Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:20


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Krojači srpske sudbine  |  Poslato: 18 Jan 2017, 19:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kruna prvom sinu!

Greškom u Ustavu, za prestolonaslednika određen sin Đorđe. Iz starog ustava Srbije prepisan Član 52 u kojem je pisalo sledeće: “Kralja Petra I (Karađorđevića) nasleđuje njegovo muško potomstvo iz zakonitog braka po redu prvorođenja”

Slika

Nije prošlo ni nepunih 40 dana od formiranja prve vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a novu jugoslovensku zajednicu je potresao jedan krupan skandal koji je zloslutno nagovestio njenu budućnost. Radilo se, naime, o pokušaju donošenja takozvanog Privremenog ustava na čemu su insistirali neki uticajni političari. U vezi s ovim treba reći da je nova država u prvim mesecima svoga postojanja funkcionisala kao jedna improvizovana tvorevina, sa privremenom Narodnom skupštinom i Vladom, pa je shodno tome trebalo doneti i Privremeni ustav. Sve je to činjeno u nameri da se do saziva Ustavotvorne skupštine i donošenja novog ustava, privremenim državnim organima omogući da što bezbolnije obavljaju svoje dužnosti.
Pod donošenjem Privremenog ustava se ustvari podrazumevalo proširenje nadležnosti nešto izmenjenog ustava Kraljevine Srbije na celu teritoriju novouspostavljene države. Za ovakav ustavni provizorijum su se zalagali hrvatski političari u privremenoj skupštini, jer su smatrali da je srpski ustav mnogo demokratičniji od nekadašnjeg ustava Austrougarske monarhije pod kojima su živeli njihovi sunarodnici do 1918.

”Moja krv”

Da bi se realizovala ova ideja formirana je jedna vladina komisija kojoj je stavljen u zadatak da pregleda Ustav Srbije i “izdvoji iz njega članove koji po formi i sadržini ne bi mogli biti preneseni na celu državnu teritoriju”. Ova komisija je vrlo brzo obavila svoj posao, tako da je vlada na sednici od 30. januara 1919. godine mogla da usvoji Privremeni ustav Kraljevine S. H. S. On je objavljen u Službenim novinama 8. februara 1919. godine i tada je izbio skandal. Šta se ustvari desilo? Mehanički je, naime, iz ustava Srbije prepisan član 52 u kojem je pisalo sledeće: “Kralja Petra I (Karađorđevića) nasleđuje njegovo muško potomstvo iz zakonitog braka po redu prvorođenja”.
Zgranuti pravni stručnjaci i političari su se zapitali: Da li ostareli i bolesni kralj Petar I želi da pred kraj svoga života ukloni sa vlasti svoga mlađega sina - regenta Aleksandra i dovede na presto nove države svoga “prvorođenog” sina Đorđa, koji je, kao što je poznato, abdicirao 1909. godine. Javnost je znala da je do ove abdikacije došlo zbog toga, jer je Đorđe u jednom fizičkom obračunu sa svojim posilnim Stevanom Kolakovićem ovoga tako jako istukao da je on posle toga umro. Malobrojne Đorđeve pristalice, među kojima je bio i poznati naučnik - matematičar Mihailo Petrović (Mika Alas) potajno su se nadale povratku svoga prijatelja na kraljevski presto, s obzirom na to da su znali da je kralj Petar prilikom ove abdikacije rekao: “Đorđe je moja krv, a Aleksandar je krv Nikole Petrovića, crnogorskog kneza” (Aleksandrovog dede po majci).
U opštoj zbrci koja je nastala posle objavljivanja Privremenog ustava, poznati pravnik dr Dušan Subotić obratio se ministru pravde u prvoj jugoslovenskoj vladi Marku Trifkoviću i skrenuo mu pažnju na taj “strahoviti član 52 Privremenog ustava koji menja utvrđeni red nasleđa dinastije, jer je današnji kralj (Aleksandar) već ranije bio proglašen za naslednika prestola kao drugi po redu rođenja i već vrši kao naslednik prestola kraljevsku vlast, a po ovom privremenom Ustavu princ Đorđe treba da bude naslednik prestola u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Ministar Trifković je hitno zatražio sastanak kod predsednika vlade Stojana Protića da bi se “nešto učinilo u cilju otklanjanja i mogućih posledica”. Posle razmatranja celog slučaja ustanovilo se da je do unošenja člana 52 u Privremeni ustav došlo ne željom kralja Petra nego greškom nekoga činovnika iz Ministarstva pravde. Sada je trebalo nešto hitno preduzeti da bi se umirila uznemirena javnost. Rešeno je da se izda zvanično vladino saopštenje u kojem je rečeno da je u Službenim novinama objavljen samo nacrt Privremenog ustava i da će u konačnoj verziji ovoga dokumenta biti izostavljen pomenuti član.

Sporni član

Objavljivanjem Privremenog ustava sa famoznim članom 52 bio je suviše ozbiljan slučaj da bi se mogao skinuti sa dnevnog reda samo objavljivanjem vladinog saopštenja. Bilo je sasvim opravdano potražiti i personalizovati krivca, jer se tako nešto verovatno nije desilo ni u jednoj državi u svetu. Već pomenuti dr Dušan Subotić, koji je u javnosti uživao ugled jednog od najboljih pravnih stručnjaka u Srbiji optužio je ministra Marka Trifkovića, koji je jedno vreme bio i predsednik srpske vlade da je najveći krivac za tako veliko kompromitovanje nove jugoslovenske države. On je, osim toga, iskoristio taj slučaj da iznese svoju analizu rada ne samo prve jugoslovenske vlade nego i potonjih vlada i da utvrdi greške koje su činjene.
“Ja ostajem pri tome da su gospoda ministri koji su objavili Privremeni ustav pokazali toliko državničke nesposobnosti i nepažnje da im se državna uprava ne sme poveriti ni za manje važne stvari”, ovako je reagovao dr Subotić u jednom članku objavljenom u “Politici”.
Nažalost, ne samo državna uprava, nego je i cela državna zajednica padala iz greške u grešku, tako da ni najveći optimisti među političkim analitičarima - Kraljevini Jugoslaviji nisu proricali “svetlu budućnost”.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Krojači srpske sudbine  |  Poslato: 18 Jan 2017, 19:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Velike žrtve Srbije

Žorž Klemanso: Sve što Srbija ima, stekla je svojom krvlju

Slika

PROGLAŠENjE stvaranja jedne nove države na Balkanu - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je pompezno upriličeno 1. decembra 1918. godine u maloj jednospratnoj kući trgovca Alekse Krsmanovića na Terazijama - nije blagonaklono primljeno među ratnim saveznicima Srbije. Na zahtev predsednika jugoslovenske vlade Stojana Protića da novu kraljevinu priznaju vlade Amerike, Engleske, Francuske, Italije i drugih zemalja, u francuskom ministarstvu inostranih poslova, koje je pripremalo Mirovnu konferenciju u Parizu, formulisan je ovakav odgovor: „Savezničke vlade, primivši do znanja učinjenu im notifikaciju o ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđevića, prisiljene su da jave srpskoj vladi da ne mogu priznati političku promenu izvršenu uoči Kongresa mira, koji je jedino pozvan da odluči o konačnoj sudbini teritorija i stvaranju novih država.“
Jedan od razloga za ovako odbojan stav srpskih ratnih saveznika bio je u sledećem: Ove države su za vreme Prvog svetskog rata znale samo za Kraljevinu Srbiju i Kraljevinu Crnu Goru, čiji su se vojnici borili protiv zajedničkog neprijatelja - Nemačke i Austrougarske. Srpski narod je od strane saveznika smatran za prijateljski, a ostala dva naroda koja su činila Jugoslaviju - Hrvati i Slovenci tretirani su kao neprijatelji, jer su se njihovi zemljaci kao vojnici Austrougarske monarhije borili protiv sila Antante. Uz ovo, treba dodati i odbojan stav Italije, koja je pretendovala na Istru i deo Dalmacije, radi čega je stanovnike ovih teritorija (pretežno Hrvate i Slovence) svrstala među svoje i „savezničke neprijatelje“.

Uvređeni Trumbić

I PORED nepovoljnog stava zemalja Antante prema novoj jugoslovenskoj državi, vlada u Beogradu je donela odluku da na Mirovnu konferenciju u Parizu, koja je zakazana za 18. januar 1919. godine pošalje državnu delegaciju koja će predstavljati Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Da bi se pred međunarodnom javnošću demonstriralo „jugoslovensko zajedništvo“, ova delegacija je sastavljena na „paritetnoj osnovi“. Nju su činili Nikola Pašić, bivši predsednik srpske vlade (šef delegacije), Milenko Vesnić, poslanik u Parizu (srpski predstavnici), Ante Trumbić, novi jugoslovenski ministar inostranih poslova, Josip Smodlaka, bivši dalmatinski poslanik u Bečkom parlamentu (hrvatski predstavnici) i Ivan Želgar, profesor univerziteta i bivši ministar u austrougarskoj vladi (slovenački predstavnik).
I pored truda vladajućih krugova u Beogradu da u Pariz pošalju najuglednije predstavnike sva tri naroda, učesnici Mirovne konferencije ovu delegaciju nisu tretirali kao jugoslovensku, nego kao srpsku, jer su diplomatske odnose imali samo sa Kraljevinom Srbijom. Takav saveznički stav ispoljen je i u odnosu na Antu Trumbića. Novi šef jugoslovenske diplomatije je, naime, po dolasku u Pariz svojim kolegama uputio „notifikaciju“ u kojoj je izneo da na Ministarskoj konferenciji učestvuje kao ministar inostranih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Šefovi diplomatija savezničkih zemalja su ljubazno odgovorili Trumbiću, izrazivši svoje zadovoljstvo što će moći da kontaktiraju i sarađuju sa njim, ali su odgovor adresirali ovako: „Njegovoj ekselenciji Anti Trumbiću, ministru inostranih poslova Kraljevine Srbije“. Trumbić je bio ogorčen na ovakav gest svojih kolega, jer kao Hrvat, nije želeo da nosi titulu srpskog ministra.

S one strane

MNOGO teži slučaj se desio sa Ivanom Želgarom. Predsednik italijanske vlade Vitorio Orlando odbio je da komunicira sa njim izjavivši „da on ne želi da razgovara sa delegacijom u kojoj sedi jedan ministar bivšeg austrougarskog cara Karla“.
Do ovako nemilih scena je dolazilo prvenstveno zbog toga što je većina hrvatskih i slovenačkih političara smatralo da je ulaskom njihovih naroda u jugoslovensku zajednicu - njihova ratna prošlost zaboravljena. Ako su tu prošlost hteli da zaborave neki srpski političari, radi građenja „tolerantnih međunacionalnih odnosa“ u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, takav samarićanski stav nije se mogao očekivati od predstavnika velikih sila. U to se uverio i Ante Trumbić, koji je na insistiranje da se Hrvati tretiraju kao i Srbi, odnosno da im se prizna status ratnih saveznika, od predsednika Francuske republike Žorža Klemansoa dobio sledeći odgovor: „Mi smo obavezni da vodimo računa samo o tome da je Srbija od prvog dana bila na strani Antante i da je podnela neizmerne žrtve, a da je Hrvatska bila angažovana protiv nas, s one strane barikade. Sve što Srbija ima, stekla je svojom krvlju, hrvatska krv više se prolivala na drugoj strani. Ovo je vrlo neprijatna konstatacija koju moram da Vam saopštim.“
Najbolju ocenu stava savezničkih zemalja prema novoj jugoslovenskoj državi i narodima koji su je činili dao je istoričar Branislav Gligorijević, koji kaže: „Time što su postali Jugosloveni - Hrvati i Slovenci nisu mogli automatski da budu smatrani kao prijateljski narodi i saveznici. Svet je i dalje znao samo za Kraljevinu Srbiju i saveznici su priznavali samo tu državu, dok su Hrvati i Slovenci za njih bili podanici jedne poražene države, protiv koje su se oni borili.“

(Kraj)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 68 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker