Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Atentati, bune i nemiri u Srbiji http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=52&t=2572 |
Stranica 3 od 3 |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 17:07 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
ATENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (17) POBUNA ALBANACA 1944: Rat s balistima vođen u Drenici U novembru 1944. na Kosovo su ušli jugoslovenski partizani, a samo desetak dana kasnije izbija pobuna Albanaca zbog „okupacije“ Kosova U Drugom svetskom ratu jedan manji deo Kosova, jugoistočno od Gnjilana, uzeli su za sebe Bugari; sever Kosova Nemci su pripojili Srbiji, a najveći deo Italijani su priključili Albaniji, koju su takođe okupirali. Italijani formiraju jedinice balista, albanskih kvislinga, koje vrše krvavi progon Srba, naročito kolonista koje je kralj Aleksandar naselio između dva rata. Mnogi od njih su ubijeni, imovina im je opljačkana, a kuće spaljene. Pripajanje Albaniji Na početku rata Albanci nisu išli u partizane, pa su kosovski partizanski odredi uglavnom bili sastavljeni od Srba i Crnogoraca. Prvi albanski partizanski odredi formirani su krajem 1942. A u januara 1944. održana je Bujanska konferencija, na kojoj je Narodnooslobodilački odbor Kosova - organ partizanske vlasti! - doneo odluku o priključenju Kosova NR Albaniji. Do ovoga, međutim, nije došlo jer su se Srbi i Crnogorci u komunističkom rukovodstvu Jugoslavije oštro usprotivili, pa su nakon povlačenja Nemaca, u novembru 1944, na Kosovo ušli jugoslovenski partizani. Samo desetak dana kasnije izbija masovna pobuna onih Albanaca koji su to doživeli kao ponovnu „okupaciju“ Kosova. Dve sedmice posle oslobođenja Uroševca od Nemaca balisti su 2. decembra 1944. napali ovaj grad. Partizani su ih oterali posle nekoliko sati, ali samo u toj borbi poginulo je 56 i ranjeno oko 100 boraca NOVJ. Na meti su se našli i drugi gradovi, pa je tako 22. i 23. decembra bilo napadnuto Gnjilane... Ustanak u Drenici... Balisti Vođa pobune Albanaca na Kosovu bio je Šaban Poluža. Ovaj imućan seljak iz Drenice u toku rata bio je u zloglasnoj balističkoj Redžimenti Kosova, ali je posle rata iskoristio opštu amnestiju. Prišao je partizanima i vrlo brzo postao komandant brigade NOVJ. Ali kad je njegova brigada, zajedno s drugim partizanskim jedinicma, upućena na Sremski front, on se 23. januara 1945. u Podujevu obratio mobilisanim Albancima i pozvao ih da ne idu za Srbiju, „gde im se priprema klopka“, nego da se bore protiv novih vlasti. Poluža je sa svojom vojskom, umesto na Sremski front, krenuo prema Drenici i već 25. januara imao prvi sukob s jedinicama NOVJ na planini Čičevici kod Vučitrna. Jedan od njegovih pomoćnika bio je Mehmed Gradica, takođe iz Drenice, žandarm iz vremena stare Jugoslavije, a za vreme okupacije uznapredovao je do poručničkog čina. On je oko sebe okupio oko 1.500 ljudi i stavio se pod Polužinu komandu. Procenjuje se da su albanske pobunjeničke grupe, u kojima je bilo i dosta bivših pripadnika SS divizije „Skenderbeg“, ukupno imale oko 34.000 boraca. Vojna uprava Zbog pobune u Drenici Tito je 8. februara 1945. na Kosovu i Metohiji zaveo vojnu upravu, a za njenog komandanta postavljen je pukovnik Savo Drljević. Tada se sa 39.000 boraca, svrstanih u 15 brigada NOVJ, krenulo u gušenje pobune. Borbe su bile žestoke. Šaban Poluža i njegovi odmetnici trpeli su poraz za porazom. Ali i na strani pripadnika NOV gubici su bili veliki. Tek 21. februara balistički štab bio je opkoljen u selu Trstenik u Drenici. Njihov otpor trajao je 24 časa. Šaban Poluža je ubijen, a Mehmed Gradica preminuo je od rana. U toj borbi poginulo je 15, a ranjen 21 borac NOV, među njima i komandant divizije pukovnik Petar Brajović. Ova borba smatra se krajem pobune Albanaca, ali su povremene borbe sa ostacima balista trajale još nekoliko narednih godina, sve do oktobra 1951, kad je likvidirana poslednja njihova grupa. SAVEZNICI Kad su se krajem novembra 1944. poslednje nemačke jedinice iz grupacije generala Lera povukle s Kosova i Metohije, albanske formacije nastavile su borbu. Nemački operativni štab iz Kosovske Mitrovice obaveštava nadređenu komandu 12. novembra 1944: „Nacionalno albansko vođstvo obećalo je da će nastaviti borbu po odlasku nemačkih snaga.“ DOGODILO SE 1944. Otkriveno skrovište Ane Frank i njene porodice *** Održana 16. ceremonija dodele Oskara *** U Švedskoj se ukida zakon o kažnjavanju homoseksualaca *** Predstavljen plan o naseljavanju milion Jevreja u Palestini kurir |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 17:35 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
ATENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (18) ATENTAT NA TITA U SAD: Četnička zaseda u Njujorku Dragiša Kašiković sa saradnicima probio se do Josipa Broza, ali im se isprečio Mlađa Mladenović sa pištoljem i rekao: „Dogovorite se ko će prvi“ Predsednik SFRJ Josip Broz Tito svakako je na ovim prostorima osoba koja je najčešće bila meta atentatora. Lovili su ga pripadnici i četničke i ustaške i albanske emigracije, ali i Staljinovi agenti. Svaki njegov put po svetu pratili su pokušaji atentatora da mu dođu glave. Tako je bilo 1963, kada je četnička emigracija rešila da Tita likvidira prilikom njegove posete Americi, koja je trajala od 16. do 25. oktobra. Stoiljko Kajević i Nikola Kavaja Stoiljko Kajević i Nikola Kavaja Za heroja zlatan sat Glavni organizator atentata bio je Dragiša Kašiković, lider političke emigracije u SAD sedamdesetih godina i urednik lista Sloboda. Za saradnike je izabrao Nikolu Kavaju i Ljubišu Milovanovića. Josipa Broza prvo su vrebali u Meksiku, ali im se nije ukazala prilika. Za njime su se vratili u Njujork i pred hotelom „Voldorf Astorija“ organizovali demonstracije emigranata. Njujorška policija bila je prema njima prijateljski nastrojena jer je Tito za njih bio mrski komunista. Dozvoljavali su demonstrantima, sve pravdajući to demokratijom, da drže u blokadi hotel i čak ih nisu sprečili da upadnu na sprat na kom je bio Titov apartman. I uspeli su da dođu do Titovog salona, ali im se tu isprečio Mlađa Mladenović, u to vreme naš konzul u Vašingtonu. Mladenović je kao partizan bio ranjen u Drugom svetskom ratu. Posle oslobođenja igrao je u Zvezdi sa Dragoslavem Šekularcem, pa se bavio moto-trkama, zatim radio u AMS Srbije, a odatle otišao u diplomatiju. Bio je konzul u Grčkoj, Njujorku, Vašingtonu... Sa pištoljem u ruci sačekao je atentatore na vratima i rekao: „Dogovorite se koji će prvi!“ Ovi su se vratili, a Mladenović je od Tita dobio zlatan sat. Demonstracije emigranata bile toliko glasne da je Tito morao da otkaže prijem u „Voldorf Astoriji“. Situaciju je preokrenuo dolazak grupe od oko dvadeset naoružanih jugoslovenskih mornara sa naših brodova usidrenih u njujorškoj luci, koji su „počistili“ demonstrante, što je predstavljalo blamažu za njujoršku policiju. Četnici nisu hteli tako lako da odustanu. Dobivši dojavu da će Maršal izaći u šetnju, čekali su ga na ulici. Nikola Kavaja bio je prerušen u popa, verujući da će tako lakše proći pored policije do Tita. Ali poučeno dotadašnjim iskustvom, jugoslovensko obezbeđenje bilo je isuviše gusto da bi se iko probio kroz zabranjenu zonu. Tri crne limuzine u kojima su bili predsednik i njegova pratnja projurile su takvom brzinom da atenatatori nisu stigli ni da vide u kojoj je Tito. Kavaja je pričao da je bio spreman da se baci na haubu i puca u Tita... Dragiša Kašiković Policija ih rasterala Novi atentat Kavaja i Kašiković nameravali su da organizuju 1971, prilikom Titove ponovne posete Americi. Hteli su opet da organizuju demonstracije i iskoriste gužvu, ali policija je već bila promenila odnos prema četničkim emigrantima. Bez milosti ih je rasterala iz okoline Titove rezidencije... Nikola Kavaja je 1979. u Njujorku kidnapovao avion „boing 727“. Preteći da će avion dići u vazduh, on je od vlasti SAD tražio da se iz zatvora oslobodi njegov drug Stoiljko Kajević. Kavaja je planirao da se otetim avionom zaleti u zgradu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu, a Kajević je trebalo da mu pokaže koja je to zgrada. Ali Kajević nije hteo da izađe iz zatvora, a Kavaja je osuđen na 40 godina robije. Iz zatvora Alkatraz pušten je posle 20 godina. Vratio se u Srbiju 1997. i umro 2008. Dragiša Kašiković i njegova osmogodišnja poćerka su 1977. u Čikagu izmasakrirani nožem. Počinioci ovog zločina nisu otkriveni, ali potomci četničke emigracije veruju da je to bila odmazda Udbe. ZDRAVICA Završavajući odgovor na Kenedijevu dobrodošlicu, Tito je, sa čašom u ruci, na kraju rekao: „Nazdravljam za dobro zdravlje i vaš dug život, gospodine predsedniče, i za prijateljstvo naroda SAD i Jugoslavije.“ Predsednik SAD Džon Kenedi ubijen je u atentatu u Dalasu 35 dana kasnije. Dogodilo se 1963. BITLSI SNIMILI DEBI ALBUM *** U Parizu streljan organizator atentata na predsednika Šarla de Gola *** Valentina Terješkova, prva žena kosmonaut, leti u svemir *** Premijerno prikazan „Dr No“, prvi film o Džejmsu Bondu *** Australijskim domorocima zakonom dozvoljena upotreba alkoholnih pića kurir |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 19:43 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
ATENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (19 Antiamerički protest 1966: Konjicom na studente Studenti su se pobunili protiv rata u Vijetnamu i krenuli ka američkoj ambasadi, ali ih je milicija na Studentskom trgu dočekala i pretukla U ratu između Severnog Vijetnama i SAD, na čijoj strani je bila i marionetska vlada Južnog Vijetnama, poginulo je najmanje tri miliona Vijetnamaca, kao i oko 58.000 američkih vojnika. Amerikanci su u manjem broju u Vijetnamu bili prisutni od 1959, a od 1965. njihovo učešće u ratu bilo je masovno. Slike masovnog razaranja koje su donosili američki bombarderi izazivale su proteste u svetu. I jugoslovenska vlada izdavala je saopštenja u kojima se osuđivao rat. Ali studentima se činilo da je takav protest protiv masovnog pokolja beskrvan i suviše diplomatski. Dole agresija Beogradski akademci zakazali su za 23. decembar 1966. miting protiv rata u Vijetnamu. Hroničar je zabeležio: „Na mitingu je bilo blizu 3.000 učesnika. Sala heroja na Filološkom fakultetu bila je krcata. Među učesnicima je bio i Ivo Andrić. Vatreno su govorili Mihailo Marković, Dobrica Ćosić i Rajko Tomović. Dobrica Ćosić je rekao: ‚Sloboda je uslov postojanja ljudske zajednice.‘ Zemlja prve revolucije potapa svoju zastavu u blato vijetnamskog bojišta!“ Studenti su klicali: „Živeo narod Vijetnama! Dole agresija! Napolje svi Amerikanci iz Jugoslavije!“ Neko je pozvao da se s fakulteta krene ka ambasadi u Ulici kneza Miloša i na Američku čitaonicu tu odmah, u Knez Mihailovoj ulici. Dragoljub Mićunović, tada asistent Filozofskog fakulteta, sastavio je protestno pismo Ambasadi SAD u Beogradu, koje su učesnici skupa usvojili aklamacijom. Amerikacima je poručeno da se sete svoje demokratske tradicije, da svi imaju pravo na sreću... Posle čitanja pisma i usvajanja glasanjem pao je predlog da se pismo ne šalje, već da se lično dostavi osoblju ambasade. Studenti su se tiskali na izlazu iz fakultetske zgrade i na ulici formirali povorku. Ali Jugoslavija je onda bila država sa ozbiljnim policijskim aparatom. Još tokom trajanja skupa na fakultetu milicija je na Studentskom trgu postavila kordon. Preko megafona studentima je naređeno da se raziđu. Studenti su im uzvratili povicima: „Uaaa rankovićevci! Uaaa džonsonovci!“ Aleksandar Ranković nekoliko meseci ranije smenjen je zbog navodnog prisluškivanja Tita i zloupotreba organa bezbednosti, a Lindon Džonson bio je aktuelni predsednik SAD, odgovoran za eskalaciju sukoba. Većina studenata poslušala je naređenje i odšetala sa Studentskog trga, ali je grupa od oko 300 njih ostala pri nameri da pismo preda američkoj ambasadi. Zaobilaznim ulicama ušli su u Knez Mihailovu i izbili pred zgradu Američke čitaonice. Tu ih je dočekao kordon milicije na konjima. Psovke i nervoza Sutradan su dnevne novine pisale: „Pale su od jednog broja demonstranata i milicionera psovke i nedolični izrazi. Jedan broj milicionera ispoljio je nervozu, nesnalaženje i preteranu oštrinu“. Studenti su krenuli da telima probiju kordon, a milicioneri su upotrebili šmrkove s vodom i bombe sa suzavcem. Svedoci kažu da je čitav taj deo grada bio je obavijen oblacima suzavca... Studenti su gađali miliciju kamenicama, a oni su im odvraćali pendrecima i šmrkovima. Nekoliko desetina milicionera prodrlo je u zgradu fakulteta, jureći i tukući studente koji su se razbežali po učionicama i kabinetima. Oko 200 studenata posle intervencije milicije nastavilo je mirno put ka zgradi ambasade. Tamo su uzvikivali antiameričke parole, ali ih je milicija posle izvesnog vremena rasterala pendrecima. ZATVOR ZBOG GRUDVANJA Dvadesetak studenata uhapšeno je ispred zgrade Ambasade SAD u Ulici kneza Miloša. Osuđeni su na po mesec dana zatvora zbog „nanošenja povrede milicioneru“, „bacanja snega na milicionere i građane“, „ulične galame“ i slično. Dogodilo se 1966. Ruska sonda, kao prvo delo ljudskih ruku sa Zemlje, sletela na Veneru *** Pehar Žila Rimea ukraden sa izložbe u Londonu *** Ugrađeno prvo veštačko srce *** kurir |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 20:20 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
FELJTON: ATENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (20) KAKO JE TITO PREVARIO STUDENTE: Šezdeset osma godina! Najveće demonstracije mladih u socijalističkoj Jugoslaviji počele su 2. juna 1968. godine, i to zbog zauzetih mesta u sali na muzičkoj priredbi Najveće demonstracije studenata u socijalističkoj Jugoslaviji počele su noću, 2. juna 1968. u novobeogradskom Studentskom gradu, a završene su 9. juna. Povod je bio bezazlen - muzička priredba, na kojoj su učestvovale tadašnje zvezde popularne muzike, zbog lošeg vremena preseljena je iz Studentskog grada u salu Radničkog univerziteta „Novi Beograd“. Mesta su zauzeli učesnici omladinske radne akcije koji su uređivali Novi Beograd, pa su studenti ostali ispred sale. Neki od njih pokušali su da ipak uđu, pa je došlo do tuče. U sve se umešala milicija i počeo je opšti metež. Studenti su policajce gađali kamenim kockama, a ovima je došlo pojačanje pod šlemovima, i s vatrogasnim kolima, čijim su šmrkom pokušavali da rasteraju studente. Lažna vest Kad se pronela (lažna!) vest da je jedan student ubijen, oko 3.000 studenata je krenulo na miliciju, koja se povukla, ostavivši vatrogasna kola koja će posle studentima služiti kao govornica. Studenti s njih osuđuju brutalnost milicije, ali brzo preovlađuju socijalne teme: beda u društvu, nizak standard studenata, nezaposlenost, bujanje birokratskog aparata... Studenti kreću ka Beogradu, ali ih kod podvožnjaka (srušen, blizu sadašnje opštine Novi Beograd) dočekuje kordon milicije. Prema jednom svedočanstvu, „studenti gađaju ciglama, milicija, za početak, kamenjem sa železničke pruge (tada je tu prolazila železnica). Onda se čuju i pucnji. Jedan od studenata je ranjen. Zapaljena su vatrogasna kola. Stiže naređenje ‚Udri!‘ Bez milosti, milicija pendreči sve pred sobom.“ Ubrzo potom, grupa milicionera upada u Studentski grad i, uz pucnjavu, rasteruje okupljene studente. Narednog jutra, 3. juna, nekoliko hiljada studenata krenulo je prema Beogradu noseći zastave, Titove slike i parole. Kod podvožnjaka ih je dočekao policijski kordon, čiji su pripadnici dobili naređenje da „da studenti ni po koju cenu ne smeju da prođu“. Sa studentima su pregovarali Veljko Vlahović, predratni studentski vođa i ugledni revolucionar, i Miloš Minić, tadašnji predsednik Skupštine, ali je u toku pregovora došlo do incidenta koji se pretvorio u policijski juriš na studente. S druge strane Save, na hitnom sastanku svih dekana fakulteta i akademija (Beogradski univerzitet imao je tada oko 40 fakulteta i akademija i 50.000 studenata) doneta je odluka o opštem štrajku. Uzbuđenje u gradu Uzbuđenje se oseća u celom Beogradu, uveče se na Studentskom trgu okuplja nekoliko hiljada građana, pa vlast zabranjuje okupljanje na javnim mestima. Studenti i profesori zatvaraju se na fakultetima. Tokom sedam dana, koliko je štrajk trajao, policija je nekoliko puta upadala na fakultete i tukla studente. Fakultetima se isključuje struja... U znak podrške studentima, istaknuti kulturni radnici - pisci, glumci, kompozitori i drugi - pridružuju se studentima, koji zahtevaju smanjenje nejednakosti u društvu. Najčešća parola je: „Dole crvena buržoazija!“ Protestuju i studenti Sarajeva, Zagreba, Novog Sada, Niša, Ljubljane... Da bi sprečio pobunu i među radnicima, tada se oglasio Josip Broz Tito. U kasnim večernjim satima obratio se studentima posredstvom televizije rekavši, priznavši, između ostalog, da je „bilo nekih nepravilnosti“ u društvu. Studenti su ovo shvatili kao podršku i najavu promena u društvu koje su tražili. Štrajk je prekinut, a pred fakultetima se igralo kozaračko kolo i klicalo se Maršalu. Studentski zahtevi, međutim, nisu ispunjeni, a najistaknutiji učesnici demonstracija policijski su gonjeni. Osmoro profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu isključeno je iz nastave. MILICIJA I STUDENTKINJE Milicija je krenula u napad, potiskujući studente i nogama i rukama, uz psovke i brutalne uvrede. Gazili su i studentkinje, nazivajući ih kurvama. Udarali su ih pendrecima preko grudi, govoreći: „Ako ćete da rodite iste takve kao što ste vi, ne treba da rađate!“ DOGODILO SE 1968. Italija je pobedila Jugoslaviju u drugom finalnom meču Evropskog šampionata *** U Parizu obavljena prva transplantacija srca u Evropi *** U Njujorku je održana premijera mjuzikla „Kosa“ *** Papa Pavle VI osuđuje kontracepciju kurir |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 20:49 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
ATENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (21) USTAŠKI TERORIZAM: Bomba u bioskopu Hrvatski ekstremista Miljenko Hrkač 13. jula 1968. uneo je bombu u salu „20. oktobra“. U eksploziji je poginula jedna osoba, a ranjeno je 77 Miljenko Hrkač je bio tesar, rodom iz Lištice, kraja u Hercegovini poznatog po nacionalizmu. Imao je nepunih 20 godina kad je 1968. preko poznanika Ante Penavića stupio u kontakt s emigrantima iz Nemačke i postao član ustaške tajne organizacije Hrvatski oslobodilački pokret. U to vreme jaka hrvatska emigracija formirala je terorističke grupe čiji je cilj bio rušenje poretka u tadašnjoj Jugoslaviji. Eksploziv u parku Hrkač je u napuštenom bunkeru pokraj Maribora obučavan za rukovanje eksplozivnim napravama, a u Štutgartu je završio i specijalni kurs za diverzante. U leto 1968, u Beograd, koji je tek preturio preko glave studentske proteste, dolaze iz Maribora Hrkač i Penavić i donose eksploziv sa satnim mehanizmom. U parku preko puta hotela „Moskva“ 13. jula 1968. povezuju eksploziv s baterijama i mehanizmom za paljenje, a onda Hrkač u bioskopu „20. oktobar“ kupuje kartu za predstavu u 20 sati i ulazi u gornju salu. Bombu punjenu čeličnim gelerima postavio je između naslona i sedišta u 16. redu i na sredini projekcije napustio salu. Desetak minuta kasnije, u 21.05, odjeknula je eksplozija... U njoj je poginuo Savo Čučurević, devojka Magdalena Novaković ostala je bez obe noge, a 76 ljudi je ranjeno. Početkom septembra Miljenko Hrkač vratio se u Jugoslaviju i doneo iz Nemačke pet eksplozivnih naprava. Opet s Antom Penavićem, 25. septembra u jedan sat po ponoći, u parku pored železničke stanice aktivirao je satni mehanizam bombe, stavio je u torbu od skaja i dao Penaviću da je preda u staničnu garderobu. U ovoj eksploziji bilo je četrnaestoro povređenih, ali nije bilo mrtvih. Hrkač je priznao oba dela i 2. oktobra 1969. osuđen je na smrt streljanjem. Posle višegodišnjeg žalbenog postupka i ponovljenog suđenja, pretposlednjeg dana 1976. presuda je postala pravosnažna. Predsedništvo SFRJ odbilo je Hrkačevu molbu za pomilovanje, pa je streljan u četiri sata ujutro 10. januara 1978. u krugu Centralnog zatvora u Beogradu. Vest o tome nikad nije objavljena u štampi. Česti napadi Sedamdesete su bile u znaku ustaških napada na socijalističku Jugoslaviju. Miro Barešić, Anđelko Brajković i Ante Stojanov, članovi organizacije Hrvatski narodni otpor, 7. aprila 1971. upali su u Ambasadu SFRJ u Stokholmu, u Švedskoj, s namerom da zarobe ambasadora Vladimira Rolovića i zamene ga za devet Hrvata koji su zbog neprijateljskog delovanja bili osuđeni i kaznu izdržavali u jugoslovenskim zatvorima. Pošto im se Rolović suprotstavio, ubili su ga. „Jatov“ avion DC-9 na liniji Stokholm-Kopenhagen-Zagreb-Beograd eksplodirao je tokom leta ka Zagrebu 26. januara 1972. Sa 10.160 metara letelica je pala u blizini sela Srpska Kamenjica u Čehoslovačkoj. Poginula su 22 putnika i pet članova posade, a preživela je samo stjuardesa Vesna Vulović. Jugoslovenske vlasti su Zapadnoj Nemačkoj uručile bogato dokumentovane zahteve za izručenje osmorice terorista, s vođom organizacije Hrvatski narodni otpor Stjepanon Bilandžićem na čelu, ali je on pušten iz zatvora. Grupa od 19 pripadnika ustaške emigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo 20. juna 1972. upala je na teritoriju SFRJ da izazove ustanak. Za pripremanu akciju, većina boraca, kao i novac, pristigli su iz Australije, a vojna obuka za njih organizovana je u Zapadnoj Nemačkoj. U sukobu s vojskom i milicijom, petnaest ustaša je likvidirano, a četvorica su zarobljena. Trojica su, posle suđenja, streljana, a četvrti je zbog mladosti osuđen na 20 godina. MAGDALENA Studentkinja iz Beograda Magdalena Novaković u bioskop je došla s dečkom, koji je u eksploziji takođe povređen. Pošto su bili pred svadbom, mladić joj je i posle nesreće, u kojoj je ostala bez obe noge, nudio brak, ali je ona odbila. Prilično je rasprostranjeno, ali sasvim netačno uverenje da je Oliver Dragojević svoju kompoziciju „Magdalena“ posvetio njoj. Dogodilo se 1968. U Londonu osnovana grupa Led cepelin *** „Apolo 8“ ušao u Mesečevu orbitu, ljudi su prvi put videli tamnu stranu Meseca *** Na američkoj TV prikazan prvi poljubac između crnkinje i belca u seriji „Zvezdane staze“ *** kurir |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 20:57 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
TENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (22) Protest opozicije 9. marta 1991: Milošević izvodi tenkove U masovnim demonstracijama pod vođstvom Srpskog pokreta obnove i Vuka Draškovića poginule su dve osobe, a povređeno je 114 Masovne demonstracije 9. marta 1991. uzdrmale su režim Slobodana Miloševića i označile početak političkog procesa koji će dovesti do smene vlasti 5. oktobra 2000. Organizovao ih je i predvodio Srpski pokret obnove (SPO) Vuka Draškovića, tada najjača opoziciona stranka koja je zagovarala promenu sistema i pozivala se na demokratizaciju i nacionalnu obnovu države. TV Bastilja Povod za demonstracije bilo je nezadovoljstvo uređivačkom politikom Televizije Beograd (tada prvi put nazvana TV Bastilja), koja je učestalo emitovala uvredljive komentare na račun opozicije. Direktan povod za poziv da „TV Bastilja mora pasti“ bio je državni komentar koji je pročitao urednik Slavko Budihna, u kome se navodi da SPO sarađuje s proustaškim i profašističkim režimom u Hrvatskoj, „što je suprotno vitalnim, istorijskim interesima srpskog naroda“. Tražena je smena tadašnjeg generalnog direktora RTS Dušana Mitevića i još četvorice urednika. Demonstracije su bile zabranjene, a policija je blokirala prilaze Beogradu, nastojeći da spreči dolazak pristalica opozicije iz unutrašnjosti. Uprkos tome, u centru Beograda okupilo se oko 100.000 građana. Oko podneva policija je dobila naređenje da razbije demonstracije, a opozicioni lideri sklonili su se u zgradu Narodnog pozorišta. S balkona tog zdanja obraćali su se demonstrantima, dok je policija nastojala da masu rastera ogromnim količinama suzavca, vodenim topovima, gumenim mecima i policijom na konjima. U jednom trenutku Vuk Drašković je s balkona Narodnog pozorišta komandovao juriš svojim pristalicama, koje su ušle u višečasovni sukob s policijom. Posledice Tuče između demonstranata i policije s Trga republike prenele su se na nekoliko ulica u centru Beograda. U ovim sukobima život su izgubile dve osobe, učesnik protesta Branimir Milinović (18) i policajac Nedeljko Kosović (54). Milinović je kod Londona pogođen iz vatrenog oružja kad je policija otvorila vatru ka grupi demonstranata, dok je Kosović stradao bežeći od demonstranata posle pada s visine od pet metara kod Beograđanke. Centar grada bio je opustošen, a u sukobima demonstranata i policije povređeno je 114 osoba - 58 policajaca i 86 građana, a uhapšeno je 158 ljudi, među njima i lider SPO Vuk Drašković. Uveče 9. marta 1991, oko 20 sati, na osnovu odluke Predsedništva tadašnje SFRJ, na ulice Beograda izašla je i vojska s tenkovima. Hapšenje lidera SPO koje se dogodilo kasno po podne bilo je okidač za nemire koji su 10. marta pokrenuti u Studentskom gradu na Novom Beogradu, odakle je masa krenula ka Terazijama. Policija ih je zaustavila suzavcem i pendrecima na Brankovom mostu, ali je akciju prekinula kad su studenti seli na asfalt. Studenti su se okupili na Terazijskom platou, gde su uz podršku građana, pored ostavki čelnika i urednika državne televizije, zatražili i ostavku ministra policije, oslobađanje svih uhapšenih i omogućavanje rada B92 i Studija B. Protesti nekoliko hiljada studenata i građana nastavljeni su na Terazijama sve do 14. marta, kad su Drašković i svi uhapšeni oslobođeni, a direktor RTS Dušan Mitević i ministar unutrašnjih poslova Radmilo Bogdanović podneli ostavku. Protest 9. marta 1991. smatra se temeljom kasnijih demokratskih promena u Srbiji. Mnogi su saglasni u mišljenju da ne bi bilo ni demonstracija 1996. i 1997, niti 5. oktobra 2000. da nije bilo 9. marta. KONTRAMITING SOCIJALISTA Dan posle početka studentskog protesta na Terazijama, 11. marta, Miloševićev SPS na Ušću je organizovao kontramiting, s kojeg je funkcioner te stranke Dušan Matković pozvao okupljene penzionere da „krenu na Terazije da razjure sramotu Srbije“. Studenti su tokom mitinga nazivani ustašama i huliganima. DOGODILO SE 1991. Edit Kreson postaje prva žena premijer u Francuskoj *** Hrvatska i Slovenija istupile iz Jugoslavije i proglasile nezavisnost *** Bokser Majk Tajson uhapšen zbog silovanja *** Sovjetski Savez se raspada kurir |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 21:14 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
ATENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (23) RUŠENJE MILOŠEVIĆA: Ustanak protiv izborne krađe Nezadovoljni građani su se 5. oktobra 2000. okupili ispred Skupštine Jugoslavije, a u sukobima demonstranata i policije poginule su dve osobe Slobodan Milošević odbio je da prizna rezultate izbora za predsednika SR Jugoslavije 24. septembra 2000. na kojima je on dobio 37,15, a kandidat Demokratske opozicije Srbije (DOS) Vojislav Koštunica 50,24 odsto. Prema njegovom nalogu, Republička izborna komisija zakazala je drugi krug izbora za 8. oktobar. DOS je, međutim, doneo odluku da ovog puta neće biti više protestnih šetnji građana, nego da će se izborni rezultat braniti i oružjem - do poslednje kapi krvi. Bačen suzavac Lideri opozicije, sa Zoranom Đinđićem na čelu, pozvali su građane da se u četvrtak 5. oktobra 2000. okupe ispred Savezne skupštine kako bi se suprotstavili izbornoj krađi, a od Miloševića su zatražili da 5. oktobra do 15 časova prizna izbornu volju građana. Građani, pristalice DOS, od ranog jutra 5. oktobra iz cele Srbije organizovano su dolazili u Beograd, uprkos nastojanju policije da im blokira puteve. Oko 15 časova građani okupljeni na mitingu ispred Skupštine SRJ pokušali su da uđu u zgradu Skupštine. Velika grupa ljudi je malo kasnije kroz prozor ušla u jugoslovenski parlament. Desno krilo je zapaljeno, a sva stakla su polupana. Policija je zatim uspela da veći deo mase suzavcem otera sa platoa ispred Skupštine SRJ. Tokom sukoba policije i demonstranata čula se i pucnjava iz vatrenog oružja. Policija je bacila suzavac i u blizini zgrade Radio-televizije Srbije, dok su demonstranti bagerom krenuli na ulaz. Zgrada RTS u Takovskoj ulici je potom zapaljena, a emitovanje redovnog programa je obustavljeno posle 17 sati. Na sva tri kanala državne televizije emitovani su spotovi, reklame i ranije snimljene emisije. Jedini elektronski medij u Beogradu koji je i pre i tokom 5. oktobra slobodno i profesionalno izveštavao o postizbornoj krizi i protestima bio je Radio Indeks. Novoizabrani predsednik SRJ Vojislav Koštunica obratio se 5. oktobra predveče građanima s terase Skupštine grada Beograda, a potom i preko RTS. Demokratska opozicija Srbije je formirala krizne štabove za ključne funkcije u zemlji, a ispred Skupštine grada jutro je dočekao veliki broj ljudi. Pavković i tenkovi Sukobi 5. oktobra odneli su dve žrtve. Jasmina Jovanović, aktivistkinja DSS, poginula je u nesreći kad je pala pod bager, a Momčilo Stakić preminuo je od srčanog udara. U sukobu s policijom povređeno je 65 građana. DOS je znao da je na sastanku petorice najviših generala policije 4. oktobra uveče odlučeno da se ne izvršava već dobijeno Miloševićevo naređenje o primeni sile. Ali nije se znalo kako će se ponašati vojska, u noći između 5. i 6. oktobra nije bilo jasno da li će intervenisati i pohapsiti sve lidere DOS. Načelnik Generalštaba Nebojša Pavković je te noći doveo tenkove do oboda grada, ali ih nije izvodio na ulice... Slobodan Milošević obratio se narodu putem TV i zvanično priznao poraz na predsedničkim izborima, a 7. oktobra Vojislav Koštunica položio je predsedničku zakletvu pred poslanicima Savezne skupštine kao prvi demokratski izabrani predsednik Jugoslavije. Huligani koji su s masom upali u zgradu Savezne skupštine pokrali su i oštetili brojna umetnička dela. Jedan broj umetnina kasnije je vraćen, dok se drugom izgubio trag. Takođe, iz policijske stanice u centru grada odneta je veća količina oružja. Zabeležene su i pljačke i obijanja prodavnica... U neke krizne štabove koji su preuzeli vlast u državnim institucijama ubacili su se i kriminalci. U mesecima koji su usledili iz nove vlasti polako su ih odstranjivali.Opšte je mišljenje da takvu pobunu kao što je bio 5. oktobar Srbija nije doživela u 20. veku. SUTRA UBISTVO ZORANA ĐINĐIĆA POVRATAK Punih 12 godina posle pobune 5. oktobra 2000. godine, u Srbiji su na vlast došle stranke koje su tada srušene: SPS i SNS, nastao iz Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, koji je bio koalicioni partner Slobodana Miloševića, iako je ovaj vlast mogao da formira i bez njega. DOGODILO SE 2000. Pušten u prodaju „plejstejšn 2“ *** Vladimir Putin zamenio Borisa Jeljcina na mestu predsednika Rusije *** U Indiji rođen milijarditi stanovnik kurir |
Autoru: | Senka [ 07 Feb 2017, 21:19 ] |
Tema posta: | Re: Atentati, bune i nemiri u Srbiji |
ATENTATI, BUNE I NEMIRI U SRBIJI (24) ATENTAT NA ZORANA ĐINĐIĆA: Streljanje ispred vlade Premijer Srbije najavio je obračun s organizovanim kriminalnim grupama, pa je „zemunski klan“ odlučio da ga ubije. To su učinili 12. marta 2002. U Srbiji je devedesetih godina, pod pokroviteljstvom Miloševićevih bezbednosnih službi, nastala čvrsta mreža organizovanog kriminala. Posle 5. oktobra ti kriminalci pokušali su da uspostave vezu s novim vlastima. Obračun s klanom Svestan potrebe da se ova kriminalna mreža rasturi, premijer Srbije Zoran Đinđić krajem 2001. najavio je da će predstojeća godina biti godina borbe protiv organizovanog kriminala. Krajem 2002. stupio je na snagu Zakon o borbi protiv organizovanog kriminala, kojim su ustanovljeni Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal i Specijalni sud za organizovani kriminal, kao i institucija svedoka-saradnika. Prvi takav zaštićeni svedok trebalo je da bude Ljubiša Buha zvani Čume, kriminalac koji je prišao novim vlastima. On je pokazao spremnost da svedoči o zločinima „zemunskog klana“ i pojedinaca iz „crvenih beretki“. Pošto su od svojih ljudi u vrhu bezbednosnih službi saznali kakva im opasnost preti od Čumetovog svedočenja, „zemunski klan“, na čijem su čelu bili Dušan Spasojević Šiptar, Mile Luković Kum i komandant Jedinice za specijalne operacije MUP Milorad Ulemek Legija, odlučio je da ubije Zorana Đinđića. Nekoliko puta postavljali su mu zasedu, a najbliži ostvarenju svog nauma bili su kad je 23. februara 2003. na Novom Beogradu Dejan Milenković Bagzi kamionom preprečio put premijerovoj koloni automobila kako bi ostali zaverenici iz ručnog bacača mogli da pucaju na Đinđićev auto. Reakcijom telohranitelja premijer je izbegao klopku i nastavio put, ali su bezbednosne službe ovaj događaj okvalifikovale kao incident u saobraćaju, a Bagzi je oslobođen. Tako je propuštena prilika da se atentat spreči... Zoran Đinđić 12. marta u 13 sati imao je sastanak Saveta za borbu protiv korupcije. Na ulazu u zgradu vlade bio je u 12.25, kad je Zvezdan Jovanović, pripadnik Jedinice za specijalne operacije, dva puta na njega pucao iz snajpera. Prvi metak smrtno je ranio premijera, a drugi njegovog telohranitelja. Đinđić je preminuo u bolnici u 13.30. Ubica je pucao iz zgrade u Admirala Geprata 14, a zatim se sa saučesnicima povukao u skloništa. Akcija „Sablja“ Vlada Srbije je nekoliko sati nakon ubistva kao izvršioce označila pripadnike „zemunskog klana“ i uvela vanredno stanje u zemlji, koje je trajalo do 22. aprila. Tokom tog perioda, u policijskoj akciji „Sablja“, uhapšeno je 11.665 osoba, među kojima je bilo partijskih funkcionera, visokih oficira, nosilaca pravosudnih funkcija i zvezda, a neki od njih proveli su određeno vreme u pritvoru. Uhapšen je i izvršilac ubistva Zvezdan Jovanović, kao i nekoliko članova raspuštene JSO, ali i brojni pripadnici „zemunskog klana“, pomagači u atentatu. Vođe „zemunskog klana“ Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković Kum ubijeni su blizu Beograda 27. marta tokom policijske potere. Komandant raspuštene Jedinice za specijalne operacije Milorad Ulemek Legija bio je u bekstvu do 2. maja 2004, kad se, pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, predao vlastima. On i Zvezdan Jovanović osuđeni su na po 40 godina zatvora. Iako su političari i državni zvaničnici često isticali da treba otkriti i političku pozadinu atentata na Đinđića, ovaj deo zločina ostao je nerazjašnjen. Samo je advokat Srđa Popović u ime majke i sestre Zorana Đinđića u novembru 2010. podneo krivične prijave protiv Milorada Ulemeka, Vojislava Koštunice i šefa Vojne bezbednosti Ace Tomića zbog pobune „crvenih beretki“ u novembru 2001, smatrajući da je ovaj događaj u direktnoj vezi sa ubistvom. TEORIJE ZAVERE U periodu posle atentata nastale su brojne teorije zavere, koje osporavaju zvaničnu verziju atentata. Dovode se u sumnju iskazi svedoka i rezultati forenzičkih veštačenja tvrdnjama da pouzdano nije utvrđen ni broj ispaljenih metaka ni mesto odakle je Zvezdan Jovanović pucao, a cela istraga i sudski proces proglašavaju se političkom zaverom. Do danas, međutim, uverljivih dokaza za ove teorije nije bilo. Dogodilo se 2003. Jugoslavija je prestala da postoji dogovorom da se formira Državna zajednica Srbije i Crne Gore *** Kod američkog biznismena u Vijetnamu ustanovljena nova zarazna i smrtonosna bolest SARS *** U Italiji je oždrebljen prvi klonirani konj *** U Velikoj Britaniji zabranjena upotreba mobilnih telefona tokom vožnje kurir |
Stranica 3 od 3 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |