Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:29


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 23 Okt 2016, 19:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SUSRET SA ISTORIJOM
Sve svađe Srbije i Crne Gore


Koji su Vekovni nesporazumi i razmimoilaženja dveju bratskih država. Iako se građani mešaju i orođavaju, veo nesporazuma lebdi nad njima

Slika
Kralj Aleksandar Karađorđević, leži u prvom redu, sa dedom kraljem Nikolom i njegovom kompletnom porodicom

DRAMA koja je nastala posle izbora u Crnoj Gori, u kojima će Srbija, po ko zna koji put, biti u epicentru događanja, nije ništa novo. Nesporazuma, trvenja, razmimoilaženja, otvorenih sukoba, podmetanja, optuživanja između Srbije i Crne Gore bilo je odvajkada. Nije ništa počelo od Mila i Slobe, ni od Tita i Rankovića i Blaža Jovanovića, ni kralja Aleksandra Krađorđevića, njegovog dede kralja Nikole Petrovića, Obrenovića...

Sve je zapravo počelo još od vremena kada nije ni postojala svest o nacionalnoj pripadnosti, kada je u prvom planu bila isključivo borba za prevlast, tamo negde od sredine 11. veka, u vreme Zete i Raške. Kada je na vlast došao Stefan Nemanja, Zeta, kao samostalna država, potpuno je nestala. Ali borbe, vođene između Zete i Raške, nisu prestale. Kad je Nemanjin stariji sin, Vukan, dobio Zetu na upravu, a mlađi, Stefan, Rašku, između ove dve srpske zemlje ponovo je došlo do borbe. Vukan se digao na Stefana, uz pomoć pape u Rimu i Mađara. Za ovaj sukob istoričar Vladimir Ćorović tvrdi da je bio jedan od najranijih i najdužih građanskih ratova među Srbima uopšte.

I bez obzira na to koliko su se žitelji sa ovih prostora, u stalnim balkanskim migracijama, mešali, saživljavali, orođavali, pomagali jedni drugima, genetski veo nesporazuma lebdeće nad crnogorskim brdima i valovitom Šumadijom.

U 19. veku, kada i Srbija i Crna Gora dobijaju obrise modernih država, taj latentni sukob dobiće samo “novu hranu”.

TAČNO je da je knez Danilo, kršten kao Zeko, pisao knezu Mihailu Obrenoviću, “da bi bio najsrećniji kad bi video Srpstvo ujedinjeno, pod njegovim skiptrom, i da bi mu držao stražu, pred dvorom...”.

Tačno je 5. oktobra 1866. godine zaključen ugovor između Srbije i Crne Gore i udaren, kako je to napisao Duro Jelinić u knjizi “Nova Srbija i Jugoslavija”, “čvrst temelj ne samo za zajednički rad Srbije i Crne Gore na oslobođenju srpskog naroda, već i za jedinstvo buduće srpske države. Knjaz Nikola beše se ovim ugovorom obavezao, da u korist srpskoga ideala abdicira na svoj presto” i da omogući stvaranje jedne evropske države. Kao kompenzaciju za odricanje na svoj suverenitet imao je da i ubuduće nosi titulu srpskog princa, i da kao takav prima od Srbije godišnju apanažu od 20.000 dukata.

Krunisanje kralja Petra Karađorđevića


Slika

Ko je bio krivac? Na Cetinju se uglas tvrdilo da je to dvor u Srbiji, a u Beogradu da je to knjaz Nikola! Namah su se zaboravili odnosi Ilije Garašanina i Petra II Petrovića Njegoša i odluka srpske vlade o stalnoj pomoći najpre od 1.000, a potom od 3.000 dukata. Osnovni kamen spoticanja u istorijskom razvoju odnosa ovih država je samo jedan - koja će dinastija poneti barjak ujedinjenja srpskog naroda. I Petrovići i Obrenovići su bili ubeđeni da to pripada upravo njima. A tu su bili i Karađođevići koji su iz prikrajka čekali svoju šansu.

NA CETINjU su tvrdili da se državnici u Srbiji služe svim sredstvima da dinastiju Petrovića i Crnu Goru omalovaže, da joj ne dopuštaju da se uveća. Gavro Vuković, ministar knjaza Nikole, u Memoarima piše: “Srbijanski agenti krstarili su svud unaokolo naših granica, da mame i mite narod da ne gleda na Crnu Goru, već da traži pomoć i sebi spas u Srbiji...”

Knjaz Nikola je od ustoličenja Milana Obrenovića bio opsednut da dođe na srpski presto u Beograd. Ali način kako je on hteo da ostvari ovaj cilj nije bio ni njegovim savremenicima lako razumljiv. Udaja njegove najstarije ćerke, Zorke, za Petra Karađorđevića, možda je najbolji primer.Nikolina ideja je bila da za kuma pozove vladara Srbije, kralja Milana Obrenovića.

Udajom ćerke za jednog od pretendenata na srpsku krunu nije postigao ništa. Nije uspeo da budućeg kralja Srbije pridobije i samo je pogoršao odnose sa Srbijom. Nije mu uspeo opokušaj da ćerku Kseniju uda za Aleksandra Obrenovića, ma koliko su ga u tome podržavali Rusi.

VRHUNAC sukoba sa zetom Petrom nastao je 1885. u vreme srpsko-bugarskog rata. Tada se na Cetinju desilo nešto neverovatno. Tada su Nikola i svi njegovi glavari, izuzev Gavra Vukovića, bili na strani Bugarske, priželjkujući njenu pobedu.

- Petar Karađorđević je hteo da sa dobrovoljcima krene u pomoć srpskoj vojsci, ali Nikola nije dozvolio...- zapisao je istoričar Vasa Kazamirović. - Petar Karađorđević je smatrao da je jedini pozvan da zauzme mesto na srpskom prestolu. U tom smislu on je učio i svoju decu, njegov prvenac Đorđe je na Cetinju, kao deran, stalno ponavljao crnogorskim glavarima da je njegov otac “pravi kralj Srba” i da je njemu dužan da se pokorava i sam knjaz Nikola.

Po dolasku Petra Karađorđevića na presto, zet i tast postaju glavna smetnja pokušajima da dođe do kakvog-takvog ujedinjenja. Od četiri pokušaja da se napravi unija ovih zemalja, nije uspeo nijedan. Poslednju reč u odbijanju imao je uvek i isključivo kralj Nikola. Poslednji predlog za ujedinjenje koji je podneo predsednik crnogorske vlade Andrija Radović i koji je predviđao da se muški potomci i jedne i duge dinastije naizmenično smenjuju na prestolu srpsko-crnogorske države, kralj Nikola nije prihvatio i rekao da ujedinjenja ne može biti do istrebljenja jedne kuće.

Kralj Nikola sa sinovima i unukom, regentom Aleksandrom

Slika

U AUSTRIJSKIM arhivima ima mnogo optužujućih dokumenata vezanih za ponašanje kralja Nikole i njegovih sinova u toku Velikog rata. Tako je glavar Petrović, napuštajući Cetinje, naredio da se u njegovom radnom kabinetu na vidnom mestu postavi portret austrijskog cara, da bi i time dokazao da njegova dinastija nije neprijatelj Dvojne monarhije. Pominje se i da je kralj Nikola 13. januara 1916. godine uputio pismo austrijskom caru, moleći ga za “častan mir”, a da je četiri dana potom, 17. januara, ponudio “bezuslovnu kapitulaciju”, do čega je i došlo šest dana docnije.

Do ujedinjenja će konačno doći 26. novembra 1918, odlukom Velike narodne skupštine u Podgorici. Sam ovaj čin u istoriografiji biće tumačen na razne načine: kao okupacija Crne Gore od strane Srbije, kao bezuslovno ujedinjenje, ali i kao dobrovoljno sjedinjenje dveju samostalnih država. Takva objašnjenja su, nažalost, posledica zavađenih političkih snaga i naravno pre svega dinastija. To će u januaru 1919, u drugom mesecu postojanja Jugoslavije, dovesti do takozvane Božićne pobune. Najviše pobunjenika bilo je u Staroj Crnoj Gori. U pitanju je bilo nekoliko hiljada ljudi. Opkoljeno je tada više gradova - Cetinje, Nikšić, Rijeka Crnojevića, Virpazar...

POSLE osamostaljenja Crne Gore na javnoj sceni će se pojaviti plejada samozvanih intelektualaca koji će sva zla ovoga sveta videti samo u Srbiji i Srbijancima. Poput Sekule Drljevića, oni po Podgorici govore da su Srbijanci ljudski deformisani, nesposobni “za pravdu, humanost, smisao za državu”. Oni će čak Božićnu pobunu porediti sa Blajburgom. Zaboravljajući da svaka priča ima i drugu stranu, da je većina vojnika i žandarma bila iz Crne Gore, a da je glavnokomandujući snaga koje su zavodile red, bio iz Bjelopavlića. Biće to, nažalost, uvod u veliki bratoubilački pokolj između partizana i četnika u toku Drugog svetskog rata.

Mnogi danas u Crnoj Gori su zaboravili da je u noći između 26. i 27. januara (odnosno 8. i 9. februara) 1913. godine, na Brdicu kod Skadra poginulo 2.000 srbijanskih vojnika iz sedam bataljona Drinske divizije drugog poziva i iz tri bataljona prvog poziva. Ovom jedinicom koja je poslata kao pomoć crnogorskoj vojsci komandovao je pukovnik Damjan Popović.

Na ultimativni zahtev poslanika Velike Britanije, da Srbija smesta prekine opsadu Skadra i povuče svoje trupe, Pašić je odgovorio: “Žalim, jer su nam engleske simpatije neobično drage, ali nam je još draža čast, koja nam nalaže da u kritičnom trenutku ne izdamo našeg saveznika...” .

Kralj Nikola ulazi u Skadar

Slika

NA SREĆU, niko u Srbiji nije zaboravio Mojkovačku bitku.

Otkako su Srbija i Crna Gora oslobođene jugoslovenskog balasta i same stoje na svetskoj pozornici svakakve su ih nevolje snašle. Prirodno je da se nameće potreba i za jednim ozbiljnim pogledom na istorijska kretanja koji nije opterećen propalom komunističkom ideologijom i propalim jugoslovenstvom. Samo oni koji budu dobro poznavali modernu, objektivnu dvovekovnu istoriju obe države moći će da razumeju šta se to učinilo sa nama i šta nam valja činiti.

PARTIJA TUŽI I SUDI

NAJNEGATIVNIJA ocena ujedinjenja Crne Gore i Srbije izrečena je na osnivačkom kongresu KP Crne Gore, u oktobru 1948. na Cetinju, kada je rečeno da je “takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom izvršeno ne samo protiv volje i raspoloženja crnogorskog naroda, nego i uz pomoć bajoneta srpske vojske i to na najgrublji način putem sile i prevare...”

O mnogobrojnim svedočanstvima da su prve jedinice vojske Srbije u Crnoj Gori, Drugi jugoslovenski puk i četnici Koste Pećanca, svuda bile oduševljeno pozdravljene, nigde ni reči. Ni tad, a ni danas, niko ne spominje spontano i masovno izjašnjavanje za prisajedinjenje sa Srbijom - u Vasojevićima, Bratonožićima, Kučima, Nikšićkom okrugu...


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 31 Okt 2016, 20:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Susret sa istorijom: Pogrom intelektualne elite

Kako su pre sedamdeset godina vršene čistke na Beogradskom univerzitetu. Sud časti za dve godine proterao sa fakulteta oko 70 dekana, profesora i asistenata

Slika
Kapetan Mišino zdanje u kome je zasedao Sud časti

JEDNOM prilikom će Emir Kusturica reći da vekovima gradimo kuću na stazi slonova i ne spadamo u one srećne narode čija istorija je duhovita i laka, operetska jednočinka. Naša je teška drama u kojoj jedan krvavi čin, unedogled, biva zamenjen drugim, još krvavijim. Ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo, pitanja su koja, kao izmaglica, lebde nad rekom ljudske istorije. Ako smo, na ovoj stazi slonova, nasledili srušenu kuću, opravljali je i gradili, da bismo je opet potomcima ostavili srušenu, to nije samo od nas zavisilo. Ali naš, i samo naš greh biće ako im u nasleđe ne ostavimo istinu o tome ko im je i zašto nasleđenu kuću rušio, ko nam je, i sa čim, na mobu dolazio, da je popravljamo.

Moramo da se pomirimo sa činjenicom da sutra već danas postaje juče. Istorija i nije nešto što prolazi, to su znaci našeg trajanja u vremenu i prostoru, koji će nam pomoći da vidimo budućnost.

Valjda zbog tih rušenih i obnavljanih kuća na stazi slonova, Srbi su završetak svake okupacije dočekivali sa velikim nadama, čini se većim nego kod drugih naroda. Možda i zato što su okupacije bile česte i surove, a i dugovečne. Sa sličnim osećanjem Srbi su dočekali kraj Drugog svetskog rata i novu, "narodnu vlast".

I TADA, u prvim danima slobode, intelektualna elita Srbije i Beograda našla se na optuženičkoj klupi. Počela je provera ideološke pravovernosti dekana, redovnih i vanrednih profesora, asistenata. O ovoj pogromaškoj akciji i radu Suda časti Beogradskog univerziteta decenijama se ćutalo, iako su u depoima Arhiva Srbije u Železniku ostali mnogi pisani tragovi.

Taj takozvani Sud časti delovao je od 1944. do 1946. godine, i za to vreme udaljeno je sa fakulteta više od 70 predavača. Članovi Suda časti - Pavle Savić, Petar Matavulj, Borislav P. Stevanović, Stefan Đelineo, Radomir Aleksić, Milka Radoičić, Dušan Nedeljković, T. Bunuševac - jednog dana, a to je bilo 3. aprila 1945, prevazići će sebe. Uspeli su da sa Beogradskog univerziteta izbace više od 30 asistenata i docenata, vanrednih i redovnih profesora, vrhunskih stručnjaka gotovo iz svih oblasti nauke i stvaralaštva.

Beograd posle 20. oktobra 1944. godine

Slika

Sedamdesetoro intelektualaca koje bi u tom trenutku poželele i mnogo razvijenije zemlje od Jugoslavije, poslato je u istoriju, a koje će čak i uža naučna i stručna javnost u međuvremenu zaboraviti. Sedamdest sudbina, sedamdeset tragičnih priča. Izdvajamo dve koje bar delimično mogu da približe atmosferu koja je vladala tih godina na Univerzitetu.

JEDAN od stradalnika je bio Henrik Barić, redovni profesor Filozofskog fakulteta. Ugledni naučnik, ekspert za lingvistiku indoevropskih jezika, dugogodišnji direktor Balkanološkog instituta. Tragičnom ironijom sudbine profesor Barić će pre Drugog svetskog rata založiti sav svoj autoritet da država ne udalji sa Univerziteta jednog njegovog kolegu, a posle rata će ga taj isti profesor, zaboravljajući na tu Barićevu veliku uslugu, hladnokrvno izbaciti sa tog istog univerziteta. Bio je to dr Dušan Nedeljković, jedan od glavnih zastupnika "narodne vlasti" na Univerzitetu.

Tokom rata, profesor Barić uopšte nije bio miljenik ni okupacionih vlasti, ni režima Milana Nedića. Naprotiv. Taj isti režim, koga će "narodna vlast" proglasiti kvislinškim, neprestano ga je uhodio i šikanirao. I to već od 1941. godine, kada je dr Barić odbio da potpiše Nedićev Apel srpskom narodu. Dr Barić to nije učinio ni posle silnih pritisaka, čak ni posle otvorenih pretnji pomoćnika ministra Nedićevog Ministarstva prosvete, koji je od ovog profesora tražio da taj dokument bar naknadno potpiše.

Dr Barić je te pritiske stoički izdržao, a onda su usledila šikaniranja koja je organizovao Velibor Jonić, Nedićev ministar prosvete. Njegovi napadi na profesora Barića će ići dotle da će Jonić na nekoliko sednica Univerzitetskog saveta uporno ponavljati da će se on pre povući s položaja ministra prosvete nego što će pristati da se dr Barić postavi za profesora.

Srpska inteligencija našla se na udaru novih vlasti

Slika


Još veća ponižavanja i šikaniranja dr Barić će doživeti posle rata. Njegov hod po mukama počeće 31. decembra 1944, kada će ga Eli Finci, potonji dobitnik Nagrade AVNOJ-a i član Akademije nauka i umetnosti BiH, pogromaški napasti u "Borbi". U tom tekstu, koji je za dr Barića i mnoge druge vodeće intelektualce Beograda predstavljao osudu pre suđenja, Finci će profesora Barića paušalno, bez navođenja bilo kakvih argumenata, proglasiti "moralnom propalicom".

DESETAK dana kasnije, Sud časti poziva dr Barića na saslušanje. Stavili su ga na optuženičku klupu, iznad koje je više stajao nego što je na njoj sedeo. Ispred njega bila su trojica njegovih kolega koje su ga nadmeno, sa "akademskih visina", kinjile i saslušavale. Bili su to dr Jovan Tomić, minerolog i petrograf, zatim onaj isti dr Dušan Nedeljković, za koga se dr Barić borio pre rata, i fiziolog dr Stefan Đelineo, koji će potom postati stručnjak za eksperimentalnu bioenergiju.

Neoprostivi grehovi profesora Barića kompletirani su optužbom što je u božićnom broju časopisa "Srpski narod" 1942. godine objavio članak "Staro srpsko ime Božić", u kome je pisao o "običaju slavljenja badnjaka i Božića kroz vekove".

Profesor Barić se branio i dokazivao svoju nevinost, a Sud časti je terao po svome. Uvažio je njegove "materijalne neprilike" i presudio: "Na osnovu svega izloženog, sud je našao da je profesor Barić u punoj meri sarađivao sa okupatorom i njegovim pomoćnicima i da se na taj način ogrešio o čast i ugled Beogradskog univerziteta i svog naroda, pa je odlučio da se dr Barić kazni udaljenjem sa Univerziteta, s tim da se njegov predmet preda sudu za suđenje zločina i prestupa protiv srpske nacionalne časti."

Slika
Pavle Savić, Dušan Nedeljković, Jeremija Mitrović


JEREMIJA Mitrović, asistent za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, verovatno je jedna od najtragičnijih ličnosti posleratne "obnove" Beogradskog univerziteta. Ovaj ugledni javni radnik, rodom iz sela Brzana kod Kragujevca, bio je po ubeđenju demokrata, protivnik svake diktature. Pripadao je onom retkom soju ljudi koji i u najtežim situacijama istrajavaju na elementarnom ljudskom dostojanstvu.

Vlasti predratne Jugoslavije dva puta su ga isključile iz studentskog doma. Oba puta zato što je bio protivnik diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Tako su ga 8. marta 1932. zaštitnici Šestojanuarske diktature izbacili iz doma zbog toga što je "u sali viknuo dole Petar Živković", koji je bio predsednik diktatorske vlade. Školske 1939/40. godine bio je predsednik Mesnog odbora Saveza trezvene omladine Beograda. Tada su ga beogradski vlastodršci, zbog organizovanja literarnih sastanaka srednjoškolaca, proglasili komunistom.

POČETKOM rata, i pored mnogobrojnih pritisaka saradnika Milana Nedića, odbio je da potpiše Apel srpskom narodu. Nedićevi ministri odmah su poveli kampanju protiv njega i zabranili Mitrovićevu "Istoriju Jugoslavije", koja je bila uvažen srednjoškolski udžbenik. Ubrzo je usledila i nova odmazda - 14. novembra 1941. otpušten je sa svog asistentskog posla na Filozofskom fakultetu. Na izricanju ove drastične kazne, koja ga je lišila bilo kakvih sredstava za život, najviše se angažovao Obrad Zalad, jedan od najsurovijih agenata beogradske Specijalne policije. On je u jesen 1941. godine Nedićevom Ministarstvu prosvete uputio dostavu koja je bila više nego dovoljna da se Mitrović izbaci sa Filozofskog fakulteta. U njoj je pisalo da je on "opasan komunista".

Mitrović će novoj "narodnoj vlasti" pružiti ruke pre nego što se ona i dokopala Beograda. Iako je bio bolestan, u leto 1944. uspeo je da izađe iz Beograda i da dođe do Rudnika, gde se dobrovoljno javio Petoj ličkoj udarnoj diviziji s molbom da ga prime za svog borca. Starešine i lekari ove divizije pozdravili su njegov gest, ali su ga zbog bolesti vratili kući.

Sve to neće biti dovoljno Brozovim pravovernicima koji će se potruditi da Jeremija Mitrović doživi višegodišnju torturu, koja će biti još gora od one iz Nedićevog vremena.

Nažalost, srpska inteligencija je često u našoj istoriji, od Rastka Nemanjića i turskog doba do današnjih dana, plaćala danak neposlušnosti. Hirovi domaće i strane okupacione vlasti nizali su se jedan za drugim, praktično bez ozbiljnijeg prekida, od pojave prvih učenih ljudi. Ne zna se koja je vlast u tome bila revnosnija, a koji progoni srpskih umova veći i pogubniji.

KOMESARI UNIVERZITETA

PORED Suda časti, Komisija za obnovu Beogradskog univerziteta je krajem 1944. godine postavila komesare Rektorata i dekanata pojedinih fakulteta. Tako je poslove iz nadležnosti Rektorata vodio dr Jevrem Nedeljković, a funkciju dekana obavljali su: dr Vasa Čubrilović (Filozofski fakultet), dr Jovan Đorđević (Pravni), dr Aleksandar Leko (Tehnički), dr Baja Bajić (Bogoslovski), dr Petar Matavulj (Medicinski), dr Mladen Josifović (Poljoprivredno-šumarski) i dr Dragoljub Jovanović (Veterinarski fakultet).

Prvi redovni rektor Beogradskog univerziteta bio je dr Stevan Jakovljević, a prvi prorektor dr Dušan Nedeljković. Oni su na ove dužnosti izabrani 28. avgusta 1945.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 02 Dec 2016, 21:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Heroji srpskog Juga

Resized Image - Click For Actual Size

Kada u današnje vreme govorimo o četnicima, prva asocijacija na ovaj termin su pripadnici Jugoslovenske vojske u Otadžbini (JVuO) Dragoljuba Draže Mihailovića, učesnici Drugog svetskog rata . Međutim, malo se zna o izvornom srpskom četništvu nastalom na prelomu 19. i 20. veka zarad odbrane i zaštite srpskog stanovništva u Staroj Srbiji i Makedoniji koje su u to doba još uvek bile pod turskom okupacijom. Neustrašivi, spretni, viteškog duha, izvorni četnici su daleko od ustaljenog prikaza neuglednih bradatih nasilnika iz partizanskih filmova. Heroji Srpske četničke akcije, balkanskih ratova i Prvog svetskog rata nepravedno gurnuti u zapećak srpske istorije, svakako zaslužuju da se o njihovim podvizima mnogo više zna nego što je to slučaj danas, kako bi jedan od najsvetlijih perioda naše istorije kome ovi junaci pripadaju konačno zauzeo zasluženo mesto u istoriji sveta. U daljem tekstu govoriće se o četnicima od 1903. godine do početka Drugog svetskog rata, odnosno o periodu borbeno-oslobodilačkog četništva bez ideoloških uticaja.

Ko su četnici?

Naslednici hajduka iz junačkih epskih pesama, četnici su bili gerilski borci s kraja 19. i početka 20. veka; pripadnici manjih borbenih jedinica (četa) koje su brojale od 5 do 50 pripadnika. Predvođeni vojvodama, imali su za cilj oslobođenje južnih srpskih krajeva od turskoga jarma, a nešto kasnije zazimaju ulogu zaštitnika srpskog stanovništva napadanog od strane bugarskih četnika i arnautskih kačaka. Pored termina četnik, uporedo se kao sinonimi koriste i termini komita (pripadnik revolucionarnog komiteta) i ustaš (ustanik). Jednu od najživopisnijih definicija četnika dao je pisac Stanislav Krakov u svojoj knjizi ”Plamen četništva”, inače i sam pripadnik odreda Vojina Popovića Vuka, jednog od najčuvenijih četničkih vojvoda:
”Šta znamo o četnicima? Da su drugovi slobode, junaštva i samopregorevanja. Slušamo ili legende ili ih vidimo fotografisane svečano sa oružjem po kalendarima. Ali njihov pravi život i dela stoje skriveni od nas vremenom, zaboravom, tajnom. Jer dok su preslavno umirali, moralo se ćutati.
Njihova mlada tela odnosili su virovi ili su nestajala u vatri, padala pod noževima i pod olovnim plamenom. Oni nisu kao vojnici savesno i časno ginuli zato što tako treba, nego samo zato što su oni to sami hteli.
Ponosno su planine našeg Juga skrivale u sebi ljude tako bliske prirodi i bogovima. Rođaci po osećanju sa Kraljevićem Markom i starim hajducima, hlebari, salebdžije, zidari i seljaci, mirni ljudi i tihi, postajali su u šumama smeli, neposredni i oslobađali se svega ličnog i suviše osećajnog.
Komita, hajduk i junak umeo je da bude skoro svaki Srbin sa Juga, ako ne kroz ceo život, a ono uvek u trenucima sudbonosnim po njega, njegovo selo i našu budućnost. ”

Počeci srpske četničke akcije

Položaj srpskog naroda na prostoru Stare Srbije i Makedonije krajem 19. veka bio je vrlo težak. Srpski narod je bio pod pritiskom opadajuće Turske carevine, a njegov položaj se naglo pogoršao posle srpsko-turskih ratova (1876-1878). Na Kosovu i Metohiji arnautska manjina koja je osporavala i tursku vlast je često napadala Srbe. Arnauti 1878. osnivaju takozvanu Arbanašku ligu u Prizrenu i pokušavaju da izdejstvuju stvaranje sopstvene autonomne oblasti ili države. Na prostoru Makedonije je najveći pritisak na srpsko stanovništvo vršila Bugarska egzarhija (autokefalna bugarska nacionalna crkva) koja je u sprezi sa VMRO (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija – bugarski četnici) pretendovala da za bugarsku državu prisvoji veći deo Makedonije po sanstefanskom ugovoru. Iako su na samom početku svog delovanja pod parolom slovenskog jedinstva Srbi i Bugari zajedno ratovali protiv Turaka, bugarska težnja ka stvaranju velikobugarske države koja bi zahvatala i dobar deo srpskih teritorija dovodi do prekida zajedničkih borbi i otvorenog neprijateljstva između srpskih i bugarskih ustanika. Svi ovi činioci stvaraju potrebu da se od samoorganizovanih meštana ugroženih srpskih područja i dobrovoljaca iz Srbije stvori revolucionarni komitet čiji je glavni cilj bila odbrana a zatim i konačno oslobođenje srpskog stanovništva od turskih, bugarskih i arnautskih nasrtaja.
1903. godine zvanično počinje sa radom srpska četnička organizacija. U Beogradu na stvaranju organizacije rade poznati beogradski lekar dr Milorad Gođevac, general srpske vojske Jovan Atanacković i trgovac Luka Ćelović. Uvidevši potrebu da ovakvim poduhvatom treba rukovoditi iz jednog centra, njih trojica se povezuju sa ustanicima iz Stare Srbije kako bi se međusobno bolje povezali i spremili za dalje borbe. U samom početku, zvanična srpska država koja je radila na zbližavanju i uspostavljanju povoljnijih diplomatskih odnosa sa Bugarskom, nije podržavala osnivanje četničke organizacije koju su mnogi državni zvaničnici smatrali ratnohuškačkom, ali je četnička organizacija imala mnogo pristalica i pomagača među intelektualcima, zanatlijama i oficirima srpske vojske koji su se sa oduševljenjem prihvatili obaveze da pomognu oslobođenje južnih srpskih krajeva.
Jedan od najzaslužnijih za stvaranje srpske četničke organizacije bio je učesnik Majskog prevrata major Vojislav Tankosić, kasniji četnički vojvoda, jedan od najboljih evropskih obaveštajaca tog doba. Ubrzo je počeo rad na ubacivanju prvih srpskih četa u Staru Srbiju i Makedoniju koje su sa više ili manje uspeha ratovale na srpskom Jugu sve do Mladoturske revolucije 1908. godine, kada je unutar Otomanskog carstva zagarantovana sloboda i jednakost svim narodima koji u carstvu žive i kada na kratko prestaju borbe srpskih četnika. Mir nije trajao predugo, jer su usled turske težnje da asimiluju srpski živalj i ubistva nekoliko viđenijih Srba i srpskih četničkih vojvoda, srpski četnici kao nekada hajduci ponovo počeli da se odmeću u šume, koje su bile glavno stanište i borbene teritorije četnika. Sav ovaj borbeni poduhvat srpskih komita od 1903. do 1908., a po nekim izvorima i ceo period borbi sve do kraja Prvog svetskog rata 1918. u srpskoj istoriografiji naziva se Srpskom četničkom akcijom.

Četnički simboli

Najpoznatiji četnički simbol svakako jeste mrtvačka glava sa ukrštenim kostima. Ovaj, za neke kontroverzan simbol, zapravo predstavlja spremnost četnika na samopožrtvovanje po cenu života kako bi se izvojevala pobeda i sloboda. Mrtvačka glava je duboko utemeljena i u hrišćanskoj tradiciji i naziva se ”Adamovom glavom”. Prema predanju prah praoca, Adama, se nalazi na Golgoti gde se, kao što je poznato, odigralo i raspeće Isusa Hrista. Po Božijem promislu krv Hristova je oprala Adamovu lobanju, a preko njega i čitavo čovečanstvo od greha dajući mu mogućnost spasenja. Tako gledajući, Adamova glava ima značenje oslobođenja od smrti i simbol je spasenja.
Na nemalom broju prikaza raspeća Hristovoga u podnožju krsta može se videti baš mrtvačka glava sa ili bez ukrštenih kostiju. Ovaj simbol najčešće je krasio četničke zastave uz krilaticu ”Sloboda ili smrt”, a često je u vidu značke krasio četničke jeleke i koporane. Obrazac ovakve zastave je, preko ruskih dobrovoljaca koji su se borili na strani Srba u srpsko- turskom ratu, stigao na naše prostore. Otud se ovakva simbolika, a samim tim i upotreba zastave brzo proširila među slobodarskim srpskim narodom. Izbor ovakve zastave ne treba da čudi jer treba imati u vidu da je svaki četnik – dobrovoljac, pristupajući organizaciji, već unapred sebe žrtvovao za ostvarenje uzvišenih ideala – oslobođenje srpskog naroda i priključenje Matici. Pod ovakvom zastavom četnici su u Prvom svetskom ratu učestvovali u svim važnijim bitkama i proslavili se kao posebne jurišne jedinice delujući kao prethodnica ili u neprijateljskoj pozadini.
Pored mrtvačke lobanje najzastupljeniji četnički simbol su ukršteni revolver i kama (dvosekli nož), koji u kombinaciji sa mrtvačkom glavom obrazuju četničku značku, posebno popularnu među omladinom između dva svetska rata. Nad ukrštenim revolverom i kamom kao i krstom na Jevanđelju, četnici su polagali svoju zakletvu, u kojoj se zavetuju da će bezpogovorno ispunjavati naloge Komiteta, a u slučaju da se ogreše o datu zakletvu neka nož i revolver nad njima kaznu izvrše.
Manje poznati simbol četnika bila je i detelina sa četiri lista sa ocilima na svakom listu, kao sa grba Srbije. Ovaj simbol je korišćen kao tajni znak za raspoznavanje komitskih četa na terenu.

SPREM’TE SE, SPREM’TE

Nezvanična četnička himna, poznatija po svom prepevu iz Drugog svetskog rata, nastala je 1907. godine u čast pobede srpskih četničkih vojvoda Jovana Stojkovića Babunskog I Vasilija Trbića nad bugarskim četnicima Stevana Dimitrova. Ovaj sukob srpskih i bugarskih četnika se odigrao 27. maja 1907. u veleškom selu Drenovu. Originalni tekst ove pesme glasi:
Srpska mi truba zatrubi
U tovo selo Drenovo.
Sprem’te se sprem’te četnici,
Silna će borba da bude.
Oj napred ide pred četom
Jovan Babunski vojvoda,
Za njime ide pred četom
Vasil Veleški vojvoda.
Izvika Jovan Babunski:
’’Držte go selo ozdola,
Držte go selo ozdola
Tuva je Stevan Dimitrov.’’
Izvika Jovan Babunski:
’’Predaj se, predaj, Stevane’’
’’Ne se predajem, Jovane,
Az sam bugarski vojvoda!’’
Izvika Vasil Veleški:
Frljajte bombe četnici.
Poče im kuća da gori,
Iz kuće Stevan govori:
’’Puštaj me, puštaj, Jovane,
Četa će da mi izgore.’’
Srpska mi truba trubaše,
Drenovo selo goreše.

Četničke vojvode

Četničke vojvode su bile vođe komitskih četa, prvi među jednakima u hrabrosti i požrtvovanju. Njihova reč se bezpogovorno izvršavala, bili su autoritativni i uvek spremni da se svojim saborcima nađu u nevolji. Oni su preko kurira bili povezani sa Upravom revolucionarne organizacije u Beogradu radi lakšeg koordinisanja i upravljanja akcijama na terenu. Četničke vojvode su bili zemljoradnici i zanatlije iz Južne Srbije i Makedonije sa bogatim ratnim iskustvom, ali i školovani oficiri iz Matice Srbije koji su svoje znanje iz vojnih škola i položaj u vojnoj hijerarhiji koristili kako bi pomogli braći u okupiranim krajevima, ne samo logistički već i neposrednim učešćem u četničkim akcijama i snabdevanju oružjem. Vojvode sa najinteresantnijim životnim pričama su svakako Micko Krstić i Vojislav Tankosić.

Vojvoda Micko Krstić je rođen je i poginuo u Makedoniji. Poreklom je iz Latova u okolini Ohrida. Još u mladosti je četovao protiv Turaka i Arnauta. Zatim se borio protiv Bugara koji nisu imali prolaz u njegovom Poreču. Turci su ga uhvatili na prevaru i osudili na doživotnu tamnicu. Robijao je 17 godina. Pokušaj da bude pomilovan kao Bugarin, sa bugarskim imenom i prezimenom, odbio je rečima: “Ja nesum ni Micko Krstev, ni Bugarin, pa nesum ni osloboden”. Posle dve i po godine je pomilovan – ali kao Srbin. Posle Mladoturske revolucije bio je među prvima koji je ubijen od strane novih vlasti.
Vojvoda Vojislav Tankosić bio je major srpske vojske, jedan od zaverenika iz Majskog prevrata i organizator kasnijeg Sarajevskog atentata 1914., sposoban i neustrašiv vojnik i jedan od najboljih evropskih obaveštajaca. Poznat po svojoj plahovitoj naravi, vojvoda Tankosić poznat je po tome što je nakon pogrdnog pisanja o Srbima u centru Beograda 1903. išamarao tadašnjeg novinara a kasnijeg premijera Velike Britanije Vinstona Čerčila. Poginuo je 1915. godine, a vest o njegovoj pogibiji kao radosnu novost prenela je tadašnja Austro-Ugarska štampa kako bi ohrabrila svoju vojsku.
Pored gore navedenih najpoznatije četničke vojvode bili su: Jovan Stojković Babunski, Vasilije Trbić, Jovan Stanojković Dovezenski, Ilija Pčinjski, Anđelko Aleksić, kapetan Vojin Popović Vuk, narednik Kosta Milovanović Pećanac i mnogi drugi.

Četnici u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu

Učešće četničkih jedinica u Prvom balkanskom ratu odgovarajuće je prikazano u srpkoj istoriografiji. Njihova kooperacija sa redovnim jedinicama srpske vojske obezbedila im je zastupljenost u delima koja se bave istorijom Balkanskog rata u znatno većoj meri nego što je to slučaj sa četničkom akcijom pre samog rata. Početkom septembra 1912. kada otpočinju prvi sukobi u Prvom balkanskom ratu, srpske vlasti koriste iskustvo četničkih odreda i poveravaju im upade na tursku teritoriju kao i diverzantsko-izviđačke akcije u kojima su nastupali kao prethodnica redovnih srpskih trupa. Vojvoda Vojin Popović Vuk je dobio za zadatak naoružavanje srpskog stanovništva, a četnički odredi umnogome pomogli srpsko napredovanje u ovim sukobima.
Pred Prvi svetski rat četnici su raspoređeni u četiri odreda: Zlatiborski, pod upravom Koste Todorovića; Jadarski, pod komandom Vojina Popovića Vuka; Rudnički pod komandom Voje Tankosića i Gornjački pod upravom Velimira Vemića. Namenjena im je uloga komandosa. Nastupali su kao prethodnica, a u odstupanju su ostajali u neprijateljskoj pozadini. Učestvovali su u svim značajnim bitkama do proterivanja neprijatelja i oslobođenja Beograda 1914. godine. Pojedine čete su delovale 1914. godine u borbama u Istočnoj Bosni i doprle u blizinu Sarajeva.
Podvizi četnika u periodu od 1903. do 1918. godine doveli su do velike popularnosti četnika čak i nakon završetka Prvog svetskog rata. O njihovoj omiljenosti u srpskom narodu svedoče i mnogobrojna četnička udruženja nastala u periodu između dva svetska rata.

GAVRILO PRINCIP MEĐU ČETNICIMA

O podvizima i borbama srpskih četnika čulo se i van srpskih granica, a oduševljenje četnicima u srpskom narodu sve je više raslo. 1912. godine pred samo izbijanje Prvog balkanskog rata, opijen pričama o srpskom četovanju, sanjajući o oslobođenju svoga kraja, u četnike se dobrovoljno prijavljuje i mladi Gavrilo Princip. On se javlja vojvodi Vojinu Popoviću Vuku koji zbog niskog rasta i slabe telesne konstitucije odbija da ga primi u svoju četu. Želeći da po svaku cenu postane četnik domišljati Gavrilo se obraća vojvodi Vojislavu Tankosiću, rekavši mu da ga je na njega uputio vojvoda Vuk. Kada je doznao da ga mladi Princip laže, vojvoda Tankosić ga je žestoko istukao, toliko da je Princip jedva izbegao teže zdravstvene posledice. Životni putevi ove dve velike istorijske ličnosti, ukrstiće se ponovo 1914. pred sam Sarajevski atentat u osvit Prvog svetskog rata. Kao što je poznato, neposredni izvršilac atentata na Franca Ferdinanda bila je organizacija ”Mlada Bosna” čiji je Gavrilo Princip bio član, dok je logističar, instruktor pucanja i dobavljač oružja potrebnog za izvršenje atentata bio je vojvoda Vojislav Tankosić.


Četnici između dva svetska rata


Četnici su se pri stvaranju Kraljevine SHS države pojavili kao jedna od vodećih srpskih patriotskih grupacija. Četnički veterani su 1921. godine osnovali ”Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine”, čiji je cilj bilo širenje patriotskih ideja i pružanje pomoći udovicama i siročadima palih četnika. Od 1929. do 1932. predsednik četničkog udruženja bio je Ilija Trifunović – Birčanin, a 1934. predsednik udruženja je postao Kosta Pećanac. Pećanac je težio širenju organizacije, ali se primanju novog članstva odupirali četnički veterani, jer su novi članovi u četnička udruženja uključivali iz koristoljublja. Stoga su Trifunović-Birčanin i drugi četnički veterani osnovali suparničko ”Udruženje starih četnika”, koje nikada nije postalo ozbiljan rival udruženju iz kojeg je poticalo. Zbog ranije stečene slave, četnička udruženja su učestvovala u zvaničnim proslavama i paradama Srbije, a na sahrani kralja Aleksandra Karađorđevića, nakon atentata u Marseju, četnici su imali ulogu počasne garde.


lifehackerrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 02 Dec 2016, 21:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Crna ruka nad Srbijom: Prvi deo – Počeci zavereništva

Resized Image - Click For Actual Size

Organizacija “Ujedinjenje ili smrt!”, ili kako se još nazivala “Crna ruka”, spada u najkontroverznije pojave novije srpske istorije. Konzervativna po svojim idejama, a revolucionarna po metodama koja je koristila, ova organizacija je od osnivanja 1911. godine, rukovođena pre svega težnjom za nacionalnim oslobođenjem i ujedinjenjem svih Srba, prisutna u svim prelomnim događajima tog doba: od Aneksione krize, preko Četničke akcije i Balkanskih ratova pa sve do Sarajevskog atentata. No, njen neformalni šef, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, sve više ju je usmeravao u unutrašnjepolitičke vode što ju je dovelo u sukob sa Pašićevom Radikalnom strankom, a potom i sa regentom Aleksandrom. Režim ju je, kao pretnju parlamentarizmu i demokratskom poretku Srbije, likvidirao 1917. na Solunskom procesu.
Koreni organizacije
U vreme kada na istorijsku pozornicu stupaju ličnosti koje će sačinjavati organizaciju “Ujedinjenje ili smrt”, Srbijom je vladao kralj Aleksandar Obrenović. Otkako je on stupio na presto, smenivši državnim udarom 1893. Namesništvo, Srbija je stalno prolazila kroz teške političke krize. Izvršio je i drugi državni udar 1894, kada je ukinuo liberalni Ustav iz 1888. i vratio onaj iz 1869. Politička situacija je bila vrlo nestabilna, za deset godina njegove vladavine promenilo se dvanaest vlada, a 1898. čak su za jedno vreme bile ukinute političke partije. Kraljev odnos prema strankama najbolje se vidi na primeru Pašićevih radikala – od kraljevih miljenika pretvorili su se u njegove najveće neprijatelje, pa je čak rukovodstvo stranke bilo i pohapšeno, a nedugo zatim opet su se našli u prilici da formiraju vlade. Srbija je 1901. dobila još jedan ustav, tzv. “Prvoaprilski”. Političke prilike dodatno su komplikovali i nesređeni porodični odnosi između kralja i njegovih roditelja – bivšeg kralja Milana i kraljice Natalije. Ni spoljna politika kraljeva nije bila ništa stabilnija. Stalno lutanje od proaustrijskog do rusofilskog stava dovelo je do toga da je Srbija izgubila ugled i poverenje kod obe velike sile.
Ipak, najveći udarac ugledu kralja u narodu izazvala je njegova ženidba Dragom Mašin 1900. godine. Draga je bila bivša dvorska dama kraljice Natalije, udovica mnogo starija od kralja, a uz to je imala vrlo rđavu reputaciju u beogradskom društvu. Kralj Milan, koji se u trenutku ženidbe nalazio u inostranstvu (bio mu je zabranjen ulazak u zemlju i 1901. će i umreti u Beču), ispravno je predosetio da taj čin predstavlja fatalan udarac dinastiji Obrenovića. Ponašanje nove kraljice povećalo je nezadovoljstvo u Srbiji – isuviše se mešala u politiku , njeni miljenici su potiskivali stare pristalice dinastije, a posle skandala sa lažnom kraljičinom trudnoćom kroz Srbiju se proneo glas da će za prestolonaslednike biti proglašena njena obesna braća, Lunjevice. Kralj, inače vrlo nestabilna ličnost, ništa nije činio da otkloni te pojave koje su mu donosile sve veću nepopularnost u narodu.
Nezadovoljstvo stanjem u zemlji, a posebno kraljicom, naročito je bilo izraženo u vojsci. Oficirski kor, povlašćen u Milanovo vreme, suočio se sa gubitkom privilegija, kašnjenjem plata, čistkama koje su vršile kraljičine pristalice. Oficiri su bili nezadovoljni i odnosom koji je kralj imao prema njihovom dobročinitelju Milanu, kao i ličnošću i ponašanjem nove kraljice i njene porodice. Smatrali su da Srbija sve više tone u politički haos, a da je istovremeno zapušten “nacionalni” rad u vreme kada se približavala završna faza rešavanja Istočnog pitanja. Glavnog krivca za sve ove nevolje nezadovoljni oficiri su našli u kraljici Dragoj i njenom uticaju na kralja. Stoga je 1901. osnovano zavereničko društvo sa ciljem da se iz dvora odstrani kraljica. Desetak viših oficira organizovalo se u Glavni zaverenički odbor i počelo vrbovati svoje kolege i organizovati pododbore. Do samog prevrata, organizacija je brojala oko 200 zakletih zaverenika. Glavna ličnost među njima bio je pukovnik Aleksandar Mašin, brat kraljičinog prvog muža, koji je smatrao da je zbog nje pao u nemilost kralja. Uz njega su istaknuti članovi bili još i general Jovan Atanacković, pukovnik Leonidas Solarević i potpukovnici Petar Mišić i Damnjan Popović. Ovi viši oficiri će posle prevrata igrati značajne uloge u političkom životu Srbije. Zaverenici su našli saveznike u grupi političara, na čelu sa Đorđem Genčićem, bivšim ministrom, liberalom i pristalicom Obrenovića, koji se zamerio kralju zbog protivljenja njegovom braku, pa je jedno vreme proveo i u zatvoru. Među nižim oficirima, koji su činili gro organizacije, najaktivniji su bili poručnici Antonije Antić i Dragutin Dimitrijević – Apis. Vremenom su zaverenici promenili svoju prvobitnu nameru da svrgnu samo kraljicu pa su u svoj plan uključili i obaranje kralja, jer su smatrali da im uklanjanje Drage Aleksandar nikad ne bi oprostio. Sve do početka 1903. smatralo se da je dovoljno da se kraljevski par protera iz zemlje i da se na presto dovede Petar Karađorđević, koji je kao emigrant živeo u Ženevi.
Majski prevrat
Za dan prevrata zaverenici su izabrali 29. maj po starom, odnosno 11. jun po novom kalendaru, jer su toga dana na straži u dvoru bili oficiri uključeni u zaveru, koji su prethodno uspeli da se ubace na službu u dvor. Sticajem okolnosti, taj datum se podudarao sa datumom ubistva kneza Mihaila Obrenovića u Košutnjaku 1868. U posleponoćnim časovima tog 29. maja grupa od dvadesetak oficira – zaverenika, u pratnji jedne čete garde, stigla je pred dvor. Poručnik Petar Živković, koji je te noći bio dežurni oficir, otvorio im je kapiju i otpočela je potraga za kraljevskim parom. Oficiri koji su trebali da sa svojim jedinicama budu zaštitnica od moguće intervencije žandarmerije stigli su sa velikim zakašnjenjem u dvor (potpukovnik Petar Mišić i major Milivoje Anđelković – Kajafa, i sa njima neformalni vođa zavere pukovnik Mašin). U isto vreme grupe zaverenika zauzimale su važne institucije po Beogradu i hapsile ministre i visoke oficire, kraljeve pristalice. Potraga za kraljem i kraljicom se otegla jer su se oni, čuvši galamu i početno puškaranje zaverenika sa stražom (u kojem je teško ranjen Dragutin Dimitrijević – Apis), sakrili u tajno skrovište a u dvoru je isključena struja. Tek oko 4 časa zaverenici su pronašli Aleksandra i Dragu, ubili ih ispalivši u njihova tela desetine hitaca iz revolvera, koja su zatim isekli sabljama te ih bacili kroz prozor u dvorište konaka kraj Novog dvora.
Po izvršenom prevratu, oficiri – zaverenici su rešili da vlast prepuste civilima, ali da zadrže kontrolu nad njom. U tzv. “revolucionarnoj” vladi liberala Jovana Avakumovića, koja je formirana odmah posle Majskog prevrata, bili su prisutni najistaknutiji zaverenici, general Jovan Atanacković i pukovnik Aleksandar Mašin. Posle izbora septembra 1903. sa političke scene su otišli Genčićevi i Avakumovićevi liberali, koalicionu vladu su oformili samostalci i staroradikali, ali su zaverenici zadržali kontrolu nad državnom upravom. Pod njihovim pritiskom, Narodno predstavništvo je krajem juna 1903. za novog kralja Srbije izabralo Petra Karađorđevića i vratilo na snagu Ustav iz 1888.

Apis i “mladi zaverenici”

Slika

Vladavina Petra Karađorđevića poznata je u srpskoj istoriji kao period sveukupnog napretka Srbije, potpunog parlamentarizma i istinske demokratije. Međutim, u prvim godinama svoje vladavine kralj Petar se suočavao sa jednim vrlo teškim političkim problemom koji je kočio razvitak demokratije u Srbiji. Taj problem su predstavljali upravo oni koji su izvršili Majski prevrat – zaverenici. Oni su smatrali da kralj, koji je zahvaljujući njima došao na vlast, treba da bude njihov večiti dužnik i da mora da pristane na njihovo uplitanje u državne poslove. Iako u mnogim prilikama ograničavan , a često i ponižavan od strane zaverenika , kralj Petar se nije usuđivao da se obračuna sa njima jer su mu oni bili jedini oslonac u zemlji u koju se vratio posle gotovo pola veka izgnanstva. U njegovoj krajnjoj popustljivosti prema zaverenicima određenu ulogu je imala i naklonost koju je, kao stari vojnik, imao prema oficirskom kovu i uverenje da je vojska osnov svake države.
Ovakvim svojim ponašanjem zaverenici su stekli mnogobrojne neprijatelje. U vojsci se pojavio snažan pokret protiv njih, čiji će se pripadnici nazivati “kontrazaverenici” ili “kontraći”.
Mnoge velike svetske sile, među prvima Velika Britanija, prekinule su sve diplomatske odnose sa Srbijom zbog nasilnog svrgavanja Obrenovića s vlasti. Glavni uslov sa ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Srbijom bilo je uklanjanje oficira – zaverenika sa svih bitnijih državnih funkcija. Kralj se tome žestoko protivio (suočen i sa pretnjama ugroženih), ali je juna 1906. konačno popustio i odstranio njih šestoricu. Jovan Atanacković je podneo ostavku, a Damnjan Popović, Aleksandar Mašin, Petar Mišić, Luka Lazarević i Ljubiša Kostić su penzionisani, ali su svi oni nagrađeni visokim penzijama i sa još 300000 dinara naknade, lično od kralja. Britanci su pristali na ovakvo rešenje, odustali od zahteva za kažnjavanjem zaverenika i ponovo uspostavili diplomatske odnose sa Srbijom. Time je posle tri godine konačno razrešeno “zavereničko pitanje”.
Rušenjem oligarhije viših oficira – zaverenika, otvorilo se polje delovanja grupi njihovih mlađih saučesnika, nižih oficira koji su bili najzaslužniji za uspeh Majskog prevrata, a koji su dotle bili u senci svojih starijih kolega. Posle prevrata i “mladi zaverenici” su ostali povezani, smatrajući da su tako bezbedniji, ali nisu imali većeg uticaja na političke događaje u Srbiji. Osećajući se zapostavljenim, “mladi zaverenici” su se polako odvajali od starih i nisu se suprotstavili njihovoj eliminaciji sa srpske političke scene 1906. Oni su osetili da mogu iskoristiti prazan prostor koji se tada pojavio da steknu politički uticaj i preuzmu kontrolu nad vojskom. Među njima se izdvajao oficir koji im je postao neformalni vođa i koji ih je najviše usmeravao u političke vode – Apis.
Dragutin Dimitrijević Apis rođen je 1876. godine u Beogradu , u siromašnoj porodici. Detinjstvo je proveo u Nišu, gde je živeo sa sestrom i majkom. U gimnaziji je zbog svog džinovskog rasta dobiti nadimak Apis (po staroegipatskom bogu – biku). Sa 16 godina upisao je Vojnu akademiju u Beogradu, koju je završio kao šesti u klasi i 1896. postao potporučnik Sedmog pešadijskog puka u Beogradu. Bio je jedan od najagilnijih u pripremanju Majskog prevrata (iako nije imao velikog uticaja pri odlučivanju) i prilikom njegovog izvođenja je bio i teško ranjen na tri mesta. Posedovao je neobično jak lični magnetizam, kojim je osvajao ljude. Bio je idol mladih oficira, koji su postajali njegove oduševljene pristalice. Njegovi prijatelji su kod njega primećivali čestitost i dobrotu, privrženost porodici (nikada se nije ženio, živeo je sa sestrom i zetom), duhovitost i društvenost. Kao vrlo obrazovan oficir (govorio je tri strana jezika, završio je najviše vojne kurseve u Srbiji i Nemačkoj), obavljao je važne poslove u Generalštabu i bio predavač na Vojnoj akademiji. Međutim, savremenici su mu nalazili i loše osobine: opsednutost politikom, autoritarnu prirodu, oholost i odsustvo višeg političkog smisla. Smatran je “velikom snagom, ali bez kočnica i kompasa”.
U vreme kada su Apisovi “mladi zaverenici” postajali značajan politički faktor, Srbija se suočavala sa velikim spoljnopolitičkim problemima. Njihovu osnovu predstavljala je težnja zvaničnog Beograda da se otrgne od austrougarske kontrole, koja je postojala još od vremena kralja Milana. Zbog sklapanja carinskog ugovora između Bugarske i Srbije, Austrougarska je početkom 1906. zatvorila granicu za trgovinu sa Srbijom, tvrdeći da taj ugovor krši njeno pravo na povlašćenost. Tako je počeo “Carinski rat” Srbije i Austro-Ugarske, koji je trajao pet godina. Kako je srpski izvoz poljoprivrednih proizvoda bio skoro sasvim usmeren prema Austro-Ugarskoj, izgledalo je da će Srbija ekonomski propasti. Međutim, ona je vremenom uspela da pronađe nova tržišta u zapadnoevropskim zemljama i ovaj sukob je završen 1911. pobedom Srbije koja se potpuno oslobodila ekonomske zavisnosti od svog severnog suseda.
U ovim godinama teških iskušenja za Srbiju, “mladi zaverenici” su na unutrašnjem planu sticali sve veću moć. U vojsci su organizovali garnizonske klubove, u kojima su se okupljali i pridobijali nove pristalice. Smatrajući se svemoćnim, “mladi zaverenici” se nisu libili ni da javno prete i maltretiraju novinare i političare koji su ih kritikovali. Njihovo delovanje je postalo toliko opasno da je vlada formirala posebnu službu koja im je pratila postupke.
Osećajući se dovoljno snažnim, mladi zaverenici su se umešali i u dinastičke odnose. Još od ranije bili su nezadovoljni kraljem Petrom, smatrajući da nije na odgovarajući način nagradio njih, koji su ga doveli na vlast, kao i da previše prepušta vođenje države političarima. Naročito ih je plašio prestolonaslednik Đorđe, koji je dobro poznavao Apisa jer su proveli više nedelja zajedno u inostranstvu, koji nije krio nezadovoljstvo njihovim mešanjem u politiku i pretio da će im stati na put kada stupi na presto. Princ Đorđe, za koga se govorilo da je psihički neuravnotežen, bio je izvor bojazni ne samo za vlastoljubive oficire, nego i za Austro-Ugarsku. Smatran je velikim nacionalistom i u toku aneksione krize svoja patriotska osećanja je javno ispoljavao. To je bio još jedan razlog da se u Srbiji postavi i “pitanje prestolonaslednika”, tj. zamene Đorđa njegovim mlađim bratom Aleksandrom. Podršku ovoj nameri, pored Apisa, pružao je i Nikola Pašić, jer su obojica (ispostavilo se pogrešno), smatrali da će Aleksandra mnogo lakše kontrolisati.
Posle smrti jednog njegovog sluge, koju je princ Đorđe skrivio jednim nesmotrenim udarcem, povela se velika kampanja u štampi protiv njega, i ne mogavši da podnese taj pritisak, abdicirao je. No, to nije bio kraj interesovanju mladih zaverenika za dinastička pitanja. Neprestano su težili da kralja Petra zamene Aleksandrom, smatrajući da će im to doneti još veći uticaj, ali i strahujući da princ Đorđe ne povrati svoj status. Nezadovoljni Karađorđevićima, čak su razmišljali i o njihom zbacivanju, čime je Apis jednom prilikom i zapretio prestolonasledniku Aleksandru.

Osnivanje organizacije “Ujedinjenje ili smrt”

Slika


Posle aneksione krize činilo se da će pokret za srpsko oslobođenje i ujedinjenje doživeti potpun poraz. U Turskoj je mladoturski režim počeo ubrzan rad (uz nemačku pomoć) na modernizaciji i ojačavanju dotad zaostale imperije. Četnička akcija u Otomanskoj imperiji je obustavljena a zulumi nad Srbima su se nastavljali u Staroj Srbiji i Makedoniji. Austrougarska je čvrsto držala Bosnu i Hercegovinu sa namerom da tu večno ostane, pa je čak pokazivala namere da se širi i dalje na istok sklopila je ugovor sa Turskom o gradnji pruge kroz strateški veoma značajan Novopazarski sandžak. Zvanična Srbija je bila prisiljena da se obaveže da će prekinuti svaku svoju propagandu u Bosni i Hercegovini. U takvim okolnostima javlja se ideja o osnivanju jedne tajne organizacije koja bi povela akciju za nacionalno oslobođenje.
Inicijativa za osnivanje jednog takvog društva potekla je od Bogdana Radenkovića, nacionalnog radnika rodom sa Kosova. Radenković, profesor gimnazije u Skoplju, bio je jedan od predvodnika četničke akcije na “srpskom klasičnom jugu”, a od 1908. predsednik Srpske demokratske lige, političke organizacije Srba u Otomanskoj imperiji. Nezadovoljan stavovima zvanične Srbije prema položaju Srba u Turskoj, povezao se se nekima od oficira – mladih zaverenika, sa kojima je sarađivao u toku četničke akcije. Predložio im je da osnuju tajnu organizaciju (po ugledu na bugarski VMRO) koja će voditi revolucionarnu akciju u srpskim pokrajinama koje su bile pod tuđinskom vlašću. Oficiri sa kojima je prvo kontaktirao bili su bivši četnici Velimir Vemić i Vojin Tankosić, kao i intelektualac Ljubomir Jovanović Čupa.
Njih četvorica su počeli sa pripremama za osnivanje tajnog društva, i između ostalih su pridobili i uticajnog vođu mladih zaverenika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Maja 1911. organizacija “Ujedinjenje ili smrt!” (ime joj je dao Radenković) je i formalno osnovana, potpisivanjem njenog ustava od strane desetorice članova Vrhovne centralne uprave. Organizacija je u javnosti počela popularno da se naziva “Crna ruka“, po njenom simbolu – ruci sa razvijenom zastavom, koji je uz lobanju i ukrštene kosti, kamu, bombu i bočicu sa otrovom bio predstavljen na pečatu organizacije.
Kako kaže prvo poglavlje ustava organizacije (“Cilj i naziv”), ona se osniva “u cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva” i “pretpostavlja revolucionarnu borbu kulturnoj”. Predviđeno je da u cilju ispunjenja svog zadatka ona “utiče na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu i na sve društvene slojeve i celokupni društveni život u njoj”, i da “sprovodi revolucionarnu organizaciju po svim teritorijama na kojima Srbi žive”. Ona treba da se svim sredstvima bori protiv neprijatelja njene ideologije, a da održava prijateljske veze i pruža svaku pomoć onim državama, narodima i organizacijama koji su “prijateljski raspoloženi prema Srbiji i srpskom plemenu”, odnosno “koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje”.
Drugi deo ustava (pod naslovom “Nadleštva organizacije”) zapravo određuje strukturu i reguliše unutrašnji poredak “Crne ruke”. Njen najviši organ je Vrhovna centralna uprava, koja ujedno rukovodi organizacijom u Srbiji. Za ostale srpske pokrajine predviđeno je stvaranje samostalnih pokrajinskih uprava, koje bi delegirale po jednog člana u Vrhovnu centralnu upravu. Takođe je predviđeno i osnivanje okružnih i drugih nižih uprava organizacije. Svaka uprava, od najniže pa do vrhovne, ima svog predsednika, sekretara i blagajnika.
Treća i poslednja celina ustava (“Članovi organizacije”) regulisala je dužnosti članova, koje su: da vrbuju nove pripadnike, da plaćaju članarinu (navedeno je i da po potrebi novac može da se sakuplja i prinudnim putem), da dostavljaju sve važne informacije koje privatno i službeno saznaju, kao i da se bezuslovno pokoravaju naređenjima viših organa. Još se naglašava da pripadnik organizacije od nje ne može očekivati nikakvu ličnu korist, niti može istupiti iz nje. Za nepoštovanje navedenih obaveza bila je predviđena smrtna kazna. Ove odredbe daju organizaciji vrlo strog, hijerarhijski i konspirativan karakter i biće naročito isticane tokom Solunskog procesa 1917. godine.
Organizacija “Ujedinjenje ili smrt!” imala je još jedan dokument – poslovnik, donet istog dana kada i ustav, a koji ga dopunjuje u pogledu obaveza članova, strukture i načina rada. Njime je predviđeno da svaki član ima obavezu da u organizaciju uvede pet novih, koji čine jednu grupu (grupa je po poslovniku osnovna jedinica organizacije). Članovi grupe znaju samo svog rukovodioca, koji im prenosi naređenja viših uprava, u kojima on zna samo onoga koji je i njega učlanio.
Avgusta 1911. počelo je da izlazi nezvanično glasilo “Crne ruke” – dnevnik Pijemont. Osnivač i prvi urednik je bio Ljuba Jovanović Čupa, a njega je 1913. nasledio Branko Božović. Pijemont je zagovarao militarizam, smatrajući ga najboljim putem da se postigne nacionalno ujedinjenje (po primeru Nemačke, o kojoj list piše sa puno simpatija). Osim zbog militarizma, Pijemont je optuživan i za propagiranje šovinističkih, klerikalnih i antidemokratskih stavova. List je bio vrlo kritičan prema radikalskoj vlasti.
Osnivanje organizacije “Ujedinjenje ili smrt!” izazvalo je posebno interesovanje srpske javnosti. Tokom 1911. štampa, naročito ona pod kontrolom vlade, vodila je žestoku kampanju protiv “Crne ruke”, označavajući je kao prevratničku organizaciju i zahtevajući od vlasti da se obračuna sa njom. Kampanji koju su poveli radikali pridružili su se i socijaldemokrate, koji su Apisovu organizaciju smatrali reakcionarnom i antidemokratskom. Ubrzo posle osnivanja, crnorukci su sami upoznali prestolonaslednika Aleksandra sa svojim udruženjem i njegovim nacionalno – oslobodilačkim ciljevima.
(nastaviće se…)


lifehacker.rs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 02 Dec 2016, 21:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Crna ruka nad Srbijom: Drugi deo – Solunski kraj

Resized Image - Click For Actual Size

Kako su tvrdili osnivači “Crne ruke”, ta organizacija je obrazovana prvenstveno radi zagranične delatnosti, tj. revolucionarnog rada u srpskim zemljama koje su se nalazile pod tuđinskom vlašću…
Zagranična aktivnost Crne ruke
Krajem 19. i početkom 20. veka položaj srpskog življa u Staroj Srbiji i Makedoniji je bio veoma težak. Arnautski teror je tada dostigao vrhunac i doveo do velikih stradanja i masovnog iseljavanja Srba iz tih krajeva. Turska vlast nije imala ni moći ni volje da tome stane na put. Pored toga, od osnivanja Bugarske egzarhije 1870. Srbi su bili izloženi i bugarizaciji, a od kraja veka i teroru komitiskih četa koje su stizale iz Sofije. Velike sile su u više navrata proglašavale reformske akcije u Turskoj, sa ciljem da zaustave ugnjetavanje tamošnjih hrišćana, ali to nije dalo nikakve rezultate. U to vreme vlast u Srbiji nije bila u stanju da zaštiti svoje sunarodnike južno od Ristovca, te je grupa viđenih Beograđana (dr Milorad Gođevac, Luka Ćelović, general Jovan Atanacković i drugi) organizovala Glavni odbor Četničke akcije, čiji je zadatak bio da finansira opremanje i organizuje prebacivanje dobrovoljačkih četa preko granice, čiji bi zadatak bio da štiti srpski narod od arnautskog, turskog i bugarskog nasilja. Četnička akcija je naišla na veliki odziv, posebno kod omladine i vojnih lica. Među najsposobnijim četničkim vojvodama bili su budući istaknuti crnorukci: Vojislav Tankosić, Vojin Popović – Vuk, Velimir Vemić, Ljuba Vulović i drugi. Bogdan Radenković je bio šef celokupne organizacije na terenu, a Apis je postao član Glavnog odbora Četničke akcije.
Paralelno sa aktivnim zagraničnim radom na području Stare Srbije i Makedonije, pripadnici organizacije “Ujedinjenje ili smrt!” delovali su i u Srbiji u pravcu obračuna sa Turskom. To su činili propagandom kroz Pijemont i direktnim pritiskom na vlast. Tada aktuelni predsednik vlade dr Milovan Milovanović takođe je radio na stvaranju uslova za oslobođenje južnih srpskih zemalja. Ovo ga je pomirilo sa “Crnorukcima”, koji su ga dotad smatrali za izdajnika i čak pretili smrću (zbog aneksione krize, tokom koje je on bio ministar inostranih dela). Krajem 1911. Apis ga je lično obavestio o postojanju svoje organizacije i stavio mu je na raspolaganje za akciju u Turskoj. Zauzvrat je vlada počela da finansira zagraničnu aktivnost Crne ruke iz svojih tajnih fondova. Oko još jednog pitanja su se Milovanović i Apis potpuno slagali – o neophodnosti saveza sa Bugarskom za uspešan ishod rata sa Turcima. Marta 1912. sklopljen je srpsko – bugarski savez, a crnorukci su ga oduševljeno pozdravili.
U balkanskim ratovima Crnorukci su se veoma istakli, iako nisu bili na ključnim komandnim položajima (sam Apis je rat proveo u bolesničkoj postelji). Hrabrost i sposobnost koje su pokazali doneli su im veliki ugled po završetku ratova. Naročito su se istakli oni koji su se borili u četničkim odredima, koji su, svojim poznavanjem terena i stanovništva, mnogo značili regularnoj vojsci. Vojvoda Vojislav Tankosić je sa svojim odredom i započeo rat, napadom na turske karaule kod Merdara. No, mnogi od njih su i izginuli, između ostalih i predsednik Vrhovne centralne uprave Ilija Radivojević Čiča, sekretar Miloš Vasić, a od kolere je stradao Ljuba Jovanović Čupa.

Resized Image - Click For Actual Size
Faksimil Ustava sa potpisima članova V.C. ”Ujedinjenje ili smrt”

Posle balkanskih ratova, zaoštrio se postojeći sukob Crne ruke i radikala. Posle dolaska Pašića na čelo vlade prekinuta je saradnja ova dva politička faktora i došlo je do otvorenog sukoba. On se u to vreme najviše ogledao u polemikama Pijemonta i radikalske Samouprave. Radikali su optuživali Crnorukce da su fanatici i avanturisti koji štete interesima Srbije, kao i da imaju “pretorijanske” ambicije. Povodom krize oko podele Makedonije, Crnorukci su bili zagovornici preventivnog udara na Bugarsku. Zbog pristanka na arbitražu ruskog cara, oni su Pašiću otvoreno pretili (čak su mu dostavili potpisanu smrtnu presudu). Sukob se nastavio i posle rata, prvo oko pitanja zasluga za postignute uspehe, a potom i zbog odstranjivanja Miloša Božanovića, poznatog simpatizera Crne ruke, sa položaja ministra vojnog.
Maja 1914. sukob sa vladom je došao do vrhunca, tokom tzv. majske krize. Apis je pokušao da izazove puč u Makedoniji – da vojska preotme vlast od civilne uprave, što bi izazvalo pad vlade u Beogradu. No, tamošnje starešine ga nisu poslušale – jedino su poslale peticiju vladi sa zahtevom za povlačenje sporne Uredbe o prioritetu. Kako su, iz istog razloga, opozicione stranke vršile opstrukciju u skupštini, Pašić je podneo ostavku, no kralj mu je poverio novi mandat a raspisani su novi izbori. Ubrzo, 24. juna, pod pritiskom Pašića i Rusije, kralj Petar je abdicirao u korist Aleksandra.
Konačan rasplet sukoba između Crne ruke i Radikala omešće rat koji je nastupio.

Sarajevski atentat

Najznačajniji poduhvat u kome je organizacija “Ujedinjenje ili smrt!” učestvovala je Sarajevski atentat. Ubistvo nadvojvode Franca Ferdinanda 28. juna 1914. u Sarajevu bilo je povod za ratni sukob dotad neviđenih razmera u svetu. Ovaj događaj, jedna od najvećih prekretnica u modernoj istoriji, je i jedna od njenih najvećih nepoznanica. Uloga Crne ruke u njemu ni do danas nije potpuno rasvetljena.
Posle oslobođenja srpskih zemalja koje su bile pod turskom vlašću, organizacija “Ujedinjenje ili smrt!” je okrenula svoju pažnju ka, dotad malo zapostavljenim, srpskim krajevima pod vlašću Habzburgovaca. Oni su u takvoj aktivnosti koristili Narodnu odbranu i njene pozicije i veze među Srbima u Austrougarskoj, iako su bili nezadovoljni njenim metodama delovanja. Uspeli su da ubace svoje ljude u rukovodstvo te organizacije (pre svih kapetana Milana Vasića), ali nikada nisu uspeli da je potpuno stave pod kontrolu. Ovakva kamuflaža Crnorukaca dovela je do toga da je u poznatom austrougarskom ultimatumu Srbiji, za organizovanje Sarajevskog atentata optužena Narodna odbrana, koja sa tim delom nije imala nikakve veze.
Potpukovnik Apis, kao šef srpske kontraobaveštajne službe, je organizovao mrežu agenata u Austrougarskoj na čijem je čelu bio Rade Malobabić, Srbin iz Hrvatske. Apis je uspeo da na položaje pograničnih oficira ubaci svoje ljude (Ljubu Vulovića, Čedomira Popovića, Kostu Todorovića i dr.). Oni su se bavili obaveštajnim radom, ali su i prebacivali oružje i agitovali među Srbima s one strane Drine. Dragutin Dimitrijević je bio u vezi i sa nekim uglednim srpskim političarima u Habzburškoj monarhiji, npr. sa dr Srđanom Budisavljevićem.
Među Srbima u Habzburškoj monarhiji, pre svega u Bosni i Hercegovini, ovakve ideje su nailazile na dobar odziv. Naročito borbeno je bila raspoložena omladina, koja je na sve načine pokazivala težnju za oslobođenjem od tuđinskog jarma. Najozbiljnije i najbrojnije društvo bilo je „Mlada Bosna” (dobila je ime po Macinijevoj „Mladoj Italiji”). Atentat koji je Bogdan Žerajić, student iz Nevesinja, izvršio 1910. na zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine generala Varešanina, postao je primer za druge omladince i oni su u više navrata planirali ubistva visokih austrougarskih funkcionera. Putujući u Srbiju, koja je za sve njih, naročito posle balkanskih ratova, predstavljala ideal, oni su nailazili na svoje istomišljenike. Kao pripadnici četničkih odreda i dobrovoljci u balkanskim ratovima ovi mladići se susreću sa članovima “Crne ruke”, koji su kao pravi put ka oslobođenju i ujedinjenju Srpstva isticali revolucionarnu aktivnost.
Grupa mladobosanaca na školovanju u Beogradu (Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Nedeljko Čabrinović) saznali su početkom aprila 1914. da se planira poseta nadvojvode Franje Ferdinanda Sarajevu. Ta vest ih je oduševila jer im se pružala prilika da svoju mržnju prema Austrougarskoj iskažu na najefektniji način – ubistvom njenog prestolonaslednika. Da bi došli do neophodnog oružja, obratili su se svom zemljaku, bivšem četniku Milanu Ciganoviću. On ih je povezao sa vojvodom Vojislavom Tankosićem, koji je o namerama mladića obavestio Apisa, koji je odobrio njihov plan i pružio im svu neophodnu pomoć. Mladobosanci su bili snabdeveni pištoljima i bombama, organizovana im je obuka u gađanju i ilegalan prelazak preko granice. Sve ove akcije vodio je Tankosić, koji je bio jedini crnorukac sa kojim su atentatori kontaktirali.
Na Vidovdan 1914. Franc Ferdinand je doputovao u Sarajevo da bi prisustvovao velikim vojnim manevrima. Dok se vozio ka Gradskoj većnici na njegova kola je bombu bacio Nedeljko Čabrinović, ali je promašio i ranio Ferdinandovog ađutanta i nekoliko oficira i građana. Po dolasku u Gradsku većnicu princ je ipak rešio da nastavi sa obilaskom grada i to posetom ranjenom ađutantu u bolnici. Zbog promene plana nastala je zabuna među vozačima tako da je kolona automobila koja je pratila prestolonaslednika u jednom trenutku zastala. Sticajem okolnosti, Ferdinandov automobil stao je na mostu baš nekoliko metara od mesta na kom je stajao Princip, koji je pritrčao i iz revolvera ubio nadvojvodu i njegovu suprugu. Ovaj čin je izazvao velike progone Srba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i pružio je Austrougarskoj toliko priželjkivani povod da napadne Srbiju.
Razne pretpostavke su za zaveru protiv Ferdinanda optuživale masone, mađarske zvanične strukture, englesku i francusku tajnu službu, ali ni za jednu od njih nema dokaza. Po jednom, takođe nedokazanom tvrđenju, Apis je Sarajevski atentat organizovao u dogovoru sa pangermanskim krugovima u Nemačkoj. Što se tiče zvanične Srbije, pouzdano se zna da ona ni na koji način nije bila uključena u pripremu i izvršenje atentata. Štaviše, kada je obaveštena da naoružani ljudi prelaze Drinu u organizaciji Apisa, srpska vlada je naredila da se takve aktivnosti odmah spreče i pokrenula je istragu o tome. Postoje čak indicije da je ona tajnim kanalima upozorila austrougarske organe da se sprema ubistvo u Sarajevu.
Nejasno je šta je motivisalo Apisa da učestvuje u organizovanju Sarajevskog atentata. Po svemu sudeći, Apis nije očekivao da će ubistvo Ferdinanda izazvati rat. On je u to vreme u javnosti važio za vođu “ratne struje” u Beču (danas se međutim zna da je on bio protivnik angažovanja Austrougarske na Balkanu), pa je Apis verovatno mislio da će njegovim uklanjanjem prestati opasnost za Srbiju. Moguće je i da se bojao Ferdinandove koncepcije trijalizma koja bi ojačala Austro-Ugarsku i odstranila nezadovoljstvo i spremnost na revoluciju među Južnim Slovenima. Postoje gledišta da se Apis bojao da manevri 250000 vojnika u Bosni, kojima je Ferdinand prisustvovao, predstavljaju kamuflažu za koncentraciju trupa za napad na Srbiju, koji je on atentatom u Sarajevu mislio da spreči.
Po nekim podacima, Apis se iz nekog razloga predomislio i pokušao da zaustavi atentatore, ali je već bilo kasno ili oni nisu hteli da ga poslušaju. Moguće je da je razlog za to bilo protivljenje ostalih članova vođstva organizacije “Ujedinjenje ili smrt” atentatu, o kojem su ih Apis i Tankosić obavestili tek neposredno pred izvršenje.

Prvi svetski rat

Odbijanje Srbije da prihvati one zahteve iz ultimatuma od 23. jula koji su kršili njen suverenitet, Austrougarska je iskoristila kao povod da joj objavi rat 28. jula 1914. U zaštitu Srbije stala je Rusija koja je oglasila rat Austrougarskoj, a potom su u rat stupile i Nemačka, Francuska i Velika Britanija.
Komadanti sva četiti četnička odreda, koji su bili uključeni u ratna dejstva, bili su Crnorukci (Vojin Popović – Vuk, Vojislav Tankosić, Čedomir Popović i Velimir Vemić). Njihov vođa, Apis, je u to vreme obavljao dužnost načelnika Obaveštajne sekcije Glavnog đeneralštaba. Istovremeno je bio šef Biroa za informisanje pri Glavnom đeneralštabu. Iako je početak rata onemogućio dalje funkcionisanje i širenje organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, njen šef Apis sve do hapšenja nije prestajao da se meša u politiku.
I pored protivljenja vlade, Apis je u Vrhovnoj komandi držao i svog prijatelja Miloša Bogićevića. Bogićević, poznati germanofil i vrlo cenjen u najvišim nemačkim krugovima, početkom rata je iz Berlina stigao u Srbiju. Optužujući ga da je nemački agent, srpska vlada je tek krajem avgusta 1914. uspela da ga protera iz Vrhovne komande i iz zemlje. Vlada je sumnjala da Bogićević sa Apisom radi na postizanju separatnog mira sa centralnim silama, koji bi predviđao zamenjivanje na vlasti rusofila Pašića, Apisom.
Posle Kolubarske bitke nastalo je gotovo jednogodišnje zatišje na Balkanskom frontu, ali su se u Srbiji burne stvari događale na unutrašnjepolitičkom polju. Apisov plan o smeni Pašićeve vlade koalicionom vladom svih opozicionih stranaka (koja bi bila pod njegovom kontrolom) nije ostvaren. Pašić je iskoristio veliki trijumf srpske vojske da ojača svoj položaj. Posle pobede na Kolubari, u radikalsku vladu su ušli prvaci samostalaca Ljuba Davidović i Milorad Drašković, kao i vođa naprednjaka Voja Marinković. Sledeći udarac Apis je doživeo marta 1915. kada je, iako unapređen u čin pukovnika, sa svoje uticajne funkcije premešten na mesto načelnika štaba manje važne Užičke vojske. Na tom položaju planirao je ofanzivne akcije preko Drine i u tu svrhu formirao Bosanski dobrovoljački bataljon. Ovo Apisovo smenjivanje izvedeno je na lični zahtev regenta Aleksandra. On je i pre rata imao vrlo nepovoljno mišljenje o uticaju Apisa i njegovih istomišljenika na političke događaje, a pogotovo je bio ogorčen zbog takve delatnosti u ratnim uslovima.
Povlačenje preko Albanije 1916. u zimskim uslovima i neblagovremena pomoć saveznika, stajale su srpsku vojsku ogromnog broja žrtava. Ostaci vojske i izbeglice evakuisani su prvih meseci na grčko ostrvo Krf radi oporavka. Tokom ovih teških dana, pukovnik Dragutin Dimitrijević je bio na položaju načelnika štaba novostvorene Timočke vojske. Ona je služila kao zaštitnica pri povlačenju, i Apis je bio poslednji oficir srpske vojske koji je iz Albanije prešao na Krf. Veliki gubitak za organizaciju “Ujedinjenje ili smrt!” predstavljala je pogibija Voje Tankosića krajem 1915. Još veći udarac za Crnorukce je bila smena njima bliskog načelnika štaba Vrhovne komande Putnika, koja je izvedena pred povlačenje preko Albanije.

Obračun sa radikalima

Završna faza dugogodišnjeg sukoba Crne ruke i radikala otpočela je posle prebacivanja srpske vojske na Krf. Crnorukci su smatrali da su prilike izuzetno povoljne za ostvarenje njihovog cilja – obaranja Pašićeve vlade.
Crnorukci su na Krfu čak stvorili i sopstvenu oružanu jedinicu od petnaestak bosanskih dobrovoljaca, koji su bili van ostalih redovnih formacija srpske vojske. Njima je komandovao jedan od najbližih Apisovih saradnika major Ljuba Vulović, koji ih je spremao za izvršavanje “specijalnih zadataka”. Aprila 1916. dobrovoljci Muhamed Mehmedbašić i Vladeta Bilbija poslati su u Atinu da ubiju pronemački raspoloženog grčkog kralja Konstantina, ali nisu bili u mogućnosti da taj naum ostvare. Istovremeno je Mustafa Golubić otišao u Švajcarsku da organizuje atentat na nemačkog cara Vilhelma, a planirano je i ubistvo bugarskog kralja Ferdinanda.
Pored vlade i Crne ruke, postojao je i treći, najznačajniji centar moći – regent koji se oslanjao na “Belu ruku”, oficirsku grupaciju na čelu sa Petrom Živkovićem. Aleksandar je bio nezadovoljan i Pašićem i Apisom, smatrajući ih obojicu ograničenjem svoje vlasti. U prvo vreme izgledalo je da će se regent sporazumeti sa Crnom rukom u cilju rušenja radikalske vlade. Akciju u tom pravcu su vodile ugledne nestranačke ličnosti Slobodan Jovanović i Svetolik Jakšić. Njihova zamisao je bila obaranje Pašića i stvaranje jedne vanparlamentarne vlade, na koju bi veliki uticaj imao Apis. No, ova ideja se nije ostvarila, zbog nepoverenja obe strane. Apis je odbijao takvu kombinaciju kao nedemokratsku, nadajući se da će postići dolazak na vlast svojih favorita – samostalaca.
Da su Crnorukci u nemilosti režima, videlo se i aprila 1916. prilikom reorganizacije srpske vojske na Krfu. Oficiri za koje se sumnjalo da su bliski Apisu uskraćeni su za odgovarajuće komande. Prilikom transporta trupa za Solunski front, oni su raštrkani po raznim jedinicama i štabovima, te su i na taj način oslabljeni. Tom prilikom pukovnik Apis je postavljen za načelnika štaba Treće armije i na tom položaju je ostao do hapšenja. Njegove kolege su svedočili da se pokazao kao vrlo savestan i da se veoma zalagao, naročito prilikom borbi za Kajmakčalan.
Na Krfu je izbio sukob između Crne ruke i Bele ruke oko toga čiji će članovi – oficiri ići u Rusiju da organizuju dobrovoljce. Favoriti Crne ruke Velimir Vemić i Damnjan Popović nisu prihvaćeni – za komandanta i načelnika štaba Prve srpske dobrovoljačke divizije (formirane maja 1916) određeni su Stevan Hadžić, odnosno Jovan Maksimović, poznati protivnici Crnorukaca. No, uspeli su da u komandni kadar divizije ubace nekolicinu svojih ljudi.
Po probijanju Solunskog fronta izgledalo je da se približava kraj rata pa su vlastodršci mislili da je to poslednja šansa da se reše Crne ruke. Po svemu sudeći, Crnorukci su zaista mislili da po povratku u Srbiju obore režim, a to su i javno govorili. Upućivali su teške uvrede i pretnje na račun regenta i vlade. Čak su pričali da će prilikom završne ofanzive, kod Soluna postaviti “kapiju od sabalja” kroz koju neće propustiti svoje protivnike.
U sklopu završnih priprema za proces, oficiri bliski Apisu su stavljeni pod prismotru, a neki se i smenjuju pod izgovorom nesposobnosti. Skupljale su se optužbe, dokazi i svedoci koji će biti iskorišćeni protiv “Crne ruke”. Na ovom poslu najviše su se angažovali belorukci i agenti Ljube Jovanovića – Patka, ministra unutrašnjih dela. Takođe, uništena je i vojna snaga organizacije “Ujedinjenje ili smrt!”. Tokom bitke za Kajmakčalan četnički odred Vojina Popovića je desetkovan, a sam vojvoda Vuk je poginuo.
U sve ove pripreme su bili uključeni i regent Aleksandar i Nikola Pašić, koji su bili u stalnoj komunikaciji po tom pitanju. Nejasna je uloga ove dve ličnosti u pripremanju Solunskog procesa. Aleksandar je bio pristalica primene radikalnih rešenja protiv Apisa i njegove grupe. U tome je imao podršku Bele ruke, čija uloga takođe nije razjašnjena (da li su oni odlučujuće uticali na regenta ili su bili samo njegovo oruđe). Nasuprot Aleksandru, Pašić je naizgled bio za umerenije rešenje. Tako je vlada odbila zahtev regenta da se uvede preki sud za oficire u Solunu, ali su članovi redovnog vojnog suda zamenjeni protivnicima Crne ruke. Pošto je sakupila dokaze o protivustavnom delovanju Apisa i njegove organizacije, vlada je predlagala njihovo penzionisanje, ali je regent insistirao na suđenju. Oktobra 1916, vlada je nameravala da Apisa pošalje u Brisel ili Rim kao vojnog atašea. Pred samo Apisovo hapšenje, Pašić je tražio od Vrhovne komande da mu se on stavi na raspolaganje radi jedne važne misije. Međutim, pukovnik Dragutin Dimitrijević je u tom trenutku već bio uhapšen. Ostalo je otvoreno pitanje da li je Pašić sve to preduzimao da bi spasao Apisa ili da bi odgovornost za njegovu sudbinu sa sebe prebacio na regenta Aleksandra.

Solunski proces

Resized Image - Click For Actual Size
Crnorukci na Solunskom procesu

Posle višemesečnih priprema, “Solunski režim” je decembra 1916. otpočeo postupak protiv Apisa i Crne ruke. Ministar unutrašnjih dela Ljuba Jovanović je 12. decembra poslao ministru vojnom Božidaru Terziću jedan akt, tzv. Prezidijal, u kome ga obaveštava da je na osnovu nekih zaplenjenih dokumenata saznao da je pukovnik Dragutin Dimitrijević sa svojim istomišljenicima planirao prevrat i ubistvo Nikole Pašića.
Pukovnik Apis je uhapšen 15. decembra 1916. u selu Voštarani. Kod njega su pronađeni ustav i poslovnik organizacije “Ujedinjenje ili smrt!”, kao i spisak članova njene centralne uprave. Ova dokumenta i neka pisma koja su takođe zaplenjena bila su na suđenju iskorišćena kao glavni dokazi o prevratničkim namerama Crne ruke. Postavlja se pitanje zašto Apis, koji je upozoravan da se nešto sprema protiv njega, nije uništio ta dokumenta. Najverovatnije da je mislio da će ta dokumenta da mu pomognu u slučaju suđenja, jer su dokazivala patriotsku orijentaciju njegove organizacije.
Prema spisku članova Vrhovne centralne uprave, pronađenom kod Apisa, uhapšeni su: pukovnik Milan Gr. Milovanović, pukovnik Čedomir Popović, potpukovnik Velimir Vemić, vicekonzul Srbije u Atini Bogdan Radenković, pukovnik Vladimir Tucović, major Ljubomir Vulović, đeneral Damnjan Popović, pukovnik Radoje Lazić i potpukovnik Vitomir Cvetković (koji je ubrzo umro). Svi oni su bili smešteni u samice srpskog vojnog zatvora u Solunu gde su čekali na suđenje. Kod Velimira Vemića je pronađen spisak sa pedesetak imena članova organizacije. Ti oficiri, kao i desetine drugih za koje se sumnjalo da su bliski Apisu, razrešeni su dužnosti, penzionisani ili internirani u severnu Afriku.
Posle tromesečnog istražnog postupka, konačno je 2. aprila 1917. podnošenjem optužnice Nižem sudu za oficire, kojem je predsedavao veliki Apisov neprijatelj, pukovnik Petar Mišić, otpočeo Solunski proces, Uhapšena desetorica crnorukaca optuženi su zbog pripadanja tajnoj prevratničkoj organizaciji koja je planirala da pobunom u vojsci svrgne postojeći parlamentarni poredak i dinastiju Karađorđevića, koje bi zamenila diktatura oligarhije od 10 do 15 ljudi. Takođe su optuženi da su pripremali ubistva Nikole Pašića i regenta Aleksandra. 9. aprila je pročitana i druga optužnica, po kojoj su pukovnik Dragutin Dimitrijević i major Ljubomir Vulović pripremali atentat na regenta Aleksandra kod sela Ostrova septembra 1916, za čije su navodno izvršenje optuženi Rade Malobabić i Muhamed Mehmedbašić.
Prva optužnica zasnivala se na zaplenjenim dokumentima i velikom broju svedoka. Po njoj, Crna ruka je okrivljena da je organizacija terorističkog i prevratničkog karaktera, za šta su kao dokaz uzimane pojedine odredbe njenog ustava i poslovnika. Na osnovu pronađene prepiske optuživani su za pokušaj puča u Makedoniji tokom “majske krize” 1914. Za razliku od prve, koja se odnosila na sve optužene i praktično na celu organizaciju “Ujedinjenje ili smrt!”, druga optužnica je bila znatno uža, ali i teža. Ona je teretila četvoricu optuženih za konkretan pokušaj ubistva regenta Aleksandra.
11.septembra 1916. oko 17 sati na putu kod sela Ostrova ispalio dva hica iz puške na automobil u kom se vozio regent. Kao saučesnik bio je optužen Mehmedbašić, dobrovoljac i učesnik u Sarajevskom atentatu. Majstorski je uklopljen događaj na putu za Ostrovo sa činjenicom da je Malobabić baš taj dan boravio u tom selu, baveći se trgovinom. Optužbi je išlo na ruku i Malobabićevo držanje na sudu, gde je davao konfuzne izjave i čak priznao da mu je Apis nagovestio neki “tajni zadatak”.
Držanje optuženih Crnorukaca na samom Solunskom procesu nije bilo na visini. Izjavljivali su kako su znali samo za zagraničnu aktivnost svoje organizacije, koju su omalovažavali i predstavljali neozbiljnom. Odgovornost za njeno uplitanje u politiku su prebacivali na Apisa. I on sam se vrlo slabo branio. Opovrgavao je krivice za koje je bio optužen, ali je priznao da se mešao u unutrašnje-političke prilike, naročito tokom „majske krize” 1914, ali kao pojedinac, a ne u ime organizacije “Ujedinjenje ili smrt!”. Za nju je tvrdio da je bila patriotska a ne prevratnička i da se ugasila posle balkanskih ratova.
Solunski proces je i sa pravne tačke gledišta imao mnogo nepravilnosti. Pre svega, pukovnik Mišić nije mogao biti predsednik suda, jer je po profesiji bio aktivni oficir, a ne pravnik. On je proces vodio samovoljno, optuženi nisu mogli da angažuju advokate koje su hteli a nije saslušan ni jedan svedok odbrane.
U takvim uslovima, Niži sud za oficire je 23. maja 1917. doneo presudu po kojoj su svi optuženi proglašeni krivim i to za pripremanje prevrata i pokušaj ubistva regenta. Optuženi Dragutin Dimitrijević, Milan Gr. Milovanović, Radoje Lazić, Čedomir Popović, Vladimir Tucović, Velimir Vemić, Bogdan Radenković, Ljubomir Vulović i Rade Malobabić osuđeni su na smrtnu kaznu, dok su Damnjan Popović i Muhamed Mehmedbašić dobili po 15 godina zatvora. Posle žalbi koje su osuđeni podneli, Viši vojni sud je Popoviću i Radenkoviću kazne preinačio na 20 godina zatvora, a Damnjanu Popoviću povećao za 5 godina.
Sasvim je očigledno da je Solunski proces bio montiran. Zbog izmišljenih optužbi i velikih nepravilnosti u njegovom sprovođenju, često je bio kvalifikovan i kao “sudsko ubistvo”. Razlozi za njegovo pokretanje bili su unutrašnjepolitičke prirode. Jasno je da crnorukci nisu planirali ubistvo regenta i prevrat septembra 1916, kako su optuženi.
Odluka da se Apis neizostavno mora likvidirati imala je dublju pozadinu. Naime, u to vreme sile Antante su otpočele tajne pregovore o separatnom miru sa novim austrougarskim carem Karlom, koji je važio za pobornika politike mira. U ime Antante, pregovore je sa Karlom vodio njegov rođak, francuski oficir princ Sikst Burbonski. Jedno od spornih tačaka bilo je i pitanje Srbije. U početku je Karlo tražio da ona uđe u sastav Austrougarske, u sklopu jugoslovenske jedinice koja bi se formirala, ali je kasnije od toga odustao i čak joj priznavao pravo da dobije izlaz na more u Albaniji. Međutim, zahtevao je da Srbija apsolutno prekine svaku neprijateljsku aktivnost protiv njegove carevine i da raspusti sve organizacije koje su se time bavile. Srpski režim je naslutio ili saznao za te pregovore, pa je došao na ideju da Solunski proces iskoristi da obezbedi svoj opstanak u slučaju takvog završetka rata. Naime, odmah po podnošenju druge optužnice, Apis je sudu podneo tajni raport o Sarajevskom atentatu. Nadao se da će proces biti prekinut pošto on obznani svoje zasluge, jer niko neće smeti da osudi ubicu Ferdinanda. Moguće je da je njemu tako nešto i nagoveštavano. U svakom slučaju, Apisov raport je dobro došao vlasti u vreme kada se očekivao separatni mir ili čak poraz Antante.
Posle procesa i Stojan Protić je potvrdio da je Apis morao biti ubijen zbog “jednog tajnog dokumenta”, a sam regent je u jednom pismu zabeležio da Apis nije mogao biti pomilovan iz „viših državnih razloga”. Tako je Apisu njegov raport, umesto da mu donese oslobođenje, zapravo došao glave. Po izricanju smrtne presude, on je postao svestan toga i to je i rekao zatvorskim čuvarima. U svojoj “Poslednjoj volji” zapisao je sledeće redove: “I ako osuđen od oba suda na smrt i lišen milosti Krune, ja umirem nevin i sa ubeđenjem, da je moja smrt bila potrebna iz viših razloga Srbiji. Neka Srbija bude srećna i neka se ispuni naš sveti zavet ujedinjenja celog Srpstva i Jugoslovenstva, pa ću i ja posle moje smrti, biti srećan i blažen, a bol, koji osećam što ću od srpske puške poginuti, biće mi lakši, u uverenju, da je ta puška upravljena u moje grudi, radi dobra Srbije, rado onog dobra Srbije i Srpskog naroda, kome sam ja bio posvetio ceo svoj život.“
(Kraj)


lifehacker.rs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 15 Dec 2016, 15:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Stara Srbija kroz objektiv američkih špijuna i putnika

U Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu nalazi se nebrojeno mnogo fotografija koje prikazuju Srbiju s početka i sredinom 20. veka. Deo tih fotografija dostupan je i javnosti preko interneta.

Slika
Raskrsnica današnjih ulica Kralja Milana i Miloša Velikog, kod “Londona” Volovska zaprega u Beogradu mogla se videti pre Prvog svetskog rata, kada je i nastala ova fotografija na raskrsnicama današnjih ulica Kralja Milana i Miloša Velikog, kod “Londona”. Posle Velikog rata na ulicama grada mogla je da bude prisutna samo konjska zaprega

O tome šta se na njima može videti i šta na osnovu njih možemo da zaključimo, za “Blic” priča Vesna Dušković, etnolog, zamenik direktora Etnografskog muzeja, koja istovremeno vodi računa i o muzejskoj zbirci starih fotografija.

- Ove fotografije napravili su ili sami američki fotografi ili ih je neko njima kasnije prodao. A u to vreme mnogi su krstarili Srbijom, tobože praveći putopise, ali su u suštini oni bili neka vrsta špijuna, koji su se po zadatku interesovali za rudna i druga prirodna bogatstva Srbije. Usput su oni zaista pisali i putopise i pravili su dosta dobre fotografije koje su objavljivane po tadašnjim novinama, a koje nam danas služe kao zaista dobar izvor podataka o životu u Srbiji tog doba - priča Vesna Dušković.

Tokom ratova taj posao su na sebe preuzeli vojni fotografi, kasnije i snimatelji, koje je uvela svaka vojska da bi se ovekovečio ratni put njihovih jedinica.

„Blic“ objavljuje neke od tih fotografija i njihovih priča.

Slika

Venčanje

Slika

Slika
Žene iz okoline Beograda - Višnjica, Ritopek, Veliko Selo - došle su u grad, verovatno na pijačni dan. Nošnje koje ovde vidimo, naročito ove zadnje suknje, nestale su posle Prvog svetskog rata.

Jevreji

Slika

U izbeglištvu su se tokom Prvog svetskog rata, uz Srbe, našle i njihove komšije Jevreji. tako je i nastala ova fotografija, ispred šatora u izbegličkom kampu kod Soluna.

Slika

Knez Mihailo

Slika

Fotografija koja je kasnije obojena pokazuje kako je nekada izgledao današnji Trg Republike sa spomenikom Knezu Mihailu. nema visokih zgrada, saobraćaja...

Volovi u Beogradu

Volovska zaprega u Beogradu mogla se videti u periodu pre Prvog svetskog rata, kada je i nastala ova fotografija na rasksrnicama današnjih ulica Kralja Milana i Miloša Velikog, kod “Londona”. Posle Velikog rata na ulicama grada mogla je da bude prisutna samo konjska zaprega.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 18 Dec 2016, 04:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija na Berlinskom kongresu

TREBALO JE DA ZAKORAČIMO U XXI VEK PA DA NAŠA ISTORIOGRAFIJA OVAJ DOGAĐAJ, POSLE IZBIJANJA SRPSKE REVOLUCIJE 1804. GODINE, OZNAČI KAO "NAJZNAČAJNIJI U ISTORIJI SRPSKOG NARODA XIX VEKA"

Slika

Trinaestog juna navršava se 130 godina od dana kada je u Berlinu rad započeo kongres sedam evropskih sila, čijim je odlukama Srbija, dotadašnja vazalna kneževina Otomanskog carstva, postala međunarodno priznata država. Kongres je zasedao od 13. juna do 13. jula 1878, a u njegovom radu učestvovali su predstavnici Nemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Turske.
Odlukama Berlinskog kongresa okončana je Velika istočna kriza, značajni segment u dugoročnom rešavanju Istočnog pitanja. U tekstu koji sledi bavićemo se uzročno-posledičnim vezama događaja vezanih za tri navedene istoriografske odrednice. Težište će biti na Berlinskom kongresu i nezavisnosti, najvećoj državotvornoj dobiti za Srbiju.

ISTOČNO PITANJE: Početkom XVI veka moćno Otomansko carstvo obnovilo je svoj pohod na Srednju Evropu. Pod vođstvom sultana Sulejmana II Veličanstvenog, Turci su 1521. od Austrije preoteli Beograd, a posle pobede nad Mađarima 1526. godine na Mohaču, put preko panonskog prostora bio im je otvoren.
Turci će na ovom prostoru ostati naredni vek i po, i za to vreme, u svojoj osionosti, voditi čak šest velikih ratova. Ali, to je i vreme kada Turska počinje da gubi snagu. Promenu je donela neuspešna opsada Beča 1683. godine. Poraz koji im je odneo deset hiljada života, imao je za Osmanlije istu ulogu kao za Srbe poraz na Kosovu, ili poraz na Mohaču za Mađare. Turci će ubrzo napustiti i Budim (1686), a nastupajući period njihovog vojnog nazadovanja iskoristiće velike evropske sile za "nadmetanje oko podele osmanlijske teritorijalne baštine, koju su oni ostvarili od XIV veka nadalje" (Milorad Ekmečić). To je ujedno i definicija Istočnog pitanja, za koju se autorka ovog teksta odlučuje, između više definicija koje je ponudila obimna domaća i inostrana istoriografija.

Slika
KNEZ MILAN

VELIKA ISTOČNA KRIZA: Paralelno sa dekadencijom osmanlijske države i ekspanzijom velikih evropskih sila na Balkansko poluostrvo i Srednji istok, budi se nacionalna svest naroda pod osmanlijskim jarmom. Sukob ta tri međusobno suprotstavljena procesa dostiže vrhunac u periodu od 1875. do 1878. godine, koji je u istoriografiji poznat pod imenom Velika istočna kriza. To je period u kome su se na Balkanskom poluostrvu smenjivali rat i mir u istorijski kratkom i burnom vremenu. Period je ograničen Hercegovačkim ustankom iz 1875, kojim je započela kriza, i Berlinskim kongresom iz 1878, čijim je odlukama kriza okončana.
SANSTEFANSKI MIR: Nakon ustanka Srba u Hercegovini, a zatim i u Bosni, Srbija je pod pritiskom javnosti ušla u rat protiv Turske u leto naredne, 1876. godine. Vojno i finansijski nespremna, brzo je pretrpela poraz i prinuđena na primirje koje je, tek pod pritiskom velikih sila, Turska prihvatila. Međutim, na poziv Rusije da joj se priključi, Srbija ponovo ulazi u rat protiv Turske i naredne godine. Ovoga puta nešto spremnija, srpska vojska u jednom naletu oslobađa Niš, Pirot, Leskovac i Vranje.

Slika
JOVAN RISTIĆ

Pošto je dobila rat protiv Turske, Rusija je diktirala uslove mirovnog ugovora, a potpisan je 3. marta 1878. u gradiću San Stefano nadomak Carigrada, do kojeg je stigla ruska vojska. Po Sanstefanskom miru Rusija je obavezala Tursku da joj ustupi sve njene preostale teritorije u Evropi, sem jednog uskog poteza oko moreuza (Bosfor i Dardaneli) i samog Carigrada. Nacrtane su i nove granice po kojima je obrazovana "Velika Bugarska", koja bi kao glavni ruski eksponent na Balkanu omogućila izlazak Rusije na Sredozemno more. Po istom ugovoru o miru, Srbiji bi jedina ratna dobit bio Niš, pa je naš poznati istoričar, diplomata i državnik Slobodan Jovanović o odredbama Sanstefanskog mira rekao: "Mi koji smo vodili dva rata, jedan po želji neslužbene (slavjanofilski pokret, prim. Z. J.), a drugi po želji službene Rusije, imali smo da ostanemo mala Srbija. Bugari, koje ni mi ni Rusi nismo mogli pokrenuti na ustanak, imali su da postanu velika Bugarska."
Na protest srpske vlade Petrogradu, odgovoreno je sledeće: "Najpre idu interesi ruski, pa onda bugarski, pa tek posle njih dolaze srpski, a ima prilika u kojima bugarski interesi stoje na ravnoj nozi sa ruskim." Jednostavno rečeno – "put ka Carigradu, ruskom imperijalnom cilju, vodio je kroz Bugarsku, a ne kroz Srbiju" (Radoš Ljušić).
Odredbe Sanstefanskog mira uznemirile su tada širu srpsku javnost. Ona je bila ogorčena i osećala se prevarenom, pa je u razgovorima ruska politika prikazivana "kao vrhunac neiskrenosti i podvaljivanja" (Slobodan Jovanović). Govorilo se i da je celokupna ruska politika, od Hercegovačkog ustanka do Sanstefanskog mira, bila okrenuta ka stvaranju "Velike Bugarske" i da nas je Rusija navela da krvarimo prvenstveno radi tog njenog cilja.
Ipak, srpska vlada je dobro znala da po odredbama Pariskog mira iz 1856. godine (posle poraza Rusije u Krimskom ratu), Rusija nije mogla sa Turskom potpisati mir, već samo "preliminarni mir", i da odredbe Sanstefanskog mira moraju da potvrde velike sile.
Naravno, velike sile su imale na umu odredbe Pariskog mira, ali ne zbog srpskih, već prvenstveno zbog svojih interesa. Zajedničkom akcijom trebalo je sprečiti rusku kontrolu Balkana i time stvoriti uslove za svoje teritorijalne pretenzije prema jugu (Austro-Ugarska) i bezbedan prolaz preko Turske dalje na Istok (Velika Britanija). Ujedinjenoj i sve jačoj Nemačkoj odgovarao je status quo, kao i Italiji i Francuskoj. Ratom oslabljena i unutrašnjim problemima zabrinuta Rusija, morala je da popusti. Radi formalnog razrešenja situacije, kongres velikih evropskih sila bio je izvestan.

Resized Image - Click For Actual Size
PROGLAŠENJE NEZAVISNOSTI

PRIPREME ZA KONGRES: Naravno, uspeh budućeg formalnog dogovora zavisio je od njegove pripremljenosti, pa je proleće 1878. godine bilo u znaku bilateralnih sporazuma velikih sila, koji će biti osnova za odluke kongresa. Pod pritiskom Velike Britanije Rusija se odrekla projekta "Velike Bugarske" i saglasila se o njenoj podeli i granicama, bez izlaska na Sredozemno more. Turska je ustupila Velikoj Britaniji ostrvo Kipar u zamenu za podršku na kongresu, dok su se Velika Britanija i Austro-Ugarska dogovorile o uzajamnoj podršci: Ostrvljani će podržati Dvojnu monarhiju da dobije saglasnost ostalih velikih sila da može okupirati Bosnu i Hercegovinu, dok će zauzvrat dobiti podršku oko podele Bugarske. Dogovor su napravile i Austro-Ugarska i Rusija: Rusija se neće protiviti da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu i da sa Srbijom sklopi sporazum o gradnji železnice preko Kneževine, dok će Austro-Ugarska podržati Rusiju u tome da ostanu ostale odredbe Sanstefanskog mira, uz obećanje da će, u slučaju obnove ratnih dejstava, zadržati neutralnost.
Sledstveno, sledilo je i priključenje Srbije kombinatorici velikih sila, pa je 7. juna 1878. u Beču došlo do susreta srpskog ministra inostranih poslova Jovana Ristića i njegovog domaćina grofa Đule Andrašija. Predlog zvaničnog Beča je bio sledeći: da Srbija u naredne tri godine izgradi železničku prugu od Beograda do Niša (računajući i dva kraka: prvi prema Sofiji, a drugi prema Solunu) i da u cilju bezbedne plovidbe Dunavom, srpska vlada dozvoli Austro-Ugarskoj čišćenje Dunava u koritu Đerdapa. Zauzvrat bi Austro-Ugarska dala Srbiji podršku u priznavanju njene nezavisnosti i teritorijalnom uvećanju na jugu i jugoistoku, kao i vezu sa svojom železnicom, posle završetka pruge kroz Srbiju. Pored toga, Andraši je jasno rekao Ristiću da Beč neće dozvoliti bilo kakvo proširenje Srbije na zapadu, ali ni prema Novopazarskom sandžaku i Mitrovici, da ne bi dve srpske države (Srbija i Crna Gora) imale zajedničku granicu. Ristić nije hteo da ove Andrašijeve uslove sporazuma prihvati bez saglasnosti skupštine, pa je odgovor ostavio za kasnije.
Posle svih preliminarnih dogovora, nemačka vlada je kao domaćin kongresa, 3. juna uputila poziv evropskim silama da uzmu učešće u njegovom radu, koji se sastaje zbog diskusije "celokupnog sadržaja ugovora u San Stefanu". Kongres u Berlinu imao je početi u četvrtak 13. juna 1878. godine.

Slika
MESTO POTPISIVANJA SANSTEFANSKOG MIRA

KONGRES: Opunomoćenih predstavnika sedam velikih evropskih sila bilo je devedeset. Kongresu je predsedavao šef delegacije domaćina, nemački kancelar Oto fon Bizmark. I ostale zemlje učesnice bile su na kongresu zastupljene na nivou predsednika vlade ili ministra inostranih poslova, osim Turske, koja je u Berlin poslala predstavnike nižeg ranga. Pored opunomoćenih predstavnika, zemlje učesnice kongresa poslale su u Berlin i čitave ekipe stručnjaka, koje su imale zadatak da na licu mesta daju predlog rešenja za konkretna pitanja koja se budu javljala tokom trajanja kongresa. Bilo je tu najviše stručnjaka za međunarodno pravo, vrsnih diplomata, vojnih konsultanata, prevodilaca, ali i geografa i kartografa, koji su na licu mesta davali predloge rešenja novih granica balkanskih država.
Iako su glavna pitanja, u najkrupnijim crtama, bila rešena pre kongresa, njegov tok je bio prožet različitostima, počev od neusaglašenosti pristupa u rešavanju manje važnih pitanja do potpuno oprečnih stavova u osnovnim kongresnim pitanjima. Ako izuzmemo prvu i poslednju sednicu, koje su imale svečarski karakter, ostalih 16 plenarnih sednica odisale su ciničnom diplomatskom borbom velikih sila za mir, iza koje je stajala njihova borba za nove teritorije i sfere uticaja. Zapravo, vreme će pokazati da se "Berlinski kongres desio na samom pragu imperijalističke epohe" i da je "tako jasno i drastično afirmisao jednu od njenih karakteristika: teritorijalnu i političku deobu sveta među najvećim imperijalističkim silama" (Čedomir Popov).
Tako, prikazujući sebe što objektivnijim, nepristrasnijim i nezainteresovanijim za nove teritorije i sfere uticaja, velike sile su objasnile da u radu kongresa nije potrebno učešće malih balkanskih naroda. Saslušani su samo predstavnici Grčke i Rumunije, dok predstavnicima slovenskih naroda nije pružena ta mogućnost. Međutim, Grci i Rumuni su samo uljudno saslušani, a zatim ignorisani, dok su Turci, nekada velika sila, bili i ignorisani i vređani: "Ako zamišljate da je Kongres sazvan zbog Turske", rekao im je neuvijeno Bizmark, "prestanite da se zavaravate. Sanstefanski sporazum bi ostao neizmenjen da se nije dotakao izvesnih evropskih interesa."
U takvom odnosu snaga i atmosferi, Kongres je radio mesec dana i doneo odluke, od kojih ćemo navesti one najvažnije: Sanstefanska tvorevina "Velika Bugarska" je skraćena i podeljena na tri dela, Velikoj Britaniji je dato pravo da zaposedne Kipar, a Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, dok su Srbija, Crna Gora i Rumunija dobile nezavisnost.
Već smo rekli da je put Srbije ka formalnom priznavanju nezavisnosti na Berlinskom kongresu vodio preko Beča. Zbog toga je, u vreme trajanja Kongresa, srpska skupština prihvatila napred navedene predloge Austro-Ugarske, koja je zauzvrat podržala predloge da se Srbiji, pored nezavisnosti, da i teritorijalno proširenje. Tako su Srbiji pripojene ratom osvojene teritorije Niškog, Pirotskog, Leskovačkog i Vranjskog okruga, ukupne površine 11.100 km2, što je značilo uvećanje teritorije za nepunih 30 odsto.

PROGLAŠENJE NEZAVISNOSTI: Najavu svečanosti povodom proglašenja nezavisnosti označili su u smiraj dana 9. avgusta 1878. godine topovski plotuni sa gradskih bedema i zvuk zvona sa svih beogradskih crkava. Specijalno za ovu priliku, u Narodnom pozorištu se igrala alegorija Markova sablja, da bi zatim sa Pozorišnog trga (danas Trg Republike), uz pratnju vojne muzike, krenula ka kneževom dvoru impozantna bakljada od više stotina učesnika. Prostrana ulica Kneza Milana, u kojoj se nalazi Dvor, bila je ispunjena razdraganim svetom. Kao što se i očekivalo, pojavio se i knez i pozdravio svoje podanike. Dugo u noć Beograd je bio posebno osvetljen bezbrojnim bakljama.
Ranom zorom, topovski plotuni sa gradskih bedema oglasili su početak značajnog dana u srpskoj istoriji. U četvrtak 10. avgusta 1878, na rođendan vladaoca, imala se proglasiti državna nezavisnost. Prvo su na svečano ukrašene ulice prestonice istrčali kolporteri raznoseći "Srpske novine", koje su na prvoj strani objavile kneževu Proklamaciju o nezavisnosti. Vladalac je poručio svojim podanicima: "Evropa je priznala Srbiji nezavisnost... Spolja mudri, a unutra čvrsti odnošaji, to su jedini putevi, kojima može procvetati Nezavisna Srbija." Sledila je služba u crkvi, vojna parada, prijem u Dvoru, a u "9 sahata opaljen je na Topčiderskom brdu veličanstven vatromet, kojim je nezaboravljena ova svetkovina dostojno završena bila" ("Srpske novine" od 13. avgusta 1878).


vreme

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 22 Dec 2016, 04:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SUSRET SA ISTORIJOM
Sto zakrpa seljaka iz Šumadije


Da li su Srbi, kako im je to nametano, bili privilegovani u Kraljevini Jugoslaviji. U Sloveniji i Hrvatskoj 1929. godine bilo pet puta više fabrika nego što su imali u Austrougarskoj pre početka Prvog svetskog rata

Slika
Proglašenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

U MEMORANDUMU SANU, koji je ovih dana ponovo, posle trideset godina, u žiži naše javnosti, na jednom mestu piše da je srpskom narodu nametnuto osećanje istorijske krivice tvrdnjama da je on imao ekonomski privilegovan položaj između dva rata i da je neophodno skinuti tu hipoteku. Akademici su nadalje, u analizi stanja u tadašnjoj Jugoslaviji, pored ostalog napisali i da je poricana srpska oslobodilačka istorija i doprinos u stvaranju zajedničke države južnih Slovena.

Ovi stavovi, u kasnijim napadima na Memorandum, uzimali su se kao dokaz zamagljenog pogleda srpskih intelektualaca i njihovog uživljavanja u ulogu žrtve istorijske nepravde. Napad državnog i partijskog vrha, iz posttitoističkog perioda, ogrezlog u dogmatizam i sklonog obilnom korišćenju medijsko-policijskog aparata, na "oklevetani papir" srpskih akademika, nije imao milosti. Memorandumu i njegovim zaključcima suprotstavljalo se sa stanovišta dogmi komunizma i radničkog samoupravljanja.

Takvom stanju svesti treće generacije "Titovog rukovodstva" u mnogo čemu su doprinele i zvanične ocene srpske i jugoslovenske istoriografije. Još pre, a naročito posle Drugog svetskog rata, kada je na scenu stupila Komunistička partija, sam čin stvaranja Jugoslavije nije osuđivan, ali je zato osuđivano vođstvo srpske države. Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca tretirano je kao običan "politički manifest", a nikako kao državnopravni akt. Tumačeno je da je to "pobeda srpske buržoazije i ostvarenje njenih ekspanzionističkih težnji".

STIDLjIVO i gotovo neprimetno, pominjana je uloga Srbije u stvaranju Jugoslavije. Većina partijskih istoričara zasluge za nastanak nove države pripisivala je velikim silama Antante. Tek pred raspad režima, uspostavljenog 1945. godine, počele su da se pojavljuju studije o tome da je jugoslovenska država nastala pre svega kroz otpor i borbu, a ne u kabinetima velikih sila.

Na sličan način tretiran je gotovo sav srpski narod u skladu sa navedenom konstatacijom iz Memoranduma da je imao ekonomski privilegovan položaj između dva rata. Da li je bilo baš tako. Opljačkana do gole kože, i sva u ranama, Srbija je s velikim nadama ušla u novu državu, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, posle 1918. godine dolazi do naglog razvoja industrije u Hrvatskoj i Sloveniji. Da ovde nije nikakva reč o naknadnoj pameti, najbolje svedoči publikacija "Naša domaća privreda", objavljena 1929. godine. Autori ove studije, inženjer Novak Popović i dr Dušan Mišić iznose krajnje zanimljive podatke. U Hrvatskoj i Sloveniji 1910. godine bilo je oko devedesetak industrijskih preduzeća sa više od 50 zaposlenih radnika, a 1929. - pet puta više. Na kraju treće decenije prošlog veka Slovenija je bila mnogo razvijenija od Hrvatske i Slavonije. Srbija, nažalost, nije mogla s njom ni u kom slučaju da se poredi.

U industriju u Ljubljani se uvek više ulagalo

Slika

Slovenija i Hrvatska su u vreme Austrougarske bile nerazvijene i imale su apsolutno podređenu ulogu u odnosu na austrijsku i češku industriju. Zahvaljujući osnivanju Kraljevine SHS, i zaštitnim carinskim zidom stvoreni su svi uslovi za nagli uspon preduzeća u tim krajevima. Za tih desetak godina srpska industrija je obnovljena za svega 40 odsto u odnosu za 1910. godinu.

DO NEMAČKE okupacije 1941. godine, ulaganja u industrijska preduzeća u Srbiji nisu se nešto bitnije popravila. Industrijski rast je bio nešto veći nego prvih godina po završetku velikog rata, ali statistički podaci neumoljivo govore da je na hiljadu stanovnika u Srbiji, do 1941. ulagano u industriji 247.000 ondašnjih dinara (u Sloveniji - 697.000). Ekonomisti koji su se bavili ovim problemom došli su do podataka da se Slovenija u Kraljevini SHS i potom u Kraljevini Jugoslaviji razvijala 2,8 puta brže od Srbije, a 1,9 puta brže od Hrvatske.

U Srbiji su najviše napredovale dve grane - rudarstvo i topionička industrija. Međutim, one su 90 odsto bile u vlasništvu stranog kapitala, koji je "kolonijalnim metodama" eksploatisao sve što je mogao.

Listajući statističke podatke iz tih godina, može da se uoči i jedan krajnje zanimljiv podatak koji ilustruje ekonomske neprilike u Srbiji i njen podređen položaj u zajedničkoj državi između dva svetska rata. Do 1930. godine, u Srbiji je otišlo na doboš ili u stečaj, kako bismo to danas rekli, 3.045 firmi, u Hrvatskoj i Slavoniji samo 472, a u Sloveniji i Dalmaciji 436.


Slika
Seljaci iz okoline Beograda na pijačnom danu


Za trenutak vratimo vreme unazad, na prvu deceniju dvadesetog veka, do izbijanja Velikog rata. Pored austrougarskog upinjanja iz petnih žila da se spreči ili uspori privredni razvoj Srbije, naročito industrije, desilo se nešto sasvim drugo. U tom periodu osnovano je 347 novih industrijskih preduzeća, sa četiri fabrike velikog kapaciteta. Otvoreno je 55 rudnika uglja i metala, mnoge zanatske radionice razvile su se do stepena fabrika i izgrađeni su kilometri i kilometri novih železničkih pruga.

ZABELEŽEN je finansijski procvat: na kraju 1911. godine, novčani zavodi u Srbiji imali su preko 250 miliona dinara uplaćenog akcionog kapitala. Te iste godine, u industrijska preduzeća bilo je uloženo 115 miliona, a prethodne 82 miliona dinara. Vrednost industrijskih proizvoda bila je 142 miliona, što je bio ogroman rast u odnosu na 1910. kada je iznosila 74 miliona dinara.

U Ustavotvornoj skupštini, na redovnom zasedanju, 31. maja i 1. juna 1921. godine Života Milojković, inače poslanik Komunističke partije, izneo je podatak da je Srbija u zajedničku državu ušla bez tri petine svog narodnog bogatstva.

I srpski seljak je posle 1918. bio prepušten samom sebi, kao malo kada u svojoj istoriji. Država nija stala uz njega, kako je to bilo nekad u srpskoj državi, kad su donošeni vrlo radikalni zakoni, nepoznati u tadašnjoj Evropi. Seljak i njegova imovina bili su zaštićeni "da im se zbog dugova ne može oduzeti kuća, okućnica i pet hvati zemlje".

U vreme okupacije Srbije nanete su neprocenjive štete poljoprivredi. Odvučene vršalice, plugovi i ostale poljoprivredne sprave koštale su u to doba preko milijarde zlatnih dinara.


Slika
Uobičajena slika u Beogradu u novoj državi


UNIŠTAVAN je i stočni fond. Računice pokazuju da je iz Srbije oteto 700.000 goveda i toliko konja, tri miliona ovaca i koza, 800.000 svinja, milioni komada živine.

Na spomenutoj Ustavotvornoj skupštini rečeno je da je Srbija u toj meri opljačkana da se u mnogim selima moralo preći na oranje drvenim ralicama...

PO povratku iz rata većina seljaka je zatekla razorena ognjišta. Zaduživanje je bio jedini način da se to obnovi. I deset godina posle rata prosečan srpski seljak je bukvalno grcao u dugovima. Bili su prinuđeni da plaćaju vrlo visoke kamate 20, 30, pa čak i 50 odsto. A srpskog seljaka koji je iskrvario u ratovima pritisla je sirotinja i njegovo zaduženje bilo je znatno veće nego seljaka iz drugih krajeva Jugoslavije.

Potpuno je bila drugačija slika na severu zemlje. Seljaci u Sloveniji i Hrvatskoj prolaze mnogo bolje. Po formiranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ukinuto je 369 veleposeda sa 592.000 hektara obradive površine, koji su većinom pripadali Austrijancima i Mađarima. Dojučerašnji najamnici, a koju deceniju ranije kmetovi, tako su postali vlasnici zemlje koju su obrađivali.

Slika
Srpska vojska u Zagrebu 1918


CEO OPANAK BILA JE PRAVA RETKOST

VELIMIR Bajkić, vodeći ekonomista iz tog vremena,profesor na Beogradskom univerzitetu, 1928. piše o poraznom stanju na srpskom selu:

- Ko je posmatrao mase seljaka o pazarnim danima u Šapcu, Smederevu, Požarevcu, Gradištu i drugim varošima najbogatijih krajeva Srbije pre rata taj je mogao da konstatuje, da (posle 1918) na hiljadu seljaka jedan ima čitavo odelo; kod ostalih je zakrpljeno, često sa sto zakrpa. Ceo opanak je takođe bila retkost. Leti seljak ide u gaćama i košulji bos; malo fali pa da se pojavi go kao Crnac iz Centralne Afrike. Bilo je i takvih, čije su gaće i košulje bile toliko pocepane, da su bili polunagi. Stanju odela i obuće odgovarao je i ceo nivo života srbijanskog seljaka... - zapisao je Bajkić.

Inače, po popisu iz 1931. godine, samo 2,5 odsto gazdinstava u Srbiji imalo je imanja veća od 20 hektara. Gazdinstava sa preko 100 hektara bilo je samo 159.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 23 Dec 2016, 14:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ukaz protiv bluda

Prostitucija u Srbiji se u doba stvaranja nove srpske države pokazala kao veoma žilav zanat, koji ni knez Miloš Obrenović nije mogao da suzbije onako kako je želeo, mada se lično založio. A kada prostitutke i njihove mušterije ni lepim ni ružnim, ni kaznama ni nagradama nije mogao da odvikne od bluda, onda je pokušao da pronađe i iskoreni uzroke bludnog ponašanja. Ili bar one koji su se njemu takvima činili.

Slika
Knez Miloš Obrenović "lično se založio" za suzbijanje prostitucije u Srbiji

Bludom se, naime, polovinom 19. veka nije smatrala samo ljubav za novac, nego i bilo kakvo vanbračno spajanje žena i muškaraca, uključujući tu i devojke, udovice, kao i supružnike koji bi pobegli iz braka.

Rospije sa Turcima

Upravnik policije u Beogradu Petar Lazarević, 23. jula 1829. godine, piše knezu Milošu: "Više puta vojvoda mi je beogradski predstavljao kojekakve rospije, koje se nalaze po Bukureš-mahali i izvan Varoš kapije, koje su i burdelje sebi napravile, pak po svu noć sa Turcima i tobdžijama lome vrat. Kavge se događaju, noževima se seku, kao što se dogodilo pre pet dana u jednom burdelju noću: slučajno naiđu koldžije (patroldžije) na njih, tu se iseku, i veliku bunu učine. Sada sa ovakima sam ne znam šta ću da činim."
Zato je srpski knez u avgustu 1933. godine poslao još jedan ukaz svim okružnim sudovima i sreskim načelnicima. Ukaz su aminovali i Crkva i Popečiteljstvo, odnosno Ministarstvo pravosuđa i prosvete, koje ga je primaocima i razaslalo u vidu cirkularnog pisma.

Njime se tražilo da se stave pod prismotru ona lica koja "na javnu sablazan zajedno u bludu" žive, te "da se s istim licima za uklonjenje sablazni, preko nadležne građanske vlasti onako strogo postupi" i da se "ona lica, koja zajedno bludno (nevenčano) žive, posredstvom građanske vlasti rastave, i ka svojim supruzima, ako takve imaju, upute. A javne bludnice da se pod pretnjom stroge kazne, nevaljalog svog života okanu ili prognaju.

"Miloševim ukazom iz 1833. godine doneta je još jedna odluka, na prvi pogled neobična. Tu se objašnjava da između ostalih zloupotreba "koja nam iskorenjavati valja, jeste i sakupljanje muških lica s ženskima na sedištu noćnom, tako nazvanom prelu, selu il sedeljki".

Smatralo se, dakle, da je tradicionalna seoska zabava, potom i gradska, poznata kao prelo ili poselo, zloupotrebljena, i da se pretvorila u rđav običaj, jer "daje povoda k svađama, bijenju međusobnom i samome ubistvu".

Stoga se, po kratkom postupku, strogo zabranjuje muškim licima na prelo dolaziti i onde s ženskima sastajati se. Kako je prelo bilo ne samo način da se uz rad i u veselom društvu prekrate duge noći, naročito zimi, nego je mnogim siromašnim ženama pružalo priliku da češljanjem vune, pravljenjem pređe i drugog ručnog rada ponešto i zarade, Miloš je dozvolio tim trudbenicama "na prelu sastajati se".

Ali, one su bile dužne prelo držati bez muškaraca. I to isključivo u kućama, a ne po polju, gde su se prela preselila, što je davalo "veću priliku k bludodejaniju, pevankom i vriskom svojom susedne umorne ljude, želeći od truda svoga noću otpočinuti, uznemiravali". Naravno, ukaz se završavao i pretnjom stroge kazne za onog ko ga prekrši, s tim da nije navedeno kojom, niti postoji izveštaj koliko su ove mere zaista bile delotvorne.

Babin bordel

Neki Radovan Katanić iz Beograda požalio se knezu Milošu 27. jula 1822. godine kako je dao svoju kafanu pod zakup nekoj baba Petriji i kako je ta baba u početku pošteno i lepo radila, "ali od pre dva meseca taki je započela kurve dovoditi i pod Turke odvoditi u mojoj kući. Ja sam dosta puta bio psovan od mojih komšija zbog njenog nevaljalstva, i njoj sam govorio da se toga posla mane. Na to je ona odgovorila da ona ne može kurve oterati iz mehane."


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Zanimljive crtice iz srpske istorije  |  Poslato: 23 Dec 2016, 14:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Knez spasava bludnice

Naredbama i ukazima zvanim "objavlenija" knez Miloš Obrenović je još i pre 1830. godine, kada je Srbija od turskog sultana dobila samostalnost, nastojao da mladu srpsku državu dovede u red.

Slika
Knez Miloš Obrenović: Svaka ona prostitutka će biti oslobođena bilo kakvih optužbi za dotadašnje prestupe, ako dete u životu sačuva, hrani i odgaja

Videvši tako da se u narodu umnožavaju "bludodejanija", što je bilo jedno ime za bludničenje i prostituciju, pokušao da zabrani narodna prela, a potom, na užas svojih nižih starešina, da bludnice zadrži u Beogradu, i od kazne poštedi svaku prostitutku koja bi dete iz svog bluda "sačuvala i hranila". Za sve to je imao dobre razloge.

Mehane čuvaju red

U izveštaju Beogradskog suda knezu Milošu od 2. aprila 1831. godine određivale su se mere za održavanje reda i van Beograda, a naročita pažnja poklanjala se mehanama, koje su primećene kao legla sukoba i razvrata.
"U Prizrenu da neizostavno i najžešća sredstva upotrebiti, naročito prema našim nevaljalim ljudima pijanicama, koji se po mehanama skiću, i rđavih žena, oko kojih se skupljaju naši nevaljali, a Turci najviše, otkuda bi se i svađa poroditi mogla", stoji u izveštaju suda.
"Doneli su rešenje da svi naši esnafi, trgovački, zanatlijski, a naročito i osobito mehandžijski, učine sve sa svoje strane i tim pripomognu da se mir održava i da Turci nemadu povoda i razloga svađati se i tući. Ko tako ne postupi, da se najstrože kazni, odnosno da mu se zatvori mehana, kojih i inače ima mnogo u Beogradu."
Sud srpski je 8. juna 1827. godine objavio nove mere protiv prostitucije u narodu, a naročito protiv onih prostitutki koje zatrudne, rode decu "iz bluda", a onda ih "različnim načinima more".

U objavi je stajalo da se "bludodejanija u narodu našem srpskom" sve više umnožavaju bez obzira na opomene najviših vlasti, državnih i crkvenih. I ne samo to, nego da prestupnici u još veći zločin padaju, "što nevini plod svoga prestuplenija različitim načinom more, i bez svakog sažalenija skotovima (psima) da ga pojedu bacaju, ili pod zemlju sakriti staraju se, koje i jedno i drugo često na ispitu u Sudu narodnom dokazano je".

Prostitutke su, dakle, neretko svoju neželjenu decu ubijale kako bi "stid svoj pred svetom sakrile, a ne misle da nevina stvorenja more, i da mu dušu od samoga Boga danu oduzimaju, koju im nisu kadre povratiti, i da sebe s tim đavolu i večnoj muci predaju".

Da bi se ovakva "bogomrzna" zlodela makar umanjila ako već ne i iskorenila, svakoj prostitutki, ili bilo kome drugom ko dete iz greha nastalo ubije, sledila je smrtna kazna.

Ali, mudri knez je objavio i da će svaka ona prostitutka biti oslobođena bilo kakvih optužbi za dotadašnje prestupe, ako dete u životu sačuva, hrani i odgaja. Uz to će njena mušterija, sa kojom je ona dete dobila, "sav udadbeni i detetu učinjeni trošak platiti".

Sultanovim hatišerifom 1830. godine priznat je Miloš Obrenović za vladara Srbije s naslednim pravom.

Zato je on nastojao da se mir po svaku cenu održava u celoj zemlji, a naročito u Beogradu, te da se i na taj način pokaže Turcima kako je ne samo knjaz nego i ceo narod za mir i poredak. Beogradskim vlastima je objavljena naredba, a dato i usmeno objašnjenje, kako postupiti da svađe i sukoba s Turcima bude što manje, i da se kavge izbegavaju dokle god je to moguće.

O tom, šta je i kako je Beogradski sud po toj Miloševoj naredbi postupio, vidi se iz izveštaja koji mu je poslat 2. aprila 1831. godine i glasi:

"Što se vladanja našeg tiče u Sudu ovdašnjem, osobito su nam naložili da prema današnjim odnosima našim sa Turcima veliko staranje upotrebimo, kako bi se mir i tišina od strane naše sačuvati mogla... Za žene, pak, koje su kao javne bludnice poznate ovde u Beogradu i predgrađima, da ne bi se i zbog nji' kakova kavga dogoditi mogla, rešili smo da i za vreme iz Beograda u unutrašnjost Srbije proteramo."

Na ovaj izveštaj knez Miloš odgovara beogradskom sudu već 6. aprila i odobrava sve njihove postupke osim jednog: "Samo među ostalim u pismu vašem to Vam odobriti ne mogu, što ste zaključili bludnice iz varoši proterati, i u unutrašnjost Srbije otisnuti. Po svom svetu, gde se god okreneš, naći ćete da su bludnice u varošima, a gdi su varoši da su tu i bludnice. Meni je, dakle, neizvesno, našto mi bludnice u unutrašnjosti zemlje? Kad mi je dobro poznato da su one iz Beograda bludodejstvo i počele, i da bi u unutrašnjosti narod samo bludodejstvu naučile, koji je od veće časti tome jošte stran. Toga radi Vam nalažem da bludnice na miru ostavite, a esnafima zapovedate da svoje kalfe i druge mlađe časnosti i miroljublju uče, da ne bi bludodejstvujući k nemiru kakvom povod dali. Jer ja ovde svakom unapred moju reč zadajem da se ni za jednog neću prifatiti, niti reči prosipati, koji bi kod bludnice postradao, ili život izgubio."


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 94 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker