Srbija Forum http://srbija-forum.com/ |
|
Istorija Prijedora http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=455&t=4366 |
Stranica 2 od 2 |
Autoru: | Senka [ 08 Feb 2023, 19:49 ] |
Tema posta: | Re: Istorija Prijedora |
Feljton: Prijedor nekad (8) – ŠANTIĆ NAPISAO, MARINKOVIĆ KOMPONOVAO HIMNU „VILE“ Dolaskom Austrougarske u Bosnu i Prijedor, nametnut je novi činovničko- birokratski aparat čiji je osnovni zadatak bio gušenje svakog pomena nacionalne svijesti. Činjenicu da u BiH žive tri naroda, Austrougarska je pretvorila u svoju prednost logikom „zavadi pa vladaj“ – U takvom ambijentu, bilo je lako provoditi svoju, u to vrijeme, uspješnu politiku koja bukvalno nije bila ni protiv jedne konfesije, mada se na sve načine dodvoravala bogatim begovima i agama. Samo zbog poreza, ali ne i lјubavi, agrarno pitanje nikad nije riješeno. Kada bi osjetili da se dvije konfesije „opasno“ približavaju jedna drugoj, onda bi austrogarski vladari davali više novca jednoj od te dvije konfesije, nakon čega bi uslijedio njihov međusobni sukob. Austrougarska je znala kako da vlada – kaže Milenko Radivojac, arheolog i istinski hroničar grada Prijedora. Dodaje da je Benjamin Kalaj, austrougarski ministar finansija, koji je imenovan za upravitelјa, neko ko je bio alfa i omega u BiH, tokom službe od 1884. do 1903. godine, zagovarao priču o jednoj naciji i jednom jeziku, da su svi Bosanci i da se govori bosanskim jezikom. To je u početku izazvalo otpor koji je sve više jačao, a nakon njegovog odlaska, 1903. godine, i ta politika propada. U to vrijeme, u Bosni je bilo samo tri odsto pismenog stanovništva u odnosu na obrazovane austrougarske činovnike koji su ovdje, u skoro pa feudalno društvo, dolazili iz daleko naprednijih kapitalističkih zemalјa. Oni su zaslužni za to što je Austrougarska u jednom trenutku popustila i dozvolila organizovanje nacionalnih društava, ističe Radivojac. Tražili su dodatne i zanimlјive sadržaje. Zato Austrougarska u prvi mah dozvolјava formiranje društava na vjerskoj osnovi. Nakon Mostara u kojem je 1884. godine osnovano Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, a godinu kasnije i Pjevačko društvo „Nјegoš“ u Tuzli, bogati i viđeniji srpski trgovci dolaze na ideju da se nešto slično osnuje i u Prijedoru. Društvo se moralo registrovati po pravilima kotarskog ureda, odnosno sreza. U slučaju „Vile“, čekalo se čak nekoliko godina da Zemalјska vlada potvrdi osnivanje. Za osnivanje ovog srspkog pjevačkog društva postojali su svi uslovi, a 1892. godine konačno stižu i ta pravila, odobrena od strane Vlade, u kojima doslovce piše da se novo društvo ne može zvati srpsko pjevačko već mora biti „Srpsko pravoslavno crkveno pjevačko društvo“ te da se može osnovati samo pod tim uslovima. Među trgovcima osnivačima „Vile“ bili su i članovi prvog osnivačkog odbora Srpskog pjevačkog crkvenog društva: Simo Mitrinović, Risto Kondić, Vaso Antonijević, Rade Stojanović, Niko Cvijić, Jovo Radetić i Jovo Ostojić. I ovo društvo bilo je finansirano dobrovolјnim prilozima. U Muzeju Kozare postoje četiri knjige zapisnika od prve konstituirajuće Skupštine, pa sve do 1946. godine, kada “Vila” postaje Radničko kulturno umjetničko društvo „Mladen Stojanović“. Iz tih zapisnika vidlјivo je šta je “Vila” tada značila, kaže Radivojac. Pojašnjava da je pitao Ratka Tubina zbog čega se „Vila“ odmah poslije Drugog svjetskog rata morala ugasiti i biti Radničko kulturno-umjetničko društvo. Zapisnik “Vile” – Odgovorio mi je da im to niko nije rekao, ali da je došla nova vlast, a s njom je na sastancima „Vile“ bilo sve manje lјudi. Narod se počeo polako osipati i onda je došla inicijativa da se formira Radničko kulturno-umjetničko društvo, nakon čega je odlučeno da svi iz „Vile“ pređu u to društvo.Sva oprema i sve ono što je „Vila“ posjedovala, prešlo je u Društvo „Mladen Stojanović“, pa tako i zapisnici koji su, zahvalјujući toj činjenici, sačuvani. Osim podataka o osnivanju „Vile“, u njima je sva priča i o gradu, ali i o tadašnjim kulturnim, političkim i ostalim društvenim dešavanjima – kaže Radivojac. U jednom od zapisnika stoji da je “Vila” osnovana i ranije nego te 1892. godine. U prilog je i zapisnik Društva u kojem je navedeno da je izvjesni gospodin Manojlo Vukić, prilikom prvog konstituisanja „Vile“, a pominje se 1885. godina, platio članarinu tri godine unaprijed, što ide u prilog tome da je Društvo osnovano odmah nakon Mostara, u godini kad i Tuzla. – Prva uprava „Vile“ bili su najbogatiji i najviđeniji trgovci, lјudi s čistim nacionalnim opredjelјenjem. Ni jedna od manifestacija u gradu, počev od humanitarnih druženja, a takvih je bilo jako mnogo, do vjerskih okuplјanja, nije mogla bez „Vile“. Ona je u svemu aktivno učestvovala i to ne samo u Prijedoru, već i u susjednim opštinama, ali nikad na bilo kakvim političkim skupovima. To je bilo pisano i nepisano pravilo „Vile“. Tako u jednom zapisniku iz 1923. godine, na zahtjev Radikalne stranke, „Vila“ odgovara da neće učestvovati, zato što, kako je navedeno, ne učestvuje na političkim manifestacijama – kaže Radivojac. Prema podacima kojima raspolaže, 5. jula 1892. godine, na osnivačkoj skupštini izabran je prvi Upravni odbor „Vile“ na čelu sa trgovcem Simom Mitrinovićem, ocem akademskog slikara Dragutina Mitrinovića, školovanog u Krakovu i Parizu, profesora Krakovske likovne akademije, a potom i profesora na beogradskoj Akademiji primenjenih umetnosti. U januaru 1893. „Vila“ je već učestvovala na Svetosavskoj zabavi koju su zajedno organizovale Srpska pravoslavno-crkvena opština i Srpska pravoslavna osnovna škola. U početku su to bile priredbe gdje su najbolјi učenici govorili recitacije, predstavlјali se najbolјi učitelјi uz solo pjevače i horske pjesme. U drugom dijelu obavezan je bio neki pozorišni komad, a onda i zabava na kojoj se ostajalo do duboko u noć. U jednom zapisniku iz 1893. godine piše i da se zamolјava Aleksa Šantić da napiše stihove za „Vilu“. U drugom zapisniku zadužuje se perovođa da uputi zahvalnicu Šantiću koji je napisao stihove za himnu “Vile” koja se zove „Haj nek jekne“. Naredne godine, na „Vilinu“ molbu, tada najveći srpski kompozitor Josif Marinković komponovao je muziku za njenu himnu koja je važila sve do 1946. godine. Radivojac dodaje da su „Vilina“ gostovanja, osim u Prijedoru i susjednim mjestima, zabilјežena i u Beogradu, a zabilјežen je i nastup iz 1923. godine, prilikom prenošenja kostiju Stevana Mokranjca iz Skopja u Beograd, kad u horskom nadmetanju “Vila” osvaja visoko drugo mjesto. Zahvalјujući „Vili“ u Prijedor su dolazila značajna imena iz svijeta muzike, pa pred sam kraj 19. vijeka ovdje nastupa operski pjevač i prvak zagrebačke opere Stevan Deskašev. Poslije prvih horovođa, učitelјa Steve Kolarića, Vladimira Pejovića i Riste Misite, na čelo „Vilinog“ hora dolazi Pero Radetić. Trgovac po zanimanju, a muzičar po vokaciji, školovan u Gracu, on je cijeli svoj život i rad, zapostavlјajući čak i trgovinu, posvetio „Vili“. Već 1893. godine Društvo nabavlјa prvi klavir koji je, prema zapisniku iz te godine, plaćen 180 forinti. U to vrijeme, Društvo je imalo između 50 i 70 članova, a pošto nisu imali vlastite prostorije, vježbali su u Radetića kuli i prostorijama Srpske pravoslavne osnovne škole, sve do 1912. godine, kada je „Vila“ dobila svoje prostorije. Vremenom proširuje se i repertoar hora koji izvodi Mokranjca, Kornelija Stankovića, pa čak i Čajkovskog. Tokom Prvog svjetskog rata „Vila“ prestaje s radom, a već u decembru 1918 . godine ugledni Prijedorčani poput Riste Kondića, Pere Radetića, Jove Borojevića i Nike Medića održavaju sjednicu privremenog odbora, za naredne godine izrađuju i pravilnik Srpskog pjevačkog crkvenog društva i „Vila“, koja je imala jedan broj članova nesrpske nacionalnosti, ponovo nastavlјa s radom. U Prijedoru je 1895. godine osnovana srpska čitaonica u kojoj, sve do 1914. godine, podvornik nosi knjige kod članova čitaonice, uz naplatu od jednog helera po pročitanoj knjizi. U isto vrijeme u Prijedoru postoji Gajretova, muslimanska čitaonica. U Prijedoru je 1897. godine osnovna dobrotvorna Zadruga “Srpkinja”, žensko udruženje za kulturno i prosvjetno uzdanje mladih, čiji je osnivač bila Mara Stojanović zvana Radinica, izuzetna žena. Članice tog društva učile su vez, šav i kompletnu spremu za udaju. Godine 1906. otvorena je stručna škola u prostorijama Udruženja, današnjoj zgradi Kola srpskih sestara. – Postojala su dva odjelјenja: za bijeli šav i šareno odijelo. Vrsne članice su bile Stoja Radetić, Persa Borojević, Milka Mitrinović, Zorka Borojević, Mara Vukić, sve supruge bogatih trgovaca. Iza Prvog sjetskog rata Zadruga “Srpkinja” mijenja ime u Kolo srpskih sestara, a ostalo je zapisano da su u Kolu bile članice i drugih vjera i nacionalnosti. Ovo je ostalo sačuvano u sjećanju prote Milana Borojevića – rekao je Radivojac. U Prijedoru je 1902. godine osnovan Pododbor „Srpskog kulturnog i prosvetnog društva Prosvjeta“ čiji je predsjednik bio Risto Kondić, odmah u prvoj godini “Prosvjetinog” postojanja. U Muzeju postoji portret Riste Kondića koji je radio Todor Švrakić 1910. godine. – Uvijek sam se pitao ko je Risto, dok nisam saznao da je bio izuzetno cijenjen stanovnik Prijedora, dugogodišnji predsjednik „Vile“ i jedan od najvećih kulturnih radnika u Krajini – ističe Radivojac. Sekretar „Prosvjete“ bio je sveštenik Dušan Zelenika. Prva srpska štedionica osnovana je u Prijedoru 1906, a četiri godine kasnije i zanatlijsko udruženje. Zanimlјivo je da je u lјeto 1907. godine u Prijedoru osnovano Srpsko sokolsko društvo, po ugledu na češkog Sokola i engleske skaute. Starješina društva, koje je godinu kasnije dobilo i svoj upravni odbor, bio je sveštenik Dušan Zelenika, njegov zamjenik Velјko Dobraš, sekretar Pero Radetić, blagajnik Milan Stupar, vođa Joco Mihajlović i članovi dr Pero Ivanović i Nikola Kvakić. Vježbali su u sali hotela kad je bila slobodna, a nedostatak stručnog rada i obuke riješen je 1909. godine, dolaskom najbolјeg sokola karlovačkih sokološa, sveštenika Timotija Rajića. Sa prijedorskim udruženjem „Đačkom i školskom omladinom“ i „Prosvjetom“, iste godine organizuju sletske vježbe prvo u gradu, a potom i na Pašincu i u Međuvođu. Dvije godine kasnije, Crkvena opština dala je zemlјište, a novac „Vila“ i Srpska štedionica. Godine 1912. uz učešće 13 sokolskih društava, svečano je otvoren sokolski dom. Sokolsko društvo – To je bivši „Partizan“. Nјegovom izgradnjom riješen je problem prostora „Vile“, ali i Sokolskog društva. Sokolsko društvo nije radilo za vrijeme Prvog svjetskog rata. Rad mu je obnovlјen 1919. godine, a 1920. umjesto „Srpski soko“, dobija naziv „Sokolsko društvo Prijedor“. Do Drugog svjetskog rata, pod vođstvom Milivoja Miletića, bilјeži brojne uspjehe, učešćem na sletovima u Banjaluci, Sisku, Zagrebu… U gradu su vježbe, kako bi se pokazali, izvodili najčešće na gradskoj pijaci, a nerijetko i na ulici – kaže Radivojac. Dodaje da je 1924. godine pri Sokolskom društvu osnovana “Hazena”, ženski rukometni klub. Zbog bolјih uslova, nakon samo godinu dana, prelaze u “Slaviju”, kao sekcija. Tu su bile Anka Medić, Danka Ljević, Lepa Trkulјa, Stanić Nata, Stana Novaković, Gina Berić, Persa Čanak i Elza Primšar. Klub “Hazena” djelovao je samo do 1927. godine, a onda se većina članica poudala i Klub se raspao. Radivojac dodaje da ne postoji mnogo podataka o djelovanju sličnih muslimanskih i hrvatskih udruženja. – Postojali su muslimanski „Gajret“ i hrvatski „Napredak“, ali nekih velikih podataka nema. Bar ih ja nisam našao. Bili su mektebi pri džamijama, ruždija u Kozarcu, a u izvjesnoj literaturi nalazio sam podatak da je u Prijedoru sredinom 19. vijeka postojala i medresa, vjerska islamska škola u stepenu višem od mekteba i ruždije. Za nju se kaže da ju je završio izvjesni Mustafa ef. Hadžiomerović, koji je bio reisu-l-ulema u BiH od 1882-1893. godine – kaže Milenko Radivojac. kozarski vjesnik |
Autoru: | Senka [ 15 Feb 2023, 12:40 ] |
Tema posta: | Re: Istorija Prijedora |
Čvrkina kuća Prijedor |
Autoru: | Senka [ 21 Feb 2023, 15:35 ] |
Tema posta: | Re: Istorija Prijedora |
Feljton: Prijedor nekad (10) – PRIJEDORSKI SLIKARI, POPOVIĆ I ŠVRAKIĆ, AUTORI PRVE IZLOŽBE U ISTORIJI BOSNE I HERCEGOVINE Prijedor je kao relativno mlad grad, star nekih 300-tinjak godina, imao svoju burnu istoriju, ratna i poratna dešavanja, svoje trgovce, graditelјe i jednu specifičnu oblast: likovnu umjetnost, po kojoj je odavno, a i danas je, prepoznatlјiv širom eks-Jugoslavije, ali i regiona. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, vjeruje da je to zahvalјujući likovnim umjetnicima koji su „iznjedreni“ u ovoj sredini, koja nije imala nikakve preduslove da se tako nešto desi Pero Popovic Volovi na banjaluckoj pijaci Prijedor je kao relativno mlad grad, star nekih 300-tinjak godina, imao svoju burnu istoriju, ratna i poratna dešavanja, svoje trgovce, graditelјe i jednu specifičnu oblast: likovnu umjetnost, po kojoj je odavno, a i danas je, prepoznatlјiv širom eks-Jugoslavije, ali i regiona. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, vjeruje da je to zahvalјujući likovnim umjetnicima koji su „iznjedreni“ u ovoj sredini, koja nije imala nikakve preduslove da se tako nešto desi – Pogotovo je to karakteristično za kraj 19. i početak 20. vijeka. U to vrijeme popularna je bila Akademija likovnih umjetnosti u Pragu, kao i sam Prag kao grad koji je bio jedan od nezaobilaznih umjetničkih centara. Poslije Pariza smatralo se da je Prag slјedeći umjetnički centar koji je imao bitan značaj za umjetnike s ovih prostora. Trebalo je hrabrosti, kako kaže Nenad Ognjenović, autor monografije i filma „Prag i srpski slikari“, koji je i kod nas dolazio u Muzej, da prije više od sto godina krenu s brdovitog Balkana u Prag, centar evropske kulture. Bili su upućeni na neke druge centre, ali presudilo je slovensko porijeklo, slični jezici, prijatelјska atmosfera, te činjenica da je na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, kao profesor radio ugledni Vlaho Bukovac koji je inače rodom bio iz Cavtata – kaže Radivojac. Prijedor je zahvalјujući prvim školovanim slikarima u BiH, Peri Popoviću i Todoru Švrakiću, a kasnije i brojnim drugim, ponio ime grada slikara. Popović je rođen u Prijedoru 1881. godine. Izuzetno nadaren, iz siromašne porodice u kojoj je rastao uz majku, a bez oca, uz pomoć stipendije Zemalјske vlade odlazi 1902. godine u Beč na studij filozofije. Onda se u njemu budi slikar, te uz pomoć „Prosvetine“ stipendije u Pragu se, zajedno sa Todorom Švrakićem, 1904/05. upisuje na Akademiju likovne umjetnosti. Tamo uči slikarstvo u pet semestara kod Bukovca, a potom još dva semestra na „specijalki“ kod profesora Františeka Ženišeka, kaže Radivojac. Popović se tokom cijelog svog školovanja borio sa siromaštvom, ali to ga nije omelo da postigne sjajne rezultate i osvaja nagrade za svoje slikarske radove. U Pragu je bio sve do 1908. godine, nakon čega dolazi u Banjaluku i dekretom biva zaposlen na velikoj Realki. Negdje u to vrijeme oslikao je i ikonostas pravoslavne crkve u Prijedoru od kojeg je danas sačuvan samo Isus Hrist. – Nјegova djela stradala su u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ne zna se ni za sudbinu dijela njegovih radova preostalih u Sarajevu, a mi smo imali sreće u Muzeju da imamo nekoliko njegovih radova, među kojim je i taj Isus Hrist sa ikonostasa kojeg smo dobili zahvalјujući proti Ranku Maletiću. Prvo na pozajmicu, ali ostao je u Muzeju, jer se nije uklapao u sadašnji ikonostas u crkvi. Popović je bio kažnjen zbog naprednih nacionalnih ideja. Iako predavač u školi, bio je upućen u austrougarsku vojsku gdje ostaje tri godine, od 1914. do 1917. godine, a potom 1929. godine odlazi u Sarajevo, gdje izlaže samo još dva puta. Povukao se iz javnosti i umire 1941. godine. Poslјednjih desetak godina svog života prestao je da se pojavlјuje u javnosti. Bio je izuzetno cijenjen kao slikar ženskih aktova i portreta, majstor slika malog formata. To mu je bila specijalnost – ističe Milenko Radivojac. Todor Švrakić rođen je 1882. godine. Slikar Popovićeve generacije, godinu mlađi od njega, kojeg je otac Simo, inače majstor za krovove, pokušao usmjeriti u krojački zanat, kako ga „sunce i kiša ne bi bili na tuđim krovovima“. No, želјa za slikarstvom je bila jača, pa je uz učenje krojačkog zanata krišom i slikao. Otac Simo je u jednom trenutku našao sav njegov slikarski pribor, bacio ga kroz prozor, nakon čega je 14-godišnji Todor pobjegao od kuće. Prvo u Bijelјinu, a onda u Beograd, gdje se 1901. godine prijavio u slikarsku školu Riste i Bete Vukanović. Kažu da je s odličnim uspjehom položio prijemni i školu završio 1904. godine. Pošto nije dobio stipendiju ni od Bosanske vlade ni od „Prosvete“, uspijeva s malom ušteđevinom da se preseli u Beč gdje se pojavio kod poznatog srpskog slikara Paje Jovanovića. Pajo je bio oduševlјen Švrakićevim radovima, uspio je da mu isposluje i „Prosvetinu“ stipendiju, nakon čega 1904. godine Todor polaže prijemni ispit na Likovnoj akademiji u Pragu, kod profesora Vlahe Bukovca i Františeka Ženišeka. Pred odlazak na završni ispit praške Akademije, 1910. godine, Švrakić u Prijedoru, u zgradi opštine priprema veliku izložbu svojih radova. Petar Kočić, s kojim se on tada družio, u šali mu je, oduševlјen tom izložbom, ali i idejom organizacije, tada rekao: „Zar hoćete, Todore, da od našeg Prijedora načinite Prag?“ Godinu kasnije, Švrakić u Sarajevu, proniclјivo i preduzetnički, otvara privatnu slikarsku školu. Od 1912. godine bio je i nastavnik u Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. Izbijanjem Balkanskog rata, kao dobrovolјac odlazi u Srbiju, potom u Makedoniju i na Kosovo gdje nastaje, po mnogima, njegov najlјepši ciklus radova pod nazivom „Kosovo“. Todor Švrakić, portret Riste Kondića, 1910. – Nјegova izložba iz 1913. godine u Beogradu postigla je izvanredan uspjeh samom činjenicom da je tamo tada bio prisutan kralј Petar. Oduševlјen njegovim slikarstvom, kupio je tri velike slike za Dvor. Početkom Prvog svjetskog rata, austrougarske vlasti ga zajedno s grupom „mladobosanaca“ naprednih mladića iz Sarajeva, hapse i šalјu u zatvor u Arad u Rumuniju gdje dobija tuberkulozu. Od tada, jer nije imao snage da se mnogo kreće, ležeći slika najviše akvarel. Umro je 1931. godine – kaže Radivojac. Ono što izdvaja Popovića i Švrakića, kako dodaje, jeste izložba koju su zajedno s Brankom Radulovićem iz Mostara organizovali u Sarajevu, u srpskoj školi 1907. godine. „Prosveta“ je štampala katalog, što je u to vrijeme bila velika rijetkost. Bukvalno od tada počinju da se broje izložbe domaćih umjetnika, a ova zajednička Popovića, Švrakića i Radulovića smatra se prvom u istoriji slikarstva Bosne i Hercegovine. – O izložbi pišu i novine „Srpska riječ“ od 6. septembra 1907. godine. Navode da su Švrakić, Popović i Radulović izložili 51 rad. „Sarajevski list“ od 7. septembra takođe piše o mladim studentima slikarske akademije iz Praga. U tekstu navode i da je muški akt Pere Popovića dobio nagradu Akademije od 200 kruna – kaže Radivojac. Druga izložba u BiH je ona Švrakićeva iz 1910. godine u Prijedoru u kojoj je na izložbi organizovao tombolu. Jedna je koštala deset kruna, a sretni dobitnik, izvučen javno, dobio je sliku. – Nešto slično, mada potpuno besplatno, organizovali smo i mi u Muzeju, kada smo organizovali izložbu slikara Dragana Topića. Numerisali smo sve kataloge, brojeve stavili u jednu vreću, a najsretnija, jer je dobila krasnu Topićevu sliku nakon što je izvučen njen broj, bila je Prijedorčanka Dušanka Gnjatović, inače redovan posjetilac muzejskih izložbi – rekao je Radivojac. Slјedeći koji je zaslužan za slikarski ugled grada Prijedora bio je Sreten Stojanović. Rođen je u Prijedoru 1898. godine u kući pravoslavnog sveštenika koji su, kako je Sreten napisao u svojoj autobigrafiji, „generacijama propovijedali vjeru i snagu naroda, a Rusiju zamišlјali kao nešto naše, ali lјepše, veće, pravoslavnije, bliže Bogu i snažnije od svega što je švapsko i tursko“. Kao pripadnik mladobosanske omladine, iako malolјetan, osuđen je na deset godina robije gdje će pokazati svoj slikarski talent, rezbareći tabakeru koja je i njegov prvi umjetnički rad koji ga je proslavio i lansirao u orbitu među umjetnike. Odlaskom u Beč 1917. godine počinje studije vajarstva, a onda u Parizu 1919. godine, kod najpoznatijeg evropskog vajara Emila Burdela, učenika čuvenog Rodina. Sreten se u Beograd vratio 1922. godine gdje se profesionalno bavi stvaralačkim radom, često izlaže, piše likovne kritike. Poslije Drugog svjetskog rata predsjednik je Narodnog fronta, predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Srbije, rektor, dekan i profesor Akademije likovne umjetnosti. Već 1950. godine postaje član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Sreten je umro 1960. godine ostavlјajući iza sebe jedan od najvrednijih vajarskih opusa u srpskoj umjetnosti 20. vijeka, kaže Radivojac. Te 1960. godine, kada je Sreten umro, rodila se ideja da se sva njegova zaostavština prenese u Prijedor. Porodica je imala uslov da se izgradi objekat koji bi bio Sretenov muzej. – U to vrijeme, 15-tak godina nakon rata, prijedorska opština bila je vrlo siromašna, nije imala čak ni vodovod, pa ni sredstava da napravi novi objekat, zbog čega su porodici ponudili Čvrkinu kuću u kojoj se danas nalazi SKUD „Dr Mladen Stojanović“. Porodica nije bila zadovolјna tim izborom, jer je objekat koji je bio u stambenoj funkciji, bio relativno zapušten, ali su pristali da prijedorska opština isfinansira odlijevanje šest umjetničkih radova za Muzej. Odrekli su se autorskog honorara, nakon čega je opština odlila šest radova koji su i njegovi prvi radovi u Prijedoru, izuzev spomenika Mladena Stojanovića i porodične grobnice Stojanovića. Po jedan primjerak je odliven za opštinu, a drugi za porodicu. Ti radovi su u Muzeju – ističe Radivojac i dodaje da je 2007. godine, nakon saniranja kuće Stojanovića, grad za tu priliku otkupio jedan broj Sretenovih radova. Jedan dio radova gradu je poklonila naslјednica Sretenove imovine Milica Arežina, nešto joj je i plaćeno, a konačno veliku ulogu u prikuplјanju Sretenovih radova i svega onog što je trebalo da dođe u Spomen-kuću, imao je Mladen Stojanović, sin Sretenovog najmlađeg brata, koji je živio u Minhenu i bio spona grada i Muzeja s porodicom Stojanović. Mladen, koji je umro prije dvije godine u Minhenu, zbog svog humanog i dobročinitelјskog djela nagrađen je titulom počasnog građanina grada Prijedora, podsjetio je Milenko Radivojac. Sreten Stojanović Među imenima prijedorskih slikara koji su dali pečat ovom vremenu je i Dragutin Mitrinović. Rođen je u Prijedoru 1903. godine, pohađao je 1919. i 1920. godine umjetničku školu u Beogradu, a zatim umjetničku školu u Beču. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Krakovu 1925. godine i nacionalni Konzervatorij za umjetnost u Parizu 11 godina kasnije. Bio je profesor na Likovnoj akademiji u Krakovu, a zatim na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu. Nјegov legat od 898 knjiga različitih žanrova nalazi se u prijedorskoj biblioteci. – U Muzeju smo mu, kad smo preselili, organizovali veliku retrospektivu, uz izložbu Sretena Stojanovića. To je bila i njegova velika poslјednja izložba, jer je tad imao preko 80 godina. Bio je ovdje, oduševio se Prijedorom – kaže Radivojac koji se sjeća priče po kojoj je Mitrinović, nakon odlaska iz Prijedora gdje su mu otkuplјene njegove dvije kuće, imao želјu da mu se ustupi jedna prostorija u kojoj bi provodio lјeta i držao svoje stvari. Bio je veliki boem koji je u Prijedor 60-tih godina dolazio velikim autom, što je u to vrijeme bilo prilično ekstravagantno. No želјa za tom prostorijom mu se nije ispunila, tako da je najveći dio stvari odnio sa sobom, a ovdje ostavio svoj elgat. U Muzeju se takođe nalazi nekoliko njegovih radova, kaže Radivojac. Na listi značajnih slikarskih imena je Milan Četić, rođen 1904. godine, inače brat Duška Četića, vlasnika fabrike keksa od koje će kasnije, nakon rata, postati Tvornica za proizvodnju keksa i vafla „Mira Cikota“. Četić se školovao u Beču i Krakovu. Autor je brojnih izložbi, a sve do 70-tih godina bio je scenograf u Narodnom pozorištu u Beogradu. – Na toj listi naših cijenjenih slikara je i Milan Vasilјević. Rođen je u Prijedoru 1904. godine. Nakon završene osnovne škole otišao je u Suboticu na fotografski zanat, odakle bježi u Beograd gdje upoznaje Milana Četića. Počinje slikati, a od 1938. godine scenograf je Narodnog pozorišta u Banjaluci, a poslije Drugog svjetskog rata scenograf Narodnog pozorišta u Sarajevu. Izlagao je na 26 samostalnih i stotinjak kolektivnih izložbi. Slikar čije ime vrijedi pomenuti je i Slobodan Garić, rođen 1921. godine. On je završio fakultet Likovnih umjetnosti u Beogradu, učenik Bijelića, Hakmana i Tabakovića, neko ko je bio izuzetno produktivan slikar, sa 68 samostalnih izložbi, dobitnik nagrade za životno djelo. U Prijedoru je u sali Direkcije RŽR “Ljubija” naslikao veliku sliku na temu revolucije. Među vječnim slikarima je i naš Branko Milјuš, kum Muzeja, koji je rođen 1936. godine u Gornjoj Dragotinji, završio slikarski odsjek Akademije likovnih umetnosti u Beogradu 1958. godine u klasi Nedjelјka Gvozdenovića, magistarske studije kod Boška Karanovića, specijalizovao grafiku u atelјeu Džona Fridlandera u Parizu. Slikar, grafičar, vitražista, redovni profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, dekan istog fakulteta, profesor Akademije lepih umetnosti u Beogradu, osnivač i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Banjaluci, Akademije u Bijelјini, na Cetinju, kum Muzeja – nabraja Radivojac. Dodaje da mu je Milјuš tokom pripreme izložbe u Beogradu predložio da on donese svoje grafike, da prijedorski Muzej to pripremi, a on da na kraju sve to pokloni gradu. Izložba je napravlјena 2000. godine, a Milјuš je poklonio Muzeju 50 svojih grafika. – Poređenja radi, tada su u Prijedoru bile samo dvije grafike u Rudniku „Ljubija“, niko u svojim zbirkama nije imao njegove radove. Tad smo ga zamolili da bude kum Muzeja što je prihvatio. Tokom svojih dolazaka u Prijedoru uvijek je donosio ili svoje ili radove drugih umjetnika koje je on dobijao, a poklanjao Muzeju. Tako da njegova zbirka broji više od 100 radova, grafika, ulјa. Za ime Branka Milјuša veže se i osnivanje Likovne kolonije na Kozari – napominje Radivojac. Među poznatim prijedorskim slikarskim imenima Radivojac izdvaja i Radovana Kragulјa, rođenog 1935. godine u Velikom Palančištu. Studirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu, kao stipendista Britanskog savjeta pohađa i Centralnu školu za umjetnost i vještine u Londonu, a potom predaje u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji … Imao je izložbe u najznačajnijim svjetskim centrima, a Muzej se može pohvaliti da je tu izlagao dva puta. Radovi su mu u zbirkama Britanskog muzeja, Muzeja moderne umjetnosti u Nјujorku, Mančesteru, Kardifu, Vašingotonu. Radovan Kragulј danas živi u Parizu. – Ovo su slikari po kojima je Prijedor postao poznat. Uz njih treba pomenuti mnoge druge, a i mlađi su na tom putu da Prijedor održi epitet grada slikara. Treba pomenuti Vladu Makanjića koji je 60 godina bio slikar, čijih smo 50 i 60 godina slikarskog staža obilјežili u Muzeju, zatim Voju Radosavca, Mesuda Hodžića, Mehu Čirkinagića, Dragana Topića sa gotovo 50 godina slikarskog staža, Dragu Dragića, koji je 1945. rođen u Gornjoj Dragotinji, a koji je prije godinu dana velikom izložbom proslavio pola vijeka slikanja. U ovoj godini već šest mjeseci traje njegova retrospektiva koju mu je organizovao grad Morestel, u kući koja je Nacionalni spomenik Francuske. Prvi put da ta fondacija organizuje izložbu nekom živućem umjetniku, čovjeku koji je uradio preko 5000 slika, a koji uvijek u svim svojim katalozima napominje da se rodio u Gornjoj Dragotinji kod Prijedora, u bivšoj Jugoslaviji. Na tom spisku slikara je i Ljubo Stahov, profesor na zagrebačkoj Akademiji, Drago Došen koji živi u Australiji, pa Predo Marjanović, porodica Sovilј: Veso, Milan, Rade i Zoran, pa pokojni Rudi Slaćalo, te Tihomir Ilijašević koji je svakom dobitniku Skenderove nagrade uradio izvanredan portret. Tu je i Zoran Banović, profesor na Akademiji, Aleksa Milić, Zorica Tošić, Zoran Radonjić, Boris Eremić te nekoliko mladih. U Prijedoru postoji Udruženje likovnih umjetnika „Sreten Stojanović“ koje je pod tim imenom postojalo i prije poslјednjeg rata. Okuplјalo je umjetnike, što je sigurno doprinijelo ovoj slikarskoj priči. U Prijedoru je već 13 puta održana Likovna kolonija “Sreten Stojanović“, postoji i Međunarodno bijenale radova na papiru, grad ima Galeriju „Sreten Stojanović“, Muzej koji se bave i slikarstvom… tako da mislim da uz bogatu prošlost Prijedor ima sve šanse da uz ove umjetnike, a žao mi je ako sam slučajno nečije ime izostavio, ima i svoju svijetlu slikarsku budućnost – kaže Radivojac. kozarski vjesnik |
Autoru: | Senka [ 21 Feb 2023, 20:08 ] |
Tema posta: | Re: Istorija Prijedora |
Feljton: Prijedor nekad (11) – NA SANI SE IGRAO NAJBOLjI VATERPOLO U REGIJI Prve sportske aktivnosti u Prijedoru vezuju se za početak 20. vijeka i dolazak brojnih evropskih činovnika sa Zapada u naš grad: Čeha, Ukrajinaca, Nijemaca, Polјaka, Jevreja. Nije to bila samo stara gospoda, već su među njima dolazili školovani i pametni mladići koji su u Prijedor donosili običaje i kulturu iz svojih zemalјa, a onda i sportska nadmetanja. Prijedorski vaterpolisti u Lukavcu kod Tuzle 1962. godine – Istovremeno, iz Prijedora na školovanje u Evropu: Beč, Prag, Grac, pa i Pariz, odlaze djeca bogatih trgovaca. Prva sportska takmičenja na našem području bila su vezana za razna vjerska okuplјanja, nadmetanja u bacanju kamena s ramena, trkama konja, skoku udalј – kaže Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada. Na osnovu memoarske građe i jedne kvalitetne monografije, vidlјivo je da je lov već 1906. godine organizovan u društvu s pravilima koje je uradio Mile Radetić. Pominju se tada i prvi članovi Lovačkog društva: limar Đorđe Čanak, braća Medić, kovač Niko i kazandžija Boško, a nešto kasnije Hasan beg Mandić i Drago Medić. Prvu lovačku dozvolu imali su Stojan Zorić i trgovac Simo Mitrinović. Dr Zoran Semiz odlično je obradio razvoj lova kao sportske discipline u Monografiji Lovačkog društva „Razvoj lovstva u Prijedoru od 1906. do 2016. godine”, u kojoj je obuhvatio 110 godina lovstva, kaže Radivojac. U periodu između dva svjetska rata, u Prijedoru su bili interesantni takozvani „vodeni“ sportovi zbog rijeke Sane koja je od maja do septembra bila pogodna za kupanje, ali i organizovanje svih sportskih aktivnosti na vodi. – Iako nisu bili verifikovani i registrovani u neki savez, gotovo u svim lјetnim mjesecima na Sani su trajala takmičenja u brzom plivanju, gdje su velike uspjehe imali Sava Krneta, Velјko Stojanović Holivud i Franc Hurle. Bilo je i maratonskog plivanja, od ušća Gomjenice do mosta, u čemu je neprikosnoven bio Sava Krneta, stolar koji se bavio mnogim sportovima, ali je bio i pjevač u „Vili“. Ukratko, interesantna ličnost čija se kuća nalazila na samoj obali, kod Kićinog vira. Obično je mjesto živlјenja i neka od sportskih lokacija određivala ko će se kojim sportom baviti, pa su tako oni koji su stanovali kod rukomentog igrališta igrali rukomet, dole na Sani plivali i slično – kaže Radivojac. Sava Krneta prednjačio je i u veslanju. Ostalo je zabilјeženo da je on 1918. godine u svojoj stolarskoj radionici izradio čuveni čamac “Lastu”, a u stopu ga je pratio veslač Drago Medić koji je takođe stanovao u blizini rijeke Sane. Na mostu je bio improvizovani toranj, visok oko pet metara, s kojeg su skakali samo oni najhrabriji. – Najviše uspjeha imao je Smik Janko čija je kćerka, jedna prezgodna profesorica, meni u prvom razredu predavala fizičko vaspitanje – prisjeća se Radivojac. Pri fabrici celuloze 1952. godine, Mladen Đermanović i Ratko Matulina organizovali su kajakašku sekciju koja je bila kratkog daha. Prijedorčani su se tih 50-tih godina prošlog vijeka okrenuli i vaterpolu, pa je 1957. godine uređeno vaterpolo igralište na Sani, poprečno na tok rijeke, a nalazilo se na okuci rijeke kod bivše kafane „Obala“. – Glavni inicijator vaterpolo takmičenja u to vrijeme bio je Velјko Stojanović Holivud. U sjećanju mi je ostala lijepa priča koju mi je ispričao pokojni Jozo Čačić: “Igra se vaterpolo, treba da se izvodi peterac, ja uzmem loptu i čekam da sudija da znak. Držim ja onu loptu, ona teška, natoplјena vodom, zbog čega ju je nemoguće bilo šutnuti. Dok sudija da znak i počne zviždati, pogledam, kaže mi nema gola. Odnijela ga voda 2-3 metra”, pričao je Čačić. Tu je Sana, iako nevidlјivo, bila prilično brza – kaže Radivojac. Prvi vaterpolo meč odigran je u Ljubiji, u bazenu 12 puta 15 metara, Prijedorčani su pobijedili Banjalučane u prijatelјskom meču sa 5 naprema 2. Za Prijedor su igrali Stanislav i Marijan Zec, Josip i Nikola Čačić, Bojko Aleksandar, Milovan Mršić, Danilo Ukrajinović. Ostalo je u sjećanju da su u ekipi Banjalučana igrali Karadža, Jović i brojni, kasnije najpoznatiji svjetski vaterpolisti. U prvom nastupu na republičkom takmičenju, nastupili su pod imenom „Student“, kada su 1959. i registrovani. Godine 1961. u Prijedoru je održano republičko takmičenje u vaterpolu i bili su drugi od pet ekipa. Kažu da se tad na obalama Sane okupilo preko dvije hilјade lјudi, toliko je to bilo interesantno, mada kada kiša padne i rijeka nabuja ili je plitka, nema treninga, govori Radivojac, dodajući da je entuzijazam bio ogroman. Od 1962. do 1964. godine Vaterpolo klub bilјežio je sve lošije rezultate. Dijelom i zbog toga što je većina vaterpolista bila na studijama, pa se sve manje moglo trenirati, tako da se te 1964. godine Klub ugasio. Očito je, ističe Milenko Radivojac, postojanje bazena bio uslov za pravi vaterpolo. Sedamdeset godina nakon uvođenja prvih pravila u fudbalu, u Engleskoj, u Prijedor je stigla prva prava fudbalska lopta. Po jednoj verziji, donijeli su je 1919. godine Sveto Radetić, Stevan Mitrinović i Pero Čanak, a po drugoj verziji Sveto Radetić, izuzetna ličnost u Prijedoru, koja se pominje kao predsjednik raznih kulturnih i sportskih društava. – Interesantan je i zato što je bio prvi suprug Mire, kasnije supruge Mladena Stojanovića. Bili su prijatelјi, igrali su tenis zajedno, ali eto desila se lјubav. Donošenjem lopte, ostvaren je san mnogih Prijedorčana, jer je te godine osnovan prvi prijedorski nogometni klub – kaže Radivojac. Kao osnivači se pominju šef želјezničke stanice Oskar Lanka, student Ljubo Radetić, inženjer Mitan Petrović, Vinko Zgaga i Đoko Vukadinović. Pomenuto je i da je prvi predsjednik bio Stevan Mitrinović, sekretar Jozef Mevorah i Sveto Radetić, onaj koji je, po nekima, donio fudbalsku loptu. Najbolјi igrač u prve dvije godine od osnivanja Kluba bio je izvjesni Franković u čiju je čast, mada je on otišao nakon dvije godine, taj fudbalski klub nosio naziv „22“. – Ova ekipa je u prvoj utakmici nakon registracije igrala protiv „Slobode“ iz tadašnjeg Bosanskog Novog i izgubila 10 naprema 1. Međutim, to ih nije pokolebalo da nastave s fudbalom i 1925. godine ta ekipa nosi ime „Slavija“, koja će ostati sve do 1941. godine. Igralište je bilo na Urijama, sa tribinama negdje iza Komunalnog, a potom iza želјezničke stanice na zemlјi Karla Šmucera. Austrijanac je skupo naplaćivao teren, pa su fudbaleri i uprava na kraju odlučili da ponovo na Urijama srede stadion. Godine 1930. osvajaju kup „Arona-Salona“, pobjedom nad „Slobodom“ 4 naprema 1, istom onom „Slobodom“ od koje su na prvoj utakmici izgubili sa devet golova razlike. Utakmica je igrana u Banjaluci, a igrači „Slobode“ nisu htjeli da idu preko Prijedora, gdje su ih čekali prijedorski navijači da ih “pozdrave”, već su do Novog stigli preko Okučana i Dubice – podsjeća Milenko Radivojac na prve korake u prijedorskom fudbalu. FK “Slavija” Prijedor 1925. godine Na utakmici protiv „Segeste“ u okviru zagrebačkog Podsaveza gubili su 5 naprema 0 u prvom poluvremenu. Onda su zamolili Dušana, oca Ranka Umlјenovića, jednog od najbolјih fudbalera tadašnje „Slavije“, da ga pusti da igra u drugom poluvremenu. Iako je ovaj bio prehlađen, otac ga je pustio i za jedno poluvrijeme Ranko Umlјenović dao je osam golova. „Slavija“ je pobijedila 11 naprema 5, a Tode Đudurović, stari prijedorski planinar, dao je gol čak iz svog 16-sterca. Radivojac dodaje da je na jednoj utakmici koja je odigrana u Banjaluci, oduševlјena publika nosila Ranka Umlјenovića na ramenima nekih desetak minuta. Lila je kiša. Kažu momak se prehladio i za sedam dana umro. Bio je jedan od najbolјih fudbalskih znalaca i igrača u istoriji grada. Značajni igrači u “Slaviji” bili su i Hase Avdagić, golman, i Mile Rajlić s Urija koji je nekoliko utakmica igrao čak i za reprezentaciju Jugoslavije. Član uprave Fudbalskog kluba „Slavija“ jedno vrijeme bio je dr Mladen Stojanović. Radivojac dodaje da je 1922. godine u Prijedoru osnovan FK „Građanski“. Prvi predsjednik ovog kluba bio je Jevrej Šandor Mevorah, a jedan od najbolјih fudbalera Stipe Bevandić. Nazivali su ga i muslimanskim timom, iako je u njemu bilo i Srba i Jevreja i Hrvata. U Lukovici je radnička omladina 1925. godine osnovala FK „Borac“ na čijem je čelu bio Drago Vukovajac, golman tog tima. Na njegovu je inicijativu osnovan „Borac“. Nešto kasnije, između 1929. i 1930. osnovan je Fudbalski klub „Mladost“. Predsjednik Kluba bio je poreznik Glišić, a „Mladost“ je aktivirana i poslije Drugog svjetskog rata. – Treba pomenuti i tim “Hajduka” koji je formiran pred sam rat. Poslije Drugog svjetskog rata pri „Celulozi“ je formiran FK “Grmeč” koji se brzo ugasio, a u “Celulozi” se formira FK “Radnik”. Godine 1945. nastaje Fudbalski klub “Jedinstvo” na čelu s predsjednikom Lazom Antonijevićem koji je u gradu imao svoju stolarsku radionicu. Pri Želјeznici je 1952. godine formiran FK „Želјezničar“, a 10. februara te godine integrisani su “Jedinstvo”, “Želјezničar” i “Radnik” u novoosnovan Fudbalski klub „Mladost“. Godine 1954. formirana je “Celuloza”, da bi se četiri godine kasnije integrisali “Celuloza” i “Mladost” te je stvoren Fudbalski klub “Radnički”, kojeg i ja pamtim iz svog djetinjstva. Slјedećih sedam godina bilo je veliko rivalstvo između “Radničkog” i “Želјezničara” da bi 1965. godine bili spojeni u OFK „Prijedor“ koji je dočekao poslјednji rat – kaže Radivojac. Tih prvih godina 20. vijeka, u Ljubiji je 1928. godine osnovan FK „Rudar“ s predsjednikom Petrom Antonijevićem. Prva utakmica 1929. godine u kojoj je „Rudar“ pobijedio „Hajduk“ iz Prijedora 2 naprema 1. Zbog loše materijalne situacije „Rudar“ se nije takmičio u nekoj ligi, nego je igrao prijatelјske utakmice sa srodnim klubovima poput banjalučkog „Borca“, „Jedinstva“ iz Bihaća, „Mladosti“ iz Prijedora, „Veleža“ iz Mostara. U toku rata, svi fudbaleri bili su u partizanima. Poslije rata „Rudar“ je zvanično registrovan 1947. godine, godinu kasnije dobija stadion koji je bio relativno neuslovan za viša takmičenja pa je svoje utakmice do 1967. godine igrao u Prijedoru. Od 1992. godine „Rudar“ nosi naziv „Rudar-Prijedor“, a 1995. osvaja drugo mjesto u finalu Kupa RS. Od tada je Klub tri sezone bio član Premijer lige BiH, a preostale godine u Prvoj ligi RS. Najveći uspjeh ostvario je 1971. i 1972. godine kada je u dva navrata bio u kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije. Pored fudbala, Radivojac pominje i tenis, sport koji je bio neodvojiv od istorije grada. Kaže da teniska priča počinje prije tačno 106 godina, tačnije 1914. godine, neposredno uoči Prvog svjetskog rata. Teniski susret Prijedor – Banjaluka 1932. godine – Tenis su počeli igrati fini činovnici, oficiri na terenu u blizini današnjeg muzeja. Više rekreativno i nobl, igrale su ga i dame u bijelim halјinama s drvenim reketima. Bio je samo za uski krug igrača. Kada je došao rat, a fine dame i gospoda otišli, sve pada u zaborav. Negdje 1927. godine u Prijedor se sa školovanja iz Beča vraća Sveto Radetić koji u svojoj torbi donosi komletnu tenisku opremu. Brzo je našao istomišlјenike, organizuju se susreti sa teniserima iz Prijedora, Bihaća, Bosanskog Novog. Među prvima se pominju Stevan Mitrinović, Ivan Ostojić, Velјko Stojanović Holivud, Duško Četić, vlasnik fabrike slatkiša iz koje će nakon rata nastati Tvornica „Mira Cikota“. Bili su tu i Drenka Mitrinović, Mira Radetić, Blanka Mevorah i još desetak drugih. Dolaskom dr Mladena Stojanovića 1929. godine, dobijen je novi impuls. Bio je dobar igrač, a njegovim zalaganjem, uz pomoć drugih, 1932. godine formirana je teniska sekcija, kao samostalna sportska organizacija. Brzo je izgrađeno novo improvizovano igralište na današnjoj lokaciji i Prijedor je brzo ušao u sam vrh tenis klubova BiH sa Banjalukom, Sarajevom, a kasnije i Tuzlom. Poslije Drugog svjetskog rata, tenisko igralište je izgrađeno na Bereku, na mjestu sadašnje bašte restorana “Papa Joe“. Nakon što su se u Prijedor iz Opatije vratili Holivud i njegova supruga Ljuba, velikim entuzijazmom izgrađeni su tereni na današnjoj lokaciji Tenis kluba. Tenis je postao najatraktivniji sport tog vremena. Zabilјežena su i imena igrača u prvom poslijeratnom susretu, protiv Bihaća: Aleksandar Bojko, Smail Henić i Boro Bogović. Službeno je registrovan Tenis klub „Prijedor“ 1952. godine, a kasnije i „Mladost“ Prijedor. Tri godine poslije postaje i seniorski prvak BiH, a 1966. Klub dobija ime TK “Dr Mladen Stojanović”. Od 1914. do 2020. prezentovan je u vrijednoj monografiji Nenada Marjanovića koja vrvi imenima i podacima o ovom sportu u našem gradu. Kad bi ovoj priči o sportu u Prijedoru dodali i priču o skijanju, boksu, skautima iz 1920. biciklizmu iz 1918. godine kad je osnovan klub, o klizanju na Bereku iz 1912. i tim prvim takmičenjima, „Hazeni“, rukometu, stonom tenisu iz 1916. godine… trebalo bi najmanje još pet nastavaka felјtona o Prijedoru – zaklјučuje Radivojac. Velјko Stojanović Holivud, najpoznatiji prijedorski boem – Sjećam ga se dok je navijao na rukometnim utakmicama. Bio je toliko srčan, da sam mislio da će svakog časa uletjeti na teren. E to je bio Holivud – kaže Milenko Radivojac i dodaje da je interesantna priča o porodici Stojanović. Velјko Stojanović Holivud 1956. godine Velјkov otac Marko bio je sa ženom u Americi. Kad mu je žena umrla, vraća se u Prijedor i dovodi sinove Velјka i Boška. Ovdje se ponovo oženio i dobija sina Milana. Dolazi Drugi svjetski rat, Boško kao borac gine na Travniku, a i Velјko je bio učesnik NOR-a – kaže Radivojac. Kad je stolar Sava Krneta napravio svoj prvi čamac „Lastu“, onda je i Velјko naručio sebi kajak na kojem je napisao ime „Holivud“, da se zna da je došao iz Amerike. Imao je vezu i sa zimskim sportovima, jer su Stojanovići na Kozari imali svoj hotel sa 20-tak soba. Tu su održavana zimska takmičenja. Na Kozari je i doktor Mladen imao svoju vikendicu, a Emin-beg kafanu, sve to na platou gdje se danas nalazi spomenik. Bilo je tu dosta bogatih Prijedorčana. Fijakerom se dolazilo do Mrakovice. To je bilo nobl – kaže Radivojac. kozarski vjesnik |
Autoru: | Senka [ 21 Feb 2023, 20:27 ] |
Tema posta: | Re: Istorija Prijedora |
Feljton: Prijedor nekad (12) – NA ZALEĐENOJ SANI ORGANIZOVANO TAKMIČENјE U BRZOM KLIZANјU Priča o sportskim dešavanjima u Prijedoru ima nastavak, jer pored plivanja, vaterpola, tenisa i fudbala u Prijedoru su se, sredinom 19. i početkom 20. vijeka, razvijali još neki zanimlјivi sportovi Skijaško takmičenje na Kozari 1939. godine Početkom 19. vijeka stihijski se krenuo razvijati ribolov, a nova austrougarska vlast ga je „ukrotila“ 1908. godine, donošenjem brojnih pravila kojima je tačno uređeno mjesto pecanja, pa čak i veličina ulova. – Ostala su zabilјežena imena braće Nike i Drage Medića. Stanovali su kraj obale Sane i bilo je sasvim normalno da su bili najbolјi ribolovci – kaže Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada. Dodaje da su 1920. godine prijedorski gimnazijalci osnovali skautsko društvo. Ono je bilo preteča današnjih izviđača. – Prvi starješina bio je Joža Kabilјo. Društvo je imalo svoj skromni skautski dom na Mrakovici, koji je bio centar okuplјanja mladih. Dom nije imao izgled današnjih objekata takve vrste. Mada su svi govorili da su to bile vile, Ratko Tubin svojevremeno je pojasnio da je to bila drvena građevina od dasaka, ali je bio zgodno mjesto za odmor i skautske aktivnosti – kaže Radivojac. Tokom godine bavili su se “održivim boravkom u prirodi” kroz brojne sportske discipline. Među najbolјim skautima pominju se Tode Đudurević, stari planinar, Savo Balaban i Sulјo Čekić. Te 1920. godine, profesor Milivoje Miletić, starješina Sokolskog društva, osniva “Stijeg planinki”, društvo prijatelјa prirode, koje će biti preteča današnjih planinara. Sva ova društva su formirana kao sekcije. Nisu bili učlanjeni u neke saveze, pošto saveza na nivou Bosne još nije bilo, kaže Radivojac i dodaje da su u prvoj polovini 20. vijeka klimatski uslovi uticali na razvoj nekih sportova. – Sjećam se priče kad je 1926. godine voda srušila drveni most, pa sve do 1930. godine nije bilo mosta preko rijeke Sane. Tu je bila skela koja je prevozila lјude, a zimi je Sana bila pod ledom. Bukvalno zaleđena, tako da su lјudi kolima, na sankama, ali i pješke prelazili preko rijeke. Toliko je led bio debeo. Zaleđen je bio i Berek koji je, u odnosu na Sanu, bio plitak. Sve to je uticalo na razvoj još jedne sportske discipline. Naime, mladi i bogati trgovci, studenti, mladi činovnici počeli su klizati na zaleđenoj rijeci. Prve klizalјke donesene su iz velikih evropskih centara, a s njima i moderna garderoba, tako da su podnevna klizanja više ličila na modne piste nego na prava takmičenja – kaže Radivojac. Zabilјeženo je da je 1912. godine bilo takmičenje u klizanju. Žene su se takmičile u izvođenju stilskih figura, a muškarci u brzom klizanju na stazi dugoj 500 metara: od okuke, kod sadašnjeg hotela „Prijedor“, pa preko rijeke. – Najbolјe su bile Jelena Radetić i Čehinja Agneza Kučera. Agneze se sjećam od svoje treće godine. Stanovali smo kod nje, u kući koja se nalazila na dijelu današnje “Karingtonke” i Adventističke crkve. Tu je bila kuća prizemnica, koja je imala prekrasan vrt u kojem je Agneza uzgajala cvijeće koje je prodavala na pijaci. Sjećam se da sam s njom redao neke kamenčiće uz taj cvijetnjak. Kad je umrla, njena kuća je srušena radi izgradnje „Karingtonke“- prisjeća se Radivojac najranije mladosti. Prvenstvo u ping-pongu, Mrakovica 1939. godine Kaže da je Kozara, uz skaute i „Stijeg planinki“, bila mjesto za još tri sporta koja su se na toj planini spontano razvila. Na Kozari je bio hotel porodice Stojanović. Jedan je izgorio negdje 1933. pa je napravlјen novi, a u njemu su se igrali stoni tenis, bilijar i šah. Stojanović je iz Amerike, iz koje je došao u Bosnu i Prijedor, donio saznanja o tim sportovima i u hotel postavio sto za tenis, sto za bilijar i sobu za šah. Tu se slušao radio na baterije, jer nije bilo struje. Tako su tokom vikenda zabilјežena okuplјanja, ali i takmičenja mladih zbog kojih su zbog ovih sportova na Kozaru dolazili i iz drugih gradova. Jedno takvo takmičenje ostalo je u posebnom sjećanju, jer su na njemu 1940. godine učestvovali i takmičari iz Banjaluke, Sarajava, Zagreba i Bosanskog Novog. Uz Velјka i Milana Stojanovića, prijedorski takmičari su bili i Joža i Braco Kabilјo, David Štern, Jakica Mevorah i Rajko Radetić. Stojanovići su bili „krivi“ za još jedan sport, jer su 1928. godine braća Milan i Velјko Holivud dobili skijašku opremu. Nakon njih istom opremom počastila su se i braća Kabilјo, Sveto Radetić, njegov sin Vuk i David Štern, a 1940. godine na Kozari se organizuje i prvenstvo „Mrakovice“ na kojem pobjeđuje izvjesni Josip Burda. Pretpostavlјa se da je u Prijedor, a i na Kozaru, došao poslovno i tamo pobijedio. Drugi u skijanju bio je Milan Stojanović, Holivudov brat, kaže Radivojac i ističe da nema sporta u kojem se Holivud nije takmičio. U Prijedoru je 1946. godine boravio Bato Dijović koji je za vrijeme rata bio prvak Srbije u boksu. Bio je ranjen na Sremskom frontu, nakon čega mu je jedna noga ostala kraća. To ga je omelo u dalјoj bokserskoj karijeri, pa je okupio oko sebe 20-tak mladića koje je trenirao u tadašnjem Sokolskom domu, odnosno „Partizanu“. – Izuzetno talentovani bili su Reuf Džankić, Aco i Jovica Ostojić, Pero Vuković, bivši profesor srpskog, i Mišo Gašić, moj bivši direktor Muzeja. Krajem te godine održano je prvo klupsko prvenstvo. Bato Dijović je otišao ubrzo poslije toga i čekalo se sve do 1951. godine, kada je na izgradnju pogona „Celuloze“ došao Franjo Bukovščak, predratni bokser i prvak Jugoslavije. On je u sklopu Sportskog društva „Radnik“ formirao boksersku sekciju. Zahvalјujući entuzijazmu i prijatelјstvu sa mnogim bokserima bivše Jugoslavije, u Prijedor stižu braća Tkalčić iz zagrebačkog „Metalca“ i Zravko Atlagić iz beogradskog „Radničkog“. Formiran je klub i održana tri bokserska meča protiv banjalučkog „Želјezničara“, Osijeka i Zagreba. Odlaskom trenera Bukovščaka, sekcija se brzo ugasila. Oko 1960. godine Dane Krajinović sa Jakicom Kamenjaševićem formira bokserski klub pri „Želјezničaru“. Ekipa je imala zvanična takmičenja u Banjaluci i Tuzli, ali se nakon godinu dana ugasila. Bokseri 1951. godine – Sve je bilo vezano za pojedince i ono malo novca kojeg su tad imali, a njega nikad nije bilo dovolјno – kaže Radivojac. Podsjeća da je preteča rukometa u Prijedoru bila „Hazena“ čiji je osnivač i trener bio profesor Milovije Miletić, a onda i trgovac Jozef Mevorah. Igralo se na velike golove, a prema Tomi Mariću i Slavku Basari, autorima romana o rukometu u Prijedoru, prijedorske „hazenašice“ su od opreme dužile dresove koje im je kupovao Klub, plisirane suknje koje su same šile, dok su patike same sebi kupovale. Na glavi su imali mrežice za kosu, koje nisu bile obavezne na utakmicama, ali su ih one nosile kako im kosa ne bi smetala tokom igre i treninga. – Za vrijeme treniranja, rukometašice su imale i gaćice preko kolјena sa gumom, koje su bile široke poput dimija, što je u ono vrijeme bilo prilično slikovito i zabavno. Muška „Hazena“ u Prijedoru se nikad nije razvila kao ženska, jer su muškarci tu vrstu rukometa igrali zbog rekreacije. U početku se igralo na zemlјištu Milana Ostojića, na polјani, tamo kod ulaza u grad i sadašnjeg kružnog toka. Počeci velikog rukometa vezani su za 1950. godinu. Prethodio im je susret dva tima, dva „Želјezničara“ iz Banjaluke i Sarajeva, s cilјem popularisanja novog sporta – kaže Milenko Radivojac. Susret je urodio plodom, jer je već u jesen osnovan rukomentni klub pri Fudbalskom klubu „Jedinstvo“. Odmah je postao i član republičke rukometne lige BiH. Zabilјeženo je da su zbog nedostatka opreme fudbaleri i rukometaši nosili iste dresove i kopačke. Nekog su malo žulјale, nekom su bile malo veće, ali moralo se tako. Opreme nije bilo. Prvo igralište bilo je na Polјani, a zbog nedostatka novca, nakon godinu i po dana, Klub je istupio iz takmičenja iako je u toku sezone 1949/50. osvojio čak četvrto mjesto na republičkom takmičenju. Prvi rukometaši bili su golman Fuad Selimić, bekovi Izet Medić i Mišo Gašić, halfovi Aco Topolić, Reuf Džankić, Matija Zec te navalni igrači Mile Đukanović, Duško Novaković, Miloš Banović, Aco Ostojić i Vili Fišer. Bitno je spomenuti te prve igrače kojih se neki možda i sjećaju, ističe Radivojac. Od 1906. godine Danac Holger Nilsen je izradio pravila današnjeg rukometa u kojem su igrališta na 45 puta 30 metara, a golovi na tri puta dva metra. Jedan od onih čije se ime veže za razvoj rukometa je Dževad Fazlić, profesor u Gimnaziji, koji je unio revoluciju u svoje časove. To nisu bili samo timske obične vježbe i vježbanja, nego je uveo časove rukometa, fudbala i svih sportova, a pogotovo je bio interesantan kao dobar poznavalac rukometa. On je kupio i prvu rukometnu loptu. Otišli su on i i Acika Bojko, kasnije profesor istorije i dobar rukometaš, u Banjaluku i donijeli prvu rukometnu i košarkašku loptu u Prijedor. Umjesto velikog igrališta na Polјani, počelo je igranje u gimnazijskom dvorištu, a jezgro budućeg rukometnog tima bili su mladi sportisti Gimnazije. Sve se vrtilo oko njih. Od 1958. godine pri Fudbalskom klubu „Mladost“ osniva se rukometna sekcija pa se koriste i teniska igrališta. Između 1958. i 1964. godine rukometaši igraju tri sezone u republičkoj ligi, grupa „Sjever“. Od 1962. godine ovaj klub se zove „Prijedor“. Uz angažovanje cijelog grada, 1966. godine izgrađeno je savremeno igralište sa asfaltnom podlogom, tribinama i dvije godine kasnije sa električnim osvjetlјenjem. – Tim dobija novo ime, ima sponzora i nosi ime „Bosnamontaža“. Uz mlade dorasle igrače, među kojima su se isticali braća Đurđević, Alajbegović, Kecman dočekana je sezona 1969/70. kad su prijedorski rukometaši postali prvaci tadašnje Bosne i Hercegovine. Taj do tada najveći uspjeh ostvarili su Vjeko Kozina, iskusni Mladen Ilić, Dušan Milјuš, Mirza Vehabović, braća Đurđević i Alajbegović i Kecman, Josip Čačić, Slobodan Novaković, Branko Markus, Mirza Kugić, Mehmedalija Kurtović uz trenera Đorđa Dejanovića. Od 1975. godine Prijedor je dobio i Sportsku dvoranu „Mladost“, čime je rukomet doživio renesansu. Ekipa je iz krajiške lige opet 1975. godine stigla do republičke lige, a nakon šest godina i do prve B lige Jugoslavije uz jednog od najbolјih rukometaša u istoriji, golmana Zlatana Arnautovića, osvajača zlatne Olimpijske medalјe u Los Anđelesu 1984. godine – kaže Radivojac. Poslije „Hazene“ koja se ugasila 1926. godine, tek 30 godina kasnije osnovana je ženska rukometna sekcija, a 1959. godine registrovana prva ženska ekipa pri tadašnjem Rukometnom klubu „Radnički“. Zabilјežena su i imena te prve generacije: Duša Aničić, Jelica Kovrlija, Rada Babić, Raza Kulenović, Duda Kurtović, Arzija Radaslić, Radmila Mandić, Elena Čačić, Vera Kovačević uz ime Rukometni klub „Prijedor“. Ovaj klub se ugasio nakon tri godine, a tek 1982. godine osniva se Ženski rukometni klub „Mira Cikota“, dobija sponzora, današnju tvornicu „Miru“, pa je brzo došao do druge lige Jug – Zapad. Prije nekoliko godina „Mira“ je bila i prvak BiH. U Ljubiji rukomet se igrao 1953. godine susretom gimnazijalaca Ljubije i Prijedora te još nekoliko prijatelјskih susreta, sve do 1959. godine kada je formiran Rukometni klub „Srednjoškolac“. Od 1962. godine osniva se i sekcija ženskog rukometnog kluba pri društvu tjelesnog vaspitanja „Partizan“. Nakon godinu dana, formiran je Rukometni klub „Partizan“, jer se „Srednjoškolac“ ugasio, a ovaj tim je stigao do republičke lige. Ženski tim od 1964. do 1974. bio je jedan od najbolјih na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Od 1974. godine rukometni i muški i ženski klub se zvao „Rudar“. BOGATI PRIJEDORČANI OBLAČILI SE U ZAGREBU Bilo je sasvim normalno da se iz Prijedora išlo u Zagreb po garderobu, pogotovo djeca bogatih trgovaca koji su inače studirali u nekoj od evropskih metropola, kaže Milenko Radivojac i dodaje da mu je u sjećanju još uvijek živa priča da je Mira Radetić, kasnije supruga Mladena Stojanovića s kojim je dobila sina Vojina, u Zagreb odlazila bar jednom mjesečno. Samo zato da bi kupila prigodnu odjeću. – Oblačila se po poslјednjoj modi. Bila je kćerka Grka koji je bio vlasnik lanca trgovina u Sarajevu i koji je pred sam Drugi svjetski rat došao u Prijedor. Ostario je, bio dementan i živio kod kćerke. Bila je imućna i dok je bila s bankarom Svetom Radetićem, a ništa manje imućna ni kad se udala za doktora Mladena koji, uz majku, nikog nije imao kraj sebe – otkriva Radivojac. Mira je iz braka sa Svetom imala sina Vuka koji je postao poznati ginekolog, a jedno vrijeme Radivojac je kontaktirao i sa njenim mlađim sinom Vojinom koji se 1941. godine odselio u Dubrovnik gdje su imali porodičnu kuću, na kilometar od dubrovačkih starih zidina. Tamo je rastao potpuno odvojen od porodice Stojanović, a u Prijedoru je bio 2010. godine povodom obilјežavanja dana rođenja i pogibije dr Mladena. kozarski vjesnik |
Stranica 2 od 2 | Sva vremena su u UTC + 2 sata |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |