Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:08


Autoru Poruka
Komsinica
Post  Tema posta: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 04 Jul 2012, 14:00
Korisnikov avatar
Forumski novinar
Forumski novinar

Pridružio se: 15 Maj 2012, 10:01
Postovi: 7882
Lokacija: Marakana, Sever

OffLine
Nevernica iz ogledala

Njen dom je u ogledalima, u kojima ženski rod bez daha posmatra svoje kovrdže i bujne dojke. Ona, prognana, dala je život demonima iz pećine, Lilim, koji se još davno razleteše po celom svetu. Lilit, neposlušna, ponosna, beše prva žena koju Jahve beše stvorio od zemlje, od iste one crne zemlje kao i Adama. Lilit, gorda u svojoj lepoti, ne htede da se pokori surovoj Adamovoj želji (da legne ispod njega), nego htede da bude jednaka, kakva i jeste. Adam se ražesti, i htede da je uzme na silu.

Lilit ustuknu, besno prosikta pravo ime Stvoritelja, i ispruži novorođena krila; Raj je uskoro bio daleko na istoku. Tvorac vide sve to i uze da od rebra čoveka napravi ženu koja će biti poslušna. Lilit, prva od žena, živeće zato doveka u crnoj tami slobode. A svaka žena, jednim pogledom u ogledalo, postaće kćer Lilit, zauvek.
Nepokorna

Sada, dok pati u dubinama mračne pećine pokajanja, Lilit još razmišlja o drevnoj pobuni. I ponosna je na to što je uradila, rešena da istraje. "Zar je trebalo da prihvatim volju onog koji je od istog mesa kao i ja? Lilit, žena, da legne ispod Adama, muškarca? Da tako zapečatim sudbinu svih svojih kćeri? Radije ću zauvek drhtati u ovom mraku, neka mi tiha smrt umiri kosti; neka žene znaju, u svetu ogledala čeka ih Lilit, prokleta, da im govori o lepoti i snazi, o volji i stvaranju života.

I tako će biti dok sve moje kćeri ne ustanu, tražeći ono što im pripada po rođenju" - šapuće Lilit, demon, samoj sebi. Radije će biti jednaka sa Samaelom, nego se pokoravati onom što nije pravedno; to je suština Lilit. Radije će goreti u Paklu, slobodna, nego se pokoravati u Raju. Lilit, žena.

- A ti, Evo, kćeri, seti se uvek zmije koja je iskušala tvoju ćud; jer to, nedostojna, bila sam ja, Lilit - govori ona praznini tmine.
Porod
Neshvatljivi zakoni Edena učiniše da Lilit dobi dete Adamovo. Srdžba i tuga ga učiniše posebnim, za sva vremena. On, zvani Asmodeus, biće prisutan kada ljudi označe svoj kraj, i do tada će ih podsećati na to. Posle njega dođoše druga deca, manje joj draga. Lilim, deca Lilit, demoni noći, nose u svojim praznim žilama njen pravednički bes, ali nikada njenu ljubav.

Lilim su osuđeni na smrt, stotine njih svakog jutra pada pod mačevima anđela. Zato Lilit dolazi sa mrakom i krade živote iz ljudske odojčadi. Samo imena tri anđela koja Tvorac posla da uhvate Lilit biće zaštita od strašne osvete prve od žena. "Sanvi, Sansanvi, Semangelaf", pisaće na amajliji koju mora nositi dete, i to osam dana ako je žensko ili dvadeset, ako je muško.

_________________
Slika


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:00
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Jevrejska religija ili judaizam propoveda veru u jednog, bestelesnog i samo duhovnog boga, oca svih ljudi. Ovaj bog predstavlja sveukupnost moralnih savršenstava i od ljudi zahteva ljubav i pravednost. Ime ovog boga je Jahve (ili Jehova) i zbog svetosti ga nije dozvoljeno izgovarati. Jevrejska religioznost ispoljava se u poslušnosti prema „božanskom zakonu“. Ovaj zakon sadržan je u Starom zavetu, odnosno u hebrejskoj Bibliji. Stari zavet je sintetizovan rukopis od 24 knjige, kanonizovan u Javneu (Jamniji) oko 90. godine nove ere koji je nastajao skoro čitav milenijum. Pisan je na hebrejskom i delimično na aramejskom jeziku. Govori o istoriji, idejnim i društvenim borbama jevrejskog naroda. Ujedno to je i zbirka verskih i pravnih propisa. Stari zavet deli se na tri osnovne grupe: (1) Zakon (hebrejski: Tora, sadrži tzv. Petoknjižje - Pet knjiga Mojsijevih: Knjigu postanja, Knjigu izlaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon), (2) Proroci (sadrži: Prve proroke i Poslednje proroke), i (3) Spisi (Psalmi, Knjiga o Jovu, Priče Solomonove, Prva i Druga knjiga dnevnika, Jezdrijina i Nemijina knjiga, Knjiga o Ruti, Pesma nad pesmama, Knjiga propovednika, Plač Jeremijin, Knjiga proroka Danila). Mnogi istraživači smatraju da je Stari zavet prethodna faza u razvoju hrišćanske religije koja je izložena u Novom zavetu.
Pored Tore za verski život Jevreja posebno je važan Talmud (hebrejski: učenje). Talmud je velika jevrejska zbirka posle-biblijskih tumačenja Starog zaveta, obrednih pravila, pravnih propisa, priča i izreka. Sastoji se iz dva dela: Mišina (tekst učenja) i Gemara (objašnjenje učenja). Postoje dva Talmuda: Jerusalimski talmud (priređen oko 450. godine nove ere) i Vavilonski talmud (priređen oko 500. godine).
Za ortodoksnog Jevrejina obavezan je i veliki broj obrednih propisa i propisa o čistoći i ishrani.
Osnivač jevrejske religije je Mojsije (hebrejski: Moše, oko 1225 p.n.e.). Praktično jedini izvor za upoznavanje Mojsijevog života, rada i učenja je Biblija, odnosno Stari zavet. Mojsije je bio jevrejski vođa i zakonodavac koji je Jevreje oslobodio egipatskog ropstva i na gori Sinaju dao im dve tablice-zakone koji su postali osnov jevrejske religije. Mojsije zauzima prvo
mesto među osnivačima religija, pošto njemu u prilog ide hronološko prvenstvo: Zaratustra, Buda, Konfučije, Isus i Muhamed pojavili su se tek mnogo vekova posle njega. Prema Bibliji, Mojsije je čuvajući stoku na božijoj planini Hereb video u žbunu boga (Jehovu) koji mu je dao moć da vrši čudesna dela i poverio mu misiju - da se vrati svojim plemenima i oslobodi ih od ropstva.
Sinagoga (grčki: skupština, okupljanje) je zgrada u kojoj se obavljaju verske aktivnosti u judaizmu.
Rabin (hebrejski: moj učitelj) je jevrejski sveštenik, poglavar verske opštine. Status rabina stiče se dugogodišnjim izučavanjem Biblije i Talmuda.
Prema podacima iz 1991. godine u svetu ima 17.865.000 pripadnika jevrejske religije. Država Jevreja je Izrael.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:04
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Antisemitizam predstavlja predrasude o Jevrejima kao narodu i vjerskoj grupi. Kao imaginarni pokret u stanovništvu evropskog kontinenta, korijene dobija u 16. i početkom 17. vijeka. Bazirano na religioznoj kontroverzi (Isus je bio Židov a ne kršćanin), kroz Crkvu se pronosi predstava semitizma kao urota protiv Crkve i njenih fundamentalnih mišljenja.

Rani antisemitizam (antijudaizam)

Na području današnjeg bliskog istoka razvija se predstepen antisemitizma, antijudaizam. Prije pojave kasnijih monoteističkih religija, kao što su kršćanstvo i islam, judaizam je kao monoteistička vjera bio na meti drugih vjera. U tadašnje vrijeme je bilo neobjašnjivo imati jednog boga. Plemena širom svijeta vjerovala su u više božanskih bića, čiji primjer je najvidljiviji u grčkoj i rimskoj mitologiji. Za skoro sve radnje i skoro sve fenomene bio je zadužen jedan poseban bog. Oslanjajući se na njihov monoteizam, Židovi tog vremena u stvari okreću leđa tadašnjoj kulturi. Samim time dolazi sve više do njihovog isključivanja iz kulture tih regija, te do stvaranja sopstvene kulture unutar istomišljenika. Historijski su dokazana protjeravanja Židova od Egipćana i njihova poniženja od drugih naroda blisko-istočne regije.


Antisemitizam u srednjem vijeku


Gubljenjem značaja Bizantskog carstva i jačanjem Svetog Rimskog Carstva krajem 10. i početkom 11. vijeka dolazi do pomijeranja trgovačkih centara dalje prema zapadu. Židovi tog doba, integrirani u trgovačke i finansijske poslove, sve više preuzimaju uticaj u ovim granama. Crkva tog vremena, sama zainteresirana za bogatstvo koje dolazi trgovačkim putevima sa istoka, posvećuje mnogo vremena prozivajući Židove donosiocima zla i pokušajima urote u narodu kroz promociju njihovog grijeha nad Isusom. Samim tim budi se jaka kontroverza na pogled Isusa u kojem kršćani vide Boga, dok ga Židovi smatraju normalnim Židovom. Omalovažavanje Isusa Crkva uzima također kao jedan od povoda za potpiru mržnje prema Židovima.

Antisemitizam u Drugom svjetskom ratu

Već krajem 19. vijeka, na području njemačkog uticaja, sve više se kristalizira mržnja prema židovskom stanovništvu. U to doba se prelazi iz vjerskog antisemitizma u rasni. U velikom broju pisanih djela desnice, dolazi do opisa Židova kao jedne hijene koja se podmuklo prostire u aparatima države. Ova mržnja se zasniva na uspjehu Židova koji u toj dobi zasnivaju bazu finansijske osnove van državnih institucija. U danima privredne krize na području Njemačke, njih se viđa kao jednog od uzroka depresivnog stanja.
Adolf Hitler u svom djelu Mein Kampf stilizira židovstvo kao državnog neprijatelja broj jedan. Dolaskom Hitlera na vlast, 30. januara 1933, dolazi do niza zakonskih izmjena na štetu židovskog stanovništva. Oduzima im se državljanstvo, zabranjuje rad u prosvjeti, rad u državnim institucijama, brak sa ne-Židovima, oduzimanje imovine, zabrana rada u zanatima kao što su oružari ili apotekari i slično, da bi sve na kraju završilo u holokaustu.

Moderni antisemitizam

Iako u zapadnom svjetu prakticiran samo od desničara evropske regije, on i danas postoji. U islamskom svijetu se bazira na mržnji prema Izraelu kao raku u islamskom tijelu, i tako prema židovskom narodu.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:07
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Rano hrišćanstvo i judaizam

Rano hrišćanstvo i judaizam govori o odnosu između Isusovih sledbenika (ranih hrišćana), i matične religije judaizma, od koje su se vremenom odvojili.
Među naučnicima preovladava mišljenje da je hrišćanski pokret počeo kao „relativno kasna sekta u judejstvu posle Izgnanstva".[1] Sve do kraja 1. veka još uvek nisu postojale dve odvojene religije nazvane "judaizam" i "hrišćanstvo".[2] Prvobitni jevrejski hrišćani su smatrali da, iako Isusovo učenje donosi spasenje, prirodno je da će se držati Mojsijevog zakona, kao što je to činio i Isus (Matej, 5:17-20). Oni su poštovali jevrejske običaje, a razlikovali su se od ostalih Jevreja po verovanju da je Isus obećani mesija. Grčki filozof Kelsos iz 2. veka precizno uočava suštinu spora između judaizma i kršćanstva:

Međusobnu svađu između Jevreja i kršćana ne treba ozbiljno uzeti, jer obje strane vjeruju da je božji duh najavio da će doći spasitelj ljudskom rodu, samo što nisu u tome jedinstveni da li je najavljeni došao ili nije (III 1).[3]
Vremenom su se hrišćani potpuno odvojili od Jevreja, smatrajući da sleđenje jevrejskog zakona nema uticaja na spasenje.[4] Ehrman ističe da je ironija ranog hrišćanstva bila to što je sam Isus bio Jevrejin koji je obožavao jevrejskog Boga, držao se jevrejskih običaja, tumačio jevrejski Zakon i stekao jevrejske učenike, koji su ga prihvatili kao jevrejskog Mesiju. Pa ipak, samo nekoliko decenija posle njegove smrti, Isusovi sledbenici su stvorili religiju koja se usprotivila judaizmu.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:09
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Isus i judaizam

Glavni članak: Beseda na gori
Isus, odnosno Ješua, je bio pobožni Jevrejin čvrsto ukorenjen u judaizmu svog doba[5], u vreme mesijanskih i apokaliptičnih očekivanja Drugog hrama.[6][7] Krstio ga je Jovan Krstitelj, apokaliptični propovednik čije je učenje verovatno sledio.[5]
Isus se direktno pozivao na Božiju volju i na svete knjige, bez obaziranja na usmeno predanje koje su razradili fariseji.[5] Boga je nazivao aba, što na aramejskom znači „otac“.[8] U više navrata je afirmisao Toru i nikad je nije smatrao balastom koji treba odbaciti.[5] Samostalno je tumačio Mojsijevo zakon i hebrejske svete spise, kao npr. u čuvenoj Besedi na gori.[9]
Sukob Isusa i jevrejskih vođa

Tvrdeći da poseduje božansku i kraljevsku moć i istovremeno kršeći čistotu zakona, Isus već na početku svog javnog delovanja izaziva gnev svih jevrejskih partija svoga vremena, od sledbenika Jovana Krstitelja do pisara i fariseja. Kritikovan od fariseja i jerusalimskih pisara što ne poštuje zakon, ne živi „u skladu s tradicijama starih" i što njegovi učenici ne peru ruke pre jela, Isus je izabrao da, umesto da se brani, napada svoje kritičare kao "hipokrite", optužujući ih da sopstvene tradicije stavljaju ispred Božjih zapovesti.[10]
U svojoj čuvenoj kritici hipokrizije, Isus kritikuje religijske i političke vođe svoga naroda zato što jedno govore a drugo rade, propisuju teške obaveze drugima a sami ih ne prihvataju, prikazuju se pobožnima, teže društvenom položaju, poseduju znanje koje ne koristi niti dele sa drugima, vrbuju sledbenike na sve načine, prisvajaju imovinu udovica, spolja se predstavljaju čistim a iznutra su nečisti, drže se slova zakona a zapostavljaju pravdu, milost i veru, i tome slično.
Oko 30. godine Isus i njegovi učenici su izazvali nerede u jerusalimskom Hramu tokom jevrejskog praznika Pashe, što je dovelo do hapšenja i pogubljenja Isusa, i dodatno pogoršalo odnose njegovih pristaša i drugih jevrejskih struja.

Progoni prvih hrišćana

Slika

Sveti Stefan je bio prvi kršćanski mučenik koji je od Sanhedrina osuđen za blasfemiju protiv Mojsija i Boga (Dela 6:11) te govore protiv Hrama i Zakona (Dela 6:13-14), a potom kamenovan do smrti, oko 34. godine u Jerusalimu.
Godine 62. je tadašnji prvosvećenik Jeruzalema Anan ben Anan sazvao Sanhedrin i osudio Isusovog brata Jakova i još nekolicinu na smrt kamenovanjem, zbog optužbe da su kršili Zakon.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:12
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Rimski rat i pad Jerusalima


Katastrofalni dogadaji vezani za prvi jevrejsko-rimski rat (66-70) i pad Jerusalima 70. godine definitivno su promenili svet u kojem su Jevreji živeli, ne samo u Jerusalimu, gde je velelepni hram postao ruševina, nego u celokupnom poznatom svetu.

Slika

Hrišćani su često tumačili razaranje Jerusalima kao božju kaznu Jevrejima što su odbacili bogomdanog Mesiju.
Teškoće i poniženja usled poraza zaoštrili su podele u razbacanim jevrejskim zajednicama. U ratnim godinama 65-70. najočiglednija podela bila je između partije koja je želela rat protiv Rima i svešteničke strane, koja je radila da održi krhki mir. Posle rata, ravnoteža snaga između raznih jevrejskih skupina širom sveta, od Aleksandrije i Antiohije do Rima, pomerila se u skladu s promenjenom situacijom. U samom Jerusalimu, pošto je Hram nestao, a hiljade pobijene ili izbegle, sveštenička klasa je izgubila mnogo od svog uticaja.
Rat i njegove posledice su takođe polarizovali Isusove sledbenike, pogotovu kada je reč o njihovim odnosima s drugim jevrejskim zajednicama. Isusovi sledbenici su odbili da se bore u ratu protiv Rimljana ne zato što su prihvatali argument, koji su Josif Flavije i ostali upotrebljavali, o rimskoj nepobedivosti. Isusovi sledbenici su verovali da je borba protiv Rimljana besmislena zato što su katastrofalni događaji nakon Isusovog raspeća bili „znaci kraja" - znaci da će ceo svet biti razbijen i preobražen. Drugi su verovali kako je te katastrofe izaziva gnevni Bog kako bi kaznio sopstveni narod zbog toga što je zločinački odbacio bogomdanog Mesiju.
Rat je zauvek promenio prirodu jevrejskog vođstva u Jerusalimu i drugde. Jerusalimski Hram je bio ruševina, a Rimljani su tu stacionirali stalni garnizon i izgradili naselje sa paganskim oltarima. Prvosveštenička dinastija, njeni saveznici u Sanhedrinu, i sadukeji povezani sa bivšim Hramom, bili su odstranjeni. Rukovodeće uloge preuzela je rastuća grupa učitelja, fariseja. Ova grupa je širila svoju vlast kroz celu Judeju, kasnije obuhvativši jevrejske zajednice širom sveta, što će prerasti u rabinski pokret. Ova se odražava i u hrišćanskim spisima - u Evanđelju po Marku, pisanom tokom rata, Isusovi glavni protivnici su visoki sveštenici i Jerusalemski pisari, dok u Evanđelju po Mateju, pisanom nakon rata, to postaju fariseji.
Pad Jeruzalema bio je događaj koji je žudio za objašnjenjem. Iako je vremenom među hrišćanima postalo uobičajeno tumačiti tu katastrofu posljedicom zala koje su Jevreji nanijeli Isusu, bilo je i onih koji su povezivali pad Jeruzalema sa zlostavljanjem Jakova od jevrejskih vlasti, neposredno uoči rata s Rimljanima (Hegezip u Euzebije, H. E. 2.23)

Razlaz hrišćanstva i judaizma

Glavni članak/ci: Judeo-hrišćani i Pavle Tarski
Izmedu 70. i 100. godine n. e. kršćanski pokret je brzo rastao. Isusovim sledbenicima je pošlo za rukom da privuku mnoge nejevreje (Gentiles). Medutim, na njihovo razočaranje, uglavnom nisu uspeli da privuku Jevreje. U posleratnoj Palestini, oko 80-90. godine, Isusovi sledbenici su postali marginalna grupa protiv koje je bila vladajuća partija fariseja, koja je došla na vlast u Jerusalimu nakon rimskog rata. Ovakvo stanje se odražava u evanđelju po Mateju, hrišćanskom spisu iz tog vremena (oko 80. godine), u kom se autor morao suočiti prvenstveno sa rivalstvom farisejskih učitelja i rabina koji su se uspešno uspostavili širom jevrejskog sveta kao autoritativni tumači Tore. Matej je u farisejima video glavne protivnike njegovog učenja o Isusu, te u njegovom spisu oni preuzimaju ulogu „bliskog neprijatelja".
Mada su mnogi Isusovi sledbenici bili Jevreji, oni su sve više težili da se odvoje od ostalih Jevreja, radije se moleći u kućama članova nego u sinagogama. Ova situacija rastuživala je mnoge koji nisu želeli da odbace tradicionalne običaje. Medutim, oni su na to bili primorani - jevrejske vođe su ih odbacile, ponekad ih čak isterujući iz njihovih domaćih sinagoga. Potkraj veka, oko 90-100. godine, Isusovi jevrejski sledbenici su bili izbačeni iz domaćih sinagoga zbog svoje tvrdnje da je Isus Mesija, i otuđeni od jevrejske zajednice. Ovakvo stanje oslikava Evanđelje po Jovanu, hrišćanski spis iz tog vremena u kojem Jevreji postaju nepomirljivi Isusovi protivnici.Hrišćani su počeli da tvrde kako su Jevreji koji odbijaju Hristovu poruku tvrdoglavi i slepi, jer odbijaju spasenje koje je obezbedio sam jevrejski Bog.
Kako se Isusov pokret širio diljem rimskog sveta, tako su mnogi sledbenici počeli da napuštaju tipične jevrejske običaje, pre svega obrezivanje, a zatim i način ishrane i zakone šabata. Oko 100. godine na teritoriji koja je obuhvatala Grčku, Malu Aziju, Italiju i Egipat, mnoge hrišćanske crkve su bile prevashodno nejevrejske. No hrišćani su još uvek tvrdili da su jedino istinsko ovaploćenje Izraela. Hrišćani su nastavili da priznaju drevne jevrejske tekstove kao temelj svojih verovanja, insistirajući da su Jevreji prezreli sopstvenog mesiju, odbacili sopstvenog Boga, i pogrešno protumačili sopstveno sveto pismo. Džordž Nikelsberg skreće pažnju na ironiju položaja ranih hrišćana u odnosu na judaizam:

Mlada, skorojevićka grupa, čije se članstvo brzo i radikalno promenilo, tvrdila je da je autentičnija od grupe od koje je potekla; i ovaj superiorni i isključivi stav delom je proizišao iz ideja i stavova prvobitne grupe.
Odbačene od judaizma, zajednice Isusovih sledbenika su s mukom tražile sopstveni identitet nezavisno od jevrejske zajednice, čije su svete spise i tradicije uglavnom preuzeli. No, nisu svi hrišćani napustili jevrejske običaje u isto vreme. Jerusalimska grupa okupljena oko Isusovog brata Jakova Pravednog, na primer, i dalje je poštovala zakon.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:13
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Jevrejsko antihrišćanstvo

Ortodoksni Jevreji su kršćane napadali kao heretike i izdajnike, i često se isticali u borbi protiv kršćana, nastupajući optužnički pred državnim vlastima. To je delom proizlazilo iz želje da se pred vlastima i javnošću jasno razgraniče od kršćana, budući da je u ta vremena još postojala mogućnost da ih Rimljani pobrkaju jedne s drugima, odnosno da ih uzimaju kao jednu grupu, tako da se kršćani shvate samo kao jedna židovska sekta. Židovi su u carstvu imali javno priznat položaj, i željeli su ga sačuvati. Zato su mogli osjećati kršćane kao opasnost za svoj stečeni status u rimskom društvu, posebno kad se protiv kršćana pokrenulo javno mnijenje.

Hrišćanski antijudaizam

U mnogim hrišćanskim spisima od 1. veka nadalje, Jevreji postaju simbol zla, ubice Hrista, Bogoubice. Evanđelje po Jovanu na nekim mestima Jovan upotrebljava termin „Jevreji" da označi ljude strane i neprijateljske prema Isusu. Jovan ponavlja da su „Jevreji hteli da [ga] ubiju" i da je Isus ponekad izbegavao da putuje u Jerusalim „strahujući od Jevreja".[10] Autor sa zapanjujućom gorčinom govori o Jevrejima, pa im čak kroz Isusova usta upućuje reči: „Vi ste od oca đavola!". Iako mnogi stručnjaci smatraju da Isus nije izgovorio ove reči, one su vekovima uticale na stavove hrišćana o Jevrejima.[10] "Jevreji" kod Jovana postaju „simbolom ljudskog zla" (Bultman)[16] što je izazvalo neprijateljstvo koje je, prema Fuleru, „na tragičan način i u ogromnoj meri ispoljeno tokom hrišćanske istorije".[17]
Ranohrišćanski pisci počinju da nagrđuju Jevreje najgorim mogućim izrazima. Tako npr. Justin tvrdi da je Bog zapovedio Jevrejima da se obrezuju kako bi ih obeležio kao poseban narod koji zaslužuje da bude progonjen. Tertulijan i Origen tvrde da je rimska vojska uništila Jerusalim 70. g. za kaznu Jevrejima koji su ubili svog mesiju, a neki pisci, kao Melito iz Sarda i Jovan Hrizostom, tvrde da su, zbog ubistva Hrista, Jevreji zapravo krivi za ubistvo Boga.[4]

Obratite pažnju na sve porodice naroda i posmatrajte! Jedno izuzetno ubistvo se dogodilo u centru Jerusalima, u gradu posvećenom Božijem Zakonu, u gradu Jevreja, u gradu proroka, u gradu za koji se misli da je pravedan. I ko je bio ubijen? I ko je ubica? Stidim se da odgovorim, ali moram... Onaj ko je okačio Zemlju u prostoru, sam je okačen, onaj koje učvrstio nebesa na njihovom mestu sam je prikovan; onaj ko je tvrdo učvrstio sve stvari sam je čvrsto prikovan za drvo. Gospod je bio uvređen, Bog je bio ubijen, Kralja Izrailja uništila je desna ruka Izrailja.[18]
—Jovan Hrizostom
Ehrman podseća da se na ovaj način dospelo daleko od istorijskog Isusa, palestinskog Jevrejina koji se držao jevrejskih običaja, propovedao svojim sunarodnicima Jevrejima i učio jevrejske učenike pravom značenju jevrejskog zakona.

Helenizacija hrišćanstva

Slika
Pavlova beseda na atinskom Areopagu.

Pavlove propovedi su privukle mnoge preobraćenike nejevreje, koji su se pridruživali hrišćanskim zajednicama. Zajednice koje su sledile učenja Pavla, bivšeg fariseja, uveliko su prisvojile njegovo ubeđenje da je "Hrist kraj zakona za svakoga ko veruje, bio on Jevrejin ili nejevrejin". Većina vernika tumačila je tu Pavlovu izjavu kao tvrdnju da su obrezivanje i poštovanje košer zakona i jevrejskih festivala u suprotnosti sa evanđeljem.[10]
Objavljujući da Jevreji i nejevreji, robovi i slobodni ljudi, muškarci i žene, "jedno u Hristu" (Poslanica Galatima 3:28), Pavle je od svojih preobraćenika stvorio čvrsto povezane zajednice koje Vejn Miks naziva „prvim gradskim hrišćanima". Bile su to socijalno i etnički raznovrsne skupine u kojima su bili izmešani trgovci, robovi i bogati pokrovitelji, čija je dužnost bila da pomažu i podržavaju jedan drugog, očekujući Hristov trijumfalni povratak.[19]
Ovim nejevrejskim hrišćanskim zajednicama je bilo namenjeno Evanđelje po Luki, verovatno jedino čiji je autor nejevrejin.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 16 Feb 2013, 19:59
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Judeo-hrišćani


James Tissot, Beseda o blaženstvima.
Prvobitni jevrejski hrišćani (poznati kao judeohrišćani) su bili prvi Isusovi učenici među Jevrejima, koji su pored Isusovog učenja također poštivali Mojsijev zakon i druge jevrejske običaje.
Kada je hrišćanstvo počelo da se širi među nejevrejima, u zajednici je došlo do podele oko obaveznosti jevrejskih zakona za nejevreje koji prime hrišćanstvo. Na prvom Saboru hrišćanske crkve u Jerusalimu, preovladao je stav Pavlove frakcije, da nije potrebno nametati jevrejske običaje nejevrejskim prozelitima.
Nakon toga su judeohrišćani, koji su i dalje verovali u opštevažnost jevrejskih običaja, pogrdno nazivani judaisti (judaizanti, judaizeri). Ovi izvorni Isusovi sledbenici su vremenom "odbačeni od jedne religije kao otpadnici, a od druge kao jeretici"

Povest

Rađanje hrišćanstva
Isus, odnosno Ješua, je bio pobožni Jevrejin čvrsto ukorenjen u judaizmu svog doba[2], u vreme mesijanskih i apokaliptičnih očekivanja Drugog hrama.[3][4] Krstio ga je Jovan Krstitelj, apokaliptični propovednik čije je učenje verovatno sledio.[2]
Ješua se direktno pozivao na Božiju volju i na svete knjige, bez obaziranja na usmeno predanje koje su razradili fariseji.[2] On je u više navrata afirmisao Mojsijev zakon, Toru, i nije ju smatrao balastom koji treba odbaciti.[2] Mojsijev zakon je tumačio na obuhvatniji način, usređujući se na duh zakona, za razliku od jevrejskih pravnika i fariseja koji su se držali slova zakona, u sopstvenom tumačenju. Ljudima je govorio da će im gresi biti oprošteni ukoliko se u pokajanju okrenu Bogu, te da nema potrebe za ritualnim pročisćenjem, niti za prinošenjem žrtava u Hramu.[5] Jevrejske starešine su njegovo učenje smatrali bogohulnim, a Rimljani delovanje buntovničkim. Oko 30. godine Isus i njegovi učenici su izazvali nerede u jerusalimskom Hramu tokom jevrejskog praznika Pashe, što je dovelo do hapšenja i pogubljenja Isusa razapinjanjem na krst.
U Jeruzalemu se hrišćanska zajednica najprije sabrala, ondje se ona nazvala crkvom (ekklesia).[6] U jerusalimskoj zajednici bilo je nekoliko hiljada jevrejskih hrišćana koji su se pridržavali Mojsijevog zakona. Prvi jevrejski hrišćani su išli u sinagoge, tumačeći jevrejsku religiju u skladu da Isusovim tumačenjem Mojsijevih zakona. Oni su Isusa počeli da smatraju jevrejskim Mesijom. Usled toga, prvi progoni došli su od strane jevrejskih vođa, koji su ih tretirali kao heretike. Prvi hrišćanski mučenik Stefan je, neposredno nakon Isusovog pogubljenja, kamenovan pod optužbom za blasfemiju, jer je naučavao da će Isus ukinuti Jerusalimski Hram i ”izmeniti običaje koje je Mojsije predao” (Dela 6:14).
Uprkos odbacivanju od zvaničnog judaizma, mnogi jevrejski hrišćani nisu želeli da se odreknu svoje revnosti za Mojsijev zakon, insistirajući da je “potrebno obrezati mnogobošce i narediti im da se drže Božijeg zakona.” Oni su prihvatali Isusa kao jevrejskog mesiju, objavljujući univerzalnost Mojsijevog zakona: “ako se ne obrežete po Mojsijevom običaju, ne možete se spasiti” (Dela 15:1). Sirijska Antiohija, veliki grad na oko 150 kilometara severno od Jerusalima, je bila središte helenizovanih Jevreja koji su govorili grčki jezik. Apostoli su tamo propovedali “ne objavljujući reč nikom drugom nego samo Judejima” (Dela 11:19). U Antiohiji je ponikao grčki naziv "hrišćani" po kojem su Isusovi sledbenici postali poznati u svetu.[7]

Propovedanje narodima
Nakon Isusove smrti njegovi učenici su isprva propovedali dobru vest samo Jevrejima (Dela 11:19). Propovedajući na grčkom jeziku helenizovanim Jevrejima u sinagogama širom Mediterana, privukli su i prve nejevrejske sledbenike. Ubrzo su se okrenuli i svim ostalim narodima. Propovedali su Parćanima, Međanima i Elamitima, stanovnicima Mesopotamije, Judeje, Kapadokije, Ponta, Azije, Frigije i Pamfilije, zatim Egipćanima, Libijcima, Rimljanima, Krićanima i Arapima.[8] Preobraćenici iz tih krajeva bili su “Judeji i prozeliti”.[9] Izrazom “prozelit” izvorno su nazivani obraćenici na judaizam.
Svi prvi inovjerci koji su u prihvatili hrišćanstvo su također prihvatili i judaizam, što uključuje obrezanje, ishranu koju dozvoljava Mojsijev zakon i svetkovanje subote (šabata). Prihvatanjem hrišćanstva automatski se prihvatao i judaizam.
Osnivaju se mjesne kršćanske zajednice po svijetu, ali Crkva Majka u Jeruzalemu ostaje središnjica, ona ima primat. Crkva u Jeruzalemu bila je »metropola građana Novog Saveza«.[10]

Podele unutar zajednice
Prvim hrišćanima je obrezanje bilo simbol celokupnog Mojsijevog zakona. Ono je simbolizovalo savez koji je Jahve napravio sa prorokom Abrahamom (Postanje, 17). To je bilo nasleđe za sve Abrahamove potomke. Obrezivanje je identifikovalo čoveka kao vernika, a i sam Isus je bio obrezan kada je bio star samo osam dana (Luka 2:21). Stoga su judeohrišćani zahtevali da preobraćenike “treba obrezati i narediti im da drže Mojsijev zakon” (Dela 15:5).
Sa druge strane, preobraćenik Pavle iz Tarza, i njegovi istomišljenici su tvrdili da je Isusovo evanđelje veće od Mojsijevog zakona i da sam zakon ne može nikoga spasiti (Dela 13:38-39).
Ljudi su se podelili, neki su podržavali stav jevrejskih hrišćana, a neki apostola (Dela 14:4).

Jeruzalemski sabor

Neslaganje oko toga da li nejevrejski prozeliti treba da slede Božiji zakon objavljen Mojsiju postalo je toliko važno da je sazvan poseban sabor u Jerusalimu kako bi se zajednica dogovorila o tom pitanju. Sabor je okupio vođe mlade hrišćanske zajednice približno 49. ili 50. godine u Jerusalimu. Pošto su postojale dve struje, jerusalimska, koju je predstaljao vođa judeohrišćanske zajednice Jakov Pravedni, i prozelitska, koju je zastupao novopečeni hrišćanski misionar Pavle iz Tarsa.
Apostol Petar je, nakon inicijalnog sukoba sa Pavlom, na kraju podržao njegovo stanovište rečima: “Što hoćete da nametnete učenicima na vrat jaram, koji ni naši očevi ni mi nismo mogli da ponesemo?” (Dela 15:10). Dela apostolska Petrovu promenu mišljenja pripisuju viziji koju je neposredno pre sabora imao u Jopi. Dok se molio na krovu jedne kuće, čekajući obrok, u transu je video kako se nebo otvara i sa njega spušta veliko platno na kome su bile sve “četvoronožne životinje, i gmizavci zemaljski, i ptice nebeske.” Čuo je glas koji mu je naredio da ustane i zakolje da bi jeo, ali je odbio jer nikada nije pojeo ništa nečisto ili pogano. Glas je tada rekao, “Što je Bog učinio čistim ne nazivaj poganim.” (Dela 10:9-16). Levitski zakonik (11:4, 11:13, 20:25) zabranjuje vernicima da jedu određene vrste životinja, kao što su kamila, zec, svinja, gavran, noj, sova, labud, svraka, roda i slično.
Na kraju je Jakov predložio zajednički dogovor: nejevreji koji su želeli da postanu članovi zajednice trebalo je da ispune samo najnužnije uslove, da budu moralno čisti i da se uzdrže od obožavanja idola i jedenja krvi:
“Odlučismo, naime, Duh Sveti i mi, da vas ne opterećujemo ničim drugim – osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa koje je žrtvovano idolima, i od krvi, i od udavljenog, i od bluda; ako se od svega ovoga čuvate, dobro ćete činiti.”

– Djela apostolska 15:28-29.

Apostoli su tako na Jerusalimskom koncilu ukinuli opšte važenje Mojsijevog zakona.

Posledice sabora
Mnogi judeo-hrišćani, poput apostola Barnabe, su u početku pomagali i podržavali Pavla u njegovoj propovedničkoj misiji (Dela 9:26-28). Međutim, nakon sabora u Jerusalimu, Pavle sve otvorenije govori o ukidanju jevrejskih zakona i običaja, ne samo nejevrejskim preobraćenicima, već hrišćanima uopšte. U svojim poslanicama Pavle piše da spasenje dolazi pomoću vere u Hrista, a ne obavljanjem radnji koje propisuje jevrejski zakon.[11] Zajednice koje su sledile učenja Pavla uveliko su prisvojile njegovo ubeđenje da je "Hrist kraj zakona za svakoga ko veruje, bio on Jevrejin ili nejevrejin". Većina vernika tumačila je to kao tvrdnju da su obrezivanje, košer ishrana i jevrejski običaji u suprotnosti sa hrišćanstvom.[12]
Usled toga, napuštaju ga ne samo bliski prijatelji poput Barnabe[13], već dolazi do otvorenog neprijateljstva između njega i judeo-hrišćana koji mu širom hrišćanskog sveta osporavaju apostolski ugled i poslanje (vidi npr. Poslanica Galatima).
Godine 62. je tadašnji prvosvećenik Jeruzalema Anan ben Anan sazvao Sanhedrin i osudio Isusovog brata Jakova i još nekolicinu na smrt kamenovanjem, zbog optužbe da su kršili Zakon.

Pad Jerusalima


Uništenjem Jerusalima matična Jerusalimska crkva je marginalizovana nakon čega centar hrišćanstva postaje Rim.
66. godine dolazi do Veliki jevrejskog ustanka protiv Rimljana, koji prerasta u četvorogodišnji rat koji je ostavio katastrofalne i nesagledive posledice po jevrejski svet. Jerusalim je pao 70. godine, nakon višemesečne opsade, a Rimljani su potpuno uništili jerusalimski Hram. Eusebije piše da su se hrišćani iz Jerusalima povukli iz grada pre nego što je do sukoba došlo. Prema Euzebiju, hristijani su napustili Jerusalim zbog rata i pobegli u obližnji grad Pela, predvođeni Simeonom Jerusalimskim.
Isusovi sledbenici su odbili da se bore u ratu protiv Rimljana ne zato što su prihvatali argument o rimskoj nepobedivosti, koji su upotrebljavali Josif Flavije i viši slojevi. Hrišćani su verovali da je borba protiv Rimljana besmislena zato što su katastrofalni događaji nakon Isusovog raspeća bili „znaci kraja" kada će ceo svet biti razbijen i preobražen. Neki su verovali kako te katastrofe izaziva gnevni Bog kako bi kaznio sopstveni narod zbog toga što je zločinački odbacio bogomdanog Mesiju.[12]
Pad Jeruzalema se kasnije uglavnom tumačio posljedicom zala koje su Jevreji nanijeli Isusu[14], ali je također povezivan i sa zlostavljanjem Jakova od jevrejskih vlasti, neposredno uoči rata s Rimljanima.[15]

Posledice pada
Nakon prvog judeo-rimskog rata judeo-hrišćani su rasuti po jevrejskoj dijaspori i marginalizovani, matična Crkva u Jerusalimu je uništena, a centar celokupnog hrišćanskog pokreta se premešta u »centar svijeta«, Rim.
Poslije pada Jeruzalema 70. godine, Rimljani su izgnali Jevreje iz Judeje, na ruševinama Jeruzalema su podigli rimski grad Elija Kapitolina, a na mestu razorenog Hrama naselje sa paganskim oltarima. U raseljenim jevrejskim zajednicama dolazi do promene odnosa snaga. Prvosveštenička partija i sadukeji povezani sa bivšim Hramom, su odstranjeni. Rukovodeće uloge preuzela je rastuća grupa učitelja, fariseja, koja je širila svoju vlast kroz celu Judeju, obuhvativši jevrejske zajednice širom sveta.[16] Dok su ranije glavni hrišćanski protivnici bili visoki sveštenici i Jerusalemski pisari, nakon rata to postaju fariseji.[12] Ovo se odražava u Evanđelju po Mateju, hrišćanskom spisu iz tog vremena (oko 80. godine), u kom se autor suočava prvenstveno sa rivalstvom farisejskih rabina koji su se nametnuli širom jevrejskog sveta kao autoritativni tumači Tore.[17] Teškoće i poniženja usled poraza zaoštrili su podele u razbacanim jevrejskim zajednicama. Mnogi Jevreji su se osećali izdanim u eshatološkim očekivanjima, usled čega se razvija neortodoksna židovska apokaliptička literatura, koju karakteriše pobuna protiv Boga tvorca i svijeta koji je stvorio. Iz nje se razvijaju razni judeo-hrišćanski gnostički pravci.[18]

Epifanije pominje da je nakon razorenja Jeruzalema, jedno od središta judeo-hrišćanstva bilo u okolici grada Pella, sjeverno od Jerusalima.[19] Rat i njegove posledice su takođe polarizovali Isusove sledbenike, pogotovu kada je reč o njihovim odnosima s drugim jevrejskim zajednicama.[12] Isusovi sledbenici su sve više težili da se odvoje od ostalih Jevreja, radije se moleći u kućama članova nego u sinagogama. Ova situacija rastuživala je mnoge koji nisu želeli da odbace tradicionalne običaje. Nakon 70. godine kršćanski pokret se brzo širio među nejevrejima (Gentiles), ali, na njihovu žalost, uglavnom nisu uspeli da privuku Jevreje. U posleratnoj Palestini, oko 80-90. godine, Isusovi sledbenici su postali marginalna grupa protiv koje je bila vladajuća partija fariseja, koja je došla na vlast u Jerusalimu nakon rimskog rata. Potkraj veka, oko 90-100. godine, Isusovi jevrejski sledbenici su bili izbačeni iz domaćih sinagoga zbog svoje tvrdnje da je Isus Mesija, i otuđeni od jevrejske zajednice.
Žestok sukob ranog hrišćanstva i judaizma oslikava Evanđelje po Jovanu, u kom Jevreji postaju nepomirljivi Isusovi protivnici.[12][20] Mnogi stručnjaci veruju da Evanđelje po Jovanu predstavlja gledište radikalne sekte, izbačenih iz domaćih sinagoga zbog tvrdnje da je Ješua Mesija, i otuđenih od jevrejske većine.[12] Naučnici smatraju da je ovaj traumatični razdor definisao autopercepciju Johaninske zajednice koja vidi sebe kao malenu manjinu Božjih ljudi „koju svet mrzi," i koja podstiče svoje članove da odbace celokupni društveni i religijski kontekst u kojem su rođeni.[21][22][23][24]
Judeo-hrišćanska zajednica biva sve više marginalizovana i podeljena, dok Rimska Crkva od nekadašnje Jeruzalemske Crkve preuzima primat nad mnogim kršćanskim općinama. Neki judeo-hrišćani su u potpunosti raskinuli sa judaizmom i prihvatili uspostavljene hrišćanske dogme u celosti. Međutim, judeo-hrišćanske zajednice koje ostaju pri starim ubeđenjima i nastavljaju održavanje jevrejskih običaja, od katoličke crkve bivaju proglašene za herezu. Među raseljenim judeo-hrišćanima se razvijaju razni pravci mišljenja, a neki delovi zajednice se priklanjaju judejskom gnosticizmu.
Euzebije navodi da su hrišćani za vreme drugog jevrejsko-rimskog rata (115-117) bili gonjeni od Bar Kohbe jer su odbili da prihvati njegove mesijanske tvrdnje. Justin Filozof pominje progone hrišćana u Palestini oko 135. godine.[25] Irinej Lionski (oko 180) je prvi upotrebio termin ebioniti (siromašni), radi opisivanja "heretičke" judeo-hrišćanske sekte, za koju je tvrdio da se tvrdoglavo držala zakona. Epifanije 375. godine spominje grupu ebionita na Kipru.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 16 Feb 2013, 20:04
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Učenje

Glavni članak: Rano hrišćanstvo
Judeohrišćanski spis Propovedanja Petrova izlaže judeo-hrišćansku teologiju čija je osnovna ideja ne samo da nema nikakvog diskontinuiteta između Mojsijeva Zakona i kršćanstva nego da je kršćanstvo, u stvari, pravi Mojsijev Zakon koji je Isus samo očistio od natruha unesenih u Svete knjige poslije Mojsija.[26]

Hristologija

Slika
Jovanovo krštenje Isusa se među jevrejskim hrišćanima smatralo činom kojim je Ješua postao božji sin.
Jevrejski hrišćani su bili striktni monoteisti i bila im je strana tvrdnja da je Isus Bog. Karakteristična crta prvobitnog hrišćanstva je verovanje da je Ješua rođen kao čovek a božanstven je postao kasnije u životu.[27] Prema ovom gledištu, Ješua iz Nazareta, koji je rođen kao i svaki drugi čovek, postao je jevrejski Mesija (gr. Hristos) svojom bezgrešnom posvećenošću božjoj volji.
Hebrejski izraz »mesija« znači »pomazanik« (heb. מָשִׁיחַ Māšîăḥ - pomazan), odnosno osoba pomazana svetim uljem. Da bi neko stekao zvanje pomazanika morao je proći obred pomazanja. Levitski zakonik opisuje kako sveštenik "kome se na glavu izlije ulje pomazanja" postaje posvećen od "Boga njegovog".[28] Prema jevrejskom shvatanju, Ješua je morao da dokaže svoju svetost da bi ga Bog uzdigao kao »mesiju« i »sina Božjeg«. Pošto se posebno istakao svojom pravednošću u vršenju božjeg zakona, od Boga je izbran da bude mesijanski prorok, poput Mojsija. Verovalo se da ga je Bog prihvatio kao sina prilikom krštenja na reci Jordan kod Johanana, kada je glas sa neba objavio da je on Božiji sin.[11]
Ovo gledište se naziva »adopcionističkim« jer pretpostavlja akt adopcije - čovjek je uzdignut do Boga; on je »usvojen« kao Božji sin, kako se obično verovalo, pri njegovom krštenju.[11] Ova rana kristologija se nadovezuje na judaistički pojam mesije koji je izabran od Boga da bi zaveo carstvo pravednosti i ljubavi.[27] Ovo verovanje je bilo uobičajeno u ranom hrišćanstvu, pre nego što je od protivnika nazvano adopcionizam i osuđeno kao jeres. Vremenom je ova najstarija doktrina o Kristu potisnuta drugim, obuhvatnijim doktrinama.[27]
Judeo-hrišćanska kristologija je slična onoj koju je kasnije preuzeo islam (vidi Isus u islamu), pa je moguće da su postojali dodiri između judeohrišćana i početaka islama na Bliskom Istoku.[26]

Spisi

Neki do spisa koji su izvorno nastali unutar judeo-hrišćanske zajednice su:
Didahe
Jakovljeva poslanica
Evanđelje po Hebrejima
Evanđelje po Mateju
Propovijedanja Petrova
Takođe, među spise koji crpu iz judeo-hrišćanske predaje ubrajaju se i Prvo i Drugo otkrivenje po Jakovu.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Jevrejska mitologija  |  Poslato: 16 Feb 2013, 20:07
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Didahe

Didahi ili Didahe (grčki: Διδαχή Didakhḗ - nauk, učenje) punim nazivom Nauk dvanaestorice apostola (grčki: Διδαχὴ τῶν δώδεκα ἀποστόλων Didakhḕ tōn dṓdeka apostólōn, latinski: Doctrina duodecim apostolorum) je ranokršćanski spis. Većina stručnjaka kao vrijeme nastanka spisa navodi kraj 1. ili početak 2. vijeka.[1]
Didache je dokumenat o životu i praksi onovremene Crkve.[2] Vjerojatno je djelo više autora, i predstavlja neku vrstu katekizma. Sastoji se od četiri nejednaka dijela: [2]
moralni (cc. 1—6) u obliku učenja o dva puta (»put života« i »put smrti«),
liturgijski (cc. 7—10) koje sadržavaju i neke molitve (Očenaš i euharistijske molitve),
disciplinski (cc. 11—15), i
eshatološki dio (c. 16), tzv. »mala apokalipsa«.
Neki su ga crkveni oci smatrali dijelom Novoga zavjeta[3], dok su ga drugi odbacivali kao neautentičan ili nekanonski[4], pa na kraju nije ušao u Novozavjetni kanon, izuzev Etiopsku crkvu čiji kanon sadrži spis Didascalia koji se temelji na Didahe. Katolička crkva je Didahe prihvatila kao dio zbirke apostolskih otaca.

Naslov
Audet dokazuje da izvorni naslov nije "Didache ton dodeka apostolon", nego "Didachai ton apostolon", tj. naslov riječ nije u jednini (Didache – učenje, uput), nego u pluralu (Didachai – učenja, upute), i u naslovu nema riječi "dvanaestorica" (dodeka). Dakle, naslov ne podmeće autorstvo Dvanaestorici, nego kaže da su to učenja (didachai) apostola u širem smislu, u značenju misionara u ranoj Crkvi. Spis je namijenjen tome da ga apostol, odnosno utemeljitelj nove kršćanske zajednice, ostavi zajednici kao praktično pomagalo za život njezinih članova. Stoga bi se naslov mogao prevesti kao »Upute apostolske«.[5]
Euzebije Cezarejski [6] daje naslov u pluralu (kai ton apostolon hai legomenai Didachai), a ni on ni Atanazije [7] ne navode u naslovu reč »dvanaest« (ton dodeka). No, neki proučavaoci ipak veruju da je sadašnji naslov izvorni.

Nastanak

Spis potiče iz judeo-hrišćanske sredine iz koje potječe i Matejevo evanđelje. To može biti Palestina ili Sirija: a možda i Antiohija ili njezina okolica; isključene su pavlovske zajednice, jer nema srodnosti s pavlovskom teologijom. Izvorni jezik je grčki.[2]
Prvi izdavači su mislili da je Didache postapostolski apokrif, nastao po Bryenniosu između 120-160, a po Harnacku između 135-165 u Egiptu. A. Robinson je mislio da se didahist služio Barnabinom poslanicom; te nije mogao nastati prije 140/150, a smještao ga je potkraj 2. ili na početak 3. stoljeća. Kasniji istraživači su spis različito datirali: od sredine 1. vijeka (Sabatier) pa čak do 4. vijeka (C. Bigg). Po Kraft-u, Didache je kompilacija raznih materijala, koja je svoj konačni oblik dobila u drugoj polovici 2. vijeka. U spisu nalazimo i veoma stare materijale, ali koji su uobličeni tijekom vremena.[8]
Audet je napisao zasebnu studiju o Didache, u kojoj tvdi da je spis nastao već između g. 50-70. Izvršene su dvije redakcije spisa, od kojih je prva načinjena u predkršćanskoj sredini, a duga u istoj sredini malo nakon pojave Evanđelja, srodnog s Matejevim. Adresati spisa su kršćani koji su to postali iz paganstva, a ne iz židovstva.[9]
Ipak su se datiranja najviše kretala između 80—165. godine. Najvažniju ulogu u datiranju spisa imao je veoma arhaičan oblik crkvene organizacije koji se odražava u Didache, sa središnjom ulogom proroka u Crkvi.[2]

Istorija
Didahe je u ranom kršćanstvu bio veoma cijenjen: navodi ga nekoliko puta Klement Aleksandrijski, držeći ga svetim Pismom, zatim Origen; i Euzebije Cezarejski [10], a Atanazije g. 367. donoseći popis knjiga biblijskog kanona, ubraja ga među knjige koje, iako nisu kanonske, treba čitati katekumenima.[11]
U moderno doba je ovaj spis bio nepoznat, dok ga 1873. nije u biblioteci samostana Svetog groba u Jerusalimu, otkrio Filotej Vrienije (Philotheos Bryennios), grčki metropolita Nikomedije, u jednom rukopisu iz 1056. godine (Codex Hierosolymitanus). Editio princeps je priredio sam Bryennios (Carigrad 1883.), a ubrzo poslije toga je Adolf Harnack izdao drugo izdanje s obimnim komentarom (Leipzig 1884.). Od tada je počela velika raspra među učenjacima o značaju toga spisa, o vremenu njegova postanka, o vrijednosti za poznavanje rane Crkve, i sl.
Vremenom su otkriveni novi rukopisi važni za utvrđivanje izvornog teksta: Papyrus Oxyrhynchus iz IV stoljeća, koji donosi dva grčka fragmenta (Didache 1, 3-4; 2,1-3, 2); a izdali su ga Grenfell i Hunt 1922. godine. Horner je 1904. objavio fragmente starog koptskog prijevoda. Postoji i kompletan prijevod na gruzijskom jeziku, prema rukopisu iz XIX stoljeća, koji je opisao 1932. Peradze, ali dosad nije pronađen original. Postoji i jedan arapski fragmenat, načinjen po koptskom prijevodu iz V stoljeća, koji sažimlje prve četiri glave. Nađena su i dva fragmenta (Didache 1, 1-3; 2, 2-6) latinskog prijevoda (Cod. Melk 914, iz XI st.) koji mora biti veoma star, što se zaključuje iz citata kod Ciprijana »De aleatoribus« i Augustina.[2]
U prvoj polovini 20. veka je vladalo mišljenje da je Didahe lažni apokrif koji treba pripisti montanistima, zbog isticanja proroka i propisivanja postova.[12][13][14] Poslije otkrića kumranskih spisa (1947), J. P. Audet je podvrgao komparativnoj analizi tekst Pravilo zajednice sa Didache, Barnabinom poslanicom, Doctrina apostolorum, i Herminim Pastirom. Rezultat istraživanja jest da su svi ti kršćanski tekstovi ovisni o zajedničkom izvoru — nekom židovskom spisu za poduku prozelita, koji je po etičkom dualizmu srodan sa »Manuale disciplinae«; njemu je najbliže latinska Doctrina. Glavni distinktivni elemenat je govor o dva anđela (ili dva duha) koji su postavljeni iznad dvaju puteva, čega nema u Didache (pominju se samo »dva puta«), dok Doctrina 1,1 govori o anđelu »aequitatis« i anđelu »iniquitatis«, a Barnaba 18,1 govori o »anđelima Božjim« i »anđelima Sotone«.[15]

Kumranska su otkrića pripomogla da je došlo do široke konvergencije mišljenja bar u jednoj točki: nezavisno od datuma kada je došlo do definitivne uspostave spisa, jedan više ili manje konzistentan dio Bryenniosova Didachea potječe iz veoma rane epohe. Pod tim uvjetima ne može više ni teorija o potpunom montanističkom krivotvorenju naići na otvorene zastupnike.[16]
—Umberto Mattioli
U savremenoj nauci više niko ne spori značaj ovog spisa za izučavanje ranog hrišćanstva.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 30 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker