Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:53


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 23 Okt 2012, 02:00
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Beogradski tramvaji

Prvi tramvaju u beogradu, s konjskom vučom, krenuo je 14. oktobra 1892, od Slavije do Kalemegdana, ulicom kralja Milana, preko Terazija, Kolarčevom i Vasinom. Zvali su ga «varoška železnica».

Evo kako je to izgledalo, izlazak prvog tramvaja na beogradske ulice:

Slika


Prvi električni tramvaj proradio već sledeće godine, od Narodnog pozorišta do Topčidera. Dok su beogradskim ulicama tramvajdžije zvoncima najavljivale prolazak električnih grdosija, u većini svetskih metropola još su jezdili fijakeri.

A bilo je i ovako, leti:


Slika

Po pisanim dokumentima i fotografijama, vidi se da je prevoz tada bio daleko bolje organizovan u odnosu na potrebe, nego posle Drugog svetskog rata:

Slika


beogradskaarhiva


Vrh
Nina
Post  Tema posta: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 13 Dec 2012, 17:55
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
ONO NAŠE, ŠTO NEKAD BEJAŠE

Prvi klavir u "Kapiji Jevrope"

Slika

Tačno 182 godine je prošlo od kada se čuo prvi klavir u oslobođenoj Srbiji. Nije se to dogodilo u prestonom Beogradu, a ni u Miloševom Kragujevcu, nego u varoši Šabačkoj. I to, u konaku gospodara Jevrema, kneževog rođenog brata i jedinog pismenog od Obrenovića. U vreme dok je on upravljao gradom, od 1816. do 1831, "Šabac je bogata varoš na granici dvaju carstva koja se i imenom 'Malog Pariza' mogla nazvati", zapisao je visoki gost i znameniti nemački putopisac Feliks Kanic. "To je varoš koja se i Kapijom Jevrope može zvati, varoš koja korača podjednako sa Beogradom, štaviše u mnogo čemu i prednjači". Dok su celim Beogradskim pašalukom i samom prestonicom još odjekivale gusle, dvojnice i šargije, u Šabac je prispeo nemački učitelj muzike Josif Šlezinger. Po zapovesti Jevremovoj, počeo je da podučava klaviru njegovu kći Anku.
Novi gospodar je sa sobom doneo i naviku da rano ustaje i prvi sa poslovima dan započinje. Dok je u svojoj sobi u konaku već u zoru ispijao prvi fildžan kafe, njegov sekretar Aleksa Popovski čitao mu je tek prispele evropske novine i časopise "ter" ili "AllgeOsterreischischer Beobachmeine Zeitung". Prevodio ih je i na srpski, već prema potrebi, mada je Jevrem dosta stranih knjiga čitao i sam, i o njima rado pričao sa gostima. Za Srbiju onog vremena, u kojoj se još spavalo na podu, na ležaju od slame i aure, u kojoj se gotovo na podu i jelo, za sinijom, sedeći na tronošcima i grabeći jelo drvenim kašikama iz zajedničke činije, tek sagrađeni gospodarev konak je izgledao kao čudo neviđeno. Učeni Joakim Vujić, koga će istorija nazvati ocem srpskog pozorišta, sa oduševljenjem je pisao o velikom trpezarijskom stolu i stolicama, a da se na spratu, uz ostalo što udobnosti služi, nalazi "jošte i jedan divan sa stakleni pendžeri, odakle se oku čelovečenskom veseli pogled ukazuje". Bili su to prvi pravi prozori u Miloševoj Srbiji, koji su zamenili neproziran papir na oknima. Veruje se da su itekako uticali da najpre Šapčani, a onda i cela zemlja, jasnije progleda. I, okrene se Jevropi.



Miloš bratu oteo muzičara


Da bi svojoj deci dao bolje obrazovanje, Jevrem Obrenović je 1829. doveo u Šabac učitelja Dimitrija Tirola. Već te godine Jevremova deca počela su "udarati u gitar i klavir". Ali, knez Miloš je bratu zamerio što u kući drži "Jevreja", pa su učitelj i njegova supruga ubrzo ispraćeni iz Šapca. Jevrem je ipak ubrzo doveo Austrijanca Šlezingera. Posle službe u Konaku, on je stvorio vojničku muzičku kapelu ili "bandu". U proleće 1831. Miloš je zatražio i dobio da mu se "banda" pošalje u Kragujevac. Josif Šlezinger je ostao upisan kao prvi profesionalni muzičar u slobodnoj Srbiji, pionir njenog muzičkog života, i sve do druge polovine 19. veka, jedini kompozitor. U Srbiji je ostao do kraja života.


Vesti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 13 Dec 2012, 18:07
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Први пут жене су селе за трпезу заједно с мужевима и осталом господом 27. јануара 1838. године. Била је то свечана вечера на Милошевом двору.


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 16 Jan 2013, 11:02
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prvi tramvaj, sa konjskom vučom, krenuo je od Kalemegdana do Slavije 14. oktobra 1892. godine

Slika


Slika

"Oko 11 časova pre podne, stajala su dva vagona pred zdanjem Suda Opštine varoši Beograda. Čim su se u njih smestili predsednik opštine Milovan Marinković, članovi suda, odbornici i opštinski činovnici, voz je krenuo i za nekoliko trenutaka bio pred društvenom kancelarijom na Terazijama, gde se sleglo dosta sveta da prisustvuje ovom osvećenju. Oko pola 12 je Njegovo Visoko Preosveštenstvo Mitropolit Mihailo osvetio ’beogradsku varošku železnicu’ – tramvaj. Po osvećenju ove korisne ustanove, predsednik Beograda kao domaćin je ponudio Mitropolitu Mihailu i prisutnu gospodu zakuskom u društvenoj kancelariji i pruga Kalemegdan – Slavija je odmah predana saobraćaju. Kroz kratko vreme najdalje do konca ovoga meseca i pruge Sava – Terazije i Terazije – Novo groblje će biti predane saobraćaju, te će na taj način naš mili grad, srpska prestonica, biti obogaćena još jednom kulturnom ustanovom, neobično korisnom za nju. Sretno, da Bog da!"

Ovako su 14. oktobra 1892. godine "Opštinske novine" opisale puštanje u saobraćaj novosagrađene tramvajske linije od Kalemegdana do Slavije. Ovaj datum smatra se početkom organizovanog javnog saobraćaja u prestonici, a Gradsko saobraćajno preduzeće ga obeležava kao svoj rođendan. Danas, 120 godina kasnije, u GSP-u sa ponosom ističu da je njihovo preduzeće vršnjak sa istom gradskom službom u Berlinu. A u to vreme malo velikih evropskih gradova moglo je da se pohvali organizovanim gradskim prevozom.

Slika
Tramvajska mreža Beograda iz 1908. godine (Linija 1 se vidi na trasi Kalemegdan - Slavija)

Drugi važan datum u istoriji beogradskog tramvaja jeste 18. jun 1894. godine. Tada je prugom od Ulice kralja Milana do Topčidera prošlo prvo šinsko vozilo na električni pogon.

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 16 Jan 2013, 11:13
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slika

Prvi tramvaj u Beogradu bio je na konjsku vuču.

Slika

Prva tramvajska linija je bila Kalamegdan – Slavija. Jedna od stanica je bio današnji Studentski trg, gde se nalazila velika pijaca.

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 21 Feb 2013, 00:26
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prvi park u Beogradu napravio je knez Miloš (FOTO)

"Nikakva kola ne puštajte da preko Topčidera idu, da livade kvare", piše u kneževom pismu od 24. februara 1831. godine

Jedno od najomiljenijih izletišta Beograđana i prvi beogradski park, Topčiderski park, postoji već nekoliko vekova. Najpre je to bilo mesto gde su se izlivali topovi za napad na Beograd, zatim je pretvoreno u “banju u gradu”, da bi u moderno doba ostalo kutak za odmor i uživanje

Slika

Kako smo već opisali u okviru naše serije tekstova “Upoznajte Beograd“, prestonica Srbije leži na 29 brda i brežuljaka, a Topčider je među najlepšima. Naziv je dobio od turskih i persijskih reči, koje zajedno znače “tobdžijska dolina”. To je bilo mesto gde su Turci lili topove za napad na Beograd 1521.

Tokom prvih decenija 19. veka, ovaj predeo pun je vinograda i letnjikovaca imućnih ljudi. Godine 1831. knez Miloš Obrenović počinje uređenje Topčidera, gradnjom konaka, crkve, zatim kafane, kasarne i parka. Ubrzo, na barovitom prostoru, u trski i rogozu, niče prvi park u Beogradu.

“Nikakva kola ne puštajte da preko Topčidera idu, da livade kvare” – napisao je knez u pismu od 24. februara 1831. godine.

Slika
Foto: kulturnonasledje.rs

Oko Konaka kneza Miloša, između 1831. i 1833, u dosadašnje krečane, sade se platani, a čitav Topčider će znalački zasaditi češki vrtlari. Centralni deo, cvetni parter, kao simetrična kompozicija prema Miloševom konaku, završava se ispred kamenog obeliska (podignutog 1859. godine), čime se naglašava paradni karakter ovog dela.

Slika
Foto: kulturnonasledje.rs

Posle Drugog svetskog rata pristupa se regulaciji Topčiderske reke, što još više doprinosi popularizaciji ovog prirodnog kompleksa.

Prostorna kulturno-istorijska celina “Topčider”, 1987. godine utvrđuje se za kulturno dobro od izuzetnog značaja za SR Srbiju, zbog posebnih prirodnih, estetskih, kulturnih i istorijskih vrednosti koje sadrži.

Kao posebne vrednosti prostorne kulturne i istorijske celine Topčider ističu se: reljef Topčidera sa florom, rekom i izvorištima, park Topčider u kojem se nalaze Konak kneza Miloša…

Slika
Foto: delcampe.net

…topčiderska crkva Sv. Petra i Pavla, crkveni konak, Miloševa česma kod Topčiderske crkve, knez Mihailov konak (Mitropolitova rezidencija),Vruća česma kod Železničke stanice, Vračarske česme, Obelisk posvećen 1859. godini, spomenik Arčibaldu Rajsu, Mali i Veliki vodoskok, skulptura “Žetelica”; park-šuma Košutnjak sa lovačkom kućom, šumarevom kućom, Hajdučkom česmom, česmom kneza Miloša i Spomenikom na mestu ubistva kneza Mihaila; Pionirski grad sa centralnom zgradom i skulpturama; kompleks dvorova na Dedinju; kompleks Garde; objekti privrednog razvitka: rasadnik u Topčideru, prva železnička stanica u Topčideru, Fabrika šećera i Kovnica novca; sportski objekti: hipodrom, strelište, sportski objekti nekadašnjeg DIF-a; Letnja pozornica; kuće znamenitih ličnosti: Arčibalda Rajsa, porodice Popović-Predić, Veljka Petrovića; groblja: Topčidersko groblje i Nemačko vojničko groblje sa spomenikom srpskim vojnicima poginulim 1915. godine.

Slika
Foto: politikin-zabavnik.co.rs

Inače, upravo u ovom parku tridesetih godina 20. veka postojali su automati za bombone i slatkiše, koji su uvesejavali najmađe Beograđane.


telegraf

_________________
Slika


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 11 Maj 2013, 14:45
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
Наша прва жена архитекта – Јелисавета Начић

Дама од лепих степеница
У до тада искључиво мушку професију закорачила је смело. Већ после треће награде добијене на конкурсу за цркву у Тополи и неколико изведених објеката у Београду показала је да је архитектонска професија у њој добила истакнутог члана.

Рођена је 1878. године у Београду. Вредна и упорна, током школовања увек је била одличан ђак. Прва је жена која се уписала на Технички факултет Велике школе у Београду давне 1896. године. Међу првима је завршила Архитектонски одсек Техничког факултета Велике школе и тако постала један од првих српских архитеката школованих у Београду. Наиме, исте године кад је Начићева уписала Технички факултет, на њему је отворен и посебан архитектонски одсек. До тада су студенти ради студија архитектуре одлазили у иностранство. Углавном као државни питомци, бирани су међу онима који су с успехом завршили инжињерски одсек у Београду и при том испољавали извесне уметничке склоности за архитектуру.
Јелисавета Начић

Прва жена архитекта у Србији, по стицању дипломе, с двадесет два пролећа, 1900. године постављена је за цртача – техничког приправника у Министарству грађевина. Године 1902, након положеног државног испита, добила је место архитекте у Инжињерско-архитектонском одсеку Београдске општине. У тадашњој Србији место у државној служби добијали су само они који су одслужили војни рок. Како жене нису могле да служе војску, то је значило да су та места била намењена превасходно мушкарцима. Иако је као свршени архитекта на почетку каријере морала да ради као цртач, то је није обесхрабрило, већ је стрпљиво чекала своју шансу. Угледавши распис конкурса за израду идејног решења за пројекат цркве у Тополи, схватила је да јој се указује жељена прилика да покаже своје умеће. У изузетно јакој конкуренцији, на конкурсу је освојила треће место.
Успех на том такмичењу убрзо јој је донео нове наруџбине. Ипак, њена каријера трајала је само шеснаест година. За време Првог светског рата она је, као и њен познати колега Јован Илкић, одведена у логор Нежидер у Мађарској. Упркос тешким условима, боравак у логору донео јој је и лепе тренутке. Ту се заљубила у професора Луку Лукајиу, албанског интелектуалца и родољуба, а потом за њега и удала. Логор је преживела, али се више никада није вратила својој професији. Умрла је у Дубровнику 1955. године.

С Теразија на Калемегдан

Јелисавета се бавила и архитектуром и урбанизмом. Радила је на урбанистичком уређењу Малог Калемегдана по идејној скици Димитрија Т. Лека. Такође јој је поверена израда детаљног плана и надзор над извођењем урбанистичког уређења Теразијског платоа. План је био разрада првонаграђеног конкурсног решења Веселина Лучића. Извођењем овог плана Теразије су добиле нов изглед с две коловозне траке калдрмисане дрвеном коцком, кружну ронделу и два бочна цветњака. Подигнута је и ограда око скверова, с „гранитним соклом и постаментима, између којих су били украсни делови од ливеног гвожђа у слободним мотивима сецесије”. Стабла старих кестенова су посечена, а уместо њих посађени јасенови. Заслугом инжењера-баштована Шарла Леруа, међу украсним биљем нашло се место и за стабла банана. Решење Теразија с цветним алејама опстало је све до 1949. године. Том приликом Теразијска чесма премештена је у Топчидер, близу конака кнеза Милоша, где ће и остати све до 1975. године кад ће је после нове реконструкције Теразија вратити на њено првобитно место.

На Теразијама је планирано и постављање фонтане с Мештровићевом статуом „Весник победе”. Статуу с групом фигура познати вајар радио је у великој сали Основне школе код Саборне цркве коју је Јелисавета пројектовала. Ово наводи на закључак да је Мештровић ценио рад Начићеве и с њом сарађивао око израде пројекта за уређење Теразија у вези с израдом фонтане. Сама фонтана, започета 1914. године, није завршена због рата. Скулптура „Победника”, део композиције планиране за постављање на Теразијском платоу, наишла је на згражавање ондашњег света који се противио да се статуа нагог мушкарца постави на градском тргу. Уместо на Теразијама, постављена је на западном углу Београдске тврђаве у Горњем граду у част десетогодишњице пробоја Солунског фронта, 8. октобра 1928. године.
Данас је познати симбол Београда.
Поред плана за уређење Малог Калемегдана Јелисавета је за то место пројектовала и Мало степениште – постоји и данас, пењемо се њиме на Калемегдан са стране француске амбасаде. Ово необарокно степениште са чесмом саграђено је на почетку 20. века. Изабравши тесани рипањски камен зелене боје, она је ово степениште учинила посебно упечатљивим.
Пројектом зграде Основне школе код Саборне цркве, касније назване „Краљ Петар Први”, у истоименој улици показала је свој неспорни дар и пуну пројектантску зрелост. Школа је подигнута у раздобљу од 1905. до 1907. године на месту некадашње основне школе на Варош капији. Иако је зграда урађена у духу академизма с примесама ренесансе и барока, Јелисавета Начић нарушила је нека од академских начела правилности како би зграду што боље прилагодила положају. Из тог разлога определила се за разуђену основу зграде с дубоко засеченом фасадом и крилима према Грачаничкој, Улици краља Петра и порти Саборне цркве. Највише пажње поклонила је угаоној фасади коју је складно украсила и завршила високом атиком с балустрадама. На њој је, између прозорских лукова првог спрата, предвидела постављање рељефних портрета Вука Караџића и Доситеја Обрадовића. Водећи рачуна да поред неопходних садржаја потребних за одвијање наставе испуни и одговарајуће хигијенске захтеве за правилан рад школе, пројектом ове зграде, како је у то време приметио архитекта Жарко Крстић, грађење школских објеката постављено је „на једну стручно солидну основу” с усклађеним техничким и хигијенским захтевима. То је један од најважнијих и најуспелијих јавних објеката које је Начићева извела.

План и црква Александра Невског

И као што је основна школа била једна од првих зграда наменски грађених за ту сврху у Србији, тако су и раднички станови првенац у београдском градитељству. Блок радничких станова, који се налази између улица Ђуре Ђаковића, Комнен Барјактара, Генерала Махине и Херцег Степана, састоји се од два низа објеката насталих у различито време. Јелисавета Начић пројектовала је низ објеката с фронтом из улица Ђуре Ђаковића и Гундулићевог венца. Изведени 1910. и 1911. године, били су почетак планиране, али не и до краја спроведене акције Београдске општине да реши несташицу јефтиних станова за сиромашније становништво. Важно је напоменути да је то први случај на Балкану да се приступило грађењу условних станова намењених за смештај радника и да их је радила прва Српкиња, архитекта Београдске општине. Други низ објеката настао је 1924. године и добро се уклопио с првобитним, образујући тако складну блоковску целину. У композицији ових једноспратних безорнаментних зграда истичу се вешто моделовани кровови с надстрешницама и фасадним забатима.

Због славолука у логор

У близини ових станова налази се још једно Јелисаветино дело, овог пута из области сакралне архитектуре: Црква Александра Невског у Француској улици број 39. Почела је да се гради 1912. године по Јелисаветином пројекту у српско-византијском стилу. Први светски рат прекинуо је градњу цркве. Касније је настављена по измењеном пројекту. Од првобитног плана остао је, писао је Слободан Богуновић, „тролисни облик основе с три апсиде... и једним кубетом изнад наоса”. Грађевински радови завршени су 1929. године, а иконостас, преграда између олтара и осталог дела цркве, украшена по нарочитом и утврђеном реду и распореду иконама, постављен је 1930. године. Он није рађен посебно за ову цркву, већ је био предвиђен за задужбину Карађорђевића на Опленцу, па је поклоњен Цркви светог Александра Невског. Овде се чувају и многе реликвије из 19. и 20. века (иконе, култни предмети, књиге), као и велика слика с ликом светог Александра Невског, дело великог пољског сликара Јана Матејка настало око 1890. године.
Као општински архитекта пројектовала је 1912. године и Павиљон за туберкулозне болести, оштећен за време Првог светског рата и порушен 1919. године. То је била прва болница за туберкулозне болести у Србији. Јелисавета Начић пројектовала је и прву кружну пећ и друга постројења за израду опеке коју је општина изградила у „Прокопу” код земљаног мајдана. Овај објекат данас не постоји, срушен је за време Првог светског рата. Срушена је и кућа Арсе Дреновца која се налазила на углу Косовске и Кондине улице, као и кућа М. Протића у дворишту Бирчанинове број 13. Времену и пролазности одолевају кућа књижара Марка Марковића на углу Капетан-Мишине и Јованове 45-а, изграђена 1904. године, и кућа З. Арсенијевића у Ломиној улици број 46. Пројектовала је и малу спомен-цркву у Штимљу на Косову коју је саградила Нака Спасић, председница Кола српских сестара.
Године 1913. Јелисавета Начић пројектовала је и Теразијски славолук, постављен на Теразијама у част повратка српске војске из балканских ратова. Остало је предање да су је због натписа „Још има неослобођених Срба”, исписаног у једном делу тог славолука, окупатори прогнали за време Првог светског рата у логор Нежидер. Први светски рат прекинуо је њен плодан рад. Ипак, све до прогона у логор 1916. године, радила је на обнови непријатељском артиљеријом оштећених зграда у Београду. Након повратка из логора ова храбра, упорна и даровита жена, која је у ондашњем патријархалном окружењу својим радом успела да избори место признатог и уваженог стручњака, никада се више није вратила свом позиву. У историји српске архитектуре остаће упамћена по лепоти дела која је оставила и чињеници да је радом и упорношћу стално померала границе бивајући у много чему прва.
Slika

Politikin Zabavnik

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
sosa
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 11 Maj 2013, 14:47
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Maj 2013, 23:36
Postovi: 464

OffLine
Draga Ljočić

Prva srpska lekarka




Prva Srpkinja postala je lekar u isto vreme kada i prva
žena iz Velike Britanije, a za vreme srpsko-bugarskog rata 1885. godine
bila je jedini lekar u Opštoj državnoj bolnici u Beogradu

Samo petnaest godine posle prve žene na svetu koja je stekla diplomu lekara.
Tek
krajem šeste decenije XIX veka u svetu su ženama dozvoljene studije
medicine. Prvi im je vrata otvorio Cirih, a prva žena koja je stekla
diplomu lekara 1863. godine bila je Švajcarkinja Morgan. Samo petnaest
godina kasnije, u Cirihu je studije medicine završila i prva Srpkinja,
gospođica Draga Ljočić, u isto vreme kada i prva žena iz Velike
Britanije.
Draga Ljočić rođena je 1855. godine u Šapcu, u porodici
trgovca, pomalo svojeglavog. Pamti se da je ovaj voleo sudnice i
parničenja, i da je jednom, kad je izgubio parnicu sa izvesnom
bogataškom šabačkom porodicom, organizovao javnu „sahranu pravde”. Možda
i zbog te svojeglavosti, u vreme kad se od ženske dece očekivalo samo
da znaju da kuvaju i vezu, on je ćerku kao obdareno dete, posle osnovne
škole poslao u Beograd, gde je završila Višu žensku školu, a zatim se
upisala na Veliku školu, tadašnji univerzitet. Tu je provela godinu
dana na prirodnjačkom odseku, a zatim se 1872. uputila u Cirih na
studije medicine.
Po izbijanju srpsko-turskog rata 1876. godine
Draga, međutim, iako je bila nadomak diplome, ostavlja fakultet da bi
se pridružila srpskoj vojci. Kad je rat završen, okončava studije i
1879. godine vraća se u Srbiju kao lekar.
Ali i pored svih zasluga u
ratu, u Srbiji je nailazila samo na odbijanje i nepriznavanje, na
zidove koje su dizale njene muške kolege. Ministarstvo unutrašnjih
dela, pod čijom se upravom tada nalazila zdravstvena služba, nije htelo
ni da čuju da pravo lečenja povere jednoj ženi, pa im se Draga Ljočić
obratila molbom u kojoj je, između ostalog, pisalo: „Ja sam svršila
Medicinski fakultet na Univerzitetu ciriškom i položila doktorat kao
doktor medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti, što dokazujem
priloženom diplomom. Na osnovu ovoga molim g. Ministra da mi izvoli
dati dozvolu da u Beogradu praktikujem. I, ako bi trebalo još kakav
uslov da ispunim, molim g. Ministra samo neka narediti izvoli, i to ću
ispuniti”.
I tako je počela njena najznačajnija borba koja će joj
obeležiti život – borba za priznanje. Ubrzo je ustanovljena komisija
koja je dobila zadatak da reši njenu molbu. Vladan Đorđević, Mladen
Janković i Đorđe Klinkovski, sve sama ugledna imena srpske medicine,
dobila su nalog da Dragu ispitaju i teoretski i praktično iz gotovo
cele medicine. Draga je sa odličnim uspehom prošla sve njihove testove,
pa je komisija bila stavljena pred svršen čin - i da su hteli, nisu
mogli da je obore. Njihov izveštaj sadržavao je povoljno mišljenje o
stručnosti kandidatkinje. Pa ipak, zbog tadašnjeg stanja u
zakonodavstvu, zbog nedostatka želje da se on izmeni, prva srpska
lekarka nije mogla da dobije pravo da kao lekar radi u državnoj službi.
I to samo zato što je žena.
Kasnije je u Beogradu radila kao lekar u
upravi Monopola i kao privatni lekar. Bila je jedan od osnivača
Materinskog udruženja, i vatreni borac za žensku ravnopravnost,
zahtevajući da žene dobiju pravo glasa.
Učestvovala je u svim
ratovima koje je Srbija vodila od 1876. do 1915. godine - u dva
Srpsko-turska rata, u Srpsko-bugarskom ratu, Prvom i Drugom balkanskom
ratu i Prvom svetskom ratu, kada je sa srpskom vojskom doživela sve
strahote prelaska Albanije.
U toku prvog srpsko-turskog rata radila
je kao sanitetski poručnik. Za vreme srpsko-bugarskog rata 1885. godine
previjala je ranjenike i, pošto je većina lekara bila upućena na
front, jedno vreme bila je jedini lekar u Opštoj državnoj bolnici u
Beogradu, kao i u bolnici za velike boginje i u ustanovi za ranjenike u
Velikoj školi.
Draga je bila udata za novinara Aranđela Rašu
Miloševića, sa kojim je imala dve ćerke, ali i velikih problema kao
supruga političkog protivnika režima. Zbog učešća u neuspeloj Timočkoj
buni Raša Milošević je, naime, bio prvo osuđen na smrt, a zatim
pomilovan i upućen u Beogradsku tvrđavu na izdržavanje desetogodišnje
robije.
Povodom sedamdesetogodišnjice života, Dragoj Ljočić je, kao
svojoj slavnoj prethodnici i ženi koja je po mnogo čemu obeležila ne
samo srpsku medicinu s početka 20. veka, već i borbu za ženska prava, u
Beogradu 1925. godine Društvo ženskih lekara priredilo svečanu
akademiju, koja je završena rečima: „Zbog svega toga će ime Drage
Ljočić živeti i onda kad nje više ne bude bilo”. Prva srpska lekarka
umrla je devet meseci kasnije, 5. novembra 1926. godine. Sahranjena je
na beogradskom Novom groblju.
U Beogradu danas jedna ulica nosi ime dr Drage Ljočić.

M.H.com.


Slika

Politikin Zabavnik

_________________
Dok ti spavaš neprijatelj ne spava. Zato spavaj što češće i što duže, nek' neprijatelj crkne zbog nesanice.


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 14 Maj 2013, 16:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prvi srpski putnički voz

Slika

03. septembra 1884. godine prvi putnički voz na prvoj pruzi u Srbiji Beograd-Niš, krenuo je iz Beograda i za deset sati je stigao u Niš. 
Da bi se izgradio prvi gvozdeni put kroz Srbiju trebalo je pre svega srušiti mit o centralnom neprohodnom lancu. Prva pruga Beograd-Niš bila je dugačka 243 kilometra, a njena eksploatacija počela je skromno. U početku je bilo nekoliko vozova, a cene karata su bile previsoke za Srbe osiromašene u prethodnim ratovima.
Prva pruga bila je solidno izgrađena, a lokomotive i vagoni bili su najmoderniji tog doba. Nakon što je Srbija na  Berlinskom kongresu dobila nezavisnost, sporazumom se obavezala da će što pre napraviti i svoju železničku prugu. Prva lokomotiva se zvala “Kralj Srbije”.
Kada je železnica dobila još jednu lokomotivu, preimenovala je “Kralja Srbije” u “Milan”, a dugu lokomotivu je nazvala “Natalija”, po imenima tadašnjeg srpskog kralja i kraljice…


navidiku

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 24 Maj 2013, 21:37
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prva apoteka u Srbiji

Gospodin Pantelejmon Hadži-Stojilov iz Beograda imao je blagovolenije ovog dana javiti mi da su Vaše Sijatelstvo visoku milost imali meni dozvoliti da mogu u Beogradu apoteku otvoriti”, piše 13. aprila 1830. godine u pismu knezu Milošu farmaceut iz Zemuna Matej Ivanović. Uskoro je u kući preko puta Saborne crkve, s gornje strane kafane “Kod znaka pitanja”, počela s radom prva srpska apoteka.

Slika
Prva apoteka nalazila se preko puta Saborne crkve, u kući pored kafane „Znak pitanja“

Te 1830. godine sultanovim Hatišerifom prvi put je Srbwww.blic.rs/data/images/2010-05-28/42479_apoteka1_f.jpg?ver=1275061141iji dozvoljeno da može da otvara sudske i zdravstvene ustanove, bolnice i apoteke. Kada je primio molbu Mateja Ivanovića, s preporukom srpskog konzula u Zemunu Hadži Stojilova, knez Miloš je beogradskom knezu Petru Lazareviću odmah naložio da od vezira beogradskog zatraži dozvolu za otvaranje apoteke. O dobijenoj dozvoli od vezira, Lazarević je Miloša obavestio 30. aprila 1830. godine, pa se taj dan može smatrati danom osnivanja prve srpske apoteke, ali i danom kada je otvorena prva zdravstvena ustanova u Srbiji.

Braća farmaceuti

O Mateju Ivanoviću se malo zna. Dragan Stupar, profesor Farmaceutskog fakulteta u penziji i dugogodišnji šef katedre za istoriju farmacije, kaže da nije sačuvana nijedna njegova fotografija, niti se zna gde je sahranjen. Najviše što se zna o osnivaču prve apoteke profesor Stupar je sabrao u tekst za monografiju o istoriji srpske farmacije objavljenu 1996. godine, a čiji smo jedan primerak pronašli u Apotekarskoj ustanovi Beograd.

Matej Ivanović je rođen u Zemunu, farmaciju je završio u Pešti, a nakon prakse pokušao je da dobije koncesiju za otvaranje apoteke u Zemunu, ali nije uspeo. Matej je sin prote Jeftimija Ivanovića (1773–1849) na čiju je inicijativu, a uz saglasnost vožda Karađorđa, u srpske škole 1813. godine uvedena proslava Savindana. Zabeleženo je da je prota Jeftimije posle sloma Prvog srpskog ustanka odlazio u manastir Fenek i pokušavao da duhovno oporavi Karađorđa koji nije mogao da se pomiri s činjenicom da se u Srbiji čuo samo lelek narodni i zveket oružja turskog.

I Matejin mlađi brat Aleksandar takođe je završio farmaciju u Pešti i priključio se bratu, pa se apoteka od 1840. godine zvala “Apoteka braće Ivanović”. Posle 40 godina rada, braća su 1870. godine prodala apoteku, a kupio ju je farmaceut Jovan Dilber iz Smedereva. Danas je apoteka “Mr. ph Matej Ivanović” u sastavu Apotekarske ustanove Beograd, a od 1964. godine nalazi se na poznatoj adresi u Knez Mihailovoj 27. Kuća u Ulici kralja Petra broj osam, poznata kao Ičkova kuća, srušena je 1938. godine. Na zgradi koja je umesto nje podignuta Farmaceutsko društvo Srbije je 1955. podiglo spomen-ploču prvoj srpskoj apoteci.

Lekovi na recept

Iako je bila jedina u kojoj su građani mogli da dobiju ispravno sačinjen lek, apoteka Mateja Ivanovića prvih nekoliko godina nije bila rentabilna. Veliki problem predstavljala je raširena pojava da nestručne osobe prodaju otrove i lekove. Matej Ivanović se požalio knezu s molbom da lažnim lekarima i apotekarima, kao i trgovcima, zabrani da prodaju kojekakve smese bez terapijskog efekta od kojih se bolesnici truju. Tek 1837. godine knez Miloš donosi Ukaz kojim se zabranjuje prodaja lekova i otrova po dućanima, izuzev većih varoši gde jedan ovlašćeni trgovac uz dozvolu diplomiranog lekara ima pravo da ih nabavi, prodaje i naznači u koju svrhu će se upotrebiti.

U varošima gde je postojala apoteka bilo je dozvoljeno davati lekove jakog dejstva na recept koji je propisao diplomirani lekar. Lekove je mogao da izdaje apotekar koji je po završetku studija položio zakletvu da ih neće izdavati mimo zakonskih propisa (izuzetak su bili čajevi). Cela Srbija tada je imala samo devet lekara i fizikusa koji su, po pravilniku „Nastavlenija za okružne lekare i fizikuse“ donetom 1839. godine, bili u obavezi da imaju ručnu apoteku.

Kneževe stipendije

Knez Miloš je više puta pokušavao da iz Austrije dovede školovane lekare i farmaceute, ali bez uspeha. Otuda je odlučio da počne da stipendira studente medicine i farmacije koji su se obavezali da će se nakon diplomiranja vratiti u Srbiju. Stipendiju je dobilo više studenata medicine i samo jedan student farmacije – Pavle Ilić, koji je 1836, po nalogu Državnog sovjeta i uz kneževu saglasnost, osnovao prvu državnu apoteku u Srbiji – Pravitelstvenu apoteku u Kragujevcu.

Zbog političke situacije apoteka je ubrzo premeštena u Beograd i ubrzo je postala centralni snabdevač lekovima ne samo Beograda, već i cele Srbije. Pavle Ilić je 1861. godine položio zakletvu kao prvi srpski državni hemičar, odnosno direktor Državne hemijske laboratorije u kojoj su se analizirale mineralne vode.
Treću apoteku u Beogradu, na Dorćolu, otvorio je opet jedan Zemunac, trgovac i samouki lekar Antonije Delini. Zato što nije bio kvalifikovani farmaceut, apoteka mu je često zatvarana i “proradila” je tek kad ju je preuzeo njegov sin mr ph. Andreja Delini, a potom unuk Nikola Delini.

Žene preuzele primat

Na početku Prvog svetskog rata u Beogradu je bilo 20 apoteka, a prva proizvodna laboratorija nastala je 1920. godine u sastavu veledrogerije “Mišković i kompanija”.

Patrijarhalna sredina u Srbiji dugo je pružala otpor da u farmaciji vidi žene. Prva žena farmaceut bila je Desanka Ruvidić, koja je diplomirala 1913. godine u Beču, a prva farmaceutkinja u Beogradu Savka Kaljević-Stefanović koja je studije započela u Lozani, a diplomirala je posle rata u Zagrebu. Danas, 180 godina nakon što je Matej Ivanović otvorio prvu apoteku, u srpskoj farmaciji više od 90 odsto zaposlenih čine pripadnice nežnijeg pola.

Slika
Ovako su nekad izgledali rafovi apoteke „Matej Ivanović“

Slika
Supstance za spravljanje lekova

Resized Image - Click For Actual Size
Izgled lekarskog recepta iz 1891. godine

Slika
Stara apotekarska vaga - važan farmaceutski rekvizit

Slika
Pavle Ilić, osnivač prve državne apoteke i prvi srpski državnih hemičar

Slika

Lek za jektiku u vinu

Protivnici kneza Miloša su 1838. godine optužili kneževog lekara i kuma dr Bartolomea Kuniberta i engleskog konzula u Beogradu pukovnika Hodžesa da su otrov blajcuker, nabavljen u apoteci Mateja Ivanovića, stavili u vino koje dr Kunibert poneo u Kragujevac za krsnu slavu kneževu. Kada je knez od državnog apotekara Pavla Ilića zatražio stručno mišljenje o blajcukeru, obavešten je da je u pitanju lek protiv jektike (tuberkuloze). Za svaki slučaj knez je naterao dr Kuniberta da prvi popije čašu vina koje mu je doneo na poklon.


Blic

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 107 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker