Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:33


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 01 Jun 2013, 02:35
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Прва илустрована дописница – изум Срба 19. мај 1871. године, Сомбор

Илустрована дописница појавила се у нас пре него игде у свету, у издању Змаја, новосадског листа који је уређивао Јован Јовановић – Змај. Сачувани примерак упућен је у Сомбор 19. маја 1871. године из редакције листа са седиштем у Бечу. Штампана је у Бечу – типографија R. von Waldheim, а илустровао поручник Српске војске Петар Манојловић.

На њој је представљен змај раширених крила који бљује ватру из ноздрва и муње из чељусти. При дну су символи Оријента и Запада: Босфор, минарети Истамбула, Турчин са лулом, пароброд, тунел, воз, куполе православне цркве, вероватно у Москви. Детаљан опис са је М. Вернер у тези Прва илустрована дописница – изум Срба.

Srbija-forum

Илустрација на овој дописници није споредна. Она покрива читаву дописницу и то је аргумент у тврдњи да је ово заиста разгледница. Према томе, прва на свету. Поштанске саобраћајне карте, потом и дописне карте, ипак, биле су без илустрација све до пред крај XIX века, а код нас до 1896. године.



Извор: БРАНКО ВАСИЉЕВИЋ, Сто година на илустрованим дописницама (1896-1996), Editions Francophiles, Београд

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 01 Jun 2013, 02:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pozdrav od svih nas – za vas

Srbija-forum

Pojava prvih razglednica u Evropi vezana je za Prusko-francuski rat 1870. Zasluga za nastanak ilustrovanih karata pripisuje se Avgustu Švarcu, knjižaru iz Oldenburga, koji je pravio poštanske karte sa slikom vojnika artiljerca kao simbolom ratnih dešavanja. Postale su jako popularne, a dobile su i konkurenciju u kartama koje su bile ilustrovane motivima oružja i različitim crtežima, koje je osmislio i odštampao francuski knjižar Leon Besnardo. Ipak prvim pravim razglednicama smatraju one koje su štampane povodom Pariske izložbe 1889. godine. Prikazivale su čuveni Ajfelov toranj i mogle su biti poslate sa vrha ove građevine, što je bila prava atrakcija.

Srbija-forum

U srpskoj literaturi, kao jedan od najranijih primera ilustrovane karte pominje se ona koju je na predlog geodetskog oficira Petra Manojlovića izdalo uredništvo novosadskog lista „Zmaj” i to u Beču 1871. Karta je sadržala više motiva, a u sredini je bio zmaj koji nosi svitak – mesto za adresu primaoca. Štampana je tehnici bakroreza i upućena iz otmenog Beča u zeleni Sombor u maju iste godine.
Prva serija razglednica u Kraljevini Srbiji, u izdanju beogradske knjižare Velimira Valožića, pojavila se 1895. godine, a usledile su brojne serije i ovog i drugih izdavača. Štampana je u Minhenu, tehnikom hromolitografije, a na njoj su predstavljene panorama Beograda, Narodno pozorište i Novi (sada Stari) dvor.

Iako se razglednice razlikuju od „glat” kartonskih dopisnica, uvedenih inače u poštanski promet Srbije 1. jula 1873, upravo po tome što imaju crteže ili fotografije, one nikako nisu puke ilustracije, interesantne samo kolekcionarima. Na njima se, osim „pozdrava od svih nas za vas”, i „mi smo zdravo što i vama od srca želimo”, može, na osnovu različitih neverbalnih informacija, „pročitati” još mnogo toga: na kojem je nivou u to vreme bila tehnologija štampe, ko su bili viđeniji izdavači, kakvi su bili arhitektura, ukus, stil, moda...

Srbija-forum

Kako su izgledali srpski gradovi, parkovi, letovališta i banje; kome su podizani spomenici, slavoluci i trijumfalne kapije; kako su izgledale institucije kulture, sudovi, palate. Ko su bili zaslužni ljudi koji su zadužili otadžbinu – naučnici, dobrotvori, junaci, „heroji mača”, ali i „heroji pera”, pisci, pesnici. Nisu preskočeni ni glumci i boemi, čiji su portreti štampani na aversima razglednica. Po temama kojima su ilustrovane može se zaključiti i čemu se u tom periodu naše istorije davala prednost, kakav je odnos bio prema vladarima, ali i na koji način su krunisane glave učvršćivale svoju moć i sprovodile elegantnu propagandu svojih ideja i interesa... Zahvaljujući slici ali i odštampanom tekstu dobijaju se i različiti podaci o ratovima u kojima smo učestvovali, stradanjima, odnosu prema herojstvu i rodoljublju, značaju vojske...
Razglednica je, zahvaljujući likovnoj i slikovnoj poruci, bila razumljiva i onima koji nisu bili pismeni, kakvih je u Srbiji tog doba bilo mnogo.

Osim standardne pravougaone forme, veličine 9x14 centimetara, štampane su i u spojenim nizovima – od dve do četiri, sa jedinstvenim motivom, najčešće pejzažom, ili su bile poput harmonike, sastavljene od više različito oslikanih delova. Bilo je i povezanih u blokove ili složenih poput mape sa naslovom na omotu – prava mala knjiga.

Rađene su u početku tehnikom crteža, akvarela i fotografije koje su po pravilu obrađivane, najčešće ručno kolorisane. crvenom i zelenom bojom. Između 1895 i 1914. štampane su tehnikom litografije, hromolitografije, kolotipije – svetloštampe i autotipije u jednoj ili u više boja. Jednobojne razglednice bile su najčešće crno-bele ali u tonovima smeđe, zelene, plave.

Autor ove izložbe koju će posetioci moći da vide do 15. januara je Jelena Perać, kustos muzeja, a u modernoj i elegantnoj postavci arhitekte Bojane Đurović, 367 razglednica je grupisano po temama – topografske, na kojima su pejzaži, gradovi, spomenici, pa one na kojima su prikazani značajni događaji, kakva su kraljevska venčanja i krunisanja, zatim one na kojima su portreti, reklame i reprodukcije umetničkih dela slikara Paje Jovanovića, Uroša Predića, Bete Vukanović...

N. Orlić

----------------------------------------------------------

Putujuće reklamne poruke

Za oglašavanje kvaliteta robe ili usluga mala, jeftina ilustrovana razglednica, koja brzo putuje u sve krajeve, bila je još pogodnija od oglasa u novinama. Reklamne razglednice su po pravilu bile vizuelno veoma atraktivne, rađene kao mala umetnička dela, zbog čega su bile i predmet sakupljanja kolekcionara. U Srbiji su na ovaj način reklamirana preduzeća, hoteli, fabrike, trgovine... Pivara Đorđa Vajferta, tada jedno od najuspešnijih i najmodernijih preduzeća, reklamirana je na razglednicama, kao i hoteli „Srpski kralj”, „Pariz” na Terazijama, restoran Karla Perola, fabrika boja D. M. Đorića... Tekst za reklamu kakve knjižare ili institucije kulture bio je upotpunjen prigodnim ilustracijama – likom Vuka Karadžića, svedenom kompozicijom „Srbi oko guslara”, slikom srpskog vojnika sa zastavom...


politika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 08 Jun 2013, 19:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kako je telefon osvajao Beograd

Sprava kojom se „govori na daleko” u grad je stigla samo sedam godina posle registracije Belovog pronalaska.

Slika
Panta Mihajlović (Foto: Goldfinger / Wikimedia Commons)

„Šta će to meni!”, odbio je prvi telefon Teša Nikolić, ministar vojni. I pokazao kroz prozor. Pred zgradom ministarstva – gde je do pre dvadesetak godina bila poznata kafana „Tri lista duvana” – čekala su danju i noću tri konjanika. „Oni mi svaku poruku, gde hoću po gradu, odnesu za tri minuta!”

Pre petnaestak godina Beogradom je kružila anegdota kako je jedan od mlađih glavnih urednika, kao nosilac i imalac „njegovog veličanstva” mobilnog telefona, dok je sedeo sa društvom u kafani, na pištanje iz levog džepa, ponosno potegao magičnu spravu i u njen sićušni mikrofon prozborio:

– Ko ti je rekao da sedim u Klubu „Borbe”?

Danas, kada i deca „potežu” mobilce gde stignu, na pešačkim prelazima, na motorima, za volanima, u tramvajima, u bioskopu, kafanama, liftovima, sigurno ne razmišljaju o tome kada je i kako u tom istom Beogradu obavljen prvi telefonski razgovor.

Mnogi od njih verovatno se i ne sećaju legendarne kafane „Tri lista duvana” koja se nalazila na uglu Bulevara kralja Aleksandra i Ulice kneza Miloša, na mestu gde danas zjapi prazna velelepna građevina kao spomenik tajkunskim vremenima. Dakle, u toj zgradi gde su bili „Tri lista duvana”, na prvom spratu, desio se prvi telefonski razgovor u Beogradu.

To istorijsko „alo”, izrečeno je pre 129 godina, 14. marta 1883. godine. Samo sedam godina posle Belovog pronalaska čudesne sprave pomoću koje se „govori na daleko”.

Čovek koji je pokušao da za ovo korisno sredstvo zainteresuje stare Beograđane zvao se Panta Mihajlović, savetnik i drugar Nikole Tesle. Rođen je 1854. godine, u srcu Mačve, u selu Bogatić, odakle ga je jedan trgovac odveo u Beč na školovanje. Put ga vodi u Švajcarsku, potom u Berlin, gde već kao priznati stručnjak radi kod firme „Simens-Halske”. Za šefa firme „Simens-Halske” u Njujorku postavljen je 1873. godine.

Stekavši izvestan kapital, a poznajući dobro sve probleme telefonskih uređaja, Mihajlović je pokušao da i u Srbiji uvede telefonske veze. No, stari konzervativni Beograd nije još bio spreman da prihvati prednost jedne nove tehnike.

„Bio sam neverovatan idealista. Dođem u Srbiju, iako sam mogao da pravim velike poslove u Nemačkoj, Americi ili ma gde drugde, s namerom da učestvujem u ratu 1876. Kad se rat završio, padne mi na pamet da instališem telefon u Beogradu. Niko tu nije imao pojma o telefonu”, ostalo je zapisano u zaostavštini Pante Mihajlovića.

Svoju zamisao realizovao je kada je ukazom od 27. novembra 1882. dobio povlasticu za podizanje telefonskih štacija u Beogradu, odnosno u Srbiji. Preko oglasa u listu „Videlo” obavestio je poštovano građanstvo da je preduzeo pripreme i da će pristupiti radu, pa poziva „zainteresovane da se prijave upisa radi”.

Lice koje je želelo telefon moralo se obavezati „da će najmanje tri godine plaćati za svaku štaciju po varoši iznos od 20 dinara mesečno, a van varoši od svakog kilometra po 10 dinara više”.

Početkom naredne godine gospodin Panta pokušava da zainteresuje državne organe za svoj projekat. Tako je posetio ondašnjeg ministra vojske Tešu Nikolića, čija su se odeljenja nalazila na spratu zgrade u Ulici Miloša Velikog, iznad kafane „Tri lista duvana”, i predložio mu da instališe telefon za vojne potrebe. Ministar ga pažljivo sasluša, pa ga povede do prozora i pokaže mu u dvorištu tri konjanika.

– Vidiš li ove?

– Vidim, konjanici...

– Pa šta će meni onda taj tvoj telefon, kad ovi moji momci mogu za tri minuta da stignu do grada i jave šta treba? Man’ se ti ćorava posla...

Međutim, Mihajlović je bio uporan i rešen da ga ubedi, te ode do pukovnika Koste Radosavljevića, docnije ministra građevina, i sa njim se dogovori da na svoju ruku postavi telefonsku liniju od vojnog odeljenja do žandarmerijske stanice na Paliluli.

Sutradan, kad je ministar stigao u kancelariju, umalo ga „šlog strefi”: na njegovom stolu stajao je neki rog iz koga je izlazio nekakav kreštav ljudski glas. Vrteo je s nevericom, i ponavljao:

– To je taj telefon, a ko li to govori?

Saginjao se ispod stola, zagledao po ormarima da za svaki slučaj proveri da ga ovo belosvetsko spadalo ne namagarči. Iako mu je gospodin Panta nekoliko puta objašnjavao princip rada, ministar vojske ništa nije razumeo. Tek kada je razmenio koju s pukovnikom Kostom, koji se nalazio s one strane žice, izašao je i pozvao ostale oficire.

– Gospodo, hajde da vidite čudo neviđeno – telefon!


Mondo

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 08 Jun 2013, 19:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kako je telefon, čudo neviđeno, osvajao Beograd

Sprava kojom se „govori na daleko” u grad je stigla samo sedam godina posle registracije Belovog pronalaska

Slika
Panta Mihajlović: Umesto da bude veliki gazda u Njujorku, doneo telefon u Srbiju

„Šta će to meni!”, odbio je prvi telefon Teša Nikolić, ministar vojni. I pokazao kroz prozor. Pred zgradom ministarstva – gde je do pre dvadesetak godina bila poznata kafana „Tri lista duvana” – čekala su danju i noću tri konjanika. „Oni mi svaku poruku, gde hoću po gradu, odnesu za tri minuta!”

Pre petnaestak godina Beogradom je kružila anegdota kako je jedan od mlađih glavnih urednika, kao nosilac i imalac „njegovog veličanstva” mobilnog telefona, dok je sedeo sa društvom u kafani, na pištanje iz levog džepa, ponosno potegao magičnu spravu i u njen sićušni mikrofon prozborio:

– Ko ti je rekao da sedim u Klubu „Borbe”?

Danas, kada i deca „potežu” mobilce gde stignu, na pešačkim prelazima, na motorima, za volanima, u tramvajima, u bioskopu, kafanama, liftovima, sigurno ne razmišljaju o tome kada je i kako u tom istom Beogradu obavljen prvi telefonski razgovor.

Mnogi od njih verovatno se i ne sećaju legendarne kafane „Tri lista duvana” koja se nalazila na uglu Bulevara kralja Aleksandra i Ulice kneza Miloša, na mestu gde danas zjapi prazna velelepna građevina kao spomenik tajkunskim vremenima. Dakle, u toj zgradi gde su bili „Tri lista duvana”, na prvom spratu, desio se prvi telefonski razgovor u Beogradu.

To istorijsko „alo”, izrečeno je pre 129 godina, 14. marta 1883. godine. Samo sedam godina posle Belovog pronalaska čudesne sprave pomoću koje se „govori na daleko”.

Čovek koji je pokušao da za ovo korisno sredstvo zainteresuje stare Beograđane zvao se Panta Mihajlović, savetnik i drugar Nikole Tesle. Rođen je 1854. godine, u srcu Mačve, u selu Bogatić, odakle ga je jedan trgovac odveo u Beč na školovanje. Put ga vodi u Švajcarsku, potom u Berlin, gde već kao priznati stručnjak radi kod firme „Simens-Halske”. Za šefa firme „Simens-Halske” u Njujorku postavljen je 1873. godine.

Stekavši izvestan kapital, a poznajući dobro sve probleme telefonskih uređaja, Mihajlović je pokušao da i u Srbiji uvede telefonske veze. No, stari konzervativni Beograd nije još bio spreman da prihvati prednost jedne nove tehnike.

„Bio sam neverovatan idealista. Dođem u Srbiju, iako sam mogao da pravim velike poslove u Nemačkoj, Americi ili ma gde drugde, s namerom da učestvujem u ratu 1876. Kad se rat završio, padne mi na pamet da instališem telefon u Beogradu. Niko tu nije imao pojma o telefonu”, ostalo je zapisano u zaostavštini Pante Mihajlovića.

Svoju zamisao realizovao je kada je ukazom od 27. novembra 1882. dobio povlasticu za podizanje telefonskih štacija u Beogradu, odnosno u Srbiji. Preko oglasa u listu „Videlo” obavestio je poštovano građanstvo da je preduzeo pripreme i da će pristupiti radu, pa poziva „zainteresovane da se prijave upisa radi”.

Lice koje je želelo telefon moralo se obavezati „da će najmanje tri godine plaćati za svaku štaciju po varoši iznos od 20 dinara mesečno, a van varoši od svakog kilometra po 10 dinara više”.

Početkom naredne godine gospodin Panta pokušava da zainteresuje državne organe za svoj projekat. Tako je posetio ondašnjeg ministra vojske Tešu Nikolića, čija su se odeljenja nalazila na spratu zgrade u Ulici Miloša Velikog, iznad kafane „Tri lista duvana”, i predložio mu da instališe telefon za vojne potrebe. Ministar ga pažljivo sasluša, pa ga povede do prozora i pokaže mu u dvorištu tri konjanika.

– Vidiš li ove?

– Vidim, konjanici...

– Pa šta će meni onda taj tvoj telefon, kad ovi moji momci mogu za tri minuta da stignu do grada i jave šta treba? Man’ se ti ćorava posla...

Međutim, Mihajlović je bio uporan i rešen da ga ubedi, te ode do pukovnika Koste Radosavljevića, docnije ministra građevina, i sa njim se dogovori da na svoju ruku postavi telefonsku liniju od vojnog odeljenja do žandarmerijske stanice na Paliluli.

Sutradan, kad je ministar stigao u kancelariju, umalo ga „šlog strefi”: na njegovom stolu stajao je neki rog iz koga je izlazio nekakav kreštav ljudski glas. Vrteo je s nevericom, i ponavljao:

– To je taj telefon, a ko li to govori?

Saginjao se ispod stola, zagledao po ormarima da za svaki slučaj proveri da ga ovo belosvetsko spadalo ne namagarči. Iako mu je gospodin Panta nekoliko puta objašnjavao princip rada, ministar vojske ništa nije razumeo. Tek kada je razmenio koju s pukovnikom Kostom, koji se nalazio s one strane žice, izašao je i pozvao ostale oficire.

– Gospodo, hajde da vidite čudo neviđeno – telefon!


politika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 08 Jun 2013, 19:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Niko nije hteo baksuzan broj 13

Prvi međugradski razgovor vodili su kralj Milan Obrenović, iz Niša, i Milutin Garašanin, ministar inostranih dela, iz Beograda. Veze su bile slabe, tako da se Beograd jedva čuo. Upozoren da govori jače, Garašanin je odgovorio: „Veličanstvo, ja govorim tako jako, da kad bih se popeo na toranj Saborne crkve, vi biste me morali čuti u Nišu i bez telefona”

Slika
Industrijalac Đorđe Vajfert prvi je prepoznao budućnost (foto arhiva Politike)
Napori Pante Mihajlovića da uvede prve telefonske linije urodili su plodom 1883. godine. Prve ustanove koje su telefonski povezane u Beogradu bile su Velika škola (Kapetan-Mišino zdanje) i Požarna komanda, Dvor i Uprava grada, Narodna skupština i Ministarstvo unutrašnjih dela, Narodna banka i Ministarstvo finansija.

Međutim, nečijim nemarom, sredstva predviđena za podizanje telefonskih linija brisana su iz budžeta za sledeću godinu, a na Mihajlovićev oglas javio se samo jedan pretplatnik – tada poznati industrijalac Đorđe Vajfert. Naš prvi „telefonista”, razočaran neuspelim poduhvatom u koji je uložio svu svoju imovinu, diže ruke od Srbije i ponovo odlazi za Ameriku. ž

Međutim, nije dugo izdržao u tuđini i vraća se u zavičaj 1885, ali se ovog puta zapošljava u državnoj železnici kao šef Telegrafsko-telefonskog odseka. Veštak za ispitivanje lošeg stanja električne mreže u Beogradu postao je 1905. Bio je i nadzorni inženjer električne centrale na Dvoru od 1908. Penzionisan je 1919. godine. Kako to često biva, kad se sudbina poigra s nama, ovaj pionir savremenih tele-veza u nas, nikad nije imao dovoljno para da bi imao telefon u svom stanu. Umro je u 78. godini, 7. februara 1932, u Beogradu, od zapaljenja pluća i paralize srca.

Od prvog telefonskog razgovora i bezuspešnih pokušaja Pante Mihajlovića da za „ovo čudo neviđeno” zainteresuje širi krug korisnika do uspostavljanja javnog telefonskog saobraćaja u Srbiji, preteklo je više od jedne decenije.

Dimitrije C. Đorđević, jedan od prvih telegrafista, zabeležio je da je za vreme srpsko-bugarskog rata, u toku primirja, januara 1886. godine, bila uspostavljena telefonska veza između Beograda i Niša. Vrhovna komanda, nezadovoljna brzinom otpremanja depeša, izdala je naređenje Anti Jovanoviću, inspektoru vojnih telegrafa, da za osamnaest sati uspostavi telefonsku vezu između ova dva grada. Pošto je naređenje trebalo izvršiti u tako kratkom roku, pokušaj je izveden pomoću starih telegrafskih žica, koje su stvarale velike smetnje. Telefonske aparate i materijal u Niš su doneli Dragomir Brzak, sekretar PT odeljenja, i mehaničar Gustav Haber.

Povezivanje Beograda s Nišom očekivalo se s najvećim nestrpljenjem. Razgovor su vodili kralj Milan Obrenović, iz Niša, i Milutin Garašanin, ministar inostranih dela, iz Beograda. Veze su bile slabe, tako da se Beograd jedva čuo. Upozoren da govori jače, Garašanin je odgovorio:
– Veličanstvo, ja govorim tako jako da, kad bih se popeo na toranj Saborne crkve, vi biste me morali čuti u Nišu i bez telefona.

Dve godine kasnije, na predlog načelnika PT odeljenja Ž. Anđelića, u interesu „bržeg sporazumevanja i rada, koji u mnogim prilikama valja odmah u minutu raspraviti”, odobreno je da se „Odeljenje poštansko-telegrafsko, veže telefonom sa Ministarstvom narodne privrede, centralom i staničnom poštom, Telegrafom i ekonomijom poštanskom”.

Slika

Nabavka materijala i aparata i donošenje zakonskih akata o regulisanju javnog telefonskog saobraćaja potrajalo je gotovo punih devet godina, sve do maja 1897, kad je proradila prva centrala sa tri tendera i bila postavljena u zgradi „Kolarca” u kojoj se tada nalazila Glavna beogradska pošta i Glavni telegraf.

Tom prilikom, putem štampe obavešteno je „građanstvo naše prestonice da se za njegovu privatnu upotrebu pruža mogućnost korišćenja telefonskim saobraćajnim sredstvom, tom kulturnom tekovinom novijeg doba, koju imaju svi gradovi u Evropi”. Načelnik PTT odeljenja Stevan Popović održao je čak i konferenciju za štampu, kojoj su, pored novinara, prisustvovali bankari, privrednici i trgovci. Kao što pretpostavljate, g. Pante Mihajlovića ovog puta se niko nije setio.

I pored isticanja potreba i lepih želja, na poziv za pretplatu prijavio se mali broj građana. Prvi je „povukao nogu” Ljuba Bojović, novinar „Novosti”, i njegov telefon dobio je broj 1. Kad se došlo do broja 13, stalo se, jer ga niko nije hteo, a jedan poznati beogradski advokat poručio je po svom pisaru da neće broj 13, niti dve ili tri cifre čiji zbir iznosi 13. Na kraju, kako to obično biva, sve se lepo završilo: telefon broj 13 dobio je Ljuba Srećković za beogradsku klanicu.

Zbog slabog odziva naših predaka, PTT uprava preduzela je veliku agitaciju među građanima, a telegrafski činovnici obilazili su trgovce po Knez-Mihailovoj ulici i pokušavali da ih ubede u značaj Belovog pronalaska. međutim, ni to nije bilo od velike koristi. Početkom septembra 1899. Glavna telefonska stanica u Beogradu imala je samo 28 pretplatnika.


politika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 08 Jun 2013, 19:44
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Долазак телефона у Србију

Телефон је у Србију стигао релативно рано — само седам година након Беловог открића, 14. марта 1883. године, по први пут је зазвонио телефон у Србији. Међутим, Срби нису спремно и оберучке прихватили нови изум. Да није било упорности Панте Михајловића, пријатеља и саветника Николе Тесле, ко зна колико би година требало да се телефон усели у Србију.

Slika
Телефонски апарат, фотографија објављена 1896.

Панта Михајловић је стигао у Београд ране 1882. године и одмах с великим ентузијазмом кренуо у остварење своје велике идеје: увођење телефона у Србију. Дозволу за постављање инсталација у Србији добио је 27. новембра исте године, и одмах је преко огласа у листу Видело обавестио грађанство о својој намери и позвао заинтересоване да се претплате. Међутим, тешко је ишло. Стари Београђани су нерадо прихватали техничке новотатрије.

Михајловић је одмах отишао код министра војске, Теше Николића, и предложио му да уведе телефон у своје канцеларије. Након доста убеђивања, министар је само показао на своје курире и питао Михајловића да ли их види. Кад је овај одговорио позитивно, министар је рекао:

Па шта ће мени онда тај твој телефон, кад ови моји момци могу за три минута да стигну до града и јаве шта треба? Мани се ти ћорава посла….

Сутрадан, министар само што није пао у несвест када је у својој канцеларији затекао телефон који је Михајловић и поред министровог одбијања, ипак инсталирао у његовој канцеларији. С великом неверицом је прво добро испитао ормане, загледао испод стола, сумњајући да се ради о некој несланој шали. Након што је опрезно узео слушалицу у руке и разменио пар речи с пуковником Костом Радосављевићем, поверовао је да није никаква шала у питању и позвао је остале официре да виде то чудо технике.

Прве установе које су телефонски повезане у Београду биле су Велика школа која се тада налазила у Капетан-Мишином здању, и Пожарна команда, двор и Управа града, Народна Скупштина и министарство унутрашњих дела, Народна банка и министарство финансија.

Међутим, пошто је на оглас из „Видела“ одговорио само индустријалац Ђорђе Вајферт, Михајловић се разочарао, дигао руке и отишао у Америку. У Србију се вратио 1919. где ће остати до своје смрти, 1932.

Следећа телефонска веза у Србији била је успостављена између Београда и Ниша у току српско-бугарског рата 1886. Врховна команда, незадовољна брзином отпремања депеша, издала је наређење да се за осамнаест сати успостави телефонска веза између ова два града. Први разговор овом линијом обављен је између краља Милана Обреновића и министра иностраних послова, Милутина Гарашанина.

У мају 1887. године прорадила је прва централа и грађанство је опет било позвано да се претплати. Први претплатник, чији је број телефона био 1, био је Љуба Бојовић, новинар, а онда су полако и други следили његов пример, међутим, све је опет стало кад се стигло до броја 13 — Београђани су изгледа били изузетно сујеверни људи јер нико никако није хтео да узме број 13, који је на крају постао телефонски број кланице. Одзив је и даље био веома слаб и након дванаест година, почетком септембра 1899. године, Београд је имао само 28 телефонских претплатника.


istorijskabiblioteka

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 08 Jun 2013, 19:51
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prvi telefon stigao je u Beograd samo sedam godina posle registracije Belovog pronalaska

Pozovi BROJ 13 radi klanja

"Šta će to meni!", odbio je prvi telefon Teša Nikolić, ministar vojni. I pokazao kroz prozor. Pred zgradom ministarstva - gde je donedavno bila poznata kafana "Tri lista duvana" - čekala su danju i noću tri konjanika. "Oni mi svaku poruku, gde hoću po gradu, odnesu za tri minuta!" Na prvi poziv za uvođenje telefona javio se samo jedan pretplatnikindustrijalac Đorđe Vajfert

Slika
Prvi telefonski korisnici dobijali su dva aparata: jedan za govor, drugi za slušanje. Na slici jedan od kasnijih modela iz beogradske pošte koja je bila u zgradi današnjeg Kolarca

Već mesecima po Beogradu kruži anegdota kako je jedan od najmlađih glavnih urednika, jednih od najmlađih beogradskih dnevnih novina,kao nosilac i imalac "njegovog veličnastva" mobilnog telefona, dok je sedeo sa društvom u kafani, na pištanje iz levog džepa, ponosno potegao magičnu spravui u njen sićušni mikrofon prozborio:

- Ko ti je rekao da sedim u "Arilju"!

Ovaj mlađahni poslanik "sedme sile" i mnoštvo njegovih vršnjaka koji "potežu" mobilce gde stignu, na pešačkim prelazima, na motorima, za volanima, u tramvajima, u bioskopu, kafanama, liftovima, sigurno ne razmišljaju o tome kada je i kako u tom istom Beogradu obavljen prvi telefonski razgovor.

Mnogi od njih se verovatno i ne sećaju legendarne kafane "Tri lista duvana" koja se nalazila na uglu današnjeg Bulevara revolucije, tada Aleksandrove i danas Ulice kneza Miloša (tada Miloša velikog, tamo gde sada zjapi ogromna rupa, a glavnom srpskom gradu je izgleda suđeno, da uvek neguje poneku veliku rupu.

Kako je osiromašio Panta iz Bogatića

Dakle, u zgradi gde se nalazila kafana "Tri lista duvana"; na prvom spratu, desio se prvi telefonski razgovor u Beogradu.

To istorijsko "alo", izrečeno je pre jednog veka, tačnije 14. marta 1883. godine. Dakle, samo sedam godina posle Belovog pronalaska čudesne sprave pomoću koje se "govori na daleko".


Slika
Glavna zgrada telefona, na uglu Kosovske i Palmotićeve: po broju pretplatnika mi smo danas na dnu evropskih lestvica

Čovek koji je pokušao da za ovo korisno sredstvo zainteresuje stare Beograđane zvao se Panta Mihajlović, savetnik i drugar Nikole Tesle. Rođen je u srcu Mačve, u selu Bogatić, odakle ga je jedan trgovac odveo u Beč na školovanje. Put ga vodi u Švajcarsku, potom u Berlin, gde već kao priznati stručnjak radi kod firme "Simens-Halske".

Stekavši izvestan kapital, a poznajući dobro sve probleme telefonskihuređaja,Mihajlo-vić je pokušao da i u Srbiji uvede telefonske veze. No, stari konzervativni Beograd nije još bio spreman da prihvati prednost jedne nove tehnike.

"Bio sam neverovatan idealista. Dođem u Srbiju, iako sammogao da pravim velike poslove u Nemačkoj ili ma gde drugde, da učestvujem u ratu 1876. Kad se rat završio imao sam strašnih dana. Godine 1882, sećam se kao danas, pada mi na pamet da instališem telefon u Beogradu. Niko tu nije imao pojma o telefonu" - ostalo je zapisano negde u zaostavštini Pante Mihajlovića.

Svoju zamisao realizovao je, a ukazom od 27. novembra 1882, dobio povlasticu za podizanje telefonskih štacija u Beogradu, odnosno u Srbiji. Preko oglasa u listu "Videlo" obavestiojepoštovanograđan-stvo da je preduzeo pripreme i da će pristupiti radu, pa poziva "zainteresovane da se prijave upisa radi". Lice koje je želelo telefon moralo se obavezati "da će najmanje tri godine plaćati za svaku štaciju po varoši iznos od 20 dinara mesečno, a van varoši od svakog kilometra po 10 dinara više".

Početkom naredne godine gospodin Panta pokušava da zainteresuje državne organe za svoj projekat: tako je posetio ondašnjeg ministra vojske Tešu Nikolića, čija su se odeljenja nalazila na spratu zgrade u Ulici Miloša Velikog iznad kafane "Tri lista duvana", i predložio mu da instališe telefon za vojne potrebe. Ministar ga pažljivo sasluša, pa ga povede do prozora i pokaže mu u dvorištu tri konjanika.

- Vidiš li ove?

- Vidim, konjanici...

- Pa šta će meni onda taj tvoj telefon, kad ovi moji momci mogu za tri minuta da stignu do grada i jave šta treba? Man se ti ćorava posla...

Međutim, Mihajlovićje bio uporan i rešen da ga ubedi, te ode do pukovnika Koste Radosavljevića, docnije ministra građevina, i sa njim se dogovori da na svoju ruku postavi telefonsku liniju od vojnog odeljenja do žandarmerijske stanice na Paliluli.

Sutradan, kad je ministar stigao u kancelariju, umalo ga "šlog strefi„: na njegovom stolu stajao je neki rog iz koga je izlazio nekakav kreštav ljudski glas. Vrteo je s nevericom, i ponavljao:

- To je taj telefon, a ko li to govori?


Slika
Na prvi poziv za uvođenje telefona, iz vascelog Beograda javio se samo jedan čovek, industrijalac Đorđe Vajfert

Saginjao se ispod stola, zagledao po ormarima da za svaki slučaj proveri da ga ovo belosvetsko spadalo ne namagarči. Iako mu je g-din Panta nekoliko puta objašnjavao princip rada, ministar vojske ništa nije razumeo. Tek kada je razmenio koju sa pukovnikom Kostom koji se nalazio s one strane žice, izašaoje i pozvao ostale oficire.

- Gospodo, hajde da vidite čudo neviđeno - telefon!

Prve ustanove koje su telefonski povezane u Beogradu, bile su Velika škola (kapetan-Mišino zdanje) i Požarna komanda, dvor i Uprava grada, Narodna Skupština i ministarstvo unutrašnjih dela, Narodna banka i ministarstvo finansija.

Kako su sredstva predviđena za podizanje telefonskih linija brisana u budžetu za sledeću godinu, a na Mihajlovićev oglas javio se samo jedan pretplatnik - tada poznati industrijalac Đorđe Vajfert, naš prvi "telefonista" razočaran neuspelim poduhvatom u koji je uložio svu svoju imovinu, diže ruke od Srbije i odlazi za Ameriku. Međutim, nije dugo izdržao u tuđini i vraća se u zavičaj, ali ovog puta se zapošljava u službi državne železnice, gde ostaje sve do penzionisanja 1919. godine.

Garašanin i Kralj

Kako to često biva, kad se sudbina poigra sa nama, ovaj pionir savremenih tele-veza u nas, nikad nije smogao dovoljno para da bi imao telefon u svom stanu. Umro je 7. februara 1932. godine.


Slika
Prvi pretplatnik bio je novinar Bojović, i njegov aparat nosio je broj jedan, kad se stiglo do broja 13, stvar je stala -baksuzni broj niko nije hteo

Od prvog telefonskog razgovora i bezusešnih pokušaja Pante Mihajlovića da za "ovo čudo neviđeno„ zainteresuje širi krug korisnika, do uspostavljanja javnog telefonskog saobraćaja u Srbiji, preteklo je više od jedne decenije.Dimitrije C.Đorđević, jedan od prvih telegrafista, zabeležio je da je za vreme srpsko-bugarskog rata, u toku primirja, januara 1886. godine, bila uspostavljena telefonska veza između Beograda i Niša. Vrhovna komanda, nezadovoljna brzinom otpremanja depeša, izdala je naređenje Anti Jovanoviću, inspektoru vojnih telegrafa, da za osamnaest sati uspostavi telefonsku vezu između ova dva grada. Pošto je naređenje trebalo izvršiti u tako kratkom roku, pokušaj je izveden pomoću starih telegrafskih žica, koje su stvarale velike smetnje. Telefonske aparate i materijal u Nišu su doneli Dragomir Brzak, sekretar PT odeljenja, i mehaničar Gustav Haber.

Povezivanje Beograda sa Nišom očekivalo se sa najvećim nestrpljenjem.Razgovor su vodili kralj Milan Obrenović, iz Niša, i Milutin Garašanin, ministar inostranih dela, iz Beograda. Veze su bile slabe tako da se Beograd jedva čuo. Upozoren da govori jače, Garašanin je odgovorio:

-Veličanstvo, ja govorim tako jako, da kad bi se popeo na toranj Saborne crkve, vi biste me morali čuti u nišu i bez telefona.

Ovaj odgovor se do duše nije čuo u Nišu, pa je tako propaoprvi pokušaj uspostavljanja međugradske veze.

Pretplatnik sa brojem 13

Dve godine kasnije, na predlog načelnika PT odeljenja Ž. Anđelića, u interesu "bržeg sporazumevanja i rada, koji u mnogim prilikama valja odmah u minutu raspraviti", odobreno je da se "Odeljenje poštansko-telegrafsko", veže telefonom sa Ministarstvom narodne privrede, centralom i staničnom poštom,Telegrafom i ekonomijom poštanskom„.

Za ovu svrhu odobren je iznos od 1.300 dinara za nabavku: šest mikro telefona po 140 dinara, pet sistema po 70, šest gromobrana po 50 i dvadeset elemenata Leklanšeovih po 34 dinara. Za nadnice i nepredviđene troškove odobreno je još 300 dinara. Nabavka je izvršena kod firme "Tajrih i Leopold" u Beču, a celokupan posao odobrio je ministar Narodne privrede, 26. jula 1888. godine.


Slika
Pre uvođenja telegrafa, poštanski saobraćaj obavljali su konjanici-tatari, a poštanska kola iz tih vremena nisu se ni po čemu razlikovala od kočija "Pacifik ekspresa", koje su postale legende i američki znak

Nabavka materijala i aparata, donošenje zakonskih akata o regulisanju javnog telefonskog saobraćaja potrajalo je gotovo punih devet godina, sve do maja 1887. kad je proradila prva centarala sa tri tendera i bila postavljena u zgradi "Kolarac" u kojoj se tada nalazila Glavna beogradska pošta i Glavni telegraf. Tom prilikom, putem štampe obavešteno je "građanstvo naše prestonice da se za njegovu privatnu upotrebu pruža mogućnost korišćenja telefonskim saobraćajnim sredstvom, tom kulturnom tekovinom novijeg doba, koju imaju svi gradovi u Evropi". Načelnik PTT odeljenja Stevan Popović održao je čak i konferenciju za štampu, kojoj su pored novinara prisustvovali bankari, privrednici i trgovci. Kao što predstavljate, g. PanteMihajlovića, normalno, ovog puta se niko nije setio.

I pored isticanja potreba i lepih želja, na poziv za pretplatu prijavio se mali broj građana. Prvi je "povukao nogu"LJuba Bojović, novinar i njegov telefon dobio je broj 1. Kad se došlo do broja 13, stalo se, jer ga niko nije hteo, a jedan poznati beogradski advokat poručio je po svom pisaru da neće broj 13, niti dve ili tri cifre čiji zbir iznosi 13. Na kraju, kako to obično biva, sve se lepo završilo: telefon broj 13 dobio je LJuba Srećković za beogradsku klanicu

Zbog slabog odziva naših predaka, PTT uprava preduzela je veliku agitaciju među građanima, a telegrafski činovnici su obilazili trgovce po Knez Mihailovoj ulici i pokušavali da ih ubede u značaj Belovog pronalaska. međutim, ni to nije bilo od velike koristi. Početkom septembra 1899, Glavna telefonska stanica u Beogradu imala je samo 28 pretplatnika. Godišnja pretplata za sve telefone postavljene u hotelima, kafanama, kupatilima, pozorištima, i svim zgradama koje služe za javne skupove i zabave, iznosila je 250 dinara, a za sve ostale 125 dinara godišnje. Svaki razgovor u javnim telefonskim govornicama u trajanju od pet minuta naplaćivao se u radnom vremenu pola dinara, a posle toga ceo dinar, jedan kompletan mikrotelefonski aparat koštao je 120 dinara, koliko je i iznosila mesečna plata službenice.

Dobri poznavaoci monetarnih i ekonomskih kretanja tvrde da su ti iznosi bili mnogo jevtiniji nego što su današnji troškovi za uvođenje kućnog telefona, a da ne govorimo o ceni koja se plaća da bi čovek postao nosilac i imalac mobilnog telefona.


srpskonasledje

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 08 Jun 2013, 19:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
UPOZNAJTE BEOGRAD: Gde je pre 130 godina prvi put zazvonio telefon? (FOTO)

Svega sedam godina nakon što je Bel patentirao spravu bez koje bi naši životi bili neuporedivo teži, ona je došla i u Beograd. Ipak, zgrada u kojoj se čulo prvo srpsko "halo" više ne može da posvedoči o ovim događajima

Slika

Prvi telefonski aparat u srpsku prestonicu stigao je pre tačno 130 godina, a prvi razgovor “premostio” je svega 300 metara. Nažalost, zgrada u kojoj se, prvi put u Srbiji, čulo telefonsko “zvrrrrrr”, kao ni kultna kafana koja je bila u njenom prizemlju, više ne postoje.


Godina je 1876, a Aleksandar G. Bel pravi eksperiment sa telegrafskim porukama. Međutim, njegov pomoćnik slučajno dodiruje čeličnu oprugu i nastaje zvonki zvuk. Bel dotrčava u prostoriju i viče: “Ne dirajte ništa! Molim vas, recite mi, šta ste upravo uradili?”. Zajedno otkrivaju da čelična žica, trepereći nad magnetom, proizvodi promenjivu struju. Sledećeg dana nastaje prvi telefon, a prva linija povezala je krov i prostoriju dva sprata ispod.

Slika
Foto: wikipedia/Gilbert H. Grosvenor Collection, Prints and Photographs Division, Library of Congress

Sedam godina kasnije u prostorije ministra vojske Srbije Teše Nikolića, smeštene na spratu zgrade u Ulici Miloša Velikog, iznad kafane “Tri lista duvana”, ulazi savetnik i drug Nikole Tesle Panta Mihajlović. On pokušava ministra da ubedi da mu je telefon neophodan za komunikaciju, te da ga mora instalirati za vojne potrebe. Nakon što ga je pažljivo saslušao, ministar ga dovodi do porozora i pokazuje mu u dvorištu tri konjanjika.

- Vidiš li ove?

- Vidim, konjanici…

- Pa šta će meni onda taj tvoj telefon, kad ovi moji momci mogu za tri minuta da stignu do grada i jave šta treba? Man’ se ti ćorava posla…

Slika
Foto: Arhivska fotografija

Ipak, Mihajlović odlazi kod pokovnika Koste Radosavljevića i u dogovoru sa njim, na svoju ruku, postavlja telefonsku liniju od Nikolićevog vojnog odeljenja do žandarmerijske stanice na Paliluli. Sledećeg dana Nikolić u svojoj kancelariji zatiče “čudo neviđeno”, koje ga, nakon što je po prostoriji proverio da se nigde na sakriva “glas” koji dopire iz aparata – oduševio.

Zvanično, prvi telefonski razgovor u Srbiji obavlja se 14. marta 1883. godine između ministra vojnog u zgradi u ulici Miloša Velikog i jednog kapetana u žandarmerijskoj stanici 300 metara niže.

Inače, zgrada u ulici Miloša Velikog pripada bogatoj porodici Hadži-Galić. Kafana u prizemlju zgrade, “Tri lista duvana”, bila je, prema svedočenjima iz emisije Radio Beograda “Muzička pletenica”, stecište najboljih, pravih i najstarijih beogradskih radio-pevača, što kao znalci izabraše baš to mesto da pevanjem uveseljavaju publiku.

Slika
Foto: Arhivska fotografija

Kako je jedna od potomkinja bogatog preduzetnika Dojna Galić skoro vek kasnije ispričala u jednom intervjuu, njeno detinjstvo u ovoj zgradi ali i kompletan način života prekinuo je Drugi svetski rat.

- Naša zgrada se nalazila blizu železničke stanice, kod hotela “Astorija”, i baš tu su pale prve bombe. Samo u spavaćici i s plišanim jagnjetom u rukama, s majkom i sestrama trčala sam uz Nemanjinu ulicu prema Karađorđevom parku. Otac, težak reumatičar vezan za štake, nije želeo da napušta stan, a moj brat nije hteo da ga ostavi samog. Ljudska tela su bila svuda okolo, čak i na drveću. U jednom trenutku, kroz zaglušujuću tutnjavu aviona i eksplozija, začule smo poznatu opersku ariju. Pevao ju je krupan čovek na vrhu petospratnice. I sad, kad odem u operu, u ušima mi odzvanja taj glas – prisećala se Dojna.

Nakon rata Hadži-Galićima oduzeta je kompletna imovina, uključujući i kafanu “Tri lista duvana”.

Slika
Foto: Arhivska fotografija

Nekoliko decenija kasnije, kada je u Srbiju – zajedno sa još modernijim telefonima – stigla i korupcija, ovaj lokal, kao i kompletna zgrada, srušeni su pod još uvek nerazjašnjenim okolnostima. Godine 2005, oko zgrade je postavljena zaštitna ograda i prema prvim planovima, ovde je trebalo da nikne hotel površine oko 10.000 kvadratnih metara.

Međutim, nakon otkrivenih nepravilnosti, investitor ove zgrade se promenio, te je “kormilo” kompanija “MPC Properties”. Uskoro je ovde “poraslo” nekoliko spratova moderne, u staklo “obučene”, zgrade čija se namena ni do danas ne zna.

Slika


telegraf

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 30 Jun 2013, 03:08
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Čovek koji je u Srbiju doneo film

Svetozar Botorić, prvi filmski producent na Balkanu, Beogradu je poklonio i prvi stalni bioskop. U njegovom hotelu „Pariz“ proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište „Orfeum“

Slika

Prvi igrani film u Srbiji, „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“, kasnije kratko nazvan „Karađorđe“, koji je snimljen 1911, producirao je Svetozar Botorić. Ovo ostvarenje delimično je nastalo po narodnoj pesmi „Početak bune na dahije“, režirao ga je Ilija Stanojević - Čiča Ilija, glumac i reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu, snimatelj je bio Luj de Beri, i to je bio i prvi igrani film snimljen na Balkanu, pišu Novosti.

Tako je Svetozar Botorić (1857-1916), nekadašnji konobar rodom iz Opaljenika kod Ivanjice, potom vlasnik trgovačke radnje u Beogradu, a 1896. i vlasnik kafane na Terazijama, koji je sa Jevremom Kolarevićem kasnije zakupio i hotel „Pariz“, postao i prvi srpski i balkanski filmski producent. U hotelu „Pariz“ proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište, „Orfeum“ Brane Cvetkovića, a održavale su se i druge priredbe i manifestacije, da bi od 1907. počeli da se prikazuju i filmovi. Svetozar Botorić okupio je oko sebe grupu beogradskih sineasta, sa kojima je delovao kao „Udruženje za snimanje srpskih filmova“.

Pored pionirskog rada vezanog za film, još u to vreme shvatio je da budućnost pripada veštom marketingu - reklamirao je svoj filmski program u 12 beogradskih listova, a francuskog snimatelja Luja de Berija angažovao je da snima mnoge aktuelne događaje, koje je kasnije prikazivao u svom „Kinematografskom pozorištu u hotelu ’Pariz’“. Najstariji Botorićevi filmski žurnali snimljeni su u leto 1911, imao je vlastitu laboratoriju i trgovinu kinematografskim materijalom, a bio je i istaknuti član Radikalne stranke.


Slika
Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa

Od 1911. do 1913, De Beri je snimio za Botorića oko 20 dokumentarnih reportaža, među kojima su „Svečana predaja starih i prijem novih zastava“, „Odlazak kralja, prestolonaslednika i princeze Jelene u Petrograd“, „Trke na Banjici“, „Letenje avijatičara Đovanija Vidmera na Banjici“... Tu su i filmovi iz Balkanskih ratova, a uz Luja de Berija zanat je izučio Slavko Jovanović, i tako postao prvi srpski filmski snimatelj. On je za Botorića snimio nekoliko filmova, a radio je i za druge filmske producente.

Zanimljivo je da je Botorić bio producent i prvog srpskog filma koji je izvezen u inostranstvo - Čiča Ilija Stanojević, po sopstvenom scenariju, režirao je za njega dokumentarni film „Ciganska svadba“ iliti „Bibija“, kako glasi originalni naslov, a otkupila su ga braća Pate, za francuski katalog za 1913. godinu.

A sve donedavno smatralo se da je najveći broj filmova Svetozara Botorića zauvek izgubljen. Ipak, u Austrijskom filmskom arhivu nađen je veliki deo njegove bogate zaostavštine. Ovaj veliki zaljubljenik u filmsku umetnost, neobičan, hrabar, vredan i dostojanstven čovek koji je umro u internaciji, čiji su posmrtni ostaci posle Prvog svelskog rata preneseni u Beograd, uskoro će opet „oživeti“ - o njegovom uzbudljivom životu, i životnoj storiji njegove porodice, filmski teoretičar i reditelj Srđan Knežević napravio je dokumentarni film, koji se trenutno nalazi u postprodukciji.

Posle završetka Prvog svetskog rata, bioskopska mreža u Srbiji se naglo razvija i postaje značajna privredna aktivnost - film je za naše građane postao izlaz u svet, prikazivali su se na „kartu više“, a bioskopske sale bile su uvek prepune. Pred početak Drugog svetskog rata, u Srbiji je radilo 1514 bioskopa!

Najrazvijeniju mrežu, sa blizu 90 stalnih bioskopa, imala je Vojvodina. U poređenju sa vremenom od pre 100 i više godina, slika Srbije, bez obzira na jaku tradiciju i pravljenja i gledanja filmova, danas je apsolutno tužna - u Beogradu rade četiri bioskopa - „Takvud“, „Kolosej“, „Delta siti“ i „Roda“, od nedavno i renovirana „Fontana“, a filmovi se prikazuju i u dvorani Doma sindikata, Domu omladine, Kulturnom centru Beograda, Akademiji 28. Svi stari, kultni bioskopi u međuvremenu su rasprodati, i smatraju se „žrtvama“ tranzicije.


b92

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 12 Apr 2014, 22:06
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ovo su prve lokomotive koje su vozile Srbijom

Prve železničke lokomotive stigle su u Srbiju još 1882. godine, u toku izgradnje prve pruge i korišćene su za vuču radnih vozova pri gradnji

Slika
Lokomotiva koja je vukla prvi svečani voz na pruzi Beograd - Niš 1884. godine imala je maksimalnu brzinu od 55 km na sat
Bile su to dve troosovinske lokomotive iz Nemačke, dostizale su brzinu od 40 kilometara na sat, a po završetku građenja pruge služile su za vuču teretnih vozova.

Inače, prva srpska železnička pruga i to na relaciji Beograd - Niš počela je da se gradi 1881. godine, a “Srpske novine” su zabeležile da je temelj, uz pucnjavu topova i celodnevnu proslavu, udario lično knez Milan Obrenović i to srebrnim budakom.

Prvi svečani voz na toj pruzi krenuo je tri godine kasnije, 1884, a vukla ga je lokomotiva “CS No 1” koja je iz Nemačke stigla neposredno pred otvaranje pruge i imala je maksimalnu brzinu od 55 kilometara na sat. Toj lokomotivi se, u međuvremenu, izgubio svaki trag.

Slika
Parna lokomotiva “Rama” proizvedena je davne 1873. godine. Pretpostavlja se da je dovukla prvi svečani voz u Sarajevo

Međutim, u Požegi u Železničkom muzeju još se čuva jedan od svetskih rariteta - parna lokomotiva “Rama” proizvedena daleke 1873. u nemačkoj fabrici “Kraus” u Minhenu. Spada u grupu najstarijih bosansko-hercegovačkih lokomotiva i pretpostavlja se da je ona dovukla prvi svečani voz u Sarajevo.

Tu se čuva i lokomotiva “Kralj Srbije” koja se još naziva i “Milan” po srpskom suverenu Milanu Obrenoviću, a to je prva parna lokomotiva koja je izrađena na Balkanu. Napravljena je ručno u bravarskoj radionici rudnika Majdanpek 1882, samo su točkovi i osovine nabavljeni iz Engleske, ali se nije mogla pohvaliti velikom brzinom - išla je svega 20 kilometara na sat.

Slika
“Kralj Srbije” ili “Milan”, prva lokomotiva izrađena na Balkanu

Zanimljivo je da je napravljena još jedna ista lokomotiva koju su rudari, po kraljevoj supruzi, nazvali “Natalija”, ali je završila u starom gvožđu.

U Požegi se može videti i lokomotiva “Kostolac”, specifična parnjača koju su zbog dva dimnjaka nazvali “Dvoglava aždaja”, a proizvedena je u Filadelfiji.


Slika
“Kostolac” nazvan još i “Dvoglava aždaja” zbog dva dimnjaka. Saobraćala na prugama Solunskog fronta ispod Kajmakčalana

Ovaj tip lokomotive se koristio za snabdevanje Druge srpske armije za vreme Prvog svetskog rata i saobraćao je na prugama Solunskog fronta u podnožju Kajmakčalana. Iako su bile ratne prilike, zabeleženo je da taj voz na relaciji Vertekop-Subotsko nikada nije kasnio.

Slika
Lokomotiva "Pampurče" za uski kolosek

A zelena lokomotiva koja više od 20 godina stoji ispred zgrade Železničkog muzeja u Beogradu je parnjača iz 1917. popularno nazvana “Pampurče” i saobraćala je prugama uzanog koloseka po Makedoniji.

Slika
Eksponat koji podseća na socijalistička vremena - lokomotiva Titovog Plavog voza

Na platou između beogradske Železničke stanice i Pošte, kao eksponat stoji parna lokomotiva normalnog koloseka koja je deset godina posle rata vukla Titov Plavi voz. Proizvedena je u Mađarskoj; „Jugoslovenske železnice“ su posedovale ukupno 63 lokomotive ove serije, a za potrebe Plavog voza se koristilo njih šest.
Inače Kraljevina Jugoslavije je prema zvaničnim podacima 1931. imala 2.621 lokomotivu i 9.951 kilometar pruga.

Slika
„Leteći Beograđanin“ vozio 146 na sat, ostala samo slika‚

Jugoslovenske državne železnice su tridesetih godina prošlog veka imale veoma neobičnu parnu lokomotivu koja je zbog brzine nazvana “Leteći Beograđanin”. Lokomotiva je proizvedena u Berlinu, ali su joj oktobra 1936. stručnjaci konstruktivnog odseka mašinskog odeljenja železnica promenili prvobitni izgled dajući joj aerodinamičnu formu i pripremajući je za velike brzine. Na probnoj vožnji 1937. godine na pruzi Beograd - Zagreb “Leteći Beograđanin” je postigao, za to vreme, fantastičnu brzinu od 146 kilometara na sat, čime je svrstan u red evropskih superekspresnih parnih lokomotiva. Nije sačuvana.


blic

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 54 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker