Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 17:37


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 25 Okt 2012, 04:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Vladao Srbijom 26 dana

Ovo je priča o knezu Milanu, koji zbog svoje kratke vladavine i istog imena sa drugim vladarom iz dinastije Obrenović (kralj Milan, unuk Miloševog brata Jevrema) nije ostao u kolektivnom pamćenju svog naroda

Slika
Milan Obrenović

Dinastija Obrenović dala je srpskom rodu pet vladara: kneževe Miloša, Milana i Mihaila i kraljeve Milana i Aleksandra. Sedeli su na prestolu Kneževine i Kraljevine Srbije 72 godine, od čega Miloš i Mihailo po dva puta. Najduža je bila prva vladavina rodonačelnika dinastije Miloša Obrenovića (1815–1839), a najkraća njegovog sina Milana – samo 26 dana. Ovo je priča o knezu Milanu, koji zbog svoje kratke vladavine i istog imena sa drugim vladarom iz dinastije Obrenović (kralj Milan, unuk Miloševog brata Jevrema) nije ostao u kolektivnom pamćenju svog naroda

Milan je rođen 6/18. oktobra 1819. godine u Kragujevcu, kao peto od ukupno osmoro dece srpskog kneza Miloša Obrenovića (1780–1860) i njegove supruge Ljubice Obrenović rođene Vukomanović (1788–1843). Pre Milanovog rođenja, Milošu i Ljubici je umrlo dvoje dece (Petar, odmah po rođenju 1814. godine, i Ana, odmah po rođenju 1818. godine). Dakle, Milan je bio njihovo prvo muško dete koje je preživelo, i kasnije, kad je Miloš 1830. stekao nasledno kneževsko dostojanstvo, po pravilu primogeniture postao prestolonaslednik. Ime je dobio u spomen na strica, vojvode iz Prvog srpskog ustanka.

KNEŽEVIĆ: Detinjstvo i odrastanje budućeg srpskog kneza bilo je umnogome vezano za majku i četiri godine mlađeg brata Mihaila. Bila je to posledica poremećenih odnosa njihovih roditelja, koji praktično nisu živeli zajedno i pre Milanovog rođenja. Glavni razlog je bilo Miloševo bračno neverstvo, u koje se Ljubica lično uverila zatekavši supruga u krevetu sa lepom milosnicom Petrijom. Petrija će početkom 1819. godine roditi Milošu kćer, kojoj su ljubavnici dali ime Velika, dok će nekako u isto vreme, Ljubica ponovo zatrudneti sa grešnim suprugom. Kneginja se odlučila na ovaj korak saznavši za priče da ona više ne može rađati i da se na Miloša vrši pritisak da nju otera i oženi Petriju, koja bi mu podarila muško dete, tj. naslednika.

Slika
majka Ljubica

Ali, ne znajući da je Ljubica u drugom stanju (sa Milanom), Miloš se i dalje sastajao sa Petrijom. Saznavši za to uvređena kneginja je potegla pištolj i usmrtila muževu ljubavnicu, posle čega se sklonila kod svoje rodbine. Miloš je dugo i iskreno žalio za Petrijom, ali je Ljubici oprostio gnusan čin i vratio je u dom, saznavši da ona nosi njegovo dete. Posle izmirenja sa mužem, bremenita kneginja je preuzela brigu o Veliki i starala se o njoj kao o svom rođenom detetu, da bi 18. oktobra rodila Milana, a četiri godine kasnije i Mihaila.

Rano detinjstvo Milan je proveo u rodnom Kragujevcu, a kada mu je bilo šest godina, porodica se preselila u Požarevac. Ali, kneževska porodica od tada nije bila na okupu. Kneževići Milan i Mihailo, odnosno Miljac i Manjo, kako su ih od milošte zvali, bili su uz majku (sa dve starije sestre), dok je Miloš, glava porodice, živeo odvojeno. U takvim okolnostima brižna mati stekla je kod svoje dece bezgraničnu ljubav i poštovanje. Od svojih sinova se nikako nije odvajala, želeći da ih sama u srpskom duhu vaspitava, usađujući im svu plemenitost i dobrotu. Ipak, 1826. godine kneževići su krenuli u tek ustrojenu Dvorsku školu. Milanu je tada bilo sedam, a Mihailu samo tri godine. Pouzdani hroničar navodi da su kneževići "brižljivo učili, i napredovali u naukama, i redovno su polagali ispite polugodišnje, u prisustvu kneza Miloša i kneginje Ljubice" (Mita Petrović).

Slika
brat Mihailo

Ali, školovanje kneževića bilo je u senci majčine brige za njihovo zdravlje, posebno Milanovo, čija je bolest (tuberkuloza) bila sve vidljivija. Kneginja je učinila sve da sinu nađe leka. Nažalost, njegovo stanje nisu mogli popraviti ni najbolji beogradski, temišvarski i zemunski lekari.

OČEVA ABDIKACIJA: Nekako u vreme kada je Milanova bolest uzela maha, Turska je rešila da promeni Ustav Kneževine Srbije, što je bilo "u skladu sa njenom tadašnjom politikom sužavanja prava svojim provincijama koje su uživale bilo kakav privilegovan položaj" (Radoš Ljušić). Tako je krajem 1838. godine Porta donela Hatišerif kojim su praktično umanjena autonomna prava Kneževine dobijena prethodnim Hatišerifom (1830). Ali, novi državni akt je imao i dobrih strana: posredstvom Saveta obezbedio je učešće opozicije u vlasti, čime je prekinuo Milošev apsolutistički način vladavine, dok je članovima koji se odnose na sud udario temelj pravnom poretku u zemlji. Međutim, nezadovoljni Miloš se okrenuo ideji da se Hatišerifa i savetnika reši vojnim prevratom. Preko nekoliko svojih ljudi uspeo je da pobuni kragujevački, ćuprijski i kruševački garnizon. Na čelo bune (počela 11. maja) stavio se Milošev brat Jovan, po kome je buna nazvana Jovanova buna. Ali, slabo organizovana, nije se proširila na susedne okruge, te je ubrzo splasnula. Savetnici su odmah shvatili da iza bune stoji Miloš, pa su predložili beogradskom veziru da Miloša zatvori dok se ne povrati mir u zemlji. Vezir nije prihvatio predlog, dok je Miloš, shvativši da sada može i glavu izgubiti, bio potpuno skrhan.

Slika
Toma Vučić Perišić

Od tada je Miloš bio u rukama Saveta. Bez protivljenja je odobravao sva akta koja su mu donesena, pa i ona koja su bila protiv učesnika bune, koju je sam inicirao. Umesto njega, gospodar situacije je postao Toma Vučić Perišić, koji se stavio na čelo vojske protiv buntovnika, koji su ubrzo, bez većeg otpora, položili oružje. Miloš je od tada, praktično, bio u kućnom pritvoru. Doveden u ovako težak položaj, pritisnut od strane svojih protivnika i bez podrške iz inostranstva, nije mu ništa drugo preostalo, nego da se odrekne prestola u korist starijeg sina Milana. U Miloševo ime, koji je bio nepismen, ostavku je potpisao njegov mlađi sin Mihailo, u prisustvu Tome Vučića Perišića i mitropolita Mihaila. Bilo je to u Beogradu, u salonu Gospodarskog konaka (na mestu gde je danas zgrada Patrijaršije), u četvrtak izjutra 1. juna 1839. godine.

Nakon dva dana, u subotu 3. juna, Miloš je sa Mihailom napustio Srbiju i otišao na svoje imanje u Herešti u Vlaškoj. Istog dana u "Novinama srbskim" objavljen je akt o abdikaciji.

Slika
Avram Petronijević

VLADAR: Skupština, koja je sa namerom da otera Miloša sa vlasti bila u zasedanju od 31. maja, podnela je Savetu i Vučiću nekoliko zahteva, od kojih je jedan bio da se Milanu, koji "po sadašnjem telesnom i duševnom stanju" ne može da vlada sam, odrede "tri tutora" koji će "u saglasiju sa Savetom", upravljati zemljom i narodom. Po ovom zahtevu, Savet je 2. juna imenovao Avrama Petronijevića, Jevrema Obrenovića i Tomu Vučića Perišića za namesnike bolesnom Milanu. Dva dana kasnije namesnici su u mitropolitovom dvoru položili zakletvu, a u ponedeljak 5. juna izdali o tome Proklamaciju.

Milan je u postelji primio vest o kneževskom dostojanstvu. Umro je 26. juna 1839. godine, u 26-tom danu vladavine, ne potpisavši nijedan zvaničan akt u svojstvu vladara. Sahranjen je dva dana kasnije u porti stare Palilulske crkve. Berat kojim se potvrđuje za kneza, stigao je u Srbiju nekoliko dana kasnije.

Istog dana kada je Milan umro, Savet i Namesništvo su odlučili da na presto dovedu drugog Miloševog sina, tada maloletnog Mihaila.

autorka je istoričar i kustos Istorijskog muzeja Srbije


vreme


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 25 Okt 2012, 04:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Knez Mihailo Obrenović
1823-1868


Slika
Knez Mihailo Obrenović

Dete kneza Miloša i kneginje Ljubice, rodio se 4. septembra 1823. u Kragujevcu. Završio jr školovanje u Požarevcu, da bi se zatim s majkom preselio u Beč. Njegov stariji brat Milan I Obrenović došao je na presto po pravu nasledstva, 1. juna 1839. godine. Ali, slabog zdravlja, vladao je nepunih mesec dana. Umro je 8. jula 1839. u Beogradu.

Narodne starešine odličile su da na presto dovedu drugog Miloševog sina, Mihaila Obrenovića. U to vreme Mihailo se nalazio u Bukureštu. Pre dolaska u Srbiju, knez je sa svojom majkom otišao kod turskog sultana Abdula Medžida, koji ga je dočekao s velikim počastima. Sultan mu je podario zvanje mušira i odlikovao ga ordenom Iftihara. U pratnji svite, knez Mihailo dolazi u Srbiju 2. marta 1840. godine.

Na kneževski presto stupio je prvi put 26. juna 1839. godine i vladao do 25. avgusta 1842. Pošto je bio maloletan, određeno mu je namesništvo. Porta je potvrdila njegov izbor. Kao veoma mlad i niskusan, Mihailo se nije snalazio u složenim prilikama unutrašnjeg i spoljašnjeg položaja Srbije. Svrgnut je 1842, u buni koju je predvodio jedan od najistaknutijih ustavobranitelja, Toma Vučić Perišić. Ustavobranitelji su 1843. godine na skupštini za novog kneza izabrali Aleksandra Karađorđevića.
O sudbini mladog Mihaila odlučile su Austrija i Turska. Zajedno sa majkom upućen je u Banat, na imanje svoje sestre Savke Nikolić. Posle Banata, odlazi u Beč s ocem. Putovao je po Evropi u potrazi za životnom saputnicom. Konačno, u Beču se 1853. godine oženio sa groficom Julijom Hunjadi.

Knez Mihailo je posle smrti svoga oca, kneza Miloša, po drugi put došao na presto, 14. septembra 1860. godine. Na početku njegove druge vladavine izvršene su značajne promene u politici Srbije. Ukinut je „turski Ustav“, došla su sasvim druga zakonska naređenja, koja je donela Narodna Skupština, a knez sankcionisao. Knez Mihailo je doneo i naredbe za uređenje narodne vojske i zakone o porezima.
Kada je 3. juna 1862. na Čukur-česmi pala srpska krv, Turci su počeli da bombarduju Beograd. Knez Mihailo je otputovao u Lozanu, gde je pripremao rat s Turskom za oslobođenje srpskih gradova. U Beograd dolazi 23. jula 1862. godine i na ministarskoj sednici poziva sve Srbe da se odupru turskim pretenzijama. Već 23. septembra 1862. javlja da će se Turci iseliti iz Srbije, osim gradova, u kojima će ostati samo posade vojske. Na praznik Duhova, 23. maja 1865. godine, knez Mihailo je svim borcima iz Miloševog ustanka koji su doživeli proslavu 50-godišnjice obnovljene slobode podario spomenicu izlivenu od prvoga topa kneza Miloša, nazvanu Takovski krst.




Knez Mihailo od sultana dobija pismo da dođe i primi ferman kojim se Srbiji prepuštaju pomenuti gradovi. Ferman je dobio 30. marta 1866.
Četvrtog aprila iste godine vraća se u Beograd, gde ga pozdravlja oduševljeni narod. S njim je pristigao i Ali Riza paša, zapovednik beogradskog grada, koji ga je pratio u Carigrad. Sultanov ferman pročitan je na Kalemegdanu 6. aprila 1867, kada je i Ali Riza paša, poslednji beogradski muhafis, predao knezu Mihailu ključeve gradova u Srbiji, a zatim su na beogradskoj tvrđavi istaknute srpska i turska zastava.
U nedelju, 29. maja 1869, knez Mihailo je krenuo da se proveze kočijama do Košutnjaka. S njim je išao ađutant Svetozar Garašanin, sin Ilije Garašanina, a u kočijama su do kneza sedele Anka Konstantinović, njegova sestra od strica i njena ćerka Katarina.

U parku na Košutnjaku pojavili su se Pavle i Kosta Radovanović u svečanim crnim odelima, cilindrima na glavama i pištoljima uperenim u pravcu kneževe kočije. Knez Mihailo ubijen je s tri hica.
Svi zaverenici su izvedeni na saslušanje istog dana, a glavnu reč je vodio Nikola Hristić. Osuđeni su na smrt i streljani u ponoć, na Karaburmi.
Zbog ubistva kneza Mihaila nacionalna žalost trajala je tri dana. Knez Mihailo je sahranjen na napuštenom Markovom groblju u Beogradu, uz vojne počasti. Nasledio ga je Milan Obrenović, sin Miloša Jevremovog Obrenovića.


royalhouseofobrenovic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 13 Dec 2012, 09:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kralj Milan Obrenović
1854-1901


Slika
Kralj Milan Obrenović

Rođen u Manasiji 10/22. avgusta 1854. godine. Otac Milana Obrenovića, Miloš Jevremov Obrenović je kao strani najamnik služio u rumunskoj vojsci i poginuo je u borbi sa Turcima kod Bukurešta 20. novembra 1861. Majka Milana, Elena Marija Katardži je bila ćerka rumunskog grofa Konstantina Katardžija. Po rođenju Milana, Miloš i Elena Marija su se razišli. Milan je bio jedini njihov sin, i imao je jednu sestru Tomaniju. Posle pogibije oca, o njemu se starala majka koja je vodila život raskošne aristokratkinje. Milanovom vaspitanju nije obraćala naročito pažnju. Brigu o mladom Milanu je preuzeo njegov rođak, knez Mihailo Obrenović, knez Srbije. Milan Obrenović dolazi sa šest godina u Kragujevac kod kneza Mihaila koji vodi računa o njemu. Knez mu je obezbedio izvrsnu guvernantu koja ga je vaspitavala i podučavala. Po sazrevanju, knez Mihailo šalje Milana na školovanje u Pariski Licej. Vaspitanje koje je Milan dobio u Srbiji je bilo dosta oskudno. Bio je okružen neprijatnim i neraspoloženim ljudima u Kragujevcu koji su pokušavali na sve moguće načine da ga unazade. Kao jedan od glavnih vaspitača mladog Milana Obrenovića bio je i poznati dubrovački pesnik Medo Pucić.Ubistvo kneza Mihaila zateklo ga je u Parizu. Velika skupština priznala je njegovo pravo na nasledstvo prestola, a potom mu je i Porta darovala berat naslednog kneza. Namesnici su mu bili Blaznavac, Ristić i Gavrilović.

Posle Ristića knez Milan je 1873. doveo na vlast vladu konzervativaca. Između konzervativaca i liberala u Srbiji tog vremena neprestano je bilo sukoba koji su se često završavali ministarskim krizama, pa čak i do prvog raspuštanja parlamenta u novijoj istoriji Srbije 1875. godine. Hercegovačkim ustankom koji je izbio iste godine, odnosi Srbije i Turske koji i onako nisu bili dobri, naglo se pogoršavaju. U međuvremenu, knez Milan se venčao sa Natalijom, ćerkom ruskog pukovnika Petra Keško i naredne godine, u toku rata Srbije i Turske, rodio mu se sin Aleksandar.
Nakon prvog rata, i naredne 1877. godine Srbija ulazi u drugi rat sa Turskom, što će na Berlinskom kongresu dovesti i do nezavisnosti Srbije i pripajanja četiri nova okruga. U spoljnoj politici knez Milan se nakon Berlinskog kongresa okreće od Rusije ka Austro-Ugarskoj i sve tešnjim odnosima sa Bečom. Siguran u podršku bečke dvorske kancelarije, knez Milan je 1882. godine proglasio Srbiju za Kraljevinu. Iste godine dogodio se i atentat na kralja Milana, na koga je pucala Ilka Marković, udovica pukovnika Jevrema Markovića. Kralj Milan menja unutrašnju politiku i svoju podršku daje naprednjačkoj stranci, a protiv radikalne stranke, što će dovesi do Timočke bune koja je uz pomoć vojske brzo ugušena.

Ujedinjenje Bugarske sa Istočnom Rumelijom 1885. godine Milan je doživeo kao pripremu za osvajanje Makedonije, što ga je navelo na rat sa Bugarskom. U kratkotrajnom ratu Srbija je poražena, a glavna bitka se vodila na reci Slivnici od 5. do 7. novembra 1885. Mir je sklopljen u Bukureštu, po načelu povratka na prvobitno stanje.
Neposredno posle završetaka Srpsko-bugarskog rata, pokušan je atentat na kralja Milana na vrlo specifičan način. Naime, zaverenici su uspeli da se uvuku u Dvor i da istesterišu grede od njegovog kupatila. Samo zahvaljujući budnosti stražara koji su videli podvalu, kralj Milan Obrenović se spasao.
Zbog ljubavnih avantura došao je u sukob sa svojom suprugom kraljicom Natalijom. Posle brojnih peripetija, došlo je do razvoda 1888. godine.
Iste godine proglašen je Radikalski ustav poznat po svojoj liberalnosti i naprednosti. Pri njegovom donošenju, kao uzor je upotrebljen belgijski ustav iz 1835. godine.

22. februara 1889. na proslavi Dana Kraljevine, kralj Milan je objavio svoju abdikaciju. Silazeći sa prestola, kralj Milan je, po Ustavu, odredio tri namesnika, koji su imali vladati do punoletstva kralja Aleksandra. Posle ustupanja prestola svome maloletnom sinu, kralj Milan se još neko vreme zadržao u Srbiji. Na osnovu Milanovog dogovora sa ruskim dvorom, vlada je 14. marta 1892. donela zakon po kome se kralju Milanu zabranjuje boravak u Srbiji i ponovo dobijanje srpskog državljanstva bez dozvole Narodne Skupštine. Samo u slučaju bolesti kralja Aleksandra, Milan je imao pravo da dođe i da ostane u Srbiju za vreme trajanja bolesti. U međuvremenu, kralj Aleksandar je izvršio državni udar i proglasio se punoletnim. Posle prvog odlaska i povratka u Srbiju, kralj Milan je u proleće 1895. po drugi put napustio Srbiju. Posle novog dogovora sa sinom, Milan se ponovo vraća u Srbiju 7. oktobra 1897. Aleksandar mu je dao položaj vrhovnog komandanta aktivne vojske, a Milan ju je počeo osposobljivati i osavremenjivati. Na Milana Obrenovića je pokušan još jedan atentat, na Ivanjdan 1899. kada je jedan radikal pokušao da ga ubije.
Do novih problema sa kraljem Aleksandrom dolazi posle njegove odluke da se oženi Dragom Mašin. Kralj Milan ga je prekorio u pismu i nije mu dao blagoslov. Nakon toga, Milan je zauvek otputovao iz Srbije krajem 1900. godine. Jedno vreme je boravio u Karlsbadu, pa zatim u Temišvaru, da bi poslednje trenutke proveo u Beču.

Kralj Milan se smrtno razboleo od upale pluća. Lekarski konzilijum koji ga je pregledao je rekao da mu nema spasa. Car Franja Josif, u znak dobrih odnosa je obezbedio jednu svoju kuću u kojoj je bolesni Milan boravio i poslao mađarskog grofa Ergenija Zičija da do zadnjeg časa bude s njim. Često su Milana spopadali takvi bolovi, da je u očajanju tražio revolver da prekrati sebi muke. Dok je bio u agoniji, uspeo je da se poveri Zičiju da se nikako ne sahranjuje u Srbiji. Često bi po prestanku bolova, grlio Zičija, govoreći:
“Prijatelju, zar nije strašno da tako mlad umrem?”
U bunilu je često dozivao vukove, a jednom je i tražio da ga vode da gleda komad Rakovskog u pozorištu. Milan Obrenović je umro 29 januara/11. februara 1901. u 47.godini života. Sahranjen je u Krušedolu, pored knjeginje Ljubice.


royalhouseofobrenovic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 04 Feb 2013, 23:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kralj Aleksandar Obrenović
1876-1903


Slika
Kralj Aleksandar Obrenović

Rođen je 2/14. avgusta 1876. godine u Beogradu. Rodio se u porodilištu koje je lično finansirao kralj Milan Obrenović. Vaspitavan je u Srbiji, a za guvernere je imao Dr Lazara Đokića i generala Jovana Miškovića. Svu brigu o mladom prestolonasledniku isključivo je preuzeo na sebe kralj Milan. Takođe, o trošku oca mladi kraljević je poslat na školovanje u Pariz. Vraća se u Beograd sa nepunih jedanaest godina 1887. godine.
21. februara/6. marta 1889. godine kralj Milan Obrenović abdikacijom prepušta tron svome sinu Aleksandru, a od toga trenutka, na čelu Srbije trebalo je da do njegovog punoletstva, budu namenici: Jovan Ristić i generali Jovan Belimarković i Kosta Protić. Četiri godine nakon stupanja na presto, Aleksandar preuzima vlast od namesništva, potpomognut svojim ocem Milanom. U vreme kada je kralj Aleksandar izvršio dvorsku revoluciju, i tako preuzeo vlast, oko njega se nalazila nekolicina visokih oficira, među kojima i konjički pukovnik Lazar Petrović, koji će kasnije postati njegov lični ađutant, a kralj će ga unaprediti u čin generala. Protesti ministra su ostali bez rezultata, dok je kralj je ponavljao da je tako bolje za sve. Novu vladu je sastavio kraljev bivši vaspitač, dr Lazar Dokić, sa nekoliko uglednih radikala.

Na proslavi 500-te godišnjice Kosovskog boja 1889. godine u manastiru Žiča, mitropolit Mihail je miropomazao kralja Aleksandra, u prisustvu kraljevskih namesnika, ministara srpske Vlade i ruskog poslanika Persijanija. Čin miropomazanja bio je izuzetno svečan. Prethodno je mladi kralj prisustvovao bdeniju u Lazarevoj crkvi u Kruševcu, položio temeljac za spomenik Kosovskim junacima i na putu za Žiču svratio u manastir Ljubostinju, gde je priređen naročiti pomen na grobu Carice Milice. Posebnim zakonom je osnovano Društvo za podizanje Hrama Svetog Save na Vračaru, koje je dobilo oslobađanje od svih poreskih dažbina.
Zbog veoma teškog položaja srpskog stanovništva u granicama Turske imperije, kralj Aleksandar je posetio Carigrad u leto 1894. godine, ne bi li izmolio neke političke povlastice srpskog življa u Turskoj. Negujući dobre odnose sa Grčkom, kralj Aleksandar je u proleće, po povratku iz Carigrada, posetio i grčki dvor. Na tom, putu, posle nekoliko vekova, posetio je Svetu goru i Hilandar, kome je pretila opasnost da ga Bugari preotmu. Tom prilikom hilandarsko brastvo je poklonio je kralju Miroslavljevo jevanđelje, originalnu Nemanjinu povelju manstiru i još nekoliko rukopisa. Ovom kraljevom posetom i njegovim velikim novčanim prilozima, Hilandar je ostao srpski manastir.

U leto 1900. godine, kada su se kralj Milan i tadašnji predsednik vlade dr Vladan Đorđević nalazili van Beograda, kralj Aleksandar je iznenada objavio svoju veridbu sa Dragom Lunjevica. Mnogi su se protivili ovome braku, a Đorđevićevo ministarstvo je podnelo ostavku. Posle nekih nedoumica kod viših oficira, kralj Aleksandar ih je okupio u Sabornoj crkvi10. jula 1900. godine na parastos stradalim žrtvama u ratovima za oslobođenje Srbije i održao im govor:

„Ja sam glava Doma Obrenovića i ja prvi imam pravo i dužnost da vodim brigu o sudbini i budućnosti Dinastije. Prema tome mišljenja moga oca u delu moje ženidbe je sporedna stvar i malog je značaja. To je glavno šta mislim ja, a ne moj otac. Moj otac nije odgovorio mojim željama i ja sam ga, kao vrhovni komandant, s toga spravom razrešio dužnosti komandanta aktivne vojske.“

Posle objavljene veridbe, usledila je kraljeva ženidba 23. jula 1900. u Sabornoj Crkvi u Beogradu. U spoljnoj politici kralj se okrenuo odmah Rusiji, pustivši prethodno radikale iz zatvora optužene za Ivanjdanski atentat. Usled takvih događaja grof Goluhovski, inače austrougarski poslanik u Bepgradu, uputio je oštar protest. Naročito veliki problemi za kralja Aleksandra nastali su nepostojećom trudnoćom kraljice Drage. Na ovo je prvi reagovao Carski dvor u Petrogradu i nije želeo da primi kralja i kraljicu u obećanu posetu.
Zbog sve veće odbojnosti ruskog dvora, kralj Aleksandar je od jeseni 1902. godine nastojao da se ponovo približi Austriji, a izvesne korake preduzimao je i ranije. Već u januaru 1902. godine kralj Aleksandar je poslao u Beč svog ličnog sekreta Miloša Petronijevića s obećanjem da će pitanje svog naslednika rešiti u sporazumu sa susednom monarhijom, i to, po svojoj prilici, tako što će posiniti jednog od potomaka ženske linije Obrenovića, koji žive u Austro-Ugarskoj. Na to je oštro protestvovao ruski ministar inostranih poslova grof Aleksandar Lamzdorf, u Nišu kada je krajem 1902. došao u posetu kralju Aleksandru.

U noći 29. maja/11. juna 1903. godine, grupa zaverenika, pod rukovodstvom kapetana Dragutina Dimitrijevića Apisa, izvršila je prevrat . Kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga zverski su ubijeni u spavaćoj sobi, tela su im bačena preko prozora. Ove krvave i dramatične noći još su ubijeni: predsednik vlade Dimitrije Cincar-Marković, vojni ministar Milovan Pavlović, oba kraljičina brata Nikodije i Nikola Lunjevica. Kapije Dvora otvorio je oficir Petar Živković.
Kralj Aleksandar i kraljica Draga počivaju u kripti Hrama Svetog Marka u Beogradu.


royalhouseofobrenovic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 31 Avg 2013, 00:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kneginja Ljubica Obrenović
1785-1843


Slika
Kneginja Ljubica Obrenović

Devojačko Vukomanović, rođena je u Srezojevcima 3/14. januara 1785. godine od oca Radosava i majke Marije.
Uoči udaje Ljubica je “bila najviđenija među devojkama iz sve okoline”. U nju se zagledao godinu ili dve pre izbijanja Ustanka brat po majci Milana Obrenovića, Miloš Teodorović Obrenović potonji srpski knez.
Napuštajući svog zeta Savu, možda 1802. ili 1803. godine, pre nego što se konačno doselio kod polubrata Milana, Miloš je preko Pranjana, na putu za Brusnicu, prošao kroz Srezojevce. Na jednom od srezojevačkih potoka ugledao je Ljubicu i majku, koje su belile platno. “Tada mi je bilo prošlo 20 godina, a još sam bio kao devojka. Čim videh Ljubicu, ostaše mi oči na njoj. Ona i majka joj, opaziše mene, izađoše iz vode, i spustiše skute. Ja pregazih vodu, i na drugom bregu, sedoh obuvati se. Ošljario sam valjda čitav sahat, samo da duže gledam Ljubicu. E, činiš `voliko, jest bila lepa za čudo.”

Kad mu je polubrat Milan poverio da za njegove trgovačke potrebe luči stoku Miloš je učestalo navraćao u Srezojevce, kod Vukomanovića, ne bi li ponovo ugledao Ljubicu. Njegov drug u kalauženju stoke Turčin Ćor-Zuka pronikao je u Miloševu tajnu i ovaj mu je priznao da je zavoleo Ljubicu. Turčin je potom preuzeo na sebe da ubedi Milana da isprosi Ljubicu od Vukomanovića.
Pitanje Miloševe ženidbe postavilo se ponovo tek posle izbijanja Prvog ustanka. Iz kneževe priče saznajemo da je vojvoda Milan isprosio Ljubicu i doveo je u njihov dom. “Kad sam se oženo bilo mi je oko 24 godine.”

Miloš i Ljubica uzeli su se u proleće 1804. godine. Milan je pozvao Karađorđa da kumuje najverovatnije, u vreme osvajanja Rudnika 18. marta 1804. godine.
Knez Miloš je sa Ljubicom imao osmoro dece, četvoro muških i isto toliko ženskih. Roditelje su nadživela samo dva deteta, sin Mihailo i kći Petrija, a Jelisaveta majku.
Zbog ubistva koje je počinila nad Petrijom, jednom od ljubavnica kneza Miloša, jedno vreme živela je odvojeno od njega, i čak je u vreme napada na kneza Miloša otvoreno stajala na strani opozicije. S druge strane, po Miloševom odlasku iz Srbije 1839. godine, učestvovala je u pokretima za povratak svog muža u zemlju.
Od svih Obrenovića koji su bili proterani iz zemlje, Ljubica se poslednja povukla pokušavajući do poslednjeg časa da spase dinastiju. Utučena više od jeda i tuge nad sudbinom svoje porodice nego od bolesti, umire u Novom Sadu 14/26 maja 1843. godine. Sahranjena je u manastiru Krušedolu.


royalhouseofobrenovic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 11 Sep 2013, 20:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kneginja Julija Obrenović
1831-1919


Slika
Kneginja Julija Obrenović

Devojačko Hunjadi de Ketelji, rođena je 26. avgusta 1831. godine u Beču. Kćer grofa Ferenca Hunjadija i grofice Julije Ziči de Zič et Vasonke, udala se 1. avgusta 1853. godine za kneza Mihaila Obrenovića, koji je živeo u Beču kao izgnani bivši srpski knez. Do povratka na tron Srbije knez Mihailo i Julija živeli su u Austro-Ugarskoj. Imali su imanje Ivanka na Dunavu, koje je kupio knez Mihailo. U braku nisu imali dece.

Posle smrti kenza Mihaila, kneginja Julija udala se za kneza Karla Arenberga. Umrla je u Beču, 19. februara 1919. godine.


royalhouseofobrenovic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 13 Jun 2014, 12:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kraljica Natalija Obrenović
1859-1941


Slika

Kraljica Natalija Obrenović

Rođena je 2/14. maja 1859. godine u Firenci. Otac joj je bio ruski pukovnik Petar Keško, a majka princeza Pulherija od Moldavije. Za kralja Milana se udala 5/17. oktobra 1875. godine i sa njim je imala sina Aleksandra rođenog sledeće godine. Velike razlike između supružnika dovele su do njihovog mimoilaženja. Dok je Milan tražio oslonac u Austro-ugarskoj, dotle je Natalija bila rusofil. Natalijina hladnoća i Milanov temperament odvele su ga u brojne ljubavne avanture, koje su vređale Nataliju. Postala je vrlo popularna zbog brige i truda oko ranjenika za vreme rata sa Bugarskom 1885. godine. Otvoren i javan sukob sa Milanom nastao je 1886. godine, povodom njegove veze sa gospođom Nasos.

To je i dovelo do razvoda kralja i kraljice 1888. godine. Brak je, pokazalo se, razveden na neregularan način, što je kasnije poništeno. Milan je abdicirao 1889. godine, a, kao deo njegovog poravnanja sa vladajućim radikalima i namesništvom, kraljica Natalija je proterana iz Srbije 1. juna 1891. godine. Do formalnog, ali ne i suštinskog pomirenja došlo je 1893, pa su 1894. godine ponovo primljeni u kraljevski dom.

Za vreme vladavine sina Aleksandra, Natalija je pokušala da mu bude glavni savetnik. Zalagala se za orijentaciju na Rusiju i radikale, verujući da bez njih neće biti političke stabilnosti u Srbiji. Uglavnom je živela u Bijaricu u Francuskoj, u vili zvanoj Sašino. U Beograd je došla na duže 1895, pa 1897. godine, kada se opet sukobila sa kraljem Milanom. U njenom društvu se kao dvorska dama nalazila Draga Lunjevica, u koju se Aleksandar definitivno zaljubio.
Veliko neslaganje sa sinom donelo je njegovo venčanje sa Dragom Lunjevicom 1900. godine. Najveći udarac doživela je 29. maja/11. juna 1903. godine, kada je grupa oficira , na zverski način, nepojmivo tadašnjoj Evropi, ubila Aleksandra. Posle 1903. izvesnu utehu našla je u društvu jedne španske katoličke porodice, pa je prešla u katoličku veru i zamonašila se. Umrla je 5. maja 1941. godine u manastiru Sen Deni kraj Pariza i sahranjena na groblju Lardi kraj Pariza. Njeni memoari se čuvaju u Vatikanu i nisu još uvek objavljeni.

Posle majskog prevrata 1903. godine sva imovina porodice Obrenović, koja nije nezakonito oduzeta, pripala je Nataliji Obrenović. Postala je veliki dobrotvor. Svojim testamentom velika imanja u Srbiji zaveštala je Beogradskom univerzitetu i manastirima i crkvama koji su zadužbine Obrenovića. A jedan deo u novcu i umetničkim slikama odredila je živim potomcima Jakova Obrenovića, brata kneza Miloša Obrenovića. Kraljica Natalija je 1903. godine želela da imovinu u Srbiji pokloni porodici Jakovljević, ali oni nisu smeli da to prihvate iz straha od tadašnje dinastije Karađorđević, pa je tako više od 7.700 hektara šume dato Beogradskom univerzitetu. Sadržina testamenta nije poznata i o tome postoje samo nagađanja. Ono što se sa sigurnošću može reći je da je sačuvan lični dnevnik kraljice Natalije. Umetnine se nalaze po muzejima i privatnim kolekcijama.


royalhouseofobrenovic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 05 Sep 2015, 21:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kraljica Draginja Obrenović
1866-1903


Slika
Kraljica Draginja Obrenović


Rođena je 23. septembra 1866. godine u Gornjem Milanovcu u bogatoj porodici Lunjevica. Dragin otac, Pantelija Lunjevica je bio okružni načelnik Gornjeg Milanovaca, a majka Anđelija domaćica. Deda joj je bio Nikola Milićević Lunjevica, jedan od ustaničkih prvaka i prijatelj Miloša Obrenovića. Pored Drage, Anđelija i Panta su u braku imali još sinove Nikodija i Nikolu i ćerke Hristinu, Vojku i Anu.
U svojoj devetoj godini, Draga je poslata na školovanje u Beograd. Osnovu školu je završila u Beogradu, zatim i “Cermankin zavod”, odnosno “Ženski zavod”. Tu je naučila više stranih jezika, među kojima ruski, francuski i nemački jezik. Za vreme boravka u Beogradu, Draga se počela baviti pisanjem romana i pripovedaka, prevođenjem knjiga za novac. I pored toga što je otac vodio dosta računa o njoj, kao vrlo mlada devojka je počela da zarađuje za život. Čak je objavila i nekoliko zanimljivih priča za inostrane časopise. Volela je da čita, a naročito je volela da čita Stendala.

U Beogradu se prvi put zaljubila u studenta Bogdana Popovića, kasnije profesora i teoretičara književnosti, koji je od Drage bio stariji tri godine. Često su se sastajali u klubu književnika, gde je Draga često navraćala. Međutim, želje Draginih roditelja odvešće je potpuno daleko od Popovića.
Čim je napunila šesnaestu godinu, roditelji su počeli da je spremaju za udaju. Rudarski inženjer Svetozar Mašin je bio dobar poznanik njenog oca, a uz to imao je i bogato poreklo. Svetozar Mašin je bio petnaest godina stariji od Drage. Njegov otac je bio ugledni lekar i služio je na dvoru kod kneza Mihaila i kralja Milana Obrenovića. Dragin dever, a Svetozarov brat, Aleksandar Mašin je kasnije bio jedan od vodećih zaverenika u njenoj likvidaciji, a jedno vreme je bio i načelnik generalštaba srpske vojske. Draga Mašin je rekla Bogdanu Popoviću da će se zbog roditeljske prisile udati za Svetozara, ali da tu nema ljubavi, već samo koristi.
Svetozar i Draga su se venčali avgusta 1883. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu. Draga je često odlazila na dvor kralja Milana Obrenovića, koji je bio odličan prijatelj Svetozara Mašina. U braku sa Svetozarom Mašinom živela je tri godine, a zatim je postala udovica.

Po razvodu kralja Milana sa kraljicom Natalijom Obrenović 1888. godine, kraljica je kupila dvorac “Sašino” u banjskom lečilištu Bijaric u Francuskoj, koji je dobio ime po njenom jedinom sinu Aleksandru Obrenoviću. Kraljica Natalija je na put pozvala i Dragu, da joj bude pratnja i dvorska gospođica. Mladi kralj Aleksandar je stigao u martu 1895. godine u Bijaric. Za to vreme, Draga se starala o uređenju i održavanju kupališne plaže u Bijaricu. Ljubav Drage i Aleksandra se rodila baš na tom mestu, kada je po navodima hroničara, Draga spasila budućeg kralja da se ne udavi. U Bijaricu su počeli da se dopisuju, da se viđaju i izlaze zajedno. Kraljica Natalija se tome nije protivila jer je želela svog sina da spremi za moguću ženidbu sa nekom princezom visokog ranga. Međutim, između njih se rodila istinska ljubav, mnogo jača nego što su to Natalija i Milan mislili. Aleksandar je zamolio Nataliju da ga ostavi samog sa Dragom i da se vrati u Beograd, što je kraljica Natalija i učinila. U početku niko nije imao protiv ove ljubavi, misleći da je to samo prolazna avantura. Kralj je nagovarao Dragu da napusti službu kod njegove majke i da će se on novčano starati o njoj i njenoj familiji. Draga Lunjevica je ostala u službi kraljice Natalije sve do 1897. godine kada se vratila u Beograd.

Čitavu Srbiju je uzbunila vest koju je saopštio kralj Aleksandar 8. jula 1900. da je isprosio ruku Drage Lunjevice, unuke Nikole Lunjevice, borca u ratovima za oslobođenje Srbije.

Ženidbi se naročito suprostavio bivši kralj Milan, koji je u znak protesta napustio Srbiju i otputovao za Bukurešt, pa za Beč, gde je naredne godine i umro. Kralj se potpuno okrenuo protiv oca, pa je čak pomilovao i radikale, koji su ležali na robiji zbog Ivandanjskog atentata na kralja Milana. Kralj Aleksandar je zakazao venčanje sa Dragom Mašin za 23. jul 1900. i pozvao sve dobronamerne građana da vide za kraljicu pravu Srpkinju, označivši novu politike da se srpski vladari žene Srpkinjama, a ne više inostranim princezama. Kralja Aleksandra veoma je obradovala vest da će kum na venčanju biti sam do ruski car Nikolaj II Romanov.
Na dan venčanja, pred kućom Drage Mašin pojavili su se hiljade građana, koji su nosili njene slike i klicali joj. Povorka je krenula prema Sabornoj crkvi, gde se trebao obaviti čin venčanja. Sveštenici su od ranog jutra iznosili ikone, kandila i sveće. Kralj Aleksandar se pojavio tog jutra na venčanju u vojnoj uniformi, sa epoletama i odlikovanjima, a Draga Mašin u venčanici od bele čipke sa brilijantskom dijademom na glavi. U crkvi su čin venčanja obavila dva mitropolita, episkopi i dvadeset šest arhimandrita. Počasnu pratnju su činili oficiri srpske vojske, među njima i Dragutin Dimitrijević Apis, sa činom kapetana. Posle obavljenog venčanja, po izlazu iz crkve, narod je uzvikivao: „Živeo Kralj! Živela Kraljica Draga!“

Nije prošlo ni godinu dana od venčanja kraljevskog para, a već 8. maja 1901. Kralj Aleksandar je saopštio da je kraljica Draga trudna i da će Srbija da dobije potomka Obrenovića. Pre samog objavljivanja, Draga se nalazila u kraljevskom letnjikovcu u Smederevu, kada je stigao doktor Kole iz Pariza i saopštio joj da je u blagoslovenom stanju.
Međutim, sve snove o nasledniku je raspršio ugledni ruski lekar Snjegirev, koga je zajedno sa profesorom Gubarevom, po nagovoru kraljice Natalije, u Srbiju poslao Nikolaj Romanov da potvrdi nalaze doktora Kolea. Konzilijum lekara je došao u maju 1901. u Smederevo i pregledao Dragu. Nalaz je bio da trudnoće nema, niti je ikada i bilo. Ovakva vest je zaprepastila Aleksandra, koji je od ađutanta zatražio pištolj da ubije ginekologe, jer je verovao da su oni prekinuli trudnoću. Kao znak pažnje prema svojoj ženi, on je izdao zapovest da se 4. konjički puk kralja Milana od 23. maja zove “Konjički puk kraljice Drage.” Kralj se morao pomiriti sa odlukom da trudnoće nije bilo i zajedno sa Dragom se vratio u Beograd.

Grupa “oficira” – zaverenika organizovala je atentat na kralja Aleksandara i kraljica Dragu Obrenović, sa ciljem da se na presto dovede Petar Karaljorđević. Kao dan za početak akcije određena je noć između 28. i 29. maja 1903, jer se tada u Dvoru nalazila zaverenička grupa na dužnostima. Te večeri, kralj i kraljica su se vratili sa večere kod kraljičine rodbine i otšli na spavanje. Zaverenička akcija je počela tačno deset minuta posle ponoći. Zahvaljujući zaverenicima u Dvoru, oficiri su brzo uleteli u sobu kralja Aleksandra i kraljice Drage, ali u krevetu nije bilo nikog. Na toaletnom stočiću su pronašli Dragin omiljeni roman „La trahison“, okrenut na 80. strani.
Oficiri su pretražili celu sobu, otvarali ormane i prevrtali stvari, ali nisu uspeli da pronađi kralja i kraljicu. Pre samog čina pronalaženja skrivenog kraljevskog para, oficiri su zarobili Draginu braću, potporučnike Nikolu i Nikodija Lunjevicu i odveli ih u mesnu komandu grada, gde ih je po naređenju pukovnika Mašina, izveo u jedno dvorište potporučnik Voja Tankosić i streljao. Dragine sestre Ana, Vojka i Hristina su otpremljene na železničku stanicu i poslate za Minhen.

Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević. Potporučnik Vemić je pronašao zarez na jednim vratima i uzvuknuo: „Sekiru!“ „Evo vrata!“ Konačno su se pojavili iza skrivenih vrata kralj i kraljica u belim pidžamama, pripijeni jedno uz drugo.
Nišlija, kapetan Mihailo Ristić bio je taj koji je usmrtio kralja, pa kraljicu, koja se na prvi pucanj bacila da svojim telom zaštiti kralja. Potom su i ostali zaverenici pucali, praznili revolvere i sabljama boli ubijena tela, a onda su ih bacili kroz prozor u dvorište, odakle su ih odvukli u obližnju prizemnu sobu, gde su pripremljeni za sahranu, koja je obavljena iduće noći, u crkvi Svetog Marka. U trenutku kad se ovaj atentat desio, bilo je tačno 3:50 minuta izjutra.
Tela kralja i kraljice su stavljena u limene kovčege i pod najvećom tajnošću prevezena kočijama ka starom beogradskom groblju. Kočije su stigle iza ponoći u crkvi Svetog Marka, opkoljena vojnicima. Činu sahranjivanja su prisustvovala dvojica zaverenika. Kovčezi su spušteni, jedan pored drugog, u grobnicu kraljeve babe Anke Obrenović, koja je zajedno sa knezom Mihailom poginula u Košutnjaku 29. maja 1868.


royalhouseofobrenovic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 13 Mar 2017, 19:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine

Slika
Jevrem Teodorović Obrenović


Slika
Jovan Teodorović Obrenović


Slika
Jakov Obrenović

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 02:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SUSRET SA ISTORIJOM
Kralj Petar bio umešan u zaveru


Ko je zaista bio organizator majskog prevrata 1903. godine? Pripreme za uklanjanje poslednjeg Obrenovića počele pre Apisa i grupe mlađih oficira. Prva urota protiv kralja Aleksandra počela u dvoru, u sobi njegovog ađutanta

Slika
Poslednji trenuci kraljevskog para

OVIH dana, dok nam u repriznom terminu javnog servisa, još jednom, glumci Ljiljana Blagojević i Tihomir Stanić dočaravaju atmosferu na srpskom dvoru i oko njega početkom prošlog veka, prilika je i da se podsetimo na sve naše zablude o, možda i najprelomnijim, trenucima istorije moderne Srbije.

O prevratu 1903. godine, kada je s političke i istorijske scene sišla dinastija Obrenović, dosta je kod nas pisano. Međutim, novootkrivena dokumenta i istorijska građa koja je bila razasuta po mnogim arhivama, i često nedostupna, bacaju sasvim novi pogled na ovaj događaj.

Prema ovim saznanjima, pripreme za prevrat tekle su nešto drugačije nego što je to obično u našoj literaturi prikazivano. Oslonac prikaza zavere i atentata na kralja Aleksandra i kraljicu Dragu uglavnom je bila knjiga Dragiše Basića “Devetsto treća”, po kojoj su začetnici i glavni akteri zavere bili mlađi oficiri: konjički poručnik Antonije Antić, pešadijski poručnik Dragutin Dimitrijević Apis, poručnik Milan Marinković, potporučnik Nikodije Popović i još trojica drugih oficira. Oni su već 6. septembra 1901. godine, po starom kalendaru, doneli odluku da kraljevski par bude ubijen 11. septembra, na balu organizovanom povodom kraljičinog rođendan u sali “Kolarac”. Ubistvo je trebalo, kako je pisao Vasić, da bude, na predlog Apisa, izvršeno kamama zatrovanim cijan-kalijumom, ali je sve palo u vodu, s obzirom na to da se kralj i kraljica nisu pojavili.

U MEMOARIMA, koji se nalaze u Arhivu SANU, Jovana Avakumovića, političara koji je bio predsednik Vlade i kod Obrenovića i kod Karađorđevića, piše da je prvi razgovor o uklanjanju kraljice Drage bio obavljen u noći između 11. i 12. jula 1900. godine, i to u samom dvoru, u ađutantskoj sobi. U tom razgovoru, pored Avakumovića, učestvovali su još i general Vasilije Vasa Mostić, ljubimac kralja Milana, general Cincar-Marković, Laza Lazarević, pukovnik Leonidas Solarević i Damjan Popović, koji je tada bio ađutant kralja Aleksandra.


BEČKI CENTRI MOĆI
Pismo Petra Karađorđevića iz decembra 1901. upućeno Ministarstvu spoljnih poslova Austrije i naknadni kontakti budućeg kralja sa centrima moći u Beču prelomiće da se on nađe na čelu srpskog prestola. Sve ostalo je istorija koja nam je dobro poznata i koja objašnjava već pomalo izanđalu izreku - Srbija je velika tajna?
Avakumović tvrdi da je razgovor inicirao general Mostić, da bi preneo poruku kralja Milana da po svaku cenu spreči ženidbu kralja Aleksandra Dragom Mašin.

- Unapred pristajem i odobravam da g. Avakumović tu ženidbu spreči, ili uzimanjem ostavke od kralja Aleksandra, ili, najposle, ako ne može biti drugojačije, ma i oduzimanjem života kralju Aleksandru... - piše u Memoarima bivšeg predsednika Vlade.

U Državnom arhivu u Beču postoji jedan vrlo značajan dokument, strogo poverljiv izveštaj od 28. aprila 1904. godine (RA, XIX), koji je otkrio Vasa Kazmirović i objavio ga u dvotomnoj monografiji o Nikoli Pašiću. Nažalost, ovaj dokument je vrlo malo ili gotovo nimalo korišćen u našoj istorijskoj literaturi. Reč je o specijalnom izveštaju austrougarskog poslanika u Beogradu koji je nastao na osnovu svedočenja jednog od vođa zavere, potpukovnika Petra Mišića. Izveštaj je napisan tako, kako to u uvodu navodi poslanik iz Beča, da bi jednog dana mogao da bude “i istorijski izvor”.

I ovaj “izvor”, poput Memoara Jovana Avakumovića, otkriva da je zavera protiv poslednjeg Obrenovića bila sklopljena mnogo ranije nego što se grupa mlađih oficira odlučila da likvidira suverena. U izveštaju austrijskog diplomate posebno se naglašava da je duša zavere bio Đorđe Genčić, ministar Unutrašnjih dela u vladi dr Vladana Đorđevića, i da je on bio taj koji je insistirao na tome da se “sudbina kralja Aleksandra ne odvaja od sudbine kraljice Drage, da oboje moraju biti uklonjeni ili da se od svega dignu ruke”. Uz Genčića, piše u ovom dokumentu, članovi glavnog zavereničkog odbora bili su general Jovan Atanacković, pukovnik Aleksandar Mašin, Petar Mišić, Leonid Solarević, Damjan Popović i Đoka Mihajlović. Ovo govori da glavni zaverenici nisu bili mlađi, već stariji oficiri. Nešto docnije, ovoj grupi pridružiće se i poznati industrijalac i nadaleko čuveni pivar Vajfert. On će priložiti i popriličan novčani fond za realizaciju ideje o uklanjanju Aleksandra.

DOKUMENT iz Bečkog državnog arhiva ukazuje na to da u prvim planovima zaverenika nije planirano ubistvo kralja Aleksandra. Njihov cilj je bio da se samo ukloni kraljica Draga. Mnogo kasnije, gotovo u poslednjem času, rešeno je da se likvidira kralj Aleksandar. I ovde nailazimo na još jedno istorijsko iznenađenje. To je učinjeno na zahtev Petra Karađorđevića, odnosno njegovih predstavnika koji su s njegovim pismenim ovlašćenjem bili u dosluhu sa zaverenicima u zemlji. Učešće budućeg kralja u zaveri bilo je mnogo značajnije nego što su dosadašnja tumačenja majskog prevrata to otkrivala.

Slika
Kralj Petar Karađorđević je znao za atentat


U austrougarskom dokumentu piše:

- Odmah po veridbi kralja Aleksandra, nezadovoljstvo je zahvatilo kako srpski oficirski kor, tako i intelektualne krugove građanstva. Oficiri su očekivali da će kralj Milan doći u Srbiju ili da će preko svojih poverljivih ljudi dati instrukcije šta da se radi. Oni su bili spremni da izvrše svako Milanovo naređenje. I posle venčanja kralja Aleksandra, oficiri su očekivali da im se da neki znak za akciju, ali uzalud...

Glavni odbor zaverenika se, inače, našao pred dilemom šta posle atentata. Proglasiti republiku ili monarhiju? Obrenovići nisu imali ni direktnih ni bočnih naslednika. Pošto su kolovođe prevrata bili uglavnom prijatelji i pobornici kralja Milana, po svaku cenu su pokušali da pronađu neki trag da kruna ostane njihova. U jednom trenutku došlo se na ideju da na srpski presto dođe Mirko Petrović, sin kneza Nikole, potonjeg kralja. Mirkova žena bila je Obrenović. Mudri Nikola jednu ćerku je udao za Karađorđevog unuka, a sina oženio potomkinjom Miloša Velikog. Ali se od te ideje brzo odustalo. Sudeći po pisanim tragovima, to je prelomljeno u Beču. Tamošnji dvorski i politički krugovi daće prednost Petru Karađorđeviću.


Slika
Aleksandrova osećanja bila su jača od krune


Da ova pretpostavka ima istorijsko utemeljenje, svedoči i podatak da Genčić od jeseni 1902. godine sve češće putuje u inostranstvo. Početkom oktobra te godine, kao zvanični predstavnik zaverenika, u Beču se sastaje sa opunomoćenikom Petra Karađorđevića, Jašom Nenadovićem, i sa predstavnicima austrougarske vlade. Zajednički sastanak predstavnika zaverenika, kralja Petra i austrougarske vlade nije bilo neko iznanađenje.

JAŠA Nenadović je godinu ranije bio u Beču po nalogu Petra Karađorđevića, da bi stupio u kontakt sa austrougarskom vladom. Tom prilikom doneo je posebno ovlašćenje budućeg suverena Srbije, napisano 28. novembra 1901. na francuskom jeziku. Pozivajući se na to ovlašćenje, Nenadović je 12. decembra 1901. uputio sledeće pismo dvorskom savetniku Hajnrihu fon Mileru, šefu Informacionog biroa u Ministarstvu spoljnih poslova Austrougarske.


Slika
Đorđe Genčić i Antonije Antić (sede)


- Čast mi je u prilogu dostaviti vam moje ovlašćenje kojim me knez Petar A. Karađorđević imenuje za svog oficijelnog predstavnika. Istovremeno prilažem pismo koje mi je uputio knez Petar u kojem je on izložio svoja politička gledanja - napisao je Nenadović.

Istog dana, u Ministarstvu spoljnih poslova Austrougarske sastavljen je poseban akt u kojem je, između ostalog, i citirano pismo Petra Karađorđevića namenjeno tom ministarstvu:

- Svojim geografskim položajem, Srbija je upućena na to da ima najbolje odnose sa susednom Austrougarskom monarhijom, a privredni interesi Srbije zahtevaju danas više nego ikad na kategoričan način da ovi odnosi budu što je moguće srdačniji. Svaki srpski državnik koji zaista iskreno hoće da služi svojoj zemlji morao bi uvek da ovu okolnost ima u vidu... Čini mi se da se na srpskoj strani u ovom pogledu uvek grešilo... - stajalo je u tom pismu.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 87 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker