Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 03:43


Autoru Poruka
Komsinica
Post  Tema posta: Psihologija… i psihopatologija - u nama i oko nas  |  Poslato: 15 Jun 2012, 17:28
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Jedno od najtežih mentalnih poremećaja je umnožena ličnost. To znači da jedna osoba objedinjuje više potpuno različitih karaktera. Čak i danas, psihijatri imaju problema da objasne postojanje višestrukog 'ja'.
Ali, zar nije to ponekad izraženo i kod normalnih zdravih ljudi. Kada neki 'slabić' dođe u situaciju kada se pretvara u neustrašivog heroja i obrnuto, ili kada potpuno smirena osoba zbog nečeg počne da se ponaša kao razjareni bik. Da li svako od nas u stvari u sebi objedinjuje više ličnosti?

Kada je 1905. američki psihijatar Morton Prins štampao svoju knjigu 'Rascep ličnosti', njegove evropske kolege jedva su ga udostojili pažnje. Ovaj izvanredan izveštaj kliničke dijagnoze umnožene ličnosti, tretiran je kao - senzacionalistički roman. Koliko se zna, čak ni Sigmund Frojd, osnivač moderne psihijatrije, nije shvatio zbačaj Prinsovog otkrića. Prins se, na sopstveno zaprepašćenje, susreo sa oblikom ljudskog ponašanja koje je, do tada, smatrano čistom fikcijom. Nepoverenje je stoga bilo sasvim razumljivo. Za obelodanjenje otkrića rascepa ličnosti moglo se računati i na podsmeh, poput onih koji tvrde da su videli sirene ili jednoroga.

Robert Luis Stivenson je, kao sjajan efekat, koristio pojavu rascepa ličnosti u sjajnom delu naučne fantastike, 'Doktor Džekil i Mister hajd', 1886. Glavni junak je lekar, visoko cenjenog morala i pameti. Voljen od svih koji ga okružuju i dobro poznat po svom mekom srcu, doktor Džekil otkriva otrov koji mu omogućava radikalne promene ličnosti. Pošto ga je isprobao na sebi, telo doktora Džekila zaposeda zli genije, Mister Hajd. On je monstrum i ne preza od ničega.

Duže vreme, oni će se boriti međusobno, dok doktor Džekil ne shvati da mora uništiti mister Hajda. Cena za njegovo ubistvo je smrt doktora Džekila. Knjiga je postala klasično delo u svom literarnom žanru. Međutim, kada je prvi put štampana, nije se pretpostavilo da će se Stivensonov koncept iskazati kao realnost.

U proleće 1898. u ordinaciju dr Prinsa došla je dvadeset petogodišnja žena, koja se žalila na hronične glavobolje. Njeno ponašanje, od strane porodice okarakterisano je kao neprihvatljivo i potpuno nerazumljivo. Hodala je u snu, razgovarala sama sa sobom, govorila laži bez vidljivog razloga i menjala raspoloženja, od histeričnih napada do apsolutne bezvoljnosti.

Dama, koju Prins opisuje u knjizi kao gospođicu Bošamp, nalazi se u vlasti sopstvene četiri ličnosti. Ona je doživljavala iznenadna onesvešćenja, posle kojih bi postajala druga osoba, potpuno nesvesna prethodne ličnosti. Prins je hipnozom uspeo da stupi u kontakt sa sve četiri ličnosti gospođice Bošamp.
Nazvao ih je B1, B2, B3 i B4. Ličnost B1 je zatražila pomoć od psihijatra. Ona apsolutno nije imala nikakvu predstavu o svemu onome što čine B2, B3 i B4. Osoba B1 bi recimo, došla svesti negde na periferiji grada, očajnički pokušavajući da shvati kako je tamo dospela; B2 je, u izvesnom smislu, bila kreacija samog psihijatra, budući da se pojavljivala jedino tokom hipnoze; B3 se predstavila Prinsu, rekavši da se zove Sali. Sali je bila onaj besramni član društva, koji uživa u provociranju ostalih. Ličnost B4 označila je sebe kao 'Idiota'. Ona je imala lošu narav i bila je odgovorna za kapriciozno ponašanje gospođice Bošamp.

Ove četiri ličnosti opstajale su u neverovatnim okolnostima. Prinsu je izgledalo da B1 i B4 imaju najviše zajedničkog, mada su se razlikovale u mnogim stvarima. Osoba B1 je slabo jela, pila potpuno gorku kafu, imala averziju prema alkoholu i pokazivala sklonost prema vegetarijanskoj hrani. Za razliku od nje, B4 je imala zdrav apetit, kljukala se šećerom i kremovima u orgomnim količinama, volela vino i obožavala meso.

Dok je B1 nosila spuštenu kosu, B4 bi svoju uvek podigla. Ličnost B1 je bila religiozna, B4 nikada nije išla u crkvu. B1 je bila strpljiva, tolerantna i ponizna, što je u potpunoj suprotnosti sa B4, koja je volela da izaziva neprilike, a osim toga mrzela je decu i starcec. Osoba B1 je bila nesvesna postojanja B4, ali je B4 pokazivala izvesnu simpatiju i saosećanje za patnje B1.

Sali je zauzimala posebno mesto u ovoj mešavini ličnosti. Iako je B1 govorila tečno francuski, Sali je teškom mukom uspevala da nešto izgovori na francuskom. Sali je bila neorganizovana i učenje joj je bilo vrlo naporno, mada se trudila. 'Čujem kako mi se idiot (B4) smeje' bila je prva fraza, na francuskom, koju je Sali izgovorila. Pod psihičkim pritiskom, Sali bi počinjala da muca, što se nije događalo sa ostalima iz ovog čudnog kvarteta.

Sali je bila zlurada i obično je otvoreno pokazivala zlobno zadovoljstvo zbog nesreće gospođe Bošamp. Upravo, biral je B1 za žrtvu svojih šala. Kako B1 nije podnosila pušenje, Sali je često palila cigaretu. jednoga dana, gaseći pikavac na sopstvenoj koži, dozvolila je sebi iznenadnu promenu u ličnost B1, koja je, ne znajući šta se događa, zaurlala od bola. 'Mrzim B1', objasnila je Sali kasnije, a potom je sledio dijalog sa zaprepaštenim Prinsom:

Prins: Ali, ti si u stvari Ona!
Sali: Ne, nikako.
Prins: kažem ti da jesi.
Sali: Ne, nisam.
Prins: Zašto nisi?
Sali: Ona ne zna ono što ja znam.
Prins: Ali, zar vi nemate iste ruke i iste noge?
Sali: Da, ali iste noge i iste ruke nas ne čine istim.


Sali je izražavala toliku netrpeljivost za drugo 'ja', odnosno 'nju', kako bi sama rekla, da je bila u stanju da izvede i najprljavije trikove. Pisala je pisma gospođici Bošamp, optužujući je da je raspikuća i lažljivica, preteći da će i drugima ispričati o gadostima koje Bošampova, navodno, čini. Sali bi, takođe, često skidala sve sa sebe, kako bi se sramežljiva B1 probudila naga.

Ako je, kaže Prins, postojalo nešto čega se gospođica Bošamp bojala, onda su to bili pauci i zmije. Jednom je Sali otišla izvan grada i nakupila kolekciju pauka i znija. Vrativši se kući, spakovala ih je uredno, kao poklon paket sa svilenom mašnom, i poslala gospođici Bošamp. Kada je ova primila paket i otvorila ga, izletela je užasnuta iz kuće i posle toga dobila napad.

Nakon sedam godina intenzivnog lečenja, Prins je delimično uspeo da poveže ove četiri ličnosti u jednu osobu.
Postojanje ovakvog mentalnog oboljenja prihvaćeno je šire kada su se pojavili izveštaji o drugim podeljenim ličnostima. Posle dosta vremena, 1957. štampana je uzbudljiva knjiga 'Tri lica jedne Eve'. Odmah je postala bestseler i ubrzo je po njoj napravljen film.

U knjizi 'Tri lica jedne Eve', psihijatri C.H.Tigpen i H.M.Čekli opisuju tragičnu sudbinu dvadeset petogodišnje žene sa tri različite ličnosti. Bela Eva, Crna Eva i Džejn deluju nezavisno jedna od druge i svaka od njih nesvesna je postojanja druge dve. Glas, koeficijen inteligencije, rukopis, čak i testovi električne aktivnosti mozga menjaju se u zavisnosti od izražene ličnosti. (Slika levo: Katarina MekIntajr - Višestruka ličnost)

Bela Eva je ličnost koja je došla na lečenje. Bila je udata i majka jednog deteta. Patila je od jakih glavobolja i iznenadnog gubljenja svesti, što je dovodilo u vrlo nezgodne situacije. Psihijatri su bili u mogućnosti da sazovu sve tri osobe i prema tome ocene razlike u karakterima.

Bela Eva je bila konformista, bez mnogo prijatelja, pomalo malograđanka, koja se lako uzbuđuje. Kćerka Boni bila joj je važnija od svega. Crna Eva bila je, u svakom pogledu, njena suprotnost. Teško da je imala bilo kakav osećaj odgovornosti i uz to je držao neodoljiv nagon da se upusti u svaku vrstu avanture. Kapriciozna, koketna i uvek spremna na flert. Smatrala je svoj brak dosadnim i više joj je odgovaralo da ga se odrekne.

Razgovor, u kome se njen suprug po prvi put susreo sa Crnom Evom, opisuju psihijatri kao izuzetno mučan. Jednostavno je odbila činjenicu da je u braku i na Ralfov užas izjavila: 'Radi šta god hoćeš sa detetom. Koliko puta moram da ti kažem da ja nemam veze sa tobom, ni sa tim detetom'. Crna Eva je kasnije pokušala da ubije Boni, ali je srećom Bela Eva onemogućila taj plan.

Džejn, treća ličnost, pojavljivala se isključivo tokom lečenja. Ona se pokazala kao najzrelija osoba i činilo se da pokušava da ujedini i pomiri dve sukobljene Eve. Zanimljivo da Džejn nije imala ranijih sećanja. Zapitana o nekom incidentu u mladosti, odgovorila je: 'Ali doktore, kako bih ja to mogla znati. Ja sam stara samo sedam meseci.'

Za vreme Evinog razvoda od ralfa, kada se rešavalo pitanje starateljstva nad detetom, pacijentkinja je potpisala tri odvojena dokumenta, u prisustvu advokata, koji su utvrđivali odgovornost svake od njene tri ličnosti. Na taj način, one nisu mogle optužiti jedna drugu za nehat.

Lečenje je potrajalo nekoliko godina. Konačno, Tipgen i Čekli su otkrili koren problema kao neprijatno iskustvo petogodišnje devojčice. Kada je Evina baka umrla, majka je naterala Evu da poljubi leš u mrtvačkom kovčegu.

Devojčica je učinila sve da to izbegne, ali se majka nije umilostivila. Kada se Eva nagnula iznad bakinog leša, iznenada je zaplakala potpuno drugačijim glasom: 'Mama, ne daj da to učinim!'. U tom trenutku rodila se druga ličnost i tako je uspostavljen rascep Bele i Crne Eve. U budućnosti će Crna Eva činiti uvek ono što Beloj Evi nije bilo dozvoljeno.

Ovo mladalačko iskustvo gurnuto je u stranu za duže vreme i izbrisano iz sećanja. Psihijatrima je uspelo da vrate prošlost i izbace nemili događaj na površinu. U trenutku priznanja, rascep ličnosti je nestao. Tada je otvoren put ozdravljenju. Tipgen i Čekli navode da se Eva ponovo udala i da je živela sasvim normalno. Kasnije, Eva je napisala knjigu i objavila je pod svojim pravim imenom. Objasnila je kako se njena ličnost razdvojila u jednom momentu i zatim tako razvijala za narednih dvadeset godina.

Novinarka Flor Šrajber u svojoj knjizi 'Sibila', koja se pojavila 1973. opisuje ženu sa, ni manje ni više nego šesnaest ličnosti. Radi se o Sibili Dorset, 22-godišnjoj studentkinji koja, mislilo se, ima amneziju. Takođe je imala strašne glavobolje i periode kad nije mogla da vidi, kao da je slepa. Ubrzo nakon što se obratila za pomoć kod dr Kornelije Vilbur iz Njujorka, Sibila je počela da pokazuje i druge ličnosti. Različite ličnosti predstavljale su se pod raznim imenima. Jedna ličnost, koja je sebe nazivala Viki, govorila je da je iz Pariza. Druga ličnost, nazvana Pegi Louje bila jaka žena koja nije pokazivala nikakav strah. Kako je vreme prolazilo Sibila je pokazivala sve više ličnosti: bila je pisac, pianista, zavodnica, majka... Svaka od ovih ličnosti je različito opisivala samu sebe. Jedna je govorila da ima plave oči i svetlu kosu, dok bi ostale rekle nešto sasvim drugo. Interesantno je da su među ovih šesnaest ličnosti bila i dva muškarca, Majk i Sid. Njih dvojica su podržavali jedan drugoga u raznovrsnim nestašlucima, a predstavljali su Sibilinu potosnutu želju da bude sin, a ne kćerka.

Sibila je bila žrtva sadističke majke, koja se trudila da muči i ponižava siroto dete na sve moguće načine. Od ranog detinjstva, Sibila se spasavala bežanjem u svet snova, menjajući sopstvenu ličnost prema izmišljenim sredinama.

Po knjizi 'Sibila' snimljen je i film.


Tačni uzroci višestrukih ličnosti su nepoznati, ali je uočeno da je većina pacijenata sa ovim poremećajem imala neke traume iz detinjstva. Kao što se videlo, ovo je bio slučaj i sa Sibilom.

Što se tiče simptoma, prvim simptomima poremećaja višestrukih ličnosti obično prethodi amnezija. Oni mogu da se 'probude' na drugom mestu ili drukčije obučeni, i da se nesećaju ničega što bi im objasnilo ovu promenu.

Danas na primer između 25.000 - 250.000 ljudi u SAD ima poremećaj višestruke ličnosti. Ova procena je ovako promenljiva, jer je ovaj poremećaj dežak za dijagnostifikovanje. Osobe sa višestrukom ličnosti mogu da imaju širok spektar simptoma koji mogu da se pobrkaju sa ostalim, mnogo običnijim simptomima.

Obično se smatra da je potrebno šest godina da bi se dijagnostifikovao poremećaj višestruke ličnosti. Da bi doktori dijagnostifikovali ovako nešto oni moraju kod pacijenta sa višestrukim ličnostima da vide dva ili više različitih identiteta. Takođe, svaki identitet mora postati dominantna ličnost za neko vreme. U nekim slučajevima, doktori mogu razgovarati sa pacijentima na duži period ili reći pacijentu da vodi dnevnik između poseta, u nadi da će naučiti više o njegovim različitim identitetima. Svrha tretmana je da se različiti identiteti pacijenta smeste u jedan primarni identitet. Uspeh je moguć, ali tretman može trejati godinama. U tome govori prilog da je trebalo 11 godina za Sibilinih 16 različitih identiteta da se pomešaju u jedan identitet.

Ova zamršena međuigra ličnosti, nekako još uvek ne deluje dovoljno ubedljivo. Uostalom, svi se mi ponekad nađemo u prilici kada se naše ponašanje ne može svrstati u uobičajeno ili očekivano, ali uprkos tome i dalje verujemo da smo ista ličnost. Da li današnji psihijatri radije prihvataju ovakve dijagnoze od Prinsovih savremenika? Oni ne sumnjaju da određeni pacijenti pate od rascepa ličnosti i da se ne mogu normalno suočiti sa svakodnevnim životom, ali da li se spasavaju od neprijatne realnosti deleći je na više ličnosti? Postoji druga škola mišljenja, koja tvrdi da pravo objašnjenje leži u dobro poznatom kliničkom oboljenju, takozvanim fugama, u kome ljudi upadaju u nesvesno stanje, slično snovima. Ono može trajati danima i ne ostaviti nikakvo sećanje. Obično pacijenti moraju pribeći mašti da bi objasnili izgubljeno vreme.

Na kraju, dolazimo do psihijatara koji veruju da ovakvo oboljenje postoji, te pacijente sa sličnim simptomima tretiraju kao slučajeve rascepa ličnosti. Sa druge strane, psihijatri koji smatraju da su u pitanju fuge, neće imati pacijenata sa rascepom ličnosti.


Preuzeto sa: Conoplja news

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Da li vasom licnoscu dominira desna ili leva strana mozga?  |  Poslato: 15 Jun 2012, 17:53
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Da li vasom licnoscu dominira desna ili leva strana mozga?

Verovatno niste razmisljali da li vasom licnoscu dominira leva strana mozga pa ste analiticni, matematicki precizni i doslovni ili desna strana mozga. Pa pamtite vizuelno i naklonjeni ste umetnosti. Da li ovakva razlika uopste moze da se napravi?

Podela posla izmedju dve hemisfere

Profesor Michael Saling kaže da se sada sa sigurnošću može reći da govor kontroliše leva hemisfera mozga dok se prostorno razmišljanje ili prepoznavanje lica kordinira iz desne hemisfere mozga. Kada se govori o sposobnosti rasuđivanja obe hemisfere rade saglasno jedna sa drugom.

Svaka komponenta spoznaje ima svoje komponente i u desnoj i u levoj strani mozga. Kako bi se izbeglo takmičenje između leve i desne polovine mozga postoji podela "posla" između ove dve hemisfere.

Mnoge publikacije se već od 70-ih godina pokušavaju da objasne tajne kreativnosti koje potiču od desne hemisfere mozga. Filozof Karl Popper i dobitnik Nobelove nagrade neurohirurg John Eccles, autor knjige "Ličnost i njegov mozak" opisali su desnu hemisferu mozga kao "podređen-manje vredan" deo mozga. Leva strana mozga se dugo smatrala dominantnom sferom mozga, odgovorna za jedinstvenu ljudsku sposobnost - govor i zbog toga našu samosvesnost. Shodno tome postojale su i rasprave o tome da je veći deo ljudi desnoruk zbog toga što se moć govora nalazi u dominantnoj levoj hemisferi, što u slučaju levorukih ukazuje da centar za govor ne mora biti uvek u levoj hemisferi mozga.

A bez mozga?

Pre par godina prikazan je slučaj jedne devojčice kod koje je u jednoj polovini mozga bila ogromna površina ispunjena tečnošću i nije funkcionisala. Roditeljima je predložena operacija kojom bi se otklonio ovaj deo mozga i stavljeni su pred teško pitanje da li će njihova ćerka biti ista ličnost posle operacije, i da li će njena ličnost biti prepoznatljiva. Operaciju je izvršio tim hirurga koji su odstranili nekorisne delove mozga. Sličnu operaciju je preživeo dečak, kome je odstranjen veći deo desne hemisfere mozga. Oba deteta su se uspešno oporavila posle operacije.

Ovo je nametnulo pitanje kako ličnost može da ostane ličnost i u slučajevima kada nedostaje čitava polovina mozga, kako samo polovina mozga može da kontroliše čitav um, da li nam je zaista potrebno toliko neurona i sinapsa da bi smo bili ljudi? Da li ako ljudi mogu da funkcionišu bez polovine sive mase, znači da je priča o podeli funkcija između leve i desne hemisfere tek nešto više od popularne mitologije. Ne u potpunosti, odavno se zna da su neke funkcije mozga lokalizovane isključivo u levoj ili desnoj hemisferi mozga (koje međusobno komuniciraju preko mostova koji primaju i šalju različite senzorne informacije).

Slike i reči dolaze sa leve strane

Neurolog Roger Sperry je dobio Nobelovu nagradu za dokazivanje da leva i desna hemisfera imaju određene funkcije ali se međusobno dopunjavaju. Priliku za ovo je imao kod pacijenta kod koga su hirurškim putem odstranjeni mostovi između desne i leve hemisfere (što je takođe vrlo redak postupak ali se primenjuje kod ljudi sa teškim oblikom epilepsije).

U eksperimentima je pokazano da ako slike i reči dolaze sa leve strane, pacijent nije mogao da ih objasni i preduzme zahtevanu akciju, jer je nedostajala vaza sa desnim verbalnim delom mozga kako bi leva pokrenula akciju sa smislom. Ovo je ukazalo na činjenicu da desna hemisfera mozga "vidi" objekat i upućuje levu stranu na korektnu akciju, bez ove veze takve akcije nisu imale smisla za pacijenta. U slučajevima dece, njihovo normalno funkcionisanje bi se moglo objasniti pretpostavkom da u fazi razvoja nervnih ćelija i mozga neki neuroni mogu da preuzmu funkciju onih koji nedostaju.
Primeri i eksperimenti

Ostale oblasti u kojima hemisfere igraju specifičnu ulogu još nisu otkrivene, ali skorije studije pokazuju da bi leva hemisfera mogla da bude odgovorna za osećaj sreće i funkcionisanje imunog sistema. Eksperimentom je bila obuhvaćena grupa ljudi koja nikada ranije nije meditirala, pohađali su dvomesečni kurs meditacije, a rezultat je bio značajno povećanje aktivnosti frontalnog dela leve hemisfere mozga što je vodilo ka smanjenju anksioznosti kod isptanika, takođe imuni odgovor na vakcinu protiv gripa je takođe bio mnogo snažniji.

Ljudi sa većom aktivnošću prednjeg dela korteksa leve hemisfere su mnogo srećniji ljudi, skloni pozitivnom raspoloženju. Zanimljivi su i podaci da ljudi koji su imali operaciju na levoj hemisferi mozga su mnogo skloniji infekcijama, što ukazuje na značajno smanjeno funkcionisanje imunog sistema, za razliku od onih kod kojih je hirurški zahvat urađen na desnoj hemisferi mozga, koji su pokazali daleko veću otpornost.

Iako razni primeri iz medicine pokazuju da bi smo mogli da živimo bez velikog dela jedne od hemisfera, ipak interakcija između obe hemisfere mozga nas čini potpunom ličnošću.

Inter caffe

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Poremećaj ličnosti svuda oko nas  |  Poslato: 15 Jun 2012, 17:55
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Slika

10 do 13% svetske populacije ima poremecaj ličnosti, a procenat onih koji znaju o čemu se ovde radi u generalnoj populaciji je skoro jednak nuli.  Mnogo lakše je nekog opisati kao „ludog", „histeričnog", „pretvara se", „labilan je", „čudak", itd.  Ovakve osobe funkcionišu u društvu često dobro, pa mala, nekad i veća pomalo čudna odstupanja prokomentarišemo „takve je prirode", ne sumnjajući u dubinu i isprepletanost stvari.

Šta je ličnost? Pa to, ko smo, i kako funkcionišemo, unutrašnji obrazac ponašanja prema sebi i okolini, postojan i nepromenljiv u odraslom životnom dobu.  Poznato je da se dete radja sa odredjenim temperamentom, na koji se nadogradjuje njegova ličnost kao odgovor na životna iskustva.  Upravo u tom ranom životnom dobu, zbog neadekvatnog odgovora na dečije potrebe, zbog gubitka roditelja, zbog zlostavljanja, itd, dolazi do kratkog spoja, koji se u adolescenciji dijagnozira kao poremećaj ličnosti.  Genetska komponenta ovde nije potvrdjena, ali ima nekih studija koje su otkrile učestalost poremećaja ličnosti u porodicama.  Ovde kopiram svih 10 poremećaja ličnosti sa najosnovnijim opisom:

Granični poremećaj ličnosti: nestabilnost međuljudskih odnosa, identiteta i afekta, kao i naznačena impulsivnost.

Antisocijalni poremećaj ličnosti: Zanemarivanje ili kršenje prava drugih ljudi.

Histrionični poremećaj ličnosti: prekomerna emocionalnost i traženje pažnje.

Narcistički poremćaj ličnosti: grandioznost, potreba za divljenjem i nedostatak empatije.

Izbegavajući poremećaj ličnosti: socijalna inhibicija, osećanje neadekvatnosti i preosetljivost na negativno ocenjivanje.

Zavisni poremćaj ličnosti: podređeno i zavisno ponašanje povezano sa prekomernom potrebom da o osobi neko brine.

Shizoidni poremećaj ličnosti: otuđenost od socijalnih relacija i ograničen raspon emocionalnog ispoljavanja.

Paranoidni poremećaj ličnosti: nepoverenje i sumnjičavost, pri čemu se motivi drugih ljudi tumače kao zloćudni.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti: preokupiranost urednošću, perfekcionizmom i kontrolom.

Shizotipalni poremećaj ličnosti: akutna nelagodnost u bliskim međuljudskim odnosima, kognitivne ili perceptivne distorzije i ekscentričnosti u ponašanju.

Slika

Sigurno svako od vas poznaje osobu sa gore navedenim osobinama....Ali oprez!  Mnogi od nas su stidljivi, sumnjičavi, perfekcionisti, ali nam te osobine ne zadaju probleme u vladanju sobom ili funkcionisanju sa bračnim drugom ili sa kolegama.  Kod osoba sa poremećajem ličnosti ceo sistem unutrašnjih osećanja, razmišljanja i ponašanja odudara od obrazaca kulture i društva u kojem se ta osoba nalazi -ona svoje ponašanje doživljava kao normalno (za razliku od nekih drugih mentalnih oboljenja gde je osoba svesna da »nešto nije u redu«), a osudu protiv nje kao nepravednu!

Unutrašnja patnja ovih osoba je duboka iako izgleda sasvim suprotno.  Dobra vest je da se ovim osobama može pomoći psihoterapijom. Loša vest je da za ove poremećaje ne postoji lek.  Ne postoji lek koji može odmrsiti te zapetljane neuronske konce koji su nam ispleli našu ličnost, ali na svu sreću postoje lekovi koji mogu da pomognu ovim osobama da suzbiju česte popratne simptome kao što su impulsivnost, depresija, anksioznost.

Slika

Neke od poznatih osoba za koje se sumnja su imale granični poremećaj ličnosti su Hitler, Merilyn Monroe (hodanje na granici izmedju neuroze i psihoze, promena raspoloženja iz minute u minut, naznačena impulsivnost, sumnja u sopstveni identitet, samopovredjivanje, neki psiholozi opisuju ove osobe kao »teenager-e zarobljene u telu odrasle osobe«).  U filmu »Girl, Interrupted« Andjelina Džoli je dobila Oskara za ulogu devojke sa graničnim poremećajem ličnosti.   

Smatra se da ljudi sa narcističkom poremećajem često odabiru profesije kao što su mediji, medicina, politika (potreba za isticanjem, grandioznšću, divljenjem), dok su osobe sa obsesivno-kompulsivnim poremećajem ličnosti i njihovom težnjom za perfekcijom i kontrolom često profesori, takodje doktori.  Narcisi su češće muškarci, osobe sa histrioničnim poremećajem češće su žene, dok su zatvori puni osoba sa antisocijalnim poremećajem ličnosti.

»Pokaži mi duševno zdravog čoveka i ja ću ga za tebe izlečiti« Karl Jung

b92

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Psihologija… i psihopatologija - u nama i oko nas  |  Poslato: 15 Jun 2012, 17:56
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
* Šta je normalno?

Ljudi su različiti. Nekada liče jedni na druge, nekada se identifikuju jedni sa drugima, nekada samo veruju da su slični, ali u njima uvek ostaje veliki deo jedinstvenog i originalnog. Ne postoji oblast života u kojoj se kreativnost i originalnost ispoljava u tolikoj meri, kao što je to slučaj u izgradnji psihe čoveka. Ceo proces razvoja ličnosti neverovatno je kompleksan i ne postoji mogućnost da se dva puta ponovi isti.

I pored toga, ljudi su sposobni da razumeju jedni druge. Da osete tugu koju drugi osećaju, da prolaze sa prijateljima kroz radosnei teške situacije, da govore o osećanjima, i razumeju druge kada govore o njima. Zbog toga znamo da je nešto, neka suštinaska stvar, svim ljudima zajednička.

Način na koji govorimo o tuzi može biti različit, ali ne znači da je ne osećamo na isti način. Ljubav, strah, bespomoćnost, želju, nadu, sva ta osećanja ljudi doživljavaju na vrlo sličan način. Nešto u njima jeste isto.

Ipak, često smo skloni da za nekoga kažemo „on nije normalan“. Šta to znači?

Da ne razumemo zašto se ponaša tako kako se ponaša? Da ne razumemo izbore koje pravi? Da ne uviđamo kakvu korist ima od toga što uradi ili kaže?

Kada ne mogu da razumeju ponašanje drugih ljudi, a važno im je da znaju kako se oni osećaju ili da znaju kako će oni postupiti u nekoj situaciji, ljudi su skloni da traže najlakši izlaz iz te situacije.

Šta je u takvim situacijama najlakše? Za većinu, najprirodniji način je da se postave u situaciju druge osobe i pokušaju iz nje da sagledaju uzroke nečijeg ponašanja ili stavova. Međutim, svi oni koji su probali da na ovaj način razumeju druge ljude, sigurno su se susreli sa situacijom da u tome ne uspeju. Razlog tome je jednostavan – naše iskustvo često nas onemogućava da prihvatimo logiku ponašanja koja nam nije bliska. Ljudi koji nikada nisu zapalili cigaretu, verovatno nikada neće razumeti strastevene pušače koji uporno nastavljaju sa svojim lošim navikama, iako je njihovo zdravstveno stanje očigledno veoma ugroženo. Ljudima koji nikada nisu osetili ljubomoru, ili su je osetili i sa lakoćom prevazišli, teško da će biti jasno kako drugi dopuštaju da im brak propada zbog jedne takve stvari. Isto tako, ateista neće lako shvatiti religiozni fanatizam, kao što ni religiozni čovek neće prihvatiti život bez duhovnosti.

Sve ono što ne mogu da pojme sa sopstvene tačke gledišta, ljudi teže da pripišu nenormalnom.

Ni psiholozi nisu imuni na ovaj problem. Ponekad je potreban dug niz godina rada na sebi da bi ljudi naučili da prepoznaju, razumeju i prihvataju stvari koje im nisu bliske.

* Kako razgraničiti normalno od nenormalnog?

Ipak, razgraničavajući pojam normalnog od nenormalnog, svako može krenuti od sebe. Da li postoji neka oblast života kojoj smo posvećeni više nego ostalima? Da li je naša posvećenost tome veća nego kod drugih ljudi? Da li nam je teško da ljudima koji ne dele istu strast to objasnimo? Da li je stoga što to većina ljudi ne razume, ili nije imala tu strast u svom iskustvu, ona nenormalna?

Nekada, kada ne postoje drugi kriterijumi, ljudi se spontano vraćaju ovom, statističkom pokazatelju normalnosti. Princip je jednostavan. Ako ne mogu da razumem nečije ponašanje, proveriću sa ljudima koje znam da li oni mogu da ga razumeju. Ako se pokaže da ni njima nije jasno, onda je to ponašanje nenormalno.

* Da li vam se čini kao da ovaj kriterijum nije u potpunosti korektan?

Ako pored njega dodamo i pretpostavku da se ljudi udružuju i provode vreme zajedno zato što dele neke zajedničke osobine poput pogleda na svet, načina razmišljanja i opštih sistema vrednosti, onda je sasvim očigledno da ako odgovor na pitanje do kog nismo sami došli tražimo u poznatom okruženju, vrlo je verovatno da ga nećemo naći. Da bi počeli da razumemo ono što do tada nismo razumeli, potrebno je često izaći iz svog poznatog okruženja, i naučiti slušati ljudske potrebe na mnogo bazičnijem niovu – jer sve su one zajedničke nama i drugima, pa čak i onima za koje verujemo da ih nikada nećemo razumeti.

Razmislite ponovo o sebi.

Imate li vi neku osobinu za koju znate da bi vaša rođaka, tetka, prijateljica ili neka druga osoba rekla da je neshvatljiva? Ili da je nenormalna? Imate li vi trenutke kada imate utisak da ste pod prevelikim pritiskom i da ćete, ukoliko se on nastavi, biti preplavljeni stvarima sa kojima ne možete da se suočite? Da li se tada ponašate neobično, drugačije nego što su vaši prijatelji navikli? Da li se sećate da ste nekada u takvoj situaciji nešto značajno promenili u sebi? Ponekad je to samo način na koji se ponašate prema nekome, ponekad i ceo vaš sistem vrednosti...

Neobično ponašanje ljudi može biti posledica nekih dešavanja, previranja u njima, promena koje nastupaju, a koje, čak i kada su pozitivne, uvek nose i jedan težak period. Period u kome se ljudi odvajaju od onoga što su nekada bili, ili period u kome odustaju od nečega da bi se posvetili nečemu drugom.

Sa druge strane, ljudi se mogu ponašati neobično jako dugo, ponekad i čitav život. Ukoliko ne vidimo smisao koji njihovo ponašanje ima, možemo samo pretpostaviti da značaj koji za njih takvo ponašanje ima prevazilazi konvencionalno prihvaćene razloge za ponašanja. Međutim, dešava se da upravo zahvaljujući tim, nama neobjašnjivim ponašanjima, oni se mogu osećati stabilno. Na primer, osoba može osećati veliku tenziju kada je sve oko nje neuredno, ili kada su stvari razbacane po stanu. Gotovo svakoga nervira nered u okruženju, ukoliko predugo traje ili ukoliko remeti naše svakodnevno funkcionisanje (kada ne možemo da nađemo stvari koje nam trebaju i slično). Međutim, kod nekih ljudi je to manje izraženo, kod nekih više. Ekstremini slučajevi uvek zapadaju za oko ljudima, pa tako većina ljudi zna po neku osobu koja pokazuje izrazitu nervozu kada stvari na stolu nisu složene kako treba, ili ako sudovi u kuhinji nisu oprani odmah posle obroka i slično. Ali to njihovo insistiranje na redu donosi njima stabilnost koja im je, iz nekog razloga, potrebna, i koja neosporno može koristiti u mnogim poslovima.

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Re: Psihologija… i psihopatologija - u nama i oko nas  |  Poslato: 15 Jun 2012, 17:57
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
* Kada se ljudi ponašaju „nenormalno“ u kraćim vremenskim periodima?

Nekad se dešava da prijatelj, rođak, bračni partner ili neka druga bliska osoba odjednom počne da deluje drugačije nego obično. Ako je to promena „na bolje“, ako nam, recimo, posvećuje više pažnje koju želimo, ili ako deluje srećnije i zadovoljnije, mi se ne bunimo. Međutim, ukoliko nam se čini da je nervozan bez razloga, ukoliko primetimo da se češće i lakše naljuti, da je tužan ili zamišljen, verovatno ćemo se zabrinuti, ili se bar zapitati šta se to dešava. Nekada možemo i preterati sa ispitivanjem, ili izazvati burnu reakciju nama bliske osobe svojim navaljivanjem da razgovaramo. Kada ljudi neku osobu prihvate kao blisku, često im je teško da prihvate nešto što im izgleda kao njeno udaljavanje. Ipak, kod svake osobe postoje periodi kada joj je potrebno da sama sa sobom raščisti neke stvari. Nekada takvi periodi naiđu odjednom, naizgled ni iz čega. Nekad se dese nakon naglih promena u životu. Čak i onda kada deluje da udaljavanje osobe koja nam je bliska nema neki razlog, ima ga. Neke stvari dugo „sazrevaju“ u ljudima pre nego što ih pokrenu na promenu. A promene koje nastaju moraju dolaziti iznutra tako da, neposredno pre njihovog nastupanja, i često tokom njihovog trajanja, osoba mora, ili je barem poželjno, da se posveti razmišljanju o sebi, svojim prioritetima i sistemima vrednosti.

To stanje koje vodi promeni osobe se često naziva psihičkom krizom. Ono se redovno javlja tokom života svih ljudi, i ponekad je gotovo nevidljiva ljudima u okruženju, a ponekad nosi sa sobom velike promene u ophođenju, stavovima i odnosima osobe prema njima. Ne postoji osoba koja je nije iskusila, ma koliko, po proceni drugih ljudi, vodila miran život.

A kada se nađu u toj situaciji, kod ljudi se gotovo uvek razvija i osećanje anksioznosti. To stanje naizgled bezrazložne napetosti, straha i tenzije može nekad trajati jako dugo. Ponekad, i kada osoba izađe iz stanja krize, ostaju neki „tragovi“ upravo u vidu anksioznosti, ili nekih specifičnijih osobina ličnosti. Na primer, posle nekih većih promena, osoba se može generalno osećati bolje, lakše i poletnije, i to je znak da je iz krize izašla na najbolji mogući način. Sa druge strane, kod nekih ljudi se mogu javiti neobični strahovi, neprijatnost u nekim situacijama koja ranije nije postojala (na primer, u komunikaciji sa drugim ljudima), ili izrazita težnja ka perfekcionizmu (ne primer, stvari moraju biti uredne i uvek na svom mestu, niko ne sme kasniti na posao i slično).

* Kako se ta stanja prevazilaze?

Kada se nađu u stanju psihičke krize, ljudi mogu pokušati da deluju na dva načina. Prvi podrazumeva da pronađu način da smanje pritisak kome su izloženi. Na primer, osoba zatrpana poslovnim obavezama će spakovati kofere i otići na odmor. Partneri sa problemom u vezi će pokušati da se neki period manje (ili više) viđaju, pokušavajući da se na taj način distanciraju ili prevaziću teškoće sa kojima su suočeni. Drugi način reagovanja na kritične situacije podrazumeva rad na sebi. Neki ljudi će, posle dužeg vremene izloženosti pritisku, jednostavno jednog jutra primetiti da su našli način da sa njim izlaze na kraj. Neki mehanizmi se spontano razvijaju. Ali da bi to bilo moguće, mora postojati zdrava osnova na kojoj će se oni zasnivati. Kada deca i adolescenti prolaze kroz teške periode, roditelji su ti koji im često mogu ukazati na načine koje mogu koristiti u njihovom prevazilaženju. Čak i ako im ne pokažu sa namerom, deca posmatrajući svoje roditelje upijaju znanje i kasnije preuzimaju njihove strategije. Sa adolescentima je malo drugačije. Roditeljska pomoć za njih često ima manji značaj od pomoći prijatelja. Ipak, prijatelji, pošto su vršnjaci, često nisu ni sami prošli kroz taj period, pa ne mogu biti od velike koristi. Zato adolescenti često nalaze kompromisno rešenje. Mnogi poznati psiholozi koji su godinama radili sa adolescentima primećivali su da adolescenti obično u periodu nakon puberteta imaju osobu koja je neštio starija od njih (ali ne koliko i roditelji), i koja im služi kao mentor prilikom razvijanja osnovnih kapaciteta za život u svetu odraslih. Upravo pod njihovim uticajima mnoge osobine autentične ličnosti osobe nalaze način da budu ispoljene u spoljašnjem svetu, dok mnoge druge bivaju potisnute.

* Gde je tu granica normalnosti?

Kada naše strasti, strahovi i potrebe postaju izraženi u tolikoj meri da bi ih mogli nazvati nenormalnim?

Osnovno pravilo kojim se psiholozi rukovode je uticaj koji oni imaju na naš život i osećanje zadovoljstva. Ako se osoba plaši zmija, a pri tome živi u gradu, i retko vreme provodi u prirodi ili nekom drugom okruženju gde se sa zmijama može sresti, onda njen strah neće značajno uticati na tok njenog života. Međutim, ukoliko se osoba koja živi u gradu plaši gužve na javnim mestima, onda će to imati veliku značaj za kvalitet njenog života. Ona neće moći da se viđa sa prijateljima na mestima gde se oni okupljaju, imaće teškoća da stigne sa jednog kraja grada na drugi, i neretko će joj se dešavati da zbog svojih strahova ne može da uradi nešto što želi. Kod nje će se tada razvijato duboko osećanje nezadovoljstva. Da bi bila srećna, osoba mora da ide u pravcu ostvarenja svojih želja i ispunjenja svojih potreba. Ukoliko joj je to onemogućeno, osećaće se nesrećno. A ukoliko joj je to onemogućeno zbog njenih ličnih blokada, strahova ili ubeđenja, osoba dolazi u začarani krug. Jer, što smo nezadovoljniji, nesigurniji smo, i da bi se zaštitili, često sami sebi ograničavamo stvari koje radimo. A kada se ograničavamo na način koji onemogućava zadovoljenje nekih nama važnih potreba, postajemo još nezadovoljniji. I u tom slučaju, naše ponašanje se može nazvati nenormalnim. Nije normalno da osoba sebe čini nesrećnom. U najmanju ruku, nije prirodno. Sve što je ljudima dato, sve što poseduju, može i treba da služi u cilju njihovog razvoja i dostizanja osećanja zadovoljstva.

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Re: Psihologija… i psihopatologija - u nama i oko nas  |  Poslato: 15 Jun 2012, 17:57
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
* Poznati ljudi sa “nenormalnim” ponašanjima

Ipak, mnogi poznati ljudi imali su neke specifične oblike ponašanja, koje bi se mogle nazvati čudnim, pa često i nenormalnim. Gledajući sa strane, mi teško da možemo da zaključimo koliko su ih tačno one činile nazadovoljnim, neispunjenim, i koliko životne radosti im je ostalo uskraćeno zbog njih. Ali možda, u nekim slučajevima, možemo da pretpostavimo koliko čudno su one delovale ljudima u njihovom okruženju. Ipak, ovi ljudi jesu bili uspešni u onome što rade, i ne samo to...oni su ostavili trag, i ljudi se nekih od njih sećaju i mnogo godina nakon njihove smrti.

Nikola Tesla - (1856 –1943) I u Teslino vreme, mnogo se govorili o njegovom neobičnom ponašanju i, u najmanju ruku, čudnim navikama. Ni danas nije poznato koliki bi raspon simptoma koji su se javljali u životu ovog naučnika danas moglo biti svrstano u znake psihopatologije. Ono o čemu se najviše spekuliše o njegovom strahu od zaraza, bacila, i svih izvora prvljaštine. Ovaj strah danas se naziva germafobija. Poznati je da je Nikola Tesla izbegavao rukovanje sa ljudima, da je zazirao od dlaka i kose i nakit svake vrste smatrao odbojnim. Pored toga, on je imao određene rituale kojih se pridržavao gotovo čitav život. Prilikom svakog obroka tražio je procenu mase hrane koju konzumira, uvek je koristio osamnaest salveta, i odbijao da jede sam sa ženama.

Lista simptoma o kojoj se govori kada je Nikola Tesla u pitanju znatno je duža od navedene, ali ovo su bili neki od najčešće navođenih, pa verovatno i najistinitijih. Treba imati na umu da se kod ljudi koji imaju jednu vrstu simptoma psihopatologije, oni mogu često smenjivati, i ustupati mesto drugima. Verovatno je to bio slučaj i kod Nikole Tesle.

Leonardo Di Caprio, danas jedan od najpoznatijih glumaca sveta, ima potrvređnu dijagnozu Opsesivno kompulzivnog poremećaja. Osnovna karakteristika ovog poremećaja je težnja i potreba osobe da stalno ponavlja neke radnje. Kada je Leonardo u pitanju, on je otvoreno govorio o svojim stalnim nastojanjima da, dok hoda, ne zgazi liniju na pločniku, i velikom osećanju uznemirenosti koje se javljalo kada se to desi. Kao i kod većine ljudi, i kod njega je briga oko linija na pločnika bila najizraženija u situacijama kada je i inače bio uznemiren – kada bi imao veliku tremu, ili nakon svađe sa bliskim ljudima, kada se osećao nesigurno i plašio se za ishode svojih postupaka.

Još jedna poznata osoba koja pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja je Dejvid Bekam. Kod njega se ona ispoljava kroz izraženu potrebu da sve u njegovom okruženju bude u parnom broju. Na primer, ukoliko na polici stoje tri knjige, jedna mora biti dodata (da ih bude četiri) ili jedna oduzeta (da bi ih bilo dve – odnosno paran broj).

Kod poznatih ljudi vrlo često postoje simptomi opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Navešćemo još samo nekoliko: Džesika Alba, Kameron Dijaz, Donald Tramp i, recimo Harison Ford.

Opsesivno komuplzivan poremećaj poznat je odavno, i mnogi ljudi u okruženju osoba sa ovim poremećajem su često imala priliku da osete njegove negativne posledice. Da ne govorimo o posledicama koje su sami nosioci ovog problema ponekad imali u svom svakodnevnom životu! Opsesivno kompulzivni postupci, ili misli, spadaju u grupu simptoma, i mogu se javiti kod različitih psiholoških pormećaja, a ponekad i bez drugih problema pojedinca. Različite vrste psihoterapije daju solidne rezultate kada je njihovo lečenja u pitanju, naročito ako postoje samostalno, bez drugih simptoma psiholoških pormećaja. Javno izjašnjavanje poznatih ličnosti o problemima koje su oni imali, doprinelo je tome da ljudi koji ih takođe imaju otvorenije o tome govore i traže način da ih se reše.

Pored opsesivno kompulzivnih simptoma, koji se mogu javiti i kod ljudi koji u svom svakodnevnom životu funkcionišu optimalno, danas je sve prisutniji još jedan psihološki poremećaj - tzv. Bipolarni poremećaj. Za njega je karakteristično smenjivanje izrazito pozitivnih osećanja, euforije (manije) i izrazito negativnoh osečanja – bespomoćnosti, tuge, samosažaljenja (depresije). On se postepeno razvija, i često je bez medikamentozne terapije nemoguće uravnotežiti ljude koji ga imaju. Među poznatim ličnostim koji su javno govorili o svojim problemima vezanim za bipolarni (ili manično-depresivni) poremećaj mogu se izdvojiti: Džimi Hendriks, Aksel Rouz, Džim Keri i Robi Vilijams.

I pored očigledne „nenormalnosti“, svi ovi ljudi živeli su svoje živote, nekad uživali u njima, a nekad prolazili kroz teške trenutke. I ne samo to. Oni su ostvaili neko trag, uticali na druge ljude i, pronalazeći smisao u svom životu, nekad uz manje nekad uz više truda, bili srećni. Njihova „nenormalnost“ bila je deo njihove ličnosti, i sigurno je u mnogome uticala na njihove živote, ali i na njihov rad. Da nije bilo te strane njihove ličnosti, možda neikad ne bi ni ostvarili ono što sa njom jesu?

Uređuju: Psiholozi - psihoterapeuti Tatjana Firevski Jovanović i Nebojša Jovanović

danas.rs

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: „Za i protiv“ dijagnoza psihičkih problema  |  Poslato: 15 Jun 2012, 18:03
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Autor: Renata Senić

Slika

Mnogi ljudi imaju poteškoća da razdvoje srodne profesije, poput psihijatrije, psihologije, kliničke psihologije i psihoterapije i savetovanja. Smatram da bi šira javnost, ili bar deo nje koji ima problem i želi da ga reši, imala koristi od razgraničenja pojmova i sadržaja usluga koje mogu očekivati od različitih stručnjaka.

Psihijatri su lekari sa završenom specijalizacijom iz psihijatrije. Nakon završetka studija opšte medicine, volontiranja i staža, oni upisuju dvogodišnju specijalizaciju iz psihijatrije. Kao lekari, psihijatri postavljaju dijagnoze i prepisuju lekove za određene mentalne bolesti ili probleme.


Psihologija je nauka s više različitih grana. Jedna od njenih grana se zove klinička psihologija, a klinički psiholozi (nakon završenih master studija, volonterskog i praktičnog rada i položenog stručnog ispita) mogu raditi kao zdravstveni saradnici u ustanovama za mentalno zdravlje.Pored ostalih, jedan od osnovnih zadataka kliničkog psihologa je „testiranje“ – zadavanje seta psiholoških testova, koji za cilj ima da utvrdi sklop i funkcionisanje ličnosti testiranog pojedinca u cilju postavljanja adekvatne dijagnoze. Klinički psiholozi, koji se bave ovom vrstom posla, često se nazivaju i kliničarima.

Psihoterapija i savetovanje su zasebne discipline. Nezavisne su, mada se u pogledu značajnih tačaka preklapaju i sa psihologijom i sa psihijatrijom.

Psihoterapijom i savetovanjem, u našoj zemlji, mogu se baviti psihijatri i psiholozi. Izuzetno, i po nahođenju voditelja određenih psihoterapijskih pravaca, psihoterapijom se mogu baviti i pedagozi, specijalni pedagozi, socijalni radnici. U mnogim evropskim zemljama i psihijatrijske medicinske sestre mogu završiti master studije iz savetovanja i postati savetnici. U našoj zemlji to i dalje nije slučaj.

Osim psihijatara, koji su po primarnom obrazovanju lekari, pojedinci iz srodnih struka, koji se bave psihoterapijom i savetovanjem, nemaju prava da prepisuju lekove. Svaki, međutim, sertifikovani savetnik ili psihoterapeut ima pravo da se bavi psihoterapijskim i savetodavnim poslom.

Vrste i broj psihoterapija

Danas u svetu postoji preko četiri stotine različitih psihoterapijskih pravaca.U našoj zemlji je poznat i praktikovan jedan manji broj njih. Terapije možemo deliti prema različitim kriterijumima, od kojih je jedan od najvažnijih kriterijuma podele – pitanje da li su one otkrivajućeg ili pokrivajućeg karaktera. Odnosno, da li se primarno bave dinamičkim nesvesnim aspektima ličnosti, s ciljem otkrivanja potisnutog i rešavanja unutarpsihičkih nesvesnih konflikata. Ovakve otkrivajuće terapije za cilj imaju otkrivanje lične istine analizanda/klijenta, sa osnovnom pretpostavkom da je „istina lekovita“. Kraće i fokusiranije (pokrivajuće) terapije se ne bave detaljnim ispitivanjem ranog detinjstva, već smatraju da u sadašnjosti valja pronaći iracionalne i nefunkcionalne životne filozofije, načine na koje osmišljavamo svet i, naposletku, osporiti ih i zameniti racionalnim i samopomažućim mišljenjem. Osim ove jednostavne podele, bazirane na razlici dve najpopularnije terapije današnjice (psihodinamske – otkrivajuće i kognitivno bihejvioralne – pokrivajuće), postoji još pregršt drugih. No, da ne ulazimo u detalje, valjalo bi dodati i sledeću činjenicu – klijenti, ljudi koji se podvrgnu psihoterapijskom tretmanu, imaju lične afinitete, želje, preferencije i, dok jednima više odgovara „otkrivajući“ pristup, drugi znatno bolje prihvataju „pokrivajući“. Ukratko, jedan broj ljudi nema motivaciju, želju ili, naposletku, novac i vreme koji su potrebni za terapije otkrivanja (neosvešćenih) uzroka nastanka psihičkih problema. Takvi ljudi su zadovoljni samim nestankom simptoma – muka koje ih svakodnevno sprečavaju u obavljanju bitnih životnih zadataka. S druge strane, dobar deo populacije želi da „zna“ – da razume kako su njihove poteškoće nastale, da preispita ličnu istinu, da osvesti nesvesne sadržaje, pronađe probleme koji su nastali u detinjstvu, najzad, da rekonstruiše svoju ličnost.

U zavisnosti od postavljenih ciljeva, želja i mogućnosti klijenata, procene terapeuta, uvek se bira onaj pristup koji bi doneo naviše dobra klijentu. Terapeut je vodič, neko ko olakšava promenu, „uči“ klijenta kako da samog sebe upozna. Međutim, terapeut nikako ne bi trebalo da bude osoba koja vrednuje, osuđuje, nameće svoje mišljenje i stavove ili odlučuje umesto klijenta.

Savetovanje

Proces savetovanja, u mnogim zemljama zapravo izjednačen sa psihoterapijom, nikako se ne odnosi na davanje saveta.Psihološko savetovanje, upravo kao i psihoterapija, služi otkrivanju problema, postavljanju ciljeva i zajedničkom radu na prevazilaženju životnih teškoća ili psihičkih problema. Savetovanje i psihoterapija su do te mere srodni pojmovi da je mnogima teško da ih razgraniče.

Kako ne bismo napravili zbrku među pojmovima, bilo bi korisno da napravimo razgraničenja između osnovnih pojmova povodom kojih postoji zabuna.

Za početak, klinički psiholog ujedno može biti i psihoterapeut.Ako klinički psiholog radi pri ustanovi, njegov osnovni posao se svodi na kliničku procenu. Dakle, testiranje i uspostavljanje dijagnoze. Nalaz i mišljenje psihologa se, u vidu izveštaja, prosleđuje psihijatru zaposlenom u toj ustanovi, te psihijatar odlučuje koju vrstu terapije treba prepisati korisniku psihijatrijske ustanove.

Klinički psiholog, zaposlen u ustanovi za mentalno zdravlje i poremećaje, može se baviti i nekim terapijskim modalitetom. U tom slučaju, klinički psiholog je u ulozi psihoterapeuta i sa svojim klijentom samostalno obavlja terapijski rad.

Psihoterapeut ili savetnik nikako ne bi trebalo da bude osoba koja vrednuje, osuđuje, nameće svoje mišljenje i stavove ili odlučuje umesto klijenta.




Psihoterapija, savetovanje i dijagnoza

Klinički psiholog koji se bavi psihoterapijom privatno, dakle, nije zaposlen u državnoj ili privatnoj ustanovi, niti radi u timu sa psihijatrima, socijalnim radnicima i specijalnim pedagozima, već se isključivo bavi psihoterapijskim radom – u taj rad ne uključuje svoju ulogu kliničkog psihologa. Šta to znači? Jedna od postavki psihoterapijskog i savetodavnog rada se odnosi na isključivost uloge. Dakle, ne može doći do mešanja uloga. Ako je započet psihoterapijski rad, klinička procena i davanje dijagnoza nisu opcija. Psihoterapeut upoznaje klijenta kroz razgovor, sluša o njegovim problemima, razumeva, u zavisnosti od terapije se služi različitim terapijskim tehnikama, interpretira klijentove sadržaje, ukazuje na nedoslednosti koje valja prevazići, ali nikada ne postavlja dijagnozu. Dijagnoza je uprošćavanje složenog sklopa i dinamike ličnosti svakog pojedinca. Globalno vrednovanje je u suprotnosti sa osnovnim načelom psihoterapijskog i savetodavnog rada – otkrivanjem lične istine. Dijagnoza, koja je uvek opisna i ista, ne može se jednako primeniti na dve različite osobe. Depresija jedne osobe ne mora imati mnogo sličnosti s depresijom druge. Opsesivne misli i kompulzivne radnje mogu, kod dva različita klijenta, biti sasvim drugačijeg sadržaja, porekla i uzroka. Svaki psihološki problem podveden pod dijagnozu u značajnoj meri smanjuje razumevanje osobe s kojom se obavlja psihoterapijski rad.

Danas su dijagnostički priručnici – knjige u kojima se nalaze različite dijagnoze psihičkih problema, uređeni kategorijalno. To znači da postoje kategorije mentalnih poteškoća, a dijagnoza se uspostavlja ako dati pojedinac ima dovoljan broj simptoma na osnovu kojih može da se podvede pod određenu dijagnozu. Međutim, osnivači dijagnostičkih priručnika su, na osnovu prakse, uvideli manjkavost ovakve podele, te stoga 2013. godine očekujemo revidirano izdanje najpoznatijeg priručnika ove vrste, u kom ćemo naći dimenzioni pristup problemima. To znači da će se svaki psihološki/psihijatrijski problem meriti s obzirom na intenzitet zastupljenosti i to preko nekolicine važnih parametara. Dakle, problem više neće biti tretiran kao da - ili postoji ili ne postoji - (na „crno-beli“ način), već će se uzimati u obzir domen u kom problem postoji, intenzitet ispoljavanja problema, uticaj problema na sveukupno funkcionisanje pojedinca. Time će, verujem, biti ostvaren značajan napredak u razumevanju svake pojedinačne osobe s problemom i značajno umanjenje „etiketiranja“ korisnika psihijatrijskih usluga.

Dijagnoze, etiketiranje i samoetiketiranje

Dijagnoze nisu štetne. One svakako imaju svoju svrhu. Sažimaju najčešće simptome koji čine sindrom određenog problema ili poremećaja i znatno olakšavaju razumevanje zdravstvenih radnika (psihijatara) i saradnika (psihologa, socijalnih radnika, specijalnih pedagoga).Međutim, često su nedovoljne za razumevanje dinamike problema određenog pojedinca. Jedna od osnovnih štetnih strana postavljanja dijagnoze je „etiketiranje“. Iako svako lice koje se leči u psihijatrijskoj ustanovi ima zagarantovanu privatnost i poverljivost podataka koje je podelilo s vodećim lekarom ili saradnicima te ustanove, dijagnoza predstavlja svojevrsnu etiketu, s kojim to lice napušta ustanovu. Čak ovako shvaćena etiketa ne mora doneti značajne štete, ako se lečeno lice nije podvrglo samoispitivanju nakon napuštanja ustanove. Nažalost, to često biva slučaj.

Jedna od osnovnih štetnih strana postavljanja dijagnoze je „etiketiranje“ i samoetiketiranje. Jedan deo klijenata dijagnozu traži kako bi se „pomirio sa sudbinom“ i zacementirao ideju da oko tog problema pomoći nema.



Samoetiketiranje i terapija

Klijenti s kojima radim, bilo da su došli sa izveštajem psihologa i/ili psihijatra, ili pretraživali internet u cilju razumevanja sopstvenih problema, neretko traže da im postavim dijagnozu. Ovakva traženja ometaju psihoterapijski rad iz nekoliko razloga. Prvenstveno, klijenti od mene očekuju da im ja kažem šta je njima, umesto da zajedničkim snagama otkrivamo o kakvom se problemu radi, kojeg je intenziteta, koje prirode, koji su sve uzroci nastanka, naposletku, zajedničkim snagama iznalazimo načine prevazilaženja problema. Drugi problem korišćenja dijagnoza u terapijskom radu je već naznačen. Dijagnoza sužava mogućnost razumevanja dinamike i raznolikosti svakog pojedinačnog problema, predstavlja svojevrsno kategorisanje pojedinca, kao i poistovećenje njega sa svakim drugim nosiocem iste dijagnoze. Treći problem, verujem i najopasniji, predstavlja samoetiketiranje. Klijenti traže dijagnozu, kako kažu, da bi znali šta im je. Uvek ih upitam kako bi se njihov život, zapravo, promenio kada bi dobili dijagnozu? Većina njih (iracionalno) veruje da bi u tom slučaju znali tačno šta treba da rade kako bi problem prevazišli, dok jedan deo njih dijagnozu traži kako bi se „pomirio sa sudbinom“ i zacementirao ideju da oko tog problema pomoći nema. Svaki čovek koji sebi dodeli etiketu (bilo koje vrste), sebe je odredio i globalno vrednovao. Ako krenemo korak dalje, možemo reći da je suzbio radoznalost i istraživački duh, koji su neophodni motivacijski elementi za otkrivanje podsvesnih ili predsvesnih sadržaja koji stvaraju psihološke probleme.

Iako dijagnoze, u značajnoj meri, olakšavaju komunikaciju između zdravstvenih radnika i saradnika, klijentima koji su u psihoterapijskom procesu, mogu doneti mnogo više štete nego koristi. Dijagnoza, u vidu pečata postavljenog na nečiju ličnost, guši istraživački duh, može demotivisati i usporavati promenu i, gotovo po pravilu, kreće se ka teoretisanju, umesto ka otkrivanju lične istine.

Otkrivanje lične istine je osnovni put koji vodi razrešenju individualnih poteškoća ljudi s problemima!

Autorka je diplomirani psiholog – master, psihološki savetnik

danas.rs

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Samoprihvatanje nasuprot samopoštovanju  |  Poslato: 15 Jun 2012, 18:06
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Autor: Renata Senić

Slika


Da li je bolje prihvatati sebe ili poštovati sebe? Da li su ta dva stava međusobno oprečna? Najzad, da li je zaista bitno baviti se rečima ili to ukazuje na sitničavost psihologa i psihoterapeuta?

Neretko čujem da se neke stvari, ideje, pojmovi i situacije podrazumevaju. Uglavnom nisam zadovoljna idejom da se toliko dobro s nekim razumem da ne moramo popričati o čemu se zapravo radi. Jezik i govor nam i služe da bismo poboljšali međusobno razumevanje i saodnošenje.





S druge strane, ima pojmova koji su naizgled slični, međutim, ako su nedovoljno objašnjeni, mogu stvarati konfuziju. Možda je najmanje bitno što Vas sagovornik neće razumeti u datoj situaciji. Opasnost leži u onim pojmovima koje Vi sami podrazumevate, a nedovoljno razumete, u idejama koje se nalaze u Vašem predsvesnom, koje su automatizovane, koje gotovo nikada ne preispitujete, a koje, nažalost, mogu direktno uticati na stvaranje nezdravih osećanja i nefunkcionalnih vidova ponašanja.

U ne tako davnoj prošlosti je samopoštovanje bilo visoko vrednovan pojam. Kada osoba poljuljanog samopoštovanja ili jakog osećaja niže vrednosti započne psihoterapijski tretman, u saradnji s terapeutom postavi ciljeve kako da, kroz tehnike i razgovor, analizu i tumačenje, podigne sopstveno samopoštovanje na odgovarajući nivo. Kako da prevaziđe osećaj manje vrednosti, kako da sebe osmisli kao vrednu osobu i kako da se poštuje.

Danas, nakon mnogobrojnih istraživanja u psihoterapiji, nakon razvoja psihološke misli koja ide u korak s novim vremenom, sve se više sumnja da je ideja o visokom samopoštovanju korisna.

Naravno, to ne znači da valja negovati osećaj manje vrednosti, potčinjenosti, hroničnog stida, niti da ništa ne treba preduzimati kako bi se psihički problemi pojedinaca rešili. Međutim, vreme je pokazalo da je koncept samopoštovanja povezan s nezdravim narcizmom, dok je koncept samoprihvatanja povezan sa zdravim samoljubljem.

Samopoštovanje i nezdrav narcizam

Samopoštovanje je usko povezano s konceptom vrednosti, više ili niže.Osoba visokog samopoštovanja veruje da više vredi od neke druge osobe s kojom se u datom trenutku poredi. U stanju je da iz vida gubi celovitu sliku i oslanja se na pojedine aspekte svoje/tuđe ličnosti. Rekla bi, „više vredim od kolege, jer sam dobila pohvalu od nadređenog“, „više vredim od koleginice, jer sam završila bolji fakultet“, „više vredim od drugarice, jer bolje donosim životno važne odluke“. S druge strane, poredeći se s drugima, takva osoba bi sigurno naišla i na pojedince koji su u nekim aspektima života, prema njenim merilima, ostvarili veće uspehe i bolje rezultate. Tada bi se javio osećaj manje vrednosti kao produkt poređenja sa izolovanim aspektima ili postignućima osoba koje su u fokusu pažnje. Osoba bi mogla reći „kolega i ja smo se zaposlili u isto vreme, on je napredovao, a ja sam i dalje na istoj poziciji, to sigurno znači da ne vredim dovoljno/da nisam dovoljno pametna/sposobna/prodorna/da mu nisam dorasla….nakon misli koje se kreću ovim tokom neretko dolazi do ozlojeđenosti, besa, potištenosti, depresivnosti, mišljenja da ništa nije u našoj moći i, najzad, „cementiranja“ osećaja manje vrednosti. Budući da niko ne voli da se oseća manje vredno, nakon takvih misli i bujice nezdravih osećanja slede različiti manevri u ponašanju koji služe poništavanju negativnih osećanja. Nažalost, ti manevri su uglavnom jednako štetni koliko i sam koncept više ili manje vrednosti.

Nezdrav narcizam se odnosi na intenzivno polaganje na uzvišenu sliku o sebi, koja je uvek u funkciji očaravanja „publike“. Samopoštovanje, opisano na prethodni način, ukazuje na jaku želju za grandioznošću. Takav osećaj samopoštovanja je nerazdvojiv od divljenja koje se očekuje od drugih. Izostane li divljenje, javlja se osećaj manje vrednosti.

Nezdrav narcizam se odnosi na intenzivno polaganje na uzvišenu sliku o sebi, koja je uvek u funkciji očaravanja „publike“. Samopoštovanje, opisano na prethodni način, ukazuje na jaku želju za grandioznošću. Takav osećaj samopoštovanja je nerazdvojiv od divljenja koje se očekuje od drugih. Izostane li divljenje, javlja se osećaj manje vrednosti.



Šta radi osoba koja se oseća manje vredno?

Traži razuveravanja, jadikuje, zove bliske prijatelje koji bi joj „podizali“ samopoštovanje. Oni, nažalost, u tome retko uspevaju, jer je ideja o manjoj i višoj vrednosti duboko zacementirana i efekat tešenja traje koliko i reči bliskih prijatelja. Takva osoba pokušava da se samozavarava, odlazi u kupovinu, ne bi li materijalnim dobrima nadomestila ono za šta misli da joj u unutrašnjosti nedostaje. Opsesivno razmišlja o ljudima koje definiše kao više vredne od nje same. Iz tih ruminacija, neretko proizlaze nezdrava i jaka osećanja zavisti, a često i mržnje. Naposletku, obećava sebi da će „svima njima“ pokazati da je dostojna poštovanja i pravi perfekcionističke planove (koji uglavnom sežu u daleku budućnost, nerealistični su i veoma teško ostvarivi). Kada shvati da je sebi postavila prevelike ciljeve i da preplavljena emocijama, ne može efikasno delati, odustaje i vraća se jadikovanju. Većina takvih ljudi ne upada u ozbiljna depresivna stanja, ali oseća povremene epizode depresivnosti i beznađa. Životne okolnosti i činjenica da se mora raditi da bi se živelo, izvuče ih iz jadikovanja (bar do sledećeg nemilog poređenja s nekim koga definišu kao „više vrednog“) i vrati ih u svakodnevne životne tokove. Međutim, životne aktivnosti se obavljaju sa znatno manje elana i motivacije, a nezadovoljstvo povodom nemogućnosti dostizanja ideala je tinjajuće i svakog trenutka može izbiti na površinu.



Štetnost koncepta (manje ili više) vrednosti

Na osnovu prethodnog pasusa smo uvideli da postoje i koristi i štete od pridržavanja ideje da neko može biti više ili manje vredan. Korist je očigledna kada se pojedinac oseća više vredno. Tada neguje sliku o sebi kao o uzvišenom biću, vrednom poštovanja i samopoštovanja. Mana ovog koncepta je, međutim, neuporedivo veća, samosabotirajuća i može voditi ozbiljnim psihološkim problemima.

Lokus (mesto) kontrole

Pre nego što pređemo na osporavanje ideje da ljudska vrednost, kao koncept, uopšte postoji, valjalo bi ukazati i na štetnost zadovoljstva koje se javlja kao posledica osećaja više vrednosti. U psihologiji postoji pojam koji se zove „lokus kontrole“, o kom je prvi pisao Julian B. Rotter. Lokus kontrole može biti spoljašnji ili unutrašnji. Ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole veruju da su odgovorni za događaje koji im se dešavaju, dok oni sa spoljašnjim lokusom smatraju da ne mogu uticati na „sopstvenu sudbinu“, budući da su stvari nekontrolabilne i da ih ne mogu menjati. Osoba kojoj spoljašnji događaji, drugi ljudi ili situacije mogu da poljuljaju sliku o njoj samoj, očito ima spoljašnji lokus kontrole. Njeno samopoštovanje, njena ideja o sopstvenoj vrednosti, meri se preko ocena drugih ljudi. Takvoj je osobi potrebna „publika“ koja će je ocenjivati i procenjivati. Ako su procene relevatne publike pozitivne, samopoštovanje te osobe će rasti, ukoliko su ocene negativne, javiće se osećaj manje vrednosti. S druge strane, realne (pr)ocene realne publike, naposletku, ne moraju ni postojati, jer je osoba spoljašnjeg lokusa kontrole „glas publike“ unela u sebe. Takva će se osoba uvek pitati „šta će drugi misliti“, „kakvu će sliku ostaviti“, „da li će joj se zbog uspeha diviti ili će je zbog neuspeha prezreti“? (Samo)poštovanje, odnosno koncept o višoj ili nižoj vrednosti takve osobe je uvek u funkciji publike, bila ta publika u realnom svetu ili se pojavljivala kao kritički glas savesti onoga što očekuje da će drugi ljudi reći.

Složićemo se, osoba ovakve životne filozofije, bi živela pod stalnom anksioznošću, oprezom, s krutom odmerenošću u svojim postupcima i jakim naporom da izbegne situacije povodom kojih bi osetila stid, dakle situacije u kojima bi njen narcizam bio prilično povređen.

Samoprihvatanje i zdravo samoljublje

Zdrav narcizam ili zdravo samoljublje, zapravo, znači ljubav prema sebi. Osoba koja sebe voli je spremna da sebe i prihvati.

Šta znači samoprihvatanje?

Samoprihvatanje je produkt realističnog pogleda na svet. Osmislimo li sebe na realističan i logičan način, učinili smo sebi veliku uslugu i radimo na unapređenju našeg mentalnog zdravlja, a posledično i na unapređenju međuljudskih odnosa i nošenja sa svakojakim životnim izazovima. Ne postoji idealno! Samim tim su zahtevi da budemo uzvišeni, savršeni, superheroji, produkt nezrelih želja i iracionalnosti. Budući da svi grešimo i da svi imamo i vrline i mane, najkorisnije bi bilo da to i prihvatimo kao činjenicu. Težimo li da otcepimo, negiramo ili potisnemo one aspekte ličnosti koji nam se ne dopadaju, ne samo da od toga nećemo imati koristi, već ćemo biti prilično frustrirani i u opasnosti da sebi stvorimo mentalne poteškoće. Samoprihvatanje ne znači mirenje sa sudbinom, pasivnost i nevoljnost da se razvijamo ili menjamo nešto što nam se ne dopada. Samoprihvatanje znači da odustanemo od koncepta vrednosti! Koncept vrednosti se odnosi na etiketiranje, na globalno vrednovanje nekoga kao manje ili više vrednog i to na osnovu njegovih stavova, postignuća ili pojedinačnih postupaka. Kako možemo proceniti osobu na osnovu njenog ponašanja? Različita ponašanja su manje ili više poželjna, dobra ili loša, ali ponašanje ne određuje osobu. Pokušamo li da procenimo nekog kao manje ili više vrednog na osnovu njenog/njegovog neuspeha ili uspeha, činimo greške generalizovanja, skakanja na zaključak, emocionalnog rezonovanja, zaključivanja o celini na osnovu dela celine, etiketiramo i, što je najvažnije, krivotvorimo realnost. Bezuslovno prihvatanje sebe i drugih je prvi korak ka sreći i uspehu!

Samopoštovanje je štetan koncept jer je direktno povezan s tendencijom da globalno procenjujemo nečiju ili ličnu vrednost. Ljude možemo posmatrati kao procese, stalno promenljive procese. Ono što danas mislim, ne znači da ću misliti i sutra. Ne znači da današnju grešku sutra neću moći da popravim. Takođe, ne znači da današnji uspeh sutra neću pokvariti. Globalno vrednovanje, na osnovu kog bismo u teoriji mogli proceniti nečiju vrednost, podrazumevalo bi da je osoba od rođenja do smrti isključivo ponavljala iste vidove ponašanja, na isti način mislila i bila apsolutno nepodložna bilo kakvoj promeni. Takva osoba ne postoji! Prema tome, koncept vrednosti (više ili niže) je neodrživ! Ako iz vida izgubimo širu sliku i fokusiramo se na pojedinosti, na osnovu kojih globalno vrednujemo sebe i druge, ne poštujemo pravila logike, realnosti i naš pogled na svet biva iskrivljen.

Samoprihvatanje, s druge strane, znači da smo sposobni da napravimo razliku između aspekata ličnosti koji nam se dopadaju i onih koji nam se ne dopadaju. Budući da i jedne i druge prihvatamo kao delove nas samih, sposobni smo da razvijamo lične potencijalne i da revidiramo ili menjamo mane. Zdravo samoljublje nam omogućava da se fokusiramo na lični rast i razvoj i podrazumeva da imamo unutrašnji lokus kontrole. Bezuslovno samoprihvatanje se odnosi na zdrav trud da promovišemo naše vrline i menjamo mane, bez zahteva da moramo biti najbolji na svetu i uz želju da budemo skladni i zadovoljni sobom. Pohvale su uvek dobrodošle, međutim osoba koja je naučila da voli i prihvata sebe, da ima uporište u sebi, ne vapi za pohvalama „publike“, jer je najveća „pohvala“ zadovoljstvo sobom koje dolazi iz unutrašnjeg sklada, koje je posledica bezuslovnog prihvatanja sebe.

Osoba koja je naučila da voli i prihvata sebe, da ima uporište u sebi, ne vapi za pohvalama „publike“, jer je najveća „pohvala“ zadovoljstvo sobom koje dolazi iz unutrašnjeg sklada, koje je posledica bezuslovnog prihvatanja sebe.


Slika

Autorka je diplomirani psiholog – master, psihološki savetnik

danas.rs

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Kada savršeno nije dovoljno dobro  |  Poslato: 15 Jun 2012, 18:07
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Autor: Ljiljana Maldaner

Slika

Opis poput :On je prefekcionista ili JA sam perfekcionista, ljudi često koriste i ne znajući kakv opis zapravo daju o sebi. Perfekcionizam često upotrebljavamo kao prefiks da smo vredni, radni i da život predstavimo savršenim,što svakako nije moguće,savršenstvo ne postoji. Šta nam je onda činiti sa opisom perfelcioniste ?!Da li taj opis onda naš Hvalospev ili Žalospev!



Zdrav i nezdrav perfekcionizam

Sigmund Frojd je perfekicionizam predstavio kao deo Opsesivno-komplusivnih poremecaja (OCD). OCD je deo “analne faze” u razvoju libida koja traje izmedju 2 I 3 godine života dok se dete privikava na toaletni režim. U ovom period dete još uvek nije samostalno i još uvek zavisi od roditelja.

Perfekcionizam definišemo kao potrebu za visokim postignućem dobrih rezultata kako u školi, tako u poslu, međuljudskim odnosima i u odnosima sa porodicom. Perfekcionizam delimo na zdrav, odnosno adaptivni perfekcionizam, i na nezdrav odnosno disfunkiconalni perfekcionizam.

Zdrav perfekcista, t.j. adaptivni perfekcionista se odlikuje visokim standardima, radi vrlo savesno i odgovorno, često požrtvovano, trudeći se da postigne postavljene ciljeve. Kada jedan cilj dosegne, osoba je zadovoljna, ponosna i sretna. Zatim dolaze novi ciljevi, novi napori i nova zadovoljstva. Zdrav perfecionizam predstavlja težnju ka visokom postignuću koju prati osećaj zadovoljstva zbog postignutog.

Sa druge strane medalje nalazi se disfunkcionalni perfekcionista tj.nezdrav perfekcionista koji se odlikuje nerealno visokim ciljevima, pretereanom preokupacijom prošlim greškama, strahovima od novih grešaka, nedoumicama oko izbora, preteranom zaokupljenošću kontrolom. Disfunkcioni perfekionista često loše procenjuje svoje sposobnosti. I kada poseduje sposobnosti koje ga mogu dovesti do ostvarenja cilja čini mu se da to postignuće nije dovoljno dobro i da ne vredi. Disfunkcionalni perfekcionista će male greške koju drugi ne primate doživeti kao propast i neuspeh, danima će sebi prebacivati i osećati se loše. Zbog preokupiranosti da ne pogreše, skloni su da iznova i iznova obrađuju ono što rade , zbog čega često zaostaju u poslu, što dovodi do osećaja krivice i tako se vrte u krugu. Silna želja za uspehom postaje opsesija, a često tu opsesiju podstiču autoriteti (roditelji,nastavnici,treneri). Disfunkcionalna perfekcionisti imaju problem sa samopoštovanjem, odnosno imaju nizak stepen samopozdanja.Ono što je u ovakvim situacijama zabrinjavajuće je to što je potrebna jako mala greška da bi osoba odustala i osetila da je promašen čovek. To dovodi do toga da osoba odustaje pre nego što pokuša da reši problem.

Osobine disfunkcionalnog perfekcioniste

Disfunkcionalni perfekcionozam uključuje sitničavost, opsesivno bavljenje detaljima, izražen motiv za postignućem, preteranu samokritičnost( preterano su strogi prema sebi), sklonost ka mišljenju sve ili ništa, i izraženu anksioznist povodom mogućeg neupseha. Disfunkcionalni prefekcionisti nisu teški samo za sebe, već i za one koji sa njima treba da sarađuju. Ne veruju nikome, sumnjaju u tuđu stručnost i ubeđeni su da samo oni mogu precizno, tačno i dobro da obave neki posao.

Češći je kod muškaraca, naročito u srednjim godinama. Pritisak ko ji trpe često dovodi do fizičkih manifestacija i oboljenja: visok krvni pritisak, čir, šećerna bolest, migrena, poremećaj sna, panična stanja, povećan stres.

Disfunkcioni perfekcionizam, pored anksioznosti, često prate i opsesivno-komplusivni poremećaj ličnosti (OCD),,poremećaji ishrane,,socijalna anksioznost,,zloupotreba supstanci (lekova, alkohola,narkotika), klinička depresija i, po nekada, suicid. Pored ovih pratioca disfunkcionog pefekcionizma, novije studije otkrile su da osobe „obolele“ od disfunkcionog perfekcionizma imaju veću stopu smtrnosti od onih koji žive bez perfekcionizma. Mogući razlozi za ovo su dodatni stres i briga koji dolaze zajedno sa iracionalnim uverenjem da sve mora da bude bude savršeno.

Poremećaji koji prate disfunkcioni perfekcionizam

Opsesivno-komplusivni (OCD) - poremaćaj ličnostikoju karakterišu prisilne misli i ideje koje su često agresivnog ili seksualnog sardržaja, po njihovom mišljenju neprihvatljive, besmislene za osobu, a koje osoba ne može da kontroliše. Takodje osoba ne razume razloge njihovog nastanka. Da bi ovakve misli prekinula osoba razvija odbrambeno, kompulsivno ponašanje koje se često odlikuje u ritualnom ponavljanju odredjenih radnji. I ako je osoba svesna apsurdnosti svojih rituala ona razvija takav odnos prema njima kao da je oni štite od prisilnih misli ili od mogućeg lošeg događaja po osobu. Ukoliko ih ne uradi, osoba očekuje da će joj se nešto loše dogoditi, što razvija nervozu i nemir.

Poremećaji ishrane: mentalna anoreksija, bulimija

Mentalna anoreksija - Radi se o psihičkom poremećaju koga prati telesno propadanje koje često dovodi do smrtnost. Postoji poremećeni osećaj za telesni imidž, upadljivi gubitak telesne težine, bolesni strah od gojaznosti i izostanak menstruacije. Anoreksija ne nastaje zbog gubitka apetita već je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmere da je ugrožen život.

Bulimija: dok se anoreksičari jednostavno izgladnjuju, bulimičari se prejedaju, a zatim "čiste" povraćanjem koje su sami izazvali.

Socijalna ankcioznost-Ogleda se u intenzivnom strahu od socijalnih situacija i interakcije sa drugim ljudima. U osnovi ovog straha je ideja da nas drugi stalno posmatraju, procenjuju i sude o našem ponašanju, kao i implicitno uverenje da će ta procena biti negativna, osuđujuća i ponižavajuća.

Zloupotreba supstanci- Zloupotreba je periodično uzimanje psihoaktivne supstance koje dovodi do oštećenja zdravlja, bilo fizičkog, bilo mentalnog (na primer, epizode depresivnih stanja kod intenzivnog konzumiranja alkohola). Postoji psihička i fizička zavisnost od psihoaktivne supstance. Psihoaktivne supstance se uzimaju kao pokušaj rasterećenja napetosti koja nastaje kod disfunkcionalnog perfekcioniste.
Depresija-neuspeh u ostvarivanju nerealnih ciljeva može dovesti do depresivnog stanja. Depresivno raspoloženje karakterizuje povlačenje osobe u sebe, potištenost, gubitak apetita, opsednutost crnim mislima, usporeni misaoni tok, beznadežnost i bespomoćnost. Depresivna osoba je pojačano razdražljiva i osetljiva na stres, prigovore, kritike, oseća se usamljeno, napušteno, nevoljeno i suvišno.

danas.rs

_________________
Slika


Vrh
Komsinica
Post  Tema posta: Sujeverje, profil sujevernih ljudi  |  Poslato: 15 Jun 2012, 18:11
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Sta mislite o sujeverju i sujevernim ljudima? Da li ste i vi medju njima i do koje mere ste sujeverni?

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker