Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:27


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 10 Jan 2016, 17:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 23 Feb 2016, 00:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Resized Image - Click For Actual Size

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 25 Apr 2016, 13:13
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 01 Jul 2016, 12:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
RAZGLEDNICE U SRBIJI 1895–1914.

Pozdrav iz pretprošlog veka

Slika

DVADESETI VEK JE IZRODIO TELEVIZIJU, PA RAZGLEDNICE VIŠE NISU MORALE DA VODE RAČUNA O JAVNOM MNJENJU, KAO ŠTO JE TO BILO PRE STOTINAK GODINA. O TOME GOVORI ZANIMLJIVA IZLOŽBA U BEOGRADSKOM MUZEJU PRIMNJENE UMETNOSTI

Razglednica je jedna od najznačajnijih pojava moderne vizuelne i komunikacijske kulture. Razglednica je poštanska karta, od kartona je, sa slikom na aversu i prostorom za poruku i adresu primaoca na reversu. Ona spaja i informiše ljude, ali sporije od SMS poruka i elektronske pošte. Zato se sve manje i manje koristi, kao i bezbroj drugih stvari koje je pregazilo vreme ali kojih se rado sećamo. Stoga je razumljivo zašto je nostalgija dominantan utisak o izložbi "Razglednice u Srbiji 1895–1914." otvorenoj prošle nedelje u Muzeju primenjene umetnosti, a ne ponuđena fenomenološka analiza, bez obzira što je urađena i temeljno i zanimljivo.
Izložba "Razglednice u Srbiji 1895–1914." je prvo predstavljanje i prvo publikovanje (izložbu prati istoimena monografija) ovog dela našeg kulturnog nasleđa. Autor izložbe je Jelena Perać, kustos Muzeja primenjene umetnosti.

Slika
Beograd, 1898.


POZDRAV IZ SRBIJE: Prvu seriju razglednica u Srbiji objavila je knjižara Velimira Valožića u Beogradu, 1895. godine. Tu prvu seriju krasio je Pogled na Kalemegdan sa Save (panorama Beograda), Pozorište (Narodno pozorište sa spomenikom knezu Mihailu) i Novi konak (današnji Stari dvor). Na jednima je pisalo Pozdrav iz Beograda, a na drugima Želi vam Srećnu novu godinu Knjižara Velimira Valožića. Zna se da je jedna od razglednica ove druge varijante, stigla na adresu čačanskog knjižara A. Petrovića. Iduće godine Velimir Valožić objavio je još jednu seriju u kojoj je, osim Beograda, bilo i 16 razglednica sa slikama gradova Srbije. Autor ovih prvih serija je Vladislav Titelbah, poznati ilustrator, a dvorski fotograf Milan Jovanović je autor fotografija. On je oko 1900. godine objavio serije razglednica tako što je na kartonsku osnovu propisanih dimenzija lepio svoje originalne fotografije beogradskih vizura.

Slika
Srpska nošnja, do 1906.


Izgleda da razglednicama nije bilo teško da se probiju na tržištu: njihov godišnji promet 1904. godine u Kraljevini Srbiji iznosio je više od pet i po miliona! Razglednice su dakle postale veoma popularno, masovno sredstvo komunikacije, pa nije bilo teško dosetiti se da su samim tim i efektno sredstvo da se plasira idejna poruka vizuelno uobličena. Zato je država već 1897. godine izdala Pravilnik za izradu dopisnih karata od strane privatnih lica, odredivši, između ostalih detalja, i vizuelni sadržaj aversa razglednica. "Vizuelne predstave na razglednicama izdavanim u Srbiji od 1895. do 1914. godine, sadržajno veoma raznovrsne, bile su u najvećem broju slučajeva, osim naziva same predstave, jedinstveno označene kao Pozdrav iz Srbije (Beograda ili nekog drugog grada). Vizuelni sadržaj razglednica bio je, na taj način, određen kao slika Srbije, ono s čim se država identifikuje i što treba da je reprezentuje. Od početka namenjene masovnoj publici, razglednice su tako funkcionisale kao vid propagande, državne, dinastičke i nacionalne", konstatuje u monografiji Jelena Perać. Ta namena je vidljiva već na prvim, Valožićevim razglednicama: srpski grb i ženska figura u nacionalnoj nošnji, kombinovani su sa reprezentativnim detaljima Beograda.

Slika
Knez Mihailova ulica, Beograd 1909.

Ubedljivo najviše razglednica bilo je sa topografskim motivom na aversu, što je s aspekta propagande razumljivo: kao najpogodniji način za promociju mlade Kraljevine Srbije, razglednice su po Evropi prenosile slike države zanimljivih predela i istorije koja želi da se dopadne drugima i bude prihvaćena. Estetski kriterijum svakako je bio presudan za odabir motiva koji treba da reprezentuju određenu urbanu sredinu, tako da su razglednice donosile najživopisnije gradske vizure, najlepše i najuređenije ulice i trgove.
Zgrade državnih institucija, okosnice državnog funkcionisanja, bile su rado korišćeni modeli razglednica zbog značaja i moći da već svojom pojavnošću utiču na formiranje željenog mišljenja o Srbiji. Njihove kitnjaste fasade i reprezentativna arhitektura bile su dodatak koji je lakše vodio ka postavljenom cilju. Zato je Narodna skupština postala motiv razglednica još dok je bila u stadijumu arhitektonskog projekta, i to čim je položen kamen temeljac za gradnju. Zdanja ministarstava su na aversima razglednica širila strahopoštovanje naroda prema državi čija privreda i politika funkcionišu preko njih. Po istom principu, na primer, fotografija zgrade Vojne akademije u Beogradu govorila je o vojnoj moći Srbije, a zgrade Narodnog pozorišta o visokom nivou kulture srpskog naroda. Kad je Srbija postala odredište u turističkim vodičima, objavljivane su razglednice sa hotelima i kafanama kao simbolima uspona ove privredne grane, reklamirajući ujedno i njenu ponudu.

Slika
Kragujevac, 1899-1900.

DVORSKI MARKETING: Dvor, institucija vlasti, centralna tačka političkog života ali i reprezent dinastije i države, bio je bitan akcenat u simboličkoj topografiji prestonica širom Evrope, pa i u našoj sredini.
Kad je reč o dvoru, Jelena Perać objašnjava da su javne svečanosti bile moćan vid propagande vladara i vladajuće dinastije kojim je potvrđivan legitimitet vlasti i poretka, pa su zato i slike s venčanja Aleksandra Obrenovića sa Dragom Mašin postale dostupne narodu putem razglednica. "Zvanični venčani portret kraljevskog para na ulazu u crkvu snimio je dvorski fotograf Milan Jovanović. Fotografija je ubrzo umnožena i prodavana kao plakat s natpisom Visoki mladenci, a reprodukovana je u seriji razglednica u izdanju M. Ivaniševića iz Beograda uz oznaku Visoki mladenci: Nj. V. Kralj i kraljica Srbije. Venčanju vladarskog para posvećeno je više serija razglednica na kojima su reprodukovani i manje formalni snimci uz oznaku Sa venčanih svečanosti Njihovih Veličanstava. Pozdrav iz Srbije (izlazak mladenaca iz crkve, svečana povorka na ulicama prestonice, raskošna trijumfalna kapija u Dubrovačkoj ulici). Narodne svečanosti koje su povodom ovog događaja organizovane po celoj Srbiji takođe su snimljene i reprodukovane u serijama razglednica (Pozdrav iz ribarske banje: Svečanost na dan kraljeve svadbe)." Putovanja kraljevskog para bila su odlična prilika za stvaranje utiska o neraskidivoj vezi dinastije i naroda, pa su fotografije svečanih dočeka u gradovima odašiljane putem razglednica diljem domovine – Doček njihovih Veličanstava u Vranje 30. septembra 1902. ili svečano okićen Hotel Laf. Za vreme Bavljenja Njihovih Veličanstva u Smederevu.

Slika
Trijumfalna kapija u Kolarčevoj ulici prilikom svečanog dolaska Nj. V. kralja Petra I — 2. juna 1903. godine

Ubistvo i sahrana kralja i kraljice publikovani su na stranim razglednicama, a domaće su se bavile novom dinastijom. Pojedine etape svečanosti povodom povratka Petra I Karađorđevića u prestonicu 24. juna 1903. godine reprodukovane su na razglednicama ubrzo nakon samog događaja. Na isti način obeleženi su i ostali važni momenti u vladavini Petra I Karađorđevića.
Ratni motivi bili su naročito aktuelni tokom balkanskih ratova. Objavljene su brojne serije razglednica koje su sledile događaje sa ratišta, i sve su imale isključivo propagandnu namenu. Tako se u serijama propagandnih izdanja Rusa i Kalmića, za scene iz najvećih bitaka (Kumanovske, bitke kod Bitolja) vezuju prikazi različitih pripadnika naciona (starica majka, devojčica, mlada devojka), uz prigodni tekst (Tvoj tata je u Ratu, dušo moja, moli se Bogu za zdravlje i život njegov, ili: Hvala tebi, Bože, što sačuva moga batu od svakog zla na bojnom polju). "To nosi jasnu poruku o potrebi mobilizacije čitave nacije u ostvarenju zajedničkog cilja i znači poziv na učešće svih njenih pripadnika", objašnjava Jelena Perać.

Slika
Beograd, 1906.

Dvadeseti vek je izrodio televiziju, pa razglednice više nisu morale da vode računa o javnom mnjenju – bilo je dovoljno da budu lepe, da svedoče gde je ko proveo godišnji odmor i da čuvaju uspomene. Ta uloga im je, izgleda, i odredila život u muzeju.


vreme

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 23 Okt 2016, 20:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naš svet je prazan bez meraka

Vrednosti i značenje balkanske narodne tradicije u knjizi eseja "Blisko kraju" Ramiza Hadžibegovića. Autor objasnio i dert, muštuluk, dernek, akšamluk, sestrinsku ljubav, zaboravljene običaje

Slika

TRADICIJA je uvek bila izvor, začetak i početak svakog novog vremena i njegovog duha kao neprolazne otmenosti i raskoši - drevno učenje o postojanju, čoveku, društvu, istoriji, religiji i životu, smatra beogradski politikolog Ramiz Hadžibegović, autor knjige "Blisko kraju", koju je nedavno objavila "Čigoja štampa". U ovo delo, kao u riznicu, pohranio je eseje o vrednostima i značenju narodne tradicije koja prožima čitav Balkan.

O potrebi da progovori o stvarima koje su povezivale generacije na ovim prostorima, davale im etičku vertikalu i posebnost među drugim narodima, već u prvim rečenicama knjige Hadžibegović beleži:

- Savremeni čovek više ne poznaje i ne priznaje nikakva objektivna merila, ni prirodna, ni običajna, ni moralna. Uprkos svemu što donosi nauka i civilizacija, živi se sa manjkom emocija, u mučnoj praznini i usamljenosti, u prividnoj uljudnosti, ćutljivoj sebičnosti i hladnoći, sa dosta rasula i devijacija, sveopšteg licemerja... A samo pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, sociokulturološki kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se sa mnogo više meraka, bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano dostojanstveno.

Kao svojevrsno otimanje od zaborava, ali putokaz ka trajnim vrednostima, Hadžibegović ovom knjigom rasvetljava pojmove meraka, muštuluka, derta, amaneta, derneka, akšamluka... Objašnjava sestrinsku ljubav, ali šta su nekada značili korzo, moba, vršidba, kako su se ljudi odnosili prema ognjištu, sofri, kućnom pragu... To čini, kako primećuje recenzent Ratko Božović, s pažnjom senzibilnog i odgovornog istraživača, za šta je od velike pomoći bila autorova interdisciplinarna kompetencija: istorijska, kulturološka, sociološka, antropološka, etnološka, filozofska i književna.

Svojevremeno je u javnosti lep prijem imala ideja Ramiza Hadžibegovića da balkanski narodi obeležavaju Dan meraka, kao nečeg što ne postoji nigde drugde. Od ove inicijative, kako kaže za "Novosti", neće odustati, već će pokušati i da je institucionalizuje.

- Reč nije lako prevesti na neki od svetskih jezika - objašnjava autor u knjizi "Blisko kraju". - Na Balkanu se koriste i izrazi ćeif ili ćef, i gušt, koji imaju najbliža značenja meraku. Poetika tog fenomena, čudesnog relaksirajućeg karaktera, zasnovana je na hedonističkom principu života, zbog čega se dosta razlikuje od evropskog shvatanja uživanja.

Slika

Merak nije ništa drugo do sam život, ili njegova tajna, ističe Hadžibegović:

- On nije odloženo uživanje, već trenutna radost koja nam svakodnevno poručuje: ne živi u prošlosti, ne sanjaj o budućnosti, budi tu i sad. Uči nas kako treba poštovati sebe, pa onda i druge i sve što nas okružuje. On je mera našeg ukusa i izbora - hoće mi se, drago mi je; stil i način života, stanje duha, afirmacija života.

Leksikoni, rečnici i enciklopedije dert definišu uglavnom kao žalost, bol, brigu, čemer, tugu, nevolju, dok je za Hadžibegovića, u najkraćem, erupcija najlepših i najvrednijih emocija, logika duše i srca, žal za životom, a kako će ga ko zvati, prevoditi i tumačiti najmanje je važno. Posebno poglavlje posvećeno je i muštuluku, kao radosnoj vesti, ali i nagradi koju su njeni donosioci dobijali:

- Muštulik je svojevrsna čarolija neočekivane radosti i ogromne količine emocija, koji nikada nije bio izvan života, vremena i prostora... Svedoči o velikoj želji da se drugi učine srećnima, zbog čega se i kaže: dar muštuluka je sam muštuluk.

Slika

Opisuje Hadžibegović i mobu kao temeljni obrazac seoskih običaja i kulture, vršidbu kao tajanstvenu i zaboravljenu relikviju života, ognjište kao večiti plamen koji uvek ostaje da živi, jastuk kao najintimnije utočište i najraskošnije uporište, ćilim kao legendu koja još živi... i svoje poslednje poglavlje posvećuje zavičaju:

- Srećni ili tužni, gde god živeli, koju god slavu slavili, koliko god se selili, šta god radili i čime se bavili, u kojeg god boga verovali, kojim god jezikom govorili, sa koje god česme pili, mesto rođenja ima aromu i ukus početka i kraja. Sa dubokim tragom u tkanju duše, to je naš usud, sudbina i teret koji ni u snovima ne malaksava - zaključuje Ramiz Hadžibegović.

Slika

I MOLBA I KLETVA

Za Hadžibegovića je amanet velika, večna i poetska tema, lepa i uzbudljiva reč, koja izmiče jeziku:

- Kao kulturološki fenomen, amanet može biti tajna, želja, molba, upozorenje, nezadovoljstvo, savet, kletva, predviđanje, pouka. Ljudi su živeli u duhu sećanja ili nekog ostavljanja u amanet, koji ne traži nemoguće, nerealno, nestvarno, već samo istinu, pravdu, dobro, ljubav.

Slika

ZA SOFROM SU SVI RAVNOPRAVNI

U našoj tradiciji, pored kućnog praga i ognjišta, sofra spada u najvažniji simbol svakog doma, bez obzira na veru i naciju, smatra autor knjige, kome je ona kult i duša familije, snage i sloge:

- Za sofrom su svi ravnopravni, ona nema kompleks krune, zvanja, titule, sile, veličine, snage, uma, lepote, godina. Život pripada svima jednako, a za sofrom se to najbolje oseća.


novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 22 Dec 2016, 04:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Iguman i hadžija

Nikad otac Makarije ne poziva ljut Adžiju. Ne priliči igumanu da se svađa i praska. Prvo se naduva i napsuje u ćeliji, sam. Stišavši se i pribravši, natuče novu kamilavku i uzme u ruke brojanice. Tako ovog dočeka

Slika
Скадарлија, кафана "Вук Караџић"

Cele godine manastiru stižu iz sela pokloni. Za zavet se šalju koze. Za molitvu se doteruju jaganjci i ovce. Gde je u kući velika tuga ili retka neka radost, odande se zna dovesti koji put goveče. No ipak su, već odavno, i staje i tor prazni. Zalud seljaci vraćaju po triput poklon manastiru. Ne prođe ni nedelja, a govečeta evo natrag. Utekne.

Iguman, otac Makarije, da izludi zbog toga. On je bio kafedžija u ovom istom manastiru, pre trideset godina. Sviđao mu se onda monaški život: malo posla, mnogo jela, pića na pretek, a može se i zlatna para ostaviti u sanduk. Sad vidi da nije baš sasvim tako: ima tu i briga. Eto, star je, i voli da legne, malo, posle ručka. Mlađima naredi šta da rade, a sam se izvali na sećiju. Srče kafu, dimi, drema, misli šta bi večerao i koja banka u varoši daje veći interes. Kad u jedan mah digne glavu i pogleda kroz prozor, a goveče se uputilo preko brda u selo. Pretrne od užasa.

– Dragomire!... Dragi! – skoči sa sećije i potrči na doksat, dižući očajno obe ruke. – O, kumim koga Bogom!... Dragi!

Viče đaka, da ga pošlje da vrati s puta goveče. Dobro đak čuje igumana, i vidi gde mu se lepršaju mantija i brada. Ali se ne odaziva i ne miče. Zavukao se u gust šljivik, stavio ruke pod masnu glavu, pa leškari u hladu. Kad sam postane iguman, misli, on će paziti na imanje. Ovako nema smisla: sve što je slađe i vrsnije, pojede i popije starešina, a drugima šta ostane. Neka hvata sam.

Očajan se u sobu vrati otac Makarije sa doksata. Prihvati krajeve od mantije, pa brzo hoda i dahće. Ne može da se naljuti dosta na današnji svet. Bolje je bilo u tursko vreme. Niko nije dirao zemlju, niti je delio seljacima, pa je bilo svega u izobilju. Sad ne može da nađe slugu od Lima do Vardara. U Srbiji je svak gospodin. Nema sluge.

Koračajući po sobi, stane, setiv se odjednom Adžije. Toga čoveka mu je poslao na vrat vladika. Neki rođaci su njih dvojica, vladika i taj Adžija. Kad je upropastio imanje i kuću, i ženu u grob oterao, setio se Jerusalima i, po povratku sa Svetog Groba, došao da živi u manastiru. Nije nemoćan. Vidi dobro. Nije ni vrlo star. Ako ništa drugo i bolje, mogao bi bar čuvati goveda i ovce. Ali, ni pored svih molbi i pretnji, ne voli i neće.

Užasno voli rakiju i ribu. Ljut je što ne sme da sedne i peca, pa misli kako bi došao bar do pića. Sav se ozari kad ugleda podrum otvoren. Na prstima, polako, tiho, obiđe crkvu i konak, uvuče se oprezno do podrumskih vrata, i uskoči unutra
Nikad otac Makarije ne poziva ljut Adžiju. Ne priliči igumanu da se svađa i praska. Prvo se naduva i napsuje u ćeliji, sam. Stišavši se i pribravši, natuče novu kamilavku i uzme u ruke brojanice. Tako ovog dočeka.

– Adžija!...

...Kad ide sam igumanu, svojom molbom i poslom, Adžija uvek prvo kuca i ulegne gologlav; ali kad ga iguman zove, uđe naglo i pod šeširom, i češe se po prsima...

– ...nama je opet goveče uteklo!

– Pa? – trepće Adžija i premešta se s noge na nogu. – Nisam ja pastir manastirski!

– Ja ne znam – gleda ga otac Makarije i sleže ramenima. – Meni je Duhovni Sud ovakav akt poslao: da te, kaže, odevam, hranim i dajem konak, a ti da radiš. Sve poslove da radiš – kaže. Eto!

Adžija se strese, frkne, i izleti iz sobe. Pođe da vidi gde je stado. Zavije cigaretu, pripali je, metne ruke iza leđa, pa hoda i obzire se. Naiđe na most i, ugledavši pod sobom vodu, seti se ribe i rakije. Užasno voli rakiju i ribu. Ljut je što ne sme da sedne i peca, pa misli kako bi došao bar do pića. Sav se ozari kad ugleda podrum otvoren. Na prstima, polako, tiho, obiđe crkvu i konak, uvuče se oprezno do podrumskih vrata, i uskoči unutra. Boji se da kogod ne naiđe pa ne traži srče da ga natoči. Klekne pred bure, zavali glavu i metne usta pod slavinu. Drhti od sreće i od straha što pije kradom i mnogo.

Posle više i ne misli da se pentra na brdo. Popne se u svoju sobu i sedne na postelju. Onako u šeširu, zarije glavu među ruke i klima tankim nogama. Krivo mu na manastirskog starešinu što je škrt i sebičan. Kad dođe seljak s bolesnom ženom, onda nema ni konaka ni hleba za putnika, niti slame i sena za konje; umilostivi se istom kad čuje koliko će dobiti za molitvu.

Ali kad banu iz varoši bogataški sinovi, onda se nađe i za njih vina i zobi za konje. Prokletnik!

Nastane tišina za trenutak, kad se Adžija u sobu povuče i onda razmišlja. Otac Makarije s Dragomirom odsluži večernje, pa sedne s Račundžijom i pregleda manastirske knjige i račune. Vrlo se vole njih dvojica, iguman i Račundžija. Zajednički razdeljuju prihode i rashod, vrše kupovine i prodaje, i šalju izveštaje. Razgovaraju i smeju se, i nude se duvanom. Kad odjednom, oba se prenu.

– Ja ću tebi pokazati ko sam ja! – začuju viku sa gornjeg boja. – U Albaniju ću da te ošljem! – Živećeš u manastiru u kom nema ni hleba ni vode, s kurjacima, sam.

Uhvati Adžiju teško piće, pa praska i galami, i lupa šakom o zidove i nogama o pod.

– Čuješ li? – pokaže iguman Račundžiji palcem na plafon i začkilji na jedno oko. – Vidiš li šta stvara taj Adžija?

– A što viče? Kome preti?

– Kome drugom nego meni – odmahne otac Makarije i osmehne se. – Ljut je što sam mu zamerio da ništa ne radi. On misli da je zato ovde da sedi i uživa. A meni je Duhovni Sud ovakav akt poslao: da ga, kaže, odevam, hranim i dajem konak, a on da radi. Ceo dan da radi!

Adžija lupa još jedno vreme, a onda iziđe. Toliko ljut bude na igumana da se krene u varoš da ga tuži proti. Od manastirske kapije do Begove ćuprije samo psuje i trči. Kod ćuprije sustane, pa sedne da se odmori. S prva ne zna da li samo da popuši cigaretu i odmah dalje da produži, ili da rashladi i vruće noge. Pogleda u vodu i, najedanput, seti se ribe. Izvadi udicu iza pasa, otseče granu i uzme da peca. Kad nešto malo ulovi, priveže udicu za ćupriju, a sam ustane, nakupi granja i naloži vatru. Zalepe mu se prsti i usne kad izvadi iz žara ribu i počne je gutati.

– Nećeš je jesti! – stiska šaku i smeje se, znajući koliko otac Makarije čezne za ribom. – Da znaš, nećeš! E, baš nećeš!

Bude već sumrak kad ustane. Vraćaju se iz varoši i poslednji seljaci s pazara. Adžija im otpozdravlja, ali preko volje i kroza zube. Nešto mu nedostaje, no ne može da se seti šta. Pipa se po džepovima, vadi duvan, skida šešir i čisti ga od prašine i od pepela. Naposletku se opomene da je žedan. Počeše se po prsima i zagleda se u nebo.

Borba se vodi iz potaja, ali ne prestaje ni trenutka, jer se vodi o prevlast. Iguman zna da je starešina, pa hoće da bude u manastiru sve kako to njemu godi i kako on nalazi da je dobro
– Nema smisla ići proti ovako dockan.

Brzo se vrati u manastir, prečicom, iznad reke. Skrije se u grm za konakom, pa čeka da neko od posluge siđe u podrum. Mrak već bude, i sa brda se zasvetle kuće kao kresnice, kad začuje gde škripnu brava. Natuče šešir, stisne šake, pa iskoči iza grma i poleti niz neravne stepenice, i podmetne pod slavinu izgorela usta.

– Aaa! – ha!...

Iza toga kad Adžija ide u varoš da se tuži proti, pa se napije u podrumu i dobro se ispava, u manastiru bude mirno nekoliko dana. Borba se vodi iz potaja, ali ne prestaje ni trenutka, jer se vodi o prevlast. Iguman zna da je starešina, pa hoće da bude u manastiru sve kako to njemu godi i kako on nalazi da je dobro. Adžija, kao poklonik Svetog Groba i vladičin rođak, misli da njemu pripadaju naročita prava. Sad jedan nadjača, sad drugi.

Ocu Makariju najviše smeta što teško hodi i što dobro ne vidi, i što traži da se štedi u jelu i piću. Adžija je zdraviji i jači, i pojede i popije šta nađe. Njega mlađi više vole i rado se s njim druže.

Kad je neki velik praznik, uvek nadjača Adžija. U takav dan se zakolje jagnje, pa svi misle o njemu. Otac Makarije je umeren i u jelu i u piću, no i sam voli da mezeti, sam ili s Račundžijom. S velikom voljom u crkvi služi i veselo poji. Kad mu, pri kraju liturgije, Dragomir doda kadionicu, on mu se nagne i šapne

– Idi i kaži Mikailu da ispeče džigericu i da je odnese u moju sobu.

Ozaren iziđe iguman sa službe. Bliže bi mu bilo da ide kroz pripratu, ali ne voli da ide kroz nju, jer je na njenim zidovima naslikan Strašan Sud. Udari na sporedna vrata i prolazi kroz svet. Ljudima milo što on tuda zbog njih prolazi, pa se gromko javljaju i prilaze mu ruci. A otac Makarije diže glavu, širi nozdrve, osmehuje se pa udara o kamen štapom i ogladneo.

– A, a! Kako si, Jovane? Kako si, Živka? Gde, Milene! Kako si?

Brzo pređe stepenice koje mu vode u ćeliju. Otvorivši vrata, zastane na pragu, čekajući da ugleda dim na stolu i oseti miris. Misli da se džigerica ohladila, pa priđe stolu i počne da pipa, onako kratkovid i nemoćan, i ogladneo.

– Mikailo! O, Mikailo! – vikne kuvara iz sveg grla i udari dlanovima. – Ovamo! Odmah!

Kuvar Mihailo je seljački momak, glave kao bundeva i ruku kao pratljače, zadrigao a crven, i ošišan do glave. Uđe smerno i pokloni se, spustiv ruke na kojima su zavrnuti crni rukavi od košulje. Ćuti. Ne zna se od čega više sija, od masti ili smeha.

– Dijete – šeta otac Makarije, a strepi od slutnje. – Ja sam ti kanda poručio da spremiš džigericu.

– Nema, čiča.

– Kako nema! – zastane otac Makarije i pogleda ga zaprepašćeno... – Ne laži!

– Pa ti znaš, čiča...

– Šta? Šta ja znam? – zacrveni se i digne ruke ojađeni iguman, a vidi šta je, vidi da ga je Adžija preduhitrio. – To je tvoj posao, pasji sine!... De, da ja vidim!

Ljut siđe u kujnu s Mihailom. Uzme jagnje i odvoji najbolje komade, pa ih prenese u svoju sobu. Tu već drži, u ormanu, pod ključem, prepečenicu, koju sad izvadi i metne na sto. Ceo dan nikud ne izlazi. I ruča i večera, naslađujući se, sam. Ne može Adžiji da oprosti što mu je podvalio. Istom kad lege i kad se seti da je Adžija ostao danas i bez najslađih zalogaja i bez prepečenice, što se razvedri i osmehne:

– Sam je kriv.

Gleda tupo još jedno vreme kako prska kandilo, i domišlja se da li je mlađima naredio sve što treba ujutru da rade. Pa kad se uveri da je sve dobro i da mu je duša mirna, prekrsti se i pokrije, i zaspi odmah.



(Politika, 6. januar 1928. godine)


politika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 23 Dec 2016, 22:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Nemci bi stalno da ponemče Slovene

Znameniti ljudi koji su pre pedeset, sto i više godina opisivali srpske zemlje, kao da su bili vidoviti. Njihove reči važe i danas, bilo da je reč o našim naravima, ili o mestu u vremenu i prostoru.

Slika
Ljubomir Nenadović

" Nemci poštuju Amerikance, mrze Francuze, boje se Rusa, zavide Englezima, ravnodušni su prema Talijanima, ljubazni su prema Grcima, politični su prema Mađarima i Švedima, a ljute se na Slovene što ne mogu da uvide da za njih nema civilizacije osim nemačke civilizacije i da je za slovenske i sve istočne narode nemština i civilizacija jedno isto, kao što je negda za polapske i pomeranske Slovene hrišćanstvo i nemština bilo jedno isto. "Ah" - uzdišu često Nemci - "mi iznađemo i izmislimo kakvu mašinu, ili kakvu drugu stvar, ili pokrenemo kakvu veliku misao; a Francuzi i Englezi ščepaju to u svoje ruke, prerade, usavrše, dadu mu svoje ime, pa posle šalju nama i svima ostalim narodima, kao svoj proizvod.

Slavni nemački Hegel, spomenuvši u nekoliko reči Slovene, kako oni nisu još ništa učinili znamenitog za svetsku istoriju, veli: "Jedan deo tog naroda mi smo već prisvojili civilizaciji - a to će reći: ponemčili." (Ljubomir Nenadović, u putopisu Pisma iz Nemačke 1870. godine)


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 23 Dec 2016, 23:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ono naše što nekad bejaše:Prva pošta u čamcu

Prva telegrafska i poštanska veza u Srbiji bio je - čamac. Čamdžija je iz Zemuna prenosio depešu na beogradsku obalu Save, odatle ju je preuzimao kurir i prenosio u Poštu gde je otvarana i tekst se telegrafski odašiljao do adrese u Srbiji. Oktobra 1843. uspostavljen je u Srbiji i javni poštanski saobraćaj. Ustanovljene su dve vrste pošiljki, pismonosne i amanetne.

Slika
Nekada čamac i čeze, a danas kako hoćeš (Foto: Ilustracija)

Prve su obuhvatale prenos pisama, novina, crteža i drugih štampanih stvari, a drugima su se slale dragocenosti i vrednosne papire. Do 1856. godine pismonosne pošiljke otpravljale su se iz Beograda dva puta, a od tada tri puta nedeljno, i to čezama. Pored kočijaša je bilo i jedno slobodno mesto za putnika "koji hitno potrebuje putovati".

Čeze su polazile iz varoši tačno u "šest sahata po podne". U junu 1840. godine, u Srbiji otpočela je sa radom prva Pošta na Kalemegdanu u Beogradu. Poštanskih sandučića u čaršiji još nije bilo, pa su Beograđani pisma i druge pošiljke odnosili u tu, jednu jedinu poštu. Poštarina se plaćala na licu mesta, a naplaćena pisma obeležavala su se pokrsticom u crvenoj olovci, preko adrese.

Od jula 1844. dva služitelja u beogradskoj pošti raznosila su pisma po varoši i naplaćivali na kućnom pragu od primaoca 10 para, dok je ova usluga bila besplatna za kneza i ministre. Poštanske marke uveo je 1866. knez Mihailo Obrenović. Na prvoj srpskoj marki prikazan je tadašnji državni grb: iznad je stajao natpis "K. S. Pošta" (Kneževska srpska pošta), a ispod cena od jedne pare.

Ratna odšteta

Kada je 1925. godine uvedena autobuska linija u javni saobraćaj, Beograđani su bili oduševljeni. Srbija je u ime ratne odštete dobila od Nemačke dva autobusa kojima je Uprava tramvaja i osvetljenje otvorila liniju Slavija - Avala. Ali, ta kola su bila teška, motor se svaki čas kvario i saobraćaj njime morao je biti obustavljen. Valjalo je sačekati još tri godine da se uspostavi prava, stalna autobuska linija. Država je od jednog privatnog preduzeća kupila pet polovnih autobusa koji su počeli da prevoze Beograđane na liniji Kalemegdan-Slavija-Savinac, a čim je 1935. otvoren novi most preko Save, uvedena je i autobuska linija za Zemun.
Amanetna pošta prenosila se dva puta mesečno. Nosili su je na konjima službenici zvani delišanci, a pratile surudžije. Tek 1866. prenosioci pošte dobili su puni komfor: uvedena su poštanska kola sa kožnim sedištima.

Ova kola su pre toga u ratovima služila za prevoz ranjenika, a kada se nije ratovalo, knez Mihailo se dosetio da ih ponudi poštarima.

Na telegrafsku vezu Beograda sa većim varošima u zemlji čekalo se do 1859. godine. Telegrafska linija sa Austrijom uvedena je 1862. godine a sa Vlašom i Moldavijom godinu kasnije.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 23 Dec 2016, 23:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
I Francuzi pevali "Lađu"

Pukovnik Branislav Milosavljević, autor nezvanične himne srpskih stradalnika u albanskoj golgoti, poznate kao "Kreće se lađa francuska", preživeo je rat i ostao oficir. Prvi put je ovu pesmu objavio 1922. u zbirci "Mač i lira".

Slika
Ono naše što nekad bejaše

Ali, u izdanju iz 1930. napominje se: "Ova pesma danas svima poznata peva se s izmenjenim tekstom." Naime, drugu verziju iste pesme je posle rata objavio i Nikolas Balon, pariski muzičar koji je i komponovao rondo na ovu temu. "Lađa se kreće francuska sa pristaništa solunska, transport se kreće Srbadi, ranjeni, braća bolesni.

Moleše Svetog Nikolu, najveću silu na moru, živi se vratili kućama. Živela bratska sloboda! Živela bratska Francuska!". Ova verzija pesme nalazi se na gramofonskoj ploči "Veliki rat" koja je snimljena u Francuskoj čim je nastao mir, a peva je Živan Vasić.

Nastala je uoči velike ofanzive pod komandom vrhovnog francuskog komandanta na Solunskom frontu, maršala Franšea d'Eperea, kada su na Vardaru, tom grudobranu od austrougarske vojske, zbog nedostatka prave sanitetske službe, ranjenici, među njima i srpski, bili izvlačeni sa ratišta i brodovima prevoženi u dobro opremljene bolnice južne Francuske. Brod je podigao sidro u solunskoj luci.

Ranjenici, iscrpljeni i izgladneli ječe, a more se sve više uzburkava i odvlači ih sa sobom, u neizvesnost. Lađe su u tim tragičnim vremenima donosile ne samo život, nego su ponekad odvodile i u smrt.

Već krajem 1915. godine, oko pet stotina dobrovoljaca iz Amerike, Crnogoraca, Bokelja, Bosanaca, krenulo je u Srbiju. Lađa je kod San Đovanija di Medua naletela na minu. Svi su izginuli. U to vreme su iz Čikaga doplovili i hrvatski dobrovoljci da bi preko Bizerte stigli na prilepsko bojište, noseći transparent "Jugosloveni za ujedinjenje", a iz Klivlenda su okeanom na grčko ratište stizali Slovenci.

Jonska grobnica

Vladislav Petković Dis, jedan od najboljih srpskih pesnika, učestvovao je na svim srpskim bojištima. U balkanskim ratovima je izveštavao sa fronta, a u Prvom svetskom ratu preživeo povlačenje preko Albanije. Odatle je preko Krfa prebačen u Francusku, gde je napisao poslednju zbirku "Nedovršene pesme". Pri povratku na grčki front, brod na kome je plovio potopila je nemačka podmornica kod Krfa. Tako je Jonsko more postalo grobnica mnogih srpskih vojnika, pa i velikog pesnika.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Riznica uspomena  |  Poslato: 23 Dec 2016, 23:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ovacije Srbima u Marselju

Lađe su bile sudbonosne za srpsku vojsku u Prvom svetskom ratu: značile su spas preživelih ratnika sa albanske Golgote, francuska lađa ih je odvezla na Krf i Vido, potapane su lađe srpskim junacima, ali su i dovodile srpske dobrovoljce iz celoga sveta da pomognu svojoj braći za oslobođenje. Na lađama su srpski vojnici umirali, sa njih su bacani u more. Na lađama su poslednji put marširali, pevali o rodnim selima, brdima i dolinama otadžbine. Lađe su služile da i ih vrate kućama.

Slika
Sa brodova odjekivala srpska pesma

Ratnik Jovan Ćirić sećao se tih strašnih godina: "U solunskoj luci, bolesni đaci koji su prešli Albaniju sa divljenjem posmatraju francuski brod Provansa koji treba da ih odvede u Francusku da se leče i nastave započeto školovanje kako bi se jednoga dana vratili i pomogli svome narodu. Ja sam jedva koračao, a jedan mi je kolega dobacivao: 'Ajde, 'ajde, nećemo dugo, sve će nas pobacati u more! Ali na brodu se ipak stalno čula naša pesma.

Francuski mornari su se čudili odakle nam tolika snaga. Evo, najzad i Marselj. Mnogi su klečali i ljubili francusku zemlju kao neku svetinju. A na pristaništu, gledajući te jadne ali ponosite mladiće, žene, majke, samo su ponavljale 'jadni Srbi'. A ti srpski mladići u pocepanim i nagorelim šinjelima ili u potpuno oveštaloj odeći, obrazovani u kolonu dvojnih redova, marševskim korakom prolazili su glavnim ulicama Marselja.

Sa njihovih usana orila se pesma borbena i ratnička. Išli su slobodno kao na nekom defileu. Na balkonima i prozorima visokih palata načičkao se bio silan svet i upućivao im pozdrave: 'Bravo, Serb, bravo, Serb!' Brod Provansa je na povratku iz Marselja torpedovan. Nastradalo je mnogo Francuza koji su pošli na Solunski front."

Jadnici, jadnici

U vojni logor u tuniskom gradu Bizerta stigla je jedna lađa. Kruži oko pristaništa, ali joj niko ne daje znak da može da pristane. Samo jedan čovek, okrenut leđima moru, viče na francuskom jeziku: "Jadnici! Jadnici!" Proneo se glas da su stigli srpski vojnici tifusari. A na lađi, vojnici bez udova, u zavojima, nepomični. Poručnik, ranjen u nogu, ustaje, odgovara: "Nema toga ovde, nema" i komanduje postrojavanje. Vojnici ustaju, jedan vadi frulu i nevešto, nejako, poslednji put, svira "paradni marš". Iz stopala nesrećnika kojima je pala komanda "Napred! Marš!", lipti krv. Marširaju ratnici sa Cera i Kolubare, ostavljaju krvavi trag na palubi. Lađa se konačno ulazi u luku.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 93 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker