Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:40


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 16 Apr 2012, 16:03
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
SRPSKI VLADARI


Kneževina Srbija (Paganska Srbija, VII vek-836)


Prvi Vladari I Knezovi Srba i Srbije (Sedmi vek-836)

Knez Srba (Doveo Srbe na Balkan u vreme vladavine Bizantinskog Cara Heraklija (610-641), VII vek-660; ne zna se njegovo ime, umro je 680)
Svevlad (660-679, Knez Srbije)
Selimir (679-680, Knez Srbije)
Vladin (680-700, Knez Srbije)
Ratimir (700-730, Knez Srbije)
Višeslav (730-780, Knez Srbije)
Radoslav (780-822, Knez Srbije)
Prosigoj (822-836, Knez Srbije)

Kneževina Srbija (Krštena Srbija, 836-1035)

Vlastimirovići (836-960)
Vlastimir (836-863, Knez Srbije; sin Kneza Prosigoja)
Mutimir (863-891, Knez Srbije)
Pribislav Mutimirović (891-892, Knez Srbije)
Petar Gojniković (892-917, Knez Srbije)
Pavle Branović (917-920, Knez Srbije)
Zaharije Pribisavljević (920-924, Knez Srbije)
Bugarska Okupacija (924-927)
Časlav Klonimirović (927-960, Knez Srbije)

Tihomirovići (960-1035)

Tihomir (960-980, Knez Srbije)
Ljutomir (980-1003, Knez Srbije)
Ljutomirov Sin (1003-1030, Knez Srbije; ne zna se njegovo ime)
Ljutovit (1030-1035, Knez Srbije)

Kneževina Duklja (1035-1077)
Kraljevina Duklja (1077-1118 )


Vojislavljevići (1035-1118 )

Stefan Vojislav (1035-1050, Knez Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Mihailo I (1050-1077, Knez i Kralj Duklje, Raške, Bosne, Zahumlja, Travunije i Neretljanije, 1077-1081; prvi Srpski Kralj)
Konstantin Bodin (1081-1101, Kralj Duklje, Raške, Bosne, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Mihailo II, Bodinov sin
Dobroslav, Bodinov polubrat
Kočopar (1101-1102, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Vladimir (1102 – 1114, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Ðorđe (1114 – 1118, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)

Velika Župa Raška (1118-1166)

Uroševići (1166-1165)

Uroš I (1118-1140, Veliki Župan Raške, Duklje, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Uroš II (1140-1161, Veliki Župan Raške, Duklje, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Desa (1161-1165, Veliki Župan Raške, Duklje, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)

Tihomir (1165-1165, Veliki Župan Raške, Duklje, Zahumlja, Travunije i Neretljanije; brat Stefana Nemanje)

Velika Župa Srbija (1166-1217)
Kraljevina Srbije (1217-1346)
Carevina Srbija (1346-1371)


Nemanjići (1196-1371)

Stefan Nemanja (1166-1196, Veliki Župan Srbije)
Stefan Prvovenčani (1196-1217 i Kralj Srbije 1217-1228; prvi Kralj Srbije)
Stefan Radoslav (1128-1233, Kralj Srbije)
Stefan Vladislav (1233-1243, Kralj Srbije)
Stefan Uroš I (1243-1276, Kralj Srbije)
Stefan Dragutin (1276-1282, Kralj Srbije)
Stefan Uroš II Milutin (1282-1321, Kralj Srbije)
Stefan Uroš III Dečanski (1321-1331, Kralj Srbije)
Stefan Uroš IV Dušan (1331- 1326, Kralj Srbije i Car Srbije 1346-1355)
Stefan Uroš V, Uroš (1355-1371 Car Srbije)

Knezevina Srbija (1371-1402)
Despotovina Srbija (1402-1459)


Lazarevići (1371-1427)
Lazar I Hrebljanović (1371-1389, Knez Srbije)
Stefan III Lazarević (1389-1402, Knez Srbije i Despot Srbije 1402-1427)

Brankovići (1427-1456)
Ðurađ I Branković (1427-1456, Despot Srbije)
Lazar II Branković (1456-1458, Despot Srbije)
Stefan Branković (1458-1459, Despot Srbije)

Kotromanići (1459)
Stefan IV Tomašević (1459, Despot Srbije)

Srbija pod Osmanskom okupacijom (1459-1804)

Vladari obnovljene Srbije

Karađorđe Petrović (1804-1813, Vožd prvog Srpskog ustanka)

Srbija pod Osmanskom okupacijom (1813–1815)


Kneževina Srbija (1815-1882)


Obrenovići (1815-1842)

Miloš Obrenović I (21 Novembar 1815-13 Jun 1839, Knez Srbije)
Milan Obrenović II (13 Jun 1839-9 Juli 1839, Knez Srbije)
Mihailo Obrenović III (17 Mart 1840-14 Septembar 1842, Knez Srbije)

Karađorđevići 1842-1858
Aleksandar Karađorđević (14 Septembar 1842-23 Decembar 1858, Knez Srbije)

Obrenovići (1858-1882)

Miloš Obrenović I (24 Decembar 1858-26 Septembar 1860, Knez Srbije)
Mihailo Obrenović III (26 Septembar 1860-10 Jun 1868, Knez Srbije)
Milan Obrenović IV (2 Juli 1868-6 Mart 1882, Knez Srbije)

Kraljevina Srbija (1882-1918 )

Obrenovići (1882-1903)

Milan I (6 Mart 1882-6 Mart 1889, Kralj Srbije)
Aleksandar I (6 Mart 1889-11 Jun 1903, Kralj Srbije)

Karađorđevići, 1903-1918
Petar I (15 Jun 1903-1 Decembar 1918, Kralj Srbije i Kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1 Decembar 1918-16 Avgust 1921)

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1921)
Kraljevina Jugoslavija (1921-1945)


Karađorđevići, 1918-1945

Aleksandar I (1 Decembar 1918-6 Januvar 1929, Kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kralj Jugoslavije, 6 Januvar 1929-9 Octobar, 1934)
Petar II (9 Octobar 1934-29 Novembar1945, Kralj Jugoslavije i Kralj Jugoslavije u egzilu, 29 Novembar1945-3 Novembar 1970)

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Istorija Srbije  |  Poslato: 18 Jun 2012, 14:36
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Slika

Kao i ostala južnoslovenska plemena, Srbi su došli na Balkan za vreme velike seobe naroda tokom 6. i 7. veka naše ere. Najranije sistematizovane podatke o Srbima na Balkanu nalazimo u spisima vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita, u X veku. Tada su Srbi naseljavali teritoriju sadašnje zapadne Srbije, istočne i centralne Bosne, Hercegovinu sa jadranskom obalom između reke Cetine i Skadarskog jezera, a na jugu prostor do reke Lima i planinskog lanca Prokletije. Prva srpska država je bila formirana pod dinastijom Višeslavića, a u okolnostima spoljašnje ugroženosti od strane Bugara i Vizantije. Pod uticajem Vizantije dogodila se važna promena u srpskom narodu, koja će imati prvorazredni značaj u njegovoj budućnosti: krajem IX veka počinje proces napuštanja paganstva i pokrštavanje, u čemu je prednjačila vladarska porodica Višeslavića.
Nakon ovog prvog uspona srpske države nastupila je oseka i period razdrobljenosti i kriza, koji je trajao do pred kraj XII veka. Nakon borbe sa braćom oko prestola, 1170. godine na vlast je došao Stefan Nemanja, osnivač dinastije Nemanjića. On je otpočeo obnovu srpske države u Raškoj oblasti. Neki put pod okriljem Vizantije, a ponekad protiv nje, veliki župan (to je rang kneza) Stefan Nemanja je proširio teritoriju svoje države na istok i jug, i pripojio joj ponovo Zetu i primorje. Osim vođenja države veliki župan je mnogo polagao i na podizanje manastira. Među njegove zadužbine spadaju u Raškoj oblasti Đurđevi Stupovi i Studenica u kojoj je i sahranjen, i Hilandar na Svetoj Gori.

Slika

Stefana Nemanju je nasledio srednji sin Stefan, dok je najstarijem sinu Vukanu dodeljen na upravu deo tadašnje srpske države, Zetska oblast (današnja Crna Gora). Najmlađi Nemanjin sin Rastko se zamonašio i uzeo ime Sava, posvetivši se duhovnosti svog naroda. Pošto je Rimska kurija od ranije gajila ambicije da pod svoj uticaj podvede i Balkan, Stefan je to iskoristio, od pape zatražio krunu i prvi među Srbima bio krunisan za kralja 1217. godine. Njegov brat Sava je u Vizantiji isposlovao autokefalnost Srpske crkve i 1219. godine bio postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. Time su Srbi stekli oba vida samostalnosti koja je poznavao srednji vek: duhovnu i svetovnu.

Naredna generacija srpskih vladara, koju su činili sinovi Stefana Prvovenčanog Radoslav, Vladislav i Uroš I, značila je stagnaciju u državnom razvitku. Sva tri kralja su bila u većoj ili manjoj zavisnosti od susednih država Vizantije, Bugarske ili Ugarske. Veze sa Mađarima su uslovile da kralja Uroša I na prestolu nasledi sin Dragutin, koji je bio oženjen mađarskom princezom. Kasnije, kada je Dragutin abdicirao u korist svog mlađeg brata Milutina, dobio je od mađarskog kralja Ladislava IV zemlju u severoistočnoj Bosni, Srem, Mačvu i Beograd, a osvojio je i pripojio i teritorije u severoistočnoj Srbiji. Time su te oblasti prvi put ušle u sastav srpske države.

Pod vladavinom kralja Milutina, mlađeg Dragutinovog brata, Srbija je dalje ojačala, uprkos situaciji da katkad mora da ratuje i na tri fronta. Milutin je u istoriji ostao poznat i kao vešt diplomata, koji je rado koristio jedno od uobičajenih srednjevekovnih diplomatskih sredstava - dinastičke brakove. Ženio se pet puta, mađarskim, bugarskim i vizantijskim princezama. Naročito je ostao poznat po gradnji crkava, od kojih neke spadaju među najlepše primere našeg srednjevekovnog graditeljstva: Gračanica na KosovuSv. Arhangela u Jerusalimu,Saborna crkva u Hilandaru i dr. Zbog svojih zadužbina kralj Milutin je proglašen za sveca, uprkos svom burnom životu. Njega je nasledio sin Stefan, kasnije prozvan Dečanski. Dečanski je donekle proširio teritoriju države na istoku dobivši Niš sa okolinom, a na jugu oblasti u Makedoniji. Nadimak Dečanski dobio je zbog podizanja najmonumentalnijeg srpskog srednjevekovnog manastira Visoki Dečani u Metohiji.

Srednjovekovna Srbija, koja je u političkim, ekonomskim i kulturnim sferama zauzimala ugledno mesto u srednjovekovnoj Evropi, dostigla je svoj vrhunac sredinom 14. veka, za vreme vladavine cara Stefana Dušana. Iz tog doba je i Dušanov zakonik, najveće zakonsko dostignuće srpskog srednjevekovlja, jedinstveno među feudalnim državama Evrope u to vreme. Nomokanon Svetog Save, Dušanov zakonik, freske i arhitektura srednjovekovnih manastira, koji krase srpske zemlje večni su svedoci civilizacije srpskog naroda.Dušan je na račun Vizantije udvostručio teritoriju svoje države, proširivši je na jugu, jugozapadu i istoku.Nakon cega se proglasio za cara. Nasledio ga je sin Uroš, zvani Nejaki, što već samo po sebi govori o stanju države koja počinje da zapada u stanje feudalne anarhije. U to vreme se javlja i nova opasnost: turska Osmanska država, koja postepeno iz Azije prelazi u Evropu, osvojivši najpre Vizantiju, a potom i ostale balkanske države.

Posto su porazili srpsku vojsku u dve ključne bitke: na reci Marici 1371. gde je poražena srpska vlastela iz Makedonije i na Kosovu Polju 1389, gde je poražena vojska kneza Lazara, koji je tada bio najjači oblasni vladar u Srbiji i komandant vojske svojih vazala. Bitka na Kosovu je definitivno rešila sudbinu Srbije, jer nakon nje u zemlji više nije bilo sile koja bi mogla da se suprotstavi Turcima. To je bio nestabilan period u kome su vladali sin i naslednik kneza Lazara despot Stefan Lazarević, koji je bio pravi vitez evropskog tipa, vojskovođa i pisac, a zatim njegov rođak Đurađ Branković, koji je prestonicu države preselio na sever, u novoizgrađeni grad Smederevo. Turci su nastavili svoja osvajanja sve dok nisu uspeli da zauzmu celu teritoriju srpske države 1459. godine, osvojivši Smederevo. Srbija je bila pod vlašću Otomanske carevine skoro pet vekova, Turci su se naročito okomili na srpsku aristokratiju, istrebljujući fizički društvenu elitu. Pošto je Turska carevina bila islamska država teokratskog tipa, u kojoj su hrišćanski Srbi bili narod drugog reda, izloženi nasilju, ponižavanju i eksploataciji, srpski živalj je napuštao razvijena i urbanizovana rudarska, zanatska i trgovačka središta i povlačio se u nepristupačne planine, baveći se uglavnom stočarstvom.

Evropske sile, naročito Austrija, vodile su brojne ratove protiv Turske. Na njihovoj strani su bili Srbi, koji su im pomagali, iako su živeli pod turskom vlašću. Tokom Tursko-austrijskog rata (1593-1606) Srbi su 1594. podigli ustanak u panonskom delu Turske, u Banatu, koja im se osvetila spaljivanjem tela Svetog Save – najveće srpske relikvije, koju su poštovali čak i muslimani srpskog porekla. Drugo žarište otpora Turcima stvorili su Srbi u Hercegovini, ali su sklapanjem mira između Turaka i Austrije bili prepušteni turskoj odmazdi. Taj redosled događaja je postao uobičajen tokom narednih vekova.

U Velikom ratu (1683 – 1690.) između Turske i Svete lige uz papinu pomoć učestvovale su Austrija, Poljska i Venecija. One se podsticale Srbe na bunu protiv turske vlasti. Uskoro je ceo zapadni Balkan bio zahvaćen ustancima i gerilom od Crne Gore, preko Dalmacije i Podunavlja do Stare Srbije (Makedonija, Raška, Kosovo i Metohija). Kada je austrijska vojska počela da se povlači iz Srbije, pozvala je i srpski narod da se povuče sa njom, na njenu teritoriju. Birajući između turske osvete i života u jednoj hrišćanskoj carevini, mase Srba su napustile svoju postojbinu i 1690. godine, pod vođstvom svog patrijarha Arsenija Čarnojevića krenule na sever. Tada su mnoge oblasti na jugu Balkana ostale depopulisane, što su Turci koristili da islamizuju Rašku oblast, Kosovo i Metohiju i delimično Makedoniju. Tada je počeo proces čije se posledice osećaju i danas.Kada je srpska etnička teritorija, 1716-1718, od Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine do Beograda i Podunavlja opet postala poprište novog austijsko-turskog rata, koji je vodio princ Eugen Savojski, Srbi su uzeli učešće u borbi na strani Austrije. Turska je tada, tzv. Požarevačkim mirom izgubila sve teritorije u Podunavlju, severnu Srbiju i severnu Bosnu, delove Dalmacije i Peloponez. Novim ratom i tzv. Beogradskim mirom Turska je uspela da povrati skoro sve što je prethodnim izgubila. Lokalno srpsko stanovništvo opet je pogodilo ratno razaranje, progoni i odmazde.Poslednji austrijsko-turski rat bio je tzv. Dubički rat (1788-1791), u kome je opet Austrija pozivala hrišćane u Bosni da se dignu na ustanak. Nakon njega novih sukoba više nije bilo sve do dvadesetog veka i propasti obe carevine.

Slika

Srpski otpor Otomanskoj dominaciji, naročito je uzeo maha početkom 19. veka, buknuvši u Prvom i Drugom srpskom ustanku 1804. i 1815. godine. Turska se u to vreme već nalazila u stanju duboke krize bez perspektive na oporavak, što se posebno teško odražavalo na hrišćanske narode koji su u njoj živeli. Srbi su podigli ne samo nacionalnu nego i socijalnu revoluciju, nakon koje je Srbija počela da hvata korak sa ostalim evropskim državama, prihvativši vrednosti građanskog društva. Kao rezultat ovih ustanaka i potonjih ratova protiv Otomanske imperije, formirana je nezavisna Kneževina Srbija, koja je bila međunarodno priznata 1878. godine.

U ovom periodu su se oko vlasti nadmetale i smenjivale dve dinastije, čiji su rodonačelnici bili Đorđe Petrović - Karađorđe, vođa Prvog srpskog ustanka protiv Turaka i Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka. Dalji razvoj Srbije je bio obeležen opštim napretkom u ekonomiji, kulturi i umetnosti, čemu je pre svega doprinela mudra državna politika, koja je slala mlade ljude na školovanje u evropske metropole, odakle su donosili novi duh i novi sistem vredosti. Jedan od spoljnih izraza transformacije kroz koju je sada prolazila nekadašnja turska provincije bilo je i proglašenje kraljevine, 1882. godine.

Tokom njene integracije u evropski poredak država, u drugoj polovini 19. veka, bile su osnovane prve političke partije, čime politički život dobija novi zamah. Državni udar 1903, koji je doveo na tron Karađorđevog unuka, kralja Petra Prvog Karađorđevića, otvorio je put parlamentarnoj demokratiji u Srbiji. Evropski obrazovan, ovaj liberalni kralj je preveo delo "O slobodi" Džona Stjuarta Mila na srpski jezik i dao svojoj zemlji demokratski ustav, koji je Srbiju uveo u period parlamentarizma i političkih sloboda, a koji je prekinut novim oslobodilačkim ratovima. Balkanski ratovi 1912 - 1913. godine okončali su tursku dominaciju na Balkanu. Turska je potisnuta sve do moreuza, a od njenih evropskih teritorija formirane su nacionalne države balkanskih naroda.
Atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. poslužio je kao povod za njen napad na Srbiju, čime je i započeo Prvi svetski rat. Srpska vojska je hrabro branila nezavisnost svoje zemlje i odnela velike pobede, ali suprotstavljena nadmoćnim neprijateljskim snagama Nemačke, Austrougarske i Bugarske, morala je da se preko Albanije povuče sa nacionalne teritorije i kasnije nastavi borbu na Solunskom frontu, zajedno sa ostalim snagama Antante, koju su činile Francuska, Engleska, Rusija, Italija i Sjedinjene Američke Države. U toku ovog rata Srbija je izgubila 1.264.000 (28%) stanovnika od ukupne populacije od 4.529.000 i to 58% muškog stanovništva, od čega se nikada nije oporavila. Ovim ogromnim žrtvama Srbija je dala značajan doprinos pobedi saveznika i preuređenju Evrope i Sveta nakon rata.

Završetkom Prvog svetskog rata i propašću otomanske i austrougarske imperije stvoreni su uslovi da u decembru 1918. godine bude proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslovenska ideja je dugo živela u intelektualnim krugovima tri naroda koji su dali ime novoj državi, ali do ovog trenutka međunarodna konstalacija političkih snaga i interesa nije omogućavala njenu realizaciju. No, intelektualci su nakon rata ustupili mesto političarima, a najuticajniji hrvatski političari su se suprotstavljali novoj državi od samog početka.

Hrvatska seljačka stranka (HSS), pod vođstvom Stjepana Radića, a kasnije Vlatka Mačeka pretvorila se vremenom u masovnu stranku koja zastupa hrvatske nacionalne interese. Po mišljenju njenih lidera hrvatsko nacionalno pitanje nije bilo rešeno na zadovoljavajući način u jugoslovenskoj državi. Kao sredstvo političke borbe izabrali su sistematsku opstrukciju državnih institucija i sklapanje političkih koalicija uperenih protiv jedinstva države, iznuđuju tim metodima izvesne ustupke. Svako aktuelno političko ili ekonomsko pitanje korišćeno je da bi se postavilo tzv. hrvatsko pitanje, kao nerešen problem.

Pokušavajući da se nosi sa ovim izazovom i spreči dalje slabljenje zemlje, kralj Aleksandar Karađorđević je 1929. godine zabranio nacionalne političke partije, lično preuzeo vlast i preimenovao zemlju u Jugoslaviju. On se nadao da će time obuzdati separatističke tendencije i ublažiti nacionalističke strasti. Ali u međunarodnim odnosima je došlo do promene odnosa snaga: u Italiji i Nemačkoj na vlast su došli fašisti i nacisti, a u Sovjetskom Savezu Staljin. Ni jednoj od ovih država nije odgovarao kurs politike koju je vodio kralj Aleksandar, jer su prve dve težile reviziji međunarodnih ugovora potpisanih nakon Prvog svetskog rata, a Sovjeti da povrate svoje pozicije u Evropi i povedu aktivniju međunarodnu politiku. Jugoslavija je bila velika prepreka ovim težnjama, a kralj Aleksandar stožer jugoslovenske politike.

U Marselju 1934. godine, prilikom zvanične posete Francuskoj, kralja Aleksandra je ubio pripadnik bugarske ekstremne nacionalističke organizacije (tzv. VMRO), koja je gajila aneksionističke pretenzije prema istočnim i južnim teritorijama Jugoslavije, u saradnji sa ustašama, pripadnicima hrvatske fašističke separatističke organizacije. Međunarodna politika druge polovine tridesetih godina je u bila ispunjena naraslom netrpeljivošću najkrupnijih aktera, agresivnim ponašanjem totalitarnih država i izvesnošću da poredak uspostavljen nakon Prvog svetskog rata gubi svoja uporišta, a njegovi zaštitnici svoju snagu. Podržavani od fašističke Italije i nacističke Nemačke i pod njihovim pritiskom, hrvatski lider Vlatko Maček i njegovi istomišljenici uspeli su da uspostave tzv. Banovinu Hrvatsku 1939. godine. Tim sporazumom Hrvatska je još uvek ostajala u sklopu Jugoslavije, ali je ubrzano nastojala da izgradi zaseban politički identitet u međunarodnim odnosima.

Slika

Početkom četrdesetih Jugoslavija se našla u obruču neprijateljskih zemalja. Osim Grčke, sve druge susedne zemlje su bule vezane sporazumima za Nemačku i Italiju. Hitler je vršio snažan pritisak da i Jugoslavija pristupi paktu. Vlada je čak bila spremna na kompromise sa njim, ali raspoloženje u zemlji je bilo sasvim drugačije. Javno manifestovanje otpora nacizmu izazvalo je žestoku reakciju.
Beograd i drugi veći gradovi su bombardovani, a tokom aprila 1941. godine Sile osovine su okupirale Jugoslaviju, rasparčale je i na njenom zapadnom delu stvorile marionetsku Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vlašću ustaša, kojoj su pripojile Bosnu i Hercegovinu. Srbija je okupirana od nemačkih trupa, pri čemu su njeni severni delovi pripojeni Mađarskoj, a istočni i južni Bugarskoj. Kosovo i metohija su većim delom pripojeni Albaniji, koja je bila pod patronatom fašističke Italije. Crna Gora jetakođe umanjena pripajanjem njenih delova Albaniji i okupirana od strane Italije. Slovenija je podeljena između Nemačke i Italije, koja je prisvojila i jadranska ostrva.
Fašistička Hrvatska je po uzoru na nacističku Nemačku osnovala koncentracione logore u kojima je počinila genocid nad više od 750.000 Srba, Jevreja i Cigana. Iskustvo tog holokausta stvorilo je istorijsku i političku pozadinu za građanski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pedeset godina kasnije, koji je pratio razbijanje Jugoslavije 1991 – 1992. Gruba politika nemačkih okupacionih snaga i genocidna politika hrvatskog ustaškog režima proizveli su snažan srpski pokret otpora. Srbi su ustali u odbranu od hrvatskog genocida i nacističkog porobljavanja Jugoslavije. Mnogi su se pridružili partizanskom otporu (Narodnooslobodilačka vojska predvođena Josipom Brozom Titom) u oslobodilačkom ratu, doprinoseći pobedi saveznika. Do kraja 1944. godine, partizani, potpomognuti od strane ruske Crvene armije, oslobodili su Srbiju, a do maja 1945. preostale jugoslovenske teritorije, spojivši svoje snage sa savezničkim trupama u Mađarskoj, Austriji i Italiji. Srbija i Jugoslavija su bile među zemljama koje su najviše razorene u toku rata: 1.700.000 (10,8% populacije) ljudi je ubijeno, a gubitak nacionalnih dobara je procenjen na 9,1 milijardu američkih dolara, po cenama iz tog vremena.

Za vreme rata, 1943. godine bila je proklamovana revolucionarna promena društvenog i državnog sistema i ukidanje monarhije u korist republike. Josip Broz Tito je postao prvi predsednik obnovljene, sada socijalističke Jugoslavije. Od uglavnom poljoprivredne zemlje, Jugoslavija je transformisana u red srednje razvijenih industrijskih zemalja, stekavši visoku međunarodnu političku reputaciju svojom podrškom procesu dekolonizacije i vodećom ulogom u pokretu nesvrstanih zemalja. Socijalistička Jugoslavija je formirana kao federalna država, koja se sastojala od šest republika: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore; i sa dve autonomne pokrajine: Vojvodina i Kosovo i Metohija. Ove dve autonomne pokrajine su ujedno i sastavni delovi Republike Srbije. Po ovoj administrativnoj podeli i zbog istorijskih razloga, srpski narod, najbrojniji u Jugoslaviji, živeo je u svih šest republika i obe pokrajine. Tendencija da se poveća moć republika na račun federalne vlasti dobila je na snazi naročito posle usvajanja Ustava iz 1974, koji je ohrabrio narastanje hrvatskog, slovenačkog, muslimanskog i šiptarskog nacionalizma i secesionizma.
U periodu 1991 - 1992. godine Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se otcepile od Jugoslavije nasilnim putem, dok se Makedonija odvojila na miran način. Rasturanje Jugoslavije je potpomognuto od strane međunarodnih sila koje su priznale pravo na samoizjašnjavanje svim narodima osim Srbima, koji su izrazili raspoloženje da i dalje žive u Jugoslaviji. Secesionističke republike su brzo zadobile priznanje od međunarodne zajednice, očitom zloupotrebom principa o nepovredivosti međunarodno priznatih granica suverenih država i bez zadovoljavanja uslova koje države moraju predhodno ispuniti da bi bile međunarodno priznate. Srbija i Crna Gora su se opredelile za ostanak u zajedničkoj državi, pa je na zajedničkoj sednici Skupštine Jugoslavije, Srbije i Crne Gore 27. aprila 1992. u Beogradu, usvojen Ustav Savezne Republike Jugoslavije, čime je potvrđen kontinuitet njihove zajedničke države od 1. Decembra 1918. kada je Jugoslavija stvorena, pa do danas.

znanje.org

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 11 Jul 2012, 04:24
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
11. jul – rođendan kralja Petra I Karađorđevića

NA DANAŠNJI DAN rođen je kralj Petar I Karađorđević (takođe poznat i kao kralj Petar Oslobodilac i Stari kralj) u Beogradu je 1844. godine rođen kao peto dete kneza Aleksandra i kneginje Perside (iz čuvene porodice Nenadovići) iz Brankovine na Petrovdan, 29. juna po starom, odnosno 11. jula po novom kalendaru,

Slika

Mladost

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, a dalje školovanje je nastavio u Švajcarskoj u zavodu Venel-Olivije u Ženevi. Po završenom školovanju septembra 1861, Knežević Petar se upisuje u pariski Kolež Sen-Barb, a 1862. u čuvenu vojnu Akademiju Sen-Sir koju završava 1864. godine. U Parizu se bavio fotografijom i slikarstvom, i usavršavao svoje vojničko i političko obrazovanje. Ono mu je otvorilo vidike ideja političkog liberalizma, parlamentarizma, demokratije i njenih institucijama. Početkom 1868, knežević Petar je u Beču štampao svoj prevod knjige engleskog političara i filozofa Džona Stjuarta Mila “O slobodi”. koji će kasnije postati njegov politički program.

Politički program

Posle ubistva kneza Mihaila u maju 1868, politički krugovi bliski dinastiji Obrenović priključili su novom srpskom Ustavu i odredbu kojom se porodici Karađorđević zabranjuje povratak u otadžbinu i oduzima sva imovina.

Knežević Petar pridružio se Legiji stranaca francuske vojske 1870. i sa njom učestvovao u brojnim borbama zbog čega je odlikovan spomenicom rata od 1870. Godine 1875. radio je na organizovanju i aktivno učestvovao u bosansko-hercegovačkom ustanku pod pseudonimom Petar Mrkonjić. Nakon neuspele Topolske bune 1877, vodio je živu političku aktivnost.

U leto 1883. godine na Cetinju se oženio kneginjom Ljubicom-Zorkom, najstarijom kćerkom crnogorskog knjaza Nikole. U tom braku rođeno je petoro dece: kćerke Jelena i Milena (umrla kao dete), i sinovi Đorđe (odrekao se prava nasledstva prestola 1909.), Aleksandar i Andrija (umro kao dete). Posle kraćeg boravka u Parizu, porodica Karađorđević preselila se na Cetinje, gde je ostala sledećih deset godina. Zbog lošeg materijalnog položaja, knežević Petar prodao je kuću u Parizu 1894, i nastanio se sa porodicom u Ženevi. Njegovi kontakti sa ljudima iz Srbije nikada nisu prestajali, pre svega sa Nikolom Pašićem, prvakom Radikalne stranke.

Tokom 1897, knežević Petar odlazi u Rusiju, i biva primljen kod cara Nikole II. Tri godine kasnije pokušao je da se sporazume sa kraljem Aleksandrom Obrenovićem o priznavanju kneževske titule i povraćaju oduzete imovine, ali bez uspeha. Knežević Petar je još više pojačao svoju političku aktivnost za povratak u Srbiju. Godine 1901. nastojao je da stupi u bliže odnose sa Austrougarskom, nudeći joj svoj politički program.

Kralj

U noći između 28. i 29. maja 1903. oficiri zaverenici ubili su kralja Aleksandra i kraljicu Dragu. Vojska je izvela državni udar, i proglasila kneževića Petra Karađorđevića za kralja Srbije, što je svojim izborom potvrdila Narodna Skupština 2. jun/15. juna. Posle 45 godina Karađorđevo potomstvo ponovo dolazi na čelo srpske države, čime počinje novi period u njenom razvoju. Krunisan je 21. septembra 1904. godine.

Od samog početka svoje vladavine, kralj Petar I suočio se sa ozbiljnim preprekama. Zemlja je bila rastrzana unutašnjom političkom borbom, a Austrougarska, isprva naklonjena novom srpskom kralju, postala je ubrzo otvoreni neprijatelj Srbije, naročito posle krize izazvane aneksijom Bosne i Hercegovine 1908.

Prvi balkanski rat protiv Turske 1912, i Drugi — protiv Bugarske 1913. — okončani su trijumfom srpske vojske pod vrhovnom komandom kralja Petra I, i oslobađanjem Raške oblasti, Kosova, Metohije i Makedonije, i njihovim pripajanjem Srbiji.

Usled stalnih i teških napora u Balkanskim ratovima, zdravstveno stanje kralja Petra I se pogoršalo, i on je 24. juna 1914. preneo kraljevska ovlašćenja na prestolonaslednika Aleksandra. Mesec dana kasnije, Austrougarska je objavila rat Srbiji, čime je započeo Prvi svetski rat. Posle veličanstvenih pobeda na Ceru i Kolubari 1914, nakon ulaska Nemačke i Bugarske u rat 1915, srpska vojska bila je prinuđena na povlačenje i napuštanje zemlje. Albanska golgota ostavila je velikog traga na zdravlje ostarelog kralja. On je ipak doživeo da dočeka konačnu pobedu i oslobođenje Srbije, i stvaranje nove države nastale ujedinjenjem Srba, Hrvata i Slovenaca.

Umro je 16. avgusta 1921. u Beogradu, a sahranjen je u svojoj zadužbini na Oplencu. Zbog svojih zasluga u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu u srpskom narodu ostao je zapamćen kao kralj Petar I Oslobodilac.


Telegraf


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 15 Jul 2012, 18:06
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Plemićke srpske loze bez naslednika

Nema više direktnih potomaka ni Nemanjića, ni Hrebeljanovića, ni Mrnjavčevića... Većina srpske vlastele izumrla je još pre tri veka

Slika
Car Lazar sa porodicom

SLAVICA Bartolović, ekonomista iz Pančeva, jedan je od retkih preostalih potomaka neke od srpskih srednjovekovnih loza. Jer, za razliku od Francuske ili Britanije, u Srbiji gotovo da više nema naslednika najpoznatijih srpskih velmoža.

Ona potiče od čuvene i razgranate loze Vojnovića, kojoj je pripadao i čuveni Lujo Vojnović, sin Koste Vojnovića, kneza užičkog - dubrovački intelektualac, političar i diplomata. Ništa manje poznat je i užički konte Ivo Vojnović, pisac i književnik, član Srpske kraljevske akademije nauka.


Do prvih podataka o svojim precima došla je sasvim slučajno, pre tri godine, u Kotoru, i od tada istražuje rodoslov.

- Loza vodi poreklo iz vremena cara Dušana, od kog su Vojnovići dobili grofovsku, odnosno titulu konta. Porodica se granala u različitim pravcima, od Kotora i Herceg Novog, preko Dubrovnika, Užica, pa čak i Rusije. Veliki deo loze napustio je u različitim periodima zemlju. Istraživanje još nisam završila jer imam prikupljene podatke samo do kraja Prvog svetskog rata. Ipak, nadam se da ću uskoro i to okončati.

OBRENOVIĆI

DALEK ROD ZA razliku od dinastije Karađorđević, Obrenovići nemaju direktnih potomaka. Kako objašnjava Antić, princ Nikola Petrović Njegoš je potomak, po ženskoj liniji, Jevrema Obrenovića (brata kneza Miloša i dede kralja Milana). Postoje potomci Miloševih rođaka, koji u velikom broju žive u zapadnoj Srbiji, ali oni nisu potomci Miloša Obrenovića i njihovi preci nikada nisu bili članovi kneževskog ili kraljevskog doma. I Ljušić objašnjava da su oni daleki rod, ali nisu dinastički naslednici, pošto dinastiju čine vladar, njegova supruga i sin, i njihovi naslednici.
Većina srpske vlastele, ili makar oni najpoznatiji, nestala je još pre tri veka. Ostali su, kako kaže istoričar Čedomir Antić, nepoznati izdanci sporednih loza i vanbračnih veza. Nemanjići su nestali sa istorijske scene sa smrću Jovana Nemanjića Paleologa 1422. Hrebeljanovići-Lazarevići (loza kneza Lazara) su izumrli kada se upokojio despot Stefan Lazarević. O potomcima Mrnjavčevića se ne zna ništa posle smrti Dmitra (brata Kraljevića Marka) 1407.

- Turci su pobili krupne feudalce, a niže plemstvo pobeglo je na prostore Austro-Ugarske, i stavilo se u službu habzburških vladara, ili se islamizovalo - kaže istoričar Radoš Ljušić. - U Beogradu od 17. veka više nema nijedne plemićke porodice. Deo plemstva ostao je u južnoj Ugarskoj, ali su se i oni, posle propasti feudalizma, utopili u jugoslovensku državnu zajednicu.

Čak i ako srednjovekovne dinastije imaju neke potomke, to je preko ženske, a ne preko muške linije, objašnjava heraldičar Dragomir Acović. Naše princeze i plemkinje udavale su se u 16. i 17. veku za rumunske i italijanske bogataše, ali njihovo potomstvo nije moguće pratiti kroz istoriju.

Jednom broju nekada značajnih porodica, po Acoviću, trag je moguće pratiti i do 18. veka, u Rusiji. Recimo, Miloradovićima, Iveljićima ili Vladisavljevićima. Srpske velmože učestvovale su u seobama, baš kao i čuvene vojskovođe, koje, po pravilu, nisu imale potomke.

- Tako je Jakšiće moguće pratiti do Ivana Groznog i njegove dece, kada im se gubi trag. Baba Ivana Groznog bila je iz te srpske despotske loze - kaže Acović.

On pominje i ranije poznate plemiće Batiće, koji su se u 16. veku pomađarili, kao i lozu Hercegović-Kosača, po kojoj je Hercegovina dobila ime. Oni su se poturčili.

Slika

Za neke za koje se pre mislilo da su naslednici poznatih porodica, ispostavilo se da nisu. Recimo, grofovska porodica Đorđa Brankovića pokušavala je u Rusiji, u 17. veku, da se predstavi kao potomstvo Vuka Brankovića, a time i Lazarevića. To se pokazalo kao netačno.
Lažni naslednici cara Lazara množe se u 19. veku, kada dolazi do stvaranja moderne srpske nacije i velikog zanimanja za prošlost.

- Dobar primer je knez Lazar Stefan Lazarović Hrebeljanović, koji je krajem 19. veka „otkrio svoje srpsko poreklo“, promenio ime (pre se zvao Eugen de Černutski) i saznanje da mu majka potiče od srpskih plemića izbeglih u habzburške zemlje proširio je uverenjem da je potomak Lazarevića i Nemanjića - kaže Čedomir Antić.

I Acović i Antić slažu se u jednom - da su jedini istinski potomci Nemanjića, istina ne direktni, sadašnji prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević i svi ostali potomci kralja Aleksandra Prvog i kraljice Marije.


MALO PLEMIĆA I U REGIONU

ŠTO se tiče zemalja u regionu, balkanske države uglavnom nemaju preživele loze iz srednjeg veka. U Dubrovniku su se održali izdanci plemićkih loza iz vremena Republike, a u Hrvatskoj ima nešto naslednika loza iz poznog srednjeg veka.

Ovaj rodoslov krajnje je zamršen i teško ga je pratiti. Naime, potomak Stefana Nemanje, kralj Dragutin, udao je ćerku Jelisavetu za Stefana Prvog Kotromanića, bana Bosne. Njihova potomkinja Katarina Kotromanić udala se za Hermana Prvog od Senega, grofa Celjskog, a njihova potomkinja Barbara udala se za Sigismunda Luksemburškog, kralja Ugarske i cara Sv. Rimskog carstva. U narednim vekovima, preko Habzburgovaca, portugalskih kraljeva iz loze Bragansa, stiglo se do nemačkih dinastija Saks-Koburg-Gota i Hoencolerna-Sigmanringena (poslednji su od 19. veka do 1948. na rumunskom prestolu). Kraljica Marija pripadala je porodici Hoencolerna-Sigmaringena.

Tako je od dinastije Stefana Nemanje do prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića prošlo, ni manje ni više, nego 27 generacija.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 21 Jul 2012, 06:52
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Knez Višeslav

Slika

Knez Višeslav je prvi srpski vladar na Balkanu čije ime znamo. Pripadao je vladarskoj porodici Vlastimirovića, a istoričari (počev od Šafarika) smatraju da je vladao oko 780.godine. Njegovo ime je zabeleženo u spisu „O Upravljanju Carstvom“ vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita u svom grciziranom obliku grč. Βοίσέσθλαβοζ. Većina istoričara ovo prevodi kao Višeslav, ali ima i onih koji misle da je pravilnije Vojislav.

„...pošto je umro onaj arhont Srbin koji je prebegao caru Irakliju, po nasledstvu zavlada njegov sin a potom unuk i tako redom arhonti iz njegovog roda.Posle izvesnog broja godina rodi se od njih Višeslav (Βοίσέσθλαβοζ) i od njega Radoslav (Τοδόσθλαβος) i od njega Prosigoj (Προσηγόης) i od njega Vlastimir (Βλαστίμηρος)...“


Iz Wikipedie


NAJSTARIJI SRPSKI VLADARI

Prvobitna država Srba, takozvana Raška, bila je u slivovima reka Lima, gornje Drine sa Pivom i Tarom, dolinom Ibra i gornjim tokom Zapadne Morave sa glavnim gradom Rasom, odakle i naziv Raška. Prvi srpski župani koji su doveli Srbe na Balkan poznati po imenu.

Svevlad, Samovlad, ili Samo, Samko 1. od 492-530 god.

Svevlad, ili Samo, Samovlad, kao što su ga pisali, odpočeo je tako reći dejstvitelno vladati (od kad se zna) oko 492 god. po Hristu u ovim srpskim zemljama. Od tog doba znaju zanj pametariste koje vele: da je se on pojavio u vreme Pape Gelalie (postao Papa 491 a umro 496) i Imperatora Anasta (vladao od 491-518 god.). Kako je, od kad je baš upravo počeo vladati ovaj naš prvi vladaoc Svevlad zasad se još ništa pouzdano ne zna, samo se zna: da je oko 530 god. umro, ostavivši posle sebe 3 sina: Borisa ili Brusa najstarijeg, Tatilu, ili kao što ga nepravilno pišu Totilu srednjeg, i najmlađega Strojila, ili Ostrojila. Tako je dakle Svevlad vladao punih 38, od kada se zna, a koliko je pre ovoga vladao ne zna se. A vladao je od dan: Stare Planine do Rila pa do Jadranskog mora, i od niže Avlone pa do ispod Trsta.

Car Svevlad, ili Samovlad 2. sin Strojimirov, Samovladović (552-564)

I vladao je srpskom carevenim punih 12 god: t j: do 564 god: Svevlad drugi odma obrne svoju vojsku te prođe kroz svu zemlju svoju od niže Vojunje pa sve skoro do Beča, i od Jadranskog mora pa do Iskra u turskoj Srbiji. On je nemilostivo u tom svom putu, gonio i ugnjetavao Hristijane, negledajući i na rođenu braću svoju. U to vreme Solinjani, sa svojih morskih ostrva i zaklona, pošlju prosbe u Carigrad, da ih ovaj zaštiti; no na sreću njihovu, a nesreću srp: naroda Samovlad, ili Samo umre, kao što smo rekli 564. god: a na njegovo mesto stupi sin mu car Selimir.

Posle tog vremena znamo prve od srpskih župana, samo po imenu kako nam je ostavio vizantijski car-istoričar Konstantin VII Porfirogenit (913-959). To su župani: Višeslav, Radoslav, Prosigoj i Vlastimir.

Slika
Knez Vlastimir

Vlastimir (IX v. - 860) je prvi srpski župan (knez) o kome imamo više podataka. On je sin župana Prosigoja, vladao je vrlo uspešno Srbijom. U trogodišnjem ratu (koji je bio u vremenu od 836. do 852. g.) protiv bugarskog kana Presijana Vlastimir je bio pobednik. Da bi i sa zapada osigurao svoju otadžbinu, udao je svoju ćerku Krajinu za trebinjskog župana Belu, podarivši mu titulu kneza („arhonta"). Time je Travuniju vazalno vezao za Srbiju (Rašku), u čijem je sastavu ona ostala kao zavisna oblast, do druge polovine X veka.

Mutimir (860-890) je naslednik i sin župana Vlastimira. On je sa svojom braćom Stojimirom i Gojnikom uspešno odbio novi bugarski napad na Srbiju za vreme Borisa (852-888), kada Bugarska počinje da jača, ali je i Srbija (Raška) postala dosta snažna država. U vreme župana Mutimira izvršeno je „Krštenje Srbije" 879. godine. Sva srpska plemena bila su objedinjena u „novoj hrišćanskoj veri", čiji će plodovi tek kasnije postati kolosalni u epohi neprevaziđenih Nemanjića.

Slika
Knez Mutimir

Prvoslav (Pribislav) (891-892) - on je sa braćom Branom i Stevanom kratko ostao kao župan (knez) da vlada Srbijom, jer ih je uklonio brat od strica Petar Gojniković, sin Gojnikov.
Petar (Gojniković) (892-917) - u svojoj dugoj vladavini župan Petar se oslanjao na Vizantiju, odbijajući i kažnjavajući dinastičke napade svojih srodnika. Godine 917. u Srbiju su ušli Bugari, koji su za vreme cara Simeona (893-927) postali veoma snažni; oni su na prevaru uhvatili župana Petra Gojnikovića a umesto njega postavili Pavla Branovića.

Pavle Branović (917-920) vladao je Srbijom kao bugarski vazal. On je bio uhvatio vizantijskog miljenika koji je došao iz Carigrada, Zaharija Prvoslavljevića i predao ga Bugarima.
Međutim, kada je on sam prišao VizantiJi napustivši Bugare, oni su ga uklonili i za župana Srbije postavili Zaharija Prvoslavljevića, sina Prvoslava župana (890-892) , a unuka Mutimirovog.

Zaharije Prvoslavljević (920-924) je kao župan Srbije sa narodom teško podnosio vlast Bugara, te „setivši se dobročinstava romejskog cara", prešao je na stranu Vizantije.

Slika
Knez Časlav

Časlav Klonimirović (927/8-950) je sin Klonimirov, koji je skoro ceo život proveo u Bugarskoj. Smrću cara Simeona (927), on dolazi u Srbiju, te uz pomoć Vizantije obnavlja svoju državu. Tada je Srbija (Raška), pored centralnih oblasti, obuhvatala Bosnu i Travuniju. Samo je Hum gde su živeli Srbi (kao i u svim prostorima od Cetine do Bojane, kako svedoči Konstantin VII Porfirogenit) ostao nepripojen Srbiji; njime je upravljao Mihailo Višević. koji se posle poraza Bugara od Vizantije stavio pod njihovu zaštitu. Kako su krajem IX veka u Panoniju stigli Ugri (Mađari), oni su svojim brzim konjima iz podunavske ravnice (Dunava i Tise) pravili upade u srpske zemlje, naročito u Bosnu, ali ih je suzbio srpski župan (knez) Časlav, pogubivši u jednom okršaju ugarskog kneza Kiza. Da bi se Ugri osvetili, kako nas obaveštava Barski rodoslov (Letopis popa Dukljanina), oni su u noćnom prepadu u današnjoj Mačvi zarobili župana Časlava i sa bliskim rođacima bacili u Savu. U vreme vizantijskog cara Jovana Cimiskije (969-976) Vizantija će pokoriti Bugarsku i Srbiju sve do reke Dunava.

Zeta ili Duklja

Nekadašnji veći deo stare rimske pokrajine Prevalis zvao se Dukljom (Dioklitija) po ostacima grada Diokleje, u čijoj blizini je u tursko doba sagrađen grad Podgornca. Od XI veka ta oblast se zove po reci Zeti i Zetom. Prvi zetski knez (dukljanski) pominje se na jednom olovnom pečatu kao „arhont Dioklije" Petar.

Jovan Vladimir (kraj H v. do 1016) je srodnik „arhonta Dioklije" Petra. On je vladao Dukljom - Zetom u vreme snaženja cara Samuila (976-1014); koji je pokorio njegovu Zetu (Duklju) a njega odveo u ropstvo. Car Samuilo je kasnije dao svoju ćerku Kosaru dukljanskom vladaru Jovanu Vladimiru i poslao ga da upravlja svojom državom. Posle poraza Samuila (1014. g.) od vizantijskog cara Vasilija II (976-1025) u dinastičkim razračunavanjima, Samuilov sinovac Jovan Vladislav ubio je Samuilovog sina naslednika Gavrila Radomira (1014-1015), kao i njihovog zeta Jovana Vladimira (1016), koji je proglašen za svetitelja (sv. kralj Jovan Vladimir).

Stefan Vojislav (oko 1040-1052) jeste prvi značajni župan-knez Zete (Duklje) koji je vladao dukljanskom državom posle sv. Jovana Vladimira, kada je nestalo ogromno Samuilovo carstvo, a Vizantija, koja je u vreme Vasilija II (976-1025) pokorila Južne Slovene u Samuilovoj carevini i dostigla vrhunac svoje moći, po smrti Vasilija II počela je pomalo da slabi i opada. Stefan Vojislav je podigao prvi neuspeli ustanak protiv Vizantije, ali drugi ustanak potpuno je uspeo. Kod planine Rumije potukao je Vizantince da je ostatak vojske bio „bedan i suza dostojan prizor". On je uspeo da, pored oslobođenja Zete (1042. g.), zavlada Zahumljem i Travunijom.

Mihailo Vojisavljević (1052-1081) on je nasledio svoga oca Stefana Vojislava. Nije uspeo da održi u jedinstvu sve zemlje kao otac mu; ambiciozni dinasti odvojiše od Zete Bosnu, Hum, Rašku; samo je Travunija ostala pod njegovom vlašću uz Zetu.
Godine 1052, od Vizantije dobio je titulu protospatara i bio upisan među saveznike i prijatelje romejske. Kad su u Vizantiji izbili nemiri, uspeo je da osvoji Rašku (Srbiju) i preda je na upravu sinu Petroslavu. U Makedoniji je 1073. izbio ustanak protiv Vizantije, u kome je učestvovao i Mihailov sin Konstantin Bodin, ali je bio zarobljen pa ga Je otac otkupio a ustanak je propao; 1077. g. župan-knez Mihailo dobio je od pape Grgura VII (1073-1085) kraljevsku titulu.

Konstantin Bodin (oko 1081. - oko 1101) nasledio je na prestolu svoga oca Mihaila Vojisavljevića. Uspeo je, usled zapleta i zauzetosti Vizantije da ovlada Raškom, Bosnom i Humom. U Bosni je postavio za župana (arhonta - kneza) Stefana, svog srodnika, a u Srbiji - Raškoj postavio je velikog župana Vukana koji je uživao veliki ugled Po smrti Bodinovoj odvojile su se od Zete opet Srbija (Raška), Bosna i Hum.


SPC


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 02 Avg 2012, 16:06
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
КНЕЗ ВЛАСТИМИР ( 835-850 )


Slika

Од српских племена, у почетку се највише истакоше бистри и кршни горашци који су били насељени око горњег тока река: Дрине, Босне, Неретве, Пиве, Таре и Лиме. Иако су признавали византијску врховну власт, они су имали скоро самосталнуунутрашњу управу. Од владара ових племена истиче се Присигојев син, кнез Властимир.

У то време Византија, ратујући с Бугарима, ослаби, те Властимир диже устанак, протера из земље грчке чиновнике, и оснива прву српску државу. Та држава је названа Рашка, по граду Расу који се налазио близу данашњег Новог Пазара, а Срби се прозваше Рашани.

Кад Бугари покорише нека незнатна српска племена, доћоше и до граница Властимирове државе.

Тада бугарски кан (кнез) Пресјам посла Властимиру посланике који му рекоше: ''Чуј, светли кнеже! Мир ти доносимо, ако послушаш разло. Кан Пресјан нас посла, да нас пустиш да отсада јездимо преко твоје земље у земљу нашу преко Саве и Дунава; да јездимо мирно, као добар сусед што пролази баштом свог суседа. А не пустиш ли нас, да као добри суседи пролазимо, напашћемо те као душмана, па каогосподари за векове настанићемо се у земљи твојој. Тренутан пролазак добрих пријатеља, или вечан боравак окрутна господара-бирај, кнеже!''

Властимир им одговори: ''Овако реците господару вашем поздрав од мене, великога жупана Властимира. Ако је далеко земља она, што је њему за то? Што тражи пролаз кроз моју земљу? Ако је двапут даље пут око моје земље, него кроз моју земљу, и коњиц бугарски има двапут више ногу, него човек; нека узјашу Бугари коње, па ће брже стићи, иако сртанпутицом; а не дам им кроз моју земљу, док ме Божје цунце греје. Или, зар не зна Пресјам словенску реч: тешко земљи куда војска прође! -Не дам му, дакле, пролаза кроз државу и народ мој!...А што ми прети оружјем, и што вели, да ће отмицом узети пода се земљу кроз коју не дам да прође, кажите му да му се претње не бојим. Сложан је народ мој. Расковаћемо раонике и коваћемо од њих стреле и мачеве о дочекаћемо га. Ово му поздрав од мене!''

Потом Бугари нападну Властимира.

Три године су ударали, али се најзад скрхаше о челична прса српских гороштака.

Пошто оставише велики број жртава, у невољи, склопише мир. А Властимир у миру лепо уреди државу.


Ilicblog


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 02 Avg 2012, 16:16
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
КНЕЗ МУТИМИР ( 862-891 )

Slika

КНЕЗ МУТИМИР ( 862-891 )
После смрти српског кнеза Властимира, дођоше на престо три његова сина: Мутимир, Стројимир и Гојник. У почетку су заједно владали. Тада је у Бугарској владао кнез Борис (853-888), син Пресјамов. Борис беше киван на Србе због очева пораза. Стога скупи велику војску и удари на Србију. Али Срби опет страховито разбију и победе Бугаре. Заробе Борисова сина, много велиликаша (бољара) и војника. Борис замоли за мир. Измире се, и Мутимир му ослободи сина и заробљене великаше, па заповеди те их Срби свечано испратише до бугарске границе. У знак захвалности, Борис на растанку богато обдари Мутимирове синове. После тога Мутимир виде да је корисније кад је само један владар, а не једна земља са три господара. Стога протера браћу, заузме њихове земље, и сам завлада. Он је први у нас завео обичај: да у држави влада један владар. Мутимир је много помагао ширење и утврђивање Хришћанства међу Србима.
Словенци су први примили Хришћанство од Немаца, око 760 годи; Хрвати су примили од Франака око 800 године и најзад Срби од Грка око 880 године за владавине (жупана) Мутимира.


Ilicblog


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 02 Avg 2012, 16:26
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
ВЕЛИКИ ЖУПАН ЗАХАРИЈА (920-924)

Slika

Мутимира је на српском престолу неследио његов најстарији син, Прибисав (око 891). Но, тада настадоше велике борбе о престо. Грци и Бугари су те борбе распиривали и потпомагали, старајући се да у нашим земљама, а нарочито у Рашкој, владају њихове присталице.
У томе борбеном вртлогу истакао се Мутимиров синовац Петар Гојниковић (892-917). Он је здружио многе српске земље, све до Јадранског Мора. Бугарима се није свиђало снажење Србије. Стога пођу против Петра. Али га нису смели напасти, већ га преваром домаме, окују и пошаљу у Бугарској. Тамо је умро у тамници.
На српски престо Бугари доведоше Петровог сродника, Пала Бранковића (917-920). Он не хтеде признати бугарску власт, те га ови свргну, а на престо доведу Захарија Прибисављевића, синовца Павлова.
Велики жупан Захарија, који је помоћу Бугара дошао на престо, најзад увиде да је ѕа Србе корисније византијско (грчко) пријатељство, него Бугарско. Стога напусти Бугаре и приђе Византији. Бугари га за то нападну, али им он жестоко потуче војску.
Онда Бугари прибегну лукавству. Опет пођу с војском против Захарија, али сада поведу његова рођака Часлава Клонимировића, који је дотле живео у Бугарској.
Србима пориче да не иду на њих, већ само хоће да казне Захарију, а на престо воде опет Србина, Часлава.
Срби им повероваше, па и не даваху отпора, те Бугари лако покоре целу Захаријеву државу. Захарија тада побеже у Хрватску.
Али, Бугари не одржаше реч, већ опљачкаше земљу, много народа погубише, а велики број одведоше у ропство, па и Часлава. У земљи завлада пустош, глад и болештине. Бугари страховито мучаше Србе, те су многи, да би сачували живот, морали бежати у Грчку, Хрватску и Приморје.


Ilicblog


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 02 Avg 2012, 17:05
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
ПЕЧАТ СРПСКОГ КНЕЗА СТРОЈИМИРА IX ВЕК

Откриће овог печата једнако је открићу рукописа из деветог века (а нема их сачуваних пре 12. века), то је сведочанство о постојању српске државе три века пре Немањића.

Тај печат кнеза Стројимира из 9. века, посве је мали, стане на дно длана. Али, што се каже, има га, тежак је за своју висину. Има скоро 16 грама злата, а ни два центиметра висок (1,9 цм). Мала златна купа, са алкицом на врху, као привезак, да се носи око руке или око врата. На кружној површини за отискивање печата пише: “Боже, помози Стројимиру.” И крстић у средини. Откако је стигао из Минхена у Београд, овај, претпоставља се, најстарији доказ српске државности који је Министарство културе купило за скоро 20 000 евра, 11. јула 2006. на Gorny&Mosch аукцији, чува се у сефу Историјског музеја Србије.

Slika


Slika


Iz Wikipedie


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 02 Avg 2012, 17:16
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Кнез Часлав ( 931-960 )

Slika

Часлав је своју младост провео у Бугарској, као изгнаник. Он је видео како Бугари заклетвом и преваром заузеше Рашку, и како су заклетвомдомамиле српске жупане, тобож да приме њега за владара, па погазили заклетву и оковане их послали у ропство, у Бугарску. Стога је Бугаре мрзео и гледао је да спасе свој народ од њих.

Прилика му се ускоро дала кад у Бугарској настадоше немири. Он улучи згодан тренутак, те са четри друга побегне и дође у Рашку. У Рашкој је права пустош била. Народ се разбежао од бугарске управе. Што је остало, било је осиромашило и утучено. Часлав одмах прикупи око педесет храбрих другова, и пођу по земљи да дижу народ на устанак. Кад то сазнадоше, вратише се и сви избегли Срби и почеше дивовску бору за своју слободу, те за кратко време ослободише загорске Србе од бугарске власти.

Да би био сигуранији, Часлав се спријатељи с Грцима и признаде им врховну власт. Невоља отвара очо и зближава људе, те се и многи српски великаши, пред заједничком опасношћу, прибише уз Часлава и искрено се борише против заједничког непријатеља. Тако Часлав успе да створи снажну државу-Србију. Није залуду речено: ''Слога држи земљу и градове.''

Поред неких племена у Загорју, признадоше Часлављеву власт и приморске области: Зета, Требиње, Хум, Неретва, па и нека острва на Јадранском Мору.

Мађари су тада често упадали у српске земље и пљачкали. Часлав их нападне, победи и пребаци преко Саве, али и сам нађе смрт у њеним таласима (960)


Ilicblog


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 91 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker