Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:08


Autoru Poruka
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 05 Apr 2014, 10:14
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
VIDEO: Vile postoje, uverite se i sami!

Snimak koji je načinio univerzitetski profesor pokazuje da su Zvončice među nama...


Slika


Da ne postoje samo u bajkama, razuverava nas snimak ovih sićušnih stvorenja sa krilima, napravljen u engleskom selu Rozendejl Vali u Lankaširu.Profesor Džon Hajat već dve godine snima i slika ova stvorenja.
"Kasnije sam fotografisao i muve i komarce i poredio ih, ali nikako ne izgledaju isto. Neka ljudi sami vide. Savetujem da pogledaju bez predrasuda i da poveruju svojim očima", kaže profesor Hajat.
"Mnogi koji su ih takođe videli kažu da su vile unele čaroliju u njihove živote i da stalno mogli da budu s njima", tvrdi on.
Kako prenosi Daily Mail,Profesor Hajat je otvorio i izložbu "Vile iz Rozendejla".
Njegove vile razlikuju se od onih iz bajki i on se nada da će uspeti da izmeni stav ljudi o tim sićušnim bićima.
"U životu postoje i čudnije stvari od vila, a život postoji svuda. Ne verujem da su one prosto sićušna verzija ljudi, da uveče odu kući i popiju po šolju čaja. I ne sugerišem vam da imaju posebne moći. Iz iskustva znam da se one prosto zabaljaju i da vole da igraju po sunčevim zracima", kaže profesor Hajat.


phpBB [media]


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 22 Apr 2014, 09:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Od Đurine kuće prave birtiju

Sudbina kuće u Skadarskoj ulici, u kojoj je živeo veliki pesnik i slikar devetnaestog veka, neizvesna. Matija Bećković: Otvaranje kafane bilo bi uvredljivo. Petar Pajić: U domu je častio goste, nije naplaćivao


Slika


DA je Đura Jakšić živ verovatno bi upitao: „Šta radite sa mojom kućom?!“ Krov u njegovom domu u Skadarskoj ulici ne prokišnjava. Ima patos. Iz zidova ne bije vlaga. Ne deluje bedno, sirotinjski, kao dok je veliki pesnik i slikar u njemu stvarao. Događaju se i književne večeri, i izložbe. Ali, ima onih kojima to nije dovoljno. Hoće da zarade. Prave kafanu!U Jakšićevoj kući konobar nikada nije naplatio piće. Ni dok je pesnik bio živ, ni od sedamdesetih, kada je pretvorena u svojevrstan dom njegovih kolega - po peru, i po kičici! Najnoviji tutor je, međutim, došao na „pametnu“ ideju. Da to promeni. Naime, Ustanova kulture „Parobrod“ upitala je Skupštinu opštine Stari grad da li može da potraži „namenskog partnera“ sa kojim bi u Đurinoj kući otvorili vinoteku ili „rakijateku“. Posao, koji bi donosio od 30.000 do 55.000 dinara mesečno, odvijao bi se pod parolom „kupujmo domaće“. Jer, ovde bi se točili „isključivo nacionalni brendovi vina, rakije i drugi autentični proizvodi“.

- Kasno su se setili - uzdiše pesnik Matija Bećković. - Dok je Đura bio živ, mogli su. Sada je to jedino mesto u Skadarliji gde se vino ne prodaje. Otvaranje kafane ne bi imalo nikakvog smisla. Bilo bi uvredljivo. I za Đuru. On je pevao: „Pijem, pijem... al’ u piću/ još se nikad ne osmenu’...“ Sad bi se verovatno osmenuo na tu ideju.

Đura Jakšić je voleo dobru kapljicu. Dok neke njegove kolege smatraju da bi pretvaranje njegove kuće u kafanu bilo u njegovom maniru, naročito zbog toga što bi se pilo samo „domaće“, pesnik Petar Pajić se ne slaže sa njima, pa kaže:

- Đura je voleo da popije u kafani. Voleo je i da počasti goste, ali ne i da im to naplati. Sad od njegove kuće prave kuću-kafanu. Kuća Đure Jakšića bi trebalo da

ostane kuća kulture, a ne da se pretvori u birtiju.
Mile iz antologijskih Jakšićevih stihova više nema. Nema ni Ane koja toči i služi, dok za Milom Đurino srce tuži. Hoće li „tuđe ruke“ u njegovoj kući „vino da nose“, objašnjava nam Milena Rajković, direktorka „Parobroda“:

- Naš predlog za revitalizaciju Kuće Đure Jakšića bio je da se izda trećina prostora, s obzirom na to da u Skadarliji ne postoji niti jedan objekat takve namene. Ovaj projekat zasada nije zaživeo, pa ćemo nastaviti na drugi način da se snalazimo.

Ugledni pisci, slikari, dramski umetnici, akademici, koji su godinama slavili ime Kuće Đure Jakšića, kao svetlog mesta srpske kulture, sa žaljenjem konstatuju da su programi koji se bave očuvanjem tradicije postali nepoželjni u njoj.

- Koliko mi je poznato, kuća velikog srpskog pesnika i slikara jedan je od retkih autentičnih objekata u našoj državi u kojima se organizuju večeri isključivo umetničko-književnog tipa - kaže književni kritičar i univerzitetski profezor dr Bojana Stojanović Pantović. - Pitam se da li bi na primer u Vajmaru dozvolili da se Šilerova kuća pretvori u kafić ili noćni klub povezan sa prodajom i konzumacijom alkohola.

Savremeni noćni klubovi, podsetimo, nisu povezani samo sa prodajom i konzumiranjem alkohola, već i - narkotika.

- Može samo da se nagađa šta bi se dogodilo u slučaju da Kuća Đure Jakšića izraste u nešto drugo, ako danas dok je još samo galerija na vratima piše: „U toku radnog vremena strogo je zabranjeno pušenje, konzumiranje alkohola i drugih opojnih sredstava...“ Ova napomena inicira i pitanje šta se konzumira pod krovom u Skadarskoj 34 kad prođe radno vreme. Jer, sličnih napomena nema ni u beogradskim muzejima, niti galerijama - kaže Živorad Ajdačić, generalni sekretar Kulturno prosvetne zajednice Beograda, i dodaje da je zločin i prema Đuri Jakšiću i prema Skadarliji da se njegova kuća pretvori u kafanu.

- Da ovo vidi, Đura bi se prevrnuo u grobu - zaključuje Ajdačić.



I LOGO JE SRAMOTA

OD kako je „Parobrod“ preuzeo ulogu „upravnika“ nad Kućom Đure Jakšića, kao značajna novina uveden je novi logo, čiji je autor Saša Pantić. Na njemu se ne vidi lik Đure Jakšića, već samo crna mrlja koja podseća na šešir.

- Ovo je sramota. Ne samo za one koji su logo izabrali, već i za Beograd i Srbiju - kaže Petar Pajić. - Pokazuje naš odnos prema kulturi, prema poeziji i velikim pesnicima. Kao da se neko bori da imamo što više zaboravljenih umova. Šešir nije glavna Đurina karakteristika, da bi ga samo on predstavljao.


Slika


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 04 Maj 2014, 11:44
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Neobičan život obične kraljice, srpske

Malo poznata priča o kraljici Mariji Karađorđević, udovici kralja Aleksandra: Bavila se filatelijom, volela šah i film, mnogo čitala, pisala... Sa sinovima na porodičnoj farmi u Engleskoj podizala skromno domaćinstvo


Slika


I TI ćeš to jednoga dana da prikažeš... Ako odeš u Srbiju - kazala je kraljica Marija sinu Tomislavu, dok su ona i mlađi kraljević, Andrej, satima pažljivo premotavali filmove koje je stariji, Tomislav, načinio na njihovom imanju u Kentu.- Sve - odgovorio je kraljević.

- A, da li ćeš... da li ćeš... ikada otići tamo? - pitala je, a svaka reč, prigušena, zvučala je kao molitva: da se barem jedan od njenih sinova vrati.

Petar? Obistinila se njena strepnja da će mu sudbina za života biti tuđina. Andrej? Pamtio je otadžbinu iz njenih priča. Tomislav?

- U meni je prepoznavala i gajila žudnju susreta sa Srbijom. Podsticala me da, ako me zdravlje i okolnosti sreće posluže, tu priliku nikako ne propustim.

Ovo je malo poznata priča o kraljici Mariji Karađorđević, udovici kralja Aleksandra, majci trojice kraljevića koje je sama podizala. Rumunskoj princezi koja se "s ljubavlju privolela Srbima, kao svojima". I Srbiji, koju je volela kao otadžbinu. Iz koje je prognana. U koju je, uz počasti vraćena, i nedavno rehabilitovana. Ovo je priča o neobičnom životu "obične kraljice srpske", kako su joj tokom izgnanstva pripisivali Englezi, a naši hroničari je upamtili kao "narodnu majku i humanitarku".

Detalje o takvom životu saznajemo upravo iz beležaka i sa filmova koje je načinio njen sin Tomislav. Ali i iz kazivanja mnogih koji su je lično poznavali, poštovali i posećivali u progonstvu.

- Nama nije bilo lako u Engleskoj - zabeležio je Tomislav Karađorđević. - Neću da kažem: nama je bilo mnogo teško. To ni naša majka nikada nije govorila. Kazala bi, ponekad: naša muka ništa nije teža od muke brojnih srpskih porodica. I šta je preostalo? Ili da se predamo sudbini, ili da vidimo od čega ćemo živeti?

Prve posleratne godine još je tinjala nada o povratku. Kasnije će sasvim biti jasno: odluka novih komunističkih vlasti kraljicu Mariju i njenu decu će sprečiti da se vrate u zemlju.- Patila je, ali se nije predala patnji - zapisao je Tomislav. - I sam sam se začudio kada mi je preporučila: osnovaćemo jedno poljoprivredno domaćinstvo. Nalik srpskom. Da imamo sve. Da izbegnemo svaku milostinju. Tako smo na našem imanju, kao usred Šumadije, a u Kentu, imali sve. I živinu. I stoku. I poljoprivredne mašine koje smo polako nabavljali. A ona, naša majka, poneseno je volela domaće životinje. Sama ih je ponekad negovala. I ja sam to, sve, kamerom beležio.

U Topoli, početkom devedesetih, kada se posle izgnanstva prvi put sreo sa zavičajem, princ Tomislav je bio srećan što je imao šta da pokaže. A nesrećan, kako je kazao, što i majka, kraljica Marija ovaj trenutak nije doživela.

Pokazivao je, tada, koliko mu ona pomaže u orezivanju voćnjaka, polivanju sadnica, kalemljenju.

- Hrabrila me da proširim imanje novim parcelama voća - podsećao se Tomislav, pred okupljenim narodom. - Novim povrtnjacima. Bila je, naša majka, pre svega dobra domaćica od koje sam učio i naučio kako treba da izgleda jedna domaćinska, srpska kuća.

Ali interesovanje kraljice Marije, kako je ostavio svedočenje njen sin, prevazilazilo je svakidašnji, uobičajeni poziv majke i domaćice. U njegovim "Memoarima", koji će ubrzo posle prinčevog susreta sa zavičajem biti štampani pod pečatom Zadužbine kralja Petra Prvog, a zahvaljujući ponajviše tadašnjem, dugogodišljem upravniku, gospodinu Miladinu Gavriloviću, Tomislav otkriva još mnogo toga po čemu je kraljica Marija bila posebna. Šta ju je, osim ljubavi prema porodici i Srbiji, brizi o sirotinji i nadi da će se vratiti, još zaokupljalo. Volela je filateliju, tako da je i meni otkrila draž i lepotu prikupljanja retkih primeraka poštanskih marki. Otkrila je da je to porodično nasleđe rumunskog dvora. I moj ujak, kralj Karolj, bio je pasionirani filatelista. Imao je najveću zbirku rumunskih maraka. A mi, mi smo imali čitave albume. Satima smo ih razgledali. To nam je ponekad bio jutarnji ritual. Majka je govorila: ritual kao učenje, jer se tako ulazi u geografiju, istoriju, tradiciju i kulturu mnogih naroda.

Tomislav Karađorđević u "Memoarima" otkriva da je kraljica Marija volela šah, filmove, knjige...

- Ponekad sam pomislio da nema knjige koju nije pročitala - prisećao se tih dana u Topoli. - U šahu je s njom vazda bila neravnopravna borba. Kad god sam je upitao: kako je ovu igru vešto savladala, samo bi se osmehnula. I, ne podižući pogled s table, dodala: Hajde, potez je tvoj!

Đorđe Karađorđević, brat kralja Aleksandra, u autobiografiji "Istina o mom životu" piše da je još po nečemu kraljica Marija bila izuzetna:

- Ova zaista retka žena i majka u meni je izazivala divljenje svojom skromnošću. Sama je kupala svoju dečicu i davala na krpljenje njihove cipelice, dok bi o prazniku majki, Matericama, obuvala mnoge sirotane. Kraljica je zimi, godinama, išla prestoničkim ulicama u istom kaputu, a na prijemima bila je jednostavnije obučena od mnogih svojih zvanica.


Slika


Majčinska ljubav i briga za decu odvela je kraljicu Mariju, u decembru 1939, u Englesku. Želela je da sa Tomislavom i Andrejem, koji su se tamo školovali, proslavi Božić. Nameravala je da se vrati odmah posle praznika. U Beogradu je ostao njen treći sin Petar, maloletni kralj Jugoslavije. Strepela je za njegov život.

U dnevniku, koji je pisala, 27. marta 1941. godine je ubeležila:

"Moje srce je sada sa Petrom u Jugoslaviji. Žalim što nisam pored mog sina i naroda Kraljevine."Petru je uputila i telegram: "Neka Bog izlije blagoslov na tebe, sine moj i kralju, i na našu milu otadžbinu".
A kada je Petar 1944. godine u Crvenom krstu kod Kembridža, gde je bio aktivista, upoznao princezu Aleksandru, kćerku grčkog kralja (živela je i školovala se u Engleskoj), ubrzo ju je verio i rešio da se oženi. Tome se kraljica Marija usprotivila.

Princ Tomislav u "Memoarima" piše:

- U svima nama, a majci posebno, najsnažnije je postojala nada da ćemo se vratiti u Jugoslaviju. Zato je govorila Petru: Sačekaj kraj rata, pa se ženi. Zar ti, sam, da se danas veseliš? Neka tu radost oseti sav naš narod u slobodi.

Nepomirljivo je govorila da je svadba nemoralna dok u zemlji narod gine, dokle ga kolju po logorima i masovno uništavaju u Jasenovcu.

Petra su, seća se njegov brat, nažalost, za ženidbu podržavali Hrvati i Čerčil, lično: "Vi ste kralj i samo vi morate to da odlučite".

I moj se brat oženio, a majka je tugovala. Nije bila na sinovljevom venčanju...

Anka Gođevac je o tom periodu kraljičinog života zapisala:


- Tuga i fizička patnja iscrpele su Mariju. Od nekad mlade, srećom ozarene žene, postala je životom teško kušana osoba. Njene plave oči jedino su ostale od te, raskošne lepote.
U Londonu petnaest godina kasnije, kraljicu je posetila slikarka Leposava Bela Pavlović.

- Mnogi Jugosloveni navrate da porazgovaramo - kazala je kraljica Leposavi.

- Stariji su mudriji i odmereniji, iskustvo ih naučilo. Mladi su zaneti, kažu: Kad se vratimo, osvetićemo se komunistima. Ja im velim: Stanite, ne recite - kad se vratimo, već - ako se vratimo u Jugoslaviju. Onda se nikome nećemo svetiti, svi ćemo zajedno, složno da radimo. Da podignemo našu zemlju.

Nadala se i radovala povratku kraljica do kraja života. A padala je kiša i udarao ledeni vetar 3. jula, 1961. godine, kad su je sahranili u Crkvi Svetog Save u Londonu. A granulo sunce u Topoli, kada je konačno našla mir, uz kralja i sinove. U Srbiji, koju je smatrala otadžbinom.


Slika

Slika


IZUZETNO SKROMNA
Danica i Srđan Čolović, istražujući život Marije Karađorđević, ispričali su u knjizi "Kraljica majka" o njenoj izuzetnoj skromnosti. Sa sinovima je, tokom rata, živela u preuređenoj seoskoj kući, oko 100 km udaljenoj od Londona. Nikad se nije kinđurila, od nakita je imala samo burmu i prsten sa jugoslovenskim i rumunskim grbom i tanku narukvicu sa pločicom na kojoj je bilo ugravirano njeno ime.


REČI VLADIKE NIKOLAJA
O kraljici Mariji najlepše reči izrekao je vladika Nikolaj Velimirović: "U njoj je narod našao ono za čim je žudeo - idealnu vladarku, dobru suprugu, požrtvovanu majku, vrednu domaćicu, dostojanstvenu kraljicu."


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 12 Nov 2014, 02:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Boluje i Pančićeva omorika

Poslednjih nekoliko godina sušenje stabala preti da ugrozi šume širom Srbije. Da bi se širenje pošasti zaustavilo, lek su testera i pošumljavanje. Nema novca za novu sadnju

Slika

NEMA, danas, šume u Srbiji u kojoj se drveće ne suši! Grupno ili pojedinačno, zahvaćeni su i četinari i lišćari. Na ovako oštećenim, praktično obolelim stablima, sada su krenule da se razvijaju mnogobrojne bolesti koje izazivaju niz dodatnih problema. Četinare, uglavnom jele i smrče, napadaju potkornjaci, a listopadno drveće, najčešće hrastovi meta su strižibuba i crvotočaca.



Ovako o globalnom problemu sušenja šuma koje nije zaobišlo ni Srbiju za "Novosti" govori profesor dr Milan Medarević, dekan Šumarskog fakulteta u Beogradu. Prve naznake povećanog sušenja šuma u Srbiji, po njegovim rečima primećene su 2012. godine među četinarima u jugozapadnoj Srbiji. On navodi i da je prema zvaničnim podacima, do sada, sušenje zahvatilo oko 10 odsto četinarskih šuma Srbije. Uglavnom starije smrče i jele, crne borove iznikle pre 30-40 godina kao i pošumljavana crnogorična stabla.

- Da bi se širenje ove pošasti zaustavilo, lek su testera odnosno planska seča oštećenog drveća, i pošumljavanje. Posečena stabla, čak i njihove najmanje grane, izvlače se iz šuma, sa trupaca se skida kora i spaljuje sa grančicama. Preostali deo stabala može da se proda i iskoristi za proizvodnju iverice. Ali, tržišna vrednost ovakvog drveta je gotovo upola jeftinija od uobičajene, pa je još početkom ove godine prijavljena šteta dostigla 150 miliona dinara - kaže profesor.

Nadležni su, veli naš sagovornik, da bi sprečili širenje bolesti i u ugroženim i u potencijalno ugroženim šumama, poput šumara u Norveškoj, postavljali takozvane feromonske klopke.

UGROŽEN NACIONALNI PARK “TARA“

Slika

- Sušenje četinarskih stabala najuočljivije je na području Nacionalnog parka "Tara". Suši se čak i Pančićeva omorika iako je ova planina njeno endemsko stanište. Osim toga, mnogo se suše i jele, od mladara do odraslih stabala. S obzirom na to da je šume ove planine "gutao" i veliki požar 2012. godine, stanje šuma na ovoj planini je zabrinjavajuće - otkriva profesor Medarević.

- Na Tari, gde je sušenje vrlo primetno, klopke su postavljane u šumama smrče i jele. Procenjuje se da je na oko 3.000 hektara smrčinih šuma uhvaćeno oko 20 miliona buba-štetočina, što se smatra dobrim rezultatom. U slučaju jele, međutim, efekat nije bio zadovoljavajući - otkriva Medarević.

Potpunoj primeni drugog leka protiv sušenja šuma odnosno pošumljavanju, besparica zadaje velike probleme.

- I da nema sušenja stabala, u Srbiji bi godišnje trebalo da se pošumi oko 9.000 hektara odnosno oko 500 hektara u svakom okrugu. To bi koštalo 12 do 15 miliona evra godišnje, što je trenutno nedostižna svota, pa se tokom godine pošumi malo više od petine predviđenih površina. Da li će, kako i kada Srbija postići optimalnu pošumljenost od 41 odsto svoje površine, teško je prognozirati - kaže profesor Medarević i naglašava da je trenutno pod šumama manje od trećine naše zemlje.

Kao idealna mesta za pošumljavanje u planinskim predelima, naš sagovornik, preporučuje pašnjake nekadašnjih poljoprivrednih zadruga koji su sada zapušteni. Kada je pak reč o Vojvodini smatra da bi deo zemljišta za pošumljavanje morao da se "otme" od poljoprivrednog.

- Ohrabruje nas, ipak, to što se u nekim krajevima šume samostalno obnavljaju prirodnim putem. Ali, i taj takozvani proces reforestacije mora se kontrolisati da neke kvalitetne livade, na primer, u jugozapadnoj Srbiji ne bi osvojila šuma - poručuje profesor Milan Medarević.

KRIVAC KLIMATSKE PROMENE

PORAST temperatura i sve obilnije padavine, po rečima profesora Milana Medarevića, glavni su uzročnici sušenja šuma.

- Sabiranjem svih nepovoljnih klimatskih uslova iz prethodnih godina, sušenje četinara je kulminiralo krajem prošle i tokom ove godine. Izuzetno toploj 2012. godini prethodilo je nekoliko vrlo loših godina takozvanog vodnog režima u šumama. Nepovoljan godišnji raspored padavina sa malo snega, šumama nije obezbeđivao dovoljno vode u proleće. Usledila je 2012. sa jakim mrazom u februaru, malo padavina u proleće i ekstremno visokim temperaturama tokom leta, što je četinarima bio veliki stres. Posledice su više nego vidljive.


Novosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 28 Nov 2016, 15:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Poslednji srpski mutavdžija istkao poslednje niti

Mutavdžija iz sela Koprivnica kraj Niša Tadija Đorđević (80) nedavno je isporučio manastiru Hilandar poslednje proizvode iz svoje mutavdžijske radnje - 80 torbica istkanih od kozjih dlaka

Slika

Mutavdžija iz sela Koprivnica kraj Niša Tadija Đorđević (80) nedavno je isporučio manastiru Hilandar poslednje proizvode iz svoje mutavdžijske radnje - 80 torbica istkanih od kozjih dlaka.

Više od decenije Đorđević je jedini mutavdžija u Srbiji, ali ni on se ovim zanatom više neće baviti.

"Došlo je vreme da zauvek ostavim razboj, tarak, tokmak, ćerkez i druge alate iz mutavdžijske radnje, a radio sam sa njima punih 69 godina", kaže Đorđević za agenciju Beta.

Đorđević je istakao ne može više da radi kao mutavdžija jer ima puno posla oko kuće i stoke, ali i zbog toga jer su ga godine "pritisle".

"Nemam više snage da radim i u radnji. Nemam pomoć. Supruga mi je jesenas umrla, a sin i ćerka su krenuli svojim putem, imaju svoje obaveze", rekao je Đorđević.

On se rado priseća vremena kada je kao 11-godišnji dečak počeo da uči zanat u očevoj mutavdžijskoj radnji.

"Koprivnica je tada imala 170 domaćinstava i petnaestak mutavdžijskih radnji. U susednim selima, Jagličju, Čagrovcu i Gornjem Dušniku, bilo ih je i više", istakao je Đorđević.

Prema njegovim rečima proizvodi koje su izrađivale mutavdžije iz kraja poznatog kao Zaplanje bili su godinama veoma traženi u ovom delu zemlje.

"Torbice, bisage, ponjave, pokrove i džakove od kozje dlake prodavali smo najviše na Kosovu i u okolini Leskovca i Vranja. Mogli smo da prodamo robe i više nego što smo mogli da proizvedemo", naglasio je Đorđević.

Prema njegovim rečima, mutavždijama u Zaplanju išlo je na ruku i to što su sva domaćinstva čuvala stada koza, tako da je kozje dlake bilo na pretek.

"Posle rata Tito je zabranio da se čuvaju koze. Ljudi su ih maltene preko noći morali da unište i većina mutavdžijskih radnji je tada zatvorena", priseća se Đorđević.

Preostale mutavdžijske radnje, dodao je Đorđević i dalje su dobro radile jer su proizvodi istkani od kozjih dlaka i dalje bili traženi.

On je, kaže, zahvaljujući mutavdžijskom zanatu izgradio kuću u Koprivnici i u Gadžinom Hanu, i iškolovao ćerku i sina.

"Bilo je i posla i para. Tkali smo, pričali, pevali. Nije tačno da mutavdžije moraju da budu "mutave" dok rade da im dlake ne bi ulazile u usta", izjavio je Đorđević.

Kako je istakao Đorđević, mutavdžije su imale puno mušterija sve do 60-tih godina prošlog veka.

"Sela su tada počela da se prazne. Ljudi više nisu hteli da se bave stočarstvom i poljoprivredom. Retko kome su još bili potrebni bisazi ili pokrovi za stoku", rekao je Đorđević.

Čak i onda kada su sve njegove kolege odustale od mutavdžijskog posla, Đorđević to nije želeo da učini. Sve do sada.

"Borio sam se nekako svih ovih godina i sad je kraj. Razboj neću da rasturam, neka stoji. Neka podseća kako sam radio, kada me jednog dana više ne bude bilo", kazao je Đorđević.

U Koprivnici, dodao je Đorđević, kao i u okolnim selima na obroncima Suve planine nema više ni jedne sačuvane mutavdžijske radnje.

"Nema razboja, ali nema ni ljudi. Ostalo u Koprivnici nas tridesetak", rekao je Đorđević.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 25 Feb 2017, 19:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Obućar u BDP: Za mene su cipele uvek u glavnoj ulozi

Žarko Lukić već 20 godina sa kolegama pravi scensku obuću u radionici na četvrtom spratu Beogradskog narodnog pozorišta

Slika

FRANCUSKI pesnik Šarl Bodler je igru nazvao poezijom ruku i nogu. A da bi noge "oživele" na sceni beogradskog Narodnog pozorišta, u obućarskoj radionici na četvrtom spratu ove kuće majstori svog zanata ispisuju najrazličitije "stihove". Do sada su izradili više od 12.000 pari scenske obuće za dramski, operski i baletski ansambl.

Žarka Lukića put je sasvim slučajno doveo u Narodno pozorište, gde već duže od dve decenije izrađuje obuću za umetnike ove kuće. Jedan od uslova prilikom zapošljavanja, seća se naš sagovornik, bio je i taj da osim izrade obuće ume i da je uništi za potrebe scene. Da potpuno novu cipelu pocepa, rašije šav, oguli i napravi naizgled staru i iznošenu, što mu danas ne predstavlja nikakav problem.

- U ovoj radionici radno vreme ne postoji, pa se često ostane i do kasno u noć kako bi se posao završio - kaže nam Lukić. - Ponekad se jedan par izrađuje i po nekoliko dana, a nekad je dovoljno samo dva ili tri sata da bi se cipele pojavile pred publikom.

Scenska obuća ne prati parametre industrijske, već se izrađuje po nacrtima kostimografa i po želji samog umetnika. Dešavalo se i da se posle završenog posla umetniku ne dopadne boja, ili kako u cipelu leže stopalo, pa su prepravke sastavni deo ovog posla. Potrebno je i biti upućen i u sam proces stvaranja predstave, jer od uloga zavisi kakva se obuća pravi i od kog materijala.

- Ako se umetnici penju po sceni, trče, skaču onda obuću moramo prilagoditi njihovim potrebama, a pre svega se obraća pažnja na udobnost, jer glumci ne smeju da razmišljaju da li ih obuća žulja ili ne. Zato smo mi tu - ističe Žarko. - Najteže je praviti obuću od satena, koji se brzo gužva, pa izrada zahteva dosta preciznosti.

Slika
Žarko Lukić u obućarskoj radionici


Jedan od najizazovnijih, ali i najtežih poslova bila je izrada obuće za baletsku predstavu "Petar Pan", koja se pripremala za najmlađe gledaoce, jer je na sceni sve trebalo da izgleda kao da je iz crtanog filma. Dešavalo se, naravno, i da glumcima na sceni otpadne đon sa cipela ili da pukne šav, ali umetnici i tada znaju da iznesu svoju ulogu na najbolji mogući način da publika ne primeti nevolje koje su ih zadesile. Tada se obuća vraća u radionicu na popravku. Mali ekser na pravo mesto i problem je rešen.

Izrada ženske obuće, kaže naš sagovornik, zahtevnija je od muške, jer mora pratiti liniju noge, a pored estetskih elemenata mora se voditi računa i o funkcionalnosti, naročito kod patika za baletske igrače. Problemi se javljaju i u izradi istih modela za članove hora, gde svaka cipela mora izgledati identično. Jedan od većih izazova bila je i izrada obuće za predstavu "Srpska trilogija" koja je zahtevala izradu vojničkih čizama i cipela iz perioda od pre sto godina, jer se moralo voditi računa o epohi u kojoj se radnja dešava.

U radionici se trenutno priprema obuća za premijeru opere "Moć sudbine", koja je zakazana za kraj februara, a majstori ističu da izrada ovih modela zahteva mnogo truda i napora jer je reč o velikom broju učesnika.


Slika
Dragomir Vujetić kraj police sa kalupima


TIMSKI DUH

ŽARKO je ovaj posao zavoleo jer, kako kaže, nema pravila u izradi obuće. Svaki model nosi u sebi svoju priču, i za svaki je potrebno podjednako i strpljenja i ljubavi.

- Timski duh je ono što je najbitnije u ovoj radionici, gde među kolegama ne postoje nesuglasice i gde svi zajedno učestvujemo u izradi svakog para - kaže Žarko. - Najsrećniji smo kada naša obuća doživi jubilej u izvođenju, tada smo najsigurniji da smo i mi postigli veliki uspeh i da su se naš rad i trud isplatili.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 29 Okt 2017, 22:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ko je bio Mustafa Golubić- srpski rodoljub, ruski špijun i ljubavnik Grete Garbo

Jedan od junaka nove televizijske serije "Senke nad Balkanom". Čovek sa stotinu lica i 250 pasoša, revolucionar, osvetnik... n bosanski Srbin muslimanske veroispovesti...

Slika
Mustafi Golubiću u Aleji boraca NOR-a na Novom groblju u Beogradu

TELEVIZIJSKA serija koja je nedavno počela da se prikazuje "Senke nad Balkanom" odmah na početku vraća nas u prošlost. Ne samo zato što se u njenoj priči pojavljuju istorijske ličnosti koje su za sobom ostavile misterije i čija imena već decenijama koketiraju sa raznoraznim legendama poput generala Vrangela, Mustafe Golubića, Ante Pavelića i princa Đorđa Karađorđevića, nesuđenog kralja Srbije, već i zato što je počela da se emituje istog dana u gotovo svim centrima bivše Jugoslavije.

Baš kao nekad.

U prvoj epizodi, jedna replika, izgovorena baš na ruskom, zaparala je uši i najprosečnijem gledaocu:

- "Ceo Balkan zna ko je Mustafa Golubić".

A ko je Mustafa Golubić?

NEVELIK dosije u Beogradskom arhivu s oznakama UDB B-193 i nemačke BdS, delimično svedoči o životnom i revolucionarnom putu Mustafe Golubića, člana Mlade Bosne, dobrovoljca u odredu vojvode Voje Tankosića, pripadnika "Crne ruke", učesnika u Sarajevskom atentatu, svedoka u Solunskom procesu, rukovodioca u KPJ i jednog od najznačajnijih sovjetskih obaveštajaca između dva rata. Čovek sa stotinu lica i 250 pasoša rođen je 1890. godine u Stocu u Hercegovini, a život mu se ugasio 26. juna ispred nemačkog streljačkog stroja u Pionirskom parku u Beogradu. Otišao je pravo u legendu.

U šarolikoj biografiji Mustafe Golubića su i čuvene akcije sovjetske obaveštajne službe - učešće u organizaciji atentata na Lava Trockog u Meksiku, otmice generala Kutjepova i Milera, koji je posle smrti velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča i generala Vrangela postavljen na čelo "bele" emigracije, i to u trenutku kada su od Francuza dobili sedam miliona franaka za ostvarenje svog cilja da umarširaju u Moskvu. Tu se ubraja i likvidacija britanskog obaveštajca Sidnija Relija, koji je zadavao velike glavobolje Sovjetskom Savezu.

ČOLAKOVIĆ CINKARIO MUSTAFU
RODOLjUB Čolaković će pričati o svojim susretima sa Mujagom po Parizu i Moskvi, kako ga je vodio u Kremlj, kako su ušli na bočni privatni ulaz i kako im je Olga Alelujeva, Staljinova tašta, poslužila čaj... Pričao je Čolaković o suretima Tita i Golubića. Čolaković će se sresti s Mustafom u Sarajevu 15. aprila 1941. i ovaj mu je poverio da "Valter (Tito) neće dugo trajati i da će morati da bude maknut". Čolaković je to ispričao Brozu. Da li je to početak kraja velikog mladobosanca?
LEGENDA o Mujagi dalje kaže da je bio Staljinov prijatelj i da je veliki Hazjanin zbog njega pušio "hercegovina-flor", i da mu je Mustafa nabavljao duvan iz svog zavičaja u Hercegovini. Tu je i priča o tome kako je u Engleskoj ukrao tenk, pa bio ljubavnik velike holivudske zvezde Grete Garbo. Uzgred, izgleda da je u Lionu zaista uspeo da dođe do planova novog aviona, i to ispred nosa francuske obaveštajne službe kojoj je preostalo da samo nemoćno širi ruke.

Postoje vrlo ozbiljne indicije da je još pre Velikog rata počeo da radi za rusku carsku obaveštajnu službu Ohranu. Na to upućuju Mustafini česti susreti sa Viktorom Aleksijevičem Artmanovom, ruskim vojnim atašeom u Beogradu, i njegovim zamenikom Aleksandrom Ivanovičem Verhovskim. Ne zna se kad je počeo da radi za sovjetsku obaveštajnu službu, ali je moguće da ga je i tu priču uveo Verhovski, koji će posle Oktobarske revolucije biti predavač u sovjetskim vojnim školama. General-lajtnant Pavel Ivanovič Berzin biće mu neposredni šef. On će obučavati vojnike zajedno sa Leopoldom Treperom Kopiničem, Blagojem Parovićem... Mustafa će godinama voditi sovjetski obaveštajni punkt u Beču. Inače, ne zna se koliko puta je Golubić boravio u Moskvi. I o tome ima mnogo kontroverznih detalja. Takođe, Mustafa je imao dobre odnose s porodicom J. V. Staljina.

U anketnom listiću koji je u Moskvi popunio 1938. godine, Mustafa Muhamedovič Golubić je za sebe pisao da je razveden, rođake nije video preko 12 godina, da od 1920. godine radi u OGPU (Objedinjena državna politička uprava pri Savetu narodnih komesara SSSR) i Kominterni.

U njegovom, ličnom dosije posebno je istaknuto: "U svom radu se po pravilu oslanja na ljude svoje nacionalnosti (Srbi). Tu se izgleda ispoljavaju nacionalno osećanje, široka poznanstva sa srpskim krugovima i naročito sa krugovima organizacije 'Crna ruka', čiji član je Golubić svojevremeno bio i prema kojoj Golubić ima određene simpatije."

SLEPI PUTNIK
MUSTAFA Golubić je nekoliko puta kao "slepi putnik" putovao u SAD. U Njujorku je kidnapovao jednog sovjetskog dvostrukog agenta koji je počeo da radi za američke tajne službe. Uspeo je da ga prebaci u Moskvu. Digao je na noge celi FBI i nastala je potera za njim. Stevan Dedijer je pomogao svom Hercegovcu da umakne i vrati se u Evropu. Ostale su zabeležene Dedijerove reči: "Mustafa je jedan od svetaca u mome životu."
BEOGRAD je oduševio kad je kao golobradi momčić za opkladu skočio sa vrha Železničkog mosta u Savu, što je onda bila jeziva visina. I od tada do danas ovaj bosanski odnosno hercegovački Srbin, muslimanske veroispovesti, fascinira sveukupnu i obaveštajnu javnost.

Odmah po izbijanju Prvog balkanskog rata, stupa kao dobrovoljac u četnički odred Vojislava Tankosića gde se ističe hrabrošću u borbi na Merdaru. Tokom trajanja operacija šalje članke za časopis "Ilustrovana ratna kronika" i "Balkanski rat u slici i reči". Iz Prvog balkanskog rata izašao je kao narednik srpske vojske sa Medaljom Obilića za pokazanu hrabrost, kojom ga je lično odlikovao tadašnji prestolonaslednik, princ Aleksandar Karađorđević.

Maturirao je u Prvoj muškoj gimnaziji 1913. godine. Upisao je najpre Tehnički, a potom Pravni fakultet. Kao najbolji učenik gimnazije dobio je stipendiju Vlade Kraljevine Srbije za studije prava u Lozani. U Švajcarskoj je upoznao mnoge ruske revolucionare. Prema nekim pretpostavkama, tih dana je sreo i Lenjina.

KAD je izbio Prvi svetski rat, Golubić je prekinuo studije i vratio se u Srbiju. Kao član "Crne ruke" pridružio se vojsci, unapređen je u čin poručnika, prebačen u Kraljevsku gardu, učestvovao u čuvenoj bici na Kolubari. Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis ga 1915, uz podršku Vrhovne komande, šalje u Rusiju da među tamošnjim Jugoslovenima prikuplja dobrovoljce za srpsku vojsku. Iz Rusije se vraća sa oko hiljadu dobrovoljaca, u trenutku kada se srpska armija već uveliko povlači preko Albanije.

Zajedno sa srpskom vojskom prelazi Albaniju. U Solunu se druži sa Apisom. Početkom 1917. predložio mu je da izvrše atentat na nemačkog cara Vilhelma. Na Solunskom procesu je odbio da svedoči protiv Apisa, zbog čega je osuđen na godinu dana zatvora i izbačen iz vojne službe. Interniran je na Krf, odakle uz novčanu pomoć dr Jefta Dedijera uspeva da pobegne u Francusku.

U Beograd se vraća septembra 1918. godine i stalno je pod nazdorom policije koja je imala dojavu da su neki od bivših "crnorukaca", zbog Solunskog procesa i streljanja pukovnika Dimitrijevića, postali zakleti neprijatelji kralja Aleksandra.

Slika
Mustafa Golubić u balkanskim ratovima


PO SVEDOČENjU beogradskih novinara Lole Dimitrijevića i Živana Mitrovića, početkom juna 1919. regent Aleksandar Karađorđević prolazio je fijakerom pored hotela "Moskva", a Mustafa Golubić, koji je tu sedeo, ustao je od stola i zaustavio fijaker.

- Ubiste pukovnika Apisa, veličanstvo? - upita kralja, drsko ga gledajući.

- Sud ga je osudio na smrt, Mustafa! Sud je završio posao - reče kralj.

- I da znate, vi ste ubili njega, a ja ću uskoro vas - odbrusi Mustafa.

- Navalio si kao zima na gola čoveka - odvrati Aleksandar i rukom dade znak kočijašu da produži. - Dobro si mi dao do znanja da znam kako i dalje da postupam sa tobom.

Kažu da su, na pomen kraljevog imena, Mustafine oči uvek gorele plamenom osvete.

Marijan Stilinović, predratni partijski aktivista, učesnik NOB-a i funkcioner FNR Jugoslavije, u svojim sećanjima je zapisao da je Mustafa dvadesetih godina prošlog veka, kao član centrale Komunističke partije SSSR, bio zadužen u Beču za odeljenje Kraljevine Jugoslavije, a zatim bio rukovodilac Balkanske komunističke federacije. Kako kaže, gotovo svaki sastanak započinjao je sledećim rečima:

- Aleksandra treba ubiti. To je ključ jugoslovenske revolucionarne politike i drugog rešenja i izlaza nema i ne može da bude - prenosi Stilinović Golubićeve reči, ukazujući da je tako govorio gotovo na svakom sastanku njihove grupe.

GOLUBIĆ se vraća u Beograd posle početka Drugog svetskog rata. Zajedno sa bivšim "crnorukcima" učestvuje u pripremanju vojnog puča 27. marta 1941, protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. Preko "crnorukca" Božina Simića bio je u dosluhu sa generalom Dušanom Simovićem.

Sovjetski ambasador Viktor Andrejevič Plotkin, prvi i jedini diplomatski predstavnik SSSR-a u Kraljevini Jugoslaviji, dobio je 31. marta šifrovanu poruku sa Molotovljevim potpisom. Narodni komesar je zahtevao da "Jugosloveni odmah pošalju u Moskvu užu delegaciju na pregovore i da bi dobro bilo da Božin Simić bude u sastavu te delegacije". Po svedočenju Voje Nikolića, proverenog revolucionara, Simić je otputovao u Moskvu zajedno sa Mustafom Golubićem i Dragutinom Savićem, a tamo su im se pridružili vojni ataše Žarko Popović i poslanik Milan Gavrilović.

Pakt o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom potpisan je u noćnim satima 6. aprila 1941, kada su nemačke trupe krenule na Jugoslaviju. Za "majstora konspiracije" Mustafu Golubića, prevrat 27. marta i potpisivanje sovjetsko-jugoslovenskog ugovora bili su poslednja velika operacija. Vratio se u već okupiranu zemlju.

Slika
Mustafa Golubić (drugi sleva u srednjem redu) sa dobrovoljcima vojvode Tankosića


MNOGE akcije izvedene 1941. godine u Beogradu i Srbiji vezuju se za njegovo ime. Među njima je podmetanje paklene mašine pod tribinu, sa koje je vojni zapovednik okupirane Srbije general-major Ludvig Šreder trebalo da posmatra defile nemačkih jedinica. Ostala je nedoumica da li je Mustafa postavio u podrumu jedne kuće 423 paketa eksploziva, da digne u vazduh susednu zgradu u kojoj je trebalo da se održi važan folksdojčerski skup. Tu je i atentat na spomenutog general-majora Šredera, čiji se avion srušio na Bežanijsku kosu... Zatim su tu bili tragična diverzija u Smederevskoj tvrđavi i dizanje u vazduh magacina benzina na Tašmajdanu...

Mit o Golubiću se širio. Šaputalo se od uva do uva da je došao u Beograd da likvidira Tita. Još tiše se govorkalo da ga je Tito prijavio Gestapou, najpre telefonom iz jedne vile na Dedinju, a potom je Đilas napisao anonimnu prijavu.

ŠIRENjE priča o ovom Hercegovcu, ili pak nešto drugo, nateraće rukovodstvo Titove Jugoslavije da se pozabavi njegovim životom. Bila je jesen 1954. godine. Zadatak je dobila grupa operativaca Obaveštajne službe od Aleksandra Rankovića, drugog čoveka Titove Jugoslavije. Uputstva su bila jasna: "Drug Marko naređuje da svaki detalj treba savesno istraživati". Trebalo je razjasniti mnoge detalje iz zatamnjene biografije Mustafe Golubića. Kada je počeo da radi za rusku Ohranu? Pod kojim okolnostima i uslovima ga je preuzela Čeka, odnosno NKVD? Kakvi su bili Mustafini kontakti sa meksičkim slikarom Dijegom Riverom, i italijanskim revolucionarom Vitorijom Vidaljijemom, i njihovo učešće u ubistvu Trockog?

Aktivni operativaci prvi put će zakoračiti u prošlost. Zadatak je bio da obiđu sve arhive, preture sve čelične kase u kojima su se nalazili raznorazni tajni papiri, da razgovaraju sa svim preživelim Jugoslovenima koji su poznavali Golubića ili imali bilo kakav kontakt s njim.

Slika
Anonimna prijava iz dosijea Mustafe Golubića


I PRIČA o velikom obaveštajcu je počela da se sklapa. Razgovaralo se sa desetinama ljudi. Prelistani su brojni dosijei. Tako se stiglo do Jelisavete Mančić, profesorke iz Novog Sada koja se preselila u Beograd i uselila u stan u Dobrinjskoj 9. Njena veza sa Mustafom je bila sve čvršća. Očito je poprimila neke njegove osobine. Operativcima je tek u drugom ili trećem susretu dala prave informacije. Ispričala im je da je Mustafa u njenom stanu imao malu radio-stanicu i da je održavao redovnu vezu sa Moskvom. Na kraju, dala im i jednu svesku i kojoj su bile Mustafine beleške o radu nemačke, engleske i francuske obaveštajne službe, sa punim imenima obaveštajaca i opisima zadataka na kojima rade. To je zapravo bio koncept depeša koje je slao. Bilo je tu informacija i o šefu Abvera Kanarisu, majoru Gestapoa Hansu Helmu, šefovima beogradske policije...

Operativcima Udbe general-pukovnik Voja Nikolić potvrdiće da je Mustafa radio-stanicom održavao svakodnevnu vezu sa Moskvom. On će biti i član Mustafine grupe u Beogradu koju su činili Pavle Bastajić, Čedomir Popović, Nezir Hadžinizović, Vasilije Čile Kovačević, Čeda Kruševac, Radivoj Uvalić Bata, Mate Vidaković i Bora Prodanović.

Generala Nikolića sa Mustafom Golubićem povezao je niko drugi do Aleksandar Ranković.

- Bože, da li je to Tito znao? - zapitaće se operativac koji je s njim razgovarao.


Slika
Lav Trocki - da li je Mustafa učestvovao u njegovoj likvidaciji


ANONIMNOM dojavom, 5. juna 1941. Golubić je potkazan Gestapou i uhapšen u Beogradu, u kući Tihomira Višnjevca, na Mirijevskom putu 97, pod lažnim imenom Luka Đerić. A isleđivanjem i mučenjem sovjetskog obaveštajca rukovodio je niko drugi do major Hans Helm.

Četiri puta je saslušavan (11, 13, 14. i 17. juna) i ono što je zabeleženo da je rekao svrstava ga u sam vrh svetskih pustolova i majstora špijunaže. Shodno okolnostima, Mustafa kombinuje istinite i izmišljene podatke o svojim aktivnostima. Hans Helm ništa nije saznao osim da je Golubić falsifikovao ili prošvercovao pasoše. Prevodilac je bio neki Egon Helerman, a zapisničar Dejerler.

Kada je Crvena armija ušla u Beograd 1944, vojnici SMERŠ-a, obaveštajne službe III ukrajinskog fronta, pronašli su, ekshumirali i preneli posmrtne ostatke Mustafe Golubića u Moskvu. Sahranjen je uz sve vojne počasti.


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 97 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker