Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:44


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Krojači srpske sudbine  |  Poslato: 06 Sep 2012, 20:13
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
U FELjTONU koji započinjemo donosimo najinteresantnije delove iz knjige ” Srbija između Antante i Centralnih sila 1915-1917” autora dr Petra Opačića. U vrtlogu Prvog svetskog rata Srbija se našla na meti Austrougarske i Nemačke sa saveznicima koji su, vodeći računa o vlastitim interesima, ostavljali srpsku vojsku bez ikakve potpore, sve do ultimativnog zahteva ruskog cara Nikolaja II savezničkim vladama.



Pakleni planovi Beča

General fon Konrad bio za potpuno uništenje srpske vojske

Slika
Kolubarska bitka

U FELjTONU koji započinjemo donosimo najinteresantnije delove iz knjige ” Srbija između Antante i Centralnih sila 1915-1917” autora dr Petra Opačića. U vrtlogu Prvog svetskog rata Srbija se našla na meti Austrougarske i Nemačke sa saveznicima koji su, vodeći računa o vlastitim interesima, ostavljali srpsku vojsku bez ikakve potpore, sve do ultimativnog zahteva ruskog cara Nikolaja II savezničkim vladama.

PRE nego što su završene operacije u Srbiji, u obe protivničke koalicije otpočele su diskusije o daljoj sudbini balkanskog ratišta. Posle otvaranja komunikacije Beograd-Sofija- Carigrad i odbacivanja srpske vojske u Albaniju i Crnu Goru, Nemci su 27. novembra odlučili da obustave njeno gonjenje. Imajući u vidu austrougarske i bugarske teritorijalne ambicije u Makedoniji i prema Solunu i delikatan položaj grčkog kralja Konstantina, Falkenhajn je odlučio da se obustavi gonjenje Srba, pa je u konsultacijama sa Bugarima i Turcima, 16. i 24. novembra, dobio njihovu saglasnost da se ne preduzima ni gonjenje anglofrancuskih snaga preko srpskogrčke granice, čije prisustvo na Balkanu, posle poraza Srba, Nemci nisu uzimali ozbiljno.
General Konrad je, međutim, energično zahtevao da se operacije nastave s ciljem da se srpska i crnogorska vojska unište i sprovede “potpuno proterivanje i diskreditovanje Antante na Balkanu”. U protivnom, upozoravao je on, kada glavnina austronemačkih trupa ode na druga bojišta, napad Engleza i Francuza iz pravca Soluna i Italijana iz Albanije “u vezi sa ostacima srpke vojske i Crnogorcima”, koji bi bio uperen samo protiv Bugara, mogao bi dovesti do uspeha, koji bi uticao na Grčku i Rumuniju da priđu Antanti, što bi imalo ozbiljne posledice po Centralne sile. Falkenhajn se oglušio o ova realistična predviđanja, ali je, da bi “umirio” Konrada, odlučio da, pored Bugara, u gonjenju francuskih i engleskih trupa iz Makedonije do srpskogrčke granice učestvuje i nemačka 11. armija, dok je austrougarskoj 3. armiji dodelio zadatak da štiti njen desni bok. Mada nije bio zadovoljan što i austrougarske trupe nisu bile određene za osvajanje i okupaciju Makedonije.
Hecendorf fon Konrad je prihvatio ovaj plan. Ali je, u isto vreme, protiv želje Falkenhajna, odlučio da delom austrougarskih snaga na levom krilu Makenzenove grupe produži nastupanje na jugoistok preko severnog fronta Crne Gore s ciljem da preseče odstupnicu srpskoj vojsci ka Jadranskom moru. On se nadao da će bez velikih napora uništiti ostatke srpske vojske koji su se bez oružja i hrane uputili preko besputnih crnogorskih i albanskih planina okovanih snegom i ledom pre nego stignu na morsku obalu i spoje se sa Antantinim snagama.
Taj poduhvat nije uspeo zbog snažnog otpora crnogorske vojske duž severne granice, teškog terena, oštre zime i nepremostivih teškoća u snabdevanju sopstvenih trupa angažovanih u toj operaciji. Zbog toga je Konrad 5. decembra, posle pada Pljevalja, naredio da se operacija obustavi, i izvrši novo grupisanje jačih snaga za osvajanje Crne Gore i Albanije s težištem preko jugozapadnog vojišta i spreči koncentracija i reorganizacija Srba na Jadranskoj obali.
Zbog propuštene prilike da se preseku odstupni pravci glavnine srpske vojske, koja se povlačila pravcem Peć-Andrijevica-Skadar, izazvao je ogromnu ljutnju Konrada prema njegovom nemačkom kolegi Falkenhajnu. On je već tada u svojoj imaginaciji video obnovljenu srpsku vojsku koja se, uz pomoć saveznika, ponovo vraća u borbu preteći da kompromituje sve rezultate koje su armije Centralnih sila uz velike žrtve postigle u proteklim borbama u Srbiji.
OptereĆen mračnom vizijom razvoja budućih događaja na balkanskom ratištu, Konrad je osećao da su planovi Beča o dominantnom položaju Monarhije na Balkanskom poluostrvu, krivicom nemačke Vrhovne komande, koja mu je okrenula leđa, osetno ugroženi. On je u tri opširna memoranduma, koje je poslao ministru spoljnih poslova Bertholdu i carevoj Vojnoj kancelariji 7. decembra 1915. i 31. januara 1916, svaki put ponavljao tu zebnju, i u isto vreme, insistirao na bezuslovnom uništenju Srbije kao samostalne države i njenoj podeli sa Bugarskom, s tim da se od Srbije otmu i anektiraju oni delovi koji ne pripadnu Bugarskoj, zatim da se okupiraju i anektiraju Crna Gora i severni deo Albanije do reke Maće.
Konrad je posebno naglasio da svako drukčije rešenje ne bi imalo smisla jer “svaki drugi izlaz, svako ostavljanje jedne ma koliko smanjene, samostalne, nacionalne Srbije moralo bi u budućnosti za Monarhiju da ima najteže posledice sa pretnjom da uništi tekovine teške i sa krvavim žrtvama izvojevane pobede”. U prepisci sa Falkenhajnom, Konrad je nastojao da ga uveri da je u dalekosežnom interesu i Nemačke da se operacije na balkanskom ratištu dovedu do kraja, da se potpuno unište ostaci srpske vojske, okupira Crna Gora i proteraju trupe Antante iz Soluna. Tako bi se učvrstio položaj Austrougarske na Balkanu što bi joj omogućilo da svoje slovenske podanike čvrsto drži u šaci i da ih, štaviše, povede protiv Rusije, što bi bilo u najboljem interesu nemačkog Rajha.
Falkenhajn je, međutim, odbio zahtev Konrada da odustane od izvlačenja većeg dela svojih trupa iz Srbije. U pismu upućenom ministru spoljnih poslova Jagovu, Falkenhajn je saopštio da ne može tolerisati stav Konrada “koji je hteo da naše trupe i dalje veže u Srbiji”, jer su “nemačkoj Vrhovnoj komandi hitno potrebne na drugim mestim (za planiranu bitku kod Verdena) radi što bržeg okončanja čitavog rata”.
U pismu koje je tada uputio Konradu, Falkenhajn ga je upozorio da Nemačka takođe ima vitalne interese na Balkanu, ali da i dalje ostaje pri svojoj odluci o povlačenju grupe divizija sa balkanskog ratišta. Budući da su i Konrad i Falkenhajn ima- li podršku svojih vlada za sopstvene stavove, dve vrhovne komande i dvojica glavnokomandujućih generala Konrad i Falkenhajn, zbog ličnog neslaganja, prekinuli su čak i lične kontakte što je imalo ozbiljne posledice po odnose glavnih savezničkih država u koaliciji Centralnih sila.
OgorČen na kolegu Falkenhajna, Konrad je odmah izuzeo 3. armiju iz sastava Grupe generala Makenzena i, po odobrenju vojnopolitičkih krugova u Beču, naredio da se sve trupe angažovane na severnom frontu Crne Gore rokiraju na primorski pravac radi napada iz Hercegovine i preko Boke na Crnu Goru sa težištem prema Cetinju i prodora prema Skadru radi uništenja srpske vojske u albanskom primorju.
Cilj je bio dalekosežan, ali i veoma rizičan: bilo je potrebno više od mesec dana da se čitava jedna armija prebaci s jednog na drugi vrlo udaljen operacijski pravac usred zime i preko vrletnog terena, bez komunikacija i podrške velikog saveznika od koga je upravo zavisio konačan ishod rata u celini.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 06 Sep 2012, 20:15
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Žofr priznao krivicu

Francuski general prihvatio odgovornost za poraz Srbije. Stradanje Srba uzbudilo javno mnjenje saveznika

Slika

Slika
General Anri i vojvoda Mišić

U FELJTONU koji započinjemo donosimo najinteresantnije delove iz knjige ” Srbija između Antante i Centralnih sila 1915-1917” autora dr Petra Opačića. U vrtlogu Prvog svetskog rata Srbija se našla na meti Austro-Ugarske i Nemačke sa saveznicima koji su, vodeći računa o vlastitim interesima, ostavljali srpsku vojsku bez ikakve potpore, sve do ultimativnog zahteva ruskog cara Nikolaja II savezničkim vladama.

STRADANJE Srba uzbudilo je štampu i javno mnjenje u savezničkim zemljama protiv sopstvenih vladajućih krugova zbog nemarnog odnosa prema hrabrom savezniku i još jednog poraza na Balkanu, što je izazvalo pad francuske vlade premijera Vivijanija i promene u vojnim i vladinim vrhovima Engleske i Rusije. Odluka Srba da, uprkos svim iskušenjima, ostanu lojalni saveznicima i nastave borbu, prisilila je vlade Antante da približe svoje oprečne poglede na novonastale prilike posle gubitka Srbije i da usklade dalji rad na Balkanu. Rusi i Francuzi su se slagali u oceni da je slomom Srbije na Balkanu izgubljena samo jedna bitka, da se Srbima mora pomoći i da se Balkan ne sme napustiti. Oni su se razilazili jedino u pogledu ciljeva savezničkog prisustva na Balkanu.
Rusi su se zalagali da se Balkan pretvori u snažan placdarm za odlučan udar protiv Austrougarske, dok su Francuzi smatrali da savezničke snage na Balkanu treba da ostanu u iščekujućem stavu i da vezuju što jače snage neprijatelja do raspleta ratnih događaja na velikim bojištima. Italijani su bili za to da Antanta ostane na Balkanu, ali ne i da oni angažuju svoju vojsku izvan okvira koji su njih interesovali u Albaniji. Englezi su smatrali da je Balkan definitivno izgubljen i zahtevali da se savezničke trupe odmah evakuišu iz Soluna.
Englezi su, naime, očekivali da će Nemci i Turci u toku zime izvršiti napad na Egipat i da bi njihov upad u dolinu Nila, ako uspe, mogao pokrenuti ustanak u Indiji i severnoj Africi protiv britanske kolonijalne uprave, te je Odbrambeni savet 1. decembra 1915. odlučio da se sve britanske trupe iz Soluna prebace u Egipat. Sličan stav zauzeo je i Ministarski savet na sednici od 3. decembra. To je naišlo na oštro protivljenje pariske vlade, te je na njen zahtev dogovoren zajednički sastanak predstavnika dveju vlada koji je održan u Kaleu 4. decembra.
I na ovoj konferenciji Englezi su se kategorički izjasnili protiv daljeg zadržavanja njihovog korpusa u Makedoniji. Tada je izvršenje odluke odloženo na zahtev novog francuskog premijera Aristida Brijana koji je insistirao da se prethodno zatraži mišljenje Rusije i Italije. Žofr je bio mišljenja da evakuacija ionako ne može početi za nekoliko sedmica, jer su transportni brodovi zauzeti oko evakuacije trupa sa Halkidikja, pa je podržao Brijana da se ne donosi odluka o napuštanju Soluna, već da se sačeka razvoj događaja. Ipak, Britanci su ostali pri svom gledištu: oni su želeli da što pre povuku ekspedicioni korpus. Sutradan je Brijan telefonirao u London moleći "britansku vladu da još jednom odmeri posledice od izuzetne važnosti koje bi imala evakuacija Soluna i da se, pre nego što konačno donese svoju odluku, dogovori sa svoja tri saveznika čija su gledišta različita od njenog. Edvard Grej je uvideo da je potrebno konsultovati se sa ostalim saveznicima, ali je Ministarstvo rata - smatrajući da je diskusija o ekspedicionom korpusu okončana - izdalo naređenje da se obustavi iskrcavanje novih jedinica u Solunu koje su se povlačile sa Halkidikja.
Konačno sva pitanja o budućnosti solunske ekspedicije pretresana su na međusavezničkoj konferenciji predstavnika generalštabova u Šantijiu 5, 6. i 7. decembra 1915. godine, kojoj je predsedavao general Žofr. U uvodnom referatu francuske vrhovne komande izložen je pregled i ocena razvoja situacije na svim frontovima od prve savezničke vojne konferencije u julu do kraja novembra 1915. godine. U odnosu na Balkan, rečeno je da je Antantu "napad Nemačke na Srbiju zatekao nespremnu, a trebalo je da smo tu mogućnost proučili blagovremeno, da smo za to imali gotovo rešenje i da smo ga primenili prema razvoju događaja.
U referatu, koji je podneo general Žofr, jasno je istaknuto da su saveznici odgovorni za poraz Srbije koji je došao zbog "naše neodlučnosti i zadocnjenja u izvršavanju potrebnih mera" pa je "srpska razbijena vojska bačena u planine i gudure Crne Gore i Albanije, a naša ekspediciona vojska počela je da se povlači ka grčkoj granici" (podvukao P. O.).
Što se tiče daljeg angažovanja na Balkanu, Francuzi su se trudili da ubede Engleze u važnost Solunskog fronta i da ne povlače svoje trupe iz Makedonije. U isto vreme oni su ruskom generalštabu morali da obrazlažu da taj front nije glavni. Naime, general Aleksejev, novi načelnik ruskog generalštaba, uputio je 21. novembra notu predstavnicima Engleske, Francuske i Italije u kojoj je izložio svoj pogled na dalje vođenje rata. On je izneo misao da je "teško očekivati da se postignu strategijski uspesi na frontovima u Francuskoj i Rusiji, gde je neprijatelj nagomilao najveća odbrambena sredstva", pa je predložio da se tamo "ostavi moćna zaštita i da se glavni udar koalicije prenese na tačku gde je neprijatelj najmanje pripremljen da je primi", i to u pozadinu Centralnih sila, preko Balkana. U tu svrhu, po njegovom predlogu, Engleska i Francuska trebalo bi da upute na Balkan najmanje deset armijskih korpusa, koji bi odbacili austronemačku vojsku na levu obalu Dunava, a zatim bi, stvarajući od Srbije bazu za svoje buduće operacije, nastupali ka Budimpešti. Srpska vojska bi je štitila od Bugarske.
U isto vreme, jedna ruska armija, jaka najmanje deset armijskih korpusa, preuzela bi ofanzivu pravcem Karmaraš - Siget - Kolašvar i nastupala bi prema Budimpešti u susret francuskoengleskoj armiji. Italijani bi, prema ovom planu, dejstvovali ka Beču. Predlog generala Aleksejeva nije prihva ćen, jer je, kako su Francuzi smatrali, u sebi nosio suviše rizika. Francuska vrhovna komanda je smatrala da treba ostati u Solunu da bi saveznici mogli da ispolje svoje delovanje u ovom regionu, a u prvom redu na Rumuniju, Grčku, pa i Bugarsku.

EVAKUACIJA SOLUNA

Francuzi su se zalagali da saveznička vojska "ostane u okolini Soluna u očekujućem stavu sa nadom u povoljne događaje" na drugim frontovima, kako bi saveznici bili spremni da "od toga izvuku korist". Sa ovakvim izbalansiranim gledištem složili su se predstavnici svih generalštabova osim engleskog. General Mirej je izneo mišljenje da treba evakuisati Solun zbog opasnosti kojoj je izložen ekspedicioni korpus i da se njegove divizije prebace u Francusku, gde će se rešavati sudbina rata, i u Egipat da bi se otklonile pretnje turskog napada na Suec.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 13 Sep 2012, 19:34
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Povlačenje nije spas

Major Dušan Simović protiv odluke o povlačenju preko Albanije. Srpska vojska bez obećane pomoći saveznika

Slika
Srpski vojnici u gudurama Prokletija

ODLUKA saveznika s kraja septembra da dođu u pomoć Srbima predstavljala je "posmrtno zvono za dardanelsku ekspediciju", koja je bila započeta na brzinu i vođena tako slabo da se nalazila pred potpunim slomom. Pošto, dakle, nije bilo više nade u bilo kakav uspeh na Galipolju, valjalo je otuda skidati trupe i slati ih u Solun. Nažalost, trupe za novu ekspediciju i pomoć Srbima tako su sporo i bezvoljno upućivane, da je ceo poduhvat podsećao na dardanelsku ekspediciju koja se gasila. Njihov ukupni iznos od 150.000 vojnika, koliko je Srbima bilo obećano 23. septembra 1915. godine, dostignut je tek posle tri meseca, dakle u vreme kada je bitka za Balkan bila izgubljena.
Od 5. do 15. oktobra 1915. godine u Solunu su iskrcane dve pešadijske divizije (francuska 156. i britanska 10. divizija). U drugoj polovini oktobra u Solun su stigle 57. i 122. francuska divizija. Ove četiri divizije imale su oko 60.000 boraca i upućene su, po delovima, na front u južnu Makedoniju tek početkom novembra. Od 10. novembra do 20. decembra u Solunu su iskrcane još četiri engleske pešadijske divizije - 22, 26, 27. i 28, koje su po pristizanju ostale u zoni iskrcavanja u Solunu.
Pošto savezničke divizije, koje su pristigle u Solun u poslednja dva meseca i ostale u zoni iskrcavanja, osim nekoliko pukova koji su izašli na front prema Strumici i u oblasti srednjeg Vardara, nisu pružile očekivanu pomoć srpskoj vojsci koja je u proteklim dvomesečnim borbama protiv višestruko nadmoćnijih neprijateljskih snaga utrošila gotovo sva svoja borbena sredstva, uz to, veliki broj vojnika duboko razočaranih u iskrene namere saveznika da pruže obećanu pomoć Srbiji, napuštao je jedinice i vraća se u svoja sela, da pomogne svojim porodicama u nevolji koja ih je očekivala pod okupacijom.
MADA znatan broj boraca i dalje nije gubio nadu u saveznike, srpske, Vrhovna komanda i Vlada su, procenivši da je zbog izostanka savezničke pomoći, utroška zaliha municije i hrane i prepolovljenog brojčanog sastava u operativnim jedinicama veoma rizično primiti odsudnu bitku na Kosovu, kako se ranije mislilo, pa su odlučile da povuku trupe preko Albanije i Crne Gore na Jadransko primorje, gde su očekivali prihvat i pomoć saveznika, koja im je bila obećana. Vojvoda Putnik je potpisao odgovarajuću direktivu 25. novembra 1915. godine.
Sutradan, posle potpisivanja direktive o povlačenju vojske na Jadransko primorje, 26. novembra, Vrhovna komanda i Vlada su otputovale iz Peći u Skadar s ciljem da organizuju prihvat trupa na morskoj obali i da što pre stupe u dodir sa saveznicima.
Pomenuta direktiva Vrhovne komande o povlačenju na Jadransko primorje, koja je, takoreći, kao apel vrhovnog komandanta, vlade i Vrhovne komande pročitana u svim jedinicama, naišla je na podeljeno raspoloženje u vojsci: mnogi vojnici su bili razočarani i osećali se prevarenim od saveznika, pa su ostali na Kosovu i krenuli svojim kućama, u neizvesnost. I znatan broj oficira negodovao je protiv takve odluke ističući da bi radije poginuli na svom ognjištu nego da pođu u tuđinu.
Karakteristično je u tom smislu pismo koje je načelnik Štaba Šumadijske divizije drugog poziva generalštabni major Dušan Simović uputio 27. novembra vojvodi Stepanoviću. U svom pismu on je istakao da jedini spas iz te teške situacije u kojoj se našla srpska vojska leži u uzimanju ofanzive, "jer će nas napuštanjem i poslednjeg parčeta slobodne Srbije, napustiti i poslednji ostaci naše vojske, naši veterani. Razlog je prost i jasan: oni će videti da je sa Srbijom svršeno i da daljoj borbi njihovoj nema cilja. Stoga ostajmo ovde, na ovoj poslednjoj grudi slobodne Srbije i umrimo časno... Ovakvo je mišljenje svih oficira koji su u dodiru sa trupom".
Na taj patriotski apel majora Simovića, vojvoda Stepanović je preko komandanta Divizije odgovorio smireno: "Najbitniji i najsvetiji interesi Srpstva bezuslovno nalažu svakome da i u ovim strašnim vremenima bezuslovno sluša i sa požrtvovanjem izvršava naređenja Vrhovne komande, koja bolje poznaje celokupnu situaciju nego iko od nas. Stoga saopštite majoru g. Simoviću da i od njega očekujem da sa predanošću izvršava naređenja njegovih pretpostavljenih i da ne klone duhom."
Major Simović je veoma energično reagovao na Stepin odgovor ističući da je njegovo "pismo imalo za cilj da nadležnima predoči da je još očuvana moralna snaga naših vojnika koju smelom odlukom treba probuditi. U napadu leži sila i snaga naše vojske. Ja lično ne samo da nisam klonuo duhom, već sam možda među poslednjima koji će priznati da je srpska vojska pobeđena. Štaviše, uveren sam da je sada momenat kada se može jednom smelom i iznenadnom odlukom izazvati preokret cele situacije. Stoga smatram da upućeni mi prekor nisam zaslužio". Sutradan, 28. novembra, vojvoda Stepanović se suočio s novim zagovornikom da se srpska vojska ne povlači u Primorje, već da preuzme ofanzivu na sever. To je bio lično komandant Prve armije vojvoda Živojin Mišić.

MIŠIĆEV PREDLOG

NA inicijativu Živojina Mišića održano je, od 29. novembra do 3. decembra, šest sednica komandanata armija u Peći. Na sednicama su učestvovali: Stepa Stepanović, Živojin Mišić, Pavle Jurišić Šturm i Mihajlo Živković. Predsedavao je vojvoda Stepanović kao najstariji komandant armije. Na svim sednicama vođeni su zapisnici koje su potpisali komandanti armija. Sednice su držane radi donošenja odgovarajuće odluke na osnovu konkretne situacije na bojištu, budući da je Vrhovna komanda, posle izdavanja pomenu te direktive o povlačenju, 26. novembra, otputovala u Skadar da organizuje prihvat trupa u Primorju i da što pre uspostavi kontakt sa saveznicima.
Kako između Vrhovne komande u Skadru i trupa u rejonu Peći nije mogla da se uspostavi nikakva veza, a u međuvremenu je oslabio pritisak neprijatelja na frontu - pa je vojvoda Mišić predložio da se sazove konferencija komandanata armija i da oni, u odsustvu Vrhovne komande, donesu odluku u skladu sa najnovijim razvojem situacije. Naime, pritisak neprijatelja popustio je zbog toga što su Nemci od jedanaest divizija svega tri zadržali u prvoj liniji, a neprijateljske trupe u dodiru, usled operativne iscrpljenosti i gladi, nisu mogle da nastave gonjenje.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 16 Sep 2012, 17:08
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Mišić protiv odstupanja

Umesto povlačenja, Vojvoda Mišić predlagao ofanzivu na neprijatelja. Mišićev predlog bio prihvaćen, pa odbijen

Slika
Živojin Mišić sa štabom

U TOKU danonoćnih dvomesečnih borbi ljudstvo neprijateljskih jedinica je bilo i fizički iscrpljeno. Zbog otežanog snabdevanja vojska je bila izložena gladovanju te su operativne sposobnosti trupa za nastavljanje borbe bile veoma ograničene. Upravo na osnovu podataka o teškim prilikama kod neprijatelja, koji su dobijeni od zarobljenika i izbeglica i na osnovu njihove aktivnosti na frontu, vojvoda Mišić je zaključio da je ofanzivna sposobnost neprijatelja iscrpljena i da bi srpska vojska, ako bi preduzela energičnu ofanzivu, imala dobrih izgleda na uspeh.
U zapisniku sa prve sednice, koja je održana 29. novembra, navedene su reči vojvode Mišića koji je izjavio da bi se energičnom protivofanzivom “sprečilo opasno osipanje ljudstva i izbeglo pogibeljno povlačenje kroz Albaniju i Crnu Goru”.
Međutim posle analize teškog stanja sopstvenih trupa i svih drugih činilaca koji su mogli bitno da utiču na tu operaciju, kaže se u zapisniku sa te sednice, “preovladalo je mišljenje da ofanziva nema nikakvih izgleda na uspeh, pa je stoga i odlučeno da se izvrši direktiva Vrhovne komande”.
U napomeni uz zapisnik vojvoda Stepanović je zapisao da je u toku sednice palo dosta oštrih reči na račun Vrhovne komande što nije ostavila bar jednog svog predstavnika s trupama kod Peći, koji bi bio tumač njenih namera u konkretnoj situaciji. Stepa je zatim dodao da je zbog toga “komandant Prve armije izneo mišljenje da ja primim opštu komandu nad svim skupljenim armijama, ali sam ja to odbio izjavlju jući: da je Vrhovnoj komandi bila potreba za to, ona bi me i postavila na to mesto, pošto je znala da su se ovde skupile četiri armije - a kad njoj to nije bilo potrebno, onda ja ne mogu zauzimati to mesto, već ću ostati ono što sam, najstariji među ravnima. Vojvoda g. Živojin Mišić mi je predložio da - kad ja već neću da primim opštu komandu kao najstariji - onda da naimenujem njega da on primi. Ja sam i to odbio, jer nisam bio nadležan za to. Kad mi je pomenuo da Vrhovne komande nema, ja sam odgovorio da ona postoji kao zakonita vlast i da je to jedini konac koji nas vezuje za otadžbinu. Tako je ova sednica završena s odlu kom da se izvrši naređenje Vrhovne komande o povlačenju u Jadransko primorje.”
ISTOG dana popodne vojvoda Mišić je ponovo predložio vojvodi Stepanoviću da sa zove sednicu komandanata armija ističući da je od načelnika Štaba crnogorske Vrhovne komande pukovnika Petra Pešića sa Cetinja primio saopštenje da je tamošnja telegrafska stanica uhvatila zvanično saopštenje nemačke Vrhovne komande u kome je rečeno da su nemačke trupe uspešno pomogle Bugarsku i Tursku u kampanji protiv Srbije i da zato prekida dalje operacije protiv Srbije.
Uz svoj predlog vojvoda Mišić je dodao da i drugi podaci govore da je neprijatelj iscrpeo svoju ofanzivnu sposobnost, pa je predložio da se izvrši “grupisanje sve snage kojom raspolažemo i prelaskom u ofanzivu u pravcu Mitrovice” da se potraži povoljan izlaz iz teške situacije u kojoj se našla srpska vojska.
Na sednici koja je održana 1. decembra vojvoda Mišić je ponovo insistirao na svojoj ideji, pozivajući se na depešu pukovnika Pešića. Tako će se videti, insistirao je vojvoda Mišić, “od koga bežimo, pa ako se uspe dobro je, a ako se ne uspe da se od neprijatelja zatraži mir”. Najpre je Mišićev predlog o protivofanzivi bio prihvaćen, ali posle svestrane analize situacije komandanti armija su došli do zaključka da ne postoje nikakvi realni uslovi za uspeh protivofanzive, te su u duhu direktive Vrhovne komande od 25. novembra, naredili početak povlačenja na Jadransko primorje.
Valja napomenuti da su neprijateljske trupe za ista usporile gonjenje Srba i zbog operativne iscrpljenosti i nedostatka hrane, te da su Nemci od jedanaest zadržali svega tri divizije u prvoj liniji i da su te divizije i gro bugarskih snaga bile okrenute prema Antantinim trupama u Makedoniji. Ali pošto Srbi nisu mogli dobiti ni municiju, ni hranu, pokušaj protivofanzive u datim uslovima doveo bi, bez sumnje, srpsku vojsku do potpunog sloma. Najzad, na poslednjoj sednici 2. decembra, donesena je konačna odluka komandanata armija da se bez odlaganja izvrši direktiva Vrhovne komande od 25. novembra. Povlačenje je izvršeno kroz Crnu Goru i severnu Albaniju u tri odvojene grupe u vremenu od 25. novembra 1915. do 21. januara 1916. na morsku obalu od Skadra do Drača: Severnu grupu sačinjavale su 1, 2. i 3. armija i trupe Odbrane Beograda kojima je određen pravac povlačenja: Peć-Andrijevica-Podgorica-Skadar. Prva armija je u ulozi zaštitnice glavnine srpske vojske zatvorila sve pravce koji preko severne Crne Gore vode ka Rožaju i Beranima sve dok se 2. i 3. armija i trupe Odbrane Beograda ne izvuku do Andrijevice, a potom se i sama povlačila ka Andrijevici zatvarajući pravce koji od Berana vode ka Andrijevici i Podgorici, nastavljajući da štiti povlačenje glavnine srpske vojske ka Skadru.
Srednju grupu obrazovale su Trupe Novih oblasti pod komandom generala Petra Bojovića. Sa ovom grupom povlačila se Vrhovna komanda, Vlada, stari kralj Petar, diplomatska predstavništva i sve državne ustanove i državna Arhiva, a posebna grupa boraca nosila je mošti svetog kralja Stevana Prvovenčanog, Miroslavljevo jevanđelje, relikvije i druge znamenitosti. Ova grupa se povlačila pravcem: Đakovica-Ljum Kula-Spas-Puka ka Skadru i Lješu. Ovaj deo srednje Albanije nalazio se pod kontrolom Esadpaše, koji je sa srpskom Vladom 1914. godine potpisao ugovor o prijateljstvu, tako da su njegovi ljudi pružili pomoć Srbima u povlačenju koje je Esadpaša upozorio da će se svaki onaj koji se ogreši o njegovu zapovest “ujesti ta mo gde se niko ne ujeda”.

JUŽNA GRUPA

JUŽNU grupu obrazovala je Timočka vojska, Konjička divizija, gru pa odreda iz jugozapadne Makedonije, rezervne trupe (oko 20.000 regruta) i sitni delovi pod komandom generala Ilije Gojkovića. Ova grupa se povlačila pravcem Prizren-Ljum Kula-Piškopeja-Debar, koja je, između ostalog, imala zadatak da zatvori pravac Debar-Elbasan i spreči prodor bugarske vojske iz Makedonije u srednju Albaniju i sa te strane zaštiti prostoriju određenu za koncentraciju i reorganizaciju srpske vojske.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 06 Okt 2012, 20:57
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Suze vojvode Stepe

Uništavanje artiljerije pred povlačenje izazvalo dirljive reakcije. Turbecki: Srpska vojska časno izvršila svoj zadatak

Slika

POŠTO je povlačenje trebalo da se izvrši preko besputnih predela Albanije i Crne Gore, usred zime, Vrhovna komanda je naredila da se na Kosovu sva komora preformira na komoru brdskog tipa, da se uništi gradska, haubička i deo poljske artiljerije, koja se nije mogla dalje vući. Tom prilikom zakopano je preko 300 topova sa kojih su prethodno poskidani zatvarači.
“To je bio težak i mučan rastanak starih ratnika sa svojim proslavljenim baterijama iz slavnih ratnih dana 1912. i 1913. godine, kao i iz velikih bitaka 1914. i 1915. godine”, istakao je u svom osvrtu na taj događaj general Velimir Terzić i dodao: “Tome veoma dirljivom verskom obredu - ’opelu’ (izvedenom po svim verskim protokolima od strane pukovskih sveštenika), uz plač i jecaj boraca i starešina, bio je prisutan i vojvoda Stepa, koji nije mogao u tom delikatnom momentu sakriti svoje suze”.
Mada neprijateljima nije uspelo da preseku odstupnicu srpskoj vojsci preko Albanije, sudbina Srba, zbog zime i divljih albanskih planina, bila je teška jer su na putu do morske obale morali da savladaju ogromne teškoće. Trebalo je celu jednu vojsku prevesti stazama kojima se i pojedinci kreću s opasnošću po život; trebalo je izdržavati nekih deset dana i noći bilo na kiši, bilo na ciči zimi i blatu, bez krova i hrane.Uprkos svemu tome, srpska vojska je stigla u primorje toliko jaka da je posle reorganizacije mogla imati 250.000 vojnika i iznova poneta svojim starim oduševljenjem, uzeti vidnog učešća u novim borbama pored svojih saveznika, pod uslovom da saveznici ispune svoje obaveze i obećanja u pogledu njenog prihvata i snabdevanja.
Naime, u vreme prekida komunikacija između Srbije i Soluna preko Skoplja, srpska vlada je zatražila od saveznika da preduzmu mere da se organizuje snabdevanje srpske vojske preko albanskih luka. Na osnovu tog zahteva početkom novembra obrazovana je jedna međusaveznička komisija u Rimu koja je morala da odmah otpočne sa radom. Na osnovu posebnog sporazuma, engleska vlada primila je na sebe poslove oko snabdevanja hranom srpske vojske i Crnogoraca u Albaniji. Prebacivanje preko Jadrana trebalo je da obezbedi italijanska vlada, a troškove da snose, po trećinu, Velika Britanija, Francuska i Rusija.
BuduĆi da je Engleska sporo radila na preduzimanju mera za snabdevanje Srba, koje je postalo kritično već sredinom novembra, francuska vlada je upućivala svakog dana, od 16. do 20. novembra, u Brindizi po jedan voz od 300 tona brašna radi obrazovanja rezerve od 500 vagona. Ali kako Italijani nisu otpočinjali sa prevozom brašna preko mora i najavili da nemaju slobodnog skladišnog prostora u Brindiziju, Francuzi su obustavili slanje. Do te obustave došlo je upravo u vreme kada je 18. novembra Pašić obavestio saveznike da će srpska vlada, ukoliko ne uspe proboj kroz Kačanik ka Skoplju, povući svoje trupe ka Draču, San Đovani di Meduia i Skadru i da će one i u tom slučaju biti u stanju da produže borbu ako bi saveznici preduzeli potrebne mere za njihovo snabdevanje i ako bi im dali potreban borbeni materijal.
Saveznici su već 26. novembra imali obaveštenje o odluci srpske Vrhovne komande da će povući svoje trupe na albansko primorje. Sledećeg dana srpska vlada je saopštila saveznicima da će, ukoliko joj se ukaže hitna pomoć, moći u primorju “da reorganizuje vojsku od 250.000 ljudi, koja će biti sposobna da u kratkom roku ponovo stupi u borbu”. U protivnom, ako “bude prepuštena sama sebi, treba očekivati da će ona biti potpuno izgubljena”. Srpska vlada je 29. novembra “potvrdila svoju na meru da nasta vi rat posle reorganizacije trupa na Jadranu” i obavestila francusko komandovanje o svojim potreba ma u hrani i ratnom materijalu i zamolila da se od mah upute odgovarajuće pošiljke u albanska pristaništa. Međutim, i pored svega toga, saveznici nisu ništa preduzimali.

ENGLEZI su tek 13. decembra počeli sa izvršavanjem svoje obaveze u doturanju hrane, a italijanska mornarica nije pokazala interes da se hrana preveze u albanske luke. U vreme kada je srpska vojska počela pristizati na morsku obalu, u Brindiziju je bilo uskladišteno oko 1.200 tona brašna. Međutim, predstavnici Italije i Engleske obavestili su 9. decembra srpsku vladu da zbog stalnih pretnji od austrougarske flote u Jordanu ne mogu upućivati konvoje u severne albanske luke, koje su Srbima bile najbliže i koje su bile već određene za izvršenje reorganizacije srpske vojske, što je dovelo do gladi.
Tek je posle oštre intervencije Rusije i Francuske, 17. decembra ponovo odlučeno da se iz Brindizija uputi 400 tona namirnica u San Đovani di Medua. Od 25. decembra do 10. januara prevezeno je 143 vagona brašna i žita, ali to nije bilo dovoljno da se nahrani sva vojska i izbeglice, što je dovelo do masovnog umiranja vojske i civila usled iscrpljenosti gladovanjem.
O stradanju srpske vojske i izbeglica u toku prelaska preko Albanije i Crne Gore napisani su tomovi raznoraznih publikacija natopljenih bolom i suzama za mučenicima koji su ostali zavejani snegom u besputnim gudurama ili su postali žrtve bezdušnih albanskih pljačkaških bandi. Samo u prelazu preko predela pod kontrolom pristalica Esad-paše, srpski vojnici su bili prilično zaštićeni od napada albanskih razbojnika. Dvojica diplomata, ruski i francuski poslanici u Srbiji, knez Nikolaj Trubecki i Ogist Bop, koji su pratili srpsku Vladu u toku tog stravičnog odstupanja i bili očevici patnji i stradanja srpske vojske i izbeglica na putu preko Albanije i Crne Gore, ostavili su potresna svedočanstva o toj tragediji.

NADA U SAVEZNIKE

U PISMU ministru Sazonovu, koje je poslao iz Skadra, knez Trubecki je, nakon što je izložio svoje mišljenje o uzrocima sloma Srbije, u zaključnom delu pisma istakao: “Bez obzira šta će se dalje dogoditi, ja smatram da sam dužan da posvedočim da su srpska vojska, narod i Vlada časno izvršili svoju dužnost. Izgubivši sve, oni su došli ovamo s nadom da je ovde, na moru, kraj njihovog stradanja, da će saveznici naći načina da im pruže ruku pomoći. Tu nadu Srbi još nisu izgubili... Sreća je za nas (Rusiju), što nismo krivi za ovakvo stanje”. To su Trubeckom govorili i sami Srbi, koji su ne jednom, kako je on zabeležio, isticali “da je Rusija na onoj strani Jadrana, sigurno bi se našlo dovoljno brodova i pomoći” da se pomogne vernom srpskom narodu i njegovoj vojsci. Trubecki je završio pismo rečima nade: “Daće Bog da se sve to ipak pronađe”.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 18 Okt 2012, 03:17
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Lovćen bez odbrane

Austrougarske snage bez borbe zauzele Lovćen 10. januara 1916.. Italijani sumnjičili kralja Nikolu da šuruje sa neprijateljem

Slika

GLAVNINA srpske vojske koja se povlačila preko Crne Gore i severne Albanije, mada je nisu uznemiravali neprijatelji, pretrpela je neviđenu golgotu u snegom i ledom okovanim planinskim gudurama, izložena napadima divljih albanskih plemena, uspela je da, organizovano, posle tri nedelje marša sa Kosova stigne u albansko primorje. Prva armija, koja se povlačila na začelju glavnine u ulozi zaštitnice, stigla je sa začeljem u Skadar 21. decembra 1915. Timočka vojska, Konjička divizija i rezervne trupe, koje su se povlačile od Prizrena i Debra preko Elbasana, provele su u maršu više od mesec i po, jer su imale najdužu maršrutu, a i zbog višednevnih borbi kod Elbasana protiv bugarskih snaga, koje su nadirale iz Makedonije u srednju Albaniju s ciljem da, u sadejstvu sa Austrijancima, koji su nastupali preko Crne Gore, dokrajče srpsku vojsku u Albaniji.
Posle povlačenja srpske vojske u Albaniju, Crna Gora je ostala potpuno usamljena protiv višestruko nadmoćnije austrougarske vojske. Glavnina austrougarske vojske grupisana na prostoru od Trebinja do Kotora, posela je najpogodnije položaje za prodor preko Lovćena i Cetinja ka Skadru na odstupni pravac srpske vojske. Savezničke vlade i komande imale su jasan uvid u pokret austrougarske vojske i njene pripreme za opšti napad na Crnu Goru, ali nisu ništa preduzele da pomognu Crnogorcima da ojačaju svoju odbranu, osim što su ih savetovali i hrabrili da izdrže dok im ne stigne pomoć, ali pomoć nisu slale. Italijani, koji su bili najbliži i najpozvaniji da priteknu u pomoć Crnogorcima, jer je, između ostalog, crnogorska princeza Jelena bila njihova kraljica, sumnjičili su kralja Nikolu i njegovu Vladu da šuruju sa Austrijancima i da se pripremaju za izdaju.
Kralj Emanuelo III čak je optužio svoga šuraka prestolonaslednika Danila, oženjenog Nemicom, da je nemački špijun i naložio mu da napusti Rim. Najzad, Pašić je, na predlog savezničkih diplomata, 25. decembra, otišao iz Skadra na Cetinje da se obavesti o stvarnim namerama kralja Nikole koga je saveznička diplomatija sumnjičila da sedi na dve stolice i da se priprema da počini izdaju.
Po povratku u Skadar sa sastanka, Pašić je prepričao knezu Trubeckom razgovor sa kraljem Nikolom koga je obavestio da će Srbija, bez kolebanja, ostati uz dosadašnje saveznike i da je uveren da će oni pobediti. Kralj mu je odgovorio da i on želi da se bori do kraja, ali dva puta je postavio isto pitanje:
Šta će učiniti Srbija ako joj saveznici ne pomognu u hrani i ne prevezu njenu vojsku na sigurno? Pašić mu je dva puta dao isti odgovor - da ne veruje da saveznici neće pomoći, a ako se to dogodi, “biće vremena da se porazmisli i donese odluka”.
Iz razgovora Pašića i kralja Nikole moglo se dokučiti da se na Cetinju nose mišlju i o drukčijem rešenju od puta koji je izabrala Srbija, ako savezničke vlade ne pomognu u odbrani Crne Gore. Sumnja u korektno ponašanje crnogorskog dvora začela se kod sa vezničkih vlada još u julu 1915, za vreme dubokog povlačenja ruske vojske iz Galicije i Ukrajine, kada je izgledalo da je ratna sreća prešla na stranu Centralnih sila. Tada je princ Petar posetio Budvu i vodio razgovore sa vojnim i obaveštajnim predstavnicima Austrougarske, tobože da poštede Lovćen od bombardovanja.
Pašić je bio odmah obavešten o sumnjivim razgovorima princa Petra sa neprijateljskim oficirima u Budvi. Ali on je takve pretpostavke odbio. Međutim, crv sumnje nije mirovao u Antantinom diplomatskom koru. Naime, još pre Pašićeve pomenute posete Cetinju, iz Forin ofisa je 19. decembra 1915. godine poslat telegram u Petrograd u kome je bez uvijanja rečeno da bi “Crna Gora mogla da počini izdaju”. Slično su razmišljali i u drugim savezničkim vojnim i političkim krugovima. Naredni događaji su pokazali da su se te slutnje zasnivale na pouzdanim izvorima. Austrougarska vojska je otpočela opšti napad na Crnu Goru 5. januara 1916. uoči pravoslavnog Božića.
Crnogorska vojska je na pojedinim delovima fronta pružila vrlo snažan otpor nadmoćnijem neprijatelju. Naročito su se istakle trupe Sandžačke divizije pod komandom serdara Janka Vukotića koje su u boju kod Mojkovca odnele pobedu protiv nad moćnijeg odreda generala Rajnela. U boju je ubijeno 112 i ranjeno 350 neprijateljskih vojnika, dok su Crnogorci ima li 164 poginula i 280 ranjenih boraca. Boj kod Mojkovca zapamćen je kao herojsko žrtvovanje Crnogoraca na braniku otadžbine i u zaštitnici odstupanja srpske vojske preko Crne Gore. Hercegovački odred takođe je hrabro branio svoje položaje. Međutim, Lovćenski odred, kojim je komandovao princ Petar, nije se, kako je konstatovao vojvoda Sima Popović, čestito ni branio, tako da je Lovćen neočekivano brzo pao 10. januara. U međuvremenu, crnogorska Vlada je, po uputstvu i odobrenju kralja Nikole započela pregovore sa predstavnicima Austrougarske za zaključenje primirja.
Ali pošto je Austrougarska insistirala na bezuslovnoj kapitulaciji Crne Gore, pregovori su se otegli nekoliko dana.
Kralj je sa svitom, posle teatralnog šepurenja pred pratiocima kod Podgorice (uzviknuo je “dajte mi konja”!) napustio Crnu Goru i otputovao za Skadar, a zatim u Drač. Prethodno je za načelnika Štaba Vrhovne komande naimenovao serdara Janka Vukotića. Punomoćnici Vlade i Vrhovne komande potpisali su akt o kapitulaciji 21. januara 1916. godine, a vojska je sutradan položila oružje na Ćemovskom polju.

APEL SAVEZNICIMA

USAMLJENA i što se tiče velikih saveznika prepuštena svojoj sudbini, Crna Gora se krajem 1915. i početkom 1916. našla u veoma teškom položaju. Sa svojom vojskom od oko 40.000 boraca, koja je u naoružanju imala svega 107 mitraljeza i 155 topova različitih modela, nalazila se u poluokruženju austrougarske vojske koja je oko crnogorskih granica u dužini oko 500 kilometara grupisala 150.000 pešadinaca, 1.172 konjanika, ogromnu artiljeriju (530 tvrđavskih topova i 417 poljskih i brdskih oruđa), vazduhoplovne snage i mornaricu. U toj teškoj situaciji samo im je srpska vojska pružila pomoć:
Za vreme povlačenja preko Crne Gore, Srbi su ostavili na raspolaganje crnogorskoj Vrhovnoj komandi oko 3.000 do 3.500 boraca (Kombinovani odred kod Andrijevice, jedan pešadijski puk iz Dunavske divizije kod Skadra, jedan bataljon kod Plava i dve baterije poljskih topova kod Andrijevice). Predsednik srpske Vlade Nikola Pašić apelovao je na savezničke vlade da pošalju hranu u Crnu Goru ističući da je i srpska vojska u svom povlačenju produbila nestašicu hrane kod stanovništva koje je gladovalo.


(Nastaviće se)

Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 22 Okt 2012, 00:49
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Pakao oko Vojuše

Čekajući pomoć saveznika, u močvarama Vojuše stradalo 20 hiljada regruta. Italijani blokirali put prema Tirani i Valoni

Slika
Srpska vojska u Albaniji

POLOŽAJ srpske vojske u albanskom primorju bio je dramatično težak. Povlačenje preko Crne Gore i Albanije u najnepovoljnijim vremenskim uslovima predugo je trajalo, a ljudstvo se probijalo kroz teško prolazne klisure bez hrane i zaklona. Severna grupa povlačila se u četiri kolone od Peći do Skadra maršrutom od oko 300 kilometara u trajanju od 19 do 30 dana. Srednja grupa provela je na maršu od Đakovice do Lješa 24 dana, Južna grupa marširala je od Prizrena do Elbasana (72 kilometra) 18 dana.
Zatim je Timočka vojska kod Elbasana vodila višednevne borbe protiv Bugara koji su pokušali da prodorom u centralnu Albaniju preseku odstupnicu srpskoj vojsci na jug i u vezi sa napredovanjem austrougarske vojske od Skadra, učestvuju i opkoljavanju i zarobljavanju glavnine srpske vojske. U borbama oko Elbasana Timočka vojska je ostala oko 25 dana. Najzad, ova grupa je nastavljajući marš prema Draču naišla na otpor Italijana koji su joj sprečavali prilaz prema Kavaji i Fijeriji. Komandant italijanskih trupa kod Fijerija, general Gerini upozorio je Srbe da će, po naredbi svoje vlade, upotrebiti oružje da spreči njihov prelazak preko Škumbe na jug prema Tirani i Valoni jer je Italija tu oblast proglasila svojom interesnom sferom strahujući da bi Srbi, ako se probiju na taj prostor, mogli da ga zadrže pod svojom kontrolom.
MOLBA generala Ilije Gojkovića generalu Geriniju da mu omogući da se sastane sa glavnim komandantom italijanskih trupa u Albaniji generalom Ferarijem, da mu objasni dramatičnu situaciju u kojoj se nalaze srpski regruti, ostala je bez odgovora. Tada je general Gojković uputio pismo generalu Mondeziru, šefu francuske vojne misije kod srpske vojske, u kome ga je molio "da u ime humanosti pomogne da se nevina deca (regruti), koja su bez oružja, spasu od smrti, ističući da će kazna stići one koji su krivi za njihovu propast". Intervencija generala Mondezira nije imala odjeka, jer pritisak savezničkih vlada na vladu u Rimu da dopusti povlačenje srpskih regruta prema Valoni, Italijani su odbili. Upravo usled odbijanja rimske vlade da udovolji predlogu generala Mondezira izazvalo je teške posledice, tako da je 20 hiljada regruta ostavilo svoje kosti u močvarama oko reke Vojuše.
Prva grupa Srba, na čelu sa Vladom i Vrhovnom komandom, stigla je u Skadar 6. decembra 1915. godine. Od pomoći, koju su savezničke vlade obećale Srbima kad dođu u primorje nisu našli ama baš ništa. Sutradan po dolasku u Skadar vojvoda Radomir Putnik je posetio predsednika Vlade Nikolu Pašića i obavestio ga o pogoršanju svoga zdravlja i o opštem stanju vojske. U toku razgovora Putnik je izneo mišljenje da bi bilo najbolje da se sve trupe prevezu iz albanskog primorja, gde nisu obezbeđeni ni najosnovniji uslovi za odmor i reorganizaciju, na neko drugo mesto i da bi najbolje bilo, ako se mora ići iz Albanije, da vojska ode u Solun i tamo se sjedini sa saveznicima. No, kako se njegovo zdravstveno stanje jako pogoršalo, Putnik je u isto vreme zamolio da ode na duže bolovanje, s čime se Pašić složio.
IduĆeg dana Putnik se obratio pismom vrhovnom komandantu, regentu Aleksandru moleći ga za petomesečno odsustvo i pozajmicu od 25.000 dinara za troškove lečenja i da mu se dozvoli da ga prati njegov lekar. Regent Aleksandar mu je odobrio traženo petomesečno bolovanje i u ličnom pismu izrazio mu "svoju blagodarnost za napore i istrajnost s kojim ste do sada vršili poverene vam poslove kao načelnik Štaba Vrhovne komande", uz obećanje da će predložiti Vladi da mu se odobre tražena novčana sredstva za lečenje. Sutradan je na sednici Ministarskog saveta odobreno 15.000 dinara za troškove lečenja vojvode Putnika i da ga u toku lečenja prati njegov lekar dr Aleksandar Radosavljević sa dnevnicom od 15 dinara i dva ordonansa sa dnevnicom od po 6 dinara na dan.
U teškoj situaciji u kojoj se nalazila vojska, narodna i državna uzdanica Srbije, zahtevala je da se odmah naimenuje novi načelnik Štaba Vrhovne komande. Vrhovni komandant regent Aleksandar naimenovao je za Putnikovog naslednika generala Petra Bojovića. Ova promena na čelu Vrhovne komande različito je komentarisana. Bilo je dosta kritika na račun regenta Aleksandra da je navodno neopravdano smenio proslavljenog vojvodu Putnika.
Po imenovanju generala Bojovića za Putnikovog naslednika najpre se pobunio vojvoda Živojin Mišić, zbog činjenice da je Bojović od njega bio mlađi i po rangu i po činu. Regent se zaista ogrešio o ustaljeni red uzdizanja starešina na viši položaj prema utvrđenom rangu, ali njegov izbor nije bio slučajan. Bojović se već nalazio na licu mesta, blizu Skadra. Osim toga, Bojović je spadao među najbriljantnije srpske oficire. On je inače uživao ugled proslavljenog vojskovođe. Za njegovo ime najtešnje su vezane sve velike bitke i pobedonosni ishod oba balkanska rata. On je, naime, uvek slovio kao sjajan oficir i talentovani organizator. Njegovo briljantno forsiranje Save i operacije u Sremu 1914. godine, izvedene sa preciznošću kakva se mogla videti samo na mirnodopskim manevrima. Upravo takav oficir, koji je inače odlično govorio francuski, najpogodniji je bio za upražnjeno mesto načelnika Štaba Vrhovne komande u tako teškim okolnostima koje su stajale pred srpskom vojskom.

IDEM POSLEDNJI

POLOŽAJ srpske vojske u Primorju pogoršavao se iz dana u dan, jer od obećane i očekivane savezničke pomoći nije stizalo ništa. Situacija se naročito pogoršala zbog neprijateljskog stava italijanske vlade i vojske prema Srbima, što je pobudilo francusku vladu da uputi u Medovu jednu torpiljerku i da preveze vrhovnog komanda srpske vojske regenta Aleksandra, koji je u Skadru bio podvrgnut teškoj operaciji, da ga preveze u Italiju ili Španiju na lečenje. Zdravstveno stanje regenta Aleksandra zaista je bilo teško: neko vreme nije mogao ni da hoda, niti da jaše, već su ga vojnici nosili na nosilima. On je, ipak, odbio ponudu francuske vojske i izjavio: "Ja ću ovde ostati da pratim ukrcavanje trupa i izbeglica. I kad poslednji moj vojnik bude ukrcan, onda će doći red i na mene. Tada ću ja krenuti pre - ne! Ja ću biti poslednji koji napušta otadžbinu".
(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 09:12
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Apel ruskom caru

Prestolonaslednik Aleksandar moli za spas naše vojske. Sa ose?anjem bola pratio sam odstupanje srpske vojske

Slika

ZBOG teške situacije u kojoj se nalazila srpska vojska, Nikola Pašić je već 11. decembra zvanično zatražio da se, prema sugestiji vojvode Putnika, sva vojska najhitnije evakuiše iz Albanije u Solun, ali su saveznici izjavili da nisu u mogućnosti da obezbede sredstva za njeno transportovanje. Pod izgovorom male dubine mora ispred severnih albanskih luka (Drač, Medova) i ugroženosti od austrijskih podmornica, Englezi su predložili da Srbi preduzmu pokret suvim u pravcu Valone, gde je bilo lakše organizovati njihovo snabdevanje preko velikog valonskog pristaništa.
Pošto je trebalo, dakle, da iznemogle trupe iz okoline Skadra prevale preko 200 km peške kroz močvarne i besputne predele, Srbi su se usprotivili ovom predlogu. Ali kako je sredinom meseca došlo do daljeg pogoršanja situacije zbog kapitulacije crnogorske vojske i prodora austrougarskih trupa u pravcu Skadra i bugarskih trupa prema Elbasanu, srpska vlada i Vrhovna komanda su 18. decembra dale saglasnost da se vojska uputi u južnu Albaniju, ali morem.
Međutim, Italija, koja je ranije trebalo da se angažuje u snabdevanju Srba je u dogovoru sa Velikom Britanijom, predložila da srpske trupe podmaršuju u oblast Valone radi veće bezbednosti konvoja za snabdevanje, pa je “odbila da učestvuje u upućivanju odreda za zaštitu pravca povlačenja ako Srbi budu išli suvim” i “izjavila da ne može da obezbedi njihov transport morem, čak ni delimično, od Medue do Valone”, a zatim se najenergičnije usprotivila da se Srbi približe Valoni na 80 km, gde je počinjala njihova interesna zona, strahujući da bi ulazak Srba u tu oblast ugrozio njihove pozicije u Albaniji. Takav stav Italije pretio je katastrofalnim posledicama po srpsku vojsku, budući da su Italijani, prema francusko-italijanskom sporazumu od 10. maja 1915. imali glavnu komandu nad pomorskim operacijama u Jadranskom moru.
U takvim okolnostima, regent Aleksandar obratio se 16. decembra ruskom caru Nikolaju II i upoznao ga da, usled nebrige saveznika, srpskoj vojsci preti najstrašniji svršetak.
U svom telegramu regent Aleksandar je naglasio da srpsku vojsku, posle jezivog povlačenja preko albanskih i crnogorskih planina, na Primorju nije dočekalo ništa od onoga što je obećano od strane saveznika, moleći za njegovu intervenciju da se vojska “spasi od sigurne smrti” i da se brodovima preveze na “bezbedno mesto nedaleko od granica Srbije (najbliže u okolini Soluna)”. Telegram se završava sledećim rečima: “ja se nadam, da će ovaj moj apel naići kod V. I. Veličanstva, koji se uvek očinski starao za Srpski narod i da će intervenisati kod Saveznika, da spase srpsku vojsku od katastrofe, koju nije zaslužila, a koja predstoji”.
Na apel regenta Aleksandra ruski car je uputio telegram “Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Prestolonasledniku Aleksandru” 22. decembra 1915. godine u kome se kaže: “Sa osećanjem bola, ja sam od skora pratio odstupanje hrabre srpske vojske u Albaniju i Crnu Goru. Izjavljujem Vašem Kraljevskom Visočanstvu moje iskreno divljenje pred veštinom sa kojom je ona pod Vašim rukovodstvom odolevala svim teškoćama, odbacujući napade svuda brojno nadmoćnijem neprijatelju. Saglasno mojim naredbama, ministar spoljnih poslova više puta je pozivao Saveznike, da preduzmu mere za osiguranje morskog puta u Jadranskom moru. Zahtevi ovi biće obnovljeni i ja se nadam da će slavnoj vojsci Vašeg Visočanstva biti data mogućnost da se evakuiše iz San Đovanija di Medua. Ja verujem tvrdo, da će se ona skoro oporaviti od preživelih teškoća i ponovo uzeti učešće u borbi sa opštim neprijateljem. Pobeda nad neprijateljem i Vaskrs Velike Srbije biće Vama, bratskom Srpskom Narodu uteha za sve što ste preživeli. Nikolaj”.
Telegrami razmenjeni između suverena Srbije i Rusije predstavljaju razdelnicu između života i smrti srpske vojske u albanskom primorju. Naime, ruska vlada je 19. decembra izjavila da će staviti u pitanje i sam savez sa zapadnim saveznikim državama ako se odmah ne učini sve da se spase srpska vojska.
Reagujući na ultimativni zahtev Rusije, Francuska je već 21. decembra predložila da tri vlade izvrše demarš u Rimu sa zahtevom da se odobri privremeni smeštaj Srba kod Valone. Francuska vlada je urgirala da njena specijalna vojna misija na čelu sa generalom Mondezirom što pre krene u Albaniju da koordinira rad sa srpskom Vrhovnom komandom i vladom u pružanju pomoći oko zbrinjavanja srpske vojske. U isto vreme Francuzi su izneli predlog da se razmotri da se Krf predvidi kao sledeća etapa za oporavak Srba dok se konačno ne odluči o njihovoj daljoj upotrebi, s tim da će dati svoje brodove za njihov transport.
Londonska vlada je najpre prihvatila predlog, ali se 26. decembra usprotivila u pitanju izbora Krfa pod izgovorom da to “ne dovede do diplomatskih komplikacija sa Grčkom”. Tada se francuska vlada odlučila da se Srbi upute u Bizertu. Ali kako je ukrcavanje na veći brod moglo da se obavi jedino u Valoni, trebalo je da prođe desetak dana da prvi srpski vojnici, posle ukrcavanja u Draču na francuske lađe, krenu direktno za Afriku, pa je odlučeno da konvoj iz Drača bez prekrcavanja otplovi 6. januara 1916. godine direktno u Bizertu.
Međutim, kako je u to vreme gotovo sve brodovlje bilo angažovano za evakuaciju ekspedicionog korpusa sa Galipolja i za upućivanje u Solun teške artiljerije i materijala namenjenog za organizaciju solunskog utvrđenog logora, gde su se prikupljale francusko-britanske snage posle povlačenja iz Makedonije, prenos srpske vojske u Bizertu pokazao se kao neizvodljiv, jer bi za prevoz u malim konvojima i na velikoj udaljenosti bilo potrebno mnogo vremena koje se meri mesecima, pa su se Francuzi ponovo vratili na ideju o zaposedanju Krfa.

OPERACIJA KRF

Jedan odred francuske vojske se 11. januara iskrcao na Krf. Taj odred pod komandom poručnika fregate Avia uplovio je u krfsko pristanište noću u 2.30 na tri krstarice sa ugašenim svetlima. Iskrcavanje je izvršeno iznenada i bez otpora. Štaviše, narod je mirno dočekao francuske vojnike. Već do 10.30 odred je zaposeo glavne tačke u gradu. Četiri dana kasnije odred je potčinjen šefu francuske misije kod srpske vojske generalu Mondeziru.
Grčka vlada je uložila protest zbog vojnog zaposedanja Krfa bez saglanosti vlada Nemačke i Austrougarske (!) koje su pored Francuske, Velike Britanije i Rusije, takođe bile garanti neutralnosti Jonskih ostrva i suvereniteta Grčke. Grčkoj vladi je saopšteno da će okupacija ostrva biti privremena.
Regent Aleksandar Karađorđević

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 09:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Demarš cara Nikolaja

Ruski imperator zahteva od saveznika “hitno spasavanje juna?ke srpske vojske”. Neprijateljstvo Italijana prema kralju Petru I

Slika
Kralj Petar I Karađorđević

 ITALIJANI nisu, kako je rečeno, hteli ni da čuju da se srpska vojska koncentriše u Valoni koju su okupirali, rešeni da ne dozvole da srpska vojska uđe u oblast Valone, strahujući da bi ih Srbi, ako bi se tamo koncentrisali, istisnuli iz Albanije, pa su zapretili da će upotrebiti i oružje ako srpske trupe pokušaju da pređu preko Vojuše u pravcu Valone. Čak su ispoljili i krajnje neprijateljstvo prema starom i bolesnom kralju Petru I kada je on s malobrojnom pratnjom stigao u Valonu.
Prvobitna inicijativa francuske vlade da se srpska vojska, zbog problema koje su činile Italija i Velika Britanija, preveze iz severnih albanskih luka u Bizertu, suprotstavio se lično glavni komandant francuske vojske general Žofr zbog brige od, navodno, moguće epidemiološke infekcije francuskih trupa, pa je odluku o prevoženju u Tunis francuska vlada donela 2. januara 1916, bez njegovog znanja. Prvi transport od oko 9.000 ljudi krenuo je na daleki put 6. januara. Tako su izgubljene tri nedelje u diskusijama između francuskoengleskih eksperata gde i kako transportovati srpsku vojsku iz Albanije.
Zbog međusobno suprotnih interesa triju zapadnih sila praktično nije bilo moguće doneti prihvatljivo rešenje. Italijani su se i dalje energično suprotstavljali korišćenju Valone, čak i kao tranzitne luke za transportovanje Srba u Solun, pod izgovorom da su njihovi transportni brodovi angažovani na prevoženju austrougarskih zarobljenika (oko 70.000) koje su Srbi zarobili i doveli u primorje, a ratne brodove nisu hteli da daju uz objašnjenje da se njihove posade ne bi inficirale kolerom koja se uopšte nije pojavila kod srpske vojske.
DOK su se između vlada zapadnih saveznika vodile te debate, prema svedočenju komandanta francuske Sredozemne flote admirala Luja Furnijea, “nije prošao nijedan dan a da se nisu menjala rešenja o načinu prenosa i mesta ukrcavanja” srpske vojske. Međutim, pošto se uvidelo da je iz albanskih luka do Tunisa, koji je kao prva distanca bio odabran, moglo da se preveze u jednom konvoju svega oko 2.000 ljudi, postalo je jasno da bi za prevoz svih srpskih trupa i izbeglica iz Albanije u Tunis bilo potrebno najmanje pet-šest meseci. U tom slučaju čitava vojska bila bi osuđena da propadne.
Prema tome, ni evakuacija u Tunis nije bila spasonosno rešenje. U međuvremenu, u Parizu i Londonu primljen je demarš cara Nikole II u kojem je zahtevao da “treba hitno spasti junačku vojsku, koja će, u to ne sumnjam, kasnije predstavljati veliku pomoć u ostvarivanju opšteg cilja”. Posle ultimativnog zahteva upućenog predsedniku Poenkareu i kralju Đorđu VI, francuska vlada je inicirala slanje note vlada triju sila vladi u Rimu da se bezuslovno mora solidarisati u pružanju pomoći Srbima.
Shvatajući svu ozbiljnost ruskog zahteva, francuska vlada je preuzela ne sebe, a to je bila želja i srpske vlade, glavnu ulogu u spasavanju srpske vojske, te je odlučila, ne konsultujući Italijane i Engleze, da zaposedne Krf i na tom ostrvu, koje je udaljeno svega 60 milja od albanske obale, koncentriše svu srpsku vojsku radi reorganizacije i oporavka.
Krf je bio ogromna prednost u odnosu na Tunis, koji je udaljen 600 milja od albanskih luka. Odluka francuske vlade bila je od izuzetne važnosti zbog opasnog razvoja događaja u Crnoj Gori: istog dana kada su francuski alpinisti okupirali Krf, 11. januara 1916, pao je Lovćen.
Time je austrougarskim trupama praktično bio otvoren put za nadiranje prema Albaniji. Već i to je zahtevalo hitnu evakuaciju srpske vojske iz severnog albanskog primorja, koja se - posle svih pretrpljenih muka, bez oružja i gladna, sama nije mogla zaštiti od neprijateljskog napada austrougarske vojske koja je na primorskom crnogorskom frontu koncentrisala oko 100.000 vojnika.
Britanska i italijanska vlada su uložile protest u Parizu što su zaobiđene prilikom donošenja tako važne odluke, pri čemu francuska vlada nije vodila računa o njihovim posebnim interesima. Grčka vlada, pak, uložila je oštar protest što je povređen njen suverenitet u Jonskom moru, čak i bez pristanka Austrije i Pruske (!) kao garantnih sila o nepovredivosti grčkog suvereniteta nad jonskim ostrvima. Ali, svi ti protesti su pali u vodu, pošto su francuske snage 11. januara noću, bez otpora, zauzele glavne tačke u pristaništu i varoši Krfu.
Kada je sve bilo gotovo, odnosno kada su Krf zaposele francuske snage, Britanci i Italijani su žarko želeli da obezbede svoje prisustvo na ostrvu! Britanska vlada je izjavila da će uputiti na Krf deo svoje Jadranske misije, dok su Italijani, štaviše, otvoreno izrazili želju da sami okupiraju Krf! Zbog tih italijanskih prohteva čak su i Britanci bili začuđeni, pa je šef Forin ofisa Edvard Grej telegrafisao svom ambasadoru u Rimu ser Rodu da saopšti baronu Soninu da je “potpuno neprihvatljivo da Italija okupira Krf” i da upozori “italijansku vladu da se mane od bilo kakvih sličnih ideja”. Bura se stišala tako što su Britanci poslali oko 200 ljudi na ostrvo iz njihove Jadranske misije, a Italijani 50 karabinjera koji su tamo simbolizovali prisustvo svoje zemlje. Grčkoj vladi odgovoreno je da je Krf posednut privremeno i da će grčke civilne vlasti funkcionisati nesmetano.

GLAD I TIFUS

ITALIJANSKI komandanti su, po nalogu vlade, zatvorili prilaze Valoni “pred pocepanim, prozeblim, izgladnelim, bolesnim i od umora skoro mrtvim ljudima”. Kod Medue, “Srbi su ležali po zemlji, trpali u usta vlažnu zemlju i jeli travu da utole muke od gladi”. Uz obalu su “ukotvljeni italijanski brodovi sa Antantinim namirnicama, koji nisu primili nijednog izbeglicu i nijednu mrvu brašna nisu dali”. Samo je zbog toga ovde stradalo više od 10.000 Srba. Za to vreme Italijani su mirno gledali kako “glad, tifus i dizenterija pustoše svakog dana” proređene redove srpske vojske, govoreći “lešina se ne može oživeti”, a “oni su želeli da ona to i bude”. Ravnodušnost Vlade Velike Britanije prema stradanju Srba objektivno je delovala u istom smeru.

OPORAVAK NA KRFU

SRBI su preko francuske misije obavešteni da je Krf odabran kao baza za oporavak i reorganizaciju srpske vojske. Francuska vojna misija generala Mondezira imala je desetoricu oficira. Ona je određena 10. decembra, a pet dana docnije upućena i u Albaniju da proučava stanje i potrebe srpske vojske i da, na osnovu toga, obaveštava svoju vladu o srpskim potrebama i da pomogne Srbima u reorganizaciji njihove vojske. Kada je Italija pod pritiskom Rusije i njenih saveznika Francuske i Engleske popustila, Srbima je dopušteno da se bez smetnji prikupljaju u Valoni radi prevoza u Krf. Prvi srpski vojnici ukrcani su 18. januara u Valoni na brodove i upućeni na novo odredište. Transport glavnine srpske vojske od 113.050 vojnika i starešina i oko 15.000 izbeglica na Krf završen je do 23. februara.
(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 09:46
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pašić odgovara kralju

Ako vlada nije radila u interesu srpskog naroda izaberite drugu. Po?etkom 1916. vojni i politički vrh Srbije u krizi

Slika
Transport srpske vojske

 OPERACIJU zaposedanja Krfa izveo je 6. bataljon alpskih lovaca sa jednom baterijom brdskih topova (ukupno 1.500 vojnika) pod zaštitom četiri oklopna krstaša, dve stare krstarice, nekoliko torpiljerki i patrolnih brodova iz sastava francuske Sredozemne flote. Alpski lovci imali su zadatak da organizuju opštu bezbednost i policijsku službu na ostrvu, posebno u području iskrcavanja, da pripreme teren za smeštaj Srba i, bar u početku, da čuvaju životne namirnice i ratni materijal za srpsku vojsku. U tom cilju francuski vojnici su dobili zadatak da zauzmu glavnu krfsku luku, staru tvrđavu i dvorac u varoši, koji dominiraju gradom, kao i dvorac Ahileon - odmaralište i vlasništvo nemačkog kajzera Viljema II.
Odluku o okupaciji Krfa pariska vlada je donela po kratkom postupku tako da nije bilo vremena da o tome obavesti čak i šefa svoje misije kod Srba generala Mondezira, koji je sa četiri dana zakašnjenja saznao da su se alpinisti iskrcali na ostrvo. Iz istih razloga nije bilo vremena za obimnije pripreme za smeštaj i obezbeđenje namirnica za ishranu Srba, jer je već 18. januara prvi transport srpskih vojnika prispeo u malu luku sela Govino, severno od varoši Krfa, u vreme kada se na ostrvu nije stiglo da bilo šta pripremi za njihov prihvat. Istog dana na Krf je iz Brindizija stigla i srpska vlada, koja se zbog prethodne odluke o transportovanju trupa u Tunis, bila zaputila u Francusku, dakle pre nego se francuska vlada odlučila o izboru Krfa za odmor i reorganizaciju srpske vojske.
U toku januara i februara 1916. vojni i državni vrh Srbije bili su zahvaćeni unutrašnjom krizom i sumnjičenjem. Odmah po dolasku Vlade i Vrhovne komande u Skadar, stari vojvoda Putnik, najveći vojni autoritet u zemlji, takođe je prevezen na Krf, gde je duže vreme boravio na lečenju. Istim brodom, ne obaveštavajući nikoga, uvređeni vojvoda Mišić je sa suprugom otputovao u Italiju. Na istoj torpiljerci otputovao je iz Drača u Brindizi i predsednik Vlade Nikola Pašić sa ministrima, a da o tome nije obavestio regenta Aleksandra, koji je u Skadru izdržao tešku operaciju, što je, razume se, kod njega izazvalo ogromnu ljutnju i nezadovoljstvo prema predsedniku Vlade. U toj ljutnji poslao je kratku i oštru depešu Pašiću i naredio mu da mu podnese izveštajgde je bio, s kim je razgovarao i šta je radio od poslednjeg njihovog viđenja.
Pašić je po dolasku iz Brindizija na Krf, 18. januara, napisao traženi izveštaj na 11 gusto kucanih stranica u kome je opisao sve kontakte koje je imao posla odlaska iz Skadra do dolaska na Krf. Na kraju pisma Pašić je izneo svoj predlog da regent Aleksandar, ukoliko smatra da Vlada nije vršila svoju dužnost u interesu srpskog naroda za vreme svog prelaska u Brindizi do dolaska na Krf, da poveri Vladu onim građanima Srbije za koje smatra da bi bolje štitili i zastupali interese srpske države. Regent se uzdržao od krajnjih mera prema predsedniku svoje vlade zbog njegovog velikog međunarodnog ugleda, ali je stara netrpeljivost među njima samo produbljena.

NEPRILIKE i okolnosti u kojima se vojska nalazila i čitav državni aparat primorali su ih da savladaju međusobnu netrpeljivost i srdžbu. Ljutnju regenta Aleksandra, prema Pašiću, imajući u vidu sve okolnosti u kojima se nalazio kao šef države i vrhovni komandant, lako je razumeti. Nakon operacije koju je izdržao u Skadru, nije mogao da se na miru oporavi, već su ga vojnici na bolničkim nosilima pomerali za vojnim ešalonima. On je odbio sve ponude da ga brodom prevezu u Italiju ili na Krf dok i poslednji vojnik ne bude evakuisan iz Albanije ističući da ne želi da napušta vojsku dok i poslednji vojnik ne bude evakuisan iz Albanije. To mu je još više podiglo ugled u vojsci.Regent Aleksandar je tek 23. februara, sa poslednjim transportom trupa, u pratnji generala Bojovića, prešao iz Albanije na Krf.
Upravo takva njegova nesalomljiva čvrstina, autoritet, lična hrabrost i podrška ruskog suverena, predstavljali su, uzvišeni patriotski primer vojnicima i starešinama da stoički izdrže najteži period u srpskoj istoriji i borbi za spas srpske vojske.
Francuski istoričar Andre Dikos, opisujući borbu za Balkan za vreme Prvog svetskog rata, u odeljku o povlačenju Srba preko Albanije, posebno je naglasio da se “krivicom kratkovide strategije i diplomatije (generalštabova i vlada Antante) godina 1915. svuda završila savezničkim neuspesima. Germanski talas preplavio je Balkan, osim: Soluna i Krfa”. Toj veoma tačnoj konstataciji, radi potpune istine, potrebno je dodati, da su zbog nesloge, sebičnih interesa među saveznicima, sebičnih interesa i neusklađenog vođenja operacija na strani Antante, Centralne sile su 1915. godine slomile nekoliko pokušaja francuskobritanskih napada na Zapadnom frontu, probile su Istočni front kod Gorlica i odbacile rusku vojsku stotinama kilometara na Istok, slomile pet italijanskih napada na Soči, naterale britanskofrancuske snage da napuste Galipolje i, povrh svega toga, Srbija je pala pod neprijateljsku okupaciju, a Crna Gora kapitulirala.
Ta falična politika i vojna strategija vodećih vojnopolitičkih krugova Antante dovela je do ogromnih ljudskih žrtava i produžetka rata za još tri godine, što je najteže pogodilo Srbiju, njen narod i vojsku. Za ovo produženo stradanje srpskog naroda i vojske nakon povlačenja sa Kosova pada odgovornost na sve saveznike, a posebno na Italiju: čiji su komandanti, prema rečima nemačkog socijaldemokrate i pisca Vendela, po nalogu svoje vlade, najviše doprineli produbljivanju drame i propadanju srpske vojske i izbeglica u Albaniji.

METE IZ VAZDUHA

U TOKU više napada austrougarskih hidroaviona na savezničke brodove i Drač 25. januara poginulo je 18, a ranjeno 80 srpskih vojnika. Međutim, nijedan transportni brod nije pogođen i potopljen za vreme prevoženja trupa iz Albanije na Krf.
Tako je iz Albanije bezbedno prevezeno na Krf za tri meseca ukupno 147.591 duša. Kada se tom broju doda broj ljudstva prevezenog u Tunis, Francusku i na Korziku i oko 5.600 boraca, koji su se zajedno sa francuskim trupama u decembru 1915. godine, povukli iz južne Makedonije direktno u oblast Soluna, izlazi da se iz Srbije povuklo ukupno 164.691 vojnik i starešina srpske vojske.
(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 98 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker