljaju krvavi trag na palubi. Lađa se konačno približava pristaništu.


Dobrovoljci iz Rusije

Iz Rusije su brodovima Car, Dnjepar, Carica, Dvinsk u solunsku luku stigli budući Jugosloveni i oduševljeno krenuli u boj za novu, zajedničku državu. Dobrovoljci iz Rusije nikad nisu zaboravili putovanje preko Severnog mora do Engleske, da bi otuda stigli u Srbiju, niti lađu Car i pesmu "Na severu ledeno je more".
Lađe su bile sudbonosne za srpsku vojsku u Prvom svetskom ratu: značile su spas preživelih ratnika sa albanske Golgote, francuska lađa ih je odvezla na Krf i Vido, potapane su lađe srpskim junacima, ali su i dovodile srpske dobrovoljce iz celoga sveta da pomognu svojoj braći za oslobođenje. Na lađama su srpski vojnici umirali, sa njih su bacani u more. Na lađama su poslednji put marširali, pevali o rodnim selima, brdima i dolinama otadžbine. Lađe su služile da i ih vrate kućama.

Već krajem 1915. godine, oko 500 dobrovoljaca iz Amerike, Crnogoraca, Bokelja, Bosanaca, krenulo je u Srbiju. Lađa je kod San Đovanija di Medua naletela na minu... Iz Čikaga su doplovili i hrvatski dobrovoljci da bi preko Bizerte stigli na prilepsko bojište, noseći transparent "Jugosloveni za ujedinjenje". Iz Klivlenda su okeanom stizali Slovenci.

Bravo, Serb

Ratnik Jovan Ćirić sećao se tih strašnih godina: "U solunskoj luci bolesni đaci koji su prešli Albaniju sa divljenjem posmatraju francuski brod Provansa, koji treba da ih odvede u Francusku da se leče i nastave započeto školovanje kako bi se jednoga dana vratili i pomogli svome narodu... Ja sam jedva koračao, a jedan mi je kolega dobacivao: 'Ajde, 'ajde, nećemo dugo, sve će nas pobacati u more! Ali, na brodu se ipak stalno čula naša pesma. Francuski mornari su se čudili odakle nam tolika snaga... Evo, najzad i Marselj... Mnogi su klečali i ljubili francusku zemlju kao neku svetinju...

A na pristaništu, gledajući te jadne ali ponosite mladiće, žene, majke, samo su ponavljale 'jadni Srbi'. A ti srpski mladići u pocepanim i nagorelim šinjelima ili u potpuno oveštaloj odeći, obrazovani u kolonu dvojnih redova, marševskim korakom prolazili su glavnim ulicama Marselja. Sa njihovih usana orila se pesma borbena i ratnička. Išli su slobodno kao na nekom defileu. Na balkonima i prozorima visokih palata načičkao se bio silan svet i upućivao im pozdrave: 'Bravo, Serb, bravo Serb'!"

Brod Provansa je na povratku iz Marselja torpedovan. Nastaradalo je mnogo Francuza koji su pošli na Solunski front. Tragične 1915. godine, u moru izbeglica, Albaniju je prešao i pesnik Vladislav Petković Dis. Stigao je na Krf, a odatle u Francusku, ali se 1917. lađom Italija vratio na Krf. Lađu je pogodila nemačka podmornica, i Dis je našao smrt nadomak cilja, u Jonskom moru. Pesnik slutnji i snoviđenja kao da je naslutio svoj kraj još 1911, kada mu je izašla zbirka "Utopljene duše".


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:37
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (7): Tri sile pritisle Srbijicu

Srpska vojska je uz pomoć dobrovoljaca oslobodila otadžbinu, a Petar Karađorđević je rekao: "Sada mi je kao kralju ostala još samo jedna želja: da vidim ceo moj narod, Srbe, Hrvate i Slovence, oslobođene od njihovih ugnjetača i ujedinjene u jednu državu".

IGRALE SE DELIJE: Seljaci iz Žabara kreću u rat


Zajednička država dobila je Jugoslovensku narodnu himnu, sastavljenu od srpske "Bože pravde", hrvatske "Lijepa naša domovino" i slovenačke "Naprej, zastava slave". Ubrzo potom, 1921. umro je veliki vojskovođa i vojvoda srpske vojske Živojin Mišić, a umro je i njegov kralj. Ožalošćeni srpski narod ih je ispratio himnom pomirenja i ujedinjenja. Za njima su ostali umorni ratnici za koje je Moris Meterlek napisao: "Treba napraviti piramidu do neba, a na njen vrh metnuti jednog vojnika kralja Petra".

Gunđanje na zapadnu braću

Slika
Kralj Petar Prvi Karađorđević

Nisu, međutim, svi bili oduševljeni Jugoslavijom. Posle Prvog svetskog rata i uspešnog oslobođenja ne samo Srbije nego i njene slovenske braće na zapadu, neki Srbi su javno postavljali pitanje da li im je zajednička država uopšte potrebna.

Otprilike u to doba nastala je pesma "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala". Njeni stihovi su zračili ponosom i oduševljenjem, nisu nikoga dirali, ali nisu mogli ni da prećute da su isterali, branili i stvarali preko svoje krvi državu ne samo za sebe, nego i za drugoga: "Ko to kaže Srbija je mala? Ko to kaže? Nije mala, nije mala, triput ratovala! Dvanaeste, dvanaeste Turke isterala, trinaeste, trinaeste pred Bugare stala, četrn'este, četrn'este Švaba udario - osamn'este, osamn'este Srbin pobedio!". Borbe Srbije za slobodu neprekidno su trajali od 1912. i dva balkanska rata, kada se ratovalo najpre protiv Turaka, potom i dojučerašnjih saveznika Bugara, sve do kraja 1918. godine, protiv moćnih Habzburga.

Sva tri puta Srbija je bila napadnuta, iako mnogo slabija od svojih protivnika branila se, i odbranila. Nisu poznati tvorci ove popularne rodoljubive pesme, koja je, kada se poredi sa prethodnim ratničkim pesmama - tugovankama očigledno nastala iz trijumfa pobede i u očekivanju doba koje tek dolazi, pa će tada, na neke druge, mirnodopske načine pokazati stvarnu veličinu površinom nevelike države na

Balkanu. Sadržaj ove pesme, njeno nadahnuće i muzički oblik pozajmljeni su od narodnog deseterca, a melodija od stare izvorne pesme čiji stihovi glase: "Čija kola, čija kola klepeću sokakom, to su naša, to su naša, idu sa salaša". Nastala je pri kraju Prvog svetskog rata, posle proboja Solunskog fronta, a moguće je i dok je vojska još bila u kasarnama iako je rat bio završen.

Postoji mišljenje da se "Ko to kaže, ko to laže" rodila i kao nemoćna pobuna onih Srba ratnika koji su bili protiv ulaženja u istu državu sa dojučerašnjim podanicima Austrougarske koja je rat tako strašno izgubila da se potpuno raspala. Srbija je dobila rat, sve je uradila za svoje oslobođenje i za stvaranje nove, zajedničke države. Borba Davida i Golijata nadahnula je nepoznatog pesnika da napiše ovu malu istorijsku čitanku, a da su "tri sile pritisle Srbijicu" ostala je inspiracija i profesionalnih književnika.

Pesmom o Srbiji koja nije mala još jednom, poslednji put, marširali su stari ratnici ka zapuštenim spomenicima i kapijama pobede svog Velikog rata. Stogodišnji solunci izmešali su se sa decom i pričali o "Srbiji koja je tri puta ratovala".

Učitelj i pesnik Milorad M. Petrović ostavio je za sobom dosta pesama koje su dobile muzičko ruho i tako ostale da žive do današnjih dana: "Jesen stiže, dunjo moja", "Moj, dilbere, rođo moja", "Čuješ, čuješ, dušo", "Ne luduj, Lelo"... Ali, najveselijeg duha među njima, pesma oduševljenja i nacionalne čežnje jeste "Igrale se delije". Muziku za njene stihove komponovao je Božidar Joksimović i 1919. uneo je u svoju svitu "Pesme iz mladosti".

Slika
Živojin Mišić

Rođen 1875. godine u Velikoj Ivanči kod Mladenovca, Milorad je završio Učiteljsku školu u Aleksincu. Pošto je u mladosti stalno nosio šumadijsku narodnu nošnju, a ispod košulje amajliju, platneni zamotuljak sa grumenom zemlje iz zavičaja, dobio je nadimak prema kome su ga kasnije prepoznavali, Seljančica.

Katedre u seoskim školama je već od 1912. zamenio puškom. Borio se u oba Balkanska rata, u bici za Kumanovo i u opsadi Jedrena.

Sećao se kako su ratnici posle osvajanja Jedrena pričali kako im je žao što ovu pobedu nisu iskoristili da produže dalje, sve do Carigrada, i ovo sećanje pretočio u stihove koji glase: "Igrale se delije nasred zemlje Srbije. Sitno kolo do kola, čulo se do Stambola. Svira frula iz dola, frula moga sokola. Sitno kolo do kola, čulo se do Stambola. Čulo se do Stambola, carskog grada ohola. Igra kolo do kola, ne haje za Stambola".
Od ratnika do prosjaka

Stambol ili Carigrad, gde je bila prestonica Vizantijskog pa Otomanskog carstva, često je ulazio u srpske pesme: "U Stambolu, na Bosforu, bolan paša leži", "Oj, Užice, mali Carigrade". Odande su, još od doba njegovog osnivača cara Konstantina, stizale povelje i presude.

Ka ovom veličanstvenom gradu su se okretali srpski kraljevi, carevi, knezovi i despoti da bi videli šta će se tamo odlučiti za srpski narod, dobro ili loše. Isto se ponovilo i u tursko doba, sa fermanima i hatišerifima. Zato je "Igrale se delije" trebalo da stigne do Stambola. Srpski vojnici su hteli da se osvete za petstogodišnje
robovanje pod Turcima, ali nisu dale vrhovna komanda i velike sile. Umesto toga, dogodili su se grobovi srpskih vojnika u Jedrenima.

Carevčevo priznanje

Polovinom prošlog veka u Beogradu, u kafani "Grmeč", redovno su se okupljali virtuozi narodne muzike Carevac, Rambosek, Radetić, Jašarević, Jeremić, Krnjevac. U podne, posle snimanja u Radio Beogradu, pričalo se o starim dobrim pesmama, koje se "nešto ne čuju". Violinista Vlastimir Pavlović Carevac, sa istančanim ukusom za pesmu iz naroda, u najuži krug svojih omiljenih pesama stavljao "Igrale se delije", spasavajući je od zaborava u talasu moderne muzike koji je tada nadolazio.

Iako je tu bitku preživeo, Milorad M. Petrović Seljančica nije mnogo bolje prošao. U Kolubarskoj bici, na početku Prvog svetskog rata oboleo je od tifusa. Bugarski okupatori su ga 1915. proterali preko Morave kao skitnicu. Živeo je odvojen od žene i dece u Kruševcu i Beogradu.

U bedi i nemaštini oboleo je od tuberkuloze. Zaboravljen od svih, umro je kao pravi prosjak. Kako je kasnije pričala njegova supruga Ruža, 3. marta 1921. je rekao da će umreti 17. aprila, što se i dogodilo. Sahranjen je u Beogradu na Topčiderskom groblju o državnom trošku, bez nadgrobnog spomenika.

Loše namere

Bilo je i loših namera sa pesmom "Ko to kaže, ko to laže", pa su se pred njom često isprečavale zabrane i nerazumevanje. Počeli su neki stihoklepci da joj izmenjuju stihove, vodeći je povremeno u neukus i nepoštovanje. U Vojvodini, u nekim prilikama, stihovi su izgovarani na lalinski način. Umesto "dvanaeste", izgovoreno je "dvanajeste", a stihove "nije mala, nije mala", zamenjivali su "očenj mala, očenj mala".

U ponedeljak - Rađanje srpskih himni (8): Marševi bola i ponosa


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:42
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (8): Marševi bola i ponosa

Tugu zbog pogibije kralja ujedinitelja kapelnik srpske vojske Čeh František Matejovski i njegova supruga, srpska muzičarka Mara, pretočili su u poznatu koračnicu.

Slika
NA BOJIŠTU SA SVOJIM VOJNICIMA: Kralj Petar Prvi Karađorđević

Aleksandar Prvi Karađorđević voleo je srpske epske pesme i često ih izgovarao na mnogim svečanostima u čast nezaboravnih bitaka koje su vodili junački srpski vladari, od Nemanjića i Lazara do Karađorđa i Miloša, a u njegovo doba i vojvode, oficiri i narod.

Pred proboj Solunskog fronta, tada još regent, divio se pred pesnikom Jovanom Dučićem svojim vojnicima: "Gledajte, na svakoj okuci po jedan naš vojnik na konju, sa šlemom i puškom iznad šlema! Zar ne liči na kakvog Dušanovog viteza kada je zauzimao na svojoj strani Verziju i Voden!" A Dučić je primećivao: njegov regent, koji je "bio miran pored bojne linije dok je sve naokolo praštalo od mitraljeza i artiljerije, umeo je od srca da se zasmeje, da se sav zarumeni od uzbuđenja...

Četrdesetih godina svoga života, bio je zahvaćen ambicijama Avgusta i Dioklecijana. A pre toga, zamišljao je veliko slovensko carstvo. Sve to, njemu je prirodno proizlazilo iz carstva Nemanjića, manastira, stare muzike, epske balade, pesama ratnika i marševa koji zovu u pobede."

U brak sa koračnicom

Slika
ŽIVO JE DUG I TEŽAK RAT: Vojvoda Živojin Mišić

Aleksandar je voleo da priča o Dušanovom dobu, uvek uz epske pesme, a znao ih je napamet. Tada je sagovornike pronalazio u Dučiću, knezu Pavlu i svom prijatelju iz Hrvatske, vajaru Ivanu Meštroviću, koji je Beogradu dao spomenik Pobednik na Kalemegdanu.

U vreme ratovanja za slobodu Srbije od 1912. do 1918. srpski regent je postao nadahnuće mnogim domaćim i stranim kompozitorima, naročito kao vrhovni vojni komandant u Prvom svetskom ratu. Oni su mu posvećivali dela, najviše marševe, na srpske motive, i na originalne teme. A u miru, za venčanje Aleksandra i princeze Marije kapelnik vojne muzike Milenko Paunović komponovao je 1922. "Svečani svadbeni marš" i posvetio ga kraljevskom paru. Ovaj marš kralj nikad nije zaboravio, a kraljica Marija, posle muževljeve pogibije, sa bolom se sećala muzike koja ju je uvela u najlepše dane života.

Na proslavi Mišarske bitke 13. juna 1934. Aleksandar Karađorđević je poslednji put govorio svoje omiljene stihove iz narodne poezije: "Niti ide Kulin kapetane, niti ide, niti mu se nadaj, hrani sina pa šalji na vojsku, Srbija se umirit' ne može." Kako je voleo i "Marseljezu", pesmu francuskih dobrovoljaca koja je postala državna himna

Muzičari sa puškom

Iako četvorici četvorici vojvoda u vihoru Velikog rata nije bilo do pesme, njihovi oficiri i vojnici su, kad god su mogli, pevali su i svirali njima i o njima, makar uz frulu. Bile su to dirljive pesme iz starine ili one koje su se stvarale na Ceru, Kolubari, Kajmakčalanu. Kada bi te pesme stigle do Vojnog orkestra kraljeve garde, na ratištima od Balkanskih do Prvog svetskog rata orili bi se "Miletićev marš", "Marš 32 klase", "Marš generala Lešjanina", jer su i kapelnici vojne muzike bili oduševljeni svojim komandantima. Stanislav Binički, Franjo Pokorni, Marko Radosavljević, Milenko Paunović, František Matejovski bili su ne samo muzičari, nego i odani vojnici koji će ceo vek provesiti u vojsci, najpre srpskoj, potom i u jugoslovenskoj.
Francuske, njome su ga domaćini kobnog oktobarskog dana 1934. dočekali na marseljskom pristaništu. Zvuke "Marseljeze" presekli su meci atentatora.

Mrtvog kralja je ova čuvena melodija ispratila Beograd, a odatle su ga najviši francuski državnici zajedno sa masom ožalošćenog naroda ispratili u večnu kuću na Oplenac, uz zvuke dve himne, srpske i francuske. Na vest o pogibiji viteškog kralja ujedinitelja, Čeh František Matejovski, kompozitor i kapelnik, komponovao je "Marš bola i tuge". I on, i njegova žena Mara, Srpkinja, bili su muzičari koji su razumeli ljubav ubijenog kralja za srpsku i slovensku slogu, pa su je ovekovečili onako kako su najbolje umeli, notama.

U Srbiji, u selu Struganiku, 7. jula 1855. ispod planina Maljen i Suvobora, Anđelija i Radovan dobili su trinaesto dete, Živojina. Kada je postao vojvoda, govorio je da se rodio "u livadi, blizu kolibe", jer se tu, između čobanskog i domaćinovog stana porodila njegova majka. Zvali su je planinka, kako se u to vreme nazivala dužnost domaćice da nadgleda mužu stoke. Sredinom 19. veka, u Srbiji su se množila domaćinstva, i u jednom takvom, patrijarhalnom, rastao je Živojin Mišić.

Tu se još kao čobanin naučio istrajnosti, i u životu i u junaštvu. Mnogo godina kasnije, kada je već postao oficir, jednom prilikom je ljutito poručio kolebljivom saradniku: "Ako ne možete da podnesete, a vama evo revolver i ubijte se. Pravi čovek je dužan i sposoban da živi i umre na dužnosti." Mišić je često izgovarao i sledio svoj moto: "Život je duga i teška borba." U svojoj burnoj i dugoj vojničkoj karijeri od ratova sa Turcima 1876. do smrti 1921, vojvoda Mišić je zaslužio najviše pohvale svog naroda, ali i drugih vojnih stručnjaka.

Tako je britanski premijer Lojd Džordž u svojim memoarima vojvodu Mišića nazvao "jednim od najtalentovanijih generala savezničkih armija... koji je izveo najznačajnije podvige Prvog svetskog rata". Veliki prijatelj srpskog naroda, Švajcarac Arčibald Rajs bio je oduševljen vojvodom i o njemu rekao: "Skroman i mudrac, duboko religiozan, povučen, divan starešina. Obožavan od svojih oficira. Odlično srce, velika energija. Pravi tip srpskog ratnika." Jednom prilikom u ratu, kada je bila vrlo krizna situacija, prestolonaslednik Aleksandar upitao ga je šta bi valjalo raditi. Mišić je odgovorio: "U smrt, samo ne stajati!"

Pobednik svih bitaka

U Velikom ratu, kako su Francuzi nazvali Prvi svetski rat, stvoreno je mnogo marševa koji su često posvećivani kralju Petru, prestolonasledniku Aleksandru i vojvodama Putniku, Stepi, Mišiću i Bojoviću, ali i pukovnicima, kapetanima, vojnicima pešadincima.

Obično bi se pozajmljivali motivi iz Šumadije, Vojvodine, Bosne, južne Srbije. Kada je

1917. vojvoda Mišić sa štabom Prve armije boravio u selu Voštarane, u severnoj Grčkoj, za Božić, 7. januara, kapelnik vojne muzike Marko Radosavljević darovao je vojvodu Mišića svojom kompozicijom. Marš "Vojvoda Živojin Mišić" zasnovan je na muzici narodnih pesama "Devojče, plavojče" i "Biljana platno beleše", i tako je postao jedan od najlepših muzičkih dela te vrste. Raširio se najpre u Grčkoj, a onda širom nove, države Srba, Hrvata i Slovenaca. Požuteli rukopis tvorca ovog marša čuva se u Mišićevom muzeju u Struganiku.

Hladno zimsko jutro 21. januara 1921. godine nije omelo narod sa raznih strana da oda poslednju poštu pobedniku Kumanova, Bitolja, Kolubare, Solunske ofanzive i svih ostalih bojišta za oslobođenje Srba. Beogradska "Tribina" je januara 1921. obaveštavala: "Umro je najveći vojnik naše povesnice, vrli i slavljeni vojvoda Živojin Mišić", a u Oficirskom domu narod mu se u mimohodu poklonio. Stigli su i seljaci iz njegovog rodnog Struganika. U torbi šarenici doneli su vojvodi malo sira, pogače i šljive šeftelije iz njegove bašte. Seljanke, obučene u kecelje planinki koju je nekada nosila i Anđelija, majka Živojinova, a seljaci u koporanima i čakširama.

Sloveni u istom stroju

Aleksandar Karađorđević je rado slušao pesme koje okupljaju slovensku braću. Kada je 1916. boravio u Rusiji, gde je obišao Dobrovoljačku diviziju, vojnici, Srbi, Hrvati i Slovenci, pevali su budućem zajedničkom kralju srpsku himnu "Bože pravde".

Regent je zamerio zašto se ne pevaju i himne Hrvata i Slovenaca, pa je jedan srpski pukovnik zahtevao da se greška ispravi i otpevaju sve tri himne. Posle ovih pesama vojnici su zajedno zapevali: "Ej, vi Česi i Slovaci, pohitajte žurno, vas ista sudba čeka u ovo vreme burno. Glasovitog čujmo Kralja, Aleksandra Gospodara, napred stupaj, ura! Mačem lupaj, ura! Napred stupaj!" Našavši se na istom mestu i zadatku, Česi i Slovaci, Srbi i Hrvati, Bosanci i Slovenci pevali su melodiju koja ih je tada spajala.

Sutra - Rađanje srpskih himni (9): Srpska Marseljeza


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:48
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (9): Srpska Marseljeza

Kada je Austrougarska monarhija jurišem na Srbiju otpočela Prvi svetski rat, kralj Petar Karađorđević se našao u rovu, sa vojskom. Uz njega je i načelnik Đeneralštaba vojvoda Radomir Putnik.

Slika
PRVA SAVEZNIČKA POBEDA: Baterija srpske vojske zauzima položaj na Ceru


U predahu borbe, vojvoda je jednom guslaru tražio pesmu, a ovaj je počeo da mu peva: "Čika Pera jaše konja bela, za njim ide Srbadija cela, da osveti car Lazara i Kosovo." Odjednom, guslar je stao. Vojvoda ga je zamolio da nastavi, a kada su stihovi počeli da govore o srpskoj propasti na Kosovu, sam ga je zaustavio i naredio svom trubaču da svira "Hej, trubaču, s bujne Drine".

Nek zatrubi zbor

Voleo je Putnik ovu pesmu još od kada se u Beogradu zaorila 1908. godine. Tada su Habzburzi bez zrna baruta uzeli Bosnu i Hercegovinu, a u srpskoj prestonici rodoljubi izašli na proteste. Sa narodom je išla vojna muzika. Narod uzvikuje: "Dole prija Austrija"! a prate je zvuci "Hej, trubaču, s brujne Drine"! Godinama posle Velikog rata srpski ratnici su posetili mesto svog stradanja, Kajmakčalan. Na grobovima krstovi truli, spomenike nevreme ispralo. Iz kapele se javlja crkvena pesma. Odjednom, nadjekuje je hor "Obilić" sa svojom himnom: "Hej, trubaču, s bujne Drine, de, zatrubi zbor! Nek odjeknu Šar-planine, Lovćen, Durmitor. I nek Drina jekne Savi, Sava Dunavu, Dunav bujni Tisi, Dravi: U boj! U slavu! Nek se bojni jeci ore kroz sve gore, Čak na more, Kroz sve gore čak na more, gde viteška srca biju, Oj, na more, na Adriju!".

Ratnici su odslušali pesmu do kraja, u stavu mirno, kao da slušaju državnu himnu, a oči su im bile pune suza.

Slika
Vojvoda Radomir Putnik

Stihove o trubi sa Drine napisao je još 1875. Stevan Vladislav Kaćanski pod nazivom "Narodni zbor". Pesnik koji je za života zaslužio nadimak Stari bard, bio je "čovek čija je sva strast bila što je rod svoj ljubio", kako ga je opisao književnik Milan Kašanin.

Revolucija u Beču i Pešti 1848. odvela je Kaćanskog sa studija u Jegri u rodni Sentomaš, gde je pristupio Srpskom narodnom pokretu. Odlučnošću i bistrim umom brzo je stekao poverenje narodnih prvaka, pa je učestvovao u čuvenoj Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima. Zahvaljujući svom stricu, istaknutom rodoljubu Sergeju Kaćanskom, izabran je u delegaciju koja je otišla u Zagreb da pregovara sa banom Jelačićem o zajedničkoj borbi protiv nacionalističkih ciljeva mađarske revolucije. Mladi Kaćanski je dobio i poseban zadatak, da na tom putu pobuni slavonske graničare. Učestvovao je u odbrani Sentomaša, u bitkama kod Bačkog Gradišta i Sremskih Karlovaca. Kod Temerina je ispevao "Noćnicu", koju su ratnici prepisivali u rovovima i širili je bojištima.

Posle sloma Srpskog narodnog pokreta i gušenja mađarske revolucije 1849, Kaćanski je otišao sa delegacijom u Beč da bi od cara Franca Jozefa tražili obećana prava za Srbe. Car nikada nije održao reč. Razočaran prevrtljivom politikom Beča,

Prva srpska opera

Rođen u selu Jasika kod Kruševca 1887. Stanislav Binički je postao jedan od najvećih predstavnika srpske klasične muzike. Prva znanja je stekao od Stevana Mokranjca i Josifa Marinkovića, pevajući u horu Obilić. U Minhenu je završio studije kompozicije i solo pevanja. Postao je vojni kapelnik i osnovao prvi Simfonijski beogradski vojni orkestar, a 1904. i Muziku kraljeve garde, kao i Srpsku muzičku školu. Bio je horovođa mnogih pevačkih društava i dirigent Narodnog pozorišta, gde je 1920. godine osnovao Operu. Njegovo najpoznatije delo je prva srpska opera "Na uranku", na libreto Branislava Nušića.
Stevan Kaćanski se zavetovao da će se do kraja života boriti protiv Austrije.

Bio je mlad pravnik kada ga je otac, tvrdokorni Trifun izbacio iz kuće i testamenta jer je odbio da se posveti velikom porodičnom gazdinstvu. Govorio je da prezire bogatstvo koje je stečeno znojem seoske sirotinje. Sa suprugom, koja mu je u brak dovela tri devojčice i tek rođenim sinom Vladislavom, našao se Kaćanski 1857. u Beogradu, bez državljanstva, posla, prijatelja.

Objavljujući rodoljubive stihove u novinama skrenuo je pažnju javnosti, naročito pesmom "Na Srbobranu". O Kaćanskom je počelo da se govori kao o novoj literarnoj zvezdi. Dobio je mesto gimnazijskog profesora istorije, ali nije je izdržao da ne napada austrofilsku politiku kneza Mihajla Obenovića.

Policijske uhode su kod Kaćanskog pronašle (ili podmetnule) beležnicu sa pesmom o Karađorđu, što je bilo dovoljno da mu se zatvore sva vrata. Pesnik je gladovao, ali se nije predavao. U to doba je napisao jednu od svojih najlepših pesama "Oj, oblaci", za koju je muziku komponovao Mita Topalović.

Slika
Stevan Valdislav Kaćanski

Rešenje o državljanstvu Kneževine Srbije dobio je 1862. godine. Tek što je otvorio list "Srpska narodnost", Turci su bombardovali Beograd. Kaćanski je okupio dobrovoljce i sa narodnim junakom Đokom Vlajkovićem razoružao poveći turski odred. Postao je narodni junak, ali mu se list ugasio.

Knez Mihailo nije mogao da mu odrekne zasluge, ali da bi ga držao podalje od prestonice, poslao ga je za profesora u Kragujevac. Tu je Kaćanski osnovao Omladinsko društvo "Šumadija" koje se brzo pročulo po besedama i pozorišnim predstavama. Po smrti kneza Mihaila 1868, namesnici kneza Milana Obrenovića vratili su pesnika u Beograd, a 1871. poveren mu je važan diplomatski posao: otputovao je na Cetinje da bi pregovarao sa crnogorskim knezom Nikolom Petrovićem o zajedničkoj borbi Srbije i Crne Gore protiv Turaka. Pregovori su uspeli, a knez Nikola mu je, očaran svojim gostom, poklonio skupocenu sablju.

Kaćanski je živeo za trenutak kada će se južni Sloveni ujediniti u borbi za slobodu od tuđina. Gde god bi se oglasila ustanička puška, on je hitao da pomogne borcima.

Turski uzor

Iako poznat po upotrebi nacionalnih motiva, Stevan Binički je "Marš na Drinu" ili "Marš pobede", komponovao na originalnu temu. To su jedva dočekale neke njegove zavidljive kolege, i "utvrdile" kako je osnovni motiv ove kompozicije jedan turski marš! Ovu tezu su odbacili svi ozbiljni muzički stručnjaci.
Tako je bilo i 1875. kad je planuo ustanak u Hercegovini. Ustanak je bio ugušen i Kaćanski se vratio u Beograd, ali je oduševljenje borbom za slobodu izlio je u svojoj najboljoj pesmi "Narodni zbor", stihove koji važe za najlepše u srpskoj lirici 19. veka.
Za ovu pesmu muziku je komponovao Josif Marinković i objavio ju je 1905. godine. Pesma je brzo postala omiljena svuda gde su živeli Srbi.

Pevala se na đačkim priredbama, na narodnim saborima, slavama, u kafanama. Postala je poziv narodima da se ujedine i povedu borbu protiv turskog i austrougarskog gospodstva na Balkanu. Budilački značaj "Narodnog zbora" su književni znalci upoređivali pesmom francuskih ustanika, potonjom francuskom himnom, pa je pesma "Hej trubaču s brujne Drine" nazvana srpskom Marseljezom.

Junaku Gvozdenog puka

Srpski narod je dobro znao šta znači kada se oglasi truba sa Drine. Još je Karađorđa nosila želja da u Bosni oslobodi Srbe od Osmanlija, pa je slepi Filip Višnjić uz gusle pevao: "Vako Đorđe Drini govorio: Drino vodo, plemenita međo, izmeđ' Bosne i izmeđ' Srbije! Naskoro će i to vreme doći, kada ću ja i tebeka preći i čestitu Bosnu polaziti"!

Od tada se o Drini mnogo pisalo, a u narodu pevalo. Kada je 1914. počeo Veliki rat, na Ceru je srpska vojska izvojevala prvu savezničku pobedu protiv austrougarskih trupa, a prethodile su joj bitke na Drini i Savi. Tu, na bojištu, vojni kapelnik Stanislav Binički komponovao je jednu od najlepših srpskih koračnica, "Marš na Drinu".



Posvetio ju je pukovniku Milivoju Stojanoviću Brki, junaku i komandantu Drugog pešadijskog ili Gvozdenog puka koji je poginuo na Ceru. "Marš na Drinu" se izvodio i na srpskim ratištima, i u savezničkim zemljama, a posebno uzbudljivo je bilo u Nišu, 12. oktobra 1918, kad je slavna Drinska divizija uz njegove zvuke umarširala u tek oslobođeni grad. Stihove za delo Biničkog je šezdesetih godina 20. veka napisao Miloje Popović.


Sutra - Rađanje srpskih himni (10): Borba Srbu zabava je draga


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Srpske himne  |  Poslato: 19 Maj 2012, 02:58
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Rađanje srpskih himni (10): Borba Srbu zabava je draga

Da Pančevac Vasa Živković nije postao sveštenik, sigurno bi bio zapamćen kao pesnička preteča srpskog romantizma. Rođen 1891. kao Vasilije od oca sveštenika, od njega je, pored imanja nasledio je, kako je u to vreme bio red, i zanimanje i parohiju.

Slika
Rado ide Srbin u vojnike: Poznatu pesmu napisao je pančevački prota Vasa Živković

Učeći filozofiju u Segedinu, u 19 godini je objavio prvu pesmu. Završio je prava u Pešti i Požunu, ali i bogosloviju u Vršcu, ne prestajući da se bavi lirikom. Bio je ljubitelj knjige, pa mu se ime spominjalo u časopisima, ako ne još kao pisca a ono kao ime čoveka koji kupuje i širi knjige, pomaže i voli pisanu reč.

Prota Živković je u prvo vreme pevao prema tadašnjoj modi: teške, trome epigrame i ode, nespretne, retorske i preterano patetične, uglavnom povodom smrti drugova i u čast pojedinih srpskih profesora. Čitajući Getea i Šilera, čije je radove kasnije prevodio, shvatio je šta je to prava, jednostavna, čista lirika. Počeo je da traži nove načine da se izrazi i tako bude među prvima koji će osavremeniti srpsku poeziju. Tako je nastalo nekoliko pesama koje su ga srdačnom jednostavnošću i stihovima na narodnom jeziku stavile u red prethodnika jednog od najdarovitijih srpskih pesnika Branka Radičevića.

GRANIČARSKA PESMA


Sa Krfa u pobedu: Srpska vojska 1916. kreće na Solunski front


Voleo je pančevački prota narodni jezik i dobro ga je poznavao, a kako od poezije nije morao da živi, stvarao ju je, kako je sam kasnije govorio, "u mladosti svojoj kao diletant stihotvorac katkad pevuckao, kad mi je srce u prijatnim trenucima ili u crnim neprilikama samo od sebe pevalo". Svoje stihove, međutim, nije smatrao uspelim, čak nije voleo da ga smatraju pesnikom. Nije mogao ni da sanja da će neke njegove pesme dobiti muziku i postati deo redovnog repertoara vojvođanskih Srba, koji je mogao da se čuje prilikom svetkovina i slavlja, ali i tugovanja i borbi. Takve su "Orao klikće sa visine", "Raduj se mlada nevo" i "Moji jadi" koja počinje poznatim stihovima "Ah, kad tebe ljubit ne smem, drugu ljubit neću ja". Najveće priznanje mu je dao veliki Miloš Crnjanski, koji je oduševljeno govoreći o pesmama "Ti plaviš, zoro zlatna" i "Niči, niči, krine beli" nazvao vreme u kome su nastale "najlepšim dobom našeg pesništva". Zapravo su se Živkovićeve pesme toliko pevale da su mu pripisivane i one koje nije napisao!


Tesno mi ga skroji: Kralj Petar sa artiljercima u Šumadiji


Vasa Živković se upisao i u nacionalnu oslobodilačku istoriju pesmom koja glasi: "Rado ide Srbin u vojnike, gde zelene bere lovorike. Borba njemu zabava je draga, još milije salomiti vraga, jer puščani prah ne zadaje njemu strah. Njega na boj mati i nevesta prati, prati. Otac želi sedi da vraga pobedi, pobedi. Napred ide s oružanom Srbin rukom, a zimzelen vije mu se za klobukom. Peva, kliče srpski sin, pred njim strepi dušmanin. Njega na boj mati i nevesta prati, otac želi sedi da vraga pobedi!"

Znao je dobro pančevački prota da Srbinu nije preostajalo ništa drugo nego da bude oduševljeni vojnik jer je njegova otadžbina neprestano napadana. Vekovima se srpski seljak borio za svoje ognjište, njivu i šljivu. Zato Srbin, na zov ratne trube, odmah ustaje i kreće, sa manjerkom u torbi, malo proje, sira i jabukom iz pradedovske bašte.

Ratnici u hipnozi

Koliko "rado ide Srbin u vojnike", pokazalo se decenijama kasnije od nastanka pesme novinara švajcarskog lista "Žurnal de Ženev". Diveći se brzini kojom su srpski vojnici, među svim ostalim savezničkim, izgonili neprijatelja, željni svoje porodice i doma koji mogu da postoje samo u slobodi, Švajcarac je zapisao: "Srpska vojska čini nemoguće, neverovatne stvari. Vojnici nisu svesni svoga junaštva i oni ne znaju koliko dnevno pređu. To su čuda šta oni čine. Izgleda da oni vode borbu u hipnozi, u nekom letargičnom snu, idu napred kao somnabule: pod neprijateljskom borbom, zaneseni, opijeni, idu iz dana u dan, kao oluja, kao mahniti po 30-40 kilometara dnevno."

Pozorište u krvi

Najzaslužniji muzičar u širenju "Graničarske pesme" bio je Nikola Đurković, Srbin rođen u Trstu. U Beogradu je bio horovođa i nastavnik muzike na dvoru Mihaila Obrenovića, a sredinom 19. veka postao je glavna ličnost kulture Pančeva. Dok je vodio Srpsko crkveno pevačko društvo, ono je izgradilo veliki repertoar crkvene i svetovne muzike, u kome je Đurković napisao dosta dela. Sa Diletantskim pozorišnim društvom priređivao je predstave od Pančeva do Beograda, gde je ustanovio i Pozorište kod jelena. Za scenu je preveo i preradio oko 40 komada s nemačkog i italijanskog jezika. Posle revolucije 1848. Pančevcima nije bilo do pozorišta, pa se Đurković zaposlio kao činovnik u Dunavsko-parobrodarskom društvu. Službovao je u Budimpešti, Solonoku i Osijeku, gde je i okončao život samoubistvom.
Melodija za "Graničarsku pesmu", što je originalni naziv danas znane "Rado ide Srbin u vojnike", nastala je 1849. godine iz narodnih napeva, koji su uvršteni u "Barona Jovića marš" pančevačkog kapelnika Antonija Jahimeka. Odatle je Nikola Đurković, inače nastavnik muzike na dvoru Mihaila Obrenovića, izvukao melodiju "Rado ide Srbin u vojnike" i harmonizovao je za muški hor.

Prvi put je "Graničarska pesma" izvedena u Pančevačkom pozorištu 1844. gde je Đurković radio kao upravnik, reditelj, glumac, pevač, prevodilac i kompozitor. Ovu melodiju je obradio za klavir Kornelije Stanković i, zahvaljujući toj obradi, stigla je "Graničarska pesma" pred mnoge horove, orkestre i pevače, od 19. veka do danas.

Srbi su umeli i da se našale sa ratom. To je upadalo u oči strancima, koji su poprilično zaslužni za to što su mnoge nezvanične himne ostale da žive. Svedok tih vremena, britanski pisac Džon Rid, u svojoj knjizi "Rat Srbije 1915" navodi i ovo: "Kasno popodne, zaustavili smo se na jednom sporednom koloseku da propustimo kompoziciju, dvanaest niskih otvorenih vagona krcatih vojnicima u dronjcima od uniformi svake vrste, uvijenih u ćebad najsuprotnijih boja. Počela je da sipi kiša. Ciganin violinista divlje je svirao, držeći svoju violinu za vrat izdeljan grubo u obliku konjske glave. Pored njega, ležali su vojnici i pevali pesmu o porazu Austrijanaca: "Doš'o Švaba sve do Ralje, a od Ralje nikud dalje. Ej, kako to? Ej, zašto to? Stig'o Švaba sve do Ljiga, a od Ljiga zagulji ga. Ej, kako to? Ej, zašto to? Pamtiće on Raško polje, jer tamo je sreo Srbe. Ej, kako to? Ej, zašto to? Doš'o Švaba do Zemuna, od Zemuna, vuna, vuna, Ej, kako to? Ej, zašto to?" Posle pobede na Ceru, narodna vojska je govorila i pevala svoju omiljenu pesmu iz toga doba: "Uz'o Franjo Poćoreka, Metn'o ga na krilo, Pa ga pita: "Kako ti je U Srbiji bilo?".

Čak i kada su srpski vojnici stigli na Krf, gde su se oporavljali posle pogibeljnog oporavka posle prelaska preko Albanije, i spremali se za juriš u otadžbinu, pevali su šaljive pesme. Između ostalih, i ovu: "Tesno mi ga skroji nane, Vrhovna komanda", opisujući neku odluku Đeneralštaba koja im se nije dopala.

JEREMIJIN TOP

Ipak, među svim šaljivim pesmama sa bojišnica za oslobođenje Srbije do danas se održala samo jedna. Jeremija Krstić služio je u srpskoj vojsci od početka do kraja Prvog svetskog rata. Bio je i muzičar i ratnik. Od njega su potekli i ovi stihovi: "Ja sam ja, Jeremija, prezivam se Krstić! Selo mi je Toponica, drvena mi dvokolica, služio sam stalni kadar, artiljerija! Ja sam ja, Jeremija, prezivam se Krstić! Imam sito i karlicu, imam ženu vračaricu, služio sam stalni kadar, artiljerija! Ja sam ja, Jeremija, prezivam se Krstić! Više kuće trijerica, preko puta komšinica, služio sam stalni kadar, artiljerija!" Muziku za ove stihove napisao je poznati srpski kompozitor balada, filmske i pozorišne muzike Vojislav - Voki Kostić, a čim je pesma o artiljercu Jeremiji dobila prepoznatljive, šumadijske zvuke, proslavile su je estradne zvezde u nekoliko poratnih Jugoslavija.


Sutra - Rađanje srpskih himni (11): Zov gvozdenih ratnika


Vestionline,foto izbor moderatora


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 62 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker