Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Zanimljive crtice iz srpske istorije http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=52&t=440 |
Stranica 4 od 6 |
Autoru: | Senka [ 23 Okt 2016, 19:37 ] |
Tema posta: | Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije |
SUSRET SA ISTORIJOM Sve svađe Srbije i Crne Gore Koji su Vekovni nesporazumi i razmimoilaženja dveju bratskih država. Iako se građani mešaju i orođavaju, veo nesporazuma lebdi nad njima Kralj Aleksandar Karađorđević, leži u prvom redu, sa dedom kraljem Nikolom i njegovom kompletnom porodicom DRAMA koja je nastala posle izbora u Crnoj Gori, u kojima će Srbija, po ko zna koji put, biti u epicentru događanja, nije ništa novo. Nesporazuma, trvenja, razmimoilaženja, otvorenih sukoba, podmetanja, optuživanja između Srbije i Crne Gore bilo je odvajkada. Nije ništa počelo od Mila i Slobe, ni od Tita i Rankovića i Blaža Jovanovića, ni kralja Aleksandra Krađorđevića, njegovog dede kralja Nikole Petrovića, Obrenovića... Sve je zapravo počelo još od vremena kada nije ni postojala svest o nacionalnoj pripadnosti, kada je u prvom planu bila isključivo borba za prevlast, tamo negde od sredine 11. veka, u vreme Zete i Raške. Kada je na vlast došao Stefan Nemanja, Zeta, kao samostalna država, potpuno je nestala. Ali borbe, vođene između Zete i Raške, nisu prestale. Kad je Nemanjin stariji sin, Vukan, dobio Zetu na upravu, a mlađi, Stefan, Rašku, između ove dve srpske zemlje ponovo je došlo do borbe. Vukan se digao na Stefana, uz pomoć pape u Rimu i Mađara. Za ovaj sukob istoričar Vladimir Ćorović tvrdi da je bio jedan od najranijih i najdužih građanskih ratova među Srbima uopšte. I bez obzira na to koliko su se žitelji sa ovih prostora, u stalnim balkanskim migracijama, mešali, saživljavali, orođavali, pomagali jedni drugima, genetski veo nesporazuma lebdeće nad crnogorskim brdima i valovitom Šumadijom. U 19. veku, kada i Srbija i Crna Gora dobijaju obrise modernih država, taj latentni sukob dobiće samo “novu hranu”. TAČNO je da je knez Danilo, kršten kao Zeko, pisao knezu Mihailu Obrenoviću, “da bi bio najsrećniji kad bi video Srpstvo ujedinjeno, pod njegovim skiptrom, i da bi mu držao stražu, pred dvorom...”. Tačno je 5. oktobra 1866. godine zaključen ugovor između Srbije i Crne Gore i udaren, kako je to napisao Duro Jelinić u knjizi “Nova Srbija i Jugoslavija”, “čvrst temelj ne samo za zajednički rad Srbije i Crne Gore na oslobođenju srpskog naroda, već i za jedinstvo buduće srpske države. Knjaz Nikola beše se ovim ugovorom obavezao, da u korist srpskoga ideala abdicira na svoj presto” i da omogući stvaranje jedne evropske države. Kao kompenzaciju za odricanje na svoj suverenitet imao je da i ubuduće nosi titulu srpskog princa, i da kao takav prima od Srbije godišnju apanažu od 20.000 dukata. Krunisanje kralja Petra Karađorđevića Ko je bio krivac? Na Cetinju se uglas tvrdilo da je to dvor u Srbiji, a u Beogradu da je to knjaz Nikola! Namah su se zaboravili odnosi Ilije Garašanina i Petra II Petrovića Njegoša i odluka srpske vlade o stalnoj pomoći najpre od 1.000, a potom od 3.000 dukata. Osnovni kamen spoticanja u istorijskom razvoju odnosa ovih država je samo jedan - koja će dinastija poneti barjak ujedinjenja srpskog naroda. I Petrovići i Obrenovići su bili ubeđeni da to pripada upravo njima. A tu su bili i Karađođevići koji su iz prikrajka čekali svoju šansu. NA CETINjU su tvrdili da se državnici u Srbiji služe svim sredstvima da dinastiju Petrovića i Crnu Goru omalovaže, da joj ne dopuštaju da se uveća. Gavro Vuković, ministar knjaza Nikole, u Memoarima piše: “Srbijanski agenti krstarili su svud unaokolo naših granica, da mame i mite narod da ne gleda na Crnu Goru, već da traži pomoć i sebi spas u Srbiji...” Knjaz Nikola je od ustoličenja Milana Obrenovića bio opsednut da dođe na srpski presto u Beograd. Ali način kako je on hteo da ostvari ovaj cilj nije bio ni njegovim savremenicima lako razumljiv. Udaja njegove najstarije ćerke, Zorke, za Petra Karađorđevića, možda je najbolji primer.Nikolina ideja je bila da za kuma pozove vladara Srbije, kralja Milana Obrenovića. Udajom ćerke za jednog od pretendenata na srpsku krunu nije postigao ništa. Nije uspeo da budućeg kralja Srbije pridobije i samo je pogoršao odnose sa Srbijom. Nije mu uspeo opokušaj da ćerku Kseniju uda za Aleksandra Obrenovića, ma koliko su ga u tome podržavali Rusi. VRHUNAC sukoba sa zetom Petrom nastao je 1885. u vreme srpsko-bugarskog rata. Tada se na Cetinju desilo nešto neverovatno. Tada su Nikola i svi njegovi glavari, izuzev Gavra Vukovića, bili na strani Bugarske, priželjkujući njenu pobedu. - Petar Karađorđević je hteo da sa dobrovoljcima krene u pomoć srpskoj vojsci, ali Nikola nije dozvolio...- zapisao je istoričar Vasa Kazamirović. - Petar Karađorđević je smatrao da je jedini pozvan da zauzme mesto na srpskom prestolu. U tom smislu on je učio i svoju decu, njegov prvenac Đorđe je na Cetinju, kao deran, stalno ponavljao crnogorskim glavarima da je njegov otac “pravi kralj Srba” i da je njemu dužan da se pokorava i sam knjaz Nikola. Po dolasku Petra Karađorđevića na presto, zet i tast postaju glavna smetnja pokušajima da dođe do kakvog-takvog ujedinjenja. Od četiri pokušaja da se napravi unija ovih zemalja, nije uspeo nijedan. Poslednju reč u odbijanju imao je uvek i isključivo kralj Nikola. Poslednji predlog za ujedinjenje koji je podneo predsednik crnogorske vlade Andrija Radović i koji je predviđao da se muški potomci i jedne i duge dinastije naizmenično smenjuju na prestolu srpsko-crnogorske države, kralj Nikola nije prihvatio i rekao da ujedinjenja ne može biti do istrebljenja jedne kuće. Kralj Nikola sa sinovima i unukom, regentom Aleksandrom U AUSTRIJSKIM arhivima ima mnogo optužujućih dokumenata vezanih za ponašanje kralja Nikole i njegovih sinova u toku Velikog rata. Tako je glavar Petrović, napuštajući Cetinje, naredio da se u njegovom radnom kabinetu na vidnom mestu postavi portret austrijskog cara, da bi i time dokazao da njegova dinastija nije neprijatelj Dvojne monarhije. Pominje se i da je kralj Nikola 13. januara 1916. godine uputio pismo austrijskom caru, moleći ga za “častan mir”, a da je četiri dana potom, 17. januara, ponudio “bezuslovnu kapitulaciju”, do čega je i došlo šest dana docnije. Do ujedinjenja će konačno doći 26. novembra 1918, odlukom Velike narodne skupštine u Podgorici. Sam ovaj čin u istoriografiji biće tumačen na razne načine: kao okupacija Crne Gore od strane Srbije, kao bezuslovno ujedinjenje, ali i kao dobrovoljno sjedinjenje dveju samostalnih država. Takva objašnjenja su, nažalost, posledica zavađenih političkih snaga i naravno pre svega dinastija. To će u januaru 1919, u drugom mesecu postojanja Jugoslavije, dovesti do takozvane Božićne pobune. Najviše pobunjenika bilo je u Staroj Crnoj Gori. U pitanju je bilo nekoliko hiljada ljudi. Opkoljeno je tada više gradova - Cetinje, Nikšić, Rijeka Crnojevića, Virpazar... POSLE osamostaljenja Crne Gore na javnoj sceni će se pojaviti plejada samozvanih intelektualaca koji će sva zla ovoga sveta videti samo u Srbiji i Srbijancima. Poput Sekule Drljevića, oni po Podgorici govore da su Srbijanci ljudski deformisani, nesposobni “za pravdu, humanost, smisao za državu”. Oni će čak Božićnu pobunu porediti sa Blajburgom. Zaboravljajući da svaka priča ima i drugu stranu, da je većina vojnika i žandarma bila iz Crne Gore, a da je glavnokomandujući snaga koje su zavodile red, bio iz Bjelopavlića. Biće to, nažalost, uvod u veliki bratoubilački pokolj između partizana i četnika u toku Drugog svetskog rata. Mnogi danas u Crnoj Gori su zaboravili da je u noći između 26. i 27. januara (odnosno 8. i 9. februara) 1913. godine, na Brdicu kod Skadra poginulo 2.000 srbijanskih vojnika iz sedam bataljona Drinske divizije drugog poziva i iz tri bataljona prvog poziva. Ovom jedinicom koja je poslata kao pomoć crnogorskoj vojsci komandovao je pukovnik Damjan Popović. Na ultimativni zahtev poslanika Velike Britanije, da Srbija smesta prekine opsadu Skadra i povuče svoje trupe, Pašić je odgovorio: “Žalim, jer su nam engleske simpatije neobično drage, ali nam je još draža čast, koja nam nalaže da u kritičnom trenutku ne izdamo našeg saveznika...” . Kralj Nikola ulazi u Skadar NA SREĆU, niko u Srbiji nije zaboravio Mojkovačku bitku. Otkako su Srbija i Crna Gora oslobođene jugoslovenskog balasta i same stoje na svetskoj pozornici svakakve su ih nevolje snašle. Prirodno je da se nameće potreba i za jednim ozbiljnim pogledom na istorijska kretanja koji nije opterećen propalom komunističkom ideologijom i propalim jugoslovenstvom. Samo oni koji budu dobro poznavali modernu, objektivnu dvovekovnu istoriju obe države moći će da razumeju šta se to učinilo sa nama i šta nam valja činiti. PARTIJA TUŽI I SUDI NAJNEGATIVNIJA ocena ujedinjenja Crne Gore i Srbije izrečena je na osnivačkom kongresu KP Crne Gore, u oktobru 1948. na Cetinju, kada je rečeno da je “takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom izvršeno ne samo protiv volje i raspoloženja crnogorskog naroda, nego i uz pomoć bajoneta srpske vojske i to na najgrublji način putem sile i prevare...” O mnogobrojnim svedočanstvima da su prve jedinice vojske Srbije u Crnoj Gori, Drugi jugoslovenski puk i četnici Koste Pećanca, svuda bile oduševljeno pozdravljene, nigde ni reči. Ni tad, a ni danas, niko ne spominje spontano i masovno izjašnjavanje za prisajedinjenje sa Srbijom - u Vasojevićima, Bratonožićima, Kučima, Nikšićkom okrugu... novosti |
Autoru: | Senka [ 31 Okt 2016, 20:19 ] |
Tema posta: | Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije |
Susret sa istorijom: Pogrom intelektualne elite Kako su pre sedamdeset godina vršene čistke na Beogradskom univerzitetu. Sud časti za dve godine proterao sa fakulteta oko 70 dekana, profesora i asistenata Kapetan Mišino zdanje u kome je zasedao Sud časti JEDNOM prilikom će Emir Kusturica reći da vekovima gradimo kuću na stazi slonova i ne spadamo u one srećne narode čija istorija je duhovita i laka, operetska jednočinka. Naša je teška drama u kojoj jedan krvavi čin, unedogled, biva zamenjen drugim, još krvavijim. Ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo, pitanja su koja, kao izmaglica, lebde nad rekom ljudske istorije. Ako smo, na ovoj stazi slonova, nasledili srušenu kuću, opravljali je i gradili, da bismo je opet potomcima ostavili srušenu, to nije samo od nas zavisilo. Ali naš, i samo naš greh biće ako im u nasleđe ne ostavimo istinu o tome ko im je i zašto nasleđenu kuću rušio, ko nam je, i sa čim, na mobu dolazio, da je popravljamo. Moramo da se pomirimo sa činjenicom da sutra već danas postaje juče. Istorija i nije nešto što prolazi, to su znaci našeg trajanja u vremenu i prostoru, koji će nam pomoći da vidimo budućnost. Valjda zbog tih rušenih i obnavljanih kuća na stazi slonova, Srbi su završetak svake okupacije dočekivali sa velikim nadama, čini se većim nego kod drugih naroda. Možda i zato što su okupacije bile česte i surove, a i dugovečne. Sa sličnim osećanjem Srbi su dočekali kraj Drugog svetskog rata i novu, "narodnu vlast". I TADA, u prvim danima slobode, intelektualna elita Srbije i Beograda našla se na optuženičkoj klupi. Počela je provera ideološke pravovernosti dekana, redovnih i vanrednih profesora, asistenata. O ovoj pogromaškoj akciji i radu Suda časti Beogradskog univerziteta decenijama se ćutalo, iako su u depoima Arhiva Srbije u Železniku ostali mnogi pisani tragovi. Taj takozvani Sud časti delovao je od 1944. do 1946. godine, i za to vreme udaljeno je sa fakulteta više od 70 predavača. Članovi Suda časti - Pavle Savić, Petar Matavulj, Borislav P. Stevanović, Stefan Đelineo, Radomir Aleksić, Milka Radoičić, Dušan Nedeljković, T. Bunuševac - jednog dana, a to je bilo 3. aprila 1945, prevazići će sebe. Uspeli su da sa Beogradskog univerziteta izbace više od 30 asistenata i docenata, vanrednih i redovnih profesora, vrhunskih stručnjaka gotovo iz svih oblasti nauke i stvaralaštva. Beograd posle 20. oktobra 1944. godine Sedamdesetoro intelektualaca koje bi u tom trenutku poželele i mnogo razvijenije zemlje od Jugoslavije, poslato je u istoriju, a koje će čak i uža naučna i stručna javnost u međuvremenu zaboraviti. Sedamdest sudbina, sedamdeset tragičnih priča. Izdvajamo dve koje bar delimično mogu da približe atmosferu koja je vladala tih godina na Univerzitetu. JEDAN od stradalnika je bio Henrik Barić, redovni profesor Filozofskog fakulteta. Ugledni naučnik, ekspert za lingvistiku indoevropskih jezika, dugogodišnji direktor Balkanološkog instituta. Tragičnom ironijom sudbine profesor Barić će pre Drugog svetskog rata založiti sav svoj autoritet da država ne udalji sa Univerziteta jednog njegovog kolegu, a posle rata će ga taj isti profesor, zaboravljajući na tu Barićevu veliku uslugu, hladnokrvno izbaciti sa tog istog univerziteta. Bio je to dr Dušan Nedeljković, jedan od glavnih zastupnika "narodne vlasti" na Univerzitetu. Tokom rata, profesor Barić uopšte nije bio miljenik ni okupacionih vlasti, ni režima Milana Nedića. Naprotiv. Taj isti režim, koga će "narodna vlast" proglasiti kvislinškim, neprestano ga je uhodio i šikanirao. I to već od 1941. godine, kada je dr Barić odbio da potpiše Nedićev Apel srpskom narodu. Dr Barić to nije učinio ni posle silnih pritisaka, čak ni posle otvorenih pretnji pomoćnika ministra Nedićevog Ministarstva prosvete, koji je od ovog profesora tražio da taj dokument bar naknadno potpiše. Dr Barić je te pritiske stoički izdržao, a onda su usledila šikaniranja koja je organizovao Velibor Jonić, Nedićev ministar prosvete. Njegovi napadi na profesora Barića će ići dotle da će Jonić na nekoliko sednica Univerzitetskog saveta uporno ponavljati da će se on pre povući s položaja ministra prosvete nego što će pristati da se dr Barić postavi za profesora. Srpska inteligencija našla se na udaru novih vlasti Još veća ponižavanja i šikaniranja dr Barić će doživeti posle rata. Njegov hod po mukama počeće 31. decembra 1944, kada će ga Eli Finci, potonji dobitnik Nagrade AVNOJ-a i član Akademije nauka i umetnosti BiH, pogromaški napasti u "Borbi". U tom tekstu, koji je za dr Barića i mnoge druge vodeće intelektualce Beograda predstavljao osudu pre suđenja, Finci će profesora Barića paušalno, bez navođenja bilo kakvih argumenata, proglasiti "moralnom propalicom". DESETAK dana kasnije, Sud časti poziva dr Barića na saslušanje. Stavili su ga na optuženičku klupu, iznad koje je više stajao nego što je na njoj sedeo. Ispred njega bila su trojica njegovih kolega koje su ga nadmeno, sa "akademskih visina", kinjile i saslušavale. Bili su to dr Jovan Tomić, minerolog i petrograf, zatim onaj isti dr Dušan Nedeljković, za koga se dr Barić borio pre rata, i fiziolog dr Stefan Đelineo, koji će potom postati stručnjak za eksperimentalnu bioenergiju. Neoprostivi grehovi profesora Barića kompletirani su optužbom što je u božićnom broju časopisa "Srpski narod" 1942. godine objavio članak "Staro srpsko ime Božić", u kome je pisao o "običaju slavljenja badnjaka i Božića kroz vekove". Profesor Barić se branio i dokazivao svoju nevinost, a Sud časti je terao po svome. Uvažio je njegove "materijalne neprilike" i presudio: "Na osnovu svega izloženog, sud je našao da je profesor Barić u punoj meri sarađivao sa okupatorom i njegovim pomoćnicima i da se na taj način ogrešio o čast i ugled Beogradskog univerziteta i svog naroda, pa je odlučio da se dr Barić kazni udaljenjem sa Univerziteta, s tim da se njegov predmet preda sudu za suđenje zločina i prestupa protiv srpske nacionalne časti." Pavle Savić, Dušan Nedeljković, Jeremija Mitrović JEREMIJA Mitrović, asistent za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, verovatno je jedna od najtragičnijih ličnosti posleratne "obnove" Beogradskog univerziteta. Ovaj ugledni javni radnik, rodom iz sela Brzana kod Kragujevca, bio je po ubeđenju demokrata, protivnik svake diktature. Pripadao je onom retkom soju ljudi koji i u najtežim situacijama istrajavaju na elementarnom ljudskom dostojanstvu. Vlasti predratne Jugoslavije dva puta su ga isključile iz studentskog doma. Oba puta zato što je bio protivnik diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Tako su ga 8. marta 1932. zaštitnici Šestojanuarske diktature izbacili iz doma zbog toga što je "u sali viknuo dole Petar Živković", koji je bio predsednik diktatorske vlade. Školske 1939/40. godine bio je predsednik Mesnog odbora Saveza trezvene omladine Beograda. Tada su ga beogradski vlastodršci, zbog organizovanja literarnih sastanaka srednjoškolaca, proglasili komunistom. POČETKOM rata, i pored mnogobrojnih pritisaka saradnika Milana Nedića, odbio je da potpiše Apel srpskom narodu. Nedićevi ministri odmah su poveli kampanju protiv njega i zabranili Mitrovićevu "Istoriju Jugoslavije", koja je bila uvažen srednjoškolski udžbenik. Ubrzo je usledila i nova odmazda - 14. novembra 1941. otpušten je sa svog asistentskog posla na Filozofskom fakultetu. Na izricanju ove drastične kazne, koja ga je lišila bilo kakvih sredstava za život, najviše se angažovao Obrad Zalad, jedan od najsurovijih agenata beogradske Specijalne policije. On je u jesen 1941. godine Nedićevom Ministarstvu prosvete uputio dostavu koja je bila više nego dovoljna da se Mitrović izbaci sa Filozofskog fakulteta. U njoj je pisalo da je on "opasan komunista". Mitrović će novoj "narodnoj vlasti" pružiti ruke pre nego što se ona i dokopala Beograda. Iako je bio bolestan, u leto 1944. uspeo je da izađe iz Beograda i da dođe do Rudnika, gde se dobrovoljno javio Petoj ličkoj udarnoj diviziji s molbom da ga prime za svog borca. Starešine i lekari ove divizije pozdravili su njegov gest, ali su ga zbog bolesti vratili kući. Sve to neće biti dovoljno Brozovim pravovernicima koji će se potruditi da Jeremija Mitrović doživi višegodišnju torturu, koja će biti još gora od one iz Nedićevog vremena. Nažalost, srpska inteligencija je često u našoj istoriji, od Rastka Nemanjića i turskog doba do današnjih dana, plaćala danak neposlušnosti. Hirovi domaće i strane okupacione vlasti nizali su se jedan za drugim, praktično bez ozbiljnijeg prekida, od pojave prvih učenih ljudi. Ne zna se koja je vlast u tome bila revnosnija, a koji progoni srpskih umova veći i pogubniji. KOMESARI UNIVERZITETA PORED Suda časti, Komisija za obnovu Beogradskog univerziteta je krajem 1944. godine postavila komesare Rektorata i dekanata pojedinih fakulteta. Tako je poslove iz nadležnosti Rektorata vodio dr Jevrem Nedeljković, a funkciju dekana obavljali su: dr Vasa Čubrilović (Filozofski fakultet), dr Jovan Đorđević (Pravni), dr Aleksandar Leko (Tehnički), dr Baja Bajić (Bogoslovski), dr Petar Matavulj (Medicinski), dr Mladen Josifović (Poljoprivredno-šumarski) i dr Dragoljub Jovanović (Veterinarski fakultet). Prvi redovni rektor Beogradskog univerziteta bio je dr Stevan Jakovljević, a prvi prorektor dr Dušan Nedeljković. Oni su na ove dužnosti izabrani 28. avgusta 1945. vecernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 15 Dec 2016, 15:11 ] |
Tema posta: | Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije |
Stara Srbija kroz objektiv američkih špijuna i putnika U Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu nalazi se nebrojeno mnogo fotografija koje prikazuju Srbiju s početka i sredinom 20. veka. Deo tih fotografija dostupan je i javnosti preko interneta. Raskrsnica današnjih ulica Kralja Milana i Miloša Velikog, kod “Londona” Volovska zaprega u Beogradu mogla se videti pre Prvog svetskog rata, kada je i nastala ova fotografija na raskrsnicama današnjih ulica Kralja Milana i Miloša Velikog, kod “Londona”. Posle Velikog rata na ulicama grada mogla je da bude prisutna samo konjska zaprega O tome šta se na njima može videti i šta na osnovu njih možemo da zaključimo, za “Blic” priča Vesna Dušković, etnolog, zamenik direktora Etnografskog muzeja, koja istovremeno vodi računa i o muzejskoj zbirci starih fotografija. - Ove fotografije napravili su ili sami američki fotografi ili ih je neko njima kasnije prodao. A u to vreme mnogi su krstarili Srbijom, tobože praveći putopise, ali su u suštini oni bili neka vrsta špijuna, koji su se po zadatku interesovali za rudna i druga prirodna bogatstva Srbije. Usput su oni zaista pisali i putopise i pravili su dosta dobre fotografije koje su objavljivane po tadašnjim novinama, a koje nam danas služe kao zaista dobar izvor podataka o životu u Srbiji tog doba - priča Vesna Dušković. Tokom ratova taj posao su na sebe preuzeli vojni fotografi, kasnije i snimatelji, koje je uvela svaka vojska da bi se ovekovečio ratni put njihovih jedinica. „Blic“ objavljuje neke od tih fotografija i njihovih priča. Venčanje Žene iz okoline Beograda - Višnjica, Ritopek, Veliko Selo - došle su u grad, verovatno na pijačni dan. Nošnje koje ovde vidimo, naročito ove zadnje suknje, nestale su posle Prvog svetskog rata. Jevreji U izbeglištvu su se tokom Prvog svetskog rata, uz Srbe, našle i njihove komšije Jevreji. tako je i nastala ova fotografija, ispred šatora u izbegličkom kampu kod Soluna. Knez Mihailo Fotografija koja je kasnije obojena pokazuje kako je nekada izgledao današnji Trg Republike sa spomenikom Knezu Mihailu. nema visokih zgrada, saobraćaja... Volovi u Beogradu Volovska zaprega u Beogradu mogla se videti u periodu pre Prvog svetskog rata, kada je i nastala ova fotografija na rasksrnicama današnjih ulica Kralja Milana i Miloša Velikog, kod “Londona”. Posle Velikog rata na ulicama grada mogla je da bude prisutna samo konjska zaprega. blic |
Autoru: | Senka [ 22 Dec 2016, 04:07 ] |
Tema posta: | Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije |
SUSRET SA ISTORIJOM Sto zakrpa seljaka iz Šumadije Da li su Srbi, kako im je to nametano, bili privilegovani u Kraljevini Jugoslaviji. U Sloveniji i Hrvatskoj 1929. godine bilo pet puta više fabrika nego što su imali u Austrougarskoj pre početka Prvog svetskog rata Proglašenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca U MEMORANDUMU SANU, koji je ovih dana ponovo, posle trideset godina, u žiži naše javnosti, na jednom mestu piše da je srpskom narodu nametnuto osećanje istorijske krivice tvrdnjama da je on imao ekonomski privilegovan položaj između dva rata i da je neophodno skinuti tu hipoteku. Akademici su nadalje, u analizi stanja u tadašnjoj Jugoslaviji, pored ostalog napisali i da je poricana srpska oslobodilačka istorija i doprinos u stvaranju zajedničke države južnih Slovena. Ovi stavovi, u kasnijim napadima na Memorandum, uzimali su se kao dokaz zamagljenog pogleda srpskih intelektualaca i njihovog uživljavanja u ulogu žrtve istorijske nepravde. Napad državnog i partijskog vrha, iz posttitoističkog perioda, ogrezlog u dogmatizam i sklonog obilnom korišćenju medijsko-policijskog aparata, na "oklevetani papir" srpskih akademika, nije imao milosti. Memorandumu i njegovim zaključcima suprotstavljalo se sa stanovišta dogmi komunizma i radničkog samoupravljanja. Takvom stanju svesti treće generacije "Titovog rukovodstva" u mnogo čemu su doprinele i zvanične ocene srpske i jugoslovenske istoriografije. Još pre, a naročito posle Drugog svetskog rata, kada je na scenu stupila Komunistička partija, sam čin stvaranja Jugoslavije nije osuđivan, ali je zato osuđivano vođstvo srpske države. Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca tretirano je kao običan "politički manifest", a nikako kao državnopravni akt. Tumačeno je da je to "pobeda srpske buržoazije i ostvarenje njenih ekspanzionističkih težnji". STIDLjIVO i gotovo neprimetno, pominjana je uloga Srbije u stvaranju Jugoslavije. Većina partijskih istoričara zasluge za nastanak nove države pripisivala je velikim silama Antante. Tek pred raspad režima, uspostavljenog 1945. godine, počele su da se pojavljuju studije o tome da je jugoslovenska država nastala pre svega kroz otpor i borbu, a ne u kabinetima velikih sila. Na sličan način tretiran je gotovo sav srpski narod u skladu sa navedenom konstatacijom iz Memoranduma da je imao ekonomski privilegovan položaj između dva rata. Da li je bilo baš tako. Opljačkana do gole kože, i sva u ranama, Srbija je s velikim nadama ušla u novu državu, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, posle 1918. godine dolazi do naglog razvoja industrije u Hrvatskoj i Sloveniji. Da ovde nije nikakva reč o naknadnoj pameti, najbolje svedoči publikacija "Naša domaća privreda", objavljena 1929. godine. Autori ove studije, inženjer Novak Popović i dr Dušan Mišić iznose krajnje zanimljive podatke. U Hrvatskoj i Sloveniji 1910. godine bilo je oko devedesetak industrijskih preduzeća sa više od 50 zaposlenih radnika, a 1929. - pet puta više. Na kraju treće decenije prošlog veka Slovenija je bila mnogo razvijenija od Hrvatske i Slavonije. Srbija, nažalost, nije mogla s njom ni u kom slučaju da se poredi. U industriju u Ljubljani se uvek više ulagalo Slovenija i Hrvatska su u vreme Austrougarske bile nerazvijene i imale su apsolutno podređenu ulogu u odnosu na austrijsku i češku industriju. Zahvaljujući osnivanju Kraljevine SHS, i zaštitnim carinskim zidom stvoreni su svi uslovi za nagli uspon preduzeća u tim krajevima. Za tih desetak godina srpska industrija je obnovljena za svega 40 odsto u odnosu za 1910. godinu. DO NEMAČKE okupacije 1941. godine, ulaganja u industrijska preduzeća u Srbiji nisu se nešto bitnije popravila. Industrijski rast je bio nešto veći nego prvih godina po završetku velikog rata, ali statistički podaci neumoljivo govore da je na hiljadu stanovnika u Srbiji, do 1941. ulagano u industriji 247.000 ondašnjih dinara (u Sloveniji - 697.000). Ekonomisti koji su se bavili ovim problemom došli su do podataka da se Slovenija u Kraljevini SHS i potom u Kraljevini Jugoslaviji razvijala 2,8 puta brže od Srbije, a 1,9 puta brže od Hrvatske. U Srbiji su najviše napredovale dve grane - rudarstvo i topionička industrija. Međutim, one su 90 odsto bile u vlasništvu stranog kapitala, koji je "kolonijalnim metodama" eksploatisao sve što je mogao. Listajući statističke podatke iz tih godina, može da se uoči i jedan krajnje zanimljiv podatak koji ilustruje ekonomske neprilike u Srbiji i njen podređen položaj u zajedničkoj državi između dva svetska rata. Do 1930. godine, u Srbiji je otišlo na doboš ili u stečaj, kako bismo to danas rekli, 3.045 firmi, u Hrvatskoj i Slavoniji samo 472, a u Sloveniji i Dalmaciji 436. Seljaci iz okoline Beograda na pijačnom danu Za trenutak vratimo vreme unazad, na prvu deceniju dvadesetog veka, do izbijanja Velikog rata. Pored austrougarskog upinjanja iz petnih žila da se spreči ili uspori privredni razvoj Srbije, naročito industrije, desilo se nešto sasvim drugo. U tom periodu osnovano je 347 novih industrijskih preduzeća, sa četiri fabrike velikog kapaciteta. Otvoreno je 55 rudnika uglja i metala, mnoge zanatske radionice razvile su se do stepena fabrika i izgrađeni su kilometri i kilometri novih železničkih pruga. ZABELEŽEN je finansijski procvat: na kraju 1911. godine, novčani zavodi u Srbiji imali su preko 250 miliona dinara uplaćenog akcionog kapitala. Te iste godine, u industrijska preduzeća bilo je uloženo 115 miliona, a prethodne 82 miliona dinara. Vrednost industrijskih proizvoda bila je 142 miliona, što je bio ogroman rast u odnosu na 1910. kada je iznosila 74 miliona dinara. U Ustavotvornoj skupštini, na redovnom zasedanju, 31. maja i 1. juna 1921. godine Života Milojković, inače poslanik Komunističke partije, izneo je podatak da je Srbija u zajedničku državu ušla bez tri petine svog narodnog bogatstva. I srpski seljak je posle 1918. bio prepušten samom sebi, kao malo kada u svojoj istoriji. Država nija stala uz njega, kako je to bilo nekad u srpskoj državi, kad su donošeni vrlo radikalni zakoni, nepoznati u tadašnjoj Evropi. Seljak i njegova imovina bili su zaštićeni "da im se zbog dugova ne može oduzeti kuća, okućnica i pet hvati zemlje". U vreme okupacije Srbije nanete su neprocenjive štete poljoprivredi. Odvučene vršalice, plugovi i ostale poljoprivredne sprave koštale su u to doba preko milijarde zlatnih dinara. Uobičajena slika u Beogradu u novoj državi UNIŠTAVAN je i stočni fond. Računice pokazuju da je iz Srbije oteto 700.000 goveda i toliko konja, tri miliona ovaca i koza, 800.000 svinja, milioni komada živine. Na spomenutoj Ustavotvornoj skupštini rečeno je da je Srbija u toj meri opljačkana da se u mnogim selima moralo preći na oranje drvenim ralicama... PO povratku iz rata većina seljaka je zatekla razorena ognjišta. Zaduživanje je bio jedini način da se to obnovi. I deset godina posle rata prosečan srpski seljak je bukvalno grcao u dugovima. Bili su prinuđeni da plaćaju vrlo visoke kamate 20, 30, pa čak i 50 odsto. A srpskog seljaka koji je iskrvario u ratovima pritisla je sirotinja i njegovo zaduženje bilo je znatno veće nego seljaka iz drugih krajeva Jugoslavije. Potpuno je bila drugačija slika na severu zemlje. Seljaci u Sloveniji i Hrvatskoj prolaze mnogo bolje. Po formiranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukinuto je 369 veleposeda sa 592.000 hektara obradive površine, koji su većinom pripadali Austrijancima i Mađarima. Dojučerašnji najamnici, a koju deceniju ranije kmetovi, tako su postali vlasnici zemlje koju su obrađivali. Srpska vojska u Zagrebu 1918 CEO OPANAK BILA JE PRAVA RETKOST VELIMIR Bajkić, vodeći ekonomista iz tog vremena,profesor na Beogradskom univerzitetu, 1928. piše o poraznom stanju na srpskom selu: - Ko je posmatrao mase seljaka o pazarnim danima u Šapcu, Smederevu, Požarevcu, Gradištu i drugim varošima najbogatijih krajeva Srbije pre rata taj je mogao da konstatuje, da (posle 1918) na hiljadu seljaka jedan ima čitavo odelo; kod ostalih je zakrpljeno, često sa sto zakrpa. Ceo opanak je takođe bila retkost. Leti seljak ide u gaćama i košulji bos; malo fali pa da se pojavi go kao Crnac iz Centralne Afrike. Bilo je i takvih, čije su gaće i košulje bile toliko pocepane, da su bili polunagi. Stanju odela i obuće odgovarao je i ceo nivo života srbijanskog seljaka... - zapisao je Bajkić. Inače, po popisu iz 1931. godine, samo 2,5 odsto gazdinstava u Srbiji imalo je imanja veća od 20 hektara. Gazdinstava sa preko 100 hektara bilo je samo 159. večernjenovosti |
Autoru: | Senka [ 23 Dec 2016, 14:24 ] |
Tema posta: | Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije |
Ukaz protiv bluda Prostitucija u Srbiji se u doba stvaranja nove srpske države pokazala kao veoma žilav zanat, koji ni knez Miloš Obrenović nije mogao da suzbije onako kako je želeo, mada se lično založio. A kada prostitutke i njihove mušterije ni lepim ni ružnim, ni kaznama ni nagradama nije mogao da odvikne od bluda, onda je pokušao da pronađe i iskoreni uzroke bludnog ponašanja. Ili bar one koji su se njemu takvima činili. Knez Miloš Obrenović "lično se založio" za suzbijanje prostitucije u Srbiji Bludom se, naime, polovinom 19. veka nije smatrala samo ljubav za novac, nego i bilo kakvo vanbračno spajanje žena i muškaraca, uključujući tu i devojke, udovice, kao i supružnike koji bi pobegli iz braka. Rospije sa Turcima Upravnik policije u Beogradu Petar Lazarević, 23. jula 1829. godine, piše knezu Milošu: "Više puta vojvoda mi je beogradski predstavljao kojekakve rospije, koje se nalaze po Bukureš-mahali i izvan Varoš kapije, koje su i burdelje sebi napravile, pak po svu noć sa Turcima i tobdžijama lome vrat. Kavge se događaju, noževima se seku, kao što se dogodilo pre pet dana u jednom burdelju noću: slučajno naiđu koldžije (patroldžije) na njih, tu se iseku, i veliku bunu učine. Sada sa ovakima sam ne znam šta ću da činim." Zato je srpski knez u avgustu 1933. godine poslao još jedan ukaz svim okružnim sudovima i sreskim načelnicima. Ukaz su aminovali i Crkva i Popečiteljstvo, odnosno Ministarstvo pravosuđa i prosvete, koje ga je primaocima i razaslalo u vidu cirkularnog pisma. Njime se tražilo da se stave pod prismotru ona lica koja "na javnu sablazan zajedno u bludu" žive, te "da se s istim licima za uklonjenje sablazni, preko nadležne građanske vlasti onako strogo postupi" i da se "ona lica, koja zajedno bludno (nevenčano) žive, posredstvom građanske vlasti rastave, i ka svojim supruzima, ako takve imaju, upute. A javne bludnice da se pod pretnjom stroge kazne, nevaljalog svog života okanu ili prognaju. "Miloševim ukazom iz 1833. godine doneta je još jedna odluka, na prvi pogled neobična. Tu se objašnjava da između ostalih zloupotreba "koja nam iskorenjavati valja, jeste i sakupljanje muških lica s ženskima na sedištu noćnom, tako nazvanom prelu, selu il sedeljki". Smatralo se, dakle, da je tradicionalna seoska zabava, potom i gradska, poznata kao prelo ili poselo, zloupotrebljena, i da se pretvorila u rđav običaj, jer "daje povoda k svađama, bijenju međusobnom i samome ubistvu". Stoga se, po kratkom postupku, strogo zabranjuje muškim licima na prelo dolaziti i onde s ženskima sastajati se. Kako je prelo bilo ne samo način da se uz rad i u veselom društvu prekrate duge noći, naročito zimi, nego je mnogim siromašnim ženama pružalo priliku da češljanjem vune, pravljenjem pređe i drugog ručnog rada ponešto i zarade, Miloš je dozvolio tim trudbenicama "na prelu sastajati se". Ali, one su bile dužne prelo držati bez muškaraca. I to isključivo u kućama, a ne po polju, gde su se prela preselila, što je davalo "veću priliku k bludodejaniju, pevankom i vriskom svojom susedne umorne ljude, želeći od truda svoga noću otpočinuti, uznemiravali". Naravno, ukaz se završavao i pretnjom stroge kazne za onog ko ga prekrši, s tim da nije navedeno kojom, niti postoji izveštaj koliko su ove mere zaista bile delotvorne. Babin bordel Neki Radovan Katanić iz Beograda požalio se knezu Milošu 27. jula 1822. godine kako je dao svoju kafanu pod zakup nekoj baba Petriji i kako je ta baba u početku pošteno i lepo radila, "ali od pre dva meseca taki je započela kurve dovoditi i pod Turke odvoditi u mojoj kući. Ja sam dosta puta bio psovan od mojih komšija zbog njenog nevaljalstva, i njoj sam govorio da se toga posla mane. Na to je ona odgovorila da ona ne može kurve oterati iz mehane." vestionline |
Autoru: | Senka [ 23 Dec 2016, 14:40 ] |
Tema posta: | Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije |
Knez spasava bludnice Naredbama i ukazima zvanim "objavlenija" knez Miloš Obrenović je još i pre 1830. godine, kada je Srbija od turskog sultana dobila samostalnost, nastojao da mladu srpsku državu dovede u red. Knez Miloš Obrenović: Svaka ona prostitutka će biti oslobođena bilo kakvih optužbi za dotadašnje prestupe, ako dete u životu sačuva, hrani i odgaja Videvši tako da se u narodu umnožavaju "bludodejanija", što je bilo jedno ime za bludničenje i prostituciju, pokušao da zabrani narodna prela, a potom, na užas svojih nižih starešina, da bludnice zadrži u Beogradu, i od kazne poštedi svaku prostitutku koja bi dete iz svog bluda "sačuvala i hranila". Za sve to je imao dobre razloge. Mehane čuvaju red U izveštaju Beogradskog suda knezu Milošu od 2. aprila 1831. godine određivale su se mere za održavanje reda i van Beograda, a naročita pažnja poklanjala se mehanama, koje su primećene kao legla sukoba i razvrata. "U Prizrenu da neizostavno i najžešća sredstva upotrebiti, naročito prema našim nevaljalim ljudima pijanicama, koji se po mehanama skiću, i rđavih žena, oko kojih se skupljaju naši nevaljali, a Turci najviše, otkuda bi se i svađa poroditi mogla", stoji u izveštaju suda. "Doneli su rešenje da svi naši esnafi, trgovački, zanatlijski, a naročito i osobito mehandžijski, učine sve sa svoje strane i tim pripomognu da se mir održava i da Turci nemadu povoda i razloga svađati se i tući. Ko tako ne postupi, da se najstrože kazni, odnosno da mu se zatvori mehana, kojih i inače ima mnogo u Beogradu." Sud srpski je 8. juna 1827. godine objavio nove mere protiv prostitucije u narodu, a naročito protiv onih prostitutki koje zatrudne, rode decu "iz bluda", a onda ih "različnim načinima more". U objavi je stajalo da se "bludodejanija u narodu našem srpskom" sve više umnožavaju bez obzira na opomene najviših vlasti, državnih i crkvenih. I ne samo to, nego da prestupnici u još veći zločin padaju, "što nevini plod svoga prestuplenija različitim načinom more, i bez svakog sažalenija skotovima (psima) da ga pojedu bacaju, ili pod zemlju sakriti staraju se, koje i jedno i drugo često na ispitu u Sudu narodnom dokazano je". Prostitutke su, dakle, neretko svoju neželjenu decu ubijale kako bi "stid svoj pred svetom sakrile, a ne misle da nevina stvorenja more, i da mu dušu od samoga Boga danu oduzimaju, koju im nisu kadre povratiti, i da sebe s tim đavolu i večnoj muci predaju". Da bi se ovakva "bogomrzna" zlodela makar umanjila ako već ne i iskorenila, svakoj prostitutki, ili bilo kome drugom ko dete iz greha nastalo ubije, sledila je smrtna kazna. Ali, mudri knez je objavio i da će svaka ona prostitutka biti oslobođena bilo kakvih optužbi za dotadašnje prestupe, ako dete u životu sačuva, hrani i odgaja. Uz to će njena mušterija, sa kojom je ona dete dobila, "sav udadbeni i detetu učinjeni trošak platiti". Sultanovim hatišerifom 1830. godine priznat je Miloš Obrenović za vladara Srbije s naslednim pravom. Zato je on nastojao da se mir po svaku cenu održava u celoj zemlji, a naročito u Beogradu, te da se i na taj način pokaže Turcima kako je ne samo knjaz nego i ceo narod za mir i poredak. Beogradskim vlastima je objavljena naredba, a dato i usmeno objašnjenje, kako postupiti da svađe i sukoba s Turcima bude što manje, i da se kavge izbegavaju dokle god je to moguće. O tom, šta je i kako je Beogradski sud po toj Miloševoj naredbi postupio, vidi se iz izveštaja koji mu je poslat 2. aprila 1831. godine i glasi: "Što se vladanja našeg tiče u Sudu ovdašnjem, osobito su nam naložili da prema današnjim odnosima našim sa Turcima veliko staranje upotrebimo, kako bi se mir i tišina od strane naše sačuvati mogla... Za žene, pak, koje su kao javne bludnice poznate ovde u Beogradu i predgrađima, da ne bi se i zbog nji' kakova kavga dogoditi mogla, rešili smo da i za vreme iz Beograda u unutrašnjost Srbije proteramo." Na ovaj izveštaj knez Miloš odgovara beogradskom sudu već 6. aprila i odobrava sve njihove postupke osim jednog: "Samo među ostalim u pismu vašem to Vam odobriti ne mogu, što ste zaključili bludnice iz varoši proterati, i u unutrašnjost Srbije otisnuti. Po svom svetu, gde se god okreneš, naći ćete da su bludnice u varošima, a gdi su varoši da su tu i bludnice. Meni je, dakle, neizvesno, našto mi bludnice u unutrašnjosti zemlje? Kad mi je dobro poznato da su one iz Beograda bludodejstvo i počele, i da bi u unutrašnjosti narod samo bludodejstvu naučile, koji je od veće časti tome jošte stran. Toga radi Vam nalažem da bludnice na miru ostavite, a esnafima zapovedate da svoje kalfe i druge mlađe časnosti i miroljublju uče, da ne bi bludodejstvujući k nemiru kakvom povod dali. Jer ja ovde svakom unapred moju reč zadajem da se ni za jednog neću prifatiti, niti reči prosipati, koji bi kod bludnice postradao, ili život izgubio." vestionline |
Stranica 4 od 6 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |