Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:02


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Balkanski ratovi  |  Poslato: 21 Jun 2012, 00:27
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Iz knjige "Ilustrovana istorija Balkanskog rata", koju je priredio i uredio Dušan Slavić, izdate u Beogradu 1913:
Rado ide Srbin u vojnike


Majka je rekla sinu: budi junak, junaka olovo ne bije

,,Mi, po milosti Božjoj i volji narodnoj" - tako počinje akt koji je potpisao "Petar s.r." zdesne, i "R. Putnik s.r." s leve strane, akt o stavljanju vojske u mobilno stanje,
datiran 17. septembra 1912. Tim aktom Srbija je krenula u Balkanski rat. Naređena je mobilizacija celokupne vojske u roku od 24 časa. "Srpske novine" napisale su da je "blizu svečani i veličanstveni trenutak kad će Srbi iz Slobodne Kraljevine staviti svoje mišice i živote, i svoju hrabrost i junačko srce u službu najvećeg ideala celokupnog Srpstva: oslobađanja naše unižene i potlačene braće u Staroj Srbiji i Maćedoniji". Evo kako je tih dana izgledao Beograd, prema izveštajima iz tadašnje štampe

Na Terazijama: Tamo gde su Milojević i Šumenković razvili ustašku zastavu


Slika

Kod "Balkana", na istom mestu gde su 1876. godine velike patriote Miloš Milojević i Kosta Šumenković razvili svoju ustašku zastavu, vri kao u košnici. Ta, uistini, balkanska pivnica dobila je ovoga puta još slovenskiji, još srpskiji izgled...

Preko puta, kod "Moskve", još življe i još zanimljivije.

Do juče otmeni junaci s korzoa, ozbiljni državni činovnici, dostojanstveni ljudi, neki već u punoj uniformi, neki još samo pola vojnički pola građanski odeveni proleću kroz kavanu, pozdravljaju srdačno sve stolove i žurno se gube nekuda. Jedan simpatičan sto u uglu, koji je do preksinoć otvarao samo "Šato lalit" otvara neke kutije s revolverima, razgleda metke, diskutuje nad nekim sekcijama...

Bioskopi beogradski, koji su do onomad cvetali, od preksinoć su ostali pusti. Kod "Pariza" mogu da igraju žmurke, kod "Kasine" u "Koloseumu", "Grand Hotelu" i "Modernom Bioskopu" tako isto...


Kafane bez posluge: Još jedno piće za gospodu u uniformama

Juče izjutra sve beogradske kafane osvanule su bez kelnera, bez osoblja. Izgleda kao posle vašara, kada se sve rastura i prska na razne strane. Sve se to sručilo na Trkalište, da se otuda izgubi u Bog zna kojem kraju Srbije.


"Sine, poslušaj šta ću da ti kažem, ali neka ti Bogom prosto bilo ako me ne poslušaš ovo što ti kažem. U ratu, tuđe ne uzimaj. Žensku ne diraj! I jedno i drugo upropastiće te ako prekršiš! Poslušaj me, jedino to te molim i tražim od tebe!"


Kafedžije i hotelijeri sami trče oko gostiju. Neki od njih već u uniformi. Polovina restoracija već nema jelovnika; gotovilo se samo onoliko koliko se moralo, da se ne ostane bez ručka...

Slika
Za vreme opšte mobilizacije, na beogradskom Trkalištu: Kolone obveznika dolazile su,
na čelu sa trubačima i bubnjevima


Mali dobrovoljci: Sin industrijalca Gođevca hoće da ratuje


Malo posle ulaze stidljivo, pošto su dugo snebivljivo stajali u dvorištu, dva dečka. Starijem jedva da je četrnaest godina, mlađem ni jedanaest. Jedan je sin industrijalca Gođevca; drugi, đak četvrtog razreda osnovne škole, sin doktora Gođevca.

Oni obojica hoće u dobrovoljce.

- Ja znam da rukujem puškom. Naučio sam kod nas u magazinu, hvali se stariji.

- Ja mogu iz revolvera. Pucao sam o Božiću, veli samopouzdano mlađi.

Slika
Grupa oficira pri Štabu Vrhovne komande:
"Srpska se truba s Kosova čuje"

Kad im se kaže kako su oni još nejaki, oni tvrdoglavo ostaju pri tome, da već mogu nositi oružje. I kad ožalošćeni polaze iz redakcije idu polako, kao da očekuju hoćemo li se ipak sažaliti da ih pozovemo natrag i da ih upišemo u dobrovoljce.

Ima u Beogradu stotinama i stotinama takve dece!...


Svi na hipodrom: Kolona seljaka sa dobošarem na čelu

Preko Terazija se takođe celoga dana viđaju grupe obveznika, koji su jurili da posvršavaju najnužnije poslove, pa da trče na vojno zborište.

Kad su Terazije bile najpunije, oko 3 časa, razleže se udaranje u doboš. Značar, seljak iz obližnjeg sela, ide pred četom seljana iz svoje opštine i savesno udara u doboš, vodeći ih po taktu na zborno mesto Trkalište. Masa sveta sa svih strana prikuplja se na Terazijama, posmatra prolazeće i pozdravlja ih burnim uzvicima: "Živeli!" Na Trkalištu vri kao u košnici. Jedni dolaze, drugi se raspoređuju po četama, a treći posle dobijene objave za put, žure na železničku stanicu, odakle će u svoje pukove u unutrašnjosti, koji se već formiraju i spremaju za polazak...


A Trkalište je, u sumrak, izgledalo kao da je tamo velika narodnaproslava

Čim je juče popodne kroz Beograd proleteo glas da je objavljena mobilizacija, za trenutak su se grupe obveznika počele zgrtati ka Trkalištu. Što je više padalo veče, tamo su se videle sve gušće mase, tako da je u sumrak izgledalo kao da je tamo, na Trkalištu, kakav veliki narodni praznik.

Pored činovnika tiskali su se, tu, radnici, pored zanatlija nadničari. Zidari su bili pobacali svoje mistrije, kanalski radnici gurali su se u svome odelu još vlažnom od kaljave i mokre zemlje. Pečalbari sa cigljana, iz fabrika, sa strugara, sa kanalizacije i sa Terazija dotrčali su kao bez daha; oni su, kao prosti vojnici, znali samo jedno: da se jave odmah čim ih država pozove.

Tu su se upoznavali oni koji se nisu nikada videli. Tu su se najintimnije dogovarali oni koji nikada jedni za druge nisu znali.

- Užice! vikao je opštinski pozivar.

- Ja!

- Ja!

- Evo me!

- I ja! čuli su se iz mraka glasovi.

I odmah zatim pred stolom, za kojim je zasedavala opštinska komisija, javljala se grupa: to su oni koji imaju da prime zajedno jednu uputnicu po kojoj će dobiti podvoznu kartu do Užica. Od toga trenutka počinjalo je njihovo intimno prija-teljstvo: oni su se odmah dogova-rali kad će poći, šta će poneti, pravili su malu zaveru, da drug druga nigde ne ostavi...

- Zaječar! čulo se malo posle, kroz brujanje svetine.

- Ja!

- Evo me!

- Tu sam! i opet se zgrtala masa pred opštinski sto.

- Kraljevo!...

- Pirot!...

- Požarevac!... i tako se ređalo mesto za mestom. Preletalo se s kraja na kraj Srbije, a masa je bivala sve gušća, brujanje sve veće...

... Tu, na Trkalištu, jedna opštinska komisija u kojoj su i predsednik i kmetovi, primala je vojne obveznike, izdavala im uputnice za komandu, davala im uputstva za kretanje.

I duboko u noć trajao je taj posao. Obveznici, jedan za drugim, čim bi svršili tu, hitali su žurno: jedni odmah na železničku stanicu, drugi kućama da se još poslednji put oproste sa svojima.


Kako su obveznici uhvatili zeca

Danas posle podne u najvećoj žurbi vrši se prozivka vojnih obveznika na Trkalištu, koje je prepuno vojske.

Ujedanput nasta gungula i živ pokret, da oko šta - nego ni oko - šta.

Odnekle je iskočio jedan zec i udario pravo preko zborišta.

Seljaci se zgledaše.

Nije im bilo pravo.

Vele, to na dobro ne sluti, ako ga živa ne uhvatimo.

Malo bilo dugo ne trajalo i obveznici uhvatiše živa zeca, što je izazvalo buru od radosti, jer su oni iz naroda protumačili to kao predskazivanje da će Turci proći kao i ovaj zec.

Utom neko reče: "U disciplinovanoj vojsci pljen nije svojina onog koga zapljeni."

"Pa kome da ga predam" reći će onaj u čijem je rukama zec bio.

"Predsedniku opštine Davidoviću" reče neko, jer on prozivima ovde rukovodi. "Prema tome, je on glavni faktor, a on će ga sigurno predati u muzej."

Što su rekli, to su učinili.


Objava rata

A TRUBA SAMO PIŠTI
KROZ PRASKOZORJE UZBUNA!


Napisao: J. Adamović

Ponoć je davno prevalila. Širokim srebrnastim svodom nebeskim plovi mesec nad poljem pokrivenim šatorima, pod kojima se odmara vojska. Vatra pred šatorima pogasila se i samo po koja žeravica što zasvetli pod povetarcem, koji briše preko polja i označava skori dolazak zore. Pod šatorima leže, jedan do drugog, vojnici, pokriveni raznobojnim ćebadima. Noćna zima ih pribila jednog do drugog i tako, grejući se međusobno, spavaju i sanjaju o kućama, o deci koju su ostavili i poslovima, koji očekuju ruke njihove! Samo stražarev korak pokatšto odjekne po noćnoj tišini, te kazuje da ovde ima živih duša.

Najedared se začu iz daleka konjski topot. Sve bliže i jasnije, dok se u praskozorju ne pojavi konjanik. Nekoliko reči izmenjanih sa stražarem, sjahivanje i odlazak pod šator komandantov - posao je od nekoliko trenutaka. I onda opet nastaje mrtva tišina, ali ne za-dugo. Taman je onaj, koga je konjski topot trgao iza sna, ponovo namestio glavu da zaspi, a noćnu tišinu prolomi glas trube.

Uzbuna!

Pod šatorima nasta živost, grozničavi život vojnika, koji se, navrat nanos oblače, i spremaju, a truba samo pišti kroz praskozorje i, kao da žuri, i samu zoru da što pre zarudi. Posle nekoliko minuta, vojska je bila postrojena. Vojnici, još pomalo bunovni, nisu u stanju da skoncentrišu misli, ali instinktivno osećaju, da je tu ono što se čekalo. Iz daljine se ukaza komandant na konju. Ide uz uvrstane redove, pa pozdravlja i prima otpozdrave. Komande "pozdrav na levo!" nižu se jedna za drugom, dok se komandant ne vrati prema središtu vojske i ne grmnu glasom polupromuklim i uzbuđenim.

Mirno!

Nastade tajac, a odmah bude prekinut komandantovim glasom:

Vojnici!

Sinoć je naš komandant, NJegovo Veličanstvo Kralj, objavio rat Turskoj. Nama je ukazana čast, da prvi pređemo granicu i potražimo neprijatelja!

Vojnici!

Odsudni je čas došao. Ja se nadam, da se nećemo osramotiti pred Kraljem i Otadžbinom i da ćemo svi do jednoga znati da vršimo svoju dužnost. Pomolimo se dakle Bogu, kliknimo "Živeo Kralj!" "Živela Otadžbina!", pa napred u ime Boga!!!

I opet jedan tajac, trenutni tajac i onda se nebo prolomi od uzvika;

- "Živeo Kralj! Živela Otadžbina!" Jedan- put, dvaput pa i treći put i onda opet tajac. Sve uprlo oči u komandanta. A on oćuta jedan trenutak i onda, kao da se trže iz misli, iz neke daljine, ispravi se i poče komandovati:

Mirno!

Nož na pušku!

Kape skini!

Na molitvu!

I očita se očenaš. Očita se onako, kako ga čitaju samo oni, koji su pred najvećom opasno-šću kako ga čitaju na smrt osuđeni.

I opet komanda "mirno!" i ostale komande, koje je svako izvršavao, a niko nije uhom slušao, dok se ne završi sve, onim tako prostim a tako strašnim, tako sudbonosnim:

"Napred, marš!"


Vozovi prepuni, ljudi načičkani na krovovima, platformama, stepenicama

Dok su na jednom kraju stajali vojnici đačke čete koji su raspoređeni po pukovima u unutrašnjosti, dotle se na drugoj strani tiskala masa obveznika, koja je prekrilila ceo prostor. Jedni su se tiskali da uhvate mesto na vozu dok je voz bio još u kretanju a drugi su se ljubili i pozdravljali sa svojima. Još se voz nije ni zaustavio na peronu, a već je bio prepun obveznika. Bilo ih je toliko, da su se načičkali po krovu, platformama i stepenicama vagona. Tada se odjednom razlegne pesma, koja ne prestaje ni onda kada voz otputuje. I to tako ide jednako.

Slika
Na poleđini ove fotografije dečaka u vojničkom odelu piše samo: "Voj. Nikolić, uzdanica srpska": Takozvani Savez trezvene mladeži okupljao je decu - dobrovoljce. Na raznosačkim poslovima "Pres biroa" u Beogradu, na primer, radila su deca od 12 do 14 godina starosti

Vozovi odlaze i dolaze svakoga trenutka. Kompozicije od po 25 vagona gube se s vremena na vreme sa beogradske stanice, da se zaustave negde u unutrašnjosti.

Oko 8 časova sinoć došli su na stanicu i dobrovoljci i Starosrbijanci. Na čelu njihovom lepršala se trobojna zastava sa natpisom: "Za slobodu roda svog". Čim su se pojavili na pe-ronu, zaorilo se: "Hej trubaču", "U boj", "Bože pravde" i gromoglasni uzvici: "Živeli" Nastalo je opšte komešanje na pe-ronu i ogromna masa se samo talasala, ne mogući da se krene sa svoga mesta.

Kad je došao brzi voz, bio je pun pre nego što su putnici uspeli da siđu sa svojih vagona. Obveznici su za trenutak ispunili sve vagone, vagon za spavanje, kujnu i sva odeljenja. Sanjivi putnici, Englezi i Francuzi, koji su još od Beča počeli slušati kako se nešto komeša na Balkanu, morali su biti i suviše izenenađeni, ma kako da je njihova uobrazilja davala sliku na što će naići kad kroče na Balkan...


"Šumadija" i "Deligrad", dva srpska parobroda, okićeni zastavama

Rano jutros, dok se još nije dobro ni rasvanulo, prazan prostor pred parobrodskom stanicom počeo se popunjavati vojnim obveznicima. Dva srpska broda, "Šumadija" i Deligrad", iskićeni zastavama i cvećem, čekali su da prime srpske vojnike i odvezu ih u njihove komande. U šest i po časova vojnici počeše ula-ziti u lađe. Nastade opraštanje sa porodicama. Deca koja su došla da isprate svoga roditelja radosno mu mašu rukama. Žene stegle srca, ne puštaju ni jednu suzu. LJudi ozbiljno i hladno naređuju ženama šta ima da rade, opraštaju se s njima i ljube decu. Ali, čim stupe na lađu, raspoloženje se menja. Umesto ozbiljnosti, nastaje veselost. Muzika na lađi već uveliko svira. Poznanici se radosno pozdravljaju i raspituju gde je ko određen.

U osam časova "Šumadija" se krete niz Dunav; "Deligrad" pođe uz Savu. Muzike obe zasviraše narodnu himnu. U najboljem raspoloženju obveznici kretoše u svoje komande.


Jedna Nemica koja je htela da ide u bolničarke

Jedan ugledni Beograđanin, rezervni oficir, oženio se tu skoro jednom simpatičnom Nemicom iz Bavarske. Kad su pre tri večeri zatreštale trube, on je pohitao odmah kući da se opremi i da se dogovori sa ženom gde će nju.

- U Beogradu nema opasnosti. Niko mi neće reći da te sklanjam iz straha. Zato idi svojoj rodbini i čekaj tamo dok se vratim, rekao joj je on. Mlada žena, koja je tako skoro u Srbiju došla da je tek počela učiti srpski, briznula je u plač.

- Ja neću da napuštam zemlju u kojoj si ti i koja je sad i moja. I ja ću ići za tobom...

- Ali kuda za mnom! Tamo idu samo ljudi, sa puškom u ruci.

- Onda ću ja u bolničarke! odgovorila je odlučno mlada Nemica.

I nikako je nije mogao nago-voriti da odustane od toga. Ako ne zna srpske reči da uteši srpske ranjenike, ima srce da im se nađe i da učini sve što može!


Obveznici u prepunim kafanama, polegali po trotoarima, čekaju svitanje

Cele prošle noći Beogradom se razlegala pesma i svirka. Pevalo se ulicama, u poluzatvorenim kafanama, pevalo se po kasarnama. Činilo se kao da je to noć kakvog velikog narodnog veselja, noć posle koje se očekuje još lepši dan.

Slika

Slika
Bratstvo po oružju: Crnogorski vladar kralj Nikola polazi na granicu sa Cetinja. Srpski vladar kralj Petar polazi na granicu iz Beograda

Dok su jedni vrveli ulicama, drugi su bili prepunili kafanice oko železničke stanice i Trkališta. Po tim lokalima bile su već prepune sve postelje, sve klupe, svi stolovi, sav pod. Masa obveznika prenoćila je na trotoarima, bez roptanja, strpljivo čekajući da grane zora pa da pođu na svoju dužnost, na dužnost koja se toliko dugo željno čekala.


"Samo da dođem do Skoplja, a posle... ma džaba ti zdravlje!"

Sve što je imalo prava da obuče uniformu, obuklo ju je. Svaki kome je država pružila pušku, primio ju je.

Juče sam sreo jednog sudiju. Zakoni su ga oslobodili vojne obaveze, lekari su mu rekli da će propasti ako ima tri dana napora. Ali on je našao načina da navuče vojnu redovsku uniformu i sav radostan čeka polazak voza.

Ama, čuješ! - kaže mi on veselo. Samo da doprem sa srpskom vojskom u Skoplje, pa džaba ti zdravlje, džaba ti sudijstvo i sve, pristajem da tamo i piljar budem!"


Profesor univerziteta utovaruje vagone:

"Ja sam samo redov!"

Tri noći kako vojni obveznici na železničkoj stanici vrše istovarivanje vagona zauzetih robom, jer vrlo mnogo vozova treba. Potrebno je da se odveze iz

Beograda sve ono što ima da ide.

Jedan od njih ozbiljan, dostojanstven čovek, u prostom vojničkom ruhu, bio je na straži celu pretprošlu noć. Juče izjutra, tek što se on vratio sa straže, komandir naređuje:

- Šezdeset vojnika da istovaruju so, pa onda odbraja i odvaja na stranu šezdeset ljudi. Među njima je i onaj vojnik sa straže. I on odlazi sa ostalima.

Pomaže pri skidanju teških krupica, vezuje džakove, znoj ga obliva ali on ćuti. Bez roptanja radi svoj posao.

Tek pred podne nailazi jedan kapetan i uzvikuje iznenađeno:

Pazi! pa to ste vi g. N. N. Zar vi kao redovan profesor Univerziteta prenosite džakove?

- Ja sam sad samo redov, i ja radim sve što mi se naređuje, odgovara on ozbiljno i nastavlja svoj posao.

Profesor je do sad služio Srbiju kao naučar, a sad je služi kao prost redov. I služio bi do kraja da ga odmah nisu premestili na posao gde je potrebniji i na kome mu nema zamene.


"Eto Turaka, eno Turaka!"

Na železničkoj stanici čitav logor obveznika. Ne čekaju nego se gušaju ko će pre uhvatiti voz da što pre stigne u svoju komandu.

U to stiže brzi voz iz Pešte. Iznenađeni, putnici gledaju radoznalo u oružanu masu, koja već nagrće u vagone.

Na prozorima jednog vagona pojavljuje se šest fesova.

- Eto Turaka! Eno Turaka! čuju se glasovi sa perona i u gomili već počinje da se diže glas negodovanja.

- Ta manite ih ljudi!- uzvikuje ozbiljno jedan obveznik, u čistom seljačkom odelu i sa puškom o ramenu. Neka ih, neka idu da brane svoju carevinu. A već videćemo ko je jači!

I ostavili su ih na miru.

Slika
"Za srpske ranjenike": Srpkinje iz Bosanske Gradiške spremaju veš i čarape za ranjenike srpske vojske


Samo robijaši nisu obukli uniforme

Od kako je sve što nosi pušku pošlo za svojom vojničkom zastavom, na velike poslove oko železničke stanice i na drugim stranama izveli su osuđenike iz beogradskog kaznenog zavoda.

I treba da vidite sa kakvom predanošću oni rade! Treba da vidite sa kakvom čežnjom oni gledaju one koji polaze dole na jug.

Ja sam duboko uveren, da bi stotine njih zamolili da i sami pođu, samo da se ne boje strašnog odgovora:

- Vi ste robijaši! Vi ste nedostojni da stanete u red sa ostalim borcima!...



Beseda mitropolita Dimitrija

OGANJ SLOBODE NA ZAGAŠENOM OGNJIŠTU

Unuk slavnog Kara-Đorđa, pun oduševljenja što je kucnuo čas, kada će njegova uzdanica, vojska, poleteti u sveti boj, otputovao je jutros u 6 časova u Niš. S Kraljem putuju Kraljević Đorđe i ministri Pašić i Paču.

Na stanici beogradskoj NJ. V. Mitropolit.

U 9 časova je u celoj Srbiji održano molebstvije za sreću savezničkog oružja.

U Beogradskoj sabornoj crkvi služio je mitropolit Dimitrije, uz sudelovanje mnogobrojnog sveštenstva. Narod je s velikom pobožnošću slao tople i usrdne molitve Bogu, verujući u njegovu večitu pravdu. Posle molebstvija Mitropolit Dimitrije držao je ovu besedu:

Pobožni Srbi!

Tamo se naša porobljena braća mole Bogu više od pet stotina godina. Svaki dan tako kroz suze šalju Bogu molitve, i te suze njihove, suze vapaja mučeničkog, gorko padaju pred presto Božiji.

Bog vidi pravdu njihovu i zna teška stradanja njihova, ali je nemilosrdna ljudska sebičnost, koja je sve do sada ometala njihovo izbavljenje. Pa ipak je, evo, kucnuo na posletku željeni čas. Uvređena pravda Božja javlja se, kao osvetnik potlačenih paćenika. Naša braća po krvi i veri udružiše se s nama, da zajedničkom snagom oslobodimo vekovne mučenike. Naša vojska i njihove, evo se javljaju, kao izvršioci Božje pravde, kao izaslanici samoga Boga živog, da pruže bratsku ruku očajnicima, da za njih proliju krv svoju i da ih slobodne uvedu u zajednicu svoga državnog doma.

Hrišćani!

Razumete li kuda idemo? Je li vam to žao, je li vam to krivo, Hrišćani? -

Hrišćani!..

A mi Srbi, za koje vam je žao najviše, Hrišćani! Znate li kuda idemo?

Ne idemo tuđinima, nego svojoj braći. Idemo tamo, gde nam je kolevka, gde je neprijatelj zapretao ognjište naše presvete slave. Idemo, da na tom zagašenom ognjištu ponovo naložimo oganj slobode, i da oko njega okupimo sve srpske duše, žudne sreće i mirnog napredovanja. Idemo u svoj dom, u kome je se ljuti bezbožnik nastanio, pregazivši reke mučeničke krvi i suza žalosnih predaka. Idemo u svoju cvetnu domovinu, koju je neprijatelj pretvorio u zemlju pustoša, u zemlju tuge i plača, krvi i užasa. Idemo da raskinemo robske verige sa roblja, koje za nama čezne. Idemo, da od crnog roblja napravimo vitezove, da im vratimo ponos Dušanovih junaka, idemo da životvornom vodom, sa svetoga izvora slobode, speremo s drumova i prostranih polja mučeničku krv naših predaka.

Idemo, da ponižene ljude, iz praha podignemo i da im vratimo čovečansko dostojanstvo. Još idemo slavnom Kosovu, da se po-klonimo junačkim senima čestitoga Kneza Lazara, Miloša Obilića i drugih hrabrih vitezova, koji s njima izginuše, da večito žive. Idemo veličanstvenim Dečanima, da se poklonimo prahu pobožnoga kralja Dečanskoga. Idemo slavnoj Gračanici, da pomenemo viteškoga kralja Milutina. Idemo divnom Skoplju, da potražimo sjajni presto silnoga Dušana. Idemo gradu Prilepu, junačkome gnjezdu Kraljevića Marka. Idemo starim razbojištima, na kojima su sveti Nmanjići stvorili staru moćnu srpsku državu! - Tamo idemo, jer nas tamo čekaju naša braća, koja dalje ne mogu bez nas opstati, niti mi bez njih. Tamo idemo, da se s braćom Crnogorcima zagrlimo u zagrljaj nerazlučni, tamo idemo da se s braćom Bugarima i Grcima sastanemo, i da izmešanom viteškom krvlju utvrdimo večno družbu za dela prosvete, civilizacije i zajedničke sreće i blagostanja. Tamo idemo, neka razumeju neprijatelji, silni i lukavi. Straha se njihova ne plašimo, jer je s nama Bog!...

Gospod neka blagoslovi zastave naših i savezničkih vojnika, te da budu strah i užas zajedničkim vekovnim neprijateljima. Neka im Gospod pristavi anđelske sile i moćnu zaštitu i neka zastavama njihovim podari blagodat, da sa njima junački i nepovređeni prodiru kroz neprijateljske redove i da odnose pobedu za pobedom! Sila časnoga krsta neka ih hrabri, neka ih štiti i čuva, da se, uvenčani vencem pobede nad neprijateljima, vrate nepovređeni svojim dragim, da svi zajedno slavimo Boga, Svetu Trojicu: Oca Sina i Svetoga Duha. Amin!

* * *

Kada je Mitropolit završio besedu, u očima prisutnih zasjale su se suze radosti.

Na licu vrhovnog starešine slobodne Srpske crkve, ogledala se radost i žarko saosećanje narodnih ideala.

Za vreme izlaska iz crkve, Beogradsko Pevačko Društvo pevalo je narodnu himnu.


"A ti, Vule, moj golube beli..."

Na kraju sela živi stara baba Joka. Muž joj je poginuo u drugom ratu kod

Samokova, a sin jedinac u bugarskom ratu na Tri Uši. Od toga sina ostale su joj dve unuke udate, i dva unuka: Jova od trideset godina i Vukašin od 28 godina, oba u prvome pozivu. Oni su svoju staru majku uzeli kod sebe i izdržavali. Ona ih je volela kako se iskazati ne može, a i oni nju isto tako.

Kad joj unici saopštiše da je došla naredba za mobilizaciju cele srpske vojske, baba zadrhta i suze joj grunuše. U dva rata izgubila je dva stvora, koja joj najdraža behu. Kod nje je stvoren pojam da u ratu mora svaki poginuti. Kad se sita isplakala, ona stade ljubiti oba unuka:

- Moj Jovane, jabuko od zlata. Ja sam te maloga odnijela, ja te negovala i pazila kao oči u glavi. Pa sada ćeš mi, sine, na Kosovo, da ti Turci rusu glavu poseku.


Slika
Kola sa znakom Crvenog krsta:
Srpska sanitetska kolona polazi iz Niša na granicu sa Kosovom

A ti, Vule, moj golube beli, i tebe će nana poslati na Kosovo. Turski care, da te Bog ubije, što ne daješ s mirom zemlju i gradove kad su naši od uvek bili.

Kad se sita naplakala i ižljubila unuke, baba se najedared trže, osvesti se, a oči joj nekim čudnim sjajem zasvetleše, glas joj postade deblji i odlučniji, pa oštro uzviknu:

- A što ja kukam, sinja kukavica! Da me vide moji pokojnici oni bi me prokleli: gle, stare budale, kao da samo ona šalje svoju decu. I majka je Jugovića izgubila devet Jugovića i svoga starog Jug Bogdana. Zašto ste se rodili nego da ginete za svoj narod i za svoju veru. Deco, ne gledajte mene staru budalu što sam plakala. Budite junaci, pa veselo 'ajte na Kosovo. Snaje, spremajte našim soldatima preobuku i opanke. Sokolovi moji, odletite ponosito na Kosovo, a vaša će nana moliti se Bogu da joj se živi i zdravi vratite, a ako u boju poginete, kunem vam se višnjim Bogom da suze pustiti neću, ali ću peške doći na Kosovo da vam sveću pripalim.


"Hvalićeš se da si bio u ratu, kao tvoj otac"

Jedna majka rekla je svome je-dinicu: "Samo budi junak, sine, jer junake ne bije olovo. NJih sreća prati. Ništa se ne brini, rode moj! Ti ćeš se vratiti, pa ćeš se radostan hvaliti po selu, kako si bio u ratu kao i tvoj otac".

"Padnete li, sinovi će vas osvetiti"

Iz Leštana došla tri brata, a kod kuće im ostala stara majka i puna kuća dece, a žene su došle s njima. Rastanak je bio vrlo dirljiv. Kad je jedna od njih primetila u očima svoga muža suze, rekla mu je: "Nemoj žaliti! Ne brini se za nas.

Mi ćemo se brinuti i za nas i za decu i za vas.

Padnete li, sinovi će vas osvetiti, a vratite li se živi i zdravi, mi ćemo se ponositi, a oslobođena braća će vas blagosiljati. Zbogom!"

Radnje su takođe prazne. U njima obično posluje gazdarica radnje, odnosno žena onoga čija je radnja. Za tezgom dva ili tri derana; ostali, stariji, otišli su u vojsku.

Slika
Potpukovnik Glišić, hrabro pao u odlučnom trenutku Kumanovske bitke, stajući, sa isukanom sabljom u ruci, na čelo svog sedmog puka, vodeći svoje junake u juriš i tako postao legenda Balkanskog rata

Radnje bez mušterija, žene za tezgom, Knez Mihailova prazna

Knez Mihailova ulica celoga dana prazna. Radnje u toj ulici bez mušterija...

Svuda je mrtvilo...

Možete i u najmanjoj ulici naići na nekoliko zatvorenih radnji. Na tim radnjama obično vidite prilepljeno parče artije, na kome piše: "Zbog ratnog stanja radnja je zaključana. Kad se svrši rat radnja će produžiti rad." Na jednoj radnji stoji ovakav natpis: "Krajnje je vreme da raščistimo s Turcima. Ja sam zatvorio radnju i sa momcima otišao da se tučem". Još je interesantniji natpis na jednoj žitarskoj radnji. On glasi: "Usled vežbe radnja zatvorena. Ako dođe do rata, vlast može da uzme svo žito iz moje radnje".

Deca - dobrovoljci u kurirskoj službi

Nisu samo ljudi oduševljeni za rat, ne otimaju se samo žene oko toga da što više budu na pomoći otadžbini i ratnicima, ne grabi se samo omladina da se što pre upiše u dobrovoljce nego i deca traže da se i njihova mala snaga upotrebi.

Mnogi se od njih najozbiljnije nude za dobrovoljce već i veoma se ljute, kad se odbiju njihove usluge! Drugi hoće da budu bolničari, da pune puške, da nose municiju. Razume se, za to su slabi, ali ima poslova za koje se ovi mali rodoljubi mogu upotrebiti vrlo korisno. Prvi dobrovoljci - deca, počeli su već da rade. NJih šestoro, svi između 12 i 14 godina, vrše u "pres-birou" razznosačku službu. Svi su članovi "Saveza Trezvene Mladeži".

Mati i dve kćeri, kao bolničarke, zajedno putuju na front

Naše ženskinje se već u velikom broju prijavilo za bolničarsku službu, a takođe je mnogo i onih koje uviđaju da su im nervi slabi za ovako mušku službu, ali će se staviti vojnoj upravi na raspoloženje da šiju rublje i da pletu čarape za ranjenike.


"Što ja kukam, sinja kukavica! I majka Jugovića je izgubila devet Jugovića i starog Jug Bogdana. Zašto ste se rodili nego da ginete za svoj narod i svoju veru. Deco, ne gledajte mene staru budalu što sam plakala. Budite junaci, pa ponosno, 'ajd na Kosovo! Sokolovi moji, radosno poletite, a vaša će nana moliti se Bogu da joj se živi i zdravi vratite! A ako poginete, kunem vam se višnjim Bogom da suzu neću pustiti, ali ću pešice doći na Kosovo da vam sveću pripalim!"
Koliko ima neustrašivosti u našeg ženskinja, neka posluži za primer to što se mnoge javljaju za bolničarke pod uslovom da idu na bojno polje, inače će da ostanu kod svojih kuća. Iz jedne udovičke kuće javila se mater i obe kćeri da idu na bojno polje da previjaju ranjenike. Sve tri su još 1908. godine svršile bolničarski kurs.

Druga jedna gospođa je ostavila troje dece kod roditelja i navaljuje da je prime za bolničarku. Znamo za jednu bogatu gospođu, koja je u Berlinu, gde stalno stanuje, ostavila svaku ugodnost i došla ovde, jer ne može da uživa kad se radi na oslobođenju Srpstva.

Firma Stojadinović nudi državi 100 vagona žita, a za plaćanje - nije važno

Gradištanska firma Stojadinović i sinovi ponudila je državi 100 vagona žita, ali s tim da država žito uzme odmah, a da plati kad bude imala para. Država je za prijem postavila jedan uslov: da firmi odmah plati žito, inače ga neće primiti.

Otac je u crkvu poranio, ikone celivao, pa sina u rat prati

Stari domaćin čiča Jovan, koga poznaje, bez malo, ceo Leskovac, ima da isprati svoga sina, drugi mu vele "na mobilizaciju", on u rat. Još rano ujutru otišao je na jutrenje u staru sabornu crkvu, pomolio se Bogu i celivao stare, masne ikone Svetoga Spasa i Isusove Majke. Kada je svecima zapalio sveću i pomolio se za živog svoga sina i ostalih junaka, vrati se osvežen kući.

NJegov Čedomir bio je već gotovo spreman. Stari čiča Jovan, koji pamti sve prošle ratove, gleda u torbu šta je sve poneo. Počne da ga savetuje da sluša starešine, to mu je bilo prvo, i da se sa drugovima vrlo lepo pazi.

- Sine, poslušaj me sve što ti kažem; ali, neka ti Bogom prosto bilo ako me ne poslušaš ovo što ti kažem: u ratu tuđe ne uzmi, žensku ne diraj. I jedno i drugo upropastiće te ako prekršiš. Poslušaj me, to te jedino molim i tražim od tebe!

"Jovane, čedo, ne tuži, već veselo pođi"

Nemoćni i stari Jovanovi roditelji, življahu od rada svoga sina.

Mobilizacija kada je objavljena u prvi mah Jovanu je zaigralo srce od radosti, ali, pri pomisli da će njegovi roditelji ostati skoro bez hleba, bi mu teško.

Majka prva primeti nespokojstvo sinovljevo, pa će mu reći: "Jovane čedo, ne tuži, već veselo pođi sa ostalom braćom. LJudi kao naši što su, koji po cenu svojih života hoće da oslobode braću svoju od turskog ropstva, ti će se pobrinuti i za dvoje starih; pođi zbogom i neka ti Bog bude u pomoći."

Slika
Učenik četvrtog razreda tehničke škole,
Aleksandar - Sanja Živanović, poginuo u redovima četnika,
koji su prvi, kao prethodnica, stupili na tle Kosova

Studenti iz inostranstva napuštaju školu, i hitaju u vojsku

Skoro svi mladi Srbi, koji se školuju na univerzitetima u inostranstvu, napustili su školu odmah čim su dobili vest da se Srbija nalazi pred ratom.

Počeo upis dobrovoljaca

Narodna Odbrana otvorila je po celoj Srbiji upis u dobrovoljce.


srpskonasleđe

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: PRVI BALKANSKI RAT  |  Poslato: 21 Jun 2012, 01:11
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prvi balkanski rat

Prvi balkanski rat, koji je trajao od 8. oktobra 1912. do 30. maja 1913. godine su vodile balkanske zemlje: Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska (članice Balkanskog saveza) protiv Osmanskog carstva. Armije balkanskih država su uspele da savladaju brojčano slabije i strateški loše organizovane armije Osmanskog carstva što im je omogućilo da postignu brzu pobedu. Rat je okončan mirom po kome je Osmansko carstvo bilo prinuđeno da se odrekne skoro svih svojih teritorija na Evropskom kontinentu (Balkanskom poluostrvu) koje su kasnije podeljene među saveznicima i na kojima je kasnije stvorena nova država - Kneževina Albanija. Uprkos njihovoj apsolutnoj pobedi u Prvom balkanskom ratu, članice Balkanskog saveza su bile nezadovoljne postignutim mirovnim ugovorom jer je mirovni ugovor, koji su skrojile velike sile, bio protivan ranijim dogovorima i planovima koje su članice saveza međusobno zaključile i dogovorile. Otklanjanjem pretnje koju je predstavljalo Osmansko carstvo i nezadovoljstvo mirovnim ugovorom podigle su se tenzije među doskorašnjim saveznicama što će uskoro rezultirati Drugim balkanskim ratom.

PRVI BALKANSKI RAT Srbija-forum
Srpski vojnici kod Jedrena februara 1913


Iz Wikipedie

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: PRVI BALKANSKI RAT  |  Poslato: 22 Okt 2012, 03:50
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kumanovska bitka i Prvi Balkanski rat – „Kumanovo za Kosovo“ i oslobodjenje od Turaka juga Srbije

Vranjski kraj u predvečerje Prvog balkanskog rata i istorijske Kumanovske bitke

Danas, kada se obeležava stogodišnjica oslobođenja Srba i ostalih hrišćanskih naroda od viševekovnog turskog ropstva, pa i oslobođenja naših opština – Bujanovca, Preševa i Trgovišta – i kada je, u današnjim međunarodnim okolnostima, pojačano ponovo interesovanje Turske za Balkan, a spomenućemo i to, kada imamo na našim televizijama pravu „invaziju“ turskih televizijskih serija, treba se setiti vremena kada se to događalo, kada se vodio oslobodilački Prvi balkanski rat. Od tih događaja, od istorijski tako značajne Kumanovske bitke, prošao je tek jedan vek, a naše pamćenje, naše sećanje na to vreme i te događaje nedopustivo je bledo.

Veći deo vranjskog kraja, kako je poznato, oslobođen je posle Srpsko-turskog rata 1878. godine. Na Berlinskom kongresu te godine ondašnje velike sile odlučile su da granica između Srbije i Turske bude postavljena tako da, kada je reč o našem kraju, njegov južni deo (pomenute opštine Preševo, Bujanovac i Trgovište), ostane i dalje u turskom ropstvu.

Oslobođena Srbija se s tim nikako i nikada nije mirila.

* * *

Zbog toga, upravo u to vreme, radi zaštite i oslobođenja Srba i ostalog hrišćanskog sveta koji je ostao u granicama Turske, nastao je u Srbiji, najpre spontano, četnički (komitski) pokret, kao izraz privatne inicijative. Ovaj pokret počeo je da organizuje i izvodi akcije na neoslobođenoj teritoriji. U srpskoj istoriji nalazimo podatak iz tog vremena da su i „Mlađi oficiri počeli (su) da uskaču u Staru Srbiju i Makedoniju i da se bore kao četnici.”

Kasnije, ovaj pokret srpsko javno mnjenje prihvata i obilato pomaže. Ta pomoć je bila takva da se ova organizacija mogla, kako je zapisao učeni Vranjanac dr Jovan Hadživasiljević „pohvaliti obilnom materijalnom i moralnom potporom i od prvoga građanina Srbije, do najsiromašnije kolebe. Ko nije smeo javno, pomagao je tajno“.

U Beogradu je bio Glavni odbor ove organizacije, a njen Izvršni odbor u Vranju. Otpočelo se sa organizovanjem i komitskih četa. Zabeleženo je da su se „Komitske čete u Vranju formirale (su se) u staroj turskoj školi koja je bila na jednom skrovitom mestu pored reke u gornjem delu grada.”


Slika
Komitske vojvode - četnici, srpska gerilska vojska u Vranju 1912. godine

Prva takva organizovana četa, sa 22 oprobana četnika, prešla je tursku granicu kod sela Tursko Buštranje 10. maja 1904. godine. Odziv u četnike je bio veliki. Glasovite vojvode kao što su bili: Jovan Dovezenski, Kosta Pećanac, Krsta Kovačević, Rista Stefanović-Starački i drugi formiraju čete u Pčinji, krivopalanačkom, kumanovskom, preševskom i drugim krajevima Turske.
Četničke akcije posebno su pomagala pogranična naselja. Razume se da ova naselja zbog svog geografskog položaja nisu mogla biti van ovih zbivanja. Takav je, na primer, slučaj sa Ratajem, čiji se atar prostirao takoreći do same ondašnje turske granice. I njegovi stanovnici su pružali pomoć ovoj organizaciji: prenosili su poštu, primali četnike u svojim kućama, hranili ih i odevali, pružali im zaštitu. O tome postoje sačuvani arhivski podaci. Navodimo ovde jedan takav dokumenat. To je Zakletva o istinitosti Uverenja da je Trajko A. Trajković iz Rataja, dugogodišnji opštinski delovođa i blagajnik Opštine Vranje, aktivno učestvovao u potpomaganju četničke akcije za oslobođenje naših južnih krajeva od Turaka u vremenu od 1900. do 1912. godine. (Njega su bugarski okupatori ubili decembra 1915. godine.)


Slika
Faksimil zakletve o pomaganju četnicima tokom Prvog Balkanskog rata

Zakletva

Ja Jovan Trajković, Jovan Dimitrijević iz Rataja, zaklinjem se jedinim bogom i svim što mi je na ovome svetu najmilije i najsvetije: Da je pok. Trajković A. Trajko, biv. iz Rataja kao dugogodišnji opštinski delovođa i blagajnik opšt. Vranjske, aktivno učestvovao u potpomaganju naše četničke akcije za oslobođenje naših južnih krajeva od turaka, tako, da je u svojoj kući za vreme od 1900–1912. god. primao naše četnike, hranio ih i odevao, zašta je kao takav prilikom okupacije naše zemlje meseca oktobra 1915. g. odmah po dolasku Bugara interniran iz svoje kuće kao redov bolničarske čete I pešad. puka „Knjaza Miloša Velikog“ gde je bio došao na odsustvo od 4. četiri dana radi viđenja sa svojim pokojnim ocem Antom po depeši, pošto mu je njegov pokojni otac Anta bio teško bolestan, i tu kod kuće neprijateljska vojska zatekla i oterala u Surdulici i tamo sa ostalim je streljan i tu sahranjen.
Da je pok. Trajko u vremenu tokom 1915. god. imao 31. god. svoje starosti t.j rođen je 1884. god.

Kako pravo kazao i zakleo se tako mi bog i ovog i onog sveta pomogao. Amin.

Br.3430 Položili zakletvu:

18/IX –938.g. Rataje. Jovan Trajković

Pisar: Jovan Dimitrijević

St. T.Dimitrijevič Overava Pretsednik op. Uprave,

Pečat T. A. Trajković

(Opština ratajska)

.

Inače, kada je otpočeo Prvi balkanski rat, srpski četnici su već imali formirane odrede, pa su kao takvi mogli da učestvuju u njemu. Neki od njih su upotrebljeni ispred Prve i Treće armije. Tako je odred Vojina Popovića-vojvode Vuka za vreme Kumanovske bitke, 23. oktobra, na Srtevici, uspešno sadejstvovao Dunavskoj diviziji prvog poziva i pomagao joj da se održi na položaju.

Ideja oslobođene Srbije da i ostali njeni krajevi, kao i svi hrišćanski narodi na Balkanu, budu oslobođeni turskog ropstva, vrlo je bila živa. Ostvarenje ove ideje bio je u to vreme njen najpreči cilj. Radi ostvarenja tog cilja – proterivanja Turaka sa Balkana i oslobođenja i onih krajeva koji su posle Berlinskog kongresa ostali pod turskom vlašću, Srbija sklapa savez (Balkanski savez) sa Bugarskom, Crnom Gorom i Grčkom.

Ubrzo posle toga dolazi do Prvog balkanskog rata.

* * *

Pred početak Prvog balkanskog rata , odosno Kumanovske bitke, u toku septembra i oktobra 1912. godine, srpska vojska se koncentrisala i neposredno pripremala za nastupajuće borbe upravo u našem, vranjskom kraju. Tu su bile razmeštene jedinice (divizije) srpske Prve armije.

Sa štabom jedne od njih doputovala je i grupa profesora i naučnika iz Beograda. Među njima je bio i poznati srpski naučnik Milutin Milanković. On u je u svojoj autobigrafiji, u svojim sećanjima, posvetio pažnju i vremenu koje je proveo u vranjskom kraju kao civil, kao referent za stranu korspodenciju pri Štabu Dunavske divizije prvoga poziva. (Mi ćemo se ovde poslužiti ovom knjigom, poglavljem Ratni dnevnik, da pokažemo sa koliko su oduševljenja ljudi vranjskoga kraja dočekali srpsku vojsku i ispratili je u rat za oslobođenje njihove braće koja su još bila u turskom ropstvu.)

On tu prati put Dunavske divizije, od njenog ulaska u vranjski kraj: „Naš štab krenu 26. septembra zasebnim vozom na vojište... Kada prođosmo Niš i naš voz uđe u dolinu Južne Morave, videsmo, s one strane reke, celokupnu moravsku diviziju prvoga poziva kako se kolskim putem kreće na vojište. Iskrcasmo se u Vranju, i u njegovoj okolini zatekosmo celu našu diviziju, a za koji dan pristigoše onamo i porazmeštaše duž granice i sve ostale divizije Prve armije: drinska prvog, dunavska i timočka drugog poziva i konjička divizija“ – do 8. oktobra, kada ga napušta, kada „stiže na podnožje Starca i tu se zaustavlja jer su svi putevi koji vode preko njega zakrčeni borbenim jedincama naše divizije", pa, pošto su i putevi rđavi i strmi, autor se seća: „Tek kasno u noć stižemo na greben planine.”

Vreme provedeno u vranjskom kraju Milutin Milanković je iskoristio da upozna kraj i ljude. Sa svojim kolegama, profesorima Stanojem Stanojevićem, Pavlom Popovićem, Milom Pavlovićem „i sa još nekim učenim glavama“ (kako je zapisao), šeta okolinom Tibužda, gde su, smešteni u školi, proveli devet dana.Tu ga oficiri upoznaju sa ratnim planom turske vojske („Da će se odsudna bitka odigrati na Ovčem Polju“) a on iznosi svoje mišljenje i bojazan da je ovaj plan turska vojna komanda „namerno podmetnula našoj vojsci“. Odgovaraju mu da „načelnik našeg glavnog đeneralštaba Radomir Putnik sigurno vodi računa ... i da o tome nemamo šta da brinemo“ jer je on „najspremniji stručnjak i najbolja glava naše vojske“. Zadovoljan je kad mu se pruži prilika da za Štab izradi „kakav crtež ili tabelarni pregled sastava naše divizije...“

Slika
Djeneral i načelnik Generalštaba Srpske vojske Radomir Putnik

Sa mnogo detalja i živih opisa govori o tome kako su, sa koliko simpatija, našu vojsku primili ljudi vranjskog kraja; govori i o svom oduševljenju prirodom i pejzažima ovog kraja, kao i o drugim situacijama koje se tiču oslobođenja pograničnih mesta vranjskog kraja od turskog ropstva.

Pokušaćemo ovde to detaljnije da prikažemo, na osnovu njegovih sećanja, izloženih u navedenoj knjizi, jer su mu Ratni dnevnik, koji je vodio za vreme Prvog balkanskog rata, u kome je sve po danima bilo detaljno prikazano, Nemci zaplenili iz njegovog stana u Beogradu u toku okupacije u Prvom svetskom ratu. Napominjem da zapisi u dnevniku imaju sve odlike književnog kazivanja, da je ono što je dokumentarno, ovde istorijsko, kazano jednim lakim, odnegovanim stilom i jezikom.

Šestog oktobra vojsci je pročitana kraljeva proklamacija o objavi rata. Prvom armijom je komandovao prestolonaslednik Aleksandar.


Slika
Prestolonaslednik Kraljevine Srbije princ i budući kralj Aleksandar Karađorđević

Već idućih dana, 7. i 8. oktobra, sva vojska (koja je u vranjskom kraju provela oko dve nedelje) prelazi granicu i usmerava se ka Kumanovu. Grupa profesora putuje sa komorom i pomaže oficirima da se razaberu u generalštapskim kartama i da odaberu put kojim će se ona kretati i gde će se parkirati. Prikupljaju podatke i (kako sami kažu „Nemajući drugog posla“) vode svoje dnevnike.

Još pre svanuća, u Rataju ih budi komanda oficira: „Ustajte, spakujte vaš prtljag i zauzmite svoja mesta u koloni komore!“

Na izlasku iz ovog sela, koje je bilo na onda važnoj komunikaciji, autoru se, seća se, pošto se udobno smestio na sedištu kola koja vuku dobri konji, otvara prekrasan, slobodan vidik, i onda, sledi prava epska slika – ispraćaj naše vojske u oslobodilački rat: „Divan sunčan jesenji dan. Nedelja. Žitelji sela kroz koja prolazimo odeveni prazničkom odećom. Mlade devojke, okićene cvećem, okitiše njime i naše vojnike, pa i same konje, njima je za kaiš oko čela zadeven cvet do cveta.

Izlazimo u široko polje. Pored nas jure ordonansi, kuriri, a malo zatim eskadron konjice. Naša kolona se zaustavlja, put joj preprečio jedan puk naše divizije. Lepo odeven prolazi pored nas tako veselo kao da ide u svatove, a ne u krvav boj. I konjići što nose mašinske puške i municiju koračaju hitro, mašući veselo repom.“ Autoru se čini da i životinje osećaju značaj istorijskog trenutka.

Put se nastavlja do prelaska turske granice. Autor, očigledno uzbuđen, beleži: „Silazimo sa svojih sedišta da bismo, koračajući pored kolone, stavili nogu na zemljište turske carevine.“ Prolazi se kroz predeo koji više nije ravan kao Ratajsko polje, kroz šumarke koji svojim jesenjim bojama oduševljavaju: „Predeo sve više zatalasan, lepši za oko i zbog svojih šumaraka koji trepere u raskošu boja jesenjeg lišća, ali putevi sve lošiji.“

Kolona komore ulazi u neprijateljsku zemlju, u naselje Klenike. Ovde, piše autor: „Noćismo gde koji stigne, po klupama, stolovima, pa i na samom patosu.“ Sutradan, beleži dalje, slikajući ovo pogranično mesto: „šetamo varošicom Klenike i u njenoj čaršiji kupujemo razne sitnice za uspomenu“.

Tu od oficira čuje vest da je jedna naša jedinica proterala turski bataljon sa Starca, što podiže raspoloženje naših vojnika. Oduševljeno zapisuje: „Naši vojnici položiše taj ispit.“

Izlazeći iz varošice Klenike, nailaze u njenoj okolini na interesantan prizor: seljaci, kmetovi bega Orvanice, koji je pobegao pred našom vojskom, ruše njegov dvorac i raznose sve što onde nađu, pa se, primećuje autor, „Umalo ne potukoše među sobom“.

Kako je već rečeno, divizija pri čijem Štabu je autor, tek u ponoć 8. oktobra stiže na vrh Starca i počinje da se spušta u dolinu Pčinje. Napušta, dakle, vranjski kraj i približava se Kumanovu i Kumanovskoj bici.



* * *

U Prvom balkanskom ratu odlučujuća je bila Kumanovska bitka. O ovoj bici u ranijoj srpskoj istoriji je zapisano:

„Glavna borba očekivala se na Ovčem polju. Ali su Turci, da bi preduhitrili Srbe, pošli nenadano u akciju i presreli su iznenađenu srpsku vojsku kod Kumanova. U teškoj dvodnevnoj bici, 10. i 11. oktobra, Srbi su potukli tursku vardarsku armiju Zeki-paše, i to tako snažno i odlučno da se ona nije mogla pribrati do Bitolja.“ I jedan savremeni istoričar o ovoj bici je nedavno napisao: “Ova bitka srušila je osmansko gospodstvo u Evropi. Pred grmljavinom srpske artiljerije, zabeležio je srpski konzul iz Bitolja, nije se povlačila jedna vojska već jedna imperija.“

U narodu je ostala izreka: „Kumanovo za Kosovo!“


Slika
Spomenik na Zebrnjaku u čast Prvog Balkanskog rata i Kumanovske bitke nekada


Slika
Spomenik na Zebrnjaku Kumanovskoj bitci danas

U ovoj i u drugim bitkama u ovom ratu učestvovali su i ratnici vranjskog kraja. Poznati vranjski lekar dr Dragoljub Mihajlović o tome je zabeležio: „Iako su te bitke dobijene zajedničkim zalaganjem svih srpskih pukova ipak je ratna slučajnost htela da vranjski i moravski bataljoni uđu prvi u sva oslobođena mesta. Vranjski i moravski bataljoni prvog poziva ušli su prvi u Bujanovac, Preševo, Kumanovo, Skoplje, Prilep i Bitolj. Bataljoni Moravske divizije drugog poziva ušli su prvi u Prištinu, Uroševac (Ferizović), Kačanik, Tetovo, Gostivar, Kičevo, Resan, Debar, Strugu, Ohrid i Elbasan.

U svim ovim borbama, opet je istorijska slučajnost htela da prva puška plane iz ruku starih vranjskih trećepozivaca, a poslednja se oglasi na dalekoj Škumbi od mladih vojnika Moravske brigade prvog poziva.“

O učešću ljudi vranjskoga kraja u balkanskim i u Prvom svetskom ratu, o njihovom patriotizmu, požrtvovanosti i hrabrosti, o njihovim stradanjima i pogibijama danas svedoče, pored knjiga i pisanih dokumenata, i kosturnice i spomenici koje su im podigli zahvalni potomci.

Godišnjice, kao što je ova, prilika su da se rad na očuvanju slobodarskih tradicija Vranjanaca samo intenzivira i obogati.

Vranje, Jul 2012.


Dr Jovan Lj. Janjić


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: PRVI BALKANSKI RAT  |  Poslato: 22 Okt 2012, 04:01
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Век од Првог балканског рата

ВИТЕЗОВИ


Slika


Када се магла мало подигла почела је крвава битка.
Положаји Прве армије засути су изненадном јаком
артиљеријском ватром… Српским војницима
преостало једа крену прса у прса…


Slika

Први балкански рат почео је 30. септембра 1912. године. Краљ Петар I Карађорђевић наредио је мобилизацију I, II и III позива народне војске и последње одбране. Добошари су се размилели сеоским путевима, пуцале су прангије, ватре су гореле на узвишењима изнад села. Дугим месецима ишчекивања дошао је крај. Почињао је рат са Турцима о коме је штампа месецима брујала. Народ се у колонама сливао ка центрима за мобилизацију и, најчешће пешке, одлазио у своје јединице. Море људи, коња и стоке закрчило је малобројне путеве. Изгледало је као да се цела Србија креће.
Новине су из недеље у недељу подгревале ратну атмосферу. Народ је читао текстове о страдању Срба под Турцима и са сетом се сећао дана Душановог царства. Свима је на уснама била „освета Косова”. Млади су у рат одлази са песмом, насмејани, заветујући се друговима на јуначке подвиге. Старији, ветерани из ратова 1876–1878, били су много тиши, озбиљнији. Они су добро знали какву погибију носи рат, да јунаштво не зауставља куршум ни артиљеријску гранату. У рат су одлазили као на тежак, озбиљан посао који мора да се обави. За њих је рат са Турцима био дуг прецима и отаџбини који је коначно дошао на наплату.
Србија, површине мало преко 48.000 квадратних километара, са 2.900.000 становника, за само неколико дана мобилисала је 402.000 војника. Статистика је забележила да се тек сваки стоти није одазвао позиву. Српска јавност је пуну деценију припремана за рат против Османског царства. У рат су желели и они ретки чије се име није нашло на списковима војних обвезника. Песник Милан Ракић као добровољац пријавио се у четнички одред војводе Вука. Осмог октобра Црна Гора је објавила рат Османској царевини. Ускоро су то учиниле и остале савезнице, Србија, Бугарска и Грчка. Почео је велики рат за слободу Балкана.

Иностранство водника Пантића

Врховни командант српске војске био је краљ Петар а начелник штаба Врховне команде ђенерал Радомир Путник, са помоћником Живојином Мишићем. Детаљан план усаглашених операција са војскама држава савезница није постојао. Сви су своје операције усмерили ка територијама које су требало да им припадну након окончања рата. Српски ратни циљ било је ослобођење Косова и Метохије, простора данашње Албаније и Вардарске Македоније. Генералштаб је предвидео да ће турска Вардарска армија пружити одсудан отпор на стратешки важном Овчем пољу изнад Скопља. Да би се то спречило, наређен је покрет на југ. Прва српска армија, под командом престолонаследника Александра, избила је на положаје око Куманова током вечери 22. октобра. Ту су застали чекајући долазак Треће армије ђенерала Боже Јанковића, која је напредовала преко Косова. На левом крилу налазила се Друга армија ђенерала Степе Степановића.
Војници Прве армије ноћ су дочекали у добром расположењу. Од старешина су чули да се битка очекује тек надомак Скопља. Извиђачи су јављали да нема ни трага од Турака. Водник Бранислав Пантић у својим сећањима бележи атмосферу која је владала на положајима. Један митраљезац је у шали захваљивао „добром краљу Петру јер да није било рата он не би видео иностранство”. Водник Пантић даље бележи:
„То вече 22. октобра у нашем биваку проведено је у пуном задовољству, са смехом, који су изазивале разне шале на рачун Турака. Једном речју, вече које ничим није ни издалека наговештавало нити предсказивало сутрашњи хаос и лом, у којима умало нису биле дохваћене, завитлане и бачене у вечност наше младалачке илузије и маштања о победоносном уласку у Душаново Скопље, а и да не говорим о могућности пораза који је био тако близу, а који нам се чинио немогућим.”

Slika
Једно митраљеско одељење српске војске распоређује се пред Кумановску битку

Након лепе и ведре вечери свануло је мрачно, облачно јутро. Густа магла отежавала је извиђање. Српске трупе нису биле свесне да се на само неколико стотина метара од њих, у долинама Пчиње и Кумановке, окупљају и размештају бројне турске јединице. Командант Вардарске армије Зеки-паша сазнао је од немачких и аустроугарских обавештајаца за српски ратни план и одлучио да први нападне. Уместо да сачека напад на Овчем пољу, кренуо је напред са намером да потуче Прву српску армију надомак Куманова.

Напред, браћо, изгибосмо!

Када се магла мало подигла, почела је крвава битка. Положаји Прве армије засути су јаком артиљеријском ватром. Шрапнели су летели око глава изненађених војника. Кроз дим су се видели турски војници на само неколико десетина корака. На српском левом крилу, вишеструко слабијем од турских трупа, одлучивала се судбина битке, иако у том тренутку нико од учесника није био свестан важности боја.
У борби за положај на стратешки важном узвишењу Сртевцу битка је добила прве хероје, потпуковника Александра Глишића и мајора Војислава Николајевића. У борби прса у прса, потпуковник Александар Глишић, командант 18. пука Дунавске дивизије, исукао је сабљу и јурнуо у легенду речима: „Напред, браћо, изгибосмо!” Турски метак погодио га је у чело. Француски дописник Анри Барби, који је са српском војском прошао кроз читав рат, овако је у својој књизи описао ове критичне тренутке:
„Мајор Николајевић виде када је потпуковник пао. Он полете, извади своју сабљу: петнаест официра, то је све што је било остало, учинише то исто. Један крик одјекну: Јуриш! Тада, у једној врсти заноса, остаци 7. пука полетеше напред и чудо се догоди. Ред по ред, корпус турске војске био је збрисан, одбијен.”
Мајор Николајевић је у јуришу добио пет рана. Војници су га нашли без свести у ноћи после битке. Његово херојство помогло је да турски напад буде одбијен. Зеки-паша одлучио је да прекине напад и сачека појачање. Колико је ова одлука била погрешна Турци су сазнали тек касније, када је рат био решен. На преговорима у Албанији један турски генералштабни официр, парламентарац, дошавши у везу с нашим официрима, питао је колико је српских јединица у том тренутку било распоређено на левом крилу битке. Када је сазнао да је наспрам тринаест турских батаљона стајао само један српски, лупио се шаком по колену и дуго од запрепашћења није могао да проговори.
Сутрадан, 24. октобра, нови турски напад је почео у 5.30. Српски војници дочекали су га спремни. Током битке у помоћ су стигле заостале јединице из позадине. Турско лево крило почело је да се осипа. Међу војнике су стигле вести да су Срби ушли у Приштину. Настало је опште расуло. Повлачење се претворило у неконтролисано бежање. Зеки-паша покушавао је да заведе ред али војска му је отказала послушност. Била је то прилика за српску војску да брзим нападима дејством потпуно разбије турске јединице у Македонији. Прилика је пропуштена јер српски војни врх још није био свестан да је ово била битка са главнином турских снага. У Генералштабу су и даље очекивали отпор на Овчем пољу. Права величина победе постала је јасна тек наредних дана.

Радост туга

Победом на Куманову сломљена је ударна снага турске војске у Македонији. Зеки-паша је свом начелнику генералштаба послао кратку поруку: „Наша велика битка је изгубљена!” Битке код Прилепа и Битоља само су потврдиле српску победу и ослобођење Вардарске Македоније. Наши су без отпора ушли у Скопље. Војници су с одушевљењем поздравили улазак у град у коме је пре скоро пет векова Душан Силни крунисан за цара. За то време Трећа армија ослободила је Косово и Метохију. Литургије су служене у свим манастирима поред којих би прошла војска ослободилаца. У Приштину је први ушао Милан Ракић, у оделу српских четника, са реденицима преко груди и бомбама за појасом. О осећању које га је обузело говоре речи из писма Милану Ћуричину:
„Јуче, уторак, на челу једне колоне уђох у Приштину. Још сад не могу да се стишам и да мирно пишем о свему што се за ово неколико дана догодило. Главно је да је све било добро и да је Косово освећено.”

Slika

Крај Муратовог турбета, на Косову пољу, пред одушевљеном војском рецитована је његова песма „На Газиместану”. У писму пријатељу песник је рекао и да је био толико узбуђен да је заплакао.
Вести о победи с одушевљењем су дочекане и у Београду. Људи су изашли на улице, свима су у рукама биле новине, препричавале су се вести са фронта, славило јунаштво официра и војника. Наравно, било је и оних који су вести из рата дочекали ћутке и у сузама. С првим гласовима о победи, почеле су да пристижу и тужне вести о палима за слободу. Смрт није бирала. Гинули су сељаци, синови занатлија и угледних грађана. Док се на трговима славило, њихови најближи у тишини су у црквама палили свеће. Сахране палих младића биле су друга, тужна страна приче о победоносном рату за слободу. Један од неутешних родитеља био је и секретар Српске краљевске академије Љуба Ковачевић, чувени историчар и професор Велике школе. Његов јединац Владета погинуо је у првом налету Турака у Кумановској бици. Крај његовог ковчега је, може се рећи, исписана последња страница ове херојске епопеје.
Ујутро, 1. новембра, на београдско Ново гробље у тишини се слила непрегледна маса. Тихе прилике у црним оделима сакупиле су се око свеже ископане раке. У првим редовима стајали су најугледнији људи Краљевине Србије. Први до ископаног гроба стајао је од туге занемели отац. Иза њега се окупила Владетина најближа породица: мајка и сестре Станка, Милица, Јелена, Видосава и Оливера. Ту је био и кум Стојан Новаковић, академик, бивши министар просвете и председник владе. Милан Ракић стајао је поред жене Милице, Владетине сестре. Недалеко од њега, у групи, стајали су остали породични пријатељи: Божа Марковић, Станоје Станојевић, Коста Кумануди, Војислав Маринковић, Јован Вучковић... Све сами прваци странака, академици, професори, политички и интелектуални крем Србије.
Жамор је утихнуо кад је пред окупљени народ, уздигнуте главе, испред отвореног гроба, ступио отац Љуба. Сабласну тишину прекинуо је звонки одјек његових речи. Кратак говор пренела је „Политика”:

„Сине,
Иди мирно, јер си ти свој
дуг отаџбини испунио.
Сине,
Ја не плачем, ја се поносим
тобом јер ти си био са витезима
који су после векова страдања
дошли да својом смрћу спасу
животе милионима других.
Иди спокојно пред престо
Вечнога и кажи радосно
Душану и Лазару, кажи свима
косовским мученицима:
да је Косово освећено!”

Милан Јовановић Стоимировић је у својој збирци успомена записао да су многи „деценијама памтили тај сублимни тренутак и са дивљењем говорили да је то био најузбудљивији тренутак који су имали у животу”.

БАЛКАНСКИ САВЕЗ

Почетком 20. века на простору Балканског полуострва сукобљавали су се интереси великих сила. Посрнуло Османско царство опстајало је највише захваљујући помоћи Енглеске која је захтевала очување постојећег стања како би се очувала равнотежа сила у Европи. Прилику за коначан обрачун са Турском балкански народи добили су 1912. године. Користећи повољне међународне прилике, успели су да превазиђу међусобне несугласице и склопе низ уговора који су били основа Балканског савеза. Заједнички циљ Србије, Црне Горе, Бугарске и Грчке био је протеривање Турске с Балкана и проширење националних држава.
У Први балкански рат Бугарска је ушла као прва војна сила. До краја рата мобилисала је око 600.000 војника без обзира на то што је имала само 4.300.000 становника. Србија је до краја рата мобилисала око 400.000 војника, 14 одсто укупног становништва. Грчка је у рат увела око 120.000 војника али њена главна снага лежала је у јакој морнарици. Коначно, Црна Гора је у рат ушла са око 35.000 војника. Турска царевина је савезницима могла да супротстави знатно бројнију војску, али су њене трупе биле разбацане по читавом царству.
Први балкански рат завршен је Уговором о миру, потписаном у Лондону 30. маја 1913. године. Турска је морала да напусти све своје балканске поседе западно од линије Енос – Мидија. Новопазарски санџак подељен је између Србије и Црне Горе… На почетку рата располагала је са око 350.000 војника.

СПОР ОКО СПОМЕНИКА

У битку код Куманова српска војска ушла је с наизглед надмоћнијим снагама. Прва армија бројала је око 132.000 војника, са 148 артиљеријских оруђа и 100 митраљеза. Турска је имала 65.000 војника, 164 артиљеријска оруђа и 104 митраљеза. Међутим, због лошег извиђања, необавештености и изненађења, првог дана битке у борби је учествовао само мали део српских снага. Извиђање је толико затајило да је Арсен Карађорђевић, брат краља Петра и командант коњичке дивизије, био један од ретких официра који након битке није одликован. Српски губици у Кумановској бици били су 687 мртвих, 3280 рањених и 597 несталих. Турци су изгубили око 1200 војника, 3000 је било рањено а 327 заробљено. Важан плен било је 98 заплењених артиљеријских оруђа.
На брду Зебрњак крај Куманова 1937. године подигнута је велика спомен-костурница у коју су положени посмртни остаци 678 српских војника. Споменик је био висок 48,5 метара и био је највиши на читавом Балканском полуострву. У приземљу су се налазиле просторије које су служила као костурница. Бугарски окупатор тешко га је оштетио на почетку окупације у Другом светском рату. Неуспешни преговори српске и македонске владе око обнове споменика трају већ годинама.

КОВАЧЕВИЋИ ПОСЛЕ

Годину дана после смрти сина, очево срца сломила је још једна породична трагедија. Његова трећа кћерка Вида, даровита сликарка, после братове смрти вратила се у Београд са студија у Паризу. Иако је имала тек 24 године, стекла је име у српском сликарству. Нежна и осећајна, није могла да преболи смрт вољеног брата. Полако је венула, док се није угасила 11. септембра 1913. године. Убрзо је букнуо и Први светски рат. Професор Ковачевић тешко је поднео слом 1915. године. Живео је за дан када ће своју земљу поново видети слободну. Доживео је ослобођење од аустроугарске окупације и умро 19. новембра 1918. године.


Zabavnik


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: PRVI BALKANSKI RAT  |  Poslato: 22 Okt 2012, 04:06
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Srbima zulum dojadio

Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska stvaraju savez protiv Turaka. Posle poraza Mladoturaka pogoršan položaj naroda

Slika
Mitraljesko odeljenje uoči Kumanovske bitke

OVE jeseni navršava se sto godina od Prvog balkanskog rata, koji su savezničke snage, u oktobru i novembru 1912. godine, vodile protiv turske vojske stacionirane na Balkanskom poluostrvu. Najznačajniju pobedu protiv turske Vardarske armije izvojevala je srpska vojska u Kumanovskoj bici i time obznanila svetu početak kraja viševekovnoj vlasti Osmanskog carstva na Balkanu. Tada su, uglavnom, među državama uspostavljene granice koje i danas važe, ostvareno je načelo prema kom narodi imaju prava da žive slobodno u svojim nezavisnim državama, priznato pravo na versku raznolikost, školovanje na maternjem jeziku...

Istoričar Čedomir Antić navodi da je pre 1912. godine u oblastima Makedonije, Kosova, Metohije i Novog Pazara radila 381 škola koju je pohađalo 5.993 učenika, dok je 1937. godine 1.176 škola pohađalo 142.000 učenika (među njima 54.675 učenica). Te i druge tekovine Prvog balkanskog rata važne su i nepobitne, uprkos raznim tumačenjima pa i osporavanjima uzroka, ciljeva i opravdanosti ratovanja balkanskih država protiv Turske.

Ideja o stvaranju Balkanskog saveza rodila se u poslednjoj deceniji devetnaestog veka pre rasprave o spoljnopolitičkim problemima Srbije. Njen rodonačelnik je Stojan Novaković, istaknuti naučnik u to vreme poslanik u Carigradu, izvanredni poznavalac prilika u Turskoj. On je prvi organizovao prosvetno-politički rad sa srpskim narodom pod turskom vlašću s ciljem da se uključe u ostvarenje ideje o svom oslobođenju. U radu „Balkansko poluostrvo i etnografski sporovi srpski, grčki i bugarski“, on je istakao potrebu za rešavanjem srpskog problema, ali u sklopu ukupnog balkanskog pitanja.


BUDŽET BEZ DEFICITA

SRBIJA je u godinama pred Prvi balkanski rat imala uspešan privredni rast, naročito industriju, imala je 465 industrijskih preduzeća i rudnika i 1.128 kilometara železničkih pruga. Uravnotežene su državne finansije, a nestao je i deficit u državnom budžetu. Srbija je dolaskom na presto Petra Prvog Karađorđevića, modernog evropskog vladara, snažno krenula u privredni rast. Utihnula su i međustranačka trvenja, narod se pripremao za velike događaje posle kojih će sav srpski narod definitivno biti slobodan.

Posle Novakovića o savezu je svoje gledište izneo Milan Piroćanac, poznati političar, pravnik i pisac političkih rasprava. U radu „Međunarodni položaj Srbije“, 1893. godine on je branio uverenje o potrebi stvaranja Balkanskog saveza, kao prirodnog naslednika Turske i brane od uticaja Austrougarske i Rusije. Novakovićevu ideju su podržali i dalje razrađivali Vladimir Krasić, ugledni srpski geograf i diplomata, Milovan Milovanović, srpski intelektualac, profesor i državnik, publicisti i državnici Jovan Ristić i Milutin Garašanin.

Značaju Stare Srbije za budućnost Srbije posebnu pažnju posvetio je na početku 20. veka Jovan Cvijić, neumorni putnik po Staroj Srbiji i Makedoniji, koji je svoja naučna stanovništa praktično proveravao na terenu. U svojim naučnim studijama a posebno u radu „Geografski položaj i opšte osobine Makedonije i Stare Srbije“, dali su zapravo čvrstu i pouzdanu osnovu srpskoj politici i javnom mnjenju Srbije da se sve više usmere prema tom delu gde živi srpski narod.

Idejama Novakovića i Cvijića svesrdno se priključio Svetislav Simić, pisac, državnik i diplomata, a ugledni istoričar Stanoje Stanojević je, pored ostalog, održao rodoljubivi govor ispred spomenika kneza Mihaila ukazujući na to da je potrebno pomoći srpskom narodu u Turskoj.

Posle aneksije Bosne i Hercegovine i Mladoturske revolucije, ideja o Balkanskom savezu i zaštiti srpskih interesa na prostoru koji je okupirala Turska prenela se i u institucije sistema. U Narodnoj skupštini Srbije vođeni su važni razgovori, naročito se za Savez zalagao Stojan Novaković. Intenzitet se pojačao, naročito posle propasti Mladoturske revolucije 1908. godine, jer je značajno pogoršan položaj srpskog i drugih neturskih naroda. Bujao je šovinizam, ukinute su verske i školske autonomije, nacionalna udruženja i okupljanja. To je dovelo do anarhije i pobune, naročito Albanaca, što su koristile stare vlasti da bi oslabile moć Mladoturaka, a u tom zamešateljstvu uglavnom su stradali neturski narodi, (čitaj) Srbi.

Velike sile, Austrougarska i Nemačka, želele su da iskoriste očiglednu propast Otomanskog carstva za svoje ciljeve, a na štetu balkanskih država. Posle aneksije Bosne i Hercegovine i izgradnje sandžačke železničke pruge njihov cilj je bio da dosegnu do Soluna presecanjem teritorija nastanjenih etničkim balkanskim življem. Takvo nastojanje vitalno bi ugrozilo interese pre svih Srbije i Crne Gore, ali i drugih susednih država.

Shvatajući da su pojedinačno nemoćne da se suprotstave pretenzijama velikih sila na prostor gde im žive sunarodnici, s jedne strane i s druge, obezbede slobodu svog življa po turskom upravom, Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka bile su prisiljene na međusobna vojno-politička približavanja, bez obzira na ranije međusobne stavove. Za vojni savez balkanskih država bila je zainteresovana i Rusija, kao članica Trojnog sporazuma, jer je smatrala da je to brana za sprečavanje austro-nemačkog prodiranja na Balkan, ali i put za ostvarivanje njenih interesa na tom prostoru.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: PRVI BALKANSKI RAT  |  Poslato: 25 Okt 2012, 02:32
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Sloboda samo oružjem

Rat sa Turcima za balkanske narode bio neizbežan. Dogovor Srbije i Bugarske o otvaranju vardarskog fronta

Slika
Nikola Pašić

PREGOVORI o Balkanskom savezu između Srbije i Bugarske započeo je naš poslanik u Sofiji Miroslav Spalajković u jesen 1911. godine po ovlašćenju Milovana Milovanovića, ministra inostranih dela. Usaglašavanje stavova je bilo veoma teško i sporo zbog međusobno suprostavljenih interesa. Srbija, da bi obezbedila slobodan i ubrzani ekonomski razvoj, težila je da izbije na more, ali pošto to nije uspela da ostvari preko Bosne i Hercegovine, zbog njene aneksije od Austrougarske, smatrala je da cilj može ostvariti preko Makedonije i Albanije.

To se pak kosilo sa interesima Bugarske, koja je tvrdila da je cela teritorija Makedonije njeno područje. U stvari i jedni i drugi radili su na tome da im posle rata pripadne Makedonija. Međutim, pod pritiskom Rusije i jasnog nagoveštaja raspada turske imperije ove dve balkanske države bile su prisiljene na ustupke.

Posle smrti ministra Milovanovića pregovore je vodio predsednik vlade Nikola Pašić sve do 13. marta 1912. godine kada je potpisan ugovor o savezu i prijateljstvu između Srbije i Bugarske.


PAŠIĆ PIŠE POBEDE

NIKOLA Pašić, rođen u Zaječaru 1845. godine, bio je srpski i jugoslovenski političar, dugogodišnji predsednik vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, osnivač i vođa Narodne radikalne stranke. Bio je premijer Srbije od 1891. do 1892. i poslanik u Rusiji. Iz politike se povukao posle Ivanjdanskog atentata na bivšeg kralja Milana, a politici se vratio posle dolaska na presto kralja Petra Karađorđevića. Do Prvog svetskog rata bio je premijer Srbije u četiri navrata. Tokom njegovih mandata Srbija je izašla kao pobednik u Carinskom ratu sa Austrougarskom, Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu.

Ugovor o savezu za širu javnost imao je odbrambeni karakter, ali ono što nije obelodanjeno je tajni dodatak kojim je predviđen rat protiv Turske za oslobođenje zauzetih teritorija. U njemu su precizirana i teritorijalna razgraničenja. Tri meseca po zaključenju mira sva oslobođena teritorija od Turaka bila bi zajednička svojina, a potom bi stupio na snagu postignuti dogovor. Po slovu tog dokumenta, Srbija bi priznala pravo Bugarskoj na oblasti istočno od Rodopa i reke Strume, a Bugarska Srbiji na oblasti severno od Šar-planine. Teritorija između Šar-planine i Rodopa i Ohridskog jezera predviđeno je da bude automna oblast, ali ako to bude nemoguće ostvariti, onda bi ona bila razgraničena linijom koja ide severno od Krive Palanke pa na jugozapad do Ohridskog jezera. Predviđeno je da u slučaju spora arbitražu preuzme Rusija.

Na osnovu ugovora zaključena je i vojna konvencija kojom su predviđene vojne obaveze obeju strana u slučaju defanzivnog i ofanzivnog rata. U konkretizaciji se išlo dalje, pa je 2. jula 1912. godine zaključen prvi vojni sporazum između srpskog i bugarskog generalštaba, kojim se konkretizuje raspored glavnih snaga na vardarskom i maričkom vojištu. Očekivalo se da glavne turske snage dejstvuju na vardarskom vojištu, gde bi im se suprostavila celokupna srpska vojska i jedna bugarska armija, ali ako bi ratna situacija zahtevala, neke snage bi se prebacivale i na maričko vojište i obratno.

Oko značaja tih vojišta u daljoj razradi ratnog plana došlo je do izvesnih neslaganja, pa je 28. septembra 1912. godine zaključen drugi sporazum, prema kome će na vardarskom vojištu umesto jedne bugarske armije dejstvovati samo jedna divizija.

Akademik i đeneral srpske vojske Živko Pavlović, u svojoj studiji „Istočno pitanje i balkanski ratovi“ ističe da su Bugari, odmah po potpisivanju ugovora sa Srbijom, kopije dokumenata dostavili Nemačkoj i Rusiji. Ruski car Nikolaj drugi u celini je odobrio ugovor i obećao pomoć u opremi i finansijama.

Ugovor o savezu imeđu Bugarske i Grčke takođe je teško postinut, zbog spora oko Makedonije. Na kraju nije precizirana podela oslobođenih teritorija već je ostavljeno da svaka vojska ratnim dejstvima ostvari svoje teritorijalne zahteve. Vojna konvencija između vojski ovih zemalja potpisana je tek 5. oktobra 1912. godine, pred sam početak ofanzivnih dejstava.

Ugovor između Crne Gore i Bugarske potpisan je u julu 1912. godine. Predviđen je ofanzivni rat protiv Turske s ciljem oslobođenja teritorija i proširenja državnih granica, kako bi se zadovoljili zahtevi Srbije i Grčke, ali i da se stvori autonomna Albanija.

Srbija i Crna Gora pregovore o savezu otpočeli su na Cetinju a završili ih potpisivanjem političke i vojne konvencije u Lucernu 27. septembra 1912. godine. Između Srbije i Grčke i Crne Gore i Grčke nisu zaključeni ugovori. Svi ovi međudržavni ugovori sačinjavali su osnovu Balkanskog saveza, posle koga su otpočele pripreme za rat protiv Turske.

Albanski ustanak u leto 1912. godine i pad mladoturske vlade ubrzali su vojne pripreme balkanskih država. Posle ovih događaja u Turskoj je zavladala anarhija u kojoj su stradali hrišćanski narodi.

Tešku situaciju u otomanskoj imperiji htele su da iskoriste velike sile. Austrougarska je predlagala decentralizaciju u evropskoj Turskoj i autonomnu Albaniju, dok je Rusija vršila pritisak da se održi postojeće stanje na Balkanu uz dublje reforme. To, naravno, balkanski narodi nisu želeli da prihvate već su se odlučili da ratom oslobode teritorije pod Turskom. Polovinom septembra 1912. godine dogovoreno je da se Turskoj uputi ultimatum, koji će poslužiti kao povod za rat.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 16:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naredba kralja Petra

Na kraljev poziv oglasila se zvona, prangije, bubnjevi i gajde. Austrougarska i Rusija pokušale da spreče rat

Slika
Jedinica Narodne vojske

TURSKA je prozrela nameru balkanskih država pa je u septembru izvršila delimičnu mobilizaciju vojske u evropskom delu svoje imperije i zapretila odlučnim otporom. To nije pokolebalo balkanske narode koji su munjevito reagovali i 30. septembra 1912. godine objavili opštu mobilizaciju svojih snaga. U duhu dogovora sa Srbijom i Bugarskom, potom je Crna Gora 8. oktobra objavila rat Turskoj.

Zatečeni takvim razvojem događaja Austrougarska i Rusija su pokušale da balkanske saveznike odvrate od rata tvrdnjama da su preduzele mere kod turskih vlasti da izvrše reforme u duhu člana 23. Berlinskog ugovora i da neće dozvoliti nikakve promene u evropskom delu Turske. Da bi donekle umirile velike sile, balkanski saveznici su Turskoj uputili oštar ultimatum zahtevajući opšte reforme na Balkanu - da podjarmljeni narodi dobiju administrativne autonomije, lokalne skupštine, slobodno školstvo na maternjem jeziku, lokalnu miliciju... Pošto je te zahteve Turska glatko odbila, Srbija i Bugarska su 17, a Grčka 18. oktobra 1912. godine objavile rat Turskoj.

Srbija je tada imala samo kopnenu vojsku, koja se delila na Narodnu vojsku (tri poziva) i Posebnu odbranu. Operativnu vojsku su sačinjavali obveznici prvog i drugog poziva, starosti od 21. do 31. i od 32. do 38. godine starosti. Mladići od 18. do 21. godine i stariji ljudi od 38. do 45. godine bili su svrstani u Poslednjoj odbrani sa zadatkom da štite granice i obezbeđuju značajne javne objekte.

DOPISNICI ZADIVLjENI

ZADIVLjENI raspoloženjem naroda za rat, strani dopisnici izveštavali su svet o jedinstvu i rešenosti Srbije da konačno raščisti sa turskim viševekovnim ropstvom. Jedan od njih je pisao: "Radnici pečalbari, koji su nedeljama živeli samo od hleba i luka, nisu čekali isplatu, već su odmah pošli na zborište..." Drugi strani dopisnik javlja: "Videvši ovaj duboki patriotizam i svetu vatru koja je buknula u svačijoj duši, ja sam postao svestan neminovnosti pobede balkanskih saveznika."
Teritorija Srbije podeljena je na divizijske oblasti: Moravska, Dunavska, Drinska, Šumadijska i Timočka. U sastavu svake oblasti bile su po dve pešadijske divizije, prvog i drugog poziva. Recimo, Moravska divizija prvog poziva (oko 35.000 ljudi) imala je u svom sastavu četiri puka (4.860 ljudi), po jedan artiljerijski i konjički puk, jednu pionirsku četu i druge neophodne delove. Divizije drugog poziva (oko 20.000 ljudi) imale su samo tri puka, artiljerijski i konjički divizion i druge delove, znači bile su slabijeg sastava.

Naoružanje srpske vojske bilo je prilično slabo i zastarelo. Operativna vojska naoružana je brzometnom puškom, dok je treći poziv imao staru jednometnu pušku "berdanku". Svi pukovi prvog i drugog poziva imali su po četiri mitraljeza i ukupno 544 topa. Vojnici su uglavnom imali oskudnu ratnu opremu, s malo šatora i ćebadi, a komora je imala pretežno volovsku vuču, što je usporavalo nastupanje divizija na bojištu.

Obveznici svih poziva, đaci i studenti, imali su redovne godišnje vežbe u rukovanju naoružanjem. Pred sam rat pripreme su intenzivirane, a većina penzionisanih oficira, ranije nepoželjnih, bila je reaktivirana. Iznenada i prevremeno penzionisani pukovnik Živojin Mišić postavljen je za pomoćnika načelnika Generalštaba generala Radomira Putnika.

Ekonomski još slaba Srbija je ipak mogla da ishrani i snabde opremom svoju vojsku (350.000 ljudi), jer je rat protiv Turaka, vekovnog ugnjetača, željno iščekivan i svi su ga sa oduševljenjem prihvatili, jer je donosio konačno oslobođenje svog življa na srpskim etničkim prostorima.

Evo kako je Sotir Aranđelović u svojim "Uspomenama", opisao raspoloženje masa: "Mesec septembar počinje, i umesto da se po selima i građanstvu vode razgovori o sakupljanju letine, da trgovci vode računa o trgovačkim poslovima i da činovništvo posle letnjih vrućina pregne na intenzivniji rad... ono se samo vode razgovori o nastupajućem ratu, o pripremama za rat. Vojnici spremaju odela, oficiri uniforme, konjanici i komordžije konje i kola, jednom rečju sve se dalo samo na spremu i svi misle na rat, a skoro nikoga nisam mogao primetiti da je usled toga zamišljen, turoban, zlovoljan."

Kada je Turska 24. septembra 1912. godine naredila mobilizaciju svojih 10 evropskih divizija, pa potom zarobila transport artiljerije koja je kupljena u Francuskoj, a putovala preko Soluna za Srbiju i kada su turske vlasti odbile ultimatum balkanskih saveznika od 13. oktobra iste godine, kucnuo je čas da se krene u završne pripreme za rat.

General Radomir Putnik, načelnik srpskog Generalštaba, 30. septembra 1912. godine u 11 časova podneo je kralju Petru Prvom Karađorđeviću na potpis Ukaz o mobilizaciji. Istoga dana u 12.13 objavljeno je sledeće saopštenje: "Njegovo veličanstvo kralj Petar Prvi naredio je mobilizaciju prvog, drugog i trećeg poziva Narodne vojske i Poslednje odbrane. Prvi dan mobilizacije je 30. septembar."

Odmah zatim iz Ministarstva vojnog poletele su depeše komandantima divizijskih oblasti, a iz njih trupama i ustanovama, okružnim i sreskim načestvima. Kuriri su jurili na konjima, peške, zvonila su sva zvona crkava, pucale su sa brda prangije, buktale vatre, bubnjali doboši, svirale trube i gajde. Sve su to bili ugovoreni znaci da se narodu obznani kraljev poziv.

Na sve strane po gradovima i selima izlivalo se veliko narodno rodoljublje, mladići i stariji ljudi obučeni u svečana odela pesmom i igrom su se u grupama kretali putevima Srbije da bi što pre stigli u svoje jedinice. Celi svet je bio zadivljen manifestacijama omladine koja je stizala na zborišta.

Kraljev Ukaz o mobilizaciji i narodno oduševljenje ubrzo je odobrila i Narodna skupština Srbije.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 16:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Čuvajte obraz pobeđenih

Aleksandar poziva da se dovrši veliko i sveto delo ujedinjenja srpstva. Vojvoda Putnik: Železničari su odlična Četvrta armija

Slika
Major Jovan Naumović i Potpukovnik Vladimir Ristić

VEĆ prvog i drugog dana od objave mobilizacije pukovi su bili skoro popunjeni. Pored obveznika na zborišta su stizali i nepozvani, njih oko 20.000 neraspoređenih, koji su tražili da budu u ratnim jedinicama. Od njih su formirani prekobrojni pukovi.

Srpska vojska u vreme mira imala je oko 20.000 ljudi, a tokom mobilizacije povećana je za još 335.000 ljudi. Bilo je tu preko 21.000 kola, oko 50.000 konja i više od 42.000 volova. Ovo je bio vrlo visok procenat mobilizacije kada se zna da je Srbija imala oko 2.900.000 stanovnika i bila najveća među balkanskim državama koje su se spremale za rat.

Koncentracija trupa na južnom graničnom frontu vršena je kombinovano, prevoženjem i marševanjem. Železnicom normalnog koloseka Beograd - Vranje prevezeni su glavni delovi Dunavske divizije i Drinske divizije prvog i drugog poziva i Konjičke divizije. Železničari su radili naporno i neprekidno, vozovi su išli na vreme i trupe su stizale prema planu. General Putnik je posle toga izjavio:

"Naši železničari su odlična Četvrta armija".

Mnoge jedinice Narodne vojske prvog, drugog i trećeg poziva marševale su po lošim putevima do svojih polaznih položaja. Dvanaest dana se vojska neprekidno kretala ka jugu Srbije tako da je već 18. oktobra najveći deo bio prikupljen na koncentracijskim prostorijama i bio spreman za borbena dejstva.

Vrhovni komandant srpske vojske bio je kralj Petar Prvi Karađorđević, a načelnik štaba Vrhovne komande general Radomir Putnik.


TRKOM U KOMANDU

U KNjIZI "Sa gvozdenim Drugim pešadijskim pukom knjaza Mihaila u 1912." pukovnik Jovan Naumović ovako je video mobilizaciju: "Na licima vidiš razdraganost, iz očiju čitaš ponos... ljudi sa Zaplanja, iz Jablanice, sa vrhova Kopaonika... ostaviše sve: ralo, kola, ovce, goveda, voćnjake, kukuruze, šarenicu i uprtaču na leđima, nekoliko groševa i komad hleba, zbogom, pa hajd u komandu..."

Prva armija imala je u sastavu Moravsku, Drinsku i Dunavsku diviziju prvog poziva, Timočku i Dunavsku drugog i Konjičku diviziju. Ukupno 131.918 ljudi koncentrisano je u dolini Južne Morave, u širem rejonu Vranja. Komandant prestolonaslednik Aleksandar, načelnik štaba generalštabni pukovnik Petar Bojović.

Druga armija, u sastavu Timočka divizija prvog poziva i bugarska Sedma (Rilska) divizija, jačine 73.638 vojnika koncentrisana je na prostoru Ćustendil - Dupica. Komandant general Stepa Stepanović, načelnik štaba potpukovnik Vojislav Živković.

Ibarska vojska, u čijem su sastavu bili Šumadijska divizija drugog poziva i Peti prekobrojni puk, jačine 25.417 ljudi koncentrisana je u rejonu Raške. Komandant general Mihajlo Živković, načelnik štaba potpukovnik Dušan Popović.

Javorska brigada (Četvrti pešadijski puk drugog poziva i Treći prekobrojni puk), pod komandom potpukovnika Milivoja Anđelkovića Kajafe i načelnika štaba majora Dušana Trifunovića, jačine 12.000 ljudi, raspoređena je na Javoru.

Treća armija pod komandom generala Bože Jankovića, u kojoj su bili Šumadijska divizija prvog poziva, Drinska i Moravska divizija drugog poziva i Moravska brigada drugog poziva, jačine 75.792 vojnika, podeljena je u dve operativne grupe: Toplička - u rejonu Toplice i Merdara, i Medveđska - u rejonu Medveđe i Tupalskog visa. Jedinice ove armije bile su određene da oslobode Kosovo i Metohiju.

Srpska vojska je bila koncentrisana neposredno iza granice, pa je time završen i strategijski razvoj jedinica za borbu. Sve je bilo spremno, samo se čekala naredba vrhovnog komandanta kralja Petra Prvog da se krene u juriš.


U SVETI BOJ

Komandant Drugog puka potpukovnik Vladimir Ristić pozdravljajući redom bataljone, muškim glasom kriknu: "Junaci! Njegovo veličanstvo kralj, naš vrhovni komandant, izvoleo je narediti mobilizaciju celokupne vojske. Radujem se što mi je sudbina dodelila da, ako Bog hoće, povedem vas u sveti boj! Vas Topličane - dične potomke Jug Bogdana; vas Kuršumličane - Strahinića bana; vas sa gornje Toplice - Toplice Milana; vas Kosaničane - Kosančić Ivana!..."

Neposredno pred početak borbenih dejstava starešinama i vojnicima Prve armije obratio se prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević:

"Junaci, došao je trenutak da mi nastavimo i dovršimo veliko i sveto delo oslobođenja i ujedinjenja srpstva, koje je započeo moj praded, neumrli Karađorđe, sa vašim pradedovima, a koje je prihvatio i produžio knez Miloš Veliki, a potom kralj Milan sa vašim očevima. Nama njihovim potomcima pripala je čast i sreća, da započeto sveto delo do kraja izvedemo pod zapovedništvom našeg vrhovnog komandanta Njegovog veličanstva kralja Petra Prvog ... Prema pobeđenom neprijatelju i neprijatelju koji se preda budite čovečni i milostivi, jer on tada prestaje biti neprijatelj, nego ostaje samo čovek, a prema čoveku treba biti čovečan. Kuće, imanja, čast i obraz pobeđenog neprijatelja i njegove porodice štedite i štitite, kao i kuće, imanje i čast sopstvenog naroda, jer to ne zahteva samo čovečnost i naša pravoslavna vera, nego to i dolikuje junacima..."

Koncentracija i raspored ostalih savezničkih vojski završen je do 8. oktobra 1912. godine. Zajednički vrhovna komanda i opšti saveznički ratni plan nije postojao, ali je postojala zajednička politika i strategija, koja je svima bila jasna i sažeta u jednoj rečenici: svim raspoloživim snagama i maksimalnim zajedničkim naporima potući evropski deo turske vojske na samom početku rata pre nego što se pojača trupama iz Male Azije.

Glavne srpske snage operisale bi pravcem Kumanovo - Skoplje - Štip; crnogorske prema Skadru; grčke prema Solunu; bugarske ka Carigradu.


(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 16:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Zamke vojvode Putnika

Putnik od seljačke vojske stvorio modernu armiju, dovoljno moćnu da pobedi Turke. Turska vojska se povlači od Kumanova ka Bitolju

Slika
Srpska vojska na granici

RADOMIR Putnik se zalagao za stvaranje saveza balkanskih hrišćanskih država, okrenutog protiv Turske. Istovremeno, bio je glavni predstavnik Srbije u pregovorima o tom savezu. Njegova pretpostavka je bila da će se turske snage nalaziti na položajima oko Ovčeg polja, ali je turska vojska imala glavne snage kod Kumanova. Putnik je u osnovi dobro procenio situaciju, i od Prve armije, koja se kretala moravsko-vardarskim pravcem, napravio veoma jaku i disciplinovanu armiju, koja je mogla da porazi tursku Vardarsku armiju, bez obzira na njenu jačinu i raspored. Potvrda ovakvog razmišljanja vojnih stručnjaka je dokazana odlučujućom pobedom Prve armije kod Kumanova 23. i 24. oktobra 1912.

Posle ove bitke Putnik je dobio čin vojvode. On je taktički glavninu snaga poslao preko Velesa, a sporedne snage preko Kičeva prema Resnu, i time potpuno iznenadio tursku komandu.

Za uspeh u modernizaciji srpske vojske, mobilizaciji i koncentraciji na polazne ratne položaje i kasnije pobede srpske i savezničke vojske, najzaslužniji je general Radomir Putnik, načelnik štaba Vrhovne komande, koji je u stvarnosti bio vrhovni komandant. Ličnost od velikog autoriteta, Putnik je, nalazeći se deset godina na čelu srpske vojske, u uslovima parlamentarne demokratije, temeljno, uporno i znalački radio na njenom usavršavanju i dogradnji tako da je od seljačke vojske stvorio modernu armiju.

Turska vojska je na Balkanu stacionirala svoju Zapadnu armiju pod komandom Reza-paše i imala je tri odvojene grupacije prema grčkoj, srpskoj i crnogorskoj vojsci. Prema srpskoj vojsci na prostoru Makedonije nalazila se Vardarska armija, komandant Zeki-paša, jačine 89.000 ljudi u sastavu tri korpusa - 5. korpus u rejonu Štipa, 6. korpus kod Velesa i 7. korpus između Skoplja i Kumanova. Turski korpusi su imali nizamske i redivske divizije sa ukupno oko 10.000 u diviziji. Grupacija u severnoj Albaniji i Skadru imala je 24.000 ljudi.

Prvobitni turski plan predviđao je defanzivu, dok se ne završi mobilizacija i koncentracija da bi potom snage na vardarskom vojištu, osloncem na utvrđeni štipski rejon, organizovale odbranu, sve dok se ne tuče bugarska vojska u Trakiji. Pred sam rat glavnokomandujući turske vojske Nazim-

-paša je izmenio operativni plan i umesto početne defanzive naredio je da Vardarska armija dejstvuje ofanzivno na sever i odvojeno tuče vojske balkanskih država.

Crna Gora je 8. oktobra 1912. godine objavila rat Turskoj i time je zvanično započeo Prvi balkanski rat. Srbija i Bugarska su to učinile 17. oktobra, a Grčka 19. oktobra 1912. godine.

Direktivom srpske Vrhovne komande od 13. oktobra 1912. godine, određeni su pravci dejstava i zadaci armija. Očekivalo se da glavne turske snage budu koncentrisane za borbu na prostoru Ovče polje - Veles - Štip, pa je u vezi s tim srpska Prva armija usmerena moravsko-vardarskim; srpska Treća armija kosovskim, a srpska Druga armija krivorečkim pravcem. Sve armije bi se operativno sjedinile u dolini Vardara da bi se turskim snagama nametnula bitka, pre nego što se srede i organizuju za borbu.


MIŠIĆ DESNA RUKA

VELIKE zasluge u ratu za oslobođenje srpskih teritorija pripadaju i saradnicima generala Putnika, naročito generalštabnom pukovniku Živojinu Mišiću. On je kao pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande Radomira Putnika bio njegova desna ruka, jer je - kako je istakao general Živko Pavlović „u najtežim trenucima svojim optimizmom i čvrstinom karaktera održavao i samog Putnika u uverenju u dobar ishod operacija srpske vojske“. Neposredno je sarađivao na planiranju i rukovođenju operacijama protiv turske Vardarske armije, zbog čega je posle Kumanovske bitke unapređen u čin generala.

Uoči iznenadnog sudara Prve srpske i turske Vardarske armije kod Kumanova odnos snaga bio je u korist Srba: u pešadiji više od 2:1, u konjici oko 3:1. Turci su bili neznatno nadmoćniji po broju baterija (41:39) i artiljerijskih oruđa (164:148). Dunavsku diviziju sačinjavali su: štab u manastiru Zabeli, iza Starog Nagoričana. Na desnom krilu 9, na levom 18. pešadijski puk ojačan 3. artiljerijskim divizionom (tri poljske baterije). U rezervi su bili: 7. i 8. pešadijski puk (bez jednog bataljona) i 3. divizijski artiljerijski puk (bez 3. diviziona, svega 6 poljskih brzometnih baterija).

Na divizijskim krilima našla se po jedna pionirska četa. Divizijski konjički puk bio je kod Strmovca u dolini Pčinje. U levoj pobočnici jedan bataljon 8. pešadijskog puka na Orlovcu.

Dok su se jedinice Prve armije spremale za početak operacija na svom pravcu, Treća armija je u graničnom pojasu prema Kosovu i Metohiji ranije započela borbu, 15. oktobra, iznenadnim i neplaniranim dejstvom Lapskog četničkog odreda pod komandom kapetana Vojislava Tankosića. Te borbe onemogućile su planirano nastupanje Treće armije tako da nije učestvovala u razbijanju turske Vardarske armije u Kumanovskoj bici, ali je ipak bila od koristi, jer je vezivala redife i bašibozuke Šiptara, mobilisanih sa tog prostora.

I srpska Druga armija nije učestvovala u Kumanovskoj bici, ali je vezivala dve turske nizamske divizije kod Kratova i u dolini Strume. Timočka divizija je 24. i 25. oktobra vodila teške borbe sa delovima turske 15. nizamske divizije, a kada je konačno 25. uveče uspela da ovlada Crnim vrhom, turske snage su već bile u povlačenju od Kumanova prema Velesu.

Kumanovsku bitku, jednu od najznačajnijih u Prvom balkanskom ratu, vojevala je srpska Prva armija pod komandom prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića, mladića od 24 godine života bez vojnog znanja, i iskusnog načelnika štaba generalštabnog pukovnika Petra Bojovića. U dane 23. i 24. oktobra uspela je da razbije tursku Vardarsku armiju i natera je na opšte povlačenje ka Bitolju i Đevđeliji.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 16:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Napred, braćo, izgibosmo!

Vojvoda Vuk nikada nije kleknuo već je stojeći iz puške gađao. Šta se saginješ, nisi jabuka da u tebe gađaju Turci

Slika
Vojvoda Vojin Popović Vuk

PRVA armija je prešla granicu 20. oktobra, zastala ispred Kumanova radi odmora i da bi sačekala pristizanje Treće armije koja je preko Kačaničke klisure trebalo da izbije u dolinu Vardara kod Skoplja. Ona se nije pojavila zbog graničnih borbi na prostoru Kosova i Metohije.

Raspoloženje vojske i atmosferu u noći uoči bitke ovako je opisao Branislav Pantić, tada vodnik 4. čete 3. bataljona 18. puka, u članku: „Osamnaesti pešački puk u Kumanovskoj bici“: „Vreme je bilo tiho i mirno, za mesec oktobar izvanredno; naše raspoloženje isto tako bilo je u skladu sa ovim lepim vremenom i do sada postignutim uspesima, tako da je to veče 22. oktobra u našem bivaku provedeno u punom zadovoljstvu, sa smehom, koji su izazivali razni vicevi na račun Turaka.

Jednom rečju, veče koje ničim nije ni izdaleka nagoveštavalo sutrašnji haos i lom, u kojima umalo nisu bile dohvaćene, zavitlane i bačene u večnost sve naše mladalačke iluzije i maštanja o pobedonosnom ulasku u Dušanovo Skoplje, a i da ne govorim o mogućnostima poraza, koji je bio tako blizu, a koji nam se činio te večeri savršeno nemogućim.

Svi izveštaji glase da Turaka nema nigde u blizini! Zar naša konjica nije napred?! Zar ona bodrim okom ne motri i ne zaštićava našu armiju?!

TURCI DOBRO OBAVEŠTENI

JOŠ pre objave rata, za vreme mobilizacije država, Turci su dobijali od prijateljski raspoloženih sila, prilično tačne podatke o stanju, broju i rasporedu srpske vojske. Tačno su znali da Moravskom dolinom nastupa najveći deo Prve armije, a da dolinom Pčinje silazi manji deo trupa.
„Sve je na svome mestu! Turci su na Ovčem polju - tačno onako kako ih je postavila naša Vrhovna komanda - i mi ćemo ih tamo naći i tući. Dotle možemo mirno spavati i odmarati se, a za sve ostalo ima ko brine.

Eto, sa takvim idejama i mislima i ubeđenjima legli su te značajne večeri oficiri 13. pešadijskog puka, da se spreme i okrepe u zasluženom odmoru“.

Naš poznati istoričar Stanoje Stanojević ovako je opisao sledeći dan: „Dan 23. oktobra osvanuo je mutan i sumoran. Kiša je sipila i rominjala, a izmaglica se lelujala na kosama i ispred kosa, koje su zauzimale srpske trupe. Od vremena na vreme razbila bi se pomalo magla, da bi se odmah zatim još više zgusnula da sasvim zatvori vidik, do na nekoliko stotina koraka. Srpske su trupe u toj magli stajale na svojim položajima, i ne sluteći, da je tako blizu velika neprijateljska vojska, i da će takoreći za nekoliko trenutaka početi velike osveta Kosovske tragedije“.

U isti mah su se, pod zaštitom magle, ispred kosa na kojima je bila srpska vojska, u dolini Pčinje i Kumanovke, okupljale i razmeštale mnogobrojne turske trupe i izvlačeni topovi na položaje, sa kojih su verovatno još ranije bila tačno odmerena odstojanja.

Zeki-paša, komandant turske Vardarske armije, pošao je protiv naše Prve armije podjednako jak na celom frontu, od Pčinje do Skopske Crne gore, ali svakako sa namerom, da prikupi što više vojske tamo gde oseti da su Srbi najslabiji...

Komandant turskih snaga Zeki-paša doneo je odluku da jakim snagama 23. oktobra pređe u napad i iznenadi srpske jedinice. Plan mu se ipak nije ostvario, jer su se srpske snage brzo organizovale i u nepovoljnim okolnostima prihvatile borbu. Najveći teret podnela je Dunavska divizija prvog poziva koju su napadale četiri turske divizije i tukle je jakom artiljerijom. Njen najslabiji deo bio je na levom krilu u oblasti Srtevice, gde je bio i odred četnika pod komandom kapetana Vojina Popovića, vojvode Vuka.

Sprovodeći odluku Vrhovne komande Odred vojvode Vuka dobio je zadatak da brani pravac: Staro Nagoričane - Čelopek i da spreči obuhvat levog krila srpske Prve armije. Odred je brojao oko 2.000 ljudi od kojih je polovina učestvovala u borbi na Srtevici. Učesnik, ratni dobrovoljac Vlado Vukmirović, ostavio je sledeći zapis:

„Vuk je izbliza posmatrao borbu na celom frontu svoga odreda, obilazio pojedine čete, četovođe i svoje stare drugove četnike, hrabrio ih i davao savete. Bio je neustrašiv, nikada ga nisam video da bi kleknuo ili legao, već je stojeći iz puške gađao. Nikada se nije sagnuo kada bi mu zrno fijuknulo pored glave, a kada bi neko od nas sagnuo glavu znao je da nas prekori, kratko i jasno:

- Šta se saginješ, nisi ti jabuka, da u tebe gađaju Turci.

Jedared sam mu na to odgovorio:

- Gospodine kapetane, nisam jabuka, a glavu sam sagnuo instinktivno.

Na tu moju primedbu odgovorio je:

- Vi studenti nešto mi mnogo filozofirate, mislite da ste u klupama, ne shvatate ili nećete da shvatite da je ovo rat, a ne šetnja Knez Mihailovom ulicom ili Kalemegdanom“.

Bitku na Srtevici, posebno operaciju prebacivanja naših trupa na njen plato, ovako je opisao Milutin Lazarević, učesnik Balkanskih ratova 1912-1913. godine: „Dok je vojvoda Vuk, braneći Buzinsku Malu prodirao između kuća, stiže na plato vod iz Četvrtog bataljona, koji je od svih trupa 7. puka, prvi bio ovamo upućen i kako se beše zahuktao, povuče za sobom zaostale četnike. Posle nekih pola sata pojavi se jedna četa iz Trećeg bataljona, koju lično komandant puka, potpukovnik Aleksandar Glišić, beše pod vrlo jakom vatrom neprijatelja izveo na plato, te i ona poleže po zemlji izmešana sa četnicima. Osuše paklenu paljbu, kada jedan od vojnika iz streljačkog stroja, povika: - „Napred, braćo, izgibosmo“!

Na taj poklič, koji je u našem narodu ostao legendaran, sva ta izmešana masa diže se i pođe napred. U taj čas, počeše izbijati na plato, jedna za drugom ostale tri čete Trećeg bataljona. Turska artiljerija sa Golubice i Zebrnjaka pozdravi ih rafalnom vatrom. U njihovim redovima nastaše komešanje i larma. Blagodareći, pak, hladnokrvnosti i prisebnosti nižih starešina i potpukovnika Glišića, koji je šetajući se otvoreno po platou, mirno izdavao naređenja, ta kriza je vrlo brzo prošla.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 72 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker