Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:28


Autoru Poruka
sosa
Post  Tema posta: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 13 Maj 2013, 15:56
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
Stepa Stepanovic
Stepa Stepanovic, istaknuti srpski vojskovodja, rodjen je u selu beogradskog atara, Kumodrazu, drugog marta 1856. godine. Sa osamnaest godina postaje pitomac Artiljerijske skole, a dve godine kasnije, prvo kao pitomac-narednik, a potom kao potporucnik, ucestvuje u srpsko-turskom ratu.

Zbog pokazane hrabrosti u dvogodisnjem ratovanju sa Turcima odlikovan je Takovskim krstom sa macevima. Do pocetka Balkanskih ratova obavljao je sve komandne duznosti i bio pomocnik nacelnika Generalstaba. U dva navrata je bio i na mestu ministra vojnog. Tokom Prvog i Drugog balkanskog rata Stepa Stepanovic komanduje Drugom armijom srpske vojske.

Njegov najveci vojnicki uspeh, bio je u Prvom balkanskom ratu.Tada je sa potcinjenim vojnicima u borbama kod Jedrena bilo zarobljeno 60.000 turskih vojnika. Na pocetku Prvog svetskog rata djeneral Stepanovic zamenjuje nacelnika Staba vrhovne komande vojvodu Putnika, koji je na lecenju. Po Putnikovom povratku ponovo preuzima komandu nad Drugom armijom.

Na planini Cer je sa svojom armijom avgusta 1914. godine razbio Pocorekovu Petu armiju i osujetio prvi napad na Srbiju. Za ovu prvu pobedu saveznickih snaga u Prvom svetskom ratu, djeneral Stepanovic je nagradjen cinom vojvode. Potom je Druga armija mesecima odolevala napadima germansko-ugarskih snaga u bitkama na Drini, Mackovom Kamenu i Gucevu. U Kolubarskoj bici, Stepina Armija je zaustavila austrougarske snage na desnoj obali Kolubare, a potom ucestvovala u Misicevim i Putnikovim operacijama koje su dovele do sloma neprijateljske Balkanske vojske.

Posle povlacenja kroz Albaniju, ucestvuje u reorganizaciji srpske vojske na Krfu. Odlucujuci proboj Solunskog fronta izveo je sa svojom Drugom armijom pojacanom sa dve francuske divizije 17. septembra 1918. godine. Primorava Bugarsku na kapitulaciju, i time otvara put za konacno oslobodjenje Srbije. Vojvoda Stepa Stepanovic je umro 29. aprila 1929. godine u Cacku.



Њему презиме није требало. У историју и народно памћење ушао је као војвода Степа.

ПОСЛЕДЊА РЕЧ КОЈУ ЈЕ ИЗГОВОРИО НА ЗЕМЉИ БИЛА ЈЕ "НАПРЕД"

Снежана Ђурић-Калушевић

Кад је поштар донео прву пензију војводи Степи, био је изненађен војводином реакцијом: "Три хиљаде! Па знају ли они колики је то новац! Мангупи, оће државу да упропасте!" Тутнуо је пензију поштару у руке: "Момак, одмах то да им вратиш!" До краја живота спавао је на обичном војничком кревету, гвозденом и тврдом. Равнодушан на похвале, није се обазирао ни на замерке - веровао је да постоји Божја правда и да ће свако добити "по заслузи". Читав свој живот изразио је у неколико речи: "Из народа сам поникао, он ме је начинио оним што сам, морам се покоравати његовој вољи и служити му до последнјег даха". Запамћено је како, после битке на Церу, официри читаво вече расправљају о томе да је тешко ратовати са Немцима. А војвода ћути. Слуша, слуша, и само рече: "Јест, кад Шваба почне да бежи, не можеш га стићи!"

Војвода је био веома побожан човек, литургију је знао напамет, као и многе духовне, црквене песме. Волео је црквене свечаности, порте пуне света, нарочито сељаке у копоранима и опанцима који су се искрено и топло молили Богу да не буде рата, елементарних непогода, молили се за плаху кишу, топле сунчеве зраке кад су најпотребнији и берићет. Волео је тај народ и његову чврсту веру, народ пун моралног здравља који је избегавао спорове и сукобе изговарајући просте и врло једноставне речи: "Нека му Бог плати..."

На причест обавезно Велики петак је био дан кад је војвода неизоставно одлазио у цркву. Као командант, увек се причешћивао заједно са својим војницима. У најкритичнијим тренуцима, уочи одлучујућих битака, војвода се повлачио у собу или под шатор и моли се Богу:

"Свевишњи, Ти који господариш животом и смрћу, благослови овај план за одбрану народа мог и Твог... Ми се само бранимо, чувамо своје њиве и своја огњишта, своју слободу и своју државу, своју веру и храмове у којима се Теби искрено и топло молимо. Чувај, Боже, моје војнике, синове Србије, а непријатеља, који хоће да отме оно што си нам Ти дао, нагнај у бекство..."

О томе како је војвода гледао на чување вере и народних обичаја, најбоље говори ова причица коју је "Политика" објавила пре 60 година:

Било је то у оно доба кад се српска војска препорађала, кад је кроз све њене родове и цео народ прострујао нови дух, што га је у народној души као варница изазвала анексија Босне и Херцеговине. Генерал Степа је у том периоду, до Балканских ратова, у два маха био министар војни. Друго његово министровање пада 1912. године, кад је почео рат против Турака.

Разуме се да је министар војни у то доба имао препуне руке посла, али је генерал Степа стизао да обилази трупе у београдском гарнизону, па и по другим градовима. Штавише, он је у ове обиласке одлазио с нарочитим уживањем. Хтео је на сваком кораку да се увери колико је војска спремна за догађаје који ће уследити.

Једног дана, била је среда великог поста, око десет часова, у касарни код Топовских шупа настало је комешање. Дежурни трубач дао је знак да у касарну долази министар војни. Док су се командири и водници прибрали од изненађења, министар је већ био у коњушници осме батерије, загледао коње, прибор и кровину на којој су коњи лежали. Кад је то завршио, попео се на спрат изнад коњушнице, где су биле војничке собе. У пространој соби, у четири реда, било је поређано око педесет војничких постеља. Министар је сваку од њих прегледао: задизао ћебад, прегледао застираче, окретао сламњаче. Био је веома задовољан - све је било у најбољем реду.

У источном делу собе висиле су мале руске иконе које је Русија била послала за све наше касарне. Пред иконама, на лучном носачу, било је кандило. Генерал Степа приђе, погледа у иконе и обрати се командиру:

- А шта вам је ово? - упита генерал својим звонким гласом.

- Иконе, господине министре! - одговори командир, помало збуњен питањем

- А оно пред иконама? - пита даље Степа.

- Кандило!

- Кандило, кандило, али неприпаљено иако је данас среда великог поста - љути се генерал Степа.

Командир, збуњен, слеже раменима, не зна шта да каже. Генерал га погледа благим, очинским погледом, па додаде:

- Е, е, и ви сте ми хришћанин!

Затим је сишао да разгледа остале батерије у којима су, наравно, дотле већ стигли да упале кандила. Пред подне стигао је до војничке кујне. Казани су већ били скинути с ватре. Видећи помало збуњене старешине и војнике, љуте на себе што су пропустили да упале кандила, генерал Степа одлучи да их шалом на свој рачун мало разгали. Рече кувару да и њему сипа у један тањир. Кувар завитла великом кутлачом по казану, па нали пун тањир пасуља.

- Е, немој ти мени само чорбе! - огласи се генерал Степа, понашајући се тако као да је заборавио да је пост. - Сипај и меса да видим како је кувано...

Командир осме батерије дочека ове речи као иза бусије и умеша се у разговор:

- Данас нема меса, господине министре. Данас је среда великог поста.

- Е, е, и ја сам вам неки хришћанин! - узврати Степа и сви около праснуше у смех.

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 13 Maj 2013, 15:57
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
Radomir Putnik
Zivoti i postignuca dva coveka duboko su povezani sa istorijom Srbije na prelomu dva veka kao i sa zbivanjima u deceniji koja je prethodila Prvom svetskom ratu. Bili su skoro istih godina i usko su saradjivali. Jedan od njih je bio politicar, drugi je bio vojnik. Nikola Pasic, vodj Radikalne stranke, dao je pravac politickom zivotu Srbije u vreme burnih medjunarodnih i domacih kriza pre i u toku rata. Radomir Putnik, patrijarh srpske vojske, pripremio je vojsku za predstojeci rat i bio je na njenom celu za vreme pobedonosnih bitaka 1912--1914. kao i poraza pretrpljenog 1915. godine.

Pasic i Putnik imali su uzbudljive i uzburkane zivote koji su odgovarali vremenu u kome su ziveli. Politicar je bio bolje srece. Sudbina je dodelila Pasicu da dozivi pobedonosni ishod borbe koju je vodio, ali je bila manje naklonjena vojniku. Putnik je zapoceo karijeru porazom u ratu s Turskom 1876. a zavrsio ju je u izgnanstvu posle nemacke invazije na njegovu otaybinu 1915. godine. Umro je pre no sto se rat zavrsio i nije doziveo da vidi pobedonosni ishod vojevanja kome je posvetio zivot.

Najsvetliji trenuci u zivotu vojvode Putnika bili su u vreme bitaka 1912--1915. godine kada je istovremeno vodio dva rata: jedan za spas otaybine, drugi za sopstveni zivot. Srpska vojska se ocajnicki borila da se odupre zavojevacu. Njen komandant Putnik uskladjivao je strategiju odbrane i protivnapada sa bolesnicke postelje, na samrti od emfizema i boreci se svojim paralizovanim plucima za svaki dah. I vojska i njen komandant zabelezili su blistave pobede na Kumanovu, Bregalnici, Ceru i Kolubari i bili pobedjeni 1915. Srbija je prezivela. Putnik nije.

Ime Putnik ima prenosno znacenje. To prezime je Arsenije, siromasni emigrant sa Kosova, prijavio madjarskim vlastima pri kraju 18. veka.

Narodi Balkana, terani sa svojih ognjista ratovima i gladju, bili su u punom smislu recu putnici. Ipak, duboko privrzena starom kraju, porodica Putnik se vratila u Srbiji pocetkom tridesetih godina 19. veka. Autonomnoj knezevini koja se nedavno oslobodila otomanske vlasti bili su potrebni obrazovani ljudi. Arsenijev sin Dimitrije Putnik zaposlio se kao ucitelj u Kragujevcu. Mladji sin Radomir rodio se 24. januara 1847. godine.

Za sinove siromasnih porodica, bez zemlje i gotovine, skolovanje je bilo najbolje ako ne i jedino resenje. Medju malobrojnim skolama u Srbiji isticala se Artiljerijska skola, koja je docnije postala jezgro Vojne akademije, a koja je pruzala prednosti besplatne nastave, smestaja djaka, hrane pa cak i skromnog yeparca. Posto je dobio osnovno obrazovanje u Kragujevcu. Radomir Putnik je presao u Beograd gde je postao pitomac Artiljerijske skole.

Na balkanskoj vetrometini oduvek su se postovali vojska i oruzje. Samoodbrana je naucila seljaka da drzi pusku u svome domu. Vojnicka uniforma olicavala je moc. Srpska vojska, ciji je oficir postao Radomir Putnik, rodila se u ustanku 1804. godine i imala je seljacki karakter. Organizovanje jedinica stajace vojska zapoceto je tridesetih godina 19. veka. Pa ipak, tek je 1861. godine uvedena opsta vojna obaveza koja je obuhvatala sve odraslo musko stanovnistvo. Ova vrsta naoruzane narodne milicije modernizovana je osamdesetih i devedesetih godina 19. veka.

Artiljerijska skola u koju je stupio Radomir Putnik osnovana je 1850. godine. Njen prvi upravnik, ceski oficir Frantisek Zah, bio je pod uticajem francuske vojne doktrine dok je njegov naslednik Milojko Lesjanin studirao na berlinskoj Ratnoj akademiji.

U Putnikovoj klasi bilo je dvadeset i tri pitomca od kojih je sedamdeset diplomiralo 1863. godine. Putnik je bio tek osmi u rangu. Ovaj rezultat ocigledno nije bio sjajan, mada treba znati da je i Napoleon bio tek cetrdeset i drugi u klasi od pedeset i osam kadeta. Medju buducim srpskim vojskovodjama slican prosek pokazali su u svojim klasama vojvoda Misic (dvadeset prvi) i vojvoda Stepa Stepanovic (cetrnaesti). Bez obzira na ocene dobijene u skoli, Putnikova generacija je kasnije dala srpskoj vojsci osam generala.

Detinjstvo provedeno u siromastvu cesto stvara cvrstog, ocelicenog coveka. Nasledne osobine, stecene seljackim poreklom, izrazavaju se u samoodricanju i dubokoj privrzenosti rodnoj grudi. Patrijarhalno drustvo radja vodecu ulogu muskarca u porodici i drustvu. Sve ove crte se mogu naci u karakteru vojvode Putnika.


Vecina vojskovodja i generala u Evropi pre Prvog svetskog rata poticala je iz aristokratskih slojeva. To nije bio slucaj sa srpskim vojnim vodjama koji su skoro svi poreklom bili iz seljackih ili tek nastajucih gradjanskih slojeva.

Radomir Putnik bio je od one vrste ljudi koji su sami sebe izgradili. Tek polovinom tridesetih godina zivota poceo je uciti strane jezike i to zato da bi mogao pratiti evropsku vojnu literaturu. Vojno obrazovanje stekao je u Srbiji, mada je ono bilo pod snaznim uticajem francuske i nemacke vojne doktrine. Svega je jednom boravio sest meseci u Rusiji gde je proucavao rad vojne fabrike u Hotinu.

Verovatno je stroga sredina Artiljerijske skole doprinela povucenom, u sebe zatvorenom Putnikovom karakteru. Pusio je cigaretu za cigaretom, sto je docnije izazvalo emfizem pluca i bilo znak unutrasnje napetosti uvecane neprekidnim radom i punim predavanjem duznosti. Cak i u mladim godinama Putnik je odudarao od pricljive i zivahne beogradske sredine. Zenina porodica ga je zvala "namcor" a potcinjeni oficiri su ga krisom nazivali "kasljavko". Postovali su ga, ali ga nisu voleli.

O Putnikovom licnom zivotu ne zna se mnogo. Ozenio se 1879. godine Ljubicom Bojovic, cerkom generalstabnog pukovnika. Imali su sedmoro dece: tri cerke i cetiri sina. Troje od njih je skolovano u Rusiji. Dva sina su bila pitomci vojnih skola a cerka je dovrsila skolovanje u Smolnom institutu za devojke. Posle zenine smrti Putnik je ziveo kod svoje najmladje cerke, koja je predano bila uz njega do kraja zivota.

Zivot u Putnikovom domu bio je vise no skroman. Njegov pomocnik Zivojin Misic opisao je gostinsku sobu, koja kao da se nalazila u kasarni, sa stolom bez stolnjaka u sredini i nekoliko stolica. Povlacenje u samoga sebe i otudjenost od ostalog sveta odudarali su od uzburkanog razvoja Beograda i mlade zemlje koja je krajem veka prolazila kroz niz dinastickih sukoba i drzavnih udara. Tek proizvedeni kapetan Putnik bio je kaznjen sa petnaest godana pritvora u vreme rata s Turcima, 1876. godine, zbog sukoba sa svojim pretpostavljenim u pitanju nabavke hrane za svoju jedinicu. Mladom kapetanu je kazna oprostena kada je njegovo hrabro drzanje na bojnom polju saopsteno generalu Cernjajevu. Kasnije, u dva navrata, 1881. i 1883. Putnik je ponovo kaznjavan zbog "upotrebe jakih izraza" u prepisci sa pretpostavljenima.

Putnikova karijera je ozbiljno bila ugrozena nemiloscu u koju je zapao kod oba kralja, Milana i Aleksandra Obrenovica. Uzajamna netrpeljivost bila je posledica razlike u mentalitetima. Sarmantan ali nestalan, kralj Milan nagonski nije podnosio strogog i zakopcanog oficira, koji je uz to pokazivao didakticne sklonosti. Kralj je ocekivao od svojih oficira da se pokoravaju njegovim zahtevima, bili oni opravdani ili ne. Kada je zatrazio od Putnika da kao clan ispitne komisije propusti jednog od njegovih sticenika, ovaj mu je odgovorio da ce ishod ispita zavisiti od odgovora kandidata. Kako ovi odgovori nisu bili na zahtevanoj visini, Putnik je kraljevog miljenika oborio. Sukob se tako dalje zaostrio. Putnikovo ime je izbrisano iz spiska oficira predlozenih za odlikovanje. Kada je kralj Aleksandar 1893. godine prolazio preko teritorije divizije pod Putnikovom komandom, ovaj je poslao svoga zamenika da kralja pozdravi umesto da to ucini licno. U tome je bilo i politickih razloga jer su kraljevi sumnjicili Putnika da je naklonjen njihovim iskonskim neprijateljima radikalima.

Konacan raskid je nastao kada je Putnikovo ime, uz nekakve brojeve nalik na sifru, nadjeno u beleznici zaverenika uhapsenog i optuzenog za zaveru protiv dinastije. U stvari, uhapseni je bio vlasnik kamenoloma kod koga je Putnik narucio kamen za nadgrobni spomenik svojim roditeljima. Brojevi nadjeni u beleznici oznacavali su srazmere narucenog spomenika. Epilog price bio je da je Putnik penzionisan 1896. godine kada mu je bilo cetrdeset i devet godina.

Sukob izmedju kralja Milana i Putnika naskodio je obojici, ali je najvise stetio srpskoj vojsci. Tokom poslednje decenije 19. veka kralj Milan je ulozio svu svoju energiju u organizovanje i modernizovanje vojske. Vojni buyeti su povecani, oruzje je kupovano u inostranstvu, stajaca vojska je uvecana a cesti vojni manevri usavrsavali su vojnu snagu zemlje. Oficir Putnikovog iskustva i sposobnosti bio bi tih godina od neocenjive koristi kralju. Umesto toga, u naponu zivotne snage, Putnik je primoran da ostane posmatrac razvoja vojske kojoj je bio posvetio citav svoj zivot.

U toku tri decenije, od kada je bio proizveden za potporucnika po zavrsetku Artiljerijske skole 1866. pa sve do penzionisanja u cinu pukovnika, Putnik je bio na odgovornim polozajima. Godine 1880. postavljen je za pomocnika komandanta tada jedine divizije stajace vojske u Srbiji a taj mu je polozaj dodeljen na celu novoosnovane Dunavske divizije. Polozio je ispit za djeneralstabnog oficira i postavljen za sefa Obavestajnog odeljenja Vrhovne komande. Unapredjen je 1888. godine za sefa Operativnog odeljenja Vrhovne komande i postao zamenik nacelnika generalstaba 1890. godine.

Putnikovom prestizu u vojsci posebno je doprinela profesura u Vojnoj akademiji 1886/7. i 1888--1895. godine. Za to vreme osam generacija kasnije istaknutih ratnih vojskovodja bili su njegovi djaci. Po kazivanju samog Putnika, poznavao je licno sve oficire iznad cina komandanta bataljona. Zajedno sa svojim studentima prokrstario je celu zemlju za vreme taktickih vezbi, djeneralstabnih ispita i vojnih manevara. Pricalo se da je licno poznavao sve mehandzije u Srbiji.

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 13 Maj 2013, 15:59
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
Obdaren izvanrednim pamcenjem, Putnik je do te mere poznavao geografiju svoje zemlje da je u toku ratnih operacija 1914. diktirao raspored trupa ne gledajuci u mapu. Dok je bio u penziji, Putnik se latio pisanja vojnih uybenika i privatne nastave mladim oficirima kako bi dopunio prihode skromne penzije, nedovoljne za izdrzavanje mnogobrojne porodice. Vec ranije, 1883. godine, objavio je studiju "Artiljerija u gradskoj vojni" koju je radio na osnovu belgijskih proucavanja odvojenih forova u sklopu utvrdjenih gradova. Godine 1890. objavio je uybenik "Sluzba djeneralstaba --Prvi deo, Sluzba u mirno doba" kome je dodao drugu svesku 1899. godine u suzbi u ratno doba. Obe knjige iznele su ukupno 1344 strane i bile su zasnovane na francuskom i nemackom iskustvu. Knjige su sluzile kao uybenici u Vojnoj akademiji ne samo u Putnikovo vreme vec i kasnije, sve do 1927. godine.

Sedam godina provedenih u penziji bile su najteze u njegovom zivotu. Neuspeli atentat na kralja Milana 1899. godine i sudjenje vodjima Radikalne stranke primorali su Putnika da se privremeno udalji iz zemlje iz bojazni od moguceg progona. Buducnost je izgledala tmurna i beznadezna. Usamljen, napusten, razocaran, Putnik je tavorio zivot usamljenika, nije izlazio iz kuce i bio je izlucen iz javnog zivota.

Iznenada, kao u starinskim grckim komadima, sudbina se konacno osmehnula vojniku. Zavera 1903. godine u Beogradu lisila je zivota kralja Aleksandra i kraljicu Dragu i dovela na presto kralja Petra I Karadjordjevica. Srbija je usla u razdoblje demokratije unutar zemlje i dinamicne nacionalne akcije spolja. Pod novim rezimom Putnik je vracen u aktivnu sluzbu, unapredjen u cin generala i imenovan za nacelnika Glavnog generalstaba. Za vreme ratova 1912--1918. ovaj naziv je promenjen u nacelnik staba Vrhovne komande. Na ovim polozajima Putnik je ostao dvanaest i po godina, sa prekidima kada je bio ministar vojni.

U toku pedeset godina aktivne sluzbe Radomir Putnik je ucestvovao u sest ratova: dva rata s Turskom, 1876. i 1877, ratu s Bugarskom 1885. dva balkanska rata 1912--1913. i Prvom svetskom ratu ciji kraj nije doziveo.

Kapetan Putnik je vojnu karijeru zaoceo porazom u ratu s Turskom 1876. godine kada je njegova brigada pretrpela velike gubitke kod Kalipolja. Mladi oficir je tada naucio da se stvarni rat razlikuje od onog opisanog u uybenicima. Razliku izmedju teorije koju je ucio i prakse koju je doziveo Putnik je izneo u pismu prijatelju i skolskom drugu, lekaru Vladanu Djordjevicu:

"Na hartiji se trupe brzo i lako koncentisu, posle nekoliko poteza perom vec su na glavnom zboristu... A kakav su one dotada napor ucinile, sa kakvim su se teskocama i oskudicama borile, to se samo licnim iskustvom osetiti moze... Bili su to dugi i zamorni marsevi. Ledena kisa, blato do kolena, sneg, bivakovanje bez vatre i bez hrane..."

Poraz je takodje naucio Putnika da ne bude suvise samopouzdan. Kasnije, kada je bio glavnokomandujuci, Putnik je bio izuzetno oprezan strateg, sto su mu prebacivali vojni istoricari. Bio je jaci u dobijanju bitke nego u koriscenju plodova pobede. Secanje na 1876. godinu ostace u njegovoj podsvesti za vreme ratova 1912--1914.

Sledeci rat s Bugarskom bio je za Srbiju katastrofalan. Putnik je bio svedok neuskladjenog komandovanja u ratu cije razloge srpski narod nije razumevao. Poraz 1885. odrzao je mladom nacelniku staba Dunavske divizije lekciju kako rat ne treba voditi. Iskusio je potrebu uskladjene komande, sposobne da oceni situaciju i da koncentrise snage u odgovarajucem trenutku i mestu. Ali vise od ove tehnicke strane Putnik je razumeo da se disciplina u vojsci ne moze ostvariti kaznom vojnika koji se povlaci. Disciplinu ugrozavaju iznurenost, dugi marsevi i neuskladjena naredjenja. Vojnik mora da oseti sposobnost vodja koji mu odredjuju sudbinu, pisao je Putnik. Kroz poraze Putnik je shvatio tri presudne cinjenice koje odlucuju ishod rata: efikasnost komande, poverenje vojnika u vodje i opravdanost ciljeva za koje se bori.

Sve sto se odigralo do 1903. godine ostavlja utisak kao da je bilo predigra u zivotu Radomira Putnika. Ono sto je posle toga nastupilo bilo je izraz udruzene proslosti, pruzene nove mogucnosti i iskusenja dogadjaja sa kojima je suocen njegov narod. Zadatak koji je istorija namenila Putniku bio je trostruk: vojnicki, politicki i diplomatski. Kao vojnik morao je pripremiti srpsku vojsku za predstojeci rat, kao politicar ucestvovao je u resavanju odnosa izmedju vojnih i civilnih vlasti u demokratskom ustrojstvu, kao diplomata bio je vojni savetnik u balkanskim pregovorima i sporazumima.

Cim je postavljen za nacelnika generalstaba, Putnik je pristupio reorganizaciji srpske vojske. Izmenio je njenu mirnodopsku i ratnu formaciju, dodao je pet novih divizija drugog poziva, podmladio komandni kadar penzionisuci stare i unapredjujuci mladje oficire i pristupio izradi planova za slucaj rata. Stari planovi za rat s Turcima, sastavljeni jos 1898. godine, revidirani su tako da je uoci Balkanskog rata 1912. godine generalstab raspolagao sa cetiri alternativna plana. Svaki od njih predvidjao je razne mogucnosti, posebne ciljeve i snagu koja se ima angazovati za njihovo ostvarenje. Kriza izazvana austrougarskom aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. godine ubrzala je izradu planova za rat s Habsburskom monarhijom, kao i s Bugarskom. Sve u svemu, Putnik je tih godina pripremio sedam varijanti ratnih planova: cetiri za rat s Turskom, dva za rat sa Austro-Ugarskom i jedan za sukob s Bugarskom. Planovi protiv Turske zasnivali su se na ofanzivi, protiv Austro-Ugarske i Bugarske na defanzivi.

Putnik nije mogao sam da obavi ovaj obimni zadatak. Kao uslov da se prihvati polozaja nacelnika Generalstaba trazio je da mu se za pomocnika odredi pukovnik Zivojin Misic. Oni su ne samo usko saradjivali vec su se medjusobno dopunjavali: Putnik je bio racionalan, hladnokrvan i obazriv, Misic bujan, mastovit i emotivan. Povremena neslaganja bila su neizbezna, ali ih je Putnik stisavao jer je duboko cenio svog saradnika.

Po srpskom ustavu vojnicima je bilo zabranjeno mesanje u politiku. Medjutim, kako je bio na visokom vojnom polozaju i jedno vreme ministar vojni, Putnik je nevoljno bio uvucen u politiku. Dva razloga doprinela su tome ucescu: kupovina artiljerijskog naoruzanja koja je bila povezana sa zakljucenjem inostranog zajma i sukob koji je nastao rascepom u vojsci izmedju zaverenika iz 1903. i njihovih protivnika.

Pitanje naoruzanja vojske imalo je trostruki vid: politicki, finansijski i tehnicki. Izbor izmedju francuskog, nemackog ili austrijskog topa ujedno je odredio politicko opredeljenje Srbije izmedju dva bloka evropskih sila. Zajam za nabavku topova opterecivao je inace skuceni zemaljski buyet. Tehnicku odluku o tome koji je top najbolji nije bilo lako odrediti. U donosenje ovih odluka uplele su se ne samo strane fabrike, evropski kapitali i politicki pritisci vec i domace razmimoilazenje izmedju dve najjace stranke Radikalne i Samostalne. U skupstini su izbile zucne raspre koje su doveli do krize vlade. Usred ovih sukoba izbio je carinski rat s Habsburskom monarhijom 1906. godine.

U sporu o topovskom pitanju Putnik je podrzavao radikale i Nikolu Pasica, koji su hteli da topove nabave u Francuskoj jer su u njoj videli saveznika u buducem ratnom sukobu sa Austro-Ugarskom. Ova je odluka prevagnula i topovi su najzad kupljeni 1906. godine od francuske fabrike "Snajder" u Krezou, u vreme kada je Putnik bio ministar vojni.

Sukob u vojsci izmedju zaverenika iz 1903. i njihovih protivnika takodje je imao diplomatski, politicki i tehnicki vid. Britanija je kao uslov za ponovno uspostavljanje redovnih diplomatskih odnosa, poremecenih posle 1903. godine zahteva da srpska vlada kazni i penzionise kraljoubice. Zaverenicki vodji, usanceni u dvoru, odbili su da se pokore i time su izazvali domacu politicku krizu koja je izbila u skupstini. Vojska se podelila na dva tabora, za i protivu zaverenika. Sukob je ugrozio vojnu disciplinu i reforme koje je Putnik poceo da sprovodi. On je u nastaloj krizi ispoljio takt, neopredeljenost i cvrstinu. Odluku nije bilo lako doneti. U nacelu, Putnik se protivio uvlacenju vojske u domacu politiku i bio je veran zakletvi datoj kralju i izvrsnoj vlasti zemlje. S druge strane, drzavni udar 1903. vratio ga je u vojsku. Vojnik Putnik je visoko cenio profesionalne osobine mnogih oficira-zaverenika. Slobodan Jovanovic ostavio nam je svedocanstvo o visokom misljenju koje je Putnik imao o pukovniku Dragutinu Dimitrijevicu Apisu, vodji zaverenika. Problem je najzad resen 1906. godine u kompromisu s britanskom vladom. Zaverenici su penzionisani i materijalno obesteceni a Engleska je obnovila odnose sa Srbijom. Putnik je podrzavao vladu i posredovao izmedju nje i oficira.


Pregovori za balkanski savez, koji su zapoceli 1911. godine, upleli su Putnika u diplomatiju kada se raspraljalo o vojnim odnosima. Vlada se obracala Putniku u pitanjima razgranicenja s Bugarima u Makedoniji. U tim pregovorima Putnik je trazio da Ovce polje bude dodeljeno Srbiji zbog njegove strateske vaznosti. On je bio neposredno umesan u pregovore s Bugarskom, Grckom i Crnom Gorom kada se odredjivala vojna saradnja balkanskih armija u predstojecem ratu s Turskom

Plan srpskog generalstaba za rat s Turskom predvidjao je odlucujuci sukob na Ovcem polju (na liniji Skoplje--Stip--Veles). Tri srpske armije rasporedjene su shodno ovom predvidjanju. Sredisni napad namenjen je Prvoj armiji dok su ostale dve armije imale zdatak bocnog prodora s Kosova i Bregalnice kako bi se sve tri ujedinile kod Ovceg polja radi konacnog udara.

Zamisljeni Putnikov plan nije se ostvario. Nizam-pasa, novopostavljeni komandant turske vojske, ucenik francuske ofanzivne skole, odlucio je da prodre sto je vise moguce na vardarskom frontu, potuce Srbe i onda okrene ukupnu snagu protiv Bugarske. Stoga se sasvim neocekivano 23. oktobra Prva srpska armija pod komandom prestolonaslednika Aleksandra sukobila sa glavninom turskih snaga na Kumanovu, severno od Ovceg polja. Susret je bio iznenadjenje za Srbe. Putnik i Vrhovna komanda nisu imali prilike da intervenisu prvog dana bitke tako da je glavni teret pao na napadnutu Dunavsku diviziju. Ishod bitke nije odlucila Vrhovna komanda vec hrabrost i upornost srpskog vojnika i njegovog neposrednog oficira.

Jos uvek pretpostavljajuci da se Prva armija sukobila samo sa isturenim delovima turske vojske. Putnik je 24. oktobra anaredio da Prva armija krene u protivofanzivu ne cekajuci da njeno dejstvo uskladi s dvema bocnim armijama kojima je namenjeno da se sa njom susretnu na Ovcem polju. Tako se kumanovska bitka odigrala neocekivano za Putnika. Pa ipak je korpus Sedme turske armije bio do nogu potucen u toku dvodnevne bitke.

Putnik je kasnije kritikovan zbog toga sto se uporno drzao predvidjenog plana o glavnom susretu na Ovcem polju. U Putnikovu odbranu se mogu navesti dve cinjenice. Njegova Prva armija bila je sama po sebi dovoljno jaka da se mogla poneti sa glavninom turske vojske. Turska uzurbanost, nepotpuna mobilizacija, nedovrsena koncentracija i nesposobno komandovanje naneli su vise stete osvajacu nego Putniku. Kritika je mozda umesna utoliko sto je Putnik, i dalje ocekujuci odlucnu bitku, propustio da ubere plodove pobede na Kumanovu. Umesto da posalje svoje armije u gonjenje pobedjenog neprijatelja, Putnik ih je oprezno sakupio i dalje ocekujuci konacni obracun i time izgubio dragoceno vreme. U njegovu odbranu mogu se navesti reci koje je zabelezio jos 1876. godine: "Lako je filozofirati i prognozirati akciju kada su dogadjaji poznati i vec se odigrali."

Pobeda na Kumanovu donela je Putniku cin vojvode, najveci i u to doba jedinstveni cin u srpskoj vojsci. Dalje vojevanje reseno je pobedom u bici kod Bitolja 16--18. novembra. Da bi pomogao Bugarima u Trakiji, Putnik je poslao dve divizije na Jedrene. Jadranska ekspedicija, upucena u novembru i decembru preko Albanije na Jadran, bila je neuspesna jer se, zbog medjunarodnog pritiska iza koga je stojala Austro-Ugarska, srpska vojska morala povuci sa morske obale. Putnika su kritikovali sto se nije usprotivio jadranskoj ekspediciji. Pri tom treba imati u vidu da je Putnik, kao disciplinovani vojnik, izvrsio odluke politickog rukovodstva zemlje.

Sukob s Bugarskom 1913. izbio je zbog opravdanog srpskog zahteva za reviziju ugovora o savezu iz 1912. Gubitkom izlaska na more Srbija je stavljena u neravnopravan polozaj i njeni ukupni dobici iz rata 1912. dovedeni su u pitanje poremecenom balkanskom ravnotezom. Predstojeci sukob s Bugarskom stavio je Putnika pred izbor preventivne ofanzive ili gubitka inicijative u korist protivnika. Strateska prednost napada odbacena je iz politickih razloga. U takvim okolnostima Putnikov zadatak se sveo na obezbedjenje dugacke granice izmedju Srbije, Bugarske i Albanije.

U vojnicki nezavidnom polozaju, zajednicka odbrana s Grckom bila je jedina nada. Komandanti divizija koje je 1. juna 1913. Putnik pozvao i na sastanak u Skoplje, bili su svi odreda misljenja da Srbija ima izgleda u ratu s Bugarskom jedino ako bi prva napala ili ako bi uskladila odbranu s Grcima.

Noc 30. juna bila je burna u srpskoj Vrhovnoj komandi. Putnik je otisao na spavanje dobro raspolozen da bi ga usred noci probudila vest o neocekivanom bugarskom prepadu na Bregalnici. Nesto vedrije bile su vesti sledeceg dana: Grci su takodje bili zrtve slicnog prepada.

Iznenadni bugarski napad stavio je Putnika u dilemu da li da se povuce sa Bregalnice na drugu odbrambenu liniju kod Stracina i odatle krene u protivnapad ili da prihvati bitku kod Bregalnice u kojoj je napadac imao prednost prvog udara i iznenadjenja. Svi njegovi komandanti, osim jednoga, bili su za povlacenje na drugu liniju odbrane. Jedini koji se izjasnio za prihvatanje izazova kod Bregalnice bio je Putnikov pomocnik general Zivojin Misic. Njegovi argumenti bili su ubedljivi: povlacenje bi ozivelo uspomenu na poraz kod Slivnice 1885, ugrozilo bi moral trupa i obeshrabrilo Rumuniju i Tursku da se pridruze ratu protiv Bugarske.

Posle trenutnog kolebanja Putnik se slozio s misljenjem svog pomocnika Misica. Ova sudbonosna odluka donela je Srbiji pobedu nad Bugarskom kod Bregalnice u Drugom balkanskom ratu 1913. Medjutim, Putnik je propustio da potpuno iskoristi pobedu na isti nacin na koji je to ucinio posle bitke na Kumanovu. Uznemiren izvestajima o uspesima Bugara na juznom delu fronta i ofanzivom koju je Ratko Dimitrijev, novopostavljeni i energicni bugarski general zapoceo na severnom delu fronta. Putnik je ojacao svoje krilne divizije cime je omogucio bugarskoj Cetvrtoj armiji da se izvuce na centralnom delu fronta i tako izbegne potpunu katastrofu. Rumunska objava rata Bugarskoj 23. jula, pracena slicnom objavom turske, zapecatili su sudbinu Bugarske u Drugom balkanskom ratu.

Cudne su i nepredvidljive igre sudbine sa zivotima ljudi. Jedan takav neocivani dogadjaj umalo nije sprecio Putnika da ucestvuje u Prvom svetskom ratu i da umesto na bojistu rat provede zatvoren u kakvom austrijskom gradu. Oboleo od bronhitisa i iscrpljen u dva balkanska rata, Putnik je bio otputovao na lecenje u austrijsku banju Glajhenberg gde ga je iznenadila kriza nastala austro-srpskim sukobom jula 1914. Kada je 23. jula u Beogradu primljen becki ultimatum, Putniku je odmah nalozeno da se hitno vrati u otaybinu. na povratku, Putnik i njegova cerka zadrzani su u Budimpesti i posle uvreda gomile koja ih je docekala na zeleznickoj stanici bili su zatvoreni u hotelskoj sobi. Ishod je resen intervencijom Konrada fon Hecendorfa, nacelnika austrougarskog generalstaba, koji je naredio da se Putniku i njegovu kceri dopusti povratak u Srbiju. Motivi austrijskog feldmarsala bili su dvojaki. Pored vitestva prema neprijatelju i ubedjenosti u pobedu nad slabijim protivnikom, pomislio je da je bolje imati na celu srpske vojske starog bolesnog vojnika nego nekog mladog oficira obucenog u evropskim vojnim skolama.

Putnikov povratak nije bio jednostavan jer je u Turn Severinu dobio zapaljenje pluca koje je za osam dana odlozilo dolazak u Srbiju. U Vrhovnu komandu stigao je tek 5. avgusta, kada je rat vec bio u punom jeku. Savo Skoko, najpouzdaniji i najpotpuniji Putnikov biograf, kazuje nam da su dva adjutanta morala da razbiju kasu u kojoj su se nalazila uputstva za mobilizaciju posto je njen kljuc bio kod vojvode.

Cim se vratio u zemlju, bolesni Putnik je iz zdravstvenih razloga podneo ostavku kralju Petru I. Kralj ostavku nije prihvatio i umesto toga mu je predlozio da odlucuje u donesenju glavnih strateskih ciljeva s tim da njihovo sprovodjenje ostavi mladjim oficirima. Putnik je to prihvatio jer je znao koliko su zemlji i vojsci bili potrebni njegovo ime i iskustvo u ovim odlucnim trenucima.

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 13 Maj 2013, 16:00
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
ГЕНЕРАЛ ЖИВОЈИН МИШИЋ

Живојин Мишић (7. јул (по ст.кал.)/19. јул 1855. Струганик - 20. јануар 1921. Београд) је био српски војвода из Првог светског рата. Живојин Мишић је учествовао у свим српским ратовима од 1876. до 1918. Непосредно је командовао српском Првом армијом у Колубарској бици, а приликом пробоја Солунског фронта је био начелник Врховне команде

Биографија:

Преци Живојина Мишића су се доселили у Струганик крајем 17. или почетком 18. века. Породица је узела презиме Мишић по имену деде Живојина Мишића - Миша Каљевића. Доселили су се из Дробњака.[тражи се извор од 09. 2009.]

Мишићеви родитељи Радован и Анђелија (рођ. Дамјановић – Коштуњић, рођака Војислава Коштунице) имали су тринаесторо деце, од којих су двоје биле девојчице Тодора и Живана. Живојин је био тринаесто дете, и када се родио, само осморо његових браћа и сестара је било живо.

По завршетку своје шесте године био је пастир. Основну школу започео у Рибници, а завршио у Крагујевцу. У својим мемоарима Мишић је помињао неприлике које је имао с варошком децом због сељачког порекла, што га је узбуђивало и вређало. Гимназију у Крагујевцу је уписао 1868. Први, други и шести разред гимназије завршио у Крагујевцу, а трећи и четврти у Београду, у Првој београдској гимназији. У првих пет разреда гимназије није био посебно добар ђак, али је шести разред завршио са много бољим успехом. С таквим оценама шестог разреда гимназије примљен је 20/9 (по ст.кал.) 1874. у Војну академију, као 19. у рангу. На сваком распусту одлазио је кући у село и врло често је заједно са својом браћом радио и пољске радове..

Војна каријера:

На самом почетку своје четрдесетогодишње службе, као питомац Артиљеријске школе, учествовао је у два ослободилачка рата против Турске (1876. и 1877 — 1878. године). У тим ратовима командовао је Колубарским батаљоном Ваљевске бригаде II класе и стекао прва ратна искуства.

Поред четворогодишње Артиљеријске школе завршио је аустро-угарску школу гађања у Бруку на Лајти и двогодишњу припрему за генералштабну струку у српској војсци.

Учествовао је и у Српско-бугарском рату 1885. као поручник и командант чете у 5. пуку Дринске дивизије.

Од 1898. до 1904. предавао је стратегију на Војној академији. [1]

Након Мајског преврата је био приморан да се пензионише у чину генералштабног пуковника, наводно због утицаја Црне руке, пошто је сматран превише блиским свргнутој династији Обреновића, али је реактивиран 1909, током Анексионе кризе на лични захтев начелника Врховне команде генерала Радомира Путника, који га је учинио својим помоћником. Мишић је помогао генералу Путнику да састави српски ратни план у евентуалном рату са Аустро-Угарском.

У Балканским ратовима Мишић је био помоћник начелника штаба Врховне команде војводе Радомира Путника, његова десна рука, јер је — како је истакао генерал Живко Павловић — „у најтежим тренуцима својим оптимизмом и чврстином карактера одржавао и самог Путника у уверењу у добар исход операција српске војске“. Непосредно је сарађивао на планирању и руковођењу операцијама против турске Вардарске армије, због чега је после Кумановске битке унапређен у чин генерала. Посебно се истакао правилном проценом ситуације првога дана битке на Брегалници, када је српска Врховна команда у Скопљу разматрала питање на којој линији ће примити одсудну битку. Усвајање његовог предлога имало је пресудан утицај на даљи ток и коначан исход одлучујуће битке Другог балканског рата. По завршетку овог рата, Мишић је по други пут пензионисан.

Међутим, пред само избијање Првог светског рата, опет је реактивиран и постављен за помоћника начелника штаба Врховне команде. Током Колубарске битке, Мишићу је предата команда над Првом армијом, тада у врло тешкој ситуацији, да замени њеног рањеног и болесног команданта генерала Петра Бојовића. Највише захваљујући његовим личним напорима и знању, Прва армија се од јединице у расулу претворила у формацију способну за борбу. Мишић је инсистирао (тада је то сматрано ризичним) на дубљем повлачењу да би се целој српској војсци дало времена да се одмори и попуни залихе, што је резултовало напуштањем Београда. Међутим, његово коцкање се исплатило пошто је аустроугарска војска превише раширила своје линије снабдевања и тешко је поражена у потоњем српском контранападу, који је такође започео Мишић, а његова армија је одиграла одлучујућу улогу. Ово је била једна од највећих битака у српској историји и Мишић је унапређен у чин војводе. Након новог здруженог напада немачке, аустроугарске и бугарске војске на Србију у октобру 1915, када се српска војска повукла на Косово, Мишић је предложио да се изврши контранапад. Овај предлог су одбили остали заповедници армија на састанку у Пећи, и следило је повлачење српске војске преко Црне Горе и Албаније. На Солунском фронту 1916. Мишић је командовао Првом армијом која је зауставила и натерала на повлачење бугарску војску у бици код Горничева. Пред крај рата у јуну 1918. Мишић је постављен за начелника Врховне команде и командовао је српском војском приликом пробоја Солунског фронта у септембру 1918.

Живојин Мишић је умро у Београду 20. јануара 1921.

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 13 Maj 2013, 16:01
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
VOJVODA PETAR BOJOVIĆ





V I T E Z SRPSKOG RODA

Posle svetskog rata neki vojni pisci su s razlogom i bez razloga kritikovali komandu 1. armije za greške u upravljanju kumanovskom bitkom. Bitno je, međutim, da je bitka, s obzirom na uslove u kojima je vođena, dobijena s daleko manjim gubicima nego kod neprijatelja. Zanimljivo je takođe da ni kralj Aleksandar ni vojvoda Bojović nisu opovrgavali čak ni izvesne neobjektivne kritike. Posle drugog svetskog rata neki "istoričari" i političari su pisali i govorili da bi, na primer, Makedonci bolje prošli sa Turcima da nije bilo balkanskog rata. Dabome, lako je odapinjati praćku za Turcima kada su već proterani sa Balkana.

Srbija je dala najveći udeo u pobedi balkanskih saveznika u ratu protiv Turske. Zbog toga je srpska vlada postavila pitanje revizije ugovora o podeli oslobođenih teritorija. Bugarska je odbila mirno poravnanje pa je bez objave rata napala srpsku vojsku u Makedoniji. Srbiji su pritekle u pomoć Crna Gora i Grčka. U međusavezničkom ratu, koji je izazvala, Bugarska je poražena. Odlučujuća bitka za Makedoniju i položaj Srbije na Balkanu odigrala se na Bregalnici. Istina, Makedonija je tada podeljena između balkanskih saveznika. Ali samo u onom delu Makedonije koji je pripao Srbiji i, docnije Jugoslaviji, Makedonci su se oformili kao autohtoni narod i izgradili svoju federalnu jedinicu u sastavu jugoslovenske federacije.

Odlučujuću ulogu u bici drugog balkanskog rata imala je srpska 1. armija pod komandom prestolonaslednika Aleksandra i generala Bojovića. Slava srpske vojske i njenih komandanata odjeknula je diljem zemljine kugle kao najveća senzacija.

Uspesi srpske vojske, međutim, duboko su uznemirili Austro-Ugarsku Monarhiju, jer su srpske pobede pregrađivale put germanskim imperijalistima prema Bliskom istoku, ugrozili Austro-Ugarsku dominaciju na Balkanu i integritet stare dotrajale Monarhije u kojoj su njeni slovenski podanici pozdravili te pobede kao zoru sopstvenog oslobođenja i Srbiju kao pijemont jugoslovenskog ujedinjenja.

NEOSTVARENA "LAKA ŠETNJA DO NIŠA"

Zbog toga je Austro-Ugarska vrebala zgodnu priliku da uništi Srbiju i desetkuje srpski narod i tako otkloni opasnost za svoj opstanak velike evropske sile. S obzirom da je Srbija bila jako iscrpljena u balkanskim ratovima i pretrpela gubitke u ljudstvu od preko 80.000, sarajevski atentat Gavrila Principa na austrougarskog prestolonaslednika Ferdinanda je dobro došao kao zgodan povod za objavu rata.

Austrougarski vojni eksperti su smatrali da će rat protiv male i u predhodnim ratovima iscrpljene Srbije biti samo "jedna laka šetnja do Niša". Nadmeni stratezi su se grdno prevarili: Austro-Ugarska je našla svoj grob u Srbiji.

U prvom svetskom ratu, kada je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, general Bojović je postavljen za komandanta Prve armije a prestolonaslednik Aleksandar, kao regent Srbije posle povlačenja kralja Petra iz aktivne politike, postao je vrhovni komandant Srpske vojske. Prema ratnom planu, 1. armija je raspoređena u dolini Morave, za zatvaranje glavnog moravskog operacionog pravca sa severa. Pošto su Austro-Mađari izvršili napad preko Drine, s njima se zametnula Cerska bitka, u kojoj je Druga armija generala Stepe Stepanovića potukla neprijateljsku Petu armiju. Prva armija je prebačena u Mačvu, desno od Druge armije, i od 20. do 24. avgusta proterala neprijatelja preko Save i povratila Šabac.

Hrabar i temperamentan, general Petar Bojović često je ulazio u prve borbene redove, pa je na položaju kod Jevremovca, 21. avgusta, ozbiljno ranjen u zglob leve noge, puščanim metkom. Ali, on je i dalje ostao na čelu Armije, s kojom je od 6. do 10. septembra 1914. prešao Savu, oslobodio donji Srem, a zatim komandovao u bici na Drini do sredine novembra. Tada je zbog pogoršanja neizlečene rane smenjen, a na njegovo mesto postavljen je general Živojin Mišić.

U najtežoj situaciji 1915. godine, kada se srpska vojska pod pritiskom višestruko nadmoćnijih neprijatelja Nemačke, Austro-Ugarske i Bugarske povlačila na Kosovo, general Bojović je postavljen za komandanta trupa novih oblasti. Sa svojim trupama sprečio je proboj bugarske vojske na Kosovo i time olakšao povlačenje vojske i izbeglica na Jadransko primorje.

U Skadru, kada je vojvoda Radomir Putnik, zbog bolesti morao da napusti svoje mesto, decembra 1915. godine, na njegovo mesto postavljen je general Bojović. Naimenovanje za načelnika Štaba Vrhovne komande zateklo ga je u Elbasanu. Čim je primio depešu o naimenovanju, odleteo je borbenim avionom do Skadra. Iznenađenje je bilo opšte: Bojović je bio prvi general u istoriji vazduhoplovstva, koji je leteo avionom do Skadra.

Na novoj dužnosti ispoljio je izuzetne organizatorske sposobnosti. Uprkos ogromnim nedaćama koje su zbog nemarnog odnosa Saveznika snašle srpsku vojsku u albanskom Primorju, Bojović je odigrao krupnu ulogu u njenom prevoženju na Krf, oporavku, reorganizaciji, opremanju novim oružjem i spremom i u prebacivanju na Solunski front.

Blagodareći upravo njegovoj čvrstini i pregovaračkom smislu, on je, oslonjen na podršku predsednika vlade Nikole Pašića i regenta Aleksandra, obezbedio ravnopravan položaj srpske vojske među savezničkim armijama na Solunskom frontu. Uspešno je upravljao operacijama u bitkama kod Gorničeva, na Kajmakčalanu i u oslobođenju Bitolja, u jesen 1916. godine.

Duboka kriza pogodila je sve savezničke zemlje tokom 1917. godine. Uzdanica Srbije, Rusija, izašla js iz rata. Kriza je pretila i srpskoj vojsci podrivačkim radom "crnorukaca". General Bojović je, budno prateći spoljne događaje i prilike na frontu, bitno uticao na održavanje borbenog morala srpske vojske. Njegove zasluge su velike za bratski prijem jugoslovenskih dobrovoljaca, koji su iz celog sveta pohrlili u srpsku vojsku da se bore za slobodu Srbije, oslobođenje i ujedinjenjs svih Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu.

Povodom dolaska velikog broja jugoslovenskih dobrovoljaca u srpsku vojsku, ujesen 1917. godine, Bojović je u svojstvu načelnika štaba Vrhovne komande uputio naredbu vojsci koja po svojim porukama i pogledima na budući zajednički život predstavlja svojevrstan manifest o jednakosti i bratstvu jugoslovenskih naroda. Ta naredba je doprinsla boljem upoznavanju i učvršćivanju poverenja i sloge između vojnika i dobrovoljaca i jačala njihovu veru u pobedu pravedne stvari za koju su se borili.

Juna 1918. podneo je ostavku na položaj načelnika Štaba Vrhovne komande, zbog sukoba sa glavnom komandom savezničkih snaga, generalom Gijomom. Nije se složio da se srpskoj vojsci proširuje front, jer je već dve godine bila bez smene i odmora u rovovima. Kada je vlada, iz bojazni da se zbog toga odbijanja ne poremete odnosi sa Saveznicima, pristala na zahtev savezničkog glavnog komandanta, Bojović je odstupio i po svojoj želji po drugi put postavljen je za komandanta Prve armije, umesto vojvode Živojina Mišića, koji je preuzeo njegovu dužnost.

U velikoj solunskoj ofanzivi 1918. godine, Prva armija je, nastupajući levo od Druge armije vojvode Stepanovića, probila neprijateljski front od Sokola do Crne reke od 15. do 18. septembra, i boreći se snažno, bez predaha, gonila neprijatelja, osvojila Drensku planinu i Babunu, prešla Vardar kod Velesa, osvojila Ovče polje i Kumanovo gde je bugarskoj vojsci i nemačkim trupama presekla odstupnicu na Krivoj Palanci i Sofiji i prisilila njihove armije od preko sto hiljada ljudi da polože oružje u otvorenom polju. Armija vojvode Stepe Stepanovića izbila je na staru bugarsku granicu kod Carevog sela usmerivši svoje napadne kolone prema Sofiji. Bugarska je morala da istakne belu zastavu. Zaplenjene su ogromne količine hrane, oružja i opreme. U znak priznanja za te slavne pobede vrhovni komandant regent Aleksandar unapredio je generala Bojovića u čin vojvode, a pet dana kasnije regent Alsksandar, vrhovni komandant srpske vojske, ukazom kralja Petra I unapređen je u čin generala.

SRBI REŠILI RAT

Izbacivanjsm Bugarske iz rata zaslugom srpske vojske, otvorena je ogromna breša u odbrambenom sistemu Centralnih sila. Saveznički komandant na Solunskom frontu, francuski general Franše d'Epere zabeležio je u svoj dnevnik da su se već tada "zvonici Budimpešte videli na horizontu". Obavešten o kapitulaciji Bugarske, nemački car Viljem uputio je sarkastičan telegram bugarskom kralju Ferdinandu u kome je rekao: "62.000 Srba rešilo je ishod rata. Sramota!"

Posle kapitulacije Bugarske, srpska 1. armija, koja je ispred svih savezničkih snaga u Makedoniji najdalje odmakla na sever, dobila je zadatak da nastavi gonjenje neprijateljskih snaga prema Nišu. Nemačka i Austro-Ugarska činile su strašne napore da dovođenjem trupa sa istočnog fronta, iz Italije i Francuske, obrazuju nov front u Srbiji, sačuvaju komunikacijske veze sa Turskom i zaštite rumunske izvore nafte neophodne za nastavljanje rata. Međutim, sva njihova nastojanja raspršila je armija vojvode Petra Bojovića. Pošto je iz pokreta razbila austrougarsku 9. diviziju, koja je upravo prevezena iz Venecije, i nemačke delove iz sastava XI armije kod Vranja, ona se ustremila prema Nišu ne dopuštajući neprijateljskim snagama da se srede na novim položajima. Posle pet dana neprekidnih marševa i bojeva, 1. armija je širokim frontom izbila pred Niš, gde su Nsmci doveli četiri nove sveže divizije i sa dvostruko jačim snagama od srpske 1. armije poseli jake položaje za odbranu. Obavešten o grupisanju jakih snaga neprijatelja kod Niša, general d'Epere je uputio telegram vojvodi Mišiću i upozorio ga da "Prva armija srlja u avanturu i da će kompromitovati sve naše dosadašnje uspehe", naredivši mu da se ona bezuslovno zaustavi do pristizanja ostalih savezničkih snaga. Vojvoda Mišić je prosledio depešu glavnog savezničkog komandanta vojvodi Bojoviću, ali mu je ostavio da sam odluči može li sam sa svojom armijom započeti bitku za Niš. Vojvodu Bojovića nije pokolebalo upozorenje generala d'Eperea. Duboko uveren da će u bici za Niš prevagnuti moralna snaga nad brojem vojnika, on je pregrupisao svoju armiju i naredio da 9. oktobra krene u odlučnu bitku. Posle tri dana krvavih borbi, kada su Konjička i Dunavska divizija otpočele proboj preko Pasjače ka Grejaču, nemačka 11. armija je priznala poraz i u neredu evakuisala Niš. Niš je oslobođen 12. otkobra. Armija vojvode Bojovića nastavila je gonjenje neprijatelja na sever. Turska je odsečena od njenih moćnih saveznika. Sada je Austro-Ugarska bila najneposrednije ugrožena od srpskih divizija. Obrazlažući kako je 1. armija porazila nadmoćnu neprijateljsku vojsku kod Niša, načelnik armijskog štaba pukovnik Emilo Belić je napisao sledeće: "Treba znati da je moral naših trupa bio toliko visok, želja da se pobedi toliko žarka i rešenost da se istraje, ma svi izginuli, toliko moćna, da je tada svaki vojnik predstavljao desetinu, svaka puška mitraljez, svaki top bateriju, a svi ukupno jedno biće koje ne poznaje granice umora kad je upitanju čast svoga oružja, ljubav prema otadžbini i želja da se oslobode ropstva svoji najmiliji".

Pobedu srpske 1. amrije u bici kod Niša strana štampa je opisivala kao krunu "najvećeg napredovanja saveznika u svetskom ratu". Londonski "Dejli ekspres" je isticao da veličinu pobede na Balkanu obeležava činjenica "da Srbi pobedonosno ulaze u svoju zemlju, što će još jednom učiniti da Austrija zadrhti od ove vojske". Drugi listovi opisivali su "napredovanje Srba prema Dunavu kao posmrtno zvono za Austro-Ugarsku imperiju". Iz oslobođenog Niša, osim toga, na horizontu se nazirao šestopreg na Brandenburškoj kapiji u Berlinu. Svetski rat bližio se kraju. Armija vojvode Bojovića ubrzavala je njegov pobedonosni završetak u korist savezničkog oružja.

U vreme oslobođenja Niša savezničke armije nalazile su se još uvek u Makedoniji zapletene na besputnim terenima. Armija vojvode Stepe hitala je dolinom Ibra prema Kraljevu i dalje ka Drini. Vojvoda Bojović nije čekao na njihovo pristizanje. Nastavio je da goni neprijatelja bez predaha. Posle novog poraza, koji je naneo nemačko-austrougarskim snagama na kragujevačkim položajima, produžio je pobedonosna nadiranja prema Savi i Dunavu. Mesec dana od početka solunske ofanzive neprekidnih borbi i marševa,vojvoda Bojović je oslobodio celu Srbiju od Timoka do Drine zajedno sa Beogradom u koji je, na čelu Dunavske divizije, ušao u 10.30 časova 1. novembra 1918. godine. U međuvremenu, 2. armija vojvode Stepanovića izbila je na Drinu i deo snaga pod nazivom "Jadranske trupe" uputila u pomoć crnogorskim ustanicima da proteraju neprijatelja iz svoje zemlje.

VELIKODUŠNOST REGENTA ALEKSANDRA

Austro-Ugarsku je zahvatilo rasulo. Vojvoda Bojović je 3. novembra obavešten da je kapitulirala dvojna Monarhija. Istog dana primio je naređenje da otpočne prebacivanje trupa preko Save i Dunava radi razoružavanja austrijske vojske i operacija protiv nemačkih armija, koje su nastavile rat. U međuvremenu Austro-Ugarska se potpuno raspala: Poljska i Čehoslovačka su proglasile državnu nezavisnost, Mađarska se odvojila od Austrije i, najzad, Sabor Hrvatske i Narodno vijeće u Zagrebu objavili su raskid veze sa Austrijom i Mađarskom i proglasile obrazovanje države Slovenaca, Hrvata i Srba koja je trebalo da obuhvati sve jugoslovenske pokrajine bivše Austro-Ugarske čvrsto rešeni da ne dopuste ulazak stranih trupa na tu teritoriju, uključujući italijanske i srpske. Srpskim trupama se, doduše, dopuštalo da se prošire na zapad do linije Osijek—Šamac. Ali, kada su uvideli da nije tako lako praviti državu, da ih niko ne priznaje, da pobedničke sile svu teritoriju Austro-Ugarske smatraju za neprijateljsko zemljište s pravom da posednu svaku tačku za koju smatraju da im može korisno poslužiti za efikasnu kontrolu izvršavanja veoma strogih odredbi iz Ugovora o primirju, da ne mogu organizovati sopstvenu vojsku da štite nacionalnu teritoriju od Italijana i Austrijanaca, uputili su delegaciju u Beograd da mole srpsku Vrhovnu komandu i vladu za vojnu i razne vidove druge pomoći. Delegaciju je, 8. novembra, prvi primio vojvoda Bojović i, prema instrukcijama Vrhovne komande, izjavio da će Srbija u svemu izaći u susret bratskoj vladi Narodnog vijeća i predložio delegatima da sačekaju regenta Aleksandra koji sutradan iz Niša stiže u Beograd.

Regent Aleksandar je, za vreme razgovora sa izaslanicima iz Zagreba galantno, u čisto srpskom maniru, izjavio da će Narodnom vijeću dati trupa koliko god žele, ako treba i 4—5 divizija, da bi zaštitili nacionalnu teritoriju od italijanske okupacije, i to, razume se, bez ikakvih uslova, ostavljajući im slobodu da priđu Srbiji ili ostanu nezavisni. Vojvoda Mišić je, međutim, u poruci Narodnom vijeću u Zagrebu, koju je trebalo da prenese izaslanik Vrhovne komande, pukovnik Dušan Simović, saošptio da će Srbija, ako novostvorena država zadrži nezavisan položaj, uzeti srpske zemlje do linije Barč, Osijek, Šamac, zapadna granica Bosne i Hercegovine i Dalmaciju zaključno sa Splitom.

Nastavljajući operacije preko Save i Dunava protiv austrijskih i nemačkih armija, srpska 1. armija je do 14. novembra oslobodila Srem, Banat, Bačku, Slavoniju i znatan deo Hrvatske i posela demarkacionu liniju: Arad, Subotica, Boja, obezbeđujući severnu granicu buduće jugoslovenske države. U isto vreme iz ove armije upućeni su specijalni odredi u Zagreb, Ljubljanu, Rijeku i Korušku da zaštite od italijanskih i austrijskih upada zapadne krajeve jugoslovenskog etničkog prostora.

Gonjenje koje je izvela srpska 1. armija posle proboja Solunskog fronta prešavši pod borbom 800 kilometara za dva meseca, uvek istaknuta za nekoliko dana marša ispred Druge armije i ostalih savezničkih snaga, vojni pisci s razlogom su svrstali među najuspešnija gonjenja u istoriji ratova, kako po smelosti, načinu izvođenja, tako i po postignutim rezultatima, uključujući i Napoleonovo gonjenje Prusa posle bitke kod Jene 1807. godine. Zbog toga su, i njen komandant vojvoda Bojović, zajedno sa vojvodama Radomirom Putnikom, Stepom Stepanovićem i Živojinom Mišićem, ušli u red najvećih srpskih vojskovođa uopšte i najuspešnijih vojskovođa prvog svetskog rata.

Po završetku rata, Bojović je ostao komandant Prve armijske oblasti do decembra 1920. godine. Marta 1921. preuzeo je dužnost načelnika Glavnog generalštaba umesto obolelog vojvode Živojina Mišića i na tom položaju ostao je sve do 21. decembra, kada je penzionisan i povukao se iz javnog života.

Vojvoda Petar Bojović doživeo je duboku starost, doživeo je drugi svetski rat. U kratkotrajnom aprilskom ratu, on se još jednom pojavio na ratnoj sceni. Kada je već krenulo nizbrdo, reaktiviran je i postavljen za pomoćnika Vrhovnog komandanta. Međutim, on nije mogao da pruži nikakvu pomoć, jer nije imao nikakvog uticaja na razvoj događaja koji su se završili potpunom katastrofom jugoslovenske vojske.

Vratio se u okupirani Beograd i u njemu — u dobrovoljnoj izolaciji — proživeo okupaciju i dočekao oslobođenje.

Umro je 20. januara, 1945. u osamdeset devetoj godini života. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju, u porodičnoj grobnici, koja se u pogrebnim knjigama vodi kao grobnica trećeg reda. Na njegovom grobu nije ubeležen nikakav vidni beleg da je tu sahranjen veliki vojskovođa srpske vojske, ali ipak, njegovo ime je krupnim slovima zabeleženo u istoriji zajedno sa njegovom Prvom armijom, koja se ovenčala slavom u tri velika rata Srbije protiv njenih neprijatelja.

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 13 Maj 2013, 16:03
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
Deo auto-puta kroz Beograd, na potezu od Mostarske petlje do Autokomande, nosi ime čuvenog vojskovođe iz Prvog svetskog rata, koji je veoma poštovao srpski narod i njegove vojnike.

Čuveni francuski general Luj Franše d’ Epere (fr. Louis Félix Marie François Franchet d’Esperey) ulicu u srpskoj prestonici dobio je jer se u Prvom svetskom ratu borio na strani Srba. Izgleda da je položaj d’Epereove ulice pomalo simboličan: na delu auto-puta koji prolazi kroz sam grad, između dve petlje, ovaj deo pomalo podseća na buran ratnički život slavnog maršala.

Luj Franše d’ Epere rođen je 25. maja 1856. godine u Mostaganemu, u tadašnjem francuskom Alžiru. Kao sin oficira konjice, d’ Epere se vojno obrazovao u Sen Siru, odakle je otišao na službu u nekadašnju francusku Indokinu. Godine 1913. dobio je na komandu i korpus, a godinu dana kasnije otišao je u Maroko.

PRVI SVETSKI RAT

Iste godine, d’ Epere je komandovao korpusom u bici kod Šarloa, zbog čega je tokom rata brzo napredovao. Uoči bitke kod Marne postao je komandant Pete francuske armije. Do marta 1916. godine komandovao je Istočnoj armijskoj grupi i do januara 1917. godine Severnom armijom. Maja 1918. godine teško je poražen od Nemaca, nakon čega je uklonjen sa zapadnog fronta i postavljen za komandanta savezničke vojske na Solunu.

Kako je S. Sretenović zapisao u knjizi “Francusko-srpski odnosi u XIX i XX veku”, prelomna godina u ratu, pa i u francusko-srpskim odnosima bila je 1917.

- Te godine u rat na strani Antante su ušle Sjedinjene Američke Države; Rusija, tradicionalni podržavalac Srba, je izašla iz rata zbog boljševičke revolucije; a Italija, saveznica Antante, je doživela poraz kod Kobarida (Kaporeta). Sa druge strane, na Solunskom frontu, na strani saveznika borila se šarolika vojska koju nisu činile samo francuske i srpske trupe već i britanski, italijanski i grčki odredi.”

Prilikom organizacije ovakve vojske javljali su se mnogi problemi. Italijani su osporavali francusku vrhovnu komandu, dok su Srbi često težili ka tome da povlače samostalne poteze. Francuzi su promenili nekoliko vrhovnih komandanata na Solunskom frontu sa nadom da će smiriti nesuglasice. U Solun su slati generali sa iskustvom u komandovanju francuskim kolonijalnim trupama: Moris Saraj, Luj Gijoma i Luj Franše d’Epere.

Pod d’Epereovom komandom izvršen je proboj Solunskog fronta, izvedeno je proganjanje nemačko-austrijsko-bugarske vojske, zaključen je ugovor o kapitulaciji bugarske vojske i, konačno, oslobođena je Srbija.

POČASNI VOJVODA SLOBODNE SRBIJE

Franše d’Epere postao je maršal francuske vojske 19. februara 1921. godine, a iste godine dobio je i počasnu titulu vojvode od Srba.

Vojvoda je umro 3. jula 1942 godine. Možda je najbolje svedočanstvo francusko-srpskog prijateljstva, kao ličnog čina u okolnostima Drugog svetskog rata, okupljanje nekolicine Srba na čelu sa kraljem Petrom II Karađorđevićem u Londonu 1942. godine radi odavanja pošte preminulom francuskom maršalu.

Čuveni francuski vojskovođa ima svoju ulicu u dva evropska grada – u Solunu i Beogradu. Deo auto-puta od Mostarske petlje do Autokomande zvanično se zove Bulevar Franša d’Eperea.

(Milica Stojanović / Izvori: S. Sretenović “Francusko-srpski odnosi u XIX i XX veku”, Wikipedia)

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 13 Maj 2013, 16:03
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
Павле Евгеније Јуришић Штурм (нем. Paulus Eugen Sturm)

Родио се 22. августа 1848. године у Згоржелцу (Лужица), од оца Лужичког Србина[1]. Војну академију је завршио у Вроцлаву (Шлеска). Име му је било Павел Штурм. По завршеној војној школи као официр Пруске са чином водника учествује у француско-пруском рату (1870 — 1871).
Дошао је у Србију пре српско-турских ратова да предаје на српској војној академији. Заљубио се у Србију, оженио Српкињом Савком и променио име Павел у Павле, а презиме Штурм у Јуришић (нем. Sturm значи јуриш). Презиме Штурм је задржао као алијас. Као крсну славу узео је Светог Саву, мада један део породице Јуришић-Штурм слави Светог Јована. Они се везују за даљег рођака Павловог, Michael-a von Sturm-a (Михаило Јуришић) ожењеног Милевом (рођеном Токалић).
Павлов рођени брат Евгеније Јуришић Штурм такође је био добровољац српске војске.
Павле је имао само једног сина коме је дао име Павле Јуришић млађи. Млађи Павле је за време Првог светског рата био мајор у српској војсци, а после априлског слома 1941, придружио се Југословенској војсци у отаџбини Драже Михаиловића. Гестапо га је ухватио и стрељао. По причи очевидаца, понуђено му је било да буде ослобођен и да настави живот у кућном притвору, будући да је немачког порекла, али је Павле то одбио говорећи да је српски официр.
Павле Јуришић као официр војске Србије

У српску војску је примљен као поручник, добровољац, 15. јуна 1876. Капетан 2. класе је постао 27. јануара 1877, капетан 1. класе 10. августа 1883, мајор 17. марта 1885, потпуковник 30. септембра 1892, пуковник 22. фебруара 1897. и генерал 2. новембра 1912.
По избијању непријатељстава између кнежевине Србије и Отоманске империје 1876. године, долази у Србију и учествује у српско-турским ратовима (1876 — 1878.). Примљен је као добровољац са чином поручника.
Истиче се као командант Шабачког и Посавско-Тамнавског батаљона у српско турском рату 1876.-1877., посебно у борбама код села Лешнице и Попова. Због тога је одликован Орденом Таковског крста и унапређен у чин капетана.
У идућем српско-турском рату 1877.-1878. командује 1. добровољачким пуком, а затим Крајинским комбинованим пуком код Беле Паланке и Пирота. Крај рата је дочекао са чином команданта пука.

Током балканских ратова командује Дринском дивизијом, која се посебно истакла у Кумановској бици пробивши турску одбрану.
[уреди]Први светски рат
Први светски рат дочекао је на челу III армије. Великим залагањем његове III армије спречен је продор аустроугарских трупа у Србију чиме је генералу Степи Степановићу и његовој II армији омогућено да изврши распоређивање и однесе прву победу Антанте над Централним силама у тзв. Церској бици.
Као командант III армије учествовао је у операцијама српске војске током јесени 1914. године, чија је последица била величанствена победа у Колубарској бици. Током здруженог напада на краљевину Србију 1915. године у коме су учествовале Аустроугарска, царевина Немачка и краљевина Бугарска трупе под његовом командом су пружале одлучан отпор XI немачкој армији спречавајући њен продор ка Моравској долини.
Трећом армијом командује и на Солунском фронту до августа 1916.

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
Ophisaurus
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 28 Feb 2014, 23:50
Korisnikov avatar
Mr. G
Mr. G

Pridružio se: 10 Feb 2014, 23:47
Postovi: 2943

OffLine
sosa je napisao:
VOJVODA PETAR BOJOVIĆ

Umro je 20. januara, 1945. u osamdeset devetoj godini života. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju, u porodičnoj grobnici, koja se u pogrebnim knjigama vodi kao grobnica trećeg reda. Na njegovom grobu nije ubeležen nikakav vidni beleg da je tu sahranjen veliki vojskovođa srpske vojske, ....



Dopuniću ovaj post detaljima koje mnogi ne znaju i o kojima se "ne govori" :

Brozovi „oslobodioci” upali su u kuću vojvode Petra Bojovića u Trnskoj ulici pod brojem 25. Mnogo im se dopala ta kuća- rado bi se uselili. Kad su ušli, primetili su vojvodin mundir preko stolice, a na stolu vojvodinu šapku. Već i sama činjenica da je Bojović bio „kraljev vojvoda” bila je dovoljna da „oslobodioci” primene silu: najpre su šutirali njegovu vojvodsku šapku, a potom su, posle grubih reči nasrnuli i na slabašnog vojvodu, tada na zavšnici devete decenije života.Bojovic je umro od unutrasnjeg krvarenja.
Vojvodin sin Dobrosav skočio je da zaštiti oca, ali je savladan snažnim udarcima i ubrzo potom upućen u robijašnicu Sremske Mitrovice. Kad je vojvoda umro, prevezen je na taljigama na Novo Groblje .
Pred samu sahranu OZN- a preko Radio Beograda objavljuje vest da ako neko od građana Beograda pokuša da dođe na sharanu Bojovića na Novom gorblju biće uhapsen i krivično gonjen.
Čak je i nemacki general za jugoistočnu Evropu Neubachen postovao Bojovića i nardeo da Vojvoda mora da dobija redovne količine hrane tokom okupacije jer je njegov otac bio zarobljen od strane vojske Kraljevine Srbije i tertian na najvišem nivou. Tako da ga je čak i Nuebachen poštovao za humanist koji je pokazao tokom Prvog svetskog rata prema zarobljenim Nemcima, dok ga Brozovi komuniosti odmah ubise. To je početak kraja Srbije.

Ali,pobednici pišu istoriju ...

_________________
Mr. G


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 23 Dec 2016, 21:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nema bratstva i zajednice na Balkanu

Znameniti ljudi koji su pre pedeset, sto i više godina opisivali srpske zemlje, kao da su bili vidoviti. Njihove reči važe i danas, bilo da je reč o našim naravima, ili o mestu u vremenu i prostoru.

Slika
Živojin Mišić

- Ja sam duboko zažalio što smo se na silu Boga obmanjivali nekakvom idejom bratstva i zajednice. Svi oni jedno misle, to je svet za sebe. Ma sa kakvim predlogom da se pojaviš, stvar je propala. Ništa se neće moći učiniti. Ako se stvari ne promene, Hrvati neka dobiju svoju državu, pa neka lome glavu kako znaju.

- Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se otcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju, a drugo je, upravo prvo, da u zemlji zavedemo vojnu upravu za 20 godina i da se zemlja sva baci na privredno i ekonomsko podizanje, daleko od svih političkih uticaja. Ako to ne može, onda se otcepiti, dati im njihovu državu. Granice će biti gde ih mi povučemo, a mi ćemo ih povući ne onde gde naše ambicije izbijaju na površinu, nego onde gde istorija i etnografija kažu; gde kažu jezik i običaji, tradicija i najzad gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će biti i pravo i Bogu drago.

(Vojvoda Živojin Mišić u odgovoru kralju Aleksandru o ideji državnog ujedinjenja 1919)


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najpoznatiji generali  |  Poslato: 24 Dec 2016, 19:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NAJVEĆA MIŠIĆEVA POUKA: Ko sme, taj može, ko ne zna za strah taj ide napred!

Preuzimajući komandu nad Prvom armijom u dramatičnim danima Kolubarske bitke vojvoda Živojin Mišić je ušao u istoriju rame uz rame sa najvećim vojskovođama tog vremena, a priče o njegovom junaštvu žive i dan danas

Slika

Na današnji dan, pre tačno jednog stoleća završila se Kolubarska bitka, jedna od najznačajnijih biki u istoriji Srbije u kojoj su pod komandom srpskog kralja Petra I Karađorđevića i vojvoda Živojina Mišića i Radomira Putnika Srbi izvojevali neverovatnu pobedu nad daleko brojnijim i opremljenijim neprijateljem.

Imena srpskih vojvoda od tog trenutka u srpskoj ali i istoriji velikih evropskih vojnih i strategijskih pobeda, ostaće upisana velikim slovima, a njihove strategije ratovanja učiće budući vojnici širom sveta.

Na današnji dan, prisećamo se života jednog od najbrilijantnijih vojskovođa koje je Srbija ikada imala, a o čijem se junaštvu i časti i dan danas pričaju velike legende – Živojinu Mišiću.

Životni put darovitog srpskog vojskovođe Živojina Mišića bio je prema rečima istoričara Save Skoka “duga i teška borba”.

“Rodio se 19. jula 1855. godine pod jednom “šeftelijom” (šljiva ranka) u selu Struganiku, kao najmlađe, trinaesto dete oca Radovana i majke Anđelije (Mišićevi roditelji imali su jedanaest sinova i dve kćeri).

Posle mukotrpnog trogodišnjeg školovanja u Ribničkoj osnovnoj školi, otputovao je u Kragujevac, na “više školovanje”. Tu je završio prvi i drugi razred gimnazije, treći, četvrti i peti u Beogradu, a šesti ponovo u Kragujevcu. Po završetku šestog razreda gimnazije, upisao se u XI klasu Artiljerijske oficirske škole, koju je završio tek 1880. godine (pitomci ove klase prekinuli su, posle druge godine, školovanja zbog rata s Turskom), tek dvadeset prvi u rangu, od ukupno 23 pitomca.


Ovaj primer najbolje pokazuje da uspeh u školi nije garancija već samo pretpostavka za uspeh u službi.”

Prvi ratovi u kojima je ovaj slavni srpski vojvoda učestvovao su srpsko-turski od 1876. do 1878. u kojem je uspešno je komandovao bataljonom, kao i u Srpsko-bugarski rat 1885.

“Prirodna obdarenost, široko vojno obrazovanje, neiscrpna radna energija, istrajnost i pedantnost u radu, obezbedili su mu redovno napredovanje u činu i postepeno uzdizanje na sve odgovornije položaje: bio je komandant bataljona, puka i divizije i pomoćnik načelnika Glavnog generalštaba; jedno vreme je predavao strategiju na Višoj školi Vojne akademije (ta predavanja je objavio 1907. godine u obimnoj studiji), a bio je i počasni ađutant kralja Aleksandra Obrenovića. Posle Majskog prevrata, oficiri zaverenici su ga udaljili iz vojske; penzionisan je 1904. u činu generalštabnog pukovnika.”

Slika

Nakon svega nekoliko godina mira na Balkanu, Austro-ugarska 6. oktobra 1908. godine objavljuje aneksiju Bosne i Hercegovine. Ova objava u Srbiji izaziva skandal i nenadane pripreme za rat protiv Austro-ugarske. Već naredne godine, načelnik Vrhovne komande general Radomir Putnik zahteva reaktiviranje Mišića i daje mu funckiju svog pomoćnika. Njih dvojica sastavljaju plan za eventualni rat sa Austro-ugarskom. Nekoliko godina kasnije, tokom Balkanskih ratova, Mišić je Putnikova desna ruka. Po završetku ovog rata, Mišić će po drugi biti put penzionisan.

Međutim, pred samo izbijanje Prvog svetskog rata, opet je reaktiviran i postavljen za pomoćnika načelnika štaba Vrhovne komande.

Šesnaestog novembra 1914. godine, počinje Kolubarska bitka. Komandant Prve armije general Petar Bojović je ranjen, pa na njegovo mesto dolazi Mišić.

Kako Prvu armiju preuzima u trenutku njenog povlačenja,on smatra da bi bilo greška i dalje je povlačiti sa položaja. Braneći svaku stopu zemlje, general Mišić, protivno naredbi Vrhovne komande, odlučuje da Prvu armiju izvuče iz neposrednog dodira sa neprijateljem.


Zbog toga i radi skraćivanja fronta Vrhovna komanda srpske vojske naređuje napuštanje Beograda, da bi u trenutku kada evropske telegrafske agencije očekuju vesti o slomu srpske vojske i kada je Peta austrougarska armija priređivala svečanu paradu u Beogradu, počela velika protivofanziva celokupne srpske vojske.

Na planini Suvobor Prva srpska armija probija front Šeste austrougarske armije, nadire prema Valjevu i zauzima ga, izbija na obale Drine i Save kod Šapca i 15. decembra oslobađa Beograd. Živojin Mišić dobija čin vojvode.

Slika

Nakon novog združenog napada nemačke, austrougarske i bugarske vojske na Srbiju u oktobru 1915, srpska vojska povlači se ka Kosovu. Sredinom 1916. godine srpska vojska stiže na Solunski front posle oporavka i reorganizacije na Krfu. Konačni proboj fornta počinje polovinom septembra 1918. godine. Srpska vojska, u okviru savezničkih snaga, ima šest pešadijskih divizija, jednu konjičku diviziju i dve francuske pešadijske divizije.

Vrhovni komandant je regent Aleksandar Karađorđević, a nacelnik štaba Vrhovne komande je vojvoda Živojin Mišic. Na desnom krilu srpskog rasporeda je Druga armija, sastavljena od Šumadijske, Jugoslovenske i Timočke divizije, kojom komanduje vojvoda Stepa Stepanović, a na levom krilu je Prva armija, nastala od Moravske, Drinske, Dunavske i Konjicke divizija, pod komandnom generala Petra Bojovića.

Srpske i francuske snage oslobađaju Srbiju i potiskuju nekoliko slabih nemačkih divizija koje su pokušale da zaustave njihova napredovanja. Beograd slobodan 1. novembra, a 10. novembra vojska Franša de Eperea prelazi Dunav i sprema se da uđe u središte Mađarske, kada se rat konačno završio.


Živojin Mišić umro je 20. januara 1921. godine, a iza njega su ostali vojni podvizi i zasluge za srpski narod, koji nikada neće moći da mu se oduži. Spomenik velikom srpskom vojskovođi otkriven je na Novom groblju 3. decembra 1922. godine.

Izuzev ratnih priča, neveovarnih pobeda i sjajnih legendi o junaštvu srpskog vojvode, ostala je upamćena i njegova velika ljubav prema ženi Lujzi Krikner, kasnije Mišić, koju je čak ti puta prosio. Prva dva puta bio je odbijen, jer je ona bila jedina ćerka, mezimica, i roditelji nisu hteli da je daju za oficira, da se ne bi selila iz mesta u mesto. Treći put nisu mogli da ga odbijju. Najlepše i najbezbrižnije godine proveli su u Prokuplju.

Njih dvoje venčali su se 25. novemrta 1884. godine. u beogradskoj Vaznesenskoj crkvi. Imali su šestoro dece – Radovana, Aleksandra, Vojislava, Eleonoru, Olgu i Anđeliju.


Ono po čemu se Mišić još pamti jeste i njegovo čuveno geslo: ” Život je večita borba. Ko sme, taj može. Ko ne zna za strah, taj ide napred!”



telegraf

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 63 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker