Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:35


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Tamo daleko...  |  Poslato: 29 Maj 2013, 22:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Tamo daleko

Izvorne riječi

Зар је морала доћ, та тужна несрећна ноћ,
кад си драгане мој, отишо у крвав бој.
Ајдемо драга,да сретно живимо ми,
јер младост пролази журно, и живот таj несрећни.
јер младост пролази журно, и живот таj несрећни.
Тамо далеко, далеко крај мора,
тамо је село моје, тамо је љубав моја,
тамо је село моје, тамо је љубав моја.
Тамо далеко, далеко крај мора,
тамо је село моје, тамо је љубав моја,
тамо је село моје, тамо је љубав моја.

Druga verzija

Тамо далеко, далеко од мора,
Тамо је село моје, тамо је љубав моја.
Тамо је село моје, тамо је љубав моја.
О зар је морала доћ', та тужна несрећна ноћ,
Када си драгане мој, отиш'о у крвави бој.
Тамо далеко, где цвета лимун жут,
Тамо је српској војсци једини био пут.
Тамо је српској војсци једини био пут.
Тамо далеко, далеко од мора,
Тамо је село моје, тамо је Србија.
Тамо је село моје, тамо је Србија.
Без отаџбине, на Крфу живех ја,
и опет весело кличем, живела Србија!
и опет весело кличем, живела Србија!

Treća verzija

О зар је морала доћ', та тужна несрећна ноћ,
Када си драгане мој, отиш'о у крвав бој.
Тамо далеко, далеко од мора,
Тамо је село моје, тамо је љубав моја.
Без отаџбине далеко, далеко живим ја,
и опет кличем бурно, живела домовина!
О зар је морала доћ', та тужна несрећна ноћ,
Када си драгане мој, отиш'о у крвав бој.
Тамо далеко, где цвећу нема крај,
Тамо су најдражи моји, тамо је прави рај.
Тамо далеко крај Саве, Саве и Дунава,
Тамо је варош моја, тамо је мој родни крај!

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 27 Avg 2013, 22:10
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prizren: Ostala je samo kraljeva kruna

Reporter Novosti putevima stradanja i slave srpske vojske (1). Pod Bogoslovijom zakopana kruna, simbol države. Stari kralj Petar u crkvi Svetog Đorđa prestajao službu pred povlačenje

Slika

NA sve strane vri. Mravinjak od ljudi! Ponajviše je mladih, snažnih muškaraca. Iglu da baciš, ne bi imala gde da padne. Bio je dan, uoči Bajrama. Čini nam se da se sve živo slilo da obeleži ovaj praznik.


Ovo je Prizren. Parkiramo se, negde... Boga dragog pitaj gde. Jer, sve je na nama nepoznatom pismu i jeziku. Odavde ćemo do Bogoslovije i crkve Svetog Đorđa. Ispod Bogoslovije, zakopana je kraljeva kruna. Simbol države ne sme u izgnanstvo! U crkvi Svetog Đorđa bila je poslednja služba. Stari kralj Petar prestajao je čitavu molitvu. Od početka do kraja.

Krenulo se u tri pravca, preko planinskih vrleti. U zbegovima - 420.000 duša! Niz Drim, prema Skadru... dalje do Drača, Valone... pa morem prema Krfu i drugim ostrvima spasa. Samo je trećina preživela golgotu. Odavde će i reporterska ekipa "Novosti" na put, putem stradanja i slave srpske vojske.

U lepom carskom, Dušanovom gradu zvanična Srbija se opraštala od otadžbine. Od domovine. Bila je polovina novembra, 1915. U zbeg se skrenulo posle sjajnih bitaka, samo godinu ranije. U kolonama nesrećnog naroda čulo se: "Zbogom, Srbijo, oči moje!"

ZLO JE IZGUBITI OTADŽBINU
SPUŠTAJUĆI se peške od Ljum-kule stari Kralj Petar razgovara sa vojskom. Teši ratnike. Oni mu kažu: "Moraš se ti čuvati, gospodaru, potreban si nam." Odgovorio je: - Treba vama kuća. Treba vam zemlja vaša. Otadžbina vaša... A, ja? Šta ću vam ja. Danas jesam, sutra nisam... Ako nisam ja, biće drugi. Nije zlo izgubiti kralja, kad imaš otadžbinu. Ali je zlo, braćo moja, izgubiti otadžbinu, a sačuvati kralja.
I danas je lep carski grad, Dušanov. A bolno je da, koliko se dugo probijamo između redova nepoznatih ljudi, ni reči srpskog ne čujemo. Nigde slova ćiriličnog.

Iza nas, ostaje trg sa šadrvanom. Na njegovim česmama umila se, pred put, srpska vojska. Prelazimo Bistricu. Evo crkve Svetog Đorđa. Obnovljena je, posle pogroma 2004, kada je spaljena zajedno sa Bogoslovijom.

Čeka nas, ispred sabornog hrama sveštnik Slobodan Đorić. Mlad je i hrabar. Zaključujemo: samo srpska hrabrost i mladost ovde mogu da opstanu.

- Pravo da vam kažem... ni ja nisam znao da je ovde sačuvana kruna Kraljevine Srbije... Pod Bogoslovijom bila, kažete? - pita.

- Bila - kažemo. - Tri godine čekala je na povratak kralja, vojske i naroda. Čekala slobodu.

Bogoslovija je na nekoliko stotina metara, niz kaldrmu, pa desno uz obalu. Otvaramo teška vrata na zadužbini Sime Igumanova. Darovao je dobrotvor ovo zdanje svome rodu za Bogosloviju 1872. godine. Bilo je to vreme... e, davno vreme srpske slobode i plemenitog darivanja. U učionicama, klupe. Na zidovima ikona Svetog Save i Simina fotografija. Isto, kao one novembarske noći kada je krišom kraljeva kruna ovde ostavljena. Na čuvanje prizrenskim svetinjama i zemlji otadžbinskoj.

Slika
Sveštenik Slobodan Đorić pred bogoslovijom

Vraćamo kazaljke na časovniku istorije...

Ispod katedre podignute su daske od poda. Pažljivo, da se ne vidi trag. Bila je noć, da niko ne vidi. Sekretar, kraljev, i pukovnici su se preznojavali. Koliko će, ovde, počivati simbol države. Da li će oni preteći da je vrate svetlosti i slobodi, ili će to učiniti oni koji dolaze posle njih. Kraljević Aleksandar, kome je stari kralj poverio brigu o narodu i državi, iscrpljen od bolesti i beznađa, čekao je gore, iznad učionice da mu jave kada posao bude gotov... Gotovo je, javili su mu. Minula je ponoć. Vojska i narod sutradan su krenuli. Stari kralj Petar se odupirao da pođe iz Prizrena. Govorio je: "Niko ne može da natera jednog kralja da napusti svoju kraljevinu. Pustite me da umrem na vratima Srbije".

Posle četiri dana, ipak je pošao. Teturao je niz kaldrmu. I očajnike koji su ostajali pozdravljao: "Zbogom, deco. Zbogom!"

- I vi ćete stvarno, preko Albanije - u neverici nas ispraća sveštenik Slobodan Đorić. - Kako? Dan je pri kraju.

- Gore ćemo, preko Žuri... Ljum-kule, kuda su se povlačili kralj, vrhovna komanda... sa narodom... Nekako ćemo, posle prema Skadru - govorimo u odlasku.

Nepun sat vožnje, uzbrdicom. Sumorna je varoš Žuri. Davno je bila maleno selo. Srpski vojnici su je pamtili kao arbanašku puškarnicu. Odavde su ih držali na nišanu. Gađali u naše zbegove. Kontrolisali puteve prema Prizrenu i od Prizrena. Nekad selo, danas je preplavila visoravan. Iz te poplave izbijaju samo minareti. Ne brojimo ih. Šta imamo od toga i da ih brojimo?!

Ponovo vraćamo kazaljke, zima 1915.

Nije bilo ćuvika u Žuri, odakle na nas nisu pucali. Ilija Lazarević, kada se oporavio, sa Krfa je pisao ženi u Krupanj: "Tražio mi Arbanas da mu dam pušku za parče proje. Ako dam pušku, dajem i život. Opet, bez hleba... i onako ću Bogu na istinu. Onesposobio sam udarnu iglu, dao Arbanasu oružje. I taman mu okrenuo leđa sa koricom proje, čujem: škljoc, škljoc. Onaj podigao pušku. Ja se vratim... I..."

Zaustavljamo se, posle, kod Ljum-kule. Od kule je ostalo samo ime i stare fotografije ovog prevoja. Samo dovde zbegovi su mogli zapregama. Ovde su ih čekali tovarni konji. A kola, naoružanje i sve što je opterećivalo zbeg, uništavano je. Survavano, dole, niz litice, u Drim. A strmina, kao da se sa samog neba spuštaš. Na putu, nigde žive duše. Nigde žive reči da nešto posvedoči. Niotkud tragova, ni belega krajputaša. Samo su ostali zapisi davno umrlih ratnika u knjigama. Zaboravljeni, proigrani kao što je proigran i ovaj deo naše istorije.

Slika

Kralj Petar I u povlačenju

Vreme unazad... Komandiri baterija ovako su pisali:

"Ovde smo u ambis poslali naše svetlo oružje. Topovima smo izvadili upaljače, vojni sveštenici su im očitali 'Večnaja pamjat', a vojska je plakala. Krenuli smo posrćući. I ljudi i stoka. Konji nam padaju. Ljudi, nekako istrajavaju. Na okukama ispod kojih su provalije, konjima vezujemo oči. Mi jedni drugog držimo za ruke. Mnogi tako padaju u ambis. Svi, odjednom."

Vreme sadašnje.

Dan je odmicao brzo. Njima je, razmišljamo, bio dug kao decenija... Upekla zvezda, kamen gori. Njima su bile ledene zime. Smetovi do grla, kroz koje su grcali. I u kojima je hiljade njih ostalo.

"U snegu, zgrčena majka sa decom. Na levoj ruci joj sinčić, na desnoj curica. Kao okamenjeni, kao zaspali. Uz njih zgrčen vojnik, ruka mu naslonjena na pušku. Druga na prsima. U ustima komadić hleba. Otac? Brat? Zemljak? Koga li je, nesrećnik dozivao dok je umirao."

Nekoliko kilometara nazad zaustavljamo se na zaravni, okupani znojem. Nigde kuće. Nigde čoveka, ni one magaradi, koji su, otud, prebacivali švercerske tovare. A nema više ni potrebe da se švercuje preko planina. Albanska država, modernim auto-putem, povezala je samoproglašenu državu sunarodnika. Sve od Prištine, preko Skadra, Drača, do Valone i Tirane.


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 19:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Skadar: Grobnica za srpske duše

Reporteri Novosti putevima stradanja i slave srpske vojske (2): Susret sa Albancima katolicima koji čuvaju naše grobove i nikada ne obrađuju tu zemlju

Slika
Srpski grobovi u Albaniji / Foto: Igor MARINKOVIĆ

TREPERI Skadar na Bojani. Ovog avgusta, božanstveni predeo. Ispod stare tvrđave miruju maslinjaci i vinogradi. Mirišu smokve i beli slez uz kamene ograde. U sećanju preživelih srpskih vojnika, sačuvanih još samo u hronikama stradanja i slave, skadarska ravnica bila je grobnica za nekoliko hiljada duša. One, koji su pretekli dvomesečni užas zime u albanskim planinama, ovde su dočekali vetrovi, kiše i ilovača koja im je, izgladnelim, trgala stopala iz članaka i zaustavila ih, zauvek, u bezimenim grobovima.




Reporteri „Novosti“ u susret velikom jubileju, stogodišnjici Prvog svetskog rata, uputili su se tragovima potresne srpske epopeje. Ima li ikog, živog, da o tome posvedoči? Pokaže belege podvižnika, koji su umesto kapitulacije izabrali stradanje.

Redovi koji slede doneće odgovor. Priču o čuvarima sećanja.

Kameni put vodi od Skadra prema Puku. Albanci ga još zovu Put srpske vojske. Ovuda su se probijali srpski zbegovi, prema Lješu i Draču, iznureni glađu, bolestima i dugotrajnim pešačenjem.

MIRIS HLEBA
SEĆANJE na vreme dok je srpska vojska u Skadru čekala na put prema lukama, iz zapisa preživelih: „Glad, nemaština. Ko je imao srebrnjak, dva... Bio je bogat. Mogao je da kupi komad hleba, a to je bilo bogatstvo. Takvih je bilo malo. Više je bilo onih, izgladnelih, koji su na svakom koraku, vrebali gde ima hleba. Kad kod nekog srećnika ugledaju komadić, kupljen za onaj srebrnjak, mole ga i preklinju: Brate, daj jedan zalogaj, parčence. Mrvicu, samo da osetim miris.“
Iza, ostaje Skadar. Obgrljen je brdima Taraboš i Brdica, niz koji su se spuštali zbegovi. Ispraćaju nas glas mujezina sa nove džamije i zvona sa katoličke i pravoslavne crkve, odjednom. Nije ni čudo. Sve tri bogomolje su, na jedva trista metara u prečniku. A, niko nikom ne smeta. Tako kažu u Skadru.

Put srpske vojske prema Puku... Nema stope, jedne jedine stope na kojoj ovde smrt nije potpisivala život. A nigde zapisa, bilo kakvog znaka. Komunističke vlasti Envera Hodže zbrisale su ih sa lica zemlje. Na mestima stradanja podignuti su bunkeri, betonske puškarnice, iz daleka, nalik na pečurke. I, da nije još živih svedoka kojima su preci ostavili zavet da zemlju prepunu srpskih kostiju ne oru, svaki trag bi bio zatrven.

Selo se zove Burizi, u prevodu Crni kamen. Ko god da je ovom mestu dao ime, najbolje ga je stopio sa okruženjem... Na desetom kilometru južno od Skadra. Mi... Na prvom kilometru puta, zapinjemo. Naš automobil nije u stanju da savlada oštar kamen koji štrči i udara u točkove.

- Kombijem ćemo lakše - kaže Edmir Pilanić, iz Skadra, s kojim delimo nevolju puta srpske vojske kroz ovaj deo Albanije. Vratio se. I, ubrzo je stigla pomoć. Ali, to, ubrzo, traje i traje. Čekamo Edmira na zaravni na kojoj se samo poskoci legu. Nebo užarilo, vrelina cedi. Prerano osušene smokve i divlje kupine...

I, da se ovde za časak, zaustavimo. Ko je Edmir Pilanić, koji želi da nam pomogne u otkrivanju tragova golgote srpskog naroda u povlačenju prema lukama spasa.

- I moji su preci Srbi. Samo nam je vera druga... Toliko smo čuli od ovog čoveka koji na automobilu albanskih registarskih oznaka ima i nalepnicu SRB.

Kombijem krećemo dalje. Pred nama, u tesnacu između jezera i sive uzvišice, jedno domaćinstvo! Celo selo, jedna kuća. Mi tražimo Petera Hilu. I to je jedini domaćin u Buriziju. Tom Crnom kamenu, mestu stradanja Srba.


Slika
Foto: Albanka Kuša na ulazu u srpsko groblje koje se nalazi na imanju njene porodice

Na njivi ovog domaćina, okruženi hrastovima i četinarima su srpski grobovi. Samo ih ovaj čovek, s vremena na vreme poseti. Očisti korov...

Edmir telefonira Peteru. Nema odgovora... Doziva ga, niotkud odziva. Onda se, kombijem, sam uputio prema kući, u podnožju. Nas je ostavio na uzvišici. Otud nam je javio:

- Evo Petera, evo ga, stiže... Bio je s majkom u njivi.

Do ovog susreta pod vrelim nebom crnog kamena, pokušavamo sami da razvežemo žicu koja spaja dve strane lanca na drvenoj kapiji groblja. I taman da u tome i uspemo, nailazimo na novu zapreku. Katanac! Peter je dvostruko obezbedio ovo mesto srpskog stradanja.

- Grobovi su to - kaže nam, dolazeći na pohabanom motoru. Iza njega je bila njegova majka. Stigla u tradicionalnoj, albanskoj nošnji.

Nadrealna slika. Njene snežno bele platnene šalvare. Preko njih suknja od istog platna, pa, ručno tkana šarena kecelja. Na glavi bela marama. Ispod izvučene kićanke crne, veštačke kose. Njenih osamdeset sedam godina i - motor.

Slika
Foto: Skadar na Bojani



Sišla je sa sedišta, kao da je na njemu rođena. Raširila ruke, kao da nas je čekala.

- Ja sam Kuša, Peterova majka - kazala je.

Četiri puta je svakog od nas izljubila. I svakom, iz kecelje, pružila konzervu piva. Hladnog piva.

Otključali su kapiju na ulazu, parče svoje zemlje, a mesto srpskog stradanja. Posle nekoliko desetina metara, pred nama se ukazao prost drveni krst oko koga se uspinjala divlja ruža. Svuda okolo se vide ulegle humke. I, jedan kamen, krajputaš.

Pokušavamo da odgonetnemo zapis u kamenu. Izbrojimo humke. Slušamo priču starice, koju prevodi Edmir.

- Moj brat, po kome sam dala ime sinu, ovako je govorio: Gore na uzvišici su grobovi srpskih vojnika. Nemojte tu zemlju nikada da preorete. Upamtio je, i pričao nam u kakvim su mukama umirali, prolazeći ovuda. Ćuteći, oborene glave, iscrpljeni od gladi i umora. Pred kraj dana, oni snažniji, sahranjivali su umrle. Ne znam zašto su izabrali mesto pod hrastovima. Peter, potom, nastavlja priču majke:

- Okrečio sam ovo mesto, ogradio... Bila je tu, pre koju godinu delegacija Srba iz Skadra i Beograda. Postavili ovaj krst... Stojimo i ćutimo. Sad ne osećamo vrelinu teškog avgustovskog dana. I mislimo... Da barem jednu sveću sad imamo... Da je upalimo na ovoj zaravni tužne ljudske slave.

Tišinu prekida Peter: - Dok sam živ, ovo mesto će se čuvati. A kad umrem... I sina sam zavetovao da ga čuva. Grobovi su to. Svetinje. Bog mi ih je poverio da se o njima staram.

Rastanak, kao od rodbine. U povratku, Edmir Pilanić nam kaže da je i njemu ovaj susret ispunio dušu.

- Ovi ljudi su hrabri - govori. - Dok sam ih slušao u meni je sve vrilo. Kao da su i moji stari ovde ostavili kosti. Možda je moj otac iz Podgorice, zato ovim putem srpske vojske krenuo prema Grčkoj. Davnih godina. U Skadru je zaustavljen.

Učini se suza u oku ovog čoveka. Krene, pa stane.

- Nije želeo, moj stari, da se odrekne svog, srpskog porekla. Svog korena. Mnogo smo, zato propatili. Ja, na primer, sve do devedesete, dok nije pao komunizam u Albaniji, nisam imao pravo na visoko školovanje. Bilo nam je ograničeno kretanje. Bez posebne dozvole policije nismo mogli preko mosta na Bojani. Sa mojom majkom, Albankom, nije imao pravo na venčanje. Umro je od tuge. Koliko je u njegovoj duši bilo bola? Nikad nam o tome nije govorio. A jeste: čuvajte svoje korene, mi nikada nismo bili Arbanasi.

Pokazuje nam Edmir sa drevne skadarske tvrđave i ogromnih stena, nabacanih kao neki kiklopski temelji, gde je bila granica neslobode Pilanića. I onaj most na Bojani, na kome su ih zaustavljali. Odavde se ne vidi Put srpske vojske u Buriziju. A na Edmirovom licu vidi se tuga. Nemerljiva tuga.

- Svratite nam na ručak, danas nam je praznik. Majka je svega spremila - kazao je.

Ali put... Put je dug. U Draču, Firu, Valoni, na putu sećanja, čekaju nas ljudi od podneva. A podne odavno prošlo.


Slika
Foto: Srpska vojska je preko ovih gudura stigla u Skadar

KRALJEVA SLAVSKA SVEĆA

U SKADAR se, posle dva meseca tumaranja po albanskim bespućima, sa kraljem Petrom, vojskom i narodom odjednom slilo sedamdeset hiljada ljudi. Stigla je i priča o kraljevoj slavi, Svetog Andreja Prvozvanog. Proslavio ju je u albanskim gudurama, pod šatorom.

Na slavi, oficiri i vojnici koje su delegirali pukovi. Kralj je upalio sveću pored slavskog kolača. Kiša je neprestano padala i, u jednom trenutku, ugasila sveću.

- O, moja jadna Srbijo, tvoja se sveća ugasi - kazao je tiho kralj. Ove reči su duboko pogodile oficire. Paralisale su i najhrabrije i najodvažnije. Onda se jedan, od njih osmelio:

- Nemojte tako, Veličanstvo. Onaj koji je tu sveću ugasio... On može ponovo da je upali. I nadajmo se... da će je i upaliti.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 19:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
U srcu Fira pevaju Bože pravde

Reporteri Novosti putevima stradanja i slave srpske vojske (3): Susret sa Srbima islamske vere u Albaniji. Verni korenima i otadžbini. Deca uče srpski i ćirilicu

Slika
I najmlađi znaju himnu Srbije Foto Igor Marinković

S JEDNE strane, srpska trobojka. S druge, albanska državna zastava. Trobojka je s leve strane.




- To je... bliže srcu - kaže Ekrem Duljević, predsednik „Jedinstva“, udruženja Srba u Albaniji.

Čeka nas više od tri sata na kapiji grada.

- Mislio sam da ste se izgubili - kaže uz osmeh.

A nama vreme iscurilo u Draču. U luci u kojoj smo tragali za bilo kakvim belegom koji bi posvedočio o transportima iznemogle srpske vojske i naroda. Iz ove luke, krenuli su „sumarenima“ prema Krfu, ostrvu nade, preživeli mučenici. Ispraćali smo brodove. Nigde danas u Draču nema ni znaka o putu stradanja srpske vojske.

- Ovde, u Firu ćete se začuditi, koliko tih tragova ima. A i kako ih mi čuvamo - govori Duljević i kao da želi da nas u to uveri u hodu izgovara stih: „Niko ne zna šta su muke teške, dok ne pređe Albaniju peške...“

Ovo je Fir. U centru ispred „Jedinstva“ čeka nas dvadesetak ljudi. Možda i više, ne brojimo. Svi žele da nas pozdrave. Požele dobrodošlicu. Na srpskom.

ČUVARI PESME
U DVORIŠTU, gde se više od veka savija loza Duljevića, stari Ismet, kada je isplakao tugu za otadžbinom, zapevao je nama nepoznatu pesmu: „Šestog maja u proleće, srpska lađa na put kreće. Sveti Đurđe lađu praća, da spas nađu naša braća“...
Posle prvog stiha Ismetu se pridružila i njegova Sulka. Potom, sinovi i unuci. A najstarija snaha Duljevića, Suzana, izdanak srpske loze u Firu, grlila je svekrvu.
Pitamo ganuti: čime smo zaslužili ovakvu čast?

- Kako čime? Dolazite iz naše lepe Srbije, otadžbine naše - odgovaraju.

Grad je u samom srcu Albanije. U trouglu između Drača, Tirane i Valone. Mesto u kome potomci Srba, ali islamske vere, čuvaju korene. Tradiciju i uspomene na put srpske vojske u golgoti i slavi. Uče decu srpskom jeziku i pismu, kao što su njih učili dedovi i očevi. Za njih je ova misija - amanet. Za nas, čudo! Daleko je Fir od Srbije. Više od devet sati puta! Hiljadu i više kilometara.

- Ništa nije daleko, što je duši blizu - kažu nam. Potom, teku priče. Govore nastavnici srpskog jezika. Govore đaci, studenti. O školi, srpskoj, koja živi pune tri godine. U kojoj je dnevno i po pedesetoro đaka različitog uzrasta. Uče, pišu i pevaju na srpskom. Neki od njih, pre nego što je ova škola zaživela, nisu znali ni jednu jedinu reč na jeziku predaka. Ponosni su, kažu nam da su s njima, u klupama i albanski vršnjaci.

- Tako mi čuvamo otadžbinski zavet - govore nam. - A da nije bilo lako, nije. Bilo je i batina da odustanemo. Pretukli su Ekrema, jednom, neki što su došli sa Kosova. Pretukli nastavnika Kozmu Dimu. Oprostili smo im. Nismo želeli zlo.

- Nastavnik Kozma Dimo posle objašnjava kako se počinje prva lekcija iz jezika kojim on, rođen u Firu, govori i piše „otkad zna za sebe“.

- Kažem deci: napišite „l“ na albanskom. Dodajte, ispod, albansko „h“. Povucite crtu na tom slovu gore... Eto, dobili ste ćirilično „đ“. Sad, polako, pišite svoje ime ćirilicom... Od imena se počinje.

Slika

Prepliću se osećanja i pitanje: zna li Srbija za ove dragocene čuvare. Karaule jezika i pisma, ovde, gde nije lako da se kaže: „Srbin sam i to ostajem!“

Nismo ni primetili da je noć odavno smenila dan u Firu. Vreme je da se potraži prenoćište.

- Bogami, vi ćete noćiti u našim kućama. Večerati... A sutra, da doručkujemo. Sutra ćemo zajedno na put. Do živog svedoka srpskog stradanja - odlučan je Ekrem Duljević.

Nije se imalo kud. U Duljevićima, na koji kilometar od centra Fira, ponovo doček u njihovoj porodičnoj kući. U gostinskoj sobi, petorica braće Duljevića okupili žene i decu. Pet žena i petnaestoro dece, stajali su dok smo ulazili. Dočekuju nas kao najbližu rodbinu. Lepa deca Duljevića, na srpskom govore koliko ko ima godina, u koju školu ide.


SRBIJA, OTADžBINA

DEVETORO dece Srba u Firu ove godine će na studije u Beograd. Na Pravni i Fakultet političkih nauka.

- Tamo, odakle su naši stari odlazili, neka se oni vraćaju. Pa, kada se vrate da održe ovo što smo mi sačuvali. Zavet je našoj deci da i njihovi potomci znaju ko smo i odakle smo - kaže Ekrem Duljević.

Mi smo seli, oni su još dugo stajali. Običaj je valjda, da se dvore gosti.

Potom su pred nas izneli sve najlepše što su imali, a kada su se povukli, cela kuća Ekremova, velika i svetla, ekipi „Novosti“ bila je na raspolaganju. Njegova porodica rasporedila se na konak kod braće. Svaki od njih ima svoj dom. Roditelji, Ismet i Sulka - svoj. Njihovi stari, davno su ovde stigli iz Raške. A oni bi voleli da jednom, pre sudnjega dana, kažu, zagrle stari kraj.

Ko da zaspi posle ovakvih emocija? Zagrejale bi, ovde, i najhladnija srca.

Pogled prema vitrini sa knjigama. Jedan naslov izdvajamo: „Put golgote i slave srpske vojske od 1914. do 1918“. Pitamo se, koliko domova u Srbiji ima ovo sećanje na našu herojsku prošlost? Iznad polica, na kojima su i đački udžbenici na srpskom, uramljene su fotografije aktuelnog predsednika Srbije, premijera i ministra spoljnih poslova. Srpski barjak, grb i u plišu minijaturna sablja od zlata, dar ovoj kući od potomaka starih ratnika.

Ne spavamo, samo slušamo tišinu koja sipi do jutra. A ujutro, adrenalin je na gornjoj granici. U dvorištu, pod vinovom lozom Duljevića, stajala su njihova deca, sa rukom na levoj strani.

Slika

Trenutak dok izlazimo iz kuće... Iz malenih grla, snažno je provalilo „Bože pravde“! Roditelji Duljevića stajali su pored unuka. Stari Ismet i njegova Sulka, posle himne, posedali su. Ismet je plakao. Tuga se prelila i na decu.

- Pozdravite našu Srbiju - govorio je Ismet, jecajući.

Bolan rastanak je potrajao. Uputili smo se u porodicu starog Grka, koji pamti srpske zbegove u Firu.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 19:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Svaka kuća u Firu primala srpskog vojnika


Reporteri „Novosti“ putevima stradanja i slave srpske vojske (4): Stari Grk Toma Dimo (106), iz Fira u Albaniji, još pamti stradanje i ponos srpskih ratnika

Slika
Toma Dimo (106), iz Fira sa porodicom Foto Igor Marinković

STIZALI su, jedan po jedan. Jedva su hodali. Kost i koža. Senke od ljudi. Bledi i bolnih očiju. Bez glasa. Povremeno sam čuo da su dozivali nekog, po imenu. Sigurno nekog svog. Najmilijeg. Tako sam upamtio vaše vojnike.




Stari Grk, Toma Dimo, živi je svedok srpskih zbegova. I jedini, možda, koji ih pamti na dugom putu stradanja kroz Albaniju.

Troši sto sedmo leto. Noge ga još dobro nose, ali su mu godine potpuno oduzele vid.

Ovo je Fir, jugozapad Albanije. Grad u kome su se prekobrojni srpski mučenici iz transporta u lukama Lješ i Drač, zaustavili u ovome mestu. Odavde su nastavili peške, prema Valoni, posle četiri meseca golgote kroz bespuća tuđe zemlje, daleko od otadžbine, zavičaja i ognjišta.

U Firu, kod grčkog stanovništva, našli su utočište. Vidali rane od iscrpljujućeg pešačenja, gladi.

UPAMTIO PESME

- NEKI su govorili da su komite, pričali o otadžbini. Još pamtim vaše serpske pesme. Najlepše i najtužnije. „Srpska mi truba trubaše“ i „Ne li te je žao za tvojata majka“, još žive u meni. Pevali su i bolesni na postelji - seća se stari Grk, a prevodi unuk Kozma. Na naš začuđeni i upitni pogled, otkud pamti stihove, Kozma kaže uz osmeh: „Pamti i Balkanske ratove. Samo ne pamti ove poslednje decenije“.
- Svaka naša kuća primila je srpske vojnike - uzbuđeno govori u našem pravcu i pruža ruke da nas dodirne. - Gde ih nađe, gde ih nađe, ponavlja kao da se zahvaljuje unuku Kozmi.

Tomin unuk nas je i doveo u dom ove porodice na dva kilometra od centra Fira.

Vrata širom otvorena. Ispred, Tomina žena Igora (94) i snaha Sofija, prebiraju tek obrani pasulj. Pod nastrešnicom suše se grožđe i smokve. Baka Igora je u crnini.

- Tri rane nosimo moj muž i ja. Tri smo sina sahranili... A mi... Mi živi - kaže.

U sobi, levo, na krevetu ispod ikona Bogorodice i Svetog Tome, zaštitnika kuće, i starih porodičnih fotografija sedeo je stari Grk. Sićušan, u beloj košulji i crnim pantalonama.

- Iz Serbije, kažete... skinuo je kačket i pružio ruku u pravcu glasova

- Eh, Serbija... Eh, namučeni serbski narod... I u najvećoj muci, čuvao je ponos. I svoju veru. Zato smo ih poštovali. I pomogli im, kao svojoj braći. Kao svojima.

Um... Bistar! Misao... Jasna! Ko bi rekao da je starina, odavno, prevalio stotu. Na momente se preda emocijama! U priču o stradanju srpskog naroda, upliće i sekvence iz stradanja njegove porodice i njegovog naroda. Pred nama lista knjigu koju je ispisala istorija.



OSTAVI DETE, ČUVAĆEMO GA

SEĆAM se, govori Toma Dimo, kad sam jednom, rano, došao u crkvu da svešteniku ostavim ulje sa lekovitom travom za Srbe, jedan vaš vojnik je sedeo uz crkvu i plakao. Doveo je do Fira trogodišnje dete, svoju kćerku. Objasnio je svešteniku da mu je žena umrla pred propast zemlje. Dete nije želeo da ostavi, a sve što je imao, potrošio je da ga prehrani. Revolver je sačuvao da sebi presudi. Sveštenik je pozvao mog oca, pitao: „Možeš li ti, da primiš ovo dete?“ Mogu, odgovorio je otac i rekao vojniku: „Ostavi dete, čuvaćemo ga..., a, ako hoćeš, neka ostane u manastiru. Vojnik je odgovorio: „Ne... ne razdvajamo se nas dvoje. Samo mi pomozite da je gladnu na put ne vodim“.
- Ja sam Grk, ali mi to komunistička albanska država nikad nije priznala. Ili Albanac, ili patnja. Jesmo patili, ali smo se držali naše vere. Ona nam je bila vrednija od krvi.

Imao je Toma Dimo osam godina kada su u Fir, krajem zime 1915, stigli srpski zbegovi.

Zamrznute slike u pamćenju.

- I naša kuća je primila serpskog vojnika. I druge kuće, po jednog, i više. Koliko je ko mogao. Otac, moj Aleksandar, govorio je ovako: „Vi bez hleba možete, a oni više ne mogu“. Pamtim te njegove reči. Imali smo pekaru, ali niko od tih vojnika nije zatražio ni koru hleba. A napatila ih je i glad i žeđ. Nosili smo hleb i u druge kuće, koje ga nisu imale dovoljno. Sušene smokve, grožđe, maslinovo ulje... Mi, deca, nismo se bunili. A ne bismo ni smeli. Slušali smo oca kako priča, kako serpski vojnici čuvaju svoje puške, koje su preneli preko planina. Pamtim da je s poštovanjem sa domaćinima ostalih kuća pričao kako su oni čitavu zimu peške prešli pola Albanije. Jeste li to i vi došli tim putem, preko Skadra, Lješa i Drača... pita sa vatrom koju nisu ugasile ni godine ni zaborav. I odmah nastavlja priču sastavljenu od sopstvenih sećanja, nadograđenih očevim kazivanjima, ali i uspomenama koje je čuvao grčki narod u Firu.

- Vojnik koji je bio u našoj kući, bio je dobrovoljac. Ne sećam se, tačno, odakle je. Iz koga je mesta Serbije. Samo se dobro sećam da su mu noge bile u ranama, od pešačenja. Njegova uniforma bila je dotrajala i pocepana. On, kao avet. Ali se ni na šta nije žalio. Ponajviše je ćutao. Sećam se i da je stalno držao ruku na prsima. Kao da se pravdao. A nije bio na smetnji. Sad mogu da kažem, a to sam govorio i deci, našoj kući je bila čast što smo mu pomogli.


Priča nam, potom, da u početku nije bilo tumača da prevede razgovor između porodice Dimo i srpskog vojnika.

- On je pisao na hartiji, nešto što nismo razumeli, a potpisivao se sa četiri slova... Serb! Pokazivao je ikonicu i staru fotografiju. Govorio nam: „Majka, Majka. Serb“. Serb, Serbija i majka su tri vaše reči koje sam davno naučio.

- Mene je otac slao i do bolnice. Bila je tamo, na kraju varoši. I tamo sam nosio hleb, i osušeno voće, kozje mleko. Bolnica je bila puna vaših ljudi, žena i dece, pravi kosturi. O njima su se brinule časne sestre, naši lekari. U hodnicima je bilo mnogo umrlih. Gde su ih sahranjivali? Svuda. Tamo sam stalno viđao doktora. Još mu pamtim ime. Konstantin Kalođeri! Stalno je on tamo dežurao. Jednom sam ga zatekao, spustio ovako glavu u šake... Plakao je i govorio: „Kakav divan narod, kakav narod, da ovoliko strada“.

Slika

Ponovo udar emocija. Starom Grku su se zatresla ramena.

- Bilo je vaših ljudi, i tu, u našem manastiru Svetog Kozme. Oporavljeni su bili na molitvi. Stajali. Naš sveštenik Kristan Petan služio je na grčkom. S njim, vaš sveštenik, na staroslovenskom. Mi, deca, doneli smo bosiljak. Sveštenik je rekao: „Svakom serpskom vojniku da date po jedan struk“. I mi smo bojažljivo pružali bosiljak. Oni su nas ljubili u kosu i stavljali stručak u košulju. Iguman Kozma Lima im je, posle, delio komadiće crkvenog hleba, i svakom po parče sušene ribe. Kasnije mi je otac rekao da su se dvojica Srba zamonašili u našem manastiru.

Srpski vojnici iz zbega, posle nepun mesec, krenuli su ka Valoni. Ponovo peške, do luke iz koje će se otisnuti prema Krfu.

Toma Dimo nam kaže:

- Puno našeg naroda izašlo je da ih isprati. Sveštenici, lekari, deca. Svi. oni su odlazili, mahali nam, zahvaljivali. Mi smo plakali.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 19:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
U Valoni hiljade mrtvih Srba, nigde groba

Reporteri „Novosti“ putevima stradanja i slave srpske vojske (5): Valona: Luka smrti i luka spasa. Nema belega, samo sećanja na marš živih kostura

Slika
Luka smrti i luka spasa za hiljade srpskih izbeglica / Foto: Igor MARINKOVIĆ

NA koju god stranu da se okreneš, pogled se sudari sa nekadašnjim betonskim puškarnicama. Nemi svedoci komunističke Albanije i vojske Envera Hodže, još odolevaju. Ali pusti i obrasli šibljem, stopljeni sa sivim kamenim strminama. Sada su, doduše, samo atrakcija. Zaustavljaju se ispod njih turisti, traže najbolji ugao za objektive svojih kamera.




Odozdo, prodire miris soli. Koji kilometar dalje, kao s nebesa pogled, treperi albansko more, boje tirkiza.

Putujemo u Valonu, luku smrti i luku spasa za hiljade srpskih izbeglica. Odavde su brodovima krenuli prema Grčkoj.

Vraćamo vreme...

- U Draču, posle natezanja sa saveznicima i posle višemesečnog pešačenja i smrti od gladi, bolesti i pušaka sa arbanaških ćuvika, na lađe su primljeni najslabiji srpski civili i vojnici. Prema Valoni, u novi egzodus, gurnuti su najkrepkiji. Srpska mladost, studenti, đaci i telom snažniji vojnici. Kakav cinizam saveznika... Da i njih do Valone sasvim dokrajče novim, dugim pešačenjem.


GRAM HLEBA
VOJNICI, studenti i đaci u Valonu su stizali sa komadićem hleba u torbicama koji su im dali Grci, na putu preko albanskog juga - zabeležila je Intendantska komora. - Kod umrlih, nalazili smo, ne više od dvesta grama suvog hleba. Nije ga pojeo ni u krajnjoj nuždi. Hleb je čuvao, moguće je, da ga s nekim podeli.
Put od Drača vodi uz samu albansku obalu. Podiže se i nestaje među kamenitim albanskim visoravnima. Pa se spušta do samog mora... I, ponovo se penje u brda.

Božanstven predeo! Ali, za iscrpljenu srpsku mladost, prekobrojnu iz transporta za Bizertu i Krf, bio je večno utočište. Od deset hiljada, iz marša prema Valoni, prema zapisima Intendanture Vrhovne komande srpske vojske, trećina nije uspela da savlada težak put preko južne Albanije.

- Snažniji i zdraviji vukli su one icrpljene, koji su skapavali na tom putu - zabeleženo je u hronici sećanja.

- Nije bilo mesta na kome nije bilo groba. U jednom grobu po dvoje-troje. Ispod kamenja su ostali, brat do brata. Ovaj oskudni krš ni zemlje nije imao da ih pokrijemo.

A, na ovom putu, kojim vraćamo sećanja na stradanje i slavu naroda i srpske vojske, nigde belega. Nigde nikakvog znaka. Putokaz su nam, jedino, zapisi starih ratnika i ove beleške iz hronika. Novo vreme, i nova ideologija, i ovde u Albaniji, i tamo odakle smo krenuli, potisnulo ih je u zaborav.

Zaustavljamo se na zaravni.

Slika

S leve strane drevni grčki manastir. Ispod, nova grčka crkva, krov joj je boje tirkiza. Grci i Albanci obnavljaju svoje trajanje na jugu Albanije. Uz put, dalje, na svakoj krivini, na svakoj raskrsnici do Valone, podigli minijaturne crkve. Maleni hramovi ovde, bolje od svakog znaka, upućuju na korene njihove pravoslavne vere.


UZDISAJI SAMRTNIKA

IZ arhive, pogled na Valonu, iz proleća 1915. Gledam naše očajnike, iznemogli, vuku se lukom. Slušam samrtničke, poslednje izdahe. Uzdisanje izdišućih, koji se otimaju nemilosrdnoj smrti. Ali je ona nemilice kosila, da bi kosturima iz marša naše mladosti, prekrila čitav put od Drača do Valone i ovde, u Valoni. To su posledice gladovanja, pešačenja, u koje su nas uputili saveznici.

Čitamo zapis u kamenu: „Heleni, svojoj veri“.

Evo Valone! Polazivač beleži 112. kilometar od Drača. Pred nama veliko, moderno pristanište. Pristižu brodovi, ukrcavaju se ljudi, automobili, kamioni, autobusi.

Ni traga onog vremena, s početka prošlog veka. Ni traga o golgoti srpskog naroda i njegove vojske, koja je iz ove luke krenula na put spasa, prema Krfu. A trećina našla smrt.

- S jedne strane slegla se srpska vojska, u bližoj i daljoj okolini valonske baze. Traže hleba i čekaju obećano ukrcavanje. U čekanju tone u sve dublji očaj. Italijani, Francuzi, Englezi... Ne donose hranu. Umiru vojnici. Padaju kao lese. Mladost umire. Saveznici odbijaju da se preko njih pošalju depeše o ovom užasu. Oni svojim posadama, svakog dana donašaju svega i svačega. Čak i vina u buradima. A naša vojska... Polegla po pristanišnoj prljavštini, skuplja otpatke i njima utoljava glad - zapisao je Đorđe Bogdanović, iz intendantske komore Vrhovne komande srpske vojske.

- Da li znate nešto o transportu srpskih zbegova iz ove luke - pitamo ljude u Valoni.

- A kada je to bilo - stiglo je pitanje, umesto odgovora.

Nekoliko rečenica, pokušavamo da objasnimo... Gledaju nas sa nerazumevanjem i izvinjavajući se...

Pratimo brodove, krcate veselim turistima. Valona je, odavno, postala privlačna turistička destinacija.

Curi vreme. Ako ne krenemo ovog časa, izgubićemo vezu sa skelom u Sarandi... A skela, kao iz onog vremena... Odavde ćemo prema grčkoj granici, potom, trajektom u Igumenicu... Idemo na Krf.



(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 19:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Krf sačuvao srpsku državu

Reporteri „Novosti“ putevima stradanja i slave srpske vojske (6): Ostrvo - poslednje utočište vojske i naroda. Srpska kuća, muzej koji govori o golgoti i časti

Slika
Grad Krf, koji je 1916. godine imao 100.000 stanovnika, primio je oko 135.000 srpskih vojnika / Foto Igor Marinković

OVDE, gde je srpskoj vojsci „jedini bio put“, stigli smo trajektom iz Igumenice, u kasnu noć. Iza je ostala Albanija, put dug gotovo hiljadu kilometara kojim su pešačili i na kom umirali srpski zbegovi.




Na Krfu su, iscrpljeni pešačenjima, glađu, našli spas. I večni mir.

Ujutro, rano, javljamo se Ljubomiru Saramandiću, kustosu u Srpskoj kući.

- Preko Albanije ste... Vi ste prva novinarska ekipa koja je krenula tim putem da podseti na stradanje naše vojske. Verujem da ćete imati dobar materijal. Da, čekam vas. Čekaću vas ako treba i čitav dan - kazao je Saramandić.

Ulica Mistoksidi, srpska trobojka je putokaz, izlaze i ulaze grupe posetilaca, preko puta je suvenirnica.

- Najviše se traže šajkače, onakve kakve su nosili naši vojnici - kaže prodavac.

- Traže se i naše zastave, fotografije kralja Petra.

U Srpskoj kući smenjuju se posetioci. Čitave grupe, od najmanje trideset ljudi, pa i više... koliko god može da stane u ovaj neveliki muzej naše bolne i slavne istorije.

Priključujemo se ljudima koji su od odmora odvojili vreme da čuju priču o srpskim vojnicima „bogovima otadžbinske dužnosti“. Potresne priče koje pokreću suzu i nadimaju grudi ponosom.

Slika

Saramandić im priča:

- U istoriji nije zabeleženo da je čitav jedan narod, njegova vojska, Vrhovna komanda... Kralj... Poslanici i crkveni velikodostojnici, odabrao žrtvu umesto kapitulacije. Zajedno su podneli put golgote do Krfa. Kralj, kao i kaplar. Vojvoda, kao i običan vojnik. Mitropolit, kao i svaki vernik u zbegu. Jednaki u stradanju.

U zbegovima su bili i Ljubomir Davidović, koji je borbi za slobodu Srbije dao sina, Branislav Nušić - jedinca, Stefana Bana. Andro Nikolić - dva sina.

- Svaki roditelj žali jednako, bio on predsednik Skupštine Srbije, ili bio bezimeni nesrećnik - govorio je Andro Nikolić poručniku Stanku Ivanoviću u Crkvi Svetog Spiridona, u gradu Krfu. - A vidiš ti, Stanko, koliko je među nama crnih belega. Za sinovima, za kćerima... Očevima i majkama. Za čedima u kolevkama... I ja, sad, da zakukam za mojom dvojicom! Neću!

TVOJ SIN, STEFAN BAN

LjUBOMIR Saramandić čita nam i pismo koje je Branislavu Nušiću ostavio sin pre pogibije na Suvoboru. Pismo je mladiću nađeno u džepu šinjela.
„Dragi Ago (tako je zvao oca), ne žali za mene.
Ja sam pao na braniku otadžbine. Za ostvarenje onih velikih ideala koje smo svi, tako složno propovedali 1908. godine. Ne kažem da mi nije žao što sam poginuo.
Osećam, štaviše, da bih mogao korisno poslužiti i budućoj Srbiji. Ali, takva je sudbina. Tvoj sin, Ban“.
Iz ovog starog hrama zvona prekrivaju reči kustosa Saramandića koji citira poruku starog kralja, narodu u povlačenju:

- Na jedno vam se zaklinjem, ako nam nove borbe spremaju sramotu, da budemo pobeđeni, neću preživeti tu propast, nego sa otadžbinom umreti i ja.

Sretenje 1916. godine. Počelo je iskrcavanje srpske vojske na Krf. Književnik Dragiša Vasić beleži:

- S lađa su stizali živi leševi. U ritama. Izgladneli i oboleli. Ličili su na aveti koje su se jedva kretale. Nikada, a možda nikada neće biti zabeleženo da je na jednom tako malom prostoru bilo skupljeno toliko bola, kada je stigla srpska vojska. Da se ovde odmori, ishrani, naoruža... A jednim delom da se umre.

Krf je u to vreme imao oko sto hiljada stanovnika. Trećinu u samom gradu, a ostalih sedamdesetak hiljada po varošicama i selima na ostrvu. A primio je - 135.000 Srba.

- Možete li da zamislite te slike, kada se na ostrvo slilo više naših zbegova, nego što je bilo Krfljana - kaže Saramandić. - Zadivljujuće je za ovdašnji narod bilo da su za zbegovima stigli i Vlada i Parlament, kralj, Vrhovna komanda, vladike, bogoslovi, gimnazijalci, studenti, državna štamparija... Čitava država kojoj su Grci pružili utočište. Sve do povratka u slavu i slobodu.

Beležimo kazivanje kustosa. Ono potiskuje svaki osećaj lepote koju pruža slika Krfa, i ovog leta, prepunog gostiju.

Ali novinarskoj znatiželji nikada kraja. Pitamo dolaze li potomci u srpsku kuću, donose li neke priče, svedočenja dosad nezapisana...

Slika

- Dolaze, kako da ne dolaze. Iz Aleksinca je ovde stigla žena - priča kustos. Dugo se zadržala. Posle razgledanja, ispričala je: „Bila sam dete. U kući sam našla nekakvu značku. Iznela sam je i mi smo se, sa njom, igrali u prašini. Tek posle sam saznala da je to dedina Albanska spomenica. A tek sad znam kakva joj je vrednost“. Potresla me ova priča, više nego i jedna druga. Potreslo me, jer smo i mi, kao ovo dete što se igralo Albanskom spomenicom, proigrali deo naše slavne istorije. Ideologija koja ju je potisnula u zaborav, od junaka je napravila izdajnike. Progonila stare ratnike i njihove porodice. Ako je za utehu... to je da se njihovi potomci sada ovde vraćaju...


OBRAZ OSVETLASMO

STANISLAV Vinaver, na Krfu, piše: „Izgurasmo, izdurasmo, izgrcasmo, iskičijasmo. Svakom obraz osvetlasmo. Sve od sebe, sobom dasmo. Ogrešijasmo. Odagnasmo, ogrejasmo. Kao sunce, prosejasmo. Odolesmo, otrajasmo“.

Počasna vitrina muzeja. Srpska truba iz vojničkog kovčega, fotografije zbegova, starog kralja, koji je zbog žalosti za otadžbinom pustio bradu. Ovekovečeni trenuci golgote.

Čudo je kako su fotografije odolele vremenu. A čudo je i kako su nastale.

- Zabeležio ih je fotograf Vrhovne komande, Miloje Igrutinović - upućuje kustos.

Najpotresniji deo muzeja je onaj o ostrvu Vidu.

Ipak, najstrašnija srpska drama očitava se pred nama iz oglasa u „Srpskim novinama“, koje su štampane ovde, na Krfu:

- „Obaveštavam srpsku javnost da mi se kuća ugasila i da mi je, pre dva dana, poginuo poslednji, četvrti sin, apsolvent prava“.

U vitrini je i svojeručni putopis vojvode Putnika koga su vojnici bolesnog, preko Albanije, preneli na rukama. Napisao je u samrtničkoj postelji:

- „Vojnici Srbije, moja braćo, deco moja. Pozdrav staroga vašeg vojvode sastoji se u ovoj jedinoj rečenici, svetloj kao luča. Napred, pobeda je naša“!

Tako će i biti. Na Krfu oporavljeni srpski vojnici će krenuti prema Solunu. Odatle u proboj.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 20:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vido: Junaci tonu u ranu zoru

Reporteri „Novosti“ putevima stradanja i slave srpske vojske (7): Ostrvo Vido: U mauzoleju 1.289 srpskih vojnika. U Plavoj grobnici večni mir za deset hiljada iznemoglih junaka

Slika
Vido / Foto Igor Marinković

BROD u tišini, plovi pod grčkom i srpskom zastavom. Posle dvadesetak minuta vožnje od Krfa, spušta sidro na Vido. Malo pristanište sačuvalo je autentičnost iz vremena kada su dovde, svaki čas, pristizale lađe sa iznemoglim srpskim vojnicima. I otiskivale se, odavde, prema pučini odvozeći umrle.




Nema sirene, ni jedne jedine reči koja bi narušila večni mir junaka. A brod, pun. Putnici samo podižu kamere. Svaki želi da ponese sliku ostrva smrti.

Pred nama nemi svedok srpskog stradanja i slave. Šta bi sve mogle da ispričaju stoletni maslinjaci, da kojim slučajem mogu da govore?

Na obali je beli mermerni spomenik, predstavlja anđela koji krilom dočekuje i ispraća brodove. I veliki, mermerni krst, simbol vere stradalih. Desno, uskom stazom između maslinjaka i četinara, dolazimo do mauzoleja. U kamenu je, iznad ulaza, ispisano: "Srpskim junacima - Jugoslavija". Mauzolej je podigao kralj Aleksandar Karađorđević Ujedinitelj, 1923. godine.

KO ĆE IM REĆI

Mladi pesnik, Jelisije Andrić, na Krfu beleži potresne stihove o tragediji junaka sa Vida: "Nećete čuti i nećete znati.
Ali majke vaše? Šta ćemo im reći, kad nam ih vreme s domovinom vrati? Ko će im smeti bol da zada veći, ko će im od vas zadnji pozdrav dati? Ko će im reći gde ste zakopati"?
A Milutin Bojić, svojom čuvenom "Plavom grobnicom" podigao je poetski spomenik stradalnicima.
I sam je sa srpskom vojskom prošao golgotu Albanije. Iako teško oboleo, posle operacije u Skadru, nije hteo da ode na oporavak dok i poslednji srpski vojnik nije ukrcan na brod za Krf.

Vraćamo sećanje, koje je u Monografiji o Aleksandru Karađorđeviću zapisao Branislav Gligorijević:

- Kao i većina njegovih vojnika, regent Aleksandar je na putu kroz Albaniju preživeo velike fizičke patnje. Bio je uporan, baš kao i oni, i poslednjim delićima snage nastavljao je da hoda... Crnogorski kralj Nikola ga je u Skadru, posle teške operacije, molio i nagovarao da pođe s njim u Italiju. Da je bolje za njegovo zdravlje da je tamo, gde bi mu italijanski kralj stavio na raspolaganje jedan od svojih zamkova na moru. A docnije, kad bude potrebno, može se pridružiti svojoj vojsci. Aleksandar mu je škrto odgovorio: "Đedo, hvala tebi i italijanskom kralju. Ali se ja od svojih vojnika ne mogu rastaviti. Sudbina njihova je i moja sudbina".

Vido. Samo se tišina čuje. Iza teških kamenih zidova mauzoleja počiva 1.289 srpskih junaka. Hodnici kosturnice, nalik su na uske ulice. Čitav grad mrtvih! Svaka kaseta sa kostima, jedna je sudbina. Satrto ognjište, tamo, u otadžbini. A oni, ovde, u dalekoj zemlji nisu stigli ni da osete njenu lepotu. Cvet limuna bio im je venac, umesto modre zavičajne šljive.

Čitamo imena sa kaseta: Miloš Ilić, redov, Dragutin Reljić, kaplar, Jeftimije Stevanović... Vasa Šajković... Mirko Aćimović, redov 8. puka, Glibovac kod Smederevske Palanke.

Imena... Imena, u belom mermeru. Svako ime složeno ćiriličnim redom.

Slika

Hladno je u ovim hodnicima kosturnice kroz koje, na trenutke promiču senke. Tako nam se, u trenutku, učine ljudi koji tumaraju, tražeći nekog svog u dubini. Pružaju ruke, kao da žele da ih dodirnu.

- Koga tražiš? - pita Danijel Mačetić.

- Prezime Jovanović - stiže odgovor.

- To ti je u jedanaestom kvadratu - dopire glas.

- Je li neko tvoj?


- Nije... Obećao sam drugu da ću mu potražiti dedu... I donesem mu fotografiju ploče sa imenom - kaže Danilo Vujičić iz Beograda.

REČI MITROPOLITA DIMITRIJA

U jednoj lađi, sa Vida, umrle je ispraćao i mitropolit Dimitrije. Nad morem je održao pomen. Prelio je, vinom vodu.
Ličio je, u tom trenutku, na sveca.
Govorio je: "Ostrvo Vido je srpski Jerusalim. Neka ono bude zborište potomaka ovih mučenika. A, vi, koji ste preživeli, kazujte da su im grobovi ovi, morski vali."
U dnu, na samom kraju jednog od hodnika, na kamenoj polici, ostavljene sveće. Nisu paljene. Bosiljak i drveni rezbareni krstići. U plastičnim kutijicama ostavljeno i grumenje rodne grude. "Brate, donela ti sestra komadić otadžbine za kojom si čeznuo". U potpisu: Cveta (nečitko prezime), Jošanička Banja. Na drugoj strani, cigarete. Naslagane za čitavu četu. Oni koji su ih, ovde, ostavili valjda su mislili da su ih umrli bili željni u mukama.

U delu Mauzoleja iz kog se hodnici račvaju u dubinu, ispod mozaika Hristovog raspeća, ikonice i vezeni peškiri. Ko ih je ostavio? Nema potpisa, ali je vez očigledno nastajao pod prstima nekoga veoma bliskog. Sestre? Kćerke?

Neko je ispleo i venac od kadifa, onakav, kakav se stavlja oko ikone, uoči krsne slave. Neko, u flašici doneo vodu sa zavičajnog izvora. Mislio je, verovatno, da su umirali žedni.

Slika

U sećanju doktora Vladimira Stanojevića, lekara srpske vojske, sanitetskog đenerala, koji je na Vidu vidao rane umirućih, ostalo je zabeleženo:

- Ovde su stizali oni kojima nije bilo spasa. Ni vodu, ni hranu, nisu mogli da primaju. Dovezeni su, samo da ovde umru... Stotinu i više umiralo je u jednom danu. Gomila ljudskih leševa, naslaganih kao metarska drva. U visini više od čovečijeg rasta. A u dužini pružala se na desetinu metara i više. Sahranjivani su plitko, a kad ni u zemlji više nije bilo mesta, francuska lađa ih je, u zoru, nosila na jug ostrva i tamo ih spuštala u more. Svakog dana dolazila je lađa sa grobarima da ih potovare i prenesu u Plavu grobnicu, na čijem je dnu večni mir našlo najmanje deset hiljada duša.

Izlazimo iz doma mrtvih duša i, taman da se zapitamo kako to da ovde, osim posetilaca, nikog živog nema, pred nas je izašla devojka, koja je upravo očistila stazu od pristaništa. Svaki listić, svaku osušenu iglicu četinara je pokupila.

Slika

Ja sam Vasilika Petrović - pružila je ruku.

- Petrović? Jesmo li dobro čuli?

- Da, Petrović. Moj deda je Srbin. Došao je na Krf sa vojskom. Oženio se mojom bakom, Grkinjom. Ja sam njihova najmlađa unuka.

- A, iz kog kraja Srbije je tvoj deda?

- Života! Šumadinac! Samo ja nikada nisam bila tamo - govori Vasilika više na grčkom. - Povereno mi je da se staram o Mauzoleju. Verovatno je to i zbog dede.

Devojka priča da nema dana da, tokom letnjih meseci, ovde, neko iz Srbije ne dođe. Još bismo s njom pričali, ali je već vreme za dogovoreni put na pučinu. Tamo, gde su lađe odvozile umrle.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 20:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
San Matijas: Deco, mi vam nećemo stići

Reporteri „Novosti“ putevima stradanja i slave srpske vojske (8): San Matijas: Drinska divizija živi u sećanjima Grka. Spomenik seljaku Janulisu, čuvaru srpskih grobova

Slika
Foto Igor Marinković

SERBO... A Serbo... Govorili su meštani San Matijasa. Pokazivali rukama uz put. I jedni drugima, dok smo zamicali, ponavljali reč s početka.




San Matijas, selo na Krfu, prema jugu ostrva. Tridesetak kilometara od grada. U ovom selu, u proleće 1916, slegla se Drinska divizija. Njena preživela junačka vojska, prvog i drugog poziva. Tražili su, kako su zabeležili hroničari tog vremena, da ne budu uz more. Već da ih razmeste u "kakve bašče", da ih mine želja za zavičajnim voćnjacima.

Risto Jović, dobrovoljac iz Trnove Donje, ovako je govorio svom komandantu, đeneralu Krsti Smiljaniću:

- Ne imadoh sreću da poginem na Ceru ili Kolubari, gde smo se junački borili. Ne ispustih dušu preko Albanije. Ako umrem ovde, a svi su izgledi, nemojte me pod kamen. Dajte me ovde, pod drvo. Pod ladovinu, da mi u grobu, vala, bude lakše. A još, da mi je samo šljiva jedna, ili jabuka kolačara... Očas bi to bilo.

Tako su Drinci odabrali ovo mesto, između visokih brda. Valjda, jedino mesto odakle se ne vidi more, pa se stiče utisak da ni mi nismo na ostrvu.

Stigli smo u ovo selo da potražimo ima li igde ikakvog belega o junačkoj Drinskoj, koja se u sastavu Treće armije upisala među pobednike u slavnoj bici na Ceru, pod komandom Pavla Jurišića Šturma.

SIN POGINULOG OFICIRA
- Među vojnicima - zabeležio je Stevo Stefanović - videh dečaka od desetak godina. Vojnički odeven, na konju sa punom opremom. Lice mu je tako opaljeno suncem, vetrom, kišom i snegom, da izgleda kao da je načinjeno od zemlje. Vojnici Drinske mi objasniše da je to sin nekog poginulog oficira, pa su ga poveli sa sobom, jer ga nisu imali kome ostaviti. Taj će, kažem sebi, imati šta da priča... Ako ostane živ.
- Kako nema - odgovara bračni par Korajanis.

- Pod svakom stopom, pa i tu gde vi sada stojite su kosti srpskih vojnika. Mi i danas pazimo na njih.

Ne obaraju, kažu nam ovi ljudi, ni stare maslinjake, pod kojim su umirali Drinci. Puštaju viševekovnim stablima da sama skončaju i stope se sa srpskim humkama. Govore nam da paze i na spomen-česmu, gore u selu. I na spomenik, dole, kraj puta za Mirjatiku na koji nas ljubazno upućuju.

Vraćamo se na taj put. Tražimo spomenik. Polazimo i ponovo se vraćamo. Lutamo nepreglednim gajevima maslina, smokava, koje presecaju vinogradi ili vinogradi presecaju gajeve... Ko će ga znati, kad živci zatežu.

Rado bismo ubrali koju smokvu, grozd jedan...

A kustos u srpskoj kući, u gradu Krfu, ovako nam je rekao, pred ovaj put:

- Tokom boravka Drinske divizije u San Matijasu, ni jedna grana masline nije slomljena. Nijedna smokva nije falila...



MARŠ NA DRINU
Među vojnike u San Matijas dolazio je i Stanislav Binički, kompozitor i dirigent, vojni kapelnik. Slušao je kako pod maslinama, Drinci, u trubu sviraju i njegov "Marš na Drinu", koji su u sećanju poneli još sa Cera, gde je i nastao. Uz srpsku trubu i ovaj marš Drinci će, posle proboja Solunskog fronta, umarširati u Niš.
Putokazi nam nejasni. A na mestima ih zaklonile i krošnje. Nekako se, ipak, gotovo u samo predvečerje snalazimo. Desno od puta, na nekoliko desetina metara - kamena piramida. Spomenik vojnicima Drinske divizije podigli su ovde, u podnožju sela, kao u kakvom raju, preživeli vojnici i oficiri svojim umrlim i izginulim saborcima.

Oko spomenika, ograđeno groblje. Humka do humke. Sve jednake. S prednje strane, gvozdena ograda, na kamenom zidu, preko koje se previja vinova loza. Okolo tanani čempresi. Drvored do spomenika.

Lako smo otvorili kapiju, uz koju "stražari" samo jedna minijaturna crkva. Više, kao maketa pravoslavnog hrama.

S bočne strane spomenika, u bareljefu, sedi vojnik s puškom u ruci. A ispod stihovi Vlade Stanimirovića:

Slika

"Na humkama u tuđini
Neće srpsko cveće nići.

Poručite našoj deci

Nećemo im nikad stići.

Pozdravite Otadžbinu,

Poljubite srpsku grudu!

Spomen borbe za slobodu

Neka ove humke budu."

Na prednjoj strani spomenika je samo veliki krst, a s druge bočne strane uklesan je srpski državni grb i posveta "Drinci svojim drugovima". Ispod krsta, sveća upola dogorela. Neko je ovde dolazio, ne tako davno. Neko je ostavio dinare, neko zastavicu Srbije, taman toliku da je na njoj stala poruka: "Vaša su dela besmrtna".

Počivaju Drinci, u božanstvenom miru, pod vitkim čempresima, tako, da im ni vetar ne remeti večni mir. Tako, da čovek ovde usni u trenutku.

- Ajde polazi, bre - prenuo je glas našeg foto-reportera, potomka starog ratnika, kome on nikako ne nalazi traga, na čitavom ovom putu dugom više od hiljadu kilometara. Uz to je dodao oštro: - Pada mi blenda, a gore do brda treba se popeti.

Slika

Brdo je, u stvari, centar San Matijasa. Do malenog trga, provlačimo se uskim kamenim ulicama, kao da se u samo nebo penjemo. Napred... Nazad... Ne uspevamo da se mimoiđemo sa vozilima. I put nastavljamo peške. Tražimo spomenik Janisu Janulisu, ovdašnjem seljaku, kome je Srbija podigla spomenik.

Bio je trinaestogodišnji dečak kada su vojnici Drinske divizije ovde logorovali. Lečili se i umirali na njegovoj njivi u podnožju. Njivi - groblju! Meštani nam pričaju da nikada u njoj nije zaorao nijednu brazdu. Umro je krajem osamdesetih, njiva je ostala neobrađena. Ni njegovi potomci koje, nažalost, ne nalazimo u San Matijasu, tu zemlju ne diraju.

Slika

Bronzani Janis Janulis, na malom trgu između crkve i škole. Kao umorni Odisej. Ispod je posveta: "Sinu slavnih Helena, zahvalan srpski narod".

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 20:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tamo daleko na slavi Krfa

Reporteri „Novosti“ putevima stradanja i slave srpske vojske (9): U povorci koja je pratila mošti Svetog Spiridona, čula se pesma srpskih vojnika, kao nekada

Slika
Među hiljadama građana u povorci za moštima sveca bilo je i mnogo Srba / Foto Igor Marinković

ZVONA su odjeknula snažno. Sa svih crkava, odjednom. Zaštitnik Krfa, Sveti Spiridon, uputio se među svoj narod.




Svake godine, u avgustu, iznose se njegove mošti iz istoimenog hrama, u centru grada. I na rukama ih nosi narod u litiji koja prolazi, uvek istim putem. Čitaju se molitve na svakoj raskrsnici, na okukama, kod znamenitih belega prošlosti ove drevne varoši.

Slilo se celo ostrvo i pristigli su vernici iz svih delova Grčke. Oni koji veruju da ih čuva Sveti Spiridon.

Hiljade ljudi pratile su nosiljku na kojoj je zlatom optočen kovčežić od stakla. Mošti su krenule, najpre, na rukama vojnika. Ispred su mileli orkestri grčke mornarice, pešadije, vazduhoplovstva. Svi vidovi i rodovi grčkih oružanih snaga imaju svoje orkestre. I svi su u živopisnim uniformama, posebnim za ovakve prilike. Njih su nadvisivali barjaci sa ikonama, starim i po više vekova.

PLEMIĆI U ZEMLJI DOMAĆINA
KRFSKI list „Anagenezis“ je zabeležio i ovo: „Došli su srpski vojnici na Krf. Senke od ljudi. Bedni ostaci jednog strašnog nacionalnog brodoloma. Sa teškim bolom u dušama, jer su izgubili otadžbinu. Porodice. Imanja. Sve što sveto i uzvišeno čovek ima. Međutim, oni su se pokazali kao vitezovi koji znaju kako se treba boriti protiv neprijatelja. Ali i kako se valja plemićki ponašati prema zemlji u koju su došli kao gosti.“

Lagano, iza, crkveni velikodostojnici, sveštenici i monaštvo. Njihovo pojanje prihvatao je narod.

Stojimo na pločniku ispod starog krfskog pozorišta. U ovom zdanju je, pre gotovo deset decenija, bio srpski parlament našeg izbeglog naroda. Gledamo u raskošnu povorku, sve boje, sve nošnje ovog vremena... Gledamo u zdanje pozorišta, ništa se, na prvi pogled, ovde nije promenilo. Dobro je kazao Ljubomir Saramandić, kustos Srpske kuće na Krfu:

- Da neko, kojim slučajem, odluči da snimi film o srpskim vojnicima na Krfu, kulise ne bi bile potrebne.

I gle čuda! Iz povorke koja je zastala, začusmo „Tamo daleko“. Pesmu žudnje za zavičajem srpske vojske pevala je grupa mladića poklonika ove tradicionalne ceremonije.

- Svake godine dolazimo da budemo deo ove, na svetu jedinstvene povorke. - Govori Vidak Popović iz Beograda. - Podesimo tako da pre dana Svetog Spiridona posetimo Vido, Guviju... Sve, gde god ima srpskih tragova na Krfu.

- Ima li ih i u ovoj molitvenoj koloni?

- Ima - odgovara mladić. - I oni su, onog leta, bili deo ove ceremonije, pa na Krfu je bilo više Srba nego Krfljana. Ja verujem da je i njih zaštitio Svetac. Ja... verujem...

Slika

Novinarska sreća? Ko zna šta je, da nam se, upravo u ovom danu, put stradanja srpske vojske ukrsti sa „putovanjem“ Svetog Spiridona. Da ovako završimo priču o Krfu, na kome je srpska vojska našla spas. Oporavila se, opravila, sačuvala državu i, posle godinu, krenuli u Solun. Odatle u nove bitke za slobodu porobljene otadžbine.

Nedelja je na Krfu. Sve je svečano i sve je u znaku ove tradicionalne litije. Sve živo je na ulicama. I domaći i gosti. Gde i koga da potražimo da posvedoči priču Vidaka Popovića? Preživelih srpskih vojnika i zbegova na Krfu odavno nema. Ali ima sačuvanih sećanja o danu Svetog Spiridona, u leto 1916. godine. Francuski poslanik, delegat na srpskom dvoru, tada je izvestio Pariz:

„I srpski vojnici nosili su mošti. Iza grčkih sveštenika, njih je pratila izbegla Vlada, deo Parlamenta. Mitropolit Dimitrije bio je sa grčkim vladikama, odmah iza srpskih vojnika. A kralj Petar u prvom redu, s narodom. Kada je povorka stigla do zgrade u kojoj je bio smešten srpski parlament, vojska je zapevala svoju himnu čežnje za otadžbinom. ’Tamo daleko’, prihvatili su i grčki vojni orkestri. Narod je plakao, vojska je plakala, jer je u toj žalosnoj melodiji bilo sve. Njihov zavičaj, njihovi najmiliji... rečju - Srbija. Kada su mošti sa zaštitnikom drevnog Krfa vraćene tamo odakle su ponete, u crkvu, srpski vojnici su zaigrali kolo. Gledao ih je stari kralj koji je oslanjajući se na štap, prepešačio celu litiju“.

Zemljak francuskog delegata, novinar Alber Lond, u istom danu je zabeležio:

„Nije ovo više ona vojska, tužna i beznadežna. Nije ovo više onaj kralj, napaćen dugom albanskom zimom i teškim pešačenjem... Ovo je potpuno nova snaga, koja zadivljuje. Povratili su se. Pridigli, tako da se pred ovim divovima skidaju kape. Sada sam siguran. Samo oni koji toliko ljube svoju zemlju ne mogu da propadnu.“

Slika

A Grci su ovako govorili, a reči je preneo list „Anagenezis“:

„Malo je bilo naroda koji su pokazali toliko poštovanja prema duhu i običajima ovog mesta, kao što je to pokazao srpski narod. Prošao je golgotu, a pored toga, sačuvao duhovnu lepotu i plemenitost viteške nacije. Grčka duša ih je zavolela. Grčka će ih duša ceniti i kada odavde odu“.

Zvonila su zvona sa Crkve Svetog Spiridona. Narod je posle litije mogao da, bez ijednog centa, uzme veliku belu sveću, jednu, dve, tri... Koliko je hteo. Da ih upali za nekog svog. Za žive i mrtve. Kako nekad, tako i sad. Učini se, na trenutak, da je ovde stalo vreme.


IZVORNA VOJNIČKA HIMNA

SAMO dve početne strofe pesme „Tamo daleko“ do danas su sačuvane u izvornom obliku. Onu, koju su srpski vojnici pevali u leto 1916. godine, zabeležio je i francuski novinar Alber Lond. Stihove je nosio čak u Bizertu, među srpske ranjenike, ali i u francuske škole u kojima su se školovala srpska deca iz zbegova.

... „Tamo gde Drina uništen kvasi gaj,

Tamo su moji dvori i mili zavičaj.


Tamo gde Timok pozdravlja Veljkov grad,

Tamo mi spališe crkvu, u kojoj se venčah mlad.



Tamo u brda, Đetinje gde je put,

Tamo mi suza majke preliva svaki kut“...


(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 89 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker