Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:21


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 17 Jun 2014, 20:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Večni mir pred vratima otadžbine

Reporteri „Novosti“ putevima stradanja i slave srpske vojske (10). Zejtinlik, ovde počiva osam hiljada srpskih vojnika

Slika
Foto Igor Marinković

KAD je završen rat, oni se nisu vratili. Čekale su ih majke. Čuvale za njih pletene čarape i poslednje brašno za pogaču... Čekale su ih devojke. Spremljeni darovi nisu iznošeni iz brižno čuvanih škrinja... Čekala ih je letina. Prestareli očevi nadali su se zameni. Da produže porodičnu lozu. Da održe vatru ognjišta.




A oni nisu dolazili. Ostali su na bojištima. Zaustavljeni u jurišu. U rasutim humkama. Na večnoj straži nemerljivog srpskog stradanja.

Kralj Aleksandar Karađorđević odlučio je da se, gde god igde ima, ijedna kost srpskog vojnika, prikupi i prenese u jedno groblje. I skupljali su ih sa svih strana. Sa usamljenih kota. Od Gorničeva do Bitolja. Sa Kajmakčalana. Sa Dobrog Polja i Kozjaka. Iz kamenjara su kopane kosti. Iz plitkih grobova. Stavljane u bele platnene vrećice. Nekoliko godina su prevoženi ovi tužni tovari u grad, iz koga je krenuo proboj za slobodu Srbije.

Ovo je Solun. Duga je ulica Longada, pošli smo sa trga Metaksis. I posle nekoliko minuta pred nama je bio Zejtinlik, groblje srpskih ratnika, palih na bojištima od 1916. do 1918. godine.

Bilo je rano jutro, ali su kapije bile otvorene. Otvorena je bila i kuća dede Đorđa Mihailovića, levo od ulaza u groblje.

- Pre zore je on otišao među krstove - kažu nam u kući. - Svakog dana on, tako, odlazi. Počisti groblje, pripremi sveće, provetri kosturnicu...

Slika

Pred nama nepregledno polje belih mermernih krstova. Polje tužnih ljudskih sudbina. Nepregledno polje između čempresa. Tu su našli večni mir ratnici, zaustavljeni na samom pragu otadžbine.

Osam hiljada, njih, ovde počiva. Hiljadu četiristo četrdeset krstova na jednom mestu. I, 5.580 kaseta, u kojima se čuvaju njihove kosti u Mauzoleju. U zajedničkim grobnicama još oko tri stotine neznanih. Bezimenih.

- Niste, niste poranili, ovde su već bili iz Republike Srpske... Poseta iz Banjaluke - kaže Đorđe Mihailović. Zatičemo ga ispred kosturnice. Dodavao je žute voštanice, da svako, ko ovde dođe, ako ima želju, upali za nekog svog.

- Imamo i rakiju za pokoj duše, doneli su Vojvođani, dudovaču. Šumadinci, šljivovicu. Bosanci... Isto, „drinu“, ćilimaru, zavičajnu... Sačekajte vi malo, sad ću ja... Samo da proverim kasetofon... Zna on nekad da izda. Puštam „Marš na Drinu“, s njim su ovi junaci ginuli u proboju.


ĐORĐE MIHAILOVIĆ

ČUVAR Zejtinlika, Đorđe Mihailović, potomak je Sava Mihailovića, solunskog dobrovoljca iz Grblja kod Boke Kotorske. On je, sa preživelim saborcima, prikupljao kosti poginulih i sahranjivao na Zejtinliku. Nije mu uspelo da taj posao završi. Umro je 1928. godine kada mu se rodio unuk Đorđe koji danas brine o groblju srpskih ratnika. Tradiciju je nasledio sin Đuro, koji je bio čuvar ovog groblja. Do smrti, 1961. godine. Otac i sin sada počivaju pod mermernim krstovima, jedan uz drugog, nedaleko od Mauzoleja. Unuk Savov i sin Đurov, Đorđe Mihailović, imao je od koga da preuzme zavet.

Tiho šume čempresi nad grobovima. Pod njima okamenjene čete i pukovi. Redovi Šumadijske divizije. Drinci. Vojnici Dopunske komande. Timočani. Dobrovoljci, Srbi iz celog sveta...

Posle nepunog sata, ovde se okupila masa ljudi. Nisu među njima samo potomci stradalih ratnika. Zastaju turisti koji su čuli o ovom mestu koje svedoči o uzvišenoj žrtvi srpskog naroda za slobodu. Starina Đorđe Mihailović, kao po kakvom fiksiranom scenariju, vodi ih stazama slave srpske vojske.

Najpre, staje ispred Mauzoleja, ispred istočne strane, na kojoj je mozaik Svetog arhanđela Mihaila, iz manastira Manasije. Govori stihove Vojislava Ilića Mlađeg, uklesane u beli mermer. I dok govori, stiče se utisak da je ovaj čuvar Mauzoleja, vaskrsao ratnik.

„Neznani tuđinče, kad slučajno mineš

Pored ovog svetog zajedničkog groba,

Znaj, ovde su našli večno utočište

Najveći junaci današnjeg doba!“

Onda, posetioce vodi, prema suprotnoj, zapadnoj strani Mauzoleja, na kojoj je ulaz u kapelu. Iznad je mozaik Svetog Đorđa Pobedonosca iz manastira Dečani. Govori, žarom mladića, uklesane stihove istog pesnika, posvetu srpskim vojnicima koji ovde počivaju:

„Blago potomstvu što za njima žali

Jer oni behu ponos svome rodu!

Blago i njima jer su slavno pali

Za Otadžbinu, kralja i slobodu“.

Otvara nam, potom, nečujno teška mesingana vrata. U kapeli ukrašenoj freskama, imena su jedinica, koje su učestvovale u proboju Solunskog fronta: Dunavski artiljerijski puk, Drinska divizija, Treće armije. Jedanaesti pešadijski puk „Karađorđe“, Kragujevac. Ovde se, uz najpevaniju pesmu srpskog naroda tog vremena „Večnaja pamjat“ služe parastosi i pomeni oficirima i vojnicima palim za pravoslavnu veru i otačestvo.

- Istina, „Večnaja pamjat“ se najčešće čula od Krfa do Soluna i Kajmakčalana, ali i preko Albanije, kuda ste i vi prošli - kaže Đorđe Mihailović. - Kako ste se samo toga setili?

Slika

Onda se, zajedno, stepenicama spuštamo u kosturnicu. Beli mermerni hodnici su ispunjeni kasetama. Mnogo hodnika. Na mnogim kasetama - nepoznati ratnici. Pitamo se, kakva li je sudbina, iza belega, iza koga su ostala samo ova dva slova NN? Franš d’Epare, komandant Solunskog fronta, ostavio je posvetu: „Ja sam gord što sam ih vodio u pobedonosnu slobodu njihove otadžbine!“

Iz dna kosturnice, pre nego što smo se spustili poslednjim stepenikom, prolomili su se zvuci „Marša na Drinu“. Teško je zadržati suze.

Među kasetama sa kostima ratnika, na stočiću ispred malog oltara, prebiramo darove potomaka donete iz otadžbine. Grumen rodne zemlje... Sveće sa trobojkama. Cigarete, novac... Komadići cigle sa rodne kuće. Čuturice sa rakijom. Porodične fotografije. Lične karte ratnika, potpisane otiskom prsta... Uniforme. Jednu je ostavio vazduhoplovac. Umesto kravate, srpska trobojka... Uspomene ostavili srednjoškolci iz Šipova i Mrkonjić Grada. Kulturno-umetnička društva iz svih srpskih zemalja, fudbalski klubovi... Zaključujemo da je, na putu od Srbije do Soluna, bilo malo onih koji ovde nisu svratili i ostavili kakav beleg.

- Sve ja to ovde, uredno složim - kaže deda Đorđe. - A znate li zašto? Pa... Zato... Da ponovo dođu i vide da je to sve sačuvano. Da ponovo dođu.


ZAHVALNOST NAŠE EKIPE

PUT stradanja i slave srpske vojske od 1914. do 1918, koji je prešla ekipa „Večernjih novosti“, podstakao je mnoge ljude da se vrate, bar u sećanjima, vremenu naših slavnih predaka. Mnogi su nam na tom putu otvorili svoja vrata. Zahvaljujemo im se. Mnogi su želeli da se ovaj serijal nastavi. Poverili nam dodatna svedočenja. Fotofrafije i dnevnike predaka. U nekim narednim izdanjima našeg lista, verujemo, da će imati prostora za svoje priče.

(Kraj )

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 01 Jul 2014, 15:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zejtinlik: Poslednja veza sa usnulim pukovima

Đorđe Mihajlović, čuvar Zejtinlika i sećanja na slavu stradanja srpske vojske u Velikom ratu. Pola veka bdije nad hiljadama humki srpskih ratnika. Dočekuje, ispraća i upozorava: Ne zaboravite junake

Slika
Đorđe Mihajlović na Zejtinliku / Foto Igor Marinković

Meni je sudbina namenila ovu dužnost. Časnu dužnost. Isto, kao što su je, sudbinski, preuzeli moji: deda Sava i otac Đuro. Ima li časnije dužnosti od ove da čuvaš grobove junaka koji su nas sve nadvisili ljubavlju prema otadžbini i slobodi.




Ovako govori starina Đorđe Mihajlović, čuvar Zejtinlika, srpskog vojničkog groblja u Solunu. Časna starina troši osamdeset sedmu godinu života, a više od pola veka bdije nad usnulim, srpskim pukovima. Nad osam hiljada humki - imenovanih i bezimenih srpskih ratnika.

Dani su kad obeležavamo stogodišnjicu od početka Velikog rata. Ko će se, danas, setiti Đorđa, valjda još jedine žive veze sa ondašnjim junacima. Njemu to nije važno. Važnije mu je da „dok živi, služi Zejtinliku“. Da dočekuje i ispraća potomke ratnika koji su se posle strašne golgote i proboja Solunskog fronta, zaustavili u večnom miru. Pod tihim šumom čempresa sa Hilandara.

I, kad stignu „ti mladi ljudi iz Srbije“, govori im o stradanju predaka. Pokazuje humke o kojima brine kao da u njima počiva neko njegov. Lično, njegov. Najrođeniji rod. Uvodi ih u Mauzolej. Provodi između humki. Zna im imena i grobna mesta. Dovoljno je da, ko dođe, kaže prezime, a da on odgovori: „A vi ste... otud i otud“.

- Igrutinović - zazvonilo je ispred Mauzoleja.

- A, vi ste... okolina Gornjeg Milanovca. Otuda je Milivoje Igrutinović, fotograf u štabu srpske vojske - odgovorio je starina.

- Damjanović - ponovo je zazvonio glas.

- A, Prokuplje... Petar Damjanović, tamo je spomenik, redni broj 5121...

- Trifunović...

Slika

- Sreten Trifunović, Timočka divizija, spomenik 637... O tome znam. I znam da su svi, koji ovde počivaju, bili hrabri. I da su svojim životima spasavali čast domovine - na svako pitanje je odgovarao starina Đorđa Mihajlović.

Onda je zaškripao stari kasetofon. Zvuci „Marš na Drinu“, pokrenuli su emocije. Đorđe je posle pričao:

- Kada je završen rat, oni se nisu vraćali. Čekale su ih majke. Spremljeni devojački darovi. Ostareli očevi očekivali su zamene. A sinovi im se nisu vraćali. Ostali su na bojištima. Kosti su im prikupljali moj deda Savo, posle i otac Đorđe... Skupljali su ih sa svih strana. Od Gorničeva do Bitolja. Sa Kajmakčalana. Veternika. Dobrog polja. Požara i Kozjaka. Iz plitkih grobova kopane su kosti i ovde sahranjivane. Godinama su, ti, tužni tovari stizali do Zejtinlika.


DOK DRŽIŠ ZASTAVU

Vi me pitate ko će da me nasledi? To je za mene bolno pitanje. Kako da vam odgovorim, kad mi sudbina nije podarila sina, koji bi preuzeo brigu o groblju, kao što sam ja od svojih starih. Da imam sina, kazao bih mu ovako: preuzmi ti ovu časnu zastavu, tako su i mene moji Mihajlovići zavetovali. Govorili su mi: „Dok držiš zastavu, drži i ona tebe“.

Ovde je zastao starina Đorđe Mihajlović.

- Deco, meni je ova svetinja poverena na čuvanje - kazao je, kao da samome sebi govori. - I ja ću je čuvati do kraja života. I starinom sam zavetovan da je živ ne napuštam. To je moja zastava. Čast. I poštovanje prema srpskim ratnicima koji su ispisali najsvetlije stranice istorije. Ja sam to shvatanje nasledio. Ja sam se u njega uverio. I ja ću, s ovog sveta, sa takvim uverenjem.

Tiho šume čempresi na Zejtinliku. Iznad se izvija mauzolej od belog mermera. Okolo su grobovi. Spomenik do spomenika. Vojnik do vojnika. U stavu mirno. Kao okamenjene divizije.

- Redov Milan Petković, Niš, poslednja odbrana, 1621... Redov Vasilije Milojković, Prva haubička baterija, Šumadijska divizija, 1099 - pratimo starinu i slušamo nabrajanje.

Deset hiljada kvadratnih metara, a 1.440 mermernih krstova, pa još 5.580 kaseta u mauzoleju, pa nekoliko desetina u zajedničkoj grobnici... a sveća se ni za trenutak ne gasi. Plamti nad nemim svedocima srpske istorije, na blagim padinama Zejtinlika, upaljena rukom starine Đorđa Mihajlovića.

- Svako jutro palim sveće - kaže nam. - I ovo što su doneli potomci, a nije dogorelo, ponovo upalim. Zavičajnom rakijom, posle, prelijem grobove. Sve, kao što su radili moji: deda Savo i otac Đorđe. Nasledio sam to od njih, nasledio zavet, i to nas vezuje i drži. I njihovi su grobovi ovde, a čast mi je da zaslužim da i ja počivam tu. Nemojte se čuditi što ovako govorim, godine su to. A i zdravlje je popustilo. Ja, opet govorim, samo da me sećanje ne izda.

Slika

Mnogo je bora na licu Đorđa Mihajlovića ispisanih tokom minulih decenija. Da ima vremena, a nema ga, jer posete svakog trenutka stižu, a on je ovde i vodič i čuvar, i kustos koji tumači istoriju - mogao bih još mnogo toga da ispriča. A žuri kada zakopčava poslednje dugme pod grlom svoje vojničke košulje na čijem je rukavu grb Srbije. Na glavi šajkača i čini nam se da ništa nije u takvom saglasju sa ovim mestom kao Đorđe Mihajlović.

- Ovo je poklon od Vojske Srbije - kaže.- A od šajkače se ne odvajam.

Vodi nas stepenicama u kosturnicu. Spuštamo se do belih mermernih hodnika. Hodnici ispunjeni kasetama. Mnogo hodnika. Da ponovimo: ovde su mir našle kosti srpskih ratnika u 5.580 kaseta. Na mnogima piše NN. Ostaje da se razmišlja da li je poginuli za slobodu Srbije bio student, možda jedan od 1.300 kaplara... možda trećepozivac? Ko zna? Čitamo poruku Franša D’eperea, komandanta sa Soluna... „Ja sam gord što sam ih vodio u pobedonosnu slobodu njihove otadžbine“. Đorđe Mihajlović na ovo dodaje:

Slika

- Srpskom narodu je sada zaboravljeno junaštvo. I žrtva. I slobodarski duh. To je žalosno. I mene, u ovim godinama, žalosti. A, opet, nekako, osnaži me, kad dođu potomci. Vidite šta sve donesu. Grumen rodne zemlje. Sveću sa srpskom trobojkom. Namenjenu. Ovu su doneli unuci Milosava Lukovića, kaplara iz Brekova kod Arilja. On ovde počiva pod brojem 935. Donesu deca i komadić cigle sa rodne kuće Stepe Stepanovića. Čuturicu rakije iz Čačka. Iz Valjeva. Dođu deca. Unuci. Plaču. Kažu da im se barem suzama odužimo. A šta im ja kažem? Ja te suze poštujem, ali, deco vaš dug nije da plačete, već da ne zaboravite takve junake.


PLAČEM KAD NIKO NE VIDI

Đorđe Mihajlović živi sa ženom u nevelikoj kući na ulazu u groblje. Svako jutro, pre sunca porani, počisti groblje, otvori gvozdenu kapiju. Uredi parcele i staze između belih mramornih krstova. Oplevi travu. Ukloni pale grane čempresa. Upali prve sveće. Dolije zejtin u kandilima. Obriše ikone i fotografije ratnika. A uveče...

- Tad plačem, da me niko ne vidi - kaže.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 10 Nov 2014, 21:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
„Tamo daleko” - himna ratnika bez zemlje

Đorđe Marinković, vojnik i umetnik iz sela kraj Kladova, pravi je kompozitor pesme „Tamo daleko“. Pesma malog naroda ostala je popularna u Evropi i posle Drugog svetskog rata

Slika
„Tamo daleko“ je pevao svaki srpski vojnik

SETNU himnu srpskih ratnika bez zemlje „Tamo daleko“ pevali su od 1917. svi saveznički vojnici na solunskom frontu na svojim jezicima, ali sa obaveznim stihom „Živela Srbija“. Pesma malog naroda u Velikom ratu ostala je dugo popularna u Evropi i posle Drugog svetskog rata zahvaljujući francuskom maestru Žoržu Marinkoviču, koji je nastupao i pod pseudonim Žorž Mariel. Njemu su 1922. u Parizu priznata autorska prava na pesmu „Tamo daleko“. Katalog Francuske nacionalne biblioteke u Parizu u šturoj biografiji otkriva: „Autor je interpretator i kompozitor, instrumentalista i profesor citre, srpskog porekla, u Francuskoj od 1920. godine, državljanstvo Francuske, rođen 18.., umro 1977. godine“.

Slika

Žorž Marinkovič bio je u stvari Đorđe Marinković iz sela Korbova kraj Kladova, izdanak porodice koja je generacijama davala sveštena lica u oblasti Donjeg Ključa u Negotinskoj Krajini, navodi Ranko Jakovljević, saradnik Istorijskog arhiva u Negotinu.

On je otkrio dokumente koji potvrđuju Marinkovićevo autorstvo nad pesmom „Tamo daleko“ u porodičnoj zaostavštini porodice Jovanović. Đorđe je do kraja života ostao u kontaktu sa ratnim drugom Jovanom D. Jovanovićem. Zajedno su prešli Albaniju i oporavljali se na Krfu, gde je Marinković 1916. komponovao pesmu koja je osvojila srca ratnika-izgnanika.


- Stela Franklin, australijska književnica, stupila je 1917. u Bolnicu žena Škotske na Solunskom frontu i pišući roman o stradanjima srpskih ratnika ona primećuje šta Srbi pevaju - „Tamo daleko, pesmu o selu, devojci, o zemlji“. Svi ostali učesnici Solunskog fronta prihvataju ovu pesmu kao svoju; Englezi su je nazivali „Far way over there“, Francuzi „Au loin, au loin sur Corfu“, Česi i Slovaci „Tam v dali“... O njenom kultnom značaju za srpski narod govori i to što je Nikola Tesla na večni počinak po svojoj želji ispraćen ovom pesmom - nabraja Ranko Jakovljević.

Posle prve Marinkovićeve verzije teksta za „Tamo daleko“, posvećene Korbovu na Dunavu, pojavilo se mnogo varijacija na temu, jer su srpski vojnici stihove proširivali imenima svog zavičaja.

- Pevalo se više verzija stihova, prilagođavanih, između ostalog, osećanjima vojnika iz određenih srpskih regija. Verzija koja se pevala na Solunu nabraja čak pet reka i Šumadiju ponaosob i pravi je mali „srpski geografski leksikon“- kaže Jakovljević.

Posle Drugog svetskog rata komunistički cenzori su „Tamo daleko“ dugo vremena držali što dalje od Srbije.

- Partijski zvaničnici smatrali su jeretičkim pevanje „Tamo daleko“, budući da asocira na monarhiju i Karađorđeviće. Žarko Petrović, popularni srpski kompozitor, svedoči da su 1970. bile proskribovane njegove interpretacije „solunskih pesama“, u vreme zaoštravanja Titove politike prema „srpskim nacionalistima“. Nijedna srpska gramofonska kuća nije htela da objavi „Tamo daleko“, „Marš na Drinu“, „Kreće se lađa francuska“. Tako se desilo da mnoga domaćinstva u Srbiji u to vreme poseduju dragocenu kolekciju pesama jedino zahvaljujući okolnosti da zagrebački „Jugoton“ sedamdesetih godina proteklog veka nije bio „pod prismotrom“ zbog širenja srpskog nacionalizma - kaže Jakovljević.
Hor Radio Beograda tek 1966. snima jednu verziju „Tamo daleko“, ali bez imena autora. Usledila je molba iz Pariza ispisana ćirilicom, drhtavom rukom.

- Zahvaljujem pevačkom horu iz dubine duše što su snimili moju pesmu „Tamo daleko“... Pesmu „Tamo daleko“ napisao sam na Krfu 1916. godine posle našeg povlačenja preko albanske planine. Zato vas lepo molim da uvek napišete moje ime i prezime na programu posle svakog izvođenja na Radiju... - napisao je Đorđe Marinković u pismu upućenom Radio Beogradu pošto ga je ratni drug Jovan obavestio da je nacionalna radiofonska kuća izdala solunsku pesmu. Marinković je priložio i dokumentaciju koja dokazuje njegovo autorstvo.

Slika


Međutim, kao odgovor u štampi su se pojavili navodni naslednici drugog kandidata za autora, koji su priznali Marinkoviću da je napisao muziku, ali ne i tekst. Ponudili su mu nagodbu da ne bi poveli parnicu. Neki politički podobni muzički stručnjaci su „otkrili“ i da je pesma plagijat. U to vreme osporavanje svega što je srpsko bilo je korisno za karijeru. Stvorena je farsa u kojoj su diskreditovani i autor i stari srpski ratnici.

Đorđe Marinković je u Srbiji ponovo gurnut u zaborav, dok je u Francuskoj ostao popularan kompozitor i muzičar. Nekoliko puta je dolazio u rodni kraj i pevao zemljacima pravu verziju „Tamo daleko“, pričali su istraživaču stari Korbovčani.

- U najblistavijoj fazi karijere Marinković je postao evropski sinonim muziciranja na citri. On je odsvirao čuvenu melodiju u filmu „Treći čovek“. Bio je poznat i kao gitarista, svirao je ukupno sedam instrumenata. U Parizu je od 1920. publikovao mnoštvo popularnih kompozicija, od kojih je jedan deo stvoren na osnovu njegovih impresija iz rodnog kraja i izgnanstva na Krfu. Danas je Marinković gotovo zaboravljen u rodnom kraju, dok je na desetine internet-sajtova preplavljeno ponudama prodaje njegovih izdanja, od Francuske, preko Španije, do Nemačke, Velike Britanije i Japana - navodi Jakovljević.

Slika

CELA SRBIJA U PESMI / PESMA Đorđa Marinkovića koja je počinjala stihovima

„Tamo daleko, daleko kraj Dunava

Tamo je selo moje, tamo je ljubav moja“

bila je posvećena rodnom podunavskom Korbovu.

Srpski ratnici na Krfu su dodavali nove stihove dok se nije došlo do ove verzije:

Tamo daleko, daleko od mora,

Tamo je selo moje, tamo je Srbija.

Tamo daleko, gde cveću nema kraj,

Tamo su najdraži moji, tamo je moj zavičaj.

Tamo daleko, kraj Save i Dunava,

Tamo je radost moja, tamo je Beograd.

Tamo gde dušman sve ruši i obara,

Tamo su moji dvori, tamo je Kolubara.

Tamo daleko, gde sunce već ne sija,

Tamo je ljubav moja, tamo je Šumadija.

Tamo gde hladna protiče Morava,

Tamo mi ikona osta, tamo je moja slava.

Tamo u brda Đetine gde je put,

Tamo mi suza majke preliva svaki skut.

Tamo gde Timok pozdravlja Veljkov-grad,

Tamo mi spališe crkvu, u kojoj se venčah mlad.

Tamo gde Drina uništen kvasi gaj,

Tamo mi ljubav osta, tamo je moj rodni kraj.

Tamo daleko, gde cveta limun žut,

Tamo je srpskoj vojsci jedini bio put.

Tamo daleko, gde cveta beli krin,

Tamo su život dali, zajedno otac i sin.

Bez otadžbine, na Krfu živeh ja,

Ali sam klicao uvek, živela Srbija!

SPASAO KRALjA

Nema svedočanstava o tome kako je i gde Marinković naučio da svira i komponuje. On je „znameniti instrumentalista na citri i diplomirani profesor“, navodi pariski recenzent Marinkovićeve knjige „Nove racionalne i kompletne metode za tirolsku citru“. Tu se pominje da mu je „jednog dana 1916. godine, u planinama Albanije, citra spasila život“, ali ne i kako.

- Đorđe je bio tri puta ženjen, poslednja supruga bila je Francuskinja Magdalena, ali nije imao poroda. U Kraljevoj gardi prvo je bio bubnjar, a potom je sam tako dobro naučio da svira citru da je prilikom dvorskih koncerata muzicirao i na ovom instrumentu. Kako se priča u porodici Marinković, Đorđe je slučajno saznao da grupa Arnauta sprema atentat na kralja, uspeo je da Njegovo veličanstvo o tome bude blagovremeno obavešteno, pa mu je kasnije, kao znak zahvalnosti, omogućen odlazak u Pariz, radi muzičkog usavršavanja - ispričao je 2007. Ljubomir Marinković, kapetan rečnog brodarstva iz Korbova, praunuk Milana - rođenog brata Đorđa Marinkovića.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 29 Nov 2016, 01:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Groblja heroja nestaju u korovu

U proboju Solunskog fronta, jedna od najkrvavijih, najneizvesnijih i ključnih bitaka za opstanak i slavu srpskog naroda odigrala se u jesen 1916. godine, na planinskom masivu Kajmakčalan u Makedoniji.

Slika
U najboljem stanju: Grobovi u porti crkve

U neverovatnim borbama "za povratak kući" i oslobađanje svoje zemlje od švapsko-bugarskog okupatora stradale su desetine hiljada srpskih vojnika, a mnogima su grobovi ostali upravo u vrletima Kajmakčalana i na grobljima u podnožju ove planine.

Kosti na 96 lokacija

Za 19 dana, koliko su trajale borbe prsa u prsa za vrh Kajmačkalana, samo iz Drinske divizije, koja je ostvarila ovaj herojski podvig, iz stroja je izbačeno 4.640 boraca, a mnogima od njih kosti su zauvek ostale na ovom planinskom visu.

Slika

Pre Drugog svetskog rata na Kajmakčalanu su se svake godine na Petrovdan okupljali preživeli srpski ratnici koji su dolazili da odaju počast svojim palim saborcima - grobovi i groblja rasuti širom planine, na 96 lokacija, čišćeni su i uređivani, dok su bili u životu, saborci su svoje poginula drugove obilazili i u vreme Titove Jugoslavije, sve do pre dve-tri decenije, a onda su posete počele da jenjavaju, a groblja da zarastaju u korov.

- Sad su potpuno u korovu i prosto je žalosno videti ih, ona koja su u portama crkava ili u većim selima bar na nešto liče, a ostala su u potpunom haosu, za koju godinu više se neće znati ni gde su bila - priča Rade Knežević, poznati planinar iz Leposavića, član Udruženja potomaka ratnika (1912-1920), koji je nedavno sa grupom planinara iz više gradova u Srbiji, prijateljima iz Makedonije i članovima ovog udruženja boravio na Kajmakčalanu i nekoliko dana od korova čistio groblja na Gruništu, Studenoj vodi, Gruniškom visu, Petelinu, Budimircima, Živojnu, Dobroveni, Baču....

Neke odnela voda

Činjenica da su najteže bitke vođene na nadmorskoj visini višoj od 2.500 metara govori o kakvom se terenu radi.

Danas se do rasutih srpskih grobalja može doći samo džipovima, džombastim i često nepristupačnim putevima. Srpska groblja i grobovi su zarasli u travu, negde ih je odnela voda, na nekim lokacijama su potonuli u zemlju...

Slika


Više niko tačno i ne zna gde su bili. Ali, na osnovu jedne karte, iz 1920. godine, uspeo sam, godinama obilazeći ovaj prostor, da lociram svako mesto gde je sahranjen makar i jedan srpski vojnik.

Nažalost, nemamo ni novca, ni stručnjaka, da sva ta mesta ponovo dostojno obeležimo, ogradimo i zaštitimo - naglašava Knežević.

Država je izgleda digla ruke od ovog dela svoje najslavnije istorije, brišu se belezi srpskog herojstva i stradanja, a iz Beograda niko ni prstom da mrdne. Poslednji je trenutak da se formiraju ekipe stručnjaka koje će otići na Kajmakčalan, locirati svako groblje i državi dostaviti plan i program - šta da se radi...

Iduće godine obeležavamo 100 godina od tih strašnih i slavnih događaja, planiramo da na Petrovdan, kao nekada, na Kajmakčalanu okupimo Srbiju, biće sigurno puno planinara i potomaka poginulih ratnika, ali želimo da se i država aktivno uključi u obeležavanje ovog jubileja, a prethodno da pomogne da se grobovi i groblja naših heroja dovedu u red, dok nije kasno - dodaje Knežević.

Vojvoda Vuk

Zatrpan i sakriven u šiblju, i znatno oštećen, planinari su pronašli, delimično očistili i sanirali spomenik legendarnom srpskom pukovniku i junaku Vojinu Popoviću, poznatijem kao Vojvoda Vuk, koji je stradao u jurišu na bugarski bunker nedaleko od Gruniškog visa. Još mnogo je ovakvih spomenika koje su saborci, u pauzama između dva juriša, isklesali svojim poginulim drugovima.

Lociranje

Planinari i potomci ratnika sami iz svog džepa finansiraju svaki odlazak i boravak na Kajmačkalanu, najviše ih koštaju džipovi kojima se iz Bitolja prevoze do vrha planine. Pošto planiraju još niz poseta i puno rada na lociranju srpskih grobova i grobalja, svaka pomoć dobro bi im došla.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Tamo daleko...  |  Poslato: 23 Dec 2016, 21:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Krvava noć

Ne postoji u novijoj istoriji ratova pesma u kojoj se sabrala sva tragična sudbina ratnika rodoljuba, napaćenog, a isto vreme i srećnog zbog dolazeće slobode, kao u pesmi "Tamo daleko".

Slika
Pevali "Tamo daleko": Srpski vojnici na Krfu

Ovo nije mišljenje samo zanesenih Srba, niti onih koji su preživeli klanice Prvog svetskog rata, nego i njihovih saveznika. Svi učesnici Solunskog fronta prihvatili su ovu pesmu kao svoju: Englezi, Česi i Slovaci, Francuzi. Italijanski novinar Feri Pizani, koji se sa srpskom vojskom povlačio preko Albanije, nazvao ju je "Krvava noć".

Albanska golgota odmah je pretočena u stihove, gde se ističe zloslutno pitanje "O, zar je morala doć ta tužna nesrećna noć". Kada su vojnici odneli "Tamo daleko" iz Grčke još dalje, u Francusku, Englesku i Švajcarsku, snaga patnje koja je iz ove pesme izvirala učinila ju je najčuvenijim svedočanstvom stradanja u Velikom ratu.

Melodija pesme "Tamo daleko" i danas se čuje u Ukrajini, pa se veruje da su je srpskoj vojsci ostavili ruski artiljerci koji su branili Beograd 1915. godine. Posle bitaka na Kolubari i Ceru srpska vojska je krenula na povlačenje preko Albanije. Ono vojske koje je preživelo nedelje užasnih marševa donelo je ovu melodiju u svoje novo utočište, grčko ostrvo Krf, za koje se početkom 1916. godine verovalo da je ostrvo spasa.

Međutim, prvo vreme na ovom ostrvu u Jonskom moru značilo je dalju pogibelj za Srbe. Nije bilo dovoljno hrane, odeće, ogreva i šatora, pa su izmučeni vojnici masovno umirali pod vedrim nebom i nemilosrdnom zimskom kišom. Najteži ranjenici i bolesnici odnošeni su na obližnje ostrvce Vido, koje se pretvorilo u ostrvo smrti, a more oko njega u "plavu grobnicu" - pošto nije bilo mesta za sahrane, hiljade umrlih su završavali u moru.

Srpska vojska je ipak uspela da se oporavi, da bi dve godine kasnije dala ogroman doprinos u probijanju Solunskog fronta. Na Krfu su se našla i braća dobrovoljci, pa su i oni odmah prihvatili i muziku i reči koje su u međuvremenu ispletene, kao da su njihovi. Oni kojima je otadžbina bila uz more tako su i pevali, "Tamo daleko, daleko kraj mora, tamo je selo moje", a oni drugi, "daleko od mora".

Ante Kovač, dobrovoljac u srpskoj vojsci od 1916, piše: "Trećeg maja u noći veremo se svojim pukovima. Prva četa sedmom, druga i četvrta osmom, a treća devetom puku. Vidimo male vatrice iz rezerva i na sve strane čujemo pesmu "Tamo daleko" i onu: "Ta zar je morala doć"."

Želja češkog doktora

Čeh Libor Hejhal, rođen od majke Srpkinje nekoliko godina posle Velikog rata i školovan u Beogradu, postao je hirurg jugoslovenskog i svetskog glasa za srce i krvne sudove. Jednom, predosećajući smrt, a bolovao je baš od srca, rekao je: "Kad umrem, voleo bih da mi sviraju pesmu 'Tamo daleko'." Na sahrani 1977. godine u Pragu veliki lekar je ispraćen zvucima "Tam v dali".


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 96 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker