Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:36


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 09:54
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
"Darovi" Edvarda Greja

 London zagovarao "veliku" Albaniju na račun Srbije, Crne Gore i Grčke. Rusija i Francuska se energično protive

Slika

 Od povlačenja srpske vojske iz zemlje i preko Albanije na Krf, ponovo su vršene procene odnosa vlada velikih savezničkih država prema Srbiji. U tom kontekstu Slobodan Jovanović je razmatrao odnose između regenta Aleksandra i predsednika Vlade Pašića. On je, naime, smatrao da bi Aleksandar svoj naum da ukloni Pašića sproveo bez odlaganja, ali mu nisu išle naruku okolnosti.
Jovanović ističe da je Pašić kod saveznika uživao veći ugled nego i sam kralj Petar, koji je, inače, bio star i bolestan, tako da je "taj njegov kredit kod saveznika činio Pašića, i pored već načete popularnosti, nezamenjivim na čelu Vlade. "Kada se jednom osetio siguran sa saveznicima", nastavlja S. Jovanović, "Pašić se više nije bojao protivnika ni građanskog ni vojnog reda. U tom smislu on se, čak, nije bojao ni svojih starih protivnika "crnorukaca", jer je još na početku rata uveo u Vladu samostalce i na taj način se unekoliko obezbedio od "crnorukaca" koji su se na samostalce oslanjali politički. Prema tome, više se nije postavljalo pitanje "poverenja krune i naroda", ni uz koga je vojska u izbeglištvu, već s kim saveznici hoće da rade, koji su "verovali isključivo Pašiću". U njihovim očima on je bio glavni organizator nacionalnog otpora protiv germanske najezde.
Tu činjenicu regent Aleksandar nije mogao da prenebregne. Uz to, "srećom po Pašića, Aleksandar je bio pobrkao sa “crnorukcima”, za koje je držao da dovode u pitanje njegov autoritet u vojsci." Svestan da ne može da lomi odnose sa Pašićem, bez koga bi ostao bez kredita kod Saveznika ni sa “crnorukcima”, za koje je držao da mu rade o glavi, on je, posle svega, napustio ideju o vladi sa vojvodom Mišićem i ostao sa Pašićem do kraja rata preobraćajući jednog protivnika u saveznika za odbranu od drugog kavgadžije.
Oštrina s kojom je regent Aleksandar zatražio izveštaj od predsednika Pašića o radu Vlade posle njihovog rastanka u Skadru, 13. decembra, ne bi se mogla podvesti pod naprasitost mladog ambicioznog vladara, kako su neki pisci najčešće tumačili njegova obraćanja saradnicima.
Pre bi se moglo reći da je to bio izraz ličnog očajanja, bespomoćnosti i usamljenosti u tako dramatičnoj situaciji, kada je gledajući svoju vojsku kako propada i sa zebnjom iščekivao vest o merama savezničkih vlada za spasavanje srpske vojske, kao i u činjenici da je Aleksandar izdržao tešku operaciju u Skadru kada mu je uklonjen jedan oboleli testis. Ostavši, dakle, bez veze sa Vladom i bez ikakvih informacija o njenom kretanju i aktivnosti, ljutito je ukorio predsednika Pašića s kojim, inače, odavno nije bio zadovoljan.
Pašić se, međutim, nije prepustio strašnoj narodnoj sudbini, već je činio sve da se posredstvom savezničkih poslanika koji su se nalazili uz srpsku Vladu i srpskih predstavnika u savezničkim prethodnicama upozna sa njihovim namerama i ističe odlučnost srpske Vlade da istraje u borbi na strani saveznika, uprkos gorkim iskušenjima, i obezbedi njihovu veću naklonost i uvažavanje srpskih interesa.
Upravo u to vreme, u pozadini ratne drame srpskog naroda na bojnom polju, u savezničkim diplomatskim krugovima vođena je jedna krajnje špekulantska igra po pitanju srpskih interesa.
Britanski ministar spoljnih poslova Edvard Grej je još 21. novembra predložio francuskom i ruskom kolegi da se, pod pokroviteljstvom Italije, stvori uvećana Albanija pridodavanjem delova Srbije, Crne Gore i Grčke.
Svoj predlog Grej je podupro obrazloženjem da bi se na taj način podstakla italijanska vlada za upućivanje jedne vojne ekspedicije u Albaniju radi lakšeg snabdevanja srpske vojske.
Predlog Edvarda Greja o stvaranju "velike" Albanije radi podsticanja Italijana da pošalju vojsku u Albaniju radi tobožnje pomoći Srbima, koliko je lukav toliko je i sličan predlogu grofa Leopolda Bertholda, predstavnika najagresivnije austrougarske zavojevačke politike na Balkanu, koji se posle balkanskih ratova, 1913. godine, zalagao na mirovnoj konferenciji da se pod austrougarskom dominacijom stvori autonomna Albanija na uštrb teritorija Srbije i Crne Gore kako bi se onemogućio izlazak Srbije na more, zatim da se albanska i bugarska granica u Makedoniji dodiruju i tako "zatvori omča oko Srbije". Ostaje na istoričarima da utvrde gde se prvo začela ideja o "velikoj" Albaniji - da li u Londonu ili je tu ideju grof Berthold doneo iz Beča u London? Sazonov i Delkase su energično odbili Grejov predlog ističući da je Italija Londonskim ugovorom od 26. aprila dobila "široke kompenzacije i da ih dalje ne treba povećavati". Sazonov je Grejove predloge nazvao "bezuslovno nepoželjnim", jer bi "uključivanjem hrišćana u malu muslimansku Albaniju poslužilo u budućnosti kao povod za nova krvoprolića i nove međunarodne komplikacije". Ako se imaju u vidu britanski predlozi da se sa Bugarskom zaključi separatni mir posle okupacije Srbije na bazi stanja stvorenog posle bugarskog zaposedanja srpske Makedonije, nije teško pretpostaviti u kakvom bi se položaju našla Srbija da je na Kosovu obustavila borbu.
Nemački kancelar Betman Halveg je u cilju da produbi jaz između Srbije i njenih saveznika i da pokoleba veru Srba u njihove velike "pokrovitelje", u svom govoru u Rajhstagu 9. decembra 1915. izjavio da su vlade Antante u tajnim pregovorima sa Sofijom nudile Bugarskoj, da bi je pridobile na svoju stranu, ne samo teritorije neprijateljskih zemalja već i teritorije savezničke Srbije.
ObaveŠtena o izjavi nemačkog kancelara srpska vlada je odmah po dolasku u Skadar zatražila od savezničkih vlada izjavu da će prilikom zaključenja mira obezbediti neotuđivost srpske teritorije. Tom izjavom trebalo je, dakle, da se javnim saopštenjem savezničkih vlada ponište teritorijalna obećanja vlada država Antante, koja su davana bugarskoj vladi na račun Srbije pre njenog ulaska u rat na strani Centralnih sila.

TROGODIŠNJA OKUPACIJA

PovlaČenje srpske vojske sa Kosova u jadransko primorje predstavlja najrečitiji primer otpora egoističnoj politici velikih sila i svedočanstvo o nepokolebivoj vernosti srpske vojske svojoj zastavi i ljubavi prema slobodi, svom vladaocu i otadžbini. Ovaj primer, takođe, pokazuje da je "ljubav prema slobodi malih naroda jača sila od nasilja velikih i moćnih. Srbija je posle povlačenja vojske iz zemlje potpala pod trogodišnju okupaciju nemilosrdnih neprijatelja krivicom vlada Antante, ali je, ipak, sačuvala nacionalno dostojanstvo i jezgro svoje vojske i tako nametnula moralnu obavezu savezničkim vladama da joj pomognu da nastavi borbu za slobodu svoje otadžbine.
(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 09:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Svaka sila obaška

Tri različita saopštenja Rusije, Francuske i Engleske. Srpski poslanik u Parizu traži izjavu da će saveznici zaštititi integritet Srbije

Slika
Nikola Pašić i Živojin Mišić

 POSLE konsultacija ministra Rusije, Francuske i Velike Britanije, na predlog Sazonova, ministri su se složili da je preuranjeno davati takve izjave kojima bi se unapred savezničkim vladama vezivale ruke o uslovima budućeg mira pošto je bilo nemoguće predvideti u kakvim će se uslovima zaključivati mir. Tada je srpski poslanik u Parizu dr Milenko Vesnić, 12. decembra, uputio apel Sazonovu u kome je istakao da je, s obzirom na pomenuti govor nemačkog kancelara, neophodno da se istakne da će saveznici zaštititi integritet Srbije.
“Mi time ne tražimo nikakvu garanciju”, istakao je Vesnić, “ali takav odgovor saveznika bio bi, možda, jedini način da se koliko-toliko podigne duh naše vojske i naroda” i da se “baš u ovim teškim danima pomogne Pašiću i srpskoj Vladi.” Vesnić je dodao da se novi francuski premijer Aristid Brijan već složio s njegovim gledištem. Sazonov je posle dva dana, 15. decembra, dao instrukcije ambasadorima u zapadnim prestonicama da preduzmu korake da se srpskoj Vladi pruži puna podrška.
POŽELJNO je, kaže se u njegovom telegramu ambasadoru u Parizu Izvoljskom, da se “pomenu težnje saveznika da se ne samo vaspostavi Srbija u njenim ranijim granicama, već i da se, što je moguće šire obezbede obećana teritorijalna povećanja koja su (ranije - prim. aut) data Srbiji”. Ne sačekavši odgovor saveznika, Sazonov je 20. decembra uputio poslaniku kod srpske Vlade, knezu Trubeckom, sledeći telegram: “Izvolite uveriti Pašića zajedno sa vašim kolegama ili sam, ako oni nisu primili odgovarajuće instrukcije, da države Antante nikako ne smatraju da je kampanja na Balkanu završena i da one nastoje da se Srpskoj vojsci šalje hrana i municija. One su čvrsto rešene ne samo da ponovo uspostave Srbiju u ranijim granicama, već i da ostvare obećanja teritorijalnih povećanja koja su joj (ranije) data”.
Francuska vlada je, takođe, smatrala da treba dati podršku srpskoj Vladi, ali je predložila tekst manje određen od onoga koji je predložio i, preko kneza Trubeckog, Sazonov saopštio Pašiću.
Međutim, britanska vlada je smatrala da i francuski predloženi tekst note, koji je trebalo saopštiti srpskoj Vladi “ide mnogo dalje nego što je razumno” i da predstavlja više nego “što je sama srpska vlada očekivala ili molila”. Edvard Grej je ponovio da se Pašiću uputi saopštenje koje je ranije predložio, tj. da će vlade Antante uložiti sve napore da pomognu Srpskoj vojsci i da one ne smatraju da je balkanska kampanja završena.”
U posebnom britanskom memorandumu ruskom ministru spoljnih poslova od 31. decembra 1915, piše da bi “ser Edvard Grej bio voljan da se njegov predlog dopuni da savezničke države smatraju da je nezavisnost Srbije jedan od glavnih ciljeva njihove politike.”
Sazonov je sutradan, 1. januara 1916, reagujući na predlog britanskog Forin ofisa, obavestio ambasadore Francuske, V. Britanije i Italije u Petrogradu, “da se ne može Pašiću davati nova izjava, koja bi umanjila značaj prethodne izjave”, odnosno njegove izjave od 20. decembra koju je knez Trubecki već saopštio predsedniku srpske Vlade.

VEROVATNO je Sazonov, koji je kao dobar poznavalac britanske politike očekivao tradicionalno britansko protivljenje podrške Srbiji, požurivao kneza Trubeckog da preda njegovu izjavu Pašiću pre nego se završe konsultacije o sadržaju zajedničkog saopštenja srpskom predsedniku Vlade. Tako se dogodilo da su Pašiću u Skadru preneta tri potpuno različita saopštenja predstavnika tri velike sile u kojima je veoma reljefno oslikan njihov odnos prema Srbiji u tim teškim danima i prema njenoj budućnosti. Prirodno je da su ta saopštenja ostavila različit utisak na srpsku Vladu.
Povodom Sazonovljevog saopštenja, prema telegramu kneza Trubeckog, Pašić je “izrazio najveću radost i zahvalnost i rekao da će ono srpskoj vojsci uliti novu borbenost.” Ta izjava, razume se, ulila je novu borbenost i samom Pašiću, i učvrstila njegovu odlučnost da Srbija mora ostati uz svoje dotadašnje saveznike. To je on veoma jasno rekao i crnogorskom kralju Nikoli kada ga je krajem decembra posetio na Cetinju.
Kada je srpska vojska, najzad, bila prevezena na Krf, ona je ponovo predstavljala činjenicu s kojom su saveznici morali da računaju u planiranju novih ratnih operacija.

MIR NE PRIMAMO

Dž. RID: A da Vam, recimo Austrijanci i Nemci ponude mir?
N. Pašić: A, ovaj, šta da za njega ponude? Ovaj da ne damo Makedoniju Bugarima, koji su već sa njima?!
Dž. Rid: To ne. Ali da vam ponude više od onoga što su vam nudili saveznici da date Makedoniju Bugarima da dođu na njihovu stranu dok su mogli... A vama celu Bosnu i Hercegovinu, celu vojnu granicu u Slavoniji, Baniju, Liku, Dubrovnik i veći deo Dalmacije...
N. Pašić: Gospodin Dž. Ride, ovaj, Srbija nema dva dogovora, ako bude Nemačke ponude o miru...
Dž. Rid: Ako bude? A on je.
N. Pašić: Ako bude ako prihvatimo nemačke ponude o separatnom miru, a oni će nam sve te ponude bez ikakvog obzira uzeti - ono što su obećali. I više: uništili bi našu samostalnost, jer nas mrze, jer im je cilj da nas satru. U slučaju da saveznici pobede, strašno bi nas kaznili za izdaju. Ni oni ne praštaju. Samim tim naše nacionalne težnje bile bi bespovratno upropašćene. Mučno je da i u samom Beču računaju na toliku glupost srpskih državnika. Zato i kažem da mir ne primamo.
Dž. Rid: Hvala Vam, gospodine predsedniče. Neću vas pitati: da li Vam je gospodin Mihajlo Banković doneo izjavu lorda Herbeta Kičinera, ministra rata Velike Britanije: “Balkanski front je mrtav za mene, jer je nepodesan da se na njemu okušaju operacije većeg stila”.
N. Pašić: Gospodine Rid, odgovor prepuštam Vama. Stav Vlade Srbije i Vrhovne komande je: kapitulacija je najgore rešenje. Jedini spas iz ove teške situacije je povlačenje na Jadransko primorje.
(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 10:24
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Granice posle rata

Grof Sonin se zalagao da Italija i Bugarska budu susedi na Balkanu. Brijan čvrsto uz legitimne interese Srbije

Slika
Srpska vojska u Solunu

SRPSKA vlada je zatražila da joj se stave na raspolaganje finansijska sredstva iz tripartitnog kredita od 250.000.000 franaka koja su solidarno odobrile vlade Francuske, Rusije i Velike Britanije u avgustu 1915. godine. Međutim, britanska vlada je zatražila da joj prethodno srpska vlada dostavi specifikaciju na šta će ta sredstva biti utrošena. To je na Krfu shvaćeno kao nova zavrzlama britanske vlade oko izbegavanja da izvrši već preuzete obaveze. Zbog toga je poslanik u Parizu Milinko Vesnić, po na logu s Krfa, 2. marta obavestio Brijana da će regent Aleksandar i premijer Pašić odložiti svoj put u Pariz dok se ne dobije saglasnost britanske vlade o uplati njenog dela kredita za tekuće potrebe srpske države.
Pošto je međusaveznička konferencija u Parizu zakazana za kraj marta, na kojoj je trebalo da se, pored ostalog, potvrdi jedinstvo bloka savezničkih država, odsustvo Srbije moglo je da pobudi sumnju u tu homogenost, pa je premijer Brijan 10. marta uputio opširan telegram poslaniku Bopu na Krf da saopšti Pašiću značaj predstojeće konferencije i potrebu da na njoj učestvuje i srpska vlada, te “da će francuska vlada biti srećna da i Srbija uzme učešća”. Ali, tek kada je Brijan izjavio da će podržati srpski finansijski zahtev u Londonu, srpska delegacija je krenula u Pariz.
Pre odlaska u Pariz, Pašić je usput svratio u Rim da pokuša da od ministra Sonina sazna nešto više o Londonskom paktu i o stavu Italijana prema srpskim ratnim ciljevima objavljenom u Niškoj deklaraciji. Međutim, među njima otvorenog i iskrenog razgovora nije moglo ni biti: Srpska narodna skupština je objavila, 7. decembra 1914. godine, Nišku deklaraciju, u kojoj je saopštila rešenost Srbije da, pored odbrane svoje nezavisnosti, oslobodi i prisajedini sve jugoslovenske zemlje pod Austrougarskom, koja je objavljena pola godine pre potpisivanja Londonskog pakta, kojim su Italiji sile Trojnog sporazuma obećale znatne teritorijalne dobitke na istočnoj obali Jadrana.
TAKO ta dva dokumenta, na kojima se zasnivala spoljna politika Srbije i Italije u toku rata, ne samo da su isključivala zajedničku saradnju i savezništvo, već su ih dovela u potencijalno neprijateljstvo, što je naročito štetilo Srbiji. Čak je i francuska vlada bila nezadovoljna što je Pašić u toku posete Rimu samostalno pokretao razgovore o teritorijalnim pitanjima, s obzirom na to da su sile Antante u tajnosti držale tekst Londonskog pakta. U međuvremenu, regent je obišao italijansku vojsku na Soči, a potom je zajedno s Pašićem nastavio put u Pariz.
Pašić je, zajedno s poslanikom Vesnićem, ostao u Parizu i učestvovao na konferenciji u Šantijeu 26. i 27. marta, koja je po svom toku bila dramatična ali, na kraju, i ohrabrujuća za Srbiju. Naime, konferenciji je podnet vojni izveštaj u kome su, pored stanja na svim frontovima i odnosima snaga, izloženi globalni planovi za nastavljanje rata. U odeljku o balkanskom ratištu istaknuto je da će saveznici težiti “odvajanju jedne zaraćene balkanske države od koalicije Centralnih sila”. Ime te države nije pomenu to, “ali je bilo jasno da se mislilo na Bugarsku i da bi njeno odvajanje” bilo plaćeno srpskim teritorijama.
Bilo je potpuno izvesno da je ta formulacija sročena na zahtev britanskih i italijanskih predstavnika u vojnoj komisiji. Komentarišući taj deo izveštaja vojnih eksperata, dr Milinko Vesnić je u ime Srbije izjavio da je uznemirio srpsku vladu. On je naglasio “da bi srpsku vojsku, posle svih stradanja kroz koje je prošla, samo saznanje da se neki od saveznika nosi mišlju o separatnim pregovorima s jednim od njenih protivnika, bilo dovoljno da je obeshrabri”, pa je zatražio da se taj odeljak tako preformuliše “da se ne može dvosmisleno tumačiti”.
Odgovarajući na rezerve srpske vlade, koje je izneo poslanik Vesnić, Brijan je izjavio da se pomenuta formulacija u izveštaju vojne komisije ne može primeniti ni na koju eventualnost koju bi saveznici uzeli u razmatranje i da “ne može biti ni reči o tome da se na Balkanu učini nešto što bi moglo povrediti legitimne interese Srbije”. Brijana je podržao ruski ambasador Izvoljski, istakavši da reči predsednika francuske vlade “izražavaju osećanja koja deli i carska vlada”. Edvard Grej se, zatim, izjasnio “da je britanska vlada po tom pitanju potpuno saglasna s vladama Francuske i Rusije”. Italijanska delegacija se uzdržala da se izjašnjava o tom pitanju. Naime, italijanska vlada je još u vreme konsultacija za sazivanje konferencije, kada je zatraženo njeno mišljenje da se pozove i srpska delegacija, uslovila saglasnost “da se konferencija mora baviti koordinacijom snaga za nastavljanje rata, a ne obradom budućih uslova mira”.
Srpskim delegatima nije bilo teško da prepoznaju tu uzdržanost grofa Sonina, kome je bila veoma bliska ideja da Italija i Bugarska budu susedi na Balkanu. Pa, ipak, izjave predstavnika vlada triju glavnih sila Antante na konferenciji u Šantijeu predstavljale su snažnu diplomatsku podršku srpskoj vladi, s obzirom na to da Srbija nije bila potpisnik Londonske konvencije od 5. septembra 1914. kojom su se savezničke države obavezale da neće stupati u separatne pregovore s neprijateljskim državama do konačne pobede. Tada je za srpsku delegaciju najvažnije pitanje bilo da sazna kako velike savezničke sile gledaju na ulogu Solunskog fronta i srpske vojske u nastavku rata.
Uostalom, to pitanje je bilo od ne manjeg značaja i za ostale savezničke države, s obzirom na to da je britanska vlada više puta nagoveštavala nameru da bi se mogla odlučiti da, uprkos ranije datoj saglasnosti da se održi Solunski front, saopšti odluku o povlačenju svojih snaga iz Soluna.

SVAĐA SAVEZNIKA

Povodom izjava britanskih predstavnika o mogućem povlačenju njihovih trupa iz Soluna, sazvano je, neposredno pred početak plenarnog zasedanja konferencije, na predlog Izvoljskog, tajno savetovanje predstavnika Rusije, Velike Britanije i Francuske, na kome je tek posle žestoke prepirke, kako se kaže u izveštaju Izvoljskog o tom sastanku, predstavnicima Francuske i Rusije “pošlo je za rukom da ubede Engleze da od ustanu od svojih na mera” o povlačenju njihovih trupa iz Soluna.
Posle tog sastanka, saopšteno je, na plenarnoj sednici konferencije, da će savezničke snage kod Soluna, posle dolaska srpske vojske i jedne ruske brigade, dostići broj od 350.000 do 400.000 ljudi.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 10:25
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slika

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 10:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pašić među svojima

Rusi u Pašiću videli siguran oslonac svoje politike na Balkanu. Učešćem na konferenciji porastao ugled Srbije

Slika

POSLE Pariske konferencije, srpska delegacija vodila je odvojene razgovore sa vladama Francuske, Velike Britanije i Rusije o podršci ratnim ciljevima Srbije i o autonomnom položaju srpske vojske na Solunskom frontu u okviru objedinjenog komandovanja. Razgovori o političkim pitanjima u francuskoj vladi, prema Pašićevoj interpretaciji, protekli su u prijateljskom duhu.
U svim pitanjima premijer Brijan i njegovi saradnici ispoljili su razumevanje za srpske stavove i obećali da se neće zaključivati nikakav separatni mir sa Bugarskom, da će se vaspostaviti srpska vlast u svim delovima predratne srpske državne teritorije, da će se omogućiti da Srbija sudeluje u kondominijumu na zauzetim austrijskim teritorijama, da će Francuska pružiti podršku Srbiji prilikom konačnog rešavanja jugoslovenskog pitanja i da će srpska vojska biti upotrebljena u skladu sa nacionalnim interesima Srbije.
Prema jednom Pašićevom telegramu, koji je u septembru 1918. godine, za vreme velike savezničke Solunske ofanzive u Makedoniji, uputio vojvodi Mišiću, tadašnjem načelniku Štaba Vrhovne komande, on je istakao da je za vreme pomenutih razgovora u Parizu, u junu 1916, zaključena posebna konvencija sa francuskom Vladom o njenoj podršci Srbiji u svim vojnim i političkim pitanjima. Francuska služba dokumentacije, odgovarajući na konkretno pitanje o postojanju takve konvencije u francuskim arhivima, obavestila je autora ovog feljtona da takav dokumenat nisu našli u njihovoj dokumentaciji.
UVIDOM u diplomatsku prepisku dve vlade u vezi sa pomenutim pitanjima, koja su diskutovana tokom celog leta 1916, ne stiče se utisak da su ona rešena jednim dokumentom već nizom međusobnih dogovora u vidu razmene pisama i posebnih sporazuma, prema kojima je Francuska podržala Srbiju u svim važnim pitanjima njene spoljne politike i angažovanja njene vojske na Solunskom frontu. Uostalom, sam Pašić je u jednom referatu na Krfu dao odušak svom iskrenom zadovoljstvu podrškom Francuske Srbiji za koju je rekao: "Ona nam želi veličinu!"
O razgovorima regenta Aleksandara i Pašića u Londonu, juna 1916, Edvard Grej je izjavio da im je rekao da je englesko javno mnjenje uvek bilo protiv stranog ugnjetavanja na Balkanu i da je bilo naklonjeno sjedinjavanju sa Srbijom svih Srba izvan Kraljevine i Jugoslovena pod Austrougarskom, ako oni izraze takvu želju i da je, objašnjavajući britansko zalaganje u vezi srpsko-bugarskog poravnanja pre bugarskog napada na Srbiju, naglasio da se britanska vlada rukovodila željom da se zaustavi bugarski napad na Srbiju pošto tada nije bilo moguće pružiti vojnu pomoć Srbiji.
Uzdržanost vladinih funkcionera u Londonu u podršci oslobodilačkim ciljevima srpske Vlade samo su potvrdili neizmenjenost tradicionalnog britanskog oportunizma prema Srbiji. Međutim, Grejove izjave po oba pitanja date su u takvoj formi da su regent i Pašić želeli da ih razumeju kao britansku podršku Srbiji.
Posle razgovora u Parizu i Londonu, Aleksandar se vratio na Krf, a Pašić je otputovao u Rusiju. Pašić se u Petrogradu, još od vremena kada je bio srpski poslanik u Rusiji, osećao kao svoj među svojima, a i Rusi su gledali u njemu svog čoveka i siguran oslonac za svoju balkansku politiku. Zbog toga su mu u svim političkim i vojnim pitanjima izlazili u susret. Carska vlada je podržala sve teritorijalne aspiracije Srbije i u odnosu na prisajedinjenje srpskih i jugoslovenskih pokrajina pod Austrougarskom, kao i ispravku granice prema Bugarskoj na jugu do Strume i na severu u vidinskom kraju ističući da je jačanje Srbije i u ruskom interesu.
Rusi su, takođe, obećali da će ograničiti italijanske pretenzije prema istočnoj obali Jadrana "dozvoljavajući mogućnost da se Italiji ustupe samo neka jadranska ostrva". To je bio ozbiljan iskorak Rusije u odnosu na stavove ruske vlade 1914-1915. godine, kada se ruska diplomatija zalagala za stvaranje velike Srbije na račun Austrougarske obećavajući joj Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju sa pribrežnim jadranskim ostrvima i druge oblasti koje naseljavaju Srbi, ali uz protivljenje da pripoji hrvatske i slovenačke katoličke pokrajine.
U toku tih razgovora, dakle, ruska vlada se potpuno približila Pašićevim projekcijama o stvaranju buduće zajedničke jugoslovenske države pod vođstvom Srbije. Ruska vlada je, čak, usvojila i njegove stavove o budućnosti Albanije. Pašić je, naime, smatrao da Albanija može ostati u granicama utvrđenim na Londonskoj konferenciji 1913. godine, dodavši da ako Italija bude zaposela neke albanske delove, da će onda Srbija tražiti Drač i oblast do reke Semeni. Njegova je želja bila da se Italija istisne sa istočne obale Otrantskih vrata i da Albanija ostane pod srpskim pokroviteljstvom. Ta Pašićeva ideja naišla je na razumevanje i u Petrogradu i u Parizu.
U celini gledano, učešće regenta Aleksandra i predsednika Vlade Nikole Pašića prvi put od početka rata na međusavezničkoj konferenciji šefova vlada u Parizu, pošto su unapred prihvaćeni srpski uslovi za učešće na toj konferenciji, znatno su podigli međunarodni ugled Srbije. Mada rezultati pomenutih razgovora u Parizu i Londonu nisu izloženi u formi pismenih sporazuma, oni su, ipak, pokazali da je međunarodni položaj Srbije podignut na viši nivo, da je odnos savezničkih vlada posle tih razgovora bio mnogo određeniji i jasniji.

OBAVEZE SAVEZNIKA

Na međusavezničkoj vojnoj konferenciji, koja je održana u Parizu 8, 9. i 10. februara 1916. godine, general Žofr je saopštio da je postignut sporazum između francuske i engleske vlade o ishrani i snabdevanju drugim potrebama srpske vojske za vreme njenog boravka na Krfu i u toku budućih operacija.
Prema tom sporazumu za brigu o ishrani srpske vojske zadužena je francuska Vojna misija kojoj je radi pomoći dodeljena engleska Jadranska misija, za realizaciju dogovorenog britanskog učešća u programu snabdevanja srpske vojske. Obe vlade, obavezale su se da prema pomenu tom sporazumu isporučuju po polovinu namirnica za ishranu 140.000 ljudi i furaž za 30.000 grla stoke. Za uredno snabdevanje predviđeno je da se izgrade pristaništa i baze na Krfu.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: KROJAČI SRPSKE SUDBINE- Srbija 1915-1917  |  Poslato: 12 Jun 2013, 10:59
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Razlaz zbog krune

 Hrvati među dobrovoljcima u Odesi nisu želeli da se zakunu kralju. Nikolaj II ispoljavao puno razumevanje za Srbiju

Slika

 POSLE razgovora i boravka u Parizu i Londonu, regent Aleksandar vratio se na Krf i u posebnoj naredbi od 20. aprila obavestio vojsku o rezultatima posete i stavovima velikih zapadnih saveznika prema Srbiji. U pomenu toj naredbi je, pored ostalog, istakao da su "naši veliki saveznici... ceneći nebrojene žrtve srpskog naroda i priznajući mu zrelost i sposobnost za državni život i kulturni razvitak, sada gotovi i voljni da nas u ovoj velikoj borbi snažno pomognu da Srbiju stvorimo velikom, da obuhvati sve Srbe i Jugoslovene, da je učinimo silnom i moćnom Jugoslavijom, koja će opravdati dosad prinete žrtve i odgovoriti zahtevima novog doba, koje će nastati po svršetku ovog velikog i krvavog evropskog rata".
Ovim našim (dosadašnjim) junačkim podvizima ugled Srbije podigao se do visine koja je zavidna i za mnogo veće, mnogo jače i starije države; moja uzdanica (vojska) nije samo ispunila očekivanja naših silnih i moćnih saveznika i prijatelja, ona ih je daleko nadmašila i, pored njihove zahvalnosti i priznanja, spušten je na čelo srpskog ratnika venac najlepših pohvala i od naših protivnika".
U duhu tih priznanja, Regent je izrazio svoju veru da će "Srpska vojska i srpski narod", i ubuduće "očuvati taj lepi glas, čast i uvažavanje stečeno herojskom hrabrošću, svojim nebrojenim žrtvama i patnjama, svojim viteštvom i plemenitošću, kao i sjajnim mudrim držanjem i političkom zrelošću" i da će obnovljena srpska vojska oduševljeno i junački stati rame uz rame uz našu braću i saveznike Francuze, Engleze, Ruse i Italijane "do istrage neprijatelja i doklegod trajno ne obezbedimo našu zlatnu slobodu, miran život na domu u krilu naših milih i dragih i plodan rad naš i naših saveznika na napretku celog čovečanstva."
Pregovori između britanske i francuske vlade o finansiranju potreba srpske vojske i države okončani su tek u junu pošto je britanska vlada insistirala da srpska Vlada taksativno izloži na šta će upotrebiti dobijeni novac. Dogovoreno je da se Srbiji obezbedi mesečni avans od ukupno 9.000.000 franaka za tekuće potrebe srpske države, te još 42.250.000 franaka godišnje za snabdevanje vojske ratnom opremom i naoružanjem.
Prvi odlazak srpskih državnika od početka rata u posetu vladama savezničkih država, bio je, dakle, izuzetna prilika za svestranu razmenu mišljenja o svim vitalnim pitanjima za koja je Srbija zainteresovana. Posebno je od političkog značaja bila Pašićeva poseta Rusiji. Karakteristično je da je ruska štampa veoma toplo pozdravila Pašićev dolazak u Petrograd.
Uz tu dobrodošlicu u nekim listovima podvrgnuta je kritici dotadašnja politika ministra Sazonova prema Srbiji, kome je otvoreno prebacivano da je trebalo više da učini i pomogne Srbiji i spreči njen slom 1915. godine upravo zbog njegovih zabluda u odnosu na Bugarsku, tako da se činilo da Srbi, zbog previda i grešaka ruske diplomatije, pretpostavljaju da više duguju Engleskoj, a posebno Francuskoj, nego Rusiji.
Po dolasku u Petrograd Pašić se sastao sa Sazonovom, a zatim i sa nizom istaknutih funkcionera iz kruga Ministarstva spoljnih poslova i Dume.
U tim razgovorima Pašiću je rečeno da je sada Rusija spremnija da garantuje Srbiji veće teritorijalno proširenje nego 1914-1915, s naglaskom da treba joj pripadnu Bosna, Hercegovina, severna Albanija i širok izlazak na Jadransko more, tako da su se Rusi prema tim obećanjima, u znatnoj meri primakli Pašićevoj ideji o stvaranju Jugoslavije.
Pašić je bio u audijenciji kod cara Nikolaja II. Car je ispoljio puno razumevanje za Srbiju, jer se, prema Pašićevom utisku, carevo mišljenje ni u čemu nije razlikovalo od njegovog.
Veoma zadovoljan razgovorima vođenim u Petrogradu, Pašić je, po carevoj preporuci, otputovao u Odesu, u obilazak Prve srpske dobrovoljačke divizije, koja je obrazovana od bivših austrougarskih zarobljenika. Među dobrovoljcima, razume se, najviše je bilo Srba. Odred je posetio nešto ranije i ruski car Nikolaj II i iz dvorske kase izdvojio 80 miliona rubalja za izdržavanje, opremanje i naoružavanje dobrovoljaca. Predsednik Vlade Pašić proveo je dva dana u Odesi 16. i 17. maja u poseti Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji. Prvog dana izvršio je smotru 1, 2. i 3. dobrovoljačka puka. Sjajno držanje dobrovoljaca u toku smotre ostavilo je najdublji utisak na predsednika Vlade. Sutradan, 17. maja, Pašić je imao dug sastanak sa komandantom divizije, pukovnikom Stevanom Hadžićem i drugim oficirima.
U toku razgovora predočeno mu je da postoji izvesna netrpeljivost između oficira koji su sa Krfa upućeni u odred i izvesnog broja oficira dobrovoljaca Hrvata, na plemenskoj osnovi. Pojavu te vrste netrpeljivosti sagovornici su objašnjavali odjecima ranijeg trvenja, ali i usled isključivosti nekih oficira koji su stigli sa Krfa kao i uticaja pojedinaca sa strane, pri čemu je pominjan srpski konzul u Odesi Marko Cemović, zatim agitatori koji su dolazili iz redova hrvatskih separatista, italijanskih i austrougarskih agitatora.
Kao glavni problem u tom trvenju pominjan je tekst zakletve na vernost kralju Petru I, koju pojedini dobrovoljci nesrbi nisu želeli da polože insistirajući da tekst treba da bude prilagođen težnjama za oslobođenje i ujedinjenje svih Jugoslovena. Mada su Srbi u odredu predstavljali apsolutnu većinu i zalagali se da se prihvate srpski simboli: zastava, grb i himna, neki od Hrvata dobrovoljaca napustili su Odred.
Posetom Nikole Pašića dobrovoljcima u Odesi nisu otklonjena ta trvenja, ali je snažno pospešen dolazak novih dobrovoljaca, što je omogućilo da se do izbijanja Februarske revolucije 1917. godine, broj dobrovoljaca popne na oko 40.000 ljudi.

PRAVAC - SOLUN
Srpska Vlada je ulagala maksimalne napore u Rusiji i kod zapadnih saveznika da se obezbedi brodovlje za prevoz dobrovoljaca na Solunski front ili pak da zajedno sa ruskom vojskom učestvuju u planiranim operacijama u severoistočnim delovima Srbije. Revolucionarne promene u Rusiji znatno su uticale na reviziju tih planova tako da je krajem 1917. i početkom 1918. godine manje od polovine prvobitnog broja dobrovoljaca stiglo na Solunski front.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krojači srpske sudbine  |  Poslato: 18 Jan 2017, 17:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Englezi nude trampu

Za ustupke Bugarskoj u Makedoniji - Srbiji izlazak na Jadran. Evropa skeptična oko stvaranja Jugoslavije

Slika

Ideja o stvaranju jedne nove države na Balkanskom poluostrvu, koja bi nosila naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju su za vreme Prvog svetskog rata zdušno podržavali srpski političari sa tadašnjim predsednikom vlade Nikolom Pašićem na čelu - nije blagonaklono prihvaćena, ne samo u Rusiji, nego ni u nekim zapadnim zemljama, pre svega u Engleskoj i Italiji. Razlog za ovo je sledeći: u Londonu za svog glavnog neprijatelja u ovom ratu nisu smatrali Austrougarsku nego Nemačku, čija je ekspanzionistička politika ugrožavala engleske interese na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji.
Najčvršća brana za nemački “Drang nach Osten” (prodor na istok) mogao je biti, po mišljenju engeskih političara, obnovljeni Balkanski savez iz rata 1912. godine u kojem bi se ponovo na okupu našle Srbija, Grčka, Rumunija i Bugarska. Najveće probleme u pogledu obnove balkanskog vojnog bloka stvarala je, međutim, Bugarska jer se kolebala između dve zaraćene strane - sila Antante (Rusije, Engleske i Francuske) i Trojnog saveza (Nemačke, Austrougarske i Italije). Da bi pridobili Bugarsku da se priključi Antanti, odnosno da uđe u Balkanski savez, engleski političari su bili spremni da Sofiji ponude najveće teritorijalne ustupke i to ne na svoj, nego na tuđ račun. Nudili su, naime, Bugarskoj delove Makedonije, koji su bili sporni posle završetka Prvog balkanskog rata, a koje je trenutno držala Srbija. Kako bi od Beograda dobili pristanak za “određenu teritorijalnu transakciju”, Englezi su bili voljni ne samo da obnove ratom opustošenu Srbiju, nego da joj daju status i značaj velike Srbije.

Pismo Pašiću

To najbolje pokazuje sadržaj memoranduma koji je polovinom januara 1915. engleski ministar inostranih poslova Edvard Grej uputio ruskoj vladi i u kojem se kaže: “Ako srpska vlada garantuje Bugarskoj delove Makedonije, srpske aspiracije za veliku Srbiju, uključujući deo jadranske obale, biće zadovoljene.” (Ovaj memorandum na najbolji način demantuje tvrdnje pojedinih zlonamernih zapadnih političara i novinara, da je pojam i izraz “velika Srbija bio odomaćen u Beogradu”.)
Konkretizujući svoj predlog o velikoj Srbiji, Grej je 13. avgusta 1915. godine uputio drugi memorandum, ovoga puta predsedniku srpske vlade Nikoli Pašiću u kojem je izneo kakvi se teritorijalni ustupci nude Srbiji ukoliko se jedan deo Makedonije ustupi Bugarskoj. To su: “Bosna i Hercegovina, Slovenija, Srem sa Zemunom, Bačka i jadranska obala od rta Planke (nedaleko od Splita - pr. aut.) na severu do tačke 10 km južno od Cavtata, kao i ostrva (Veliki i Mali Drenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan, Koločep i Pelješac).” Sudbina srpskih krajeva u jugozapadnom Banatu “biće rešena mirovnim ugovorom, ukoliko Rumunija ne uđe u rat na strani saveznika”, ističe se u Grejovom memorandumu.
Šef engleske diplomatije je u još nekoliko navrata isticao da ambicije Londona nisu u stvaranju Jugoslavije, nego velike Srbije. U pismu koje je uputio jednom od najvećih zagovornika Jugoslavije, engleskom istoričaru Setonu Vatsonu, Grej kaže da će Srbija u slučaju savezničke pobede ujediniti sve okolne srpske teritorije i osigurati širok izlaz na Jadransko more. “Tako će nastati velika i potpuno nezavisna i suverena Srbija”, kaže Grej. Povodom ovakvog stava britanskog ministra inostranih poslova, istoričar i akademik Dragoljub Živojinović kaže: “Po svom obimu i političkim implikacijama Grejev predlog predstavljao je korak dalekosežan po značaju i posledicama. Pre svega, on je potpunije nego dotada predstavljao britansku koncepciju i istovremeno davao podršku ideji velike Srbije. Predlog je predviđao ujedinjenje sa Srbijom svih onih krajeva Austrougarske u kojima je srpski etnički živalj sačinjavao većinu ili bar određeni procenat stanovništva. U slučaju jadranske obale preovladalo je Grejevo uverenje da Srbija treba da dobije ekonomski (trgovački) pristup na more.”
Što se tiče Italije, koja je u međuvremenu napustila Trojni savez i priključila se silama Antante, i njenog protivljenja stvaranju Jugoslavije, odnosno zalaganju za očuvanje Kraljevine Srbije, treba istaći da je takav stav proizlazio iz straha da bi osnivanje nove države na jugoistoku Evrope u kojoj bi se zajedno našli Srbi, Hrvati i Slovenci, ugrozilo interese Rima i njegove pretenzije prema Istri, kvarnerskim ostrvima i delovima Dalmacije, teritorijama koje su apeninskoj kraljevini pripale na osnovu Londonskog ugovora, a na koje je istovremeno pretendovalo većinsko hrvatsko i slovenačko stanovništvo.
Raspoloženje italijanskog javnog mnjenja u odnosu na Srbiju najbolje ilustruju pogledi dva istaknuta rimska intelektualca - Virginija Gajda i Antonija Ćipika, izneti u petrogradskom listu “Rusko je slovo”, početkom 1915. godine. “Mi ne protestujemo ni najmanje što će Srbija dobiti izlazak na more”, kažu Gajda i Ćipiko. “Ako Srbi uzmu Kotor i svu Albaniju do Drača, mi ćemo se tome radovati. Mi ne tražimo čak ni Dubrovnik. Naša je želja da živimo u miru i prijateljstvu sa Srbijom, a naročito sa Rusijom. Mi se borimo isključivo protiv Hrvata, predstavnika tzv. austroslavizma, koji je stvorila habzburška politika.”
U zvaničnim krugovima Italije, u kojima se vodilo računa o raspoloženju javnog mnjenja, takođe se isticala privrženost jačanju Kraljevine Srbije i uvažavali njeni zahtevi za izlazak na more, ali je istovremeno izražavano nepoverenje prema stvaranju Jugoslavije. Italijanski ministar inostranih poslova Sidnej Sonino je 4. avgusta 1915. godine zamolio ruskog poslanika u Rimu Aleksandra Girsa da Rusija poverljivo saopšti srpskoj vladi da je u jednom članu tajnog Londonskog ugovora predviđeno da Srbija dobije na Jadranskom moru, između ostalog, Split i Dubrovnik i da se Italija tome ne protivi. Što se tiče Rijeke, treba reći da se istaknuti italijanski novinar i političar Salvemino Gaetano u listu “Unita” zalagao da ovaj primorski grad “dobije svoju tradicionalnu autonomiju pod zaštitom Italije i Srbije”.

Život u miru

Pošto je u pogledu stvaranja Jugoslavije skeptično raspoloženje vladalo i u Francuskoj, predsednik Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić je u svom dnevniku 11. septembra 1915. godine zapisao “da se Rusija i Italija protive stvaranju jugoslovenske države, a da im u tome Francuska i Engleska sekundiraju”.
Nepoverenje među vodećim političarima Antante u odnosu na stvaranje Jugoslavije vladalo je sve do polovine 1918, takoreći do kraja Prvog svetskog rata. Obrt u stavovima nekih evropskih državnika nastao je posle nagle promene američke politike u ovom ratu u koji je ona ušla krajem 1917. godine. Predsednik SAD Vudro Vilson je, naime, iz osnova promenio mišljenje u vezi sa sudbinom Austrougarske: umesto njenog opstanka i obnove za šta se zalagao 1917. godine, na kraju rata je zagovarao rasturanje i komadanje habzburške monarhije.
Najvatreniji privrženici jugoslovenske ideje bili su ohrabreni promenama stava američkog predsednika, jer je samo na ruševinama Austrougarske mogla nići Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Nastaviće se


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krojači srpske sudbine  |  Poslato: 18 Jan 2017, 17:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vilson obećao more

Predsednik SAD za obnovu Srbije i njen izlazak na more. Izuzetan prijem naše delegacije u Sjedinjenim Državama

Slika

Slika

ODLUKA vlade SAD da se početkom 1917. godine umeša u ratni konflikt u Evropi i pomogne silama Antante (Engleskoj, Francuskoj i Rusiji) da pobede svoje neprijatelje, dočekana je sa velikim optimizmom u Londonu, Parizu i Petrogradu. U zemljama Antante se opravdano smatralo da će velika ekonomska i vojna moć Amerike doprineti da se što pre okonča krvoproliće u Prvom svetskom ratu.
I srpska vlada na Krfu je očekivala da moćna Amerika materijalno pomogne njenoj vojsci, koja se pripremala za završne operacije na Solunskom frontu. Mada je Amerika bila daleko od ratnog požara na Balkanu, njeni politički i vojni krugovi su bili veoma dobro upoznati sa ulogom male Srbije u ovom ratu i žrtvama koje je ona podnela. Već u decembru 1917. godine SAD su stavile na raspolaganje srpskoj vladi “avans od 3 miliona dolara za prva tri meseca”, s tim što su obećale da će i dalje voditi računa o potrebama njene vojske.

Ratni ciljevi

Srpski političari su očekivali da Amerika pruži ne samo finansijsku nego i političku podršku radi ostvarenja ratnih ciljeva Srbije. Zbog toga je predsednik Vlade Nikola Pašić obavestio američkog otpravnika poslova na Krfu Percivala Dodža da bi Ministarski savet želeo da uputi u SAD jednu državnu misiju, koja bi upoznala političke krugove i javnost te zemlje sa ratnim zadacima Srbije. Ubrzo je iz Vašingtona stigao odgovor “da će američka vlada biti srećna da primi misiju Srbije kao svog gosta”. Ovako srdačan odgovor nametnuo je Pašiću obavezu da izabere što reprezentativniju delegaciju koja će “dostojno predstavljati srpski narod u SAD”. I zaista, u Ameriku je otputovala “srpska intelektualna i vojna elita”, kako je izvestila štampa. U delegaciji su bili: ugledni teolog Nikolaj Velimirović (kasnije vladika), rektor Beogradskog univerziteta Sima Lozanić, srpski poslanik u Parizu Milenko Vesnić i general Mihajlo Rašić. Delegacija je stigla u SAD 20. decembra 1917. godine i boravila u ovoj zemlji do polovine februara 1918. godine. Američki domaćini su ukazali izuzetnu pažnju srpskim gostima; njih je primio predsednik SAD Vudro Vilson. Članovi delegacije su iskoristili ovaj susret da američkog predsednika “iz prve ruke upoznaju sa srpskim ratnim težnjama”.
Upravo u vreme boravka srpske misije u Americi, u Vašingtonu je pripreman tekst čuvene “Poruke predsednika Vilsona Američkom kongresu u 14 tačaka”, u kojem se iznosila vizija svetskog mira posle završetka Prvog svetskog rata. U jednoj od tih tačaka spominjala se Srbija, kao i Crna Gora. Doslovni tekst tačke DžI je glasio: “Okupirane teritorije Srbije i Crne Gore moraju se obnoviti, a Srbiji se mora obezbediti slobodan i siguran prilaz moru.” Lični savetnik američkog predsednika, pukovnik Edvard Hauz pozvao je u predsednički kabinet šefa srpske delegacije Milenka Vesnića i zamolio ga da pogleda tačku DžI ove poruke, koja se odnosila na Srbiju i da stavi eventualne primedbe, ukazujući na taj način veliko poverenje srpskoj delegaciji. Na veliko iznenađenje pukovnika Hauza, Vesnić, inače veliki zagovornik jugoslovenske ideje, stavio je primedbu da bi u ovoj poruci trebalo spomenuti jedan od glavnih ratnih ciljeva Srbije: ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu.
Kada je predsednik Vilson 8. januara 1918. godine pročitao svoju poruku pred Američkim kongresom, Vesnić je bio vidno razočaran, jer njegova primedba nije prihvaćena. Srpski poslanik u Vašingtonu Ljuba Mihajlović je o ovom hitno obavestio srpsku vladu na Krfu, naglašavajući da konzervativni američki političari teško shvataju potrebe jugoslovenskog ujedinjenja i da je “predsednik Vilson u tom pogledu personifikacija američkog javnog mnjenja, kojem je potrebno vreme da pravilno shvati naše težnje”.
Nespominjanje “jugoslovenskog ujedinjenja” u poruci američkog predsednika nije, međutim, proisticalo iz konzervativnih shvatanja, nego iz želje američke vlade da u ovom ratu Kraljevinu Srbiju tretira kao saveznika, s obzirom na to da su sa njom uspostavljeni diplomatski odnosi još u DžIDž veku.
Razočaranje u poruku američkog predsednika izrazili su i hrvatski i slovenački političari u Jugoslovenskom odboru u Londonu. Oni su bili “iznenađeni i frustrirani” Vilsonovim zalaganjem za očuvanje Austrougarske. Takav stav američkog predsednika bio je, naime, iznet u tački h ove poruke, koja je glasila: “Narodima Austrougarske biće obezbeđena i zajamčena najšira mogućnost za autonomni razvitak.” Iz ovoga se vidi da se predsednik Vilson nije zalagao za “razaranje Austrougarske”, nego samo za “njenu rekonstrukciju”, koja bi omogućila svim narodima Habzburške monarhije, pa prema tome i Hrvatima i Slovencima, da uživaju autonomna prava.

Nemoguća Juga

PREDSEDNIK Jugoslovenskog odbora dr Ante Trumbić je posle Vilsonovog govora u Američkom kongresu posumnjao da je uopšte moguće stvoriti Jugoslaviju, jer se ona mogla “sagraditi samo na ruševinama Austrougarske”. Ovakvo “depresivno raspoloženje” među zagovornicima jugoslovenskog ujedinjenja proizlazilo je iz nepoznavanja suštine američke spoljne politike, koja je bila veoma pragmatična i uvažavala samo trenutne okolnosti. A trenutne okolnosti bile su sledeće: politički krugovi u Americi su smatrali da je moguće razbiti ratni savez Nemačke i Austrougarske i pacifizirati Habzburšku monarhiju. Zato su u Beč slati signali da ratni cilj SAD nije razbijanje Dunavske monarhije nego “njena obnova i napredak”. Ovakav stav preovlađivao je u Vašingtonu sve do maja 1918, odnosno skoro do završetka Prvog svetskog rata.
U toku većeg dela Prvog svetskog rata u političkim krugovima Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država preovladavalo je, kao što je rečeno, mišljenje da je moguće odvojiti Austrougarsku od Nemačke i time razbiti jedinstvo centralnih sila. Prema tom uverenju, Nemačka carevina bez pomoći Habzburške monarhije pretrpela bi poraz i time bi Prvi svetski rat bio okončan.
Predsednik SAD Vudro Vilson i engleski premijer Lojd Džordž su u svojim javnim nastupima obećali Beču da će Austrougarska, ukoliko se odvoji od Nemačke, biti sačuvana i posle završetka rata obnovljena. Predsednik Vilson je zvanični stav vlade SAD u tom pogledu izneo u svojoj čuvenoj poruci Američkom kongresu. Lojd Džordž je prilikom obrazloženja politike britanske vlade pred sindikalnim prvacima u Londonu, januara 1918. godine rekao: “Ne borimo se za to da uništimo Austrougarsku. Saglasni smo sa predsednikom Vilsonom da rasparčavanje Austrougarske nije naš ratni cilj.”
Čvrstu odlučnost da se Austrougarska sačuva posle završetka rata, Lojd Džordž i Vilson su ispoljavali sve do leta 1918, a onda je došlo do naglog obrta u njihovim pogledima na budućnost Habzburške monarhije. S obzirom na to da je promena političkih uverenja dva najmoćnija svetska lidera bitno uticala na tok međunarodnih zbivanja, a u okviru toga i na sudbinu naroda koji su se našli u vrtlogu rata, pre svega na sudbinu srpskog naroda, potrebno je ukazati na razloge zbog kojih je do ovog došlo.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krojači srpske sudbine  |  Poslato: 18 Jan 2017, 17:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Rusi protiv ujedinjenja

Sumnja u srećan život Srba, Hrvata i Slovenaca. Skepsa o ujedinjenju “jednog troimenog naroda”

Slika

NIŠKA deklaracija koju je 7. decembra 1914. godine u vreme najkritičnijih trenutaka Prvog svetskog rata usvojila Srpska narodna skupština i u kojoj se isticalo da su prioritetni ratni ciljevi Srbije: oslobođenje Hrvata, Slovenaca i Srba koji žive u Austrougarskoj i ujedinjenje sa njima - nije naišla na povoljan prijem u Rusiji, Engleskoj i Francuskoj, savezničkim zemljama Srbije. Istoričar Dragoljub Živojinović čak tvrdi da su ove velike sile odbile da prihvate Deklaraciju. Svaka od ovih zemalja imala je svoje posebne razloge zbog kojih nije htela da uvaži ambiciozne zamisli srpskih političara da se na Balkanu stvori nova državna tvorevina - Jugoslavija.
U carskoj Rusiji, koja je bila najverniji saveznik Srbije i u kojoj je pravoslavlje poprimilo oblik državne ideologije, nisu mogli da shvate da se u Beogradu tako olako prihvata ideja o stvaranju države u kojoj bi trebalo da zajedno žive narodi koje su delile ozbiljne konfesionalne razlike. Jedan od najuticajnijih ruskih političara, Sergej Dimitrijevič Sazonov, koji je za vreme rata obavljao dužnost ministra inostranih poslova a pre toga bio ruski poslanik u Rimu i dobro poznavao prozelitističku politiku Vatikana, energično se suprotstavljao stvaranju države u kojoj bi zajednički živeli pravoslavci i katolici.
Predsednik srpske vlade Nikola Pašić, u to vreme jedan od najvatrenijih zagovornika srpsko-hrvatsko
-slovenačkog ujedinjenja, saznao je iz diplomatskih krugova u Nišu, gde su na početku rata bile smeštene sve srpske državne ustanove, da Sazonov koji je imao veliki uticaj na ruskog cara Nikolu II uporno odbija mogućnost stvaranja jedne pravoslavno-katoličke države na balkanskom prostoru. Vrlo uznemiren, Pašić je telegrafisao srpskom poslaniku u Petrovgradu Miroslavu Spalajkoviću i zahtevao od njega da proveri vesti koje su kolale po Nišu, kao i da zamoli ruskog ministra inostranih poslova za objašnjenje.

Poruka Beogradu

SPALAJKOVIĆ je postupio po nalogu predsednika vlade i 7. aprila 1915. godine bio primljen od strane ruskog šefa diplomatije. Ruski ministar mu je izneo svoju nevericu u mogućnost srećnog života Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničkoj državi i tom prilikom naglasio da Rusija nastoji da posle završetka rata Srbija bude jedna snažna i teritorijalno uvećana država koja će imati širok izlaz na Jadransko more. “Srbija će dobiti najveću teritoriju i znatan deo primorja, jer je podnela najveće žrtve i učinila najveće usluge” (saveznicima), rekao je tom prilikom Sazonov.
Srpski poslanik je požurio da Pašića obavesti o razgovoru sa šefom ruske diplomatije i iste večeri poslao u Beograd šifrovani telegram u kojem je izneo sledeće: “Vidi se da Sazonov ne smatra za sada ostvarljiv naš program potpunog ujedinjenja Srba, Slovenaca i Hrvata i zbog toga se ne oduševljava njime...” Spalajković je mislio da je uzrok ovakvom stavu ruskog ministra ratna situacija: “Katolički zapadni Sloveni su daleko od Rusije i za nju nemaju mnogo interesa” dodajući da ”ti Sloveni u ovom ratu nisu ništa učinili” (za saveznike). Kao “potajan razlog” takvom gledištu, Spalajković misli da bi mogao biti strah “da Srbija sa katoličkim elementom od nekoliko miliona ne izgubi svoj raniji karakter u kome je pravoslavlje bilo glavni faktor.”
U vreme kada se vodio razgovor između Sazonova i Spalajkovića u Rusiji je boravio hrvatski novinar, političar i član Jugoslovenskog odbora u Londonu - Frane Supilo. I on je naišao, kako sam kaže, na “čvrst pravoslavni bedem u Rusiji”. U pokušaju da ubedi kneza Jusupova, jednog od najuticajnijih predstavnika ruske aristokratske elite, da pet miliona Hrvata i Slovenaca žele da se ujedine sa Srbima, od njega je dobio sledeći odgovor: “Sva je nesreća u tome što su tih vaših pet milijuna - katolici. Da su pravoslavni, kako bi sve to drukčije išlo. Vi slušate papu, dakle glavara izvan države.”
Supilo je uspeo da dođe i do Sazonova, ali mu je ovaj otvoreno izneo razloge zbog kojih ne uvažava ideju ujedinjenja “jednog naroda sa tri imena” kako se u to vreme govorilo. Vidno razočaran, hrvatski političar je iz Petrovgrada uputio 11. aprila 1915. godine telegram Nikoli Pašiću u kojem je rekao da mu je Sazonov izrazio “sumnju u uspjeh naših zajedničkih ideala, te je kategorički naglasio, da će Srbija dobiti lijepu odštetu i doći na more, ali da je naš jugoslovenski program neostvariv. On ne vjeruje u njegovo postignuće, jer se Rusija toliko ne može angažovati”. Prema Supilovu mišljenju “Sazonov ne želi to ujedinjenje zbog vjerskih razlika između Srba, Hrvata i Slovenaca.”

Troimeni narod

VRATIVŠI se iz Rusije, bez “vidnih rezultata”, Supilo je na sastanku Jugoslovenskog odbora koji je održan 24. juna 1915. godine u Londonu obavestio prisutne da se: “ruska vlada protivi ujedinjenju katoličkih Hrvata i Slovenaca s pravoslavnim Srbima”, a i ruski ambasador (u Francuskoj) Izvoljski, koji je isprva bio zagrijan idejom stvaranja jedne velike južnoslovenske države, sada objašnjava... “da je baza ruske politike pravoslavlje i da Rusija iz razloga državne politike ne može dopustiti, da se Hrvati i Slovenci kao katolici združe s pravoslavnim Srbima, jer bi katolici kao kulturniji dobili prevlast u budućoj jugoslovenskoj državi.”
Hrvatski i slovenački političari su bili ogorčeni na Sazonova i druge ruske istaknute ličnosti, ne samo zbog toga što su se ovi protivili ujedinjenju “jednog troimenog naroda”, nego i zato što se Rusija zalagala da Srbija posle rata dobije Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srem i Bačku, kao i veliki deo jadranske obale sa Splitom i Dubrovnikom i ostrvima Brač, Šolta, Koločep, Čijovo i dr. odnosno da dobije one teritorije za koje su oni smatrali da pripadaju njihovoj naciji.
Nastojanje većine ruskih političara da se Srbija teritorijalno proširi i izađe na Jadransko more, kao i njihovo protivljenje stvaranju jugoslovenske države, postalo je bespredmetno onog trenutka kada je u Rusiji izbila revolucija 1917. godine.
Nova sovjetska vlast imala je drugačije poglede na međunarodnu situaciju, pa i na prilike na Balkanu, nego carska Rusija. Neki istoričari zbog toga smatraju da je propast ruske carevine bila fatalna za Srbiju i srpski narod.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krojači srpske sudbine  |  Poslato: 18 Jan 2017, 17:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Strah od Rusije

Engleskim interesima ne odgovara rusko prisustvo na Balkanu. Nova država bez stalne prestonice

Slika

Uloga Velike Britanije u procesu stvaranja jugoslovenske države može se uporediti sa engleskom poslovicom “Sva se jaja ne smeju stavljati u jednu korpu”. Iako je, naime, zvanična politika engleske vlade do pred sam kraj Prvog svetskog rata bila usmerena ka tome da se sačuva Austrougarska, što je isključivalo mogućnost rađanja nove državne tvorevine na Balkanu u kojoj bi zajednički živeli Srbi, Hrvati i Slovenci - London istovremeno nije sprečavao aktivnost nekih nezvaničnih krugova koji su se zalagali za stvaranje Jugoslavije.
Među malobrojnim zagovornicima “jugoslovenske ideje” u Velikoj Britaniji, vidnu ulogu su igrale dve ličnosti - Vilijam Siton-Votson i Vikem Stid. Siton-Votson (1879-1951) bio je ugledni engleski istoričar, koji je dobro poznavao prilike na Balkanu, dok je Stid (1871-1956) uživao ugled jednog od najboljih britanskih novinara, koji je jedno vreme bio urednik spoljnopolitičke rubrike a kasnije i glavni i odgovorni urednik uticajnog lista “Tajms”. Mada su Stid i Siton-Votson bili nezvanične i nevladine ličnosti, oni su u duhu engleske tradicije, branili interese svoje zemlje, bez obzira na to što se nisu uvek slagali sa politikom svoje vlade. A interesi Velike Britanije na Balkanu bili su decenijama usmereni ka tome da se spreči uticaj Rusije na pravoslavne narode koji su tu živeli i da se ovoj velikoj zemlji onemogući izlazak na “toplo more”. Prema mišljenju mnogih engleskih političara i javnih radnika, Srbija je bila produžena ruka Rusije na Balkanu i zato su veoma često bili podozrivi prema njoj.
I Siton-Votson je delio ovo mišljenje, pa je u svojoj knjizi pod naslovom “Jugoslovensko pitanje u Habzburškoj monarhiji”, koja je izdata 1913. godine i koja je izazvala veliku uzbunu u srpskoj javnosti, tvrdio da bi u rešavanju jugoslovenskog pitanja “trijumf srpske ideje značio trijumf istočne nad zapadnom kulturom i bio bi fatalan udarac progresu i modernom razvoju.” U strahu da Srbija ne postane odskočna daska za rusku dominaciju u jugoistočnoj Evropi, Votson se sve više počeo okretati prema Hrvatskoj, podržavajući stavove i ideje hrvatskih političara u Jugoslovenskom odboru u Londonu.

Trijumf Istoka

NAŠ ugledni istoričar i akademik Milorad Ekmečić kaže da je Siton-Votson “podržavao više Hrvate nego Srbe, verujući da su oni više okrenuti Zapadu.” Engleski autor Artur Mej ide čak i dalje i tvrdi da je Votson “radio za nezavisnu Hrvatsku”. Najobuhvatniju ocenu ovoga engleskog istoričara dao je Ekmečić, ocenjujući da “osnova Votsonovih ideja leži u zagovaranju zajedničke jugoslovenske države u kojoj će katolički Zapad vremenom preuzeti vođstvo.”
U vezi sa delovanjem Siton-Votsona na engleskoj političkoj sceni, treba istaći da je njegov uticaj na zvanične vladine krugove u Londonu na početku rata bio neznatan, ali da je ojačao posle promene stava engleske vlade u pogledu budućnosti Austrougarske, posle rata. Odlučivši se za komadanje Habzburške monarhije što je omogućavalo stvaranje nove jugoslovenske države, londonski zvanični krugovi su počeli sve više uvažavati mišljenje Sitona-Votsona, kao stručnjaka za balkansko pitanje. Na zahtev Forin ofisa, on je izradio jedan memorandum u kojem je izneo svoje poglede na mogućnost nastanka zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. Protiveći se stvaranju Velike Srbije, koja bi uključivala Bosnu i Hercegovinu i imala izlaz na more, Votson je uveravao Englesko ministarstvo inostranih poslova da “jugoslovensko pitanje ne bi trebalo rešavati parcijalno, proširivanjem Srbije na Bosnu i Hercegovinu i dajući joj izlazak na more, nego celovito “stvaranjem jedne jugoslovenske države u skladu sa načelima narodnosti”.
U svom memorandumu je detaljno obrazložio zašto je protiv očuvanja i proširenja Srbije a za stvaranje jugoslovenske zajednice, jer bi po njegovom mišljenju “civilizovaniji Hrvati i Slovenci ubrzo preuzeli vođstvo u političkom i kulturnom životu nove države od hrabrih, ali primitivnih srpskih sunarodnika”, što bi po njegovom uverenju bilo u interesu Zapada. Da bi se sprečio navodni srpski hegemonizam, Votson je predlagao da prestonica buduće države bude u Sarajevu, kao geografskom središtu, ili da se permanentno seli iz jednog nacionalnog centra u drugi, tako da bi povremeno mogla biti u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Engleski istoričar Kenet Kalder tvrdi da je ovaj Votsonov dokument bio dobro prihvaćen u Forin ofisu i da je načelnik ratnog odeljenja ovog ministarstva Harold Nikolson “preporučio” da ga britanska vlada uzme u obzir kada se na “konferenciji mira” bude odlučivalo o Habzburškoj monarhiji.

Agresivni stid

ŠTO se tiče Vikema Stida, druge engleske ličnosti koja je zagovarala stvaranje Jugoslavije “u okviru engleskih državnih interesa”, treba istaći da je njegovo političko ponašanje bilo veoma agresivno, tako da se nekim srpskim zvaničnicima činilo da ovaj uticajni novinar “sledi englesku imperijalnu i kolonijalnu politiku”. On se, na primer, nije ustručavao da od predsednika srpske vlade Nikole Pašića traži “zvanično objašnjenje” zašto je Ljubomir Mihajlović, srpski poslanik u Vašingtonu, inače veliki pobornik “jugoslovenstva”, penzionisan i zašto namerava da to isto učini i sa poslanikom u Londonu, Jovanom Jovanovićem Pižonom.
Prema tvrđenju češke istoričarke Milade Paulove ovako Stidovo ponašanje je uvredilo Pašića pa je oštro odgovorio da je penzionisanje srpskih diplomata u njegovoj isključivoj nadležnosti i da će to svoje pravo demonstrirati i prilikom penzionisanja Jovanovića. Hrvatski istoričar Dragovan Šepić smatra da je “takvo Pašićevo držanje otežalo njegov položaj. Ostavljao je dojam kao da nije spreman slušati savjete Saveznika i da ne vodi računa o potrebi usklađivanja politike srpske vlade s gledištima Saveznika.” Šepić očigledno zanemaruje činjenicu da je Stidovo ponašanje Pašić mogao da protumači kao “akt mešanja u unutrašnje stvari Srbije”, što je u stvari i bilo. Ovaj engleski novinar se, verovatno sa znanjem britanske vlade, mešao i u neka druga osetljiva politička pitanja. On je, na primer, od italijanskog premijera Vitoria Orlanda, kod koga su mu, kao uredniku “Tajmsa” vrata bila uvek otvorena, tražio da “prizna Narodno vijeće iz Zagreba kako bi se ojačao položaj Hrvatske prema Srbiji”.
Mnogi domaći i strani istoričari su davali veliki značaj ulozi Vilijama Siton-Votsona i Vikema Stida u stvaranju Jugoslavije, što je u osnovi tačno, ali su izbegavali da kažu da su se oni zalagali za jugoslovensko ujedinjenje po meri engleskih interesa, prema kojima je u novoj zajednici trebalo dati prednost “zapadnim katoličkim Hrvatima” u odnosu na “istočne pravoslavne Srbe”.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 30 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker