Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:35


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 16 Apr 2012, 17:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krajputaši - kamena knjiga istorije

O srpskim seljacima koji su se borili u Prvom i Drugom srpskom ustanku malo je pisanih podataka, a ponekad je epitaf na krajputašu - spomeniku jedini pomen o njihovom postojanju. Vreme briše i kameni trag, krajputaša je sve manje, a zapisi sa onih koji su odoleli zubu vremena preneti su u knjigu "Pomenici na kamenu".

Sa bojnih polja Prvog i Drugog srpskog ustanka majkama, suprugama i deci srpskih seljaka stigla je sloboda, ali ne i kosti njihovih najmilijih.



O njihovoj sudbini, o životu običnih vojnika, onih koji su oslobodili Srbiju od viševekovnog ropstva pod Turcima, nema mnogo pisanih tragova. Da se junaci ne zaborave, ali i da rodbina ima mesto za izlivanje svoje tuge podizani su im krajputaši - kameni belezi koji su bili predmet istraživanja etnologa Bose Rosić i njenih saradnika iz užičkog Narodnog muzeja.

U zapadnoj i centralnoj Srbiji oni su pronašli više od stotinu spomen - obeležja ustanicima, ne računajući ona podignuta vođama Karađorđu i Milošu Obrenoviću. Te krajputaše podigli su njihovi potomci, daleko od mesta gde su poginuli, da putnike -namernike podsete na deo istorije kojoj je stradali vojnik pripadao.

Obilazeći te spomenike, autorka i njeni saradnici saznali su da su krajputaši, zapravo, tada i nastali, i to najpre u Dragačevu jer su imali pogodan teren i materijal za izgradnju - "kamen-tocilja", vrlo laganih za obradu.

Tekstovi na njima pisani su u prvom licu. Prolaznicima se obraća poginuli vojnik kojem je krajputaš podignut: "Zastani, nemoj požaliti svog vremena, pročitaj kako se čuva otadžbina."

Autorka knjige Bosa Rosić navodi da su ti kamenoresci, među kojima je najčuveniji je bio neki Radosav Čikiriz, bili svestrani umetnici: "Prvo, morali su da budu pismeni, znači morali su negde u crkvi učiti da pišu i čitaju, potom, morali su smišljati tekstove koje su klesali na spomenik."

Oni su sami pravili i likove vojnika koje su, pošto je taj kamen-tocilja bio porozan, potom i bojili. "Slova su bila najskuplja", nastavlja Bosa, "bilo je to i teško. Gledali su da sažmu tu misao, da tugu izraze u što manje slova, tako da imamo i spomenik sa 46 slova!"

Belezi zapamćene i zaboravljene prošlosti

Sa samo četrdeset šest slova ispisana je čitava istorija, da je on sin toga i toga, da je ratovao za Karađorđa, da je bio junak... Slova su bila skupa, pa se štedelo i na junacima, a to je i razlog što ima tako malo spomenika podignutih ženama. Može se naći tek poneki pomen podignut majci ili supruzi nekog velikana.

Neobični svedoci prošlih vremena, krajputaši su zapravo kamene knjige posejane širom Srbije iz kojih se čita seljačka istorija zemlje.

Svojom knjigom "Pomenici na kamenu", piše Dobrica Ćosić, "Bosa Rosić, neumorni i strasni tragalac za belezima zapamćene i zaboravljene prošlosti, boreći se za pamćenje nacionalnog bivstvovanja, njegovog istorijskog smisla i značaja, upisuje u narodnu kulturu i seoske kamenoresce, epske pesnike, graditelje pomenika iz doba rađanja Srbije na počecima devetnaestog veka."

Raznim "umetničkim" tehnikama, ukrašavanjem i bojenjem spomenika kamenoresci nisu želeli prvenstveno da ostave umetnički dojam već da, pre svega, da privuku pažnju putnika namernika.

Zato su uglavnom jednostavnog oblika, visoki metar - metar i po, sa uklesanim likom pokojnika. Epitafi, često napisani u stihu, govore o stradalom, o uzrocima smrti ili o njegovom junaštvu, o ljubavi, o njegovom karakteru ili životu. Prepisivanjem tih napisa nisu samo sačuvani podaci o pokojnicima već i deo duhovnosti Srbije devetnaestog veka.


RTS

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 16 Apr 2012, 17:08
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krajputaši

U Prvom svetskom ratu stradala je jedna trećina muškog roda tadašnje Srbije. Onima koji se nisu vratili s Cera, Kolubare, Kajmakčalana, Albanije... Solunskog fronta podizali su posle rata potomci kameni spomen, obično ukraj puta, da svojim nemim jezikom večno opominje da istorija traje i danas, a pišu je uvek pobednici. Ratnici viteškog srca čija imena ipak polako u kamenu blede pobedili su i neprijatelja Srbije i zaborav, jer su u velikom, nevidljivom spomenu Srpskog roda zaštitnicima doma, zemlje i poroda upisani zlatnim slovima.


_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 23 Apr 2012, 10:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
KRAJPUTAŠI

Jedna od znamenitosti Srbije su spomenici krajputaši kojih ima u selima, u crkvenim portama, na raskrsnicama puteva. Većina nadgrobnih spomenika su od klesanog kamena i datiraju od 14. veka i prema zapisima su prava umetnička dela o životu na prostorima Srbije.

Slika

Najpoznatiji srpski istraživač krajputaša Radojko Nikolić nazvao je ovo etnografsko blago kamenom knjigom predaka, jer se na osnovu sačuvanih zapisa verno može stvarati slika o životu srpskog seljaka i ratnika, rodbini, ali i o majstorstvu klesara. Najviše krajputaša ima u zapadnoj Srbiji i na prvi pogled bi se reklo da je ovo graditeljsko nasleđe tipizirano. Pre svega zbog izgleda, jer su spomenici obično u vidu jednostavnog stuba, od onih vitkih i visokih, fino uglačanih do zdepasti, grubo uobličenih od kamena peščara koji je najpodložniji eroziji. Od takvih spomenika ostali su samo ostaci.

Svaki spomenik je mala privatna istorija: na njemu su uklesani biografski podaci o pokojniku, koliko je živeo, koju je školu učio, u kojoj četi je ratovao, koliko je rana imao i koga je za sobom ostavio. Beležene su i pokojnikove želje, zaveštanja, poruke. Najviše krajputaša je o vojnicima zbog čestih ratova, a najčešće su zapisivane osobine pokojnika - čovečnost, moralnost i slobodarski duh. Istovremeno, to su i najtužniji zapisi, posebno oni iz Prvog svetskog rata. U nekim krajevima Srbije, na krajputašima su epitafi posvećeni pokojnicama, što je posebno zanimljivo, jer u to doba, u patrijarhalnim sredinama nije bilo uobičajeno da se ističu moralne vrednosti žene. Uopšte, epitafi često zaslužuju pažnju zbog duhovitih ili tužnih poruka i izreka nadahnutih narodnom mudrošću, ponekad sročenih u stihovima.

Predstava ljudskog lika na spomenicima je najvažnija i najčešće zauzima celu istočnu stranu krajputaša, suprotnu onoj na kojoj je ispisan životopis. Likovi su predstavljeni često u narodnoj nošnji, pa su dobar izvor za etnografsko istraživanje. Bogata likovna građa ima i odgovarajuću simboličku vrednost - vinova loza, grožđe, golubovi, cveće, listovi obeležja paganskih i predhrišćanskih vremena, dok su krst, raspeće, anđeli isključivo hrišćanska obeležja. Često su ukrašavani i geometrijskom ornamentikom. Na spomenicima dominiraju odabrane boje i ornamenti koji simbolizuju zanimanje pokojnika: preslica-prelje, frula-momke, cvet-devojke, puška-ratnika, truba-trubača. Posle klesanja motivi se boje: lica su bela, kosa i oči crne, pozadina spomenika uvek je plava kao nebo. Zato je narod ova groblja nazivao šarena sela. Krajputaši su dobra građa za proučavanje kulture jednog doba i kraja, ali i svojevrsna su mesta koja turisti zastanu da pogledaju.


Glassrbije

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 15 Maj 2012, 06:18
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Spomenik u haljini

Nasilno hvatanje duše u kamen dugo je bilo prisutno u istočnoj Srbiji, a obavljalo se dok je samrtnik još bio živ. Ukućani bi ga okupali, ne čekajući da izdahne i ako je na samrti mladi momak ili devojka, u vodu se stavljao belutak. Pošto ga okupaju, kamen bace ka zapadu...

Slika
Verovalo se da nadgrobni kamen ili spomenik ima pokojnikovu dušu

Sve ovo se činilo zato što se smatralo da duše mladih ljudi, i uopšte, svih koji su umrli pre vremena, nezadovoljni i nezasićeni, postaju opasne.
Predodređene su da lutaju i čine ljudima zlo. Kamen se baca ka zapadu jer se u tom pravcu zamišlja carstvo mrtvih, pa će se duša tako sigurno ukloniti iz okoline ukućana i rodbine.

Isti cilj je imalo kamenje u grobovima Ilira, starosedelaca Balkana, kao i oivičavanje groba belucima kod starih Germana i Slovena, kasnije i Srba. Ovakvo držanje duše na oku je vodilo istoriji nadgrobnih kamenova. Tako su i umetnički spomenici na srpskim grobljima, isto kao i čuveni spomenici na milanskom groblju ili na pariskom Perlašezu, na kraju i spomenik kosovskim junacima - samo savršenije i luksuznije izdanje onih seoskih belutaka.

Da narod veruje da se duša pokojnika zaista nalazi u nadgrobnom kamenu i da je taj kamen istovetan sa pokojnikom, pokazuju i srpske narodne pesme kao što je "Dijete Jovan i mati mu". Dakle, taj dijete Jovan, sin Save od Posavlja, junaka koji je na nekom megdanu poginuo i bio sahranjen u planini, dolazi na tu planinu i nailazi na očev grob. Pesma dalje kaže:

"Čim ga vide, poznade ga d'jete. Koliko se uželelo baba, s kamenom se bješe zagrlio, triput babu Bogom zakumio: 'O, moj babo, Savo od Posavlja, progovori, ja te Bogom kunem.' Ali kamen zboriti ne hćaše."

Ovakvo narodno shvatanje je istovetno u starogrčkoj priči, koju je sačuvao hroničar Kalimah: neko dete je došlo na grob svoje maćehe i tu mu je ona učinila poslednju pakost - njen nadgrobni kamen je pao na dete i ubio ga, pošto se u kamenu nalazila duša maćehina.

Zbog toga što nadgrobni kamen ili spomenik ima pokojnikovu dušu, daje mu se često čovečji oblik, bilo u vidu krsta u kome je nagoveštena čovečja glava, udovi i trup, i koji se u nekim krajevima Balkana čak oblači i u haljine ili čak potpuna figura pokojnika, što se najčešće sreće na starim stećcima ili savremenijim spomenicima palih vojnika.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 15 Jul 2012, 05:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 29 Jul 2012, 20:34
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Istorija na spomenicima

Slika

VIŠE od 3.000 nadgrobnih spomenika, među kojima su obeležja gotovo svih viđenijih Nišlija u poslednja dva veka na putu je da od zapuštenog Starog groblja postane memorijalni park, gde će se učiti istorija i trajanje grada. Poslednji Nišlija na Starom groblju sahranjen je još 1971. godine. I od tada, iako pod zaštitom države, Gorica je neretko bila na meti vandala i lopova. Ovog vikenda počelo je uređenje lokaliteta pod Goricom, koje će trajati narednih mesec dana. Oko 14 hektara rastinja trebalo bi da se ukloni sa Starog groblja na Paliluli, kako bi đaci, studenti, stare Nišlije, pa i turisti, mogli da štošta vide i nauče.

Još u planu Niša od marta 1878. godine, prvom po oslobođenju od turskog ropstva, Staro groblje je ucrtano u kartu. Tada je na preko 17 hektara izgrađeno šest porodičnih grobnica, a oko 200 spomenika ima umetničku i istorijsku vrednost. Na Starom groblju se sahranjivalo još u 18. veku, iako najstariji verifikovan spomenik potiče iz 1819. godine, kojim je obeležen grob Vioina, te spomenik pokojnog Mitka iz 1822. godine. Žika i Elka, Mirko Grnčar, Marko Travar počivaju pod Goricom od sredine 19. veka.

- Grobovi poznatih ratnika za oslobođenje grada od Turaka i zaslužnih građana Niša daju ovom groblju veliku istorijsku vrednost - zabeležio je istraživač Borislav Andrejević, naš istaknuti poznavalac spomeničke istorije. - Osam grobova, kao autentična svedočanstva o ličnostima i događajima, stavljena su pod zaštitu Zakona još 1983. godine, odlukom Skupštine opštine Niš.

Seni i slavu Stanka Atanackovića Bojadžije (1792-1853), trgovca i vođe Niške bune 1841. godine čuva spomenik koji su radili vlasotinački kamenoresci. Istorijski su značajni spomenici Nikole Kole Rašića (1838-1898), komandanta odreda dobrovoljaca protiv Turaka 1876-1878. godine, Todora P. Stankovića (1852-1925), borca i organizatora ustanka u Nišu i na jugu Srbije protiv Turaka. Čuveni učitelj Tasa, među đacima poznat kao Atanasije Petrović (1824-1894), počiva na Starom groblju, kao i serdar Jole Piletić (1814-1900), crnogorski junak, vojskovođa i državnik 19. veka, Milovan Nedić (1866-1913), komandant Moravske divizije od 1912. godine, Pavle Stojković (1880-1943), organizator radničkog pokreta pre Prvog svetskog rata, Proka Jovanović Nestor Žučni (1886-1915), radnički pesnik, ostavali su trag u istoriji Niša.

- Naši radnici će do kraja septembra kositi travu i čupati korov, posle čega će, ako vremenski uslovi to dozvole, biti obavljeno korektivno hemijsko tretiranje - objašnjava Slobodan Đorđević, izvršni direktor JP Gorica. - Postoji ideja da se Staro groblje pretvori u memorijalni park. To bi podrazumevalo i ekshumaciju većine grobova.

Od prošle godine rekonstruisane su kapije spomenika u zajedničkoj akciji GO Palilula i JP Gorica. U opštini su obećali da će u narednom periodu ova istorija Niša dobiti i video-nadzor. Potomci sahranjivanih, ipak, polažu cveće na grob, a neretko, obiđu i humke poznatih. Tako gospođa Olga Milojković često dolazi do groba Đorđa Vajferta, znamenitog vlasnika pivare i guvernera Narodne banke Srbije i Todora Milovanovića, predsednika opštine, koji se upokojio 1912. godine.

- U Evropi bi odavno od ovog groblja napravili park - kaže ova Nišlijka.


Novosti


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 26 Avg 2012, 18:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
СВЕТЛОСТ СА НАДГРОБНИКА

Slika

О хришћанском односу према смрти као коначном потпису у књизи живота испевао је у својој збирци "Часловац" стихове велики немачки песник Рајнер Марија Рилке:

Сопствену смрт, о Боже, сваком дај,

мрење што ниче из оног живота,

где му се љубав збивала и сјај,

и смисао, и беда, и страхота.

Православни Срби су о свом односу према смрти проговорили устима свештеномученика ђакона Авакума који је, одбијајући да се потурчи да би спасао овај, пролазни и трулежни, живот, Турцима рекао:

Нема лепше вере од хришћанске,

Срб је Христов, радује се смрти.

Радује се смрти јер га са оне стране гроба чека Онај Који је васкрсао из гроба Који је "смрћу сатро смрт", и о Коме се на Васкрс у православним храмовима пева:

Васкрсења дан је, просветлимо се,

народе, Пасха је Господња, Пасха,

од смрти у живот и са земље на

небо, Христос Бог нас преведе,

док Му певамо победну песму.

Док су Срби живели са Богом, умирање је за њих било узвишено као и живљење; гробови су поручивали сваком ко би пред њих стао: овде почива Човек Божји, Човек који је ишао за Богом и упокојио се у Богу. Путниче, умири се! Припреми се да и ти лежиш овде! Замисли се над собом и над својом душом док још има времена; кад време прође, и кад те смрт поведе у незнану земљу, биће касно.



Три књиге г. Радојка Николића ("Камена књига предака", "Сељакова душа на камену" и "Каменописци народног образа") представљају за сваког ко жели да се суочи са србским схватањем смрти неоцењиву вредност. Овај вредни скупљач записа и натписа са србских надгробника, биограф каменорезаца и истраживач њихове уметности, оставио је вредан допринос култури свог народа. Његова схватања су у овим књигама (између прве и треће је прошло двадесетак година) постепено еволуирала: од секуларно - атеистичких у "Каменој књизи предака" до православних у "Каменописцима народног образа". Ова еволуција је, очито, ишла у корак са еволуцијом погледа на свет самог аутора.



У "Каменописцима народног образа" ("Литопапир", Чачак, 1998.) г. Николић са правом истиче да је србски надгробни споменик био прављен као својеврсна мала црква, црква без врата и прозора, али истовремено црква пред којом се Србин најчешће заустављао да се помоли Богу, окади и размисли о вечности која га чека. Због тога су веома битни записи на гробовима наших старих: у њима је исказана аксиолошка вертикала србског човека - Хришћанина. Какви су Срби некад били? Чему су стремили? Шта им је био идеал? (Не заборавимо: један народ живи својим идеалом, оним ка чему стреми. Некад су Срби стремили својим свецима, Немањићима и Хребељановићима; данас су спремни да подигну споменик мајмуну Самију, што су и учинили у београдском ЗОО - врту средином деведесетих.) Користићемо, у трагању за одговором на ово питање, књиге г. Николића.


gucha.com

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 26 Avg 2012, 18:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ВЕРА У ВЕЧНИ ЖИВОТ

Slika


Наши преци су, на својим надгробницима, изражавали веру у вечни живот чврсто и непоколебиво. На једном споменику пише: "Бог је Отац; гробови су жизне двери" (врата живота); на другом, у књизи коју је изрезао каменописац стоји: "Живимо да мремо, а мремо да вечито живимо, јер Бог никад не мре". На споменицима човек је увек "раб Божји", који се животом спремао да пређе дубоку реку што га одваја од Очевог Дома. А овај живот је, како пева Свети Јован Дамаскин у песмама опела, "сенка и сан". За трен га нема - ишчезне као водена пара. Зато на гробу Васа Брајовића из Дражиновића (+ 1861.) стоји:

О, Србине, ко си да си,

да ти је знати шта си

Знај да ништа друго ниси

него пра и пепео.

Но, иако зна за то, Србин не губи наду. Зашто? Зато што постоји Небеска Србија. "Бог му дао у рају насеље", говорили су Срби за своје уснуле. А тамо има места за свакога: од свеца до покајаног грешника. Због тога на гробу једног домаћина, који се упокојио 1886. стоји: "Одок радостан на Небеско Царство". Камен - белега изнад главе седамнаестогодишње девојке вели: "Винук се у небесне висине да тамо анђеоским животом цватем". Смрт је страшна, али очајања нема. Очеви су на споменима својој деци писали да су им малолетна чеда умирала "по милости Божјој" ("Бог дао, Бог узео", као што збораше и праведни Јов, који у највећим мукама не похули на Свевишњег.) Ледни камен надгробника сестра греје сузом и молитвом: "Боже, спаси душу моме брату Рисиму"; а десетогодишњакиња из Краварице својој мајци која рида поручује: "Не брини се, не плачи, моја мила мајка, у рају ме загрлила моја мила бака". Срби су рај доживљавали као присно сусретиште са Богом и прецима, са "многим и многим, и сродницима драгим", како вели Владика Николај у својој песми "Небеска Србија". Ту ће деда загрлити унуче, и отац сина, и мати своју кћи, и сестра брата, и пријатељ пријатеља; ту је мирис лепши од мириса босиока и дуње, и светлост силнија од светлости сунчеве, и радост већа него кад роди пшеница и вино. Зато епитаф тврди: "Благо оном ко у чистој вери из овога у нов живот пође".

Србску философију гроба из кога ће заблистати зора васкрсења његошевским стиховима описао је свештеник Арсеније Прокопијевић, који је на спомену свом оцу крај ивањичке цркве забележио следеће:



Ево гроба, неизбјежна двора,

ђе с' одмара тјело од умора,

ђе је правда подједнака свима,

ђе се равња просјак с царевима,

ђе се не зна за чемерне дане,

ђе су сваком сузе убрисане,

ђе нестаје од бола лелека,

ђе све бољке наше себи лека,

ђе су двери што воде свакога

кроз њих познат Творца великога.



Велики Творац и Његова чеда, Срби, столећима су се познавали. Јер,

"све је свето и честито било,

и миломе Богу приступачно".


gucha.com

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 30 Sep 2012, 20:09
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ti grobovi nisu rake

Od krajputaša do monumentalnih spomenika u Srbiji na svakom koraku spomen-obeležja, mnoga zatravljena. Kao odgovor nebrizi, a u znak sećanja na pale rodoljube, iz štampe upravo izlazi luksuzna trotomna monografija "Memorijali oslobodilačkih ratova Srbije", i sama spomenik. U celom svetu, četiri miliona grobova srpskih ratnika

Slika

"MILIONE progutala j' tama, crna tama mnogih tisućleća, niko ih se više i ne seća, no pogdekom uvek gori sveća, il' je sveća il' je ime sveto, il' su dela koja se ne gase..."
Svetlih grobova o kojima je Zmaj pevao, ali i spomenika i drugih znamenja u čast borcima za slobodu, u Srbiji ima na svakom koraku. Od krajputaša do monumentalnih zdanja. Mnogo je tokom naše istorije bilo hrabrih, odvažnih i rodoljubivih koji su generacije svojim delom zadužili da im podignu beleg.
Nemarni prema sopstvenoj tradiciji i istoriji, do početka trećeg milenijuma, ostali smo uskraćeni za jednu sistematizovanu studiju o broju i karakteru rodoljubivih spomenika. Utoliko su dragoceniji "Memorijali oslobodilačkih ratova Srbije", koji upravo u tri toma izlaze iz štampe, a koje "Novosti" ekskluzivno predstavljaju. Monografija "Spomen obeležja i groblja iz oslobodilačkih ratova Srbije" veliki je i jedinstven poduhvat Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku i grupe nučnika koji se bave tradicijom oslobodilačkih ratova Srbije.
Kako ističu autori dr Vojislav Subotić, dr Marko Popović, dr Petar Opačić, dr Gojko Miljanić, Predrag Pavlović, Zoran Panović, dr Ljubinko Dragićević i Nenad Ristić, ovo luksuzno opremljeno izdanje treba da bude "ukras, pouka i poruka sadašnjosti, ali i najlepši pisani spomenik za budućnost i moralna uteha za potomke palih žrtava".
Najstarija groblja i kosturnice koja se pominju u ovoj knjizi su iz perioda Prvog srpskog ustanka. Tradicija srpske javne memorijalne i spomeničke kulture nastala je, dakle, i pre evropskog sistema kulturnog nasleđa, ali se značajnije razvila tokom i u skladu sa kulturnom baštinom starog kontinenta.
Razvijala se iz potrebe za isticanjem vlastitog nacionalnog bića. Raznovrsna spomen-obeležja u pijetetu srpskih vojnika stradalnika, uređenja vojničkih grobalja, pojedinačnih grobnih mesta raspoređena su i van granica Srbije, Makedonije i Grčke. Ima ih u Alžiru, Tunisu, Albaniji, Mađarskoj, Rumuniji, Moldaviji, Češkoj, Slovačkoj, Nemačkoj i drugim zemljama. Ova obeležja su malih dimenzija, skulptorski jednostavno obrađena, sa figuralnim ili heraldičkim motivima, ali nisu od značajnije umetničke vrednosti.
U Kraljevini Jugoslaviji, u podizanju spomen-obeležja učestvovali su ugledni vajari, arhitekti i slikari. Osim domaćih, posebno su angažovani ruski umetnici, među kojima su Roman Verhovski, Vasilij Androsov, Nikola Krasnov i drugi. Od uglednih jugoslovenskih, zaslužni su Momir Korunović, Petar J. Popović, Aleksandar Vasić, Aleksandar Deroko, Frano Menegelo Dinčić, Antun Augustinčić, Ivan Rendić, Lojze Dolinar, Frano Kršinić, Karolj Baranji, Simenun Roksandić i drugi.
Od izuzetnog značaja su spomenici sa kosturnicama ili bez njih, posvećeni srpskim vojnicima koji se po arhitektonskim i umetničkim vrednostima mogu meriti sa najboljima u evropskoj memorijalnoj baštini. Ističu se - Korunovićevi spomenici na Zebrnjaku, Mačkovom kamenu, Kučkovu, zatim Derokova Spomen-kosturnica u Smederevu i Vasićev nadgrobni spomenik vojvodi Radomiru Putniku. Vasić je autor spomen-kapele sa kosturnicom na Zejtinliku. Jedan od najznačajnijih je Spomenik neznanom junaku na Avali, Ivana Meštrovića.
Spomen-kosturnice nastale su i tokom samog rata. Na nekim stratištima u jednom danu i u jednoj jedinici stradalo je i više stotina ljudi koji su sahranjeni u zajedničke grobnice.
Sudbina memorijala iz balkanskih ratova tužan je primer nebrige, posebno kada je reč o zemnim ostacima kumanovskih, bitoljskih i bregalničkih junaka. Umesto zahvalnosti i pijeteta, bugarski fašisti su srušili monumentalni spomenik s kosturnicom na Zebrnjaku, dve kapele sa kosturnicama u Štipi, spomen-kosturnicu kod Kučkova. Više od 10.000 zemnih ostataka srpskih stradalnika u bitkama u Makedoniji nestalo je bez traga, zajedno sa memorijalnim simbolima podignutim u njihovu slavu.
Više hiljada spomen-obeležja predstavljenih u ovoj knjizi posvećena su palim ratnicima u svim oslobodilačkim ratovima Srbije, tako da je ovo sećanje na više od četiri miliona poginulih rodoljuba.

Zemne i "plave" grobnice

U VIŠE od trideset zemalja nalaze se grobovi srspkih junaka. U Prvom svetskom ratu desetine hiljada ratnika ostavilo je kosti na teritoriji Albanije, a sahranjeni su u zajedničkim kosturnicama u Tirani, Skadru, Korči, Lešu, Kavaji, Draču, Arti. Na Zejtinliku u Solunu sahranjeno je 7.020 srpskih ratnika a u mauzoleju na ostrvu Vidu njih 1.250. U "plavoj grobnici" sahranjeno je više od 20.000.
Na groblju u Sofiji je nekoliko stotina seni srpskih junaka, a u Rumuniji u više gradova postoje grupne kosturnice, dok je samo u Medžidi sahranjeno 8.000 boraca. Na raznim grobljima i van njih, u Austriji, sahranjeno je 129.000 srpskih zarobljenika iz Prvog svetskog rata. U tri austrijska logora tokom Drugog svetskog rata ubijeno je 40.000 Jugoslovena, uglavnom Srba. Na teritoriji Italije postoji pet srpskih spomen-kosturnica.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Krajputaši - kamena knjiga istorije  |  Poslato: 01 Okt 2012, 02:15
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Beograđanin čuvar krajputaša

Penzioner Miomir Filipović obnovio zaboravljeni spomenik u Murtenici. Danima po suncu i vetru, čistio kameni tesanik, obnavljao slova, betonirao postolje...

Slika
Miomir Filipović, obnovitelj spomenika ispod Gradca

ZA pare koje je letos uložio u obnavljanje polomljenog i u travu zaraslog krajputaša na Previji, ukraj puta Kokin Brod - Jasenovo - Prilike, podignutog pre 130 godina čoveku za kog nikad nije ni čuo, Miomir Filipović (73), penzioner iz Beograda, mogao je da se baškari u nekom ekskluzivnom letovalištu. Ovako, 16 dana je ispod Gradca, visa Murtenice, po suncu i vetru, čistio kameni tesanik, obnavljao slova, betonirao postolje za krajputaš i ostavio trag i - okrepio dušu.


- Bilo je to moje najlepše letovanje. Uspravio sam beleg svešteniku Ristu Popoviću (1838-1880) iz Bele Reke. Uradio sam to iz poštovanja prema precima i ljubavi prema svojoj domovini - kazuje inženjer elektrotehnike i donedavno profesor u Elektrotehničkoj školi "Nikola Tesla" u Beogradu.

Pre dve godine Filipović je, prolazeći ovuda sa porodicom, na mestu zvanom Popom kamen i razmeđi rzavskog i uvačkog sliva, u travi video polomljen i oštećen spomenik. Od meštana je, kaže, saznao da je krajputaš 20 godina čamio u jendeku, a onda su ga putari preneli na suprotnu stranu druma.

- Dirnule su me u srce reči: "Putniče, priđi bliže i seti se mene đe pogiboh danas iznenada. Nemam muškog od srca poroda, ko bi mi slavu produžio i na grobu sveću zapalio. Zlikovci mi slavu ugasiše..." Šta sam mogao drugo nego da uštedim koji dinar i uspravim i ogradim krajputaš. U radovima su mi pomogli vlasnik livade Milan Đoković iz Bele Reke i Ivan Tomić i Zoran Ćurčić iz Močioca, a boravio sam kod prijatelja Dušana Tomića u selu Močioci - pojašnjava Miomir motive prihvatanja neobičnog posla.

Obnovitelju spomenika stižu brojne čestitke i pohvale što je sada krajputaš praznik za oko i dušu: i namernika i meštana.



MOŽE SVAKO

- NADAM se da će ovo moje delo da "pogura" još nekog, da uradi nešto slično što će našu domovinu učiniti malo lepšom i ponosnijom - kaže Filipović.


Novosti


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 80 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker