Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:44


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 24 Jun 2013, 03:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Milost poslednja nada

Jesam svinje krao, ali nisam ubijao, uzviknuo je Mileta. Noćna mora na pogubljenju atentatora 28. jula 1868.

Slika
Razbojnici iz Kučajne, 1898.

OBIČNO se pre pogubljenja prvo čitala presuda, što je, u zavisnosti od složenosti slučaja, moglo da potraje i pun sat. S obzirom na tehnički jezik presude i slabe čitalačke veštine policajaca, ovo je publici uglavnom bilo dosadno. „Dok je presuda i rešenje kasacijonog suda čitano, prošlo je opet pola sahata“. Osuđeni je ponekad prekidao čitanje presude uzvicima da je nevin. Mileta je slušao presudu mirno i pažljivo, a kad god se spomenulo ubistvo, on je uzviknuo: „Ljudi! ako sam to učinio nikad Bog da me ne spase! Jesam svinje krao, ali nisam ubijao“.

Zatim se čekalo da li će, možda, pomilovanje stići u poslednji čas. Zapravo, policija je unapred znala šta će biti, ali publika nije. Obično se čekalo četvrt ili pola sata. Onda je na scenu stupao sveštenik. Prilazio je osuđenom, pozivao ga da se pokaje i obećavao mu oprost greha. Krotki osuđenici su popu ljubili ruku, a goropadni ga psovali. Jedan je, kažu, „cele poslednje noći svoga života smišljao plan kako će pred pogubljenje najlakše moći odgristi nos svešteniku kad mu ovaj podnese krst radi celivanja“.

Sada je osuđenik dobijao pravu priliku da kaže šta ima. Naročito se očekivalo da prizna, i to ne samo zločin zbog koga je osuđen nego i neke druge, po mogućnosti isto tako strašne. Razbojnik Radovan Nikolić Cerovac, streljan u selu Prijevor 1866, „kazivao je redom, kako je sa društvom svojim pobio na Javoru u 1864. godini neke ljude, a Jevđi Petkoviću iz Trća, okr. užičkog, kuću zapalio i dete od 12 godina isekao“.

Vlasti su najviše cenile one koji su, pored potpunog priznanja, okupljenima nudili i moralnu pouku. Jedan hajduk, streljan 1898, održao je posebno „trogatelan“ govor: „Savetujem mlađi svet, od 20 do 25 godina, da se od ovakoga posla krste i levom i desnom, da dobro paze s kim se druže i da od prokletih jataka beže kao od antihrista, da ne bi dočekali ovo što sam, evo, ja dočekao“. Publika je uzvraćala vrlo emotivno, pa su i sami izvršioci pokazivali uzbuđenje: „A na grobu (na Karaburmi) niko nije mogao izdržati a da ne plače... Gospodin prota nije mogao svršiti molitvu... Udariše mu suze na oči... A gospodin pisar Mita jedva je pročitao presudu“.


OPASNE DUŠE POGUBLJENIH

NA leš pogubljenoga se vrlo često lila voda. U jednom slučaju (okolina Prokuplja, 1909) čim je osuđenik izdahnuo, seljaci su u raku prolili pripremljenu kantu vode s uzvicima „Sipaj vodu na Miletu da nas ne pobije grad!“ Posle streljanja jednog hajduka 1929. godine, takođe kod Prokuplja, „seljani su sipali malo vode u njegovu raku verujući da će posle da pada kiša“. Cilj ove magijske radnje je da se odobrovolje duše pogubljenih, jer bi se one inače mogle svetiti živima izazivanjem grada ili suše.

Osuđenik je zatim vezivan uz kolac i, hteo ili ne, stavljan mu je povez preko očiju. Bilo je izuzetaka, pogotovo u provinciji, kada su streljani slavni hajduci. Arambaša Mino iz Vučitrna, streljan kod Krnje džamije (blizu Prokuplja) 1888, „nevezanih očiju mirno je gledao kako žandarmi upravljaju na njega puške koje donose smrt“. Kad su osuđeniku vezane oči, činovnik je komandu za plotun davao sabljom (da osuđenik ne čuje), i onda se pucalo, s razdaljine od samo pet koraka. Koliko puta, zavisilo je od pribranosti i umešnosti žandara, ali i od sreće.

Vasa Damjanović „čim je streljan samo je zinuo i ništa više i odma je umro“. Neki Miloje, streljan 1874, od prve puške samo „pade i izdahnu na mah kao pile“. Nešto lošije je prošao Kuzman Kostić: „vrlo je dobro pogođen, i odmah, valjda nije ni dobar minut protekao, on je izdahnuo“. Jedan „dobar minut“ bola i mučenja se nije smatrao preteranim. Ali, vrlo često je trebalo ponoviti plotun, a ponekad su žandari morali da dokrajče osuđenike pojedinačnim pucnjima, iz revolvera ili iz puške.

Masovno pogubljenje atentatora 28. jula 1868. na Karaburmi se izvrglo u pravu noćnu moru: „Svu četrnaestoricu su privezali uz kočeve. Posle toga su prvome (Vidoju Ivkoviću) zavezali oči, a iz stroja su istupila četiri žandarma i na dati znak opalili. Vidoje se srušio mrtav, dva čoveka su priskočila i odrešila ili odsekla uže i bacila telo u jamu. Na isti način je streljan i drugi osuđenik, pa redom jedan za drugim svi ostali. Nisu bili svi smrtno pogođeni i na njih su ponovo pucali. Ni to nije sve: u pokušaju da dokusuri jednog osuđenika, žandarm je promašio i pogodio kolac, a rikošet je na mestu ubio žandarmerijskog kapetana koji je prisustvovao izvršenju.“

Čim osuđenik izdahne, a nekad i pre, posmatrači su se otimali da dođu do „suvenira“ - predmeta sa streljanja, za koje se verovalo da imaju magična svojstva. To se moralo učiniti brzo, skakanjem u raku pre nego što se zatrpa telo osuđenog. U Srbiji su na naročitoj ceni bili konopci kojima su osuđeniku vezivane ruke ili kojima je on vezivan za kolac. Žene su se grabile da do njih dođu, jer „to uže mađijski veže muža ili ljubavnika“; lopovi su žudeli za podmetačima (krpenim ili kožnim) ispod osuđenikovih bukagija, jer „ko njih nosi može da otvori svaku bravu“.

Pomno se pazilo da osuđenik pre streljanja ne baci kakav predmet iz rake. Kada su 1896. u Užicu streljana dva hajduka, silazeći u raku jedan je od sebe bacio duvansku kutiju a drugi podvijače, ali su žandari sve to pokupili i vratili u grob. Jer, „u narodu postoji verovanje da će onoga osvetiti ko ostavi napolju štogod od svojih stvari, pre no što će u grob sići“.

S druge strane, u grob su stavljani predmeti koji bi pogubljenome mogli biti od koristi posle smrti. U Kragujevcu 1929. osuđeniku već vezanom za kolac prišla je „jedna snaša i dala mu nekoliko dinara da baci u raku pored sebe“. A u Gornjem Milanovcu iste godine, kad je osuđenik izdahnuo, „u raku je sišao seoski kmet i odrešio konopac. Preko mrtvog tela bacio je staru šarenicu. A osim toga i pola boce rakije“.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 24 Jun 2013, 03:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pašić sačuvao glavu

Đura Knežević, atentator na kralja Milana, streljan. Pred preki sud izvedena šestorica viđenih radikala, među kojima i Nikola Pašić

Slika
Streljanje Đure Kneževića na Karaburmi

ZA vreme Aleksandrove vladavine smrtna kazna je manje korišćena za obračun s političkim protivnicima nego za vreme Milanove, ali je i toga bilo, i to posle atentata na Milana od 24. juna 1899. godine (Ivanjdan). Atentator Đura (Stevan) Knežević, koji je u Knez Mihailovoj ulici pucao na Milana i lako ga ranio, bio je priprost i priglup čovek, bez ikakvog političkog ili ličnog motiva da ubije bivšeg kralja. U stvari, atentat je organizovala ruska tajna obaveštajna služba, uz pomoć jednog srpskog okružnog načelnika, Živka Anđelića, koji je uhapšen, ali nije ništa priznao, a uoči glavnog pretresa je u svojoj ćeliji nađen obešen.

Drugi pohvatani učesnici u zaveri imali su sasvim sporedne uloge i nisu mogli pružiti nikakve korisne podatke, a još manje dokaze o organizaciji atentata. Pošto dokaza protiv ruske agenture nije bilo, a i da ih je bilo, teško da bi se - iz obzira prema Rusiji - mogli koristiti na sudu, vlast (tačnije, kraljevi ili, još tačnije, Milan) čvrsto je rešila da krivicu za atentat svali na radikale. To je, na jedan način, predstavljalo nastavak Milanove večite borbe s radikalima, borbe u kojoj se on instinktivno mašao prekih sudova i smrtnih kazni.

I posle ivanjdanskog atentata zaveden je preki sud, uprkos otporima iz zemlje i inostranstva. I inače nepopularna mera, preki sud je u Srbiji tradicionalno korišćen, preventivno protiv hajdučije i posle oružanih pobuna, ali ne i za atentatore. Izuzetak je bio preki sud ubicama kneza Mihaila, a inače su atentatorima - npr. Ilki Marković - sudili redovni sudovi. Kraljevi su hteli preki sud po svaku cenu, pa je vlada na kraju popustila; jedini kraljevski ustupak je bio da se nadležnost prekog suda ograniči samo na grad Beograd i Podunavski okrug.


ANARHISTI KUCAJU NA VRATA

POLITIČKI kriminalitet u Srbiji krajem veka mahom se sastojao od verbalnih delikata - uvrede vladaoca. Politički terorizam kakav je harao ondašnjom Evropom, nije bio poznat u Srbiji. Zalažući se za reformu policije, Dušan Alimpić je 1901. godine pisao: „Treba znati da kod nas nema ni anarhizma ni proletarijata, kao i da svaki čovek može, samo ako hoće, zaraditi sebi na pošten način parče hleba. Ali tako isto treba znati i to, da smo i mi na pragu velikog socijalnog preobražaja, kao i da će anarhiste skorim zakucati na naša vrata: Zlo će biti, ako nas proleteri i anarhiste zateku nespremne, a to je izvesno, ako nam policŠijaĆ ostane ovakva kakva je danas“.

Pred preki sud su, pored samog atentatora i nekoliko s njime povezanih ljudi, izvedena šestorica vodećih radikala - Nikola Pašić, Kosta Taušanović, Aca Stanojević, Stojan Protić, Ljubomir Živković i prota Milan Đurić, dok je Ranku Tajsiću suđeno u odsustvu. Svi oni su osuđeni, a kraljevi su hteli i da se svima izrekne smrtna kazna i da se pogube. Smrtna kazna za samog atentatora, čija je krivica bila potpuno dokazana, nije bila sporna. Ali streljanje radikalnih političara, koji nikakve veze sa atentatom nisu imali, koji su stajali na čelu najpopularnije stranke i ranije zauzimali najviše položaje u državi, bilo je nešto sasvim drugo.

Možda bi Obrenovići i uspeli da savladaju otpor u Srbiji, ali nisu mogli da se odupru ekstremnim pritiscima međunarodnih činilaca, a naročito Austrougarske i Rusije, jer su one, svaka iz svojih razloga, bile neopozivo protiv takvog političkog ubistva. Milan je pokušao da se cenjka s Rusima i Austrijancima: prvo je nudio da ograniči broj smrtnih presuda na samo četiri ili pet, zatim da poštedi Taušanovića, ali mu je najteže bilo da se odrekne osvete nad Pašićem, i tu je najviše zatezao.

Pored neposrednih političkih interesa dveju carevina, bilo je i opštih okolnosti koje su jako otežavale izricanje smrtnih presuda radikalskim političarima. Upravo u to vreme, u Parizu se sudilo za klevetu Emilu Zoli, u sklopu afere „Drajfus“, koja je od 1898. potresala Francusku i ceo civilizovani svet. „Državni razlog“, kojim su se nekada mogla pravdati svakovrsna izigravanja prava i pravde, počeo je da gubi svoju mističnu snagu. „Prvo pravda, pa onda država“ - to je postala „krilata reč“ baš u vreme Ivanjdanskog atentata.

Na kraju su srpski kraljevi morali da popuste. Preki sud je izrekao samo dve smrtne presude: atentatoru Kneževiću i Ranku Tajsiću. Tajsić je još pre atentata izbegao na Cetinje i tamo bio bezbedan od srpskog pravosuđa (pomilovan je 1901. godine). Knežević je streljan 13. septembra 1899. pred više hiljada ljudi na Karaburmi.

Radikalski prvaci su svi osuđeni - Pašić na pet, Taušanović na deset, a ostali na po dvadeset godina robije, gde se u početku prema njima postupalo neobično strogo, čak nečovečno. Pomilovani su godinu dana kasnije, jula 1900, kada je Aleksandar, zarad ženidbe Dragom Mašin, konačno raskinuo sa ocem i njegovom austrofilskom politikom. Oslonio se na Rusiju i radikale, jedinu stranku spremnu da ga podrži u bračnom pitanju, s tim da radikali zauzvrat dobiju pomilovanje svojih prvaka, ali i nov ustav.

Policijski karakter Aleksandrovog režima je, kao jednu od malobrojnih dobrih posledica, doneo suzbijanje hajdučije, najviše u periodima 1892-1894. i 1896-1901. Ono je postignuto sistematskom i doslednom primenom uobičajenih mera, a naročito korišćenjem policijskih doušnika - „potajnika“; 1895. je donet nov zakon o hvatanju i utamanjivanju hajduka. Tim zakonom je ministar unutrašnjih dela bio ovlašćen da u okruzima sa hajdučijom sašori sela tako da na jednom mestu bude najmanje devet kuća, kao i da poruši sva staništa (kolibe, pojate) izvan sela. Pored toga, mogao je da raseli (u druge okruge) porodice oglašenih hajduka, zaključno do četvrtog stepena srodstva u pravoj ili pobočnoj liniji, kao i da raspisuje ucene, tj. nagrade za onoga ko prokaže, uhvati ili ubije hajduka.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 17 Maj 2022, 19:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
NAD OVIM MONSTRUMOM JE IZVRŠENA POSLEDNJA SMRTNA KAZNA U SRBIJI: Zločin počinio na groblju!

Smrtna kazna je u Srbiji primenjivana od nastanka moderne države 1804. pa sve do 2002. godine, kada je zakonom ukinuta. Poslednje pogubljenje, streljanjem, izvršeno je 14. februara 1992. a poslednje smrtne presude su izrečene 2001. godine i kasnije zamenjene vremenskim kaznama.


Slika

Iako tačnih podataka nema, neke procene govore da je u ovom periodu u Srbiji ubijeno preko 7.000 ljudi koji su proglašeni krivim za razne zločine koji nisu uvek uključivali ubistva.

Do 1842, za ubice je bila propisana “ekvivalentna” smrtna kazna, što znači da je ubica bivao ubijen na isti način (pa i istim oružjem”) na koji je bila ubijena žrtva. Pored toga, tela pogubljenih su skoro uvek javno izlagana na točku na određeno vreme ili do potpunog raspadanja.

Zanimljivo je da je smrtna kazna za krađu ukinuta tek 1902. godine. Od 1905. godine smrtne kazne u Beogradu više nisu izvršavane javno, nego na skrovitim mestima bez prisustva publike, ali su u drugim gradovima i selima izvršenja i dalje ostala javna i prisustvovale su im hiljade posmatrača.



Dana 14. februara 1992. u Somboru je streljan Johan Drozdek, osuđen na smrt 1988. godine zbog silovanja i ubistva šestogodišnje devojčice.

O Johanu se pre ovog strašnog zločina znalo samo da je poreklom Poljak, da nema zanimanje i zaposlenje. Devojčicu je ubio kako bi se osvetio njenom ocu koji mu nije dao stari bicikl.

Komšije iz Karavukova kod Sombora su videle Johana kako na biciklu nekuda odvozi malu Ivanu. Obećao joj je čokoladicu, ako se provoza s njim. Odveo je devojčicu do seoskog groblja. Na osnovu tragova na cigli, nađenoj pored Ivaninog tela, utvrđeno je da je dete koje se otimalo i vrištalo, najpre usmrtio, a zatim silovao.

Osim po svom jezivom zločinu, ovaj monstrum je ušao u istoriju kao poslednji čovek nad kojim je izvršena smrtna kazna u Srbiji.

Narodna skupština Srbije je 26. februara 2002. izmenila Krivični zakon tako što je iz njega izbrisala smrtnu kaznu. Prema čl. 24 važećeg Ustava iz 2006. godine: “Ljudski život je neprikosnoven. U Republici Srbiji nema smrtne kazne”.


pinkrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Google [Bot] i 58 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker