Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:55


Autoru Poruka
ANDJEO82
Post  Tema posta: Re: Vilenjaci...  |  Poslato: 21 Okt 2012, 20:59
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 23 Sep 2012, 18:43
Postovi: 718
Lokacija: Beograd

OffLine
Irski vilenjak

Irski vilenjak patuljastog rasta, odeven u zeleno. Prema nekim legendama donosi sreću. Među korenjem ili na sličnim mestima sakuplja blago, a čoveku koji ga uspe uloviti i izmamiti iz njega dovesće do tog blaga.

Irski vilenjak,za razliku od klasičnih vilenjaka, pije, psuje, ima izrazit seksualni nagon i jedino što ga veže sa klasičnim vilenjakom je besmrtnost. I u izgledu ima velike razlike. Irski vilenjak je zapravo isti kao čovek, osim što je puno manji. On je zapravo više neka vrsta polutana, nego vilenjaka.


Vrh
ANDJEO82
Post  Tema posta: Re: Vilenjaci...  |  Poslato: 21 Okt 2012, 20:59
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 23 Sep 2012, 18:43
Postovi: 718
Lokacija: Beograd

OffLine
Vilenjaci su poznati po svojoj poeziji, igrama, pesmama, znanju i
magiji. Oni vole jednostavne i prirodne strvari. Kada dodje do rata,
vilenjaci pokazuju i opasniju stranu svoje umetničke duše, prikazujući
veliku veštinu u taktici, mačevanju a posebno u gadjanju lukom i
strelom.

Ličnost: Vilenjaci žive dugo i umeju da se uzdignu
iznad svakodnevnice, imajući uvek u vidu važne ciljeve i budućnost.
Kada prate neki cilj, bilo da je to avantura ili neko znanje, umeju da
se usresrede na postizanje tog cilja. Sporo stiču prijatelje i
neprijatelje i još sporije ih zaboravljaju. Nisu plahoviti već
promišljeni. Na blage uvrede odgovaraju prezirom a na ozbiljne osvetom.

Fizički
opis: Vilenjaci su niski i mršavi, deluju pomalo izduženo u odnosu na
ljude i poznati su po svojim šiljatim, izduženim ušima. Najčešće imaju
bled ten, crnu kosu i zelene oči. Vole jednostavnu i udobnu odeću,
najviše u pastelno plavim i zelenim nijansama i jednostavan ali
elegantan nakit. Oni su graciozni i krhki. Mnogi ljudi i pripadnici
drugih rasa ih smatraju neverovatno lepim i privlačnim. Žive veoma
dugo. Dostižu punoletstvo sa 110 godina a mogu živeti i preko 700
godina.
Vilenjaci ne spavaju već meditiraju u dubokom transu 4 sata
dnevno. Dok meditiraju, vilenjaci sanjaju, mada su ti snovi u stvari
mentalne vežbe koje ih odmaraju i opuštaju. Vilenjačka meditacija se na
Commonu kaže "Trans" i predstavlja 4 sata meditacije.

Odnosi sa
drugima: Vilenjaci smatraju da su ljudi nedovoljno prefinjeni, polušani
preozbiljni, gnomi trivijalni a patuljcu potpuno dosadni primitivci. Na
polu-vilenjake gledaju sa malim sažaljenjem a polu-orcima ne veruju ni
malo. Iako su prilično odmeni, uglavnom su prijatni i prema onima koji
ne dostižu vilenjačke standarde (u koje spadaju, u suštini, svi sem
vilenjaka).

Alignment: Vilenjaci vole slobodu, raznovrsnost i
samoisticanje. Naginju prema blažim oblicima chaos-a (slobodna volja
iznad poštovanja zakona i pravila). Kao što vole svoju tako poštuju i
tudju slobodu pa su češće dobri nego zli.

Vilenjačke zemlje:
Vilenjaci uglavnom žive u šumskim klanovima koji broje oko 200 duša.
Njihova sela su sakrivena u drveću mada se uvek trude da nanesu što
manje štete šumi. Žive potpuno u skladu sa prirodom a znanje i magija
im omogućuju da to postignu i da ne krče šume. Ne kopaju rude već ih
pribavljaju trgovinom, pri čemu izvoze odeću i neke druge proizvode.

Religija:
Vrhovni vilenjački bog je Corellon Larethian (Korelon Laretian),
Zaštitnik i Čuvar života. Po legendi, prvi vilenjaci su nastali iz krvi
boga Corellona, prosutoj u bici sa Grumšom, bogom orka. Corellon je
zaštitnik magiskih učenja, umetnosti, plesa i poezije, kao i moćan
ratnički bog.

Drow, wild, wood elves (pod-rase vilenjaka)


Jezik:
Vilenjaci govore jezik koji je tečan, zvučan i suptilan. Vilenjačku
literaturu su proslavile pesme i mnogi bardovi uče Elven samo da bi
dodali te pesme na svoj repertoar. Vilenjačko pismo se koristi i za
Sylvan, jezik kojim govore drijade (šumske ninfe) i neka druga šumska
stvorenja.

Imena: Vilenjak na punoletstvu bira svoje ime, koje
je unikatno, mada može ponekad podsećati na ime nekog člana porodice
kojem se on divi. Oni koji su ga znali u mladosti mogu a ne moraju da
nastave da ga zovu njegovim "detinjim imenom". Prezimena su obično
mešavina dve vilenjačke reči (Galanodel - Šapatvetra, Amakiir -
Draguljcvet), pa ga poneki vilenjaci i prevode na Common kada se
predstavljaju drugim rasama.

Avanturisti: Odlaze u avanture da
bi videli svet. Život medju ljudima je previše brz za njihov ukus pa
često uzimaju poslove koji im omogućuju da slobodnu lutaju i odrede
svoju brzinu rada. Vilenjaci vole da demonstriraju svoju veštinu sa
mačem, lukom i strelom. Trude se da avanturama pribave velike magične
moći.


Vrh
ANDJEO82
Post  Tema posta: Re: Vilenjaci...  |  Poslato: 21 Okt 2012, 21:00
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 23 Sep 2012, 18:43
Postovi: 718
Lokacija: Beograd

OffLine
Vilenjaci

Junaci narodnih prica

(Iz knjige "Moc vjerovanja")

Možda su proizvod kolektivne mašte, možda su duhovna bica prefinjenih osobina, a možda i alieni, tudjinci, koji s vremena na vrijeme cine izlete u našu prostorno-vremensku dimenziju!


Rijec vilenjak kod mnogih izaziva dvojake asocijacije. Prva asocijacija zahvata citav niz nadnaravnih duhovnih bica koja nisu andeli, nisu djavoli niti zli domoni, nisu strasila ili cudovista, ali jesu duhovna bica koja se pojavljuju na pustim mjestima, najcesce u sumama. Druga asocijacija odnosi se na sasvim odredenu vrstu duhovnih bica koja se razlikuje u velicini, ali vise-manje svi vilenjaci po izgledu podsjeca na ljude. Ovaj tip vilenjaka poznat je pod raznim imenima: “Dobri” u Bosni i Hercegovini, “Duhovni patuljci” u juznim grofovijama skotske, “Daoine Sidhe” u Irskoj ili “Seelie Court” (Sili Kort) u skotskoj. O njima se govori i kao o tajanstvenim "Dobrim susjedima", neznanim "Strancima" ili jednostavno "Njima"...

Dio naše realnosti
Vilenjaci su u proslosti bili glavni junaci mnogih narodnih svjedocanstava i kazivanja koji nikada nisu do kraja provjereni niti potvrdeni.

Na tome su gradene najljepse narodne price i folklorne izvedbe, koje su mnogim slikarima posluzile kao inspiracija, a kompozitorima kao nepresusni izvor sa koje su se napajali najfinijim nadajnucima.
Jedan od najvecih autoriteta, kada su u pitanju ova tajanstvena duhovna bica, svakako je skotski ucenjak i svecenik Robert Kirk (1644.-1699). Njegov rukopis "Tajna zajednica patuljaka, fauna i vilenjaka" ("The Secret Commonwealth of Elves, Fauns and Fairies") rezultat je njegovih dugogodisnjih proucavanja i dubokog vjerovanja u istinsko postojanje vilenjaka. Zbog toga on svoje djelo i zavrsava sa ocitim ubjedenjem da su takva bica dio nase realnosti! (Nakon njegove smrti, vjerovalo se da je sam Kirk zarobljen ispod vilinskog brda). Kirk je vjerovao da su vilenjaci "bica izmedu covjeka i andela" i njegova knjiga detaljno opisuje karakteristike vilenjaka zabiljezene u folklornoj tradiciji sirom Evrope.
Prema Kirku vilenjaci nisu zli, iako mogu da budu pakosni ili kapriciozni. Imaju svoj kodeks morala i casti koji bi se mogao opisati kao aristokratski. Oni postuju moral i plemenitost, a mrze zlocu, pakost i destrukciju. Oni vole harmoniju, cistocu i urednost; u nekim prilikama mogu biti zli i iskaliti strahovitu osvetu ako je prekrsen ugovor s njima ili ako ih previse spijuniraju ili ako su naruseni njihovi tabui.
I njihove zabave su aristokratske: vole prefinjenu muziku, igru i ples, lov i jahanje.

Vilenjaci i ljudi
Mnoga stara svjedocanstva tvrde da vilenjaci pokazuju neobicnu ovisnost o ljudima, nagovjestavajuci time da su slabi i ranjivi. Ponekad su spremni ukrasti dio hrane od ljudi ili odnijeti neki predmet koji ljude veoma cijene. Ponekad ce cak odvesti neko dijete, ali ce u zamjenu umjesto njega ostaviti svoje vlastito - koje nije ni covjek, a nije ni duh! Ponekad ce oteti babicu kako bi pomogla pri porodu majci vilenjaka. Zasto? Moguce i zato, smatra Kirk, sto vilenjakinje radaju ljudsko-vilinske hibride!
Susreti ljudi s vilenjacima obicno se desavaju u specificno vrijeme dana, u odredenim sezonama i na odredenim mjestima. Nerjetko se vjeruje da vilenjaci zive pod zemljom ili u brdima, u sumama ili u humkama. Kada se ljudska bica, dragovoljno ili ne, nadu unutra kraljevstva vilenjaka, njihovo iskustvo o vremenu cesto ce biti potpuno iskrivljeno i netacno. Na primjer, nakon nekoliko dana boravka medu vilenjacima, najcesce na raskosnim gozbama i igrama, vratit ce se u svijet ljudi i otkriti da je proslo samo nekoliko trenutaka. Ili, cesce, vratice se nakon, kako se njima ucini, kratke posjete i sa zaprepastenjem ce otkriti da je u meduvremenu proteklo - nekoliko godina!
Kako u svojoj zanimljivoj knjizi "Tajna zajednica patuljaka, fauna i vilenjaka" navodi Robert Kirk, vilenjaci posjeduju osobinu da kontroliraju ljudsku percepciju - moc koja je prvobitno bila poznata kao "glamur" (sjaj, opsjena). Mogli su, na primjer, vlaznu i mracnu pecinu pretvoriti u velicanstvenu palatu ili ruznu, izboranu staricu u privlacnu djevojku, cak ljepoticu!
Ovakvi i slicni, konkretni primjeri, nadene su u stotinama pojedinacnih izvjestaja i svjedocanstava iz proslosti. U njih su iskreno vjerovali pripadnici mnogi kultura i religija sirom svijeta.

Moguća objašnjenja
sta su, zapravo, vilenjaci? Da li uistinu postoje i kako objasniti taj fenomen?
Oni koji su se u 19. i pocetkom 20. stoljeca temeljitije bavili izucavanjem folkornih tradicija, ponudili su tri odgovora:
1. Vilenjaci su duhovi mrtvih, mozda sjedinjeni sa preostalim paganskim vjerovanjima o postojanju lokalnih duhova. To su bica iz kolektivne svijesti ljudi pretkriscanskog perioda o kojem je historicar Edvard Gibon govorio kao o "elegantnoj mitologiji Grka i Rimljana".
2. Vilenjaci su izgubljena forma bogova i junaka iz starog svijeta Kelta koje je iz zaborava izvuklo krscanstvo. Aristokratski nacin zivota irskih, skotskih i velskih vilenjaka, s njihovom sklonoscu prema lovu i jahanju, doprinosi vjerovanju u ispravnost ove teorije.
3. Vilenjaci predstavljaju uspomenu na anticke europske narode, moguce one mediteranskog porijekla, koje su keltski osvajaci iz "zeljeznog doba" otjerali pod zemlju, a njihovi osvajaci su ih i prezirali i plasili se ih. Tradicionalni strah vilenjaka od zeljeza daje izvjesnu podrsku ovoj verziji o njihovom porijeklu, kao uostalom i njihova osobina da mogu koristiti magicne moci da bi nadoknadili nedostatak fizicke snage.

Teorija Žaka Valea
Pazljivi citalac mogao bi da zapazi neke zajednicke crte izmedu osnovnih karakteristika vilenjaka i osnovnih karakteristika aliena (Vanzemaljaca) koje se nerjetko opisuju u izvjestajima o "susretima trece vrste". U svojoj zanimljivoj knjizi "Dimenzije: knjiga o kontaktima sa Vanzemaljcima" ("Dimensions: A Casebook of Alilen Contact"), koju je 1988. godine objavio, ugledni francuski ufolog Zak Vale (Jacques Vallee) upozorava na slicnosti u opisima fizickih pojava, te sugerira na identicne "obicaje vilenjaka i aliena da odvode ljudska bica u neke sasvim drugacije prostorno-vremenske ambijente". Vale je, takoder, medu prvim autorima u svijetu, ukazao i na slicnost izmedu kupolastog oblika mnogih NLO-a i humki u kojima su, kako se u proslosti pricalo, zivjeli vilenjaci.
Vale, medutim, ne tvrdi da su vilenjaci neka ranija forma vanzemaljskih posjetilaca. Naprotiv, on potpuno odbacuje hipotezu o alienima. Umjesto toga on nudi glediste da leteci tanjiri i njihovi putnici, zajedno sa vilenjacima, andelima i drugim neobicnim duhovnim bicima, predstavljaju univerzalni fenomen koji je istovremeno i fizicke i psihicke prirode .
Prema njemu radi se o veoma slozenom fenomenu koji je tokom minulih stoljeca zapazan i objasnjavan razlicito, zavisno od nivoa svijesti pripadnika kulturne sredini u kojoj se fenomen pojavljivao. On, po svoj prilici, sugerira zan Vale, proizilazi iz svijeta izvan poznatih dimenzija prostora i vremena.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Mitovi i legende  |  Poslato: 24 Okt 2012, 11:20
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Slika


N A R C I S


Bio je to vrlo lep i bojažljiv mladić, koji je najviše voleo samotna lutanja šumama. Zbog toga što je izbegavao društvo svojih drugova i drugarica nimfe su ga smatrale samoljubivim i uobraženim. Njihov podsmeh još ga je više utvrdio u uverenju da je usamljenom čoveku najlepše, pa je svojim ponašanjem izazvao njihovo otvoreno neprijateljstvo. Odlučile su da mu se osvete. Pogodna prilika im se pružila kad je Narcis prezreo ljubav nimfe Eho, koja je zbog toga umrla od tuge, pa je od nje ostao samo glas. Nimfe su zatražile od boginje Afrodite da kazni Narcisa jer on, navodno, prezire njene darove. Afrodita je na to navela Narcisa da se zaljubi u samog sebe, tačnije u svoju sliku koju je ugledao na mirnoj površini šumskog jezera. Prema jednoj verziji, tako se dugo nadvijao nad jezerom, diveći se sebi, dok nije u njega pao i utopio se. Prema drugoj, umro je od te isprazne i uzaludne ljubavi.

Kad su nimfe doznale za Narcisovu smrt, sažalile su se nad njime pa su pošle da ga traže kako bi ga dostojno pokopale. Međutim, njegovo telo nisu našle: pretvorilo se u mirisni cvet sa šest žuto-belih latica, kako tvrdi Ovidije u Metamorfozama.

Cvet u koji se pretvorio Narcis do dana današnjeg nosi njegovo ime. U starovekovnoj Sparti narcis je bio omiljeni ornament, a u drugim grčkim pokrajinama cvet smrti. Jezero u kom se Narcis utopio nalazilo se na obroncima Helikona, u blizini Tespije. Njegovo ime je ušlo i u naučnu terminologiju, kao oznaka patološkog samoljublja, zagledanosti u sebe, "narcizma".


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Mitovi i legende  |  Poslato: 24 Okt 2012, 11:44
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Slika

Jovanka Orleanka


Jovanka Orleanka je simbol franckuskog ustanka. U stvari, ona je olicenje otpora naroda Francuske protiv Engleza u Stogodisnjem ratu vodjenom oko nasledja francuske krune.
Francuska je vec bila umorna od rata, kada je na istorijsku scenu stupila devojka od 16 godina, koja se zvala Jovanka Orleanka. Ona je "cula glasove, ponajvise glas svetog Mihaila, kako je pozivaju da oslobodi kraljevstvo od neprijatelja". U ono doba, kada su ljudi bili vecinom religiozni, ovakva prica bila je dobrodosla kralju, kao prilika da svojoj vojsci vrati samopouzdanje.
Kralj je poverio vojsku Jovanki (odred od oko 800 ljudi), koja je svoj zanos uspela da prenese na surove ratnike. Jovanka je naterala Engleze da obustave opsadu Orleana i 1429. ih potukla kod Patea. Englezi su se povukli. Iste godine, kralj Sharl VII dolazi u Rems, gde je krunisan. Postao je neosporivi kralj Francuske. Ubrzo Francuzima se predaju i drugi gradovi. Jovanka raspolaze jos samo jednom malom cetom, i vodi male carke, iznenada napadajuci i opsedajuci usamljene gradove.
Maja 1430, pri opsadi Kompjenja, koji brani jedan saveznik burgundskog vojvode Zan Luksenburski, Jovanka pada u njegovo ropstvo i on je, sest meseci kasnije, prodaje Englezima. Sudjenje Jovanki Orleanki u Ruanu, u zimu 1431, dobro je poznato, posto su Englezi izvanredno montirali proces.
Optuzili su je za jeres i odveli pred crkveni sud, pod predsednistvom biskupa, koji je bio potpuno odan Englezima. Cilj Engleza je bio da Jovanku pokore i uklone i tako suzbiju narodni otpor. Jovanka se branila vrlo jednostavno, ali veoma vesto i snazno. Najzad pristaje da se pokori, da se odrekne svojih verovanja i da ne nosi vise musko odelo. Svirepi nasrtaji njenih cuvara nagone je da odmah prekrsi obecanja. Proglasavaju je za krivca u povratu. Predaju je svetom sudu, tj. Englezima. Osudjena je na smrt spaljivanjem, i na lomaci, koja je podignuta u Ruanu 30. maja 1431, na Starom trgu, Jovanka pokazuje snaznu volju i cvrstinu karaktera i vere. Jovankino stradanje izazvalo je veliko uzbudjenje cak i medju engleskim vojnicima koji su prisustvovali spaljivanju.
U XIX veku proglasena je za nacionalnog heroja Francuske.
Jovanka Orleanka je zivela samo 19 godina i za tako kratak zivot uspela je da postane ideal, simbol i mit.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Mitovi i legende  |  Poslato: 24 Okt 2012, 11:46
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Slika


LEGENDE IZ CARIBRODA


Pop
Martin ziveo je u selu Poganovu u vreme kada je Srbija bila potpala pod
tursku vlast. Pored sela su stalno prolazili turski karavani koji su
isli iz Carigrada ili se vracali u njega. Za hajduke su posebno bili
intersantni oni koji su isli za Carigrad jer su bili prepuni zlata i
drugih dragocenosti sakupljenih od haraca. Zbog toga je pop Martin
odlucio da osnuje hajducku druzinu koja bi presretala turske karavane i
uzimala "nazad" zlato oteto od naroda. Tako je i bilo. Presretali su
karavane, obavezno ubijajuci sve pratioce da se ne bi saznalo gde se
karavanima gubi trag, sakupili zlato i krili ga po pecinama iznad sela.
Govori se da to zlato cuva mehanizam u u obliku zmije smuk, napravljene
od zlata, koja bi nepozeljnog gosta velikom brzinom udarila u glavu i
ubila na licu mesta. Da se ne bi odala tajna funkcionisanja tog
mehanizma, pop Martin je ubio majstore koji su ga napravili.

Medjutim,
jednog dana nedaleko od sela hajducka druzina popa Martina presrela je
do tada najbogatiju posliljku sa tri kola prepuna zlatnika. Dobro
organizovani pobili su sve pratioce, osim jednog: velikog cupavog psa.
Mozda nisu obratili paznju na njega, a mozda su ga i namerno pustili,
jer to je ipak samo zivotinja. Medjutim, pas je bio dobro utreniran i
nastavio je sam put prema Carigradu. Vrativsi se sam, Turci su uvideli
da se nesto desilo sa karavanom, sakupili vojsku i pustili psa da ih
odvede do mesta na kom je karavan stradao. Tako je i bilo. Bas u
trenutku kad je pas doveo Turke u blizini sela Poganova, bio je Veliki
Petak i celo selo je islo u crkvu. Turci su opkolili crkvu i trazili su
od seljaka da odaju skloniste hajducke druzine, medjutim niko nije o
tome ni rec rekao - verovatno niko nije ni znao. Turci su zatim
poubijali sve, samo su se spasili jedan momak i jedna devojka, koji su
se malo zadrzali u sumi -kada su dosli videli su stravican
prizor:muskarci, zene, deca.......sve je to bilo poklano. Selo je ostalo
pusto, ali ne zadugo jer su ga opet naselili doseljenici sklanjajuci se
pred Tucima.

Sto se tice sudbine popa Martina, on je ostao ziv i
nastavio da presrece karavane, sve do smrti. Na samrti je kazu rekao da
njegovo zlato moze naci samo covek, koji je spreman da 2/3 svega
pokloni Poganovskom manastiru, a 1/3 zadrzi za sebe.

Danas
mnogi traze to zlato verujuci da postoji, ako ne to zlato onda sigurno
neko jer je istorijska cinjenica da je na ovom prostori bilo hajduckih
drizina.
Uopste,razne price postoje vezane za put Via militaris, kasnije nazvan Carigradski drum.
Svojevremeno,postojala
je prica da je Atila, "Bich Boziji" sahranjen preko puta sela Gojin Dol
o cemu je opsirno pisala i Ilustrovana politika.I stvarno, kada se to
brdo posmatra sa puta prema granici, ono podseca na piramidu.Tu su se
"muvali" neki arheolozi ali sve se na tome zavrsilo.

Priča
se da je pop Martin, kada je od Turaka otimao zlato, to zlato sakrivao u
tzv. "Smokovu dupku", koju danas ljudi traze u okolini Poganovskog
manastira, Vlaskoj i Greben planini. Pricase da je, kada je pronasao tu
rupu ili pecinu, pop Martin u njoj pronasao rimske pare.

A postoji i ova verzija:
Na
mestu poganovskog manastira nekada je bila zenska skola. To je bilo od
desetog do cetrnaestog veka. U dvanaestom i pocetkom trinaestog veka ova
oblast je bila bugarska. Bugarskom je tada vladao car Kalojan, potomak
Petra i Asena. On je veoma voleo da dolazi ove krajeve, pa je u selu
Trnsko Odorovce sagradio veoma bogat manastir "Sv. Jovan Bogoslov".
Cesto je obitavao i na Asenovom kaleu i u Zvonackoj banji.

Od
sela Sukova do Poganovskog manastira reka Jerma je pravila prirodno
jezero duboko 15metara, koje je kasnije, ljudskom rukom, unisteno. Na
mestu gde se nalazi sukovski most bio je prirodni most. Tu je car voleo
da lovi dive guske, a cesto je jeo i odmarao se u zenskoj skoli. Da je
ta zenska skola postojala svedoci dimnjak na ulazu u Poganovski
manastir, koji je iz desetog veka, a takodje i ostaci gradjevine iza
Poganovskog manastira.

U vreme treceg krstaskog rata krstasi su
stalno dolazili kod bugarskog cara, koji ih je vodio u Zvonacku banju,
gde su oni danima pirovali i radili sta su hteli.

Kad je,
konacno, 1204. godine, pao Carigrad krstasi su ga opljackali, a pogotovo
su opljackali dvor, gde je bilo uzasno mnogo zlata (krune, sablje,
koplja, nakit i jos mnogo toga). Na povratku su svratili kod bugarskog
cara, ali on im je oteo zlato i pobio celu grupu ljudi, koji su nosili
to zlako. Zlato je sakrio u "Smokovu dupku". Naredio je svojim slugama
da donesu egipatski otrov, onaj sto je stavljan u piramidama, i da
naprave zmiju (smoka) koja ce braniti ulaz od nepozeljnih gostiju, tako
sto ce ih udarati u grudi.

U vreme kada je Vizantija ponovo
ozivela ili malo ranije vizantijska vojska je trazila da tadasnji
bugarski car vrati ukradeno zlato (verovatno car Konstantin Tih-Asen).
On je to odbio, pa se, zbog toga, u selu Trnsko odorovce, na mestu
zvanom "Grchka strana" (kazu da se i danas tako zove) odigrala bitka u
kojoj je bugarski car jedva izvukao zivu glavu. Manastir "Sv. Jovan
Bogoslov" je izgoreo do temelja, a car je kasnije naredio da se manastir
ponovo izgradi, ali ne na istom mestu, vec na mestu gde je bila zenska
shkola. I tu pocine spor izmedju Srba i Bugara da li je Poganovski
manastir srpski ili bugarski.

Kod nas se veruje da su ga
sagradili Konstantin i Jelena Dejanovici, a Bugari tvrde, da su oni samo
darovali manastir, a da je manastir sagradio bugarski car. Po meni to
je malo verovatno jer je Bugarska vec u cetrnaestom veku imala ogromne
probleme sa Turcima (Sofija 1382.godine pada pod tursku vlast) i svoje
sile je usmeravala u tom pravcu, a ne u pravcu izgradnje manastira.

Smok
možda nije napravljen 1204.godine, nego je pop Martin posle mnogo
godina pozvao najboljeg majstora u nasim krajevima da napravi tu zmiju.
Javio se majstor iz jednog sela, najverovatnije iz Sukovske Drzine. Pop
Martinove sluge su ga vezanih ociju dovele do "Smokove dupke". On je
napravio zlatnu konstrukciju u vidu zmije, koja bi ljude na ulazu u rupu
udarala u grudi i ubijala. Kad je zavrsio sa radom pop Martinove sluge
su mudale torbu punu zlata i, vezanih ociju, vratile ga u svoje selo.
Strepeci od toga da je, mozda, majstor video put kojim su ga vodili i da
ce se vratiti i uzeti svo zlato, sluge su ga i ubile, a njegovo zlato
zakopale. To zlato se i danas trazi
.
Nije nemoguće ni da je pop Martin Himovic umesto rimskih para u "Smokovoj dupki" pronasao ogromnu kolicinu carskog zlata.

Prica
se da "Smokova dupka" ima tri ulaza. Jedan ulaz je glavni- gde su
mazgama prenosili zlato. 30 dana 30 hajduka su tamo doterivali zemlju i
kamenje i zatrpali ulaz. Drugi ulaz je negde pored reke Jerme, ali i on
je zatrpan. Veruje se da tamo postoji obelezje na kamenu- neki kazu da
su nacrtani pantalone i kosulja, drugi kazu da su nacrtani zmija i
strela, a treci da je nacrtana samo zmija. Treci ulaz je bio slobodan,
ali tamo je postavljena cuvena zmija smok. Dosta ljudi je poginulo na
tom mestu. Poslednji ljudi koji su pronasli smokovu dupku, od kojih je
jedan i umro, a pretpostavlja se da je bilo dete, hlebom, solju i svecom
su se zakleli da nikada nikom nece reci gde se nalazi ovo mesto. Mozda
su i zatrpali ulaz, a ispred njega su zasadili jorgovane i tako mu
sakrili trag.
Pop Martin Himovic je ostavio jedan svoj rukopis, u kome opisuje ceo svoj zivot, jednom leskovackom manastiru.


Slika

Za navodnu mapu blaga tragači daju velike sume


Slika
Jedna od pećina za koju se veruje da krije blago


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Mitovi i legende  |  Poslato: 24 Okt 2012, 11:47
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Slika


Legenda o zlatnom gradu


Kada su stigli Spanci posle Kolomba (Pisaro i Kortez) i poceli
osvajanje Juzne Amerike, Indijanci su im se suprotstavljali kako su
znali i umeli...
Iako su bili u velikoj brojcanoj prednosti, bili su neuporedivo slabije
naoruzani od Spanaca, losiji ratnici i nisu mogli da im se ozbiljnije
suprotskave, iako ima plemena koja nikad nisu bila pokorena od nikoga
(naprimer ratoborno pleme Karibe, po kojem su i more i sva ostva i
obala dobili ime).

Kada vec nisu mogli da uniste Spance vojno, Indijanci su pribegli
lukavstvu: znajuci za spansku pohlepu za zlatom izmisli su pricu o EL
DORADU, zlatnom gradu u kome je sve od zlata: i kuce i plocnici i sve
ostalo...Taj grad su navodno napravila neka davno izumrla indijanska
plemana...
El Dorado se nalazio negde u najguscoj dzungli i mocvari, niko nije znao tacno gde..
I pohlepni Spanci su progutali udicu: masovno su kretali u dzunglu da traze Zlatni grad..
Odlazili su u zlatnoj groznici...i nikada se vise nisu vracali...
Nestajali su u zivom blatu dzungle..
Jer tropska dzungla je cudo prirode: u njoj vlada neobicna mistika, gde
sve cega se masite je otrvno, bode, stipa i ujeda, od prekrasnih
Difenbahija do zmijica koje sa drveca padaju za vrat i totalno su
smrtonosne...O krpeljima, skorpijama, komarcima, slepim misevima,
anakondama, krokodilima svih velicina - da i ne pricamo..
Da li ste se nekada zapitali zasto u J. Americi nema velikih zivotinja
kao recimo u Africi? Zato sto bi im brzo kojekakvi insekti, gmizavci i
mali sisari isisali svu krv..
I tako, bajka o EL DORADU je ubila vise spanskih okupatora nego svi Indijanci zajedno...
Jos i danas ubija ljude...
Na mestu gde bi trebao biti El Dorado, na teritoriji Venecuelanske Amazonije, nalazi se najstravicniji zatvor na svetu.
Koga posalju tamo, vise se nikad ne vraca. U Venecueli zvanicno ne postoji smrtna kazna, ali postoji El Dorado..
Tamo se umire polako, ali sigurno..
Kada bi me, ne daj Boze, osudili da treba da idem tamo zbog nekog
velikog greha, sve sto imam dao bih za samo jedno uze: da se obesim...


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Mitovi i legende  |  Poslato: 24 Okt 2012, 11:48
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Slika

Prokleta Jerina mit ili stvarnost


Irina (Erinija, srpski: Jerina, etimološki: Mira ) Kantakuzin, vizantijska princeza iz Soluna, praunuka cara Jovana Kantakuzina VI, u krvnom srodstvu sa dinastijom Paleologa, udala se za despota Đurđa Brankovića 1414. Po svoj prilici, bila je dvostruko mlađa od njega, inače izuzetno naočitog, obrazovanog, mudrog državnika, naslednika srpskog prestola. Prvi put se u dokumentima pojavljuje 1419. g. Ovaj datum se smatra početkom njenog učešća u političkom životu Srbije. Đurđu je rodila petoro dece, u Žiči je 1429. krunisana za despoticu, a njen lik je sačuvan na čuvenoj Esfigmenskoj povelji. Prikazana je kao omalena žena vitke figure i srazmerno sitnog lica, dostojanstvenog ili, prema nekim tumačima, strogog i hladnog izraza. Za vreme građenja Smederevske tvrđave (od 1428 – 1439.) za odbranu od Turaka, čiju izgradnju je započeo Đurađ Branković posle niza veštih diplomatskih manevara između Porte i Ugara, u arhitektonskim i drugim radovima učestvuju Jerinina braća: Toma, Andrija, a najviše izuzetno daroviti i obrazovani Georgije Kantakuzen. Za vreme despotove vladavine Jerina podnosi velike lične i porodične gubitke, (njena porodica u Solunu gubi bogatstvo i položaj dolaskom Mletaka, kćer Maru udaju za Turčina … ), a posle propasti Vizantije i despotove končine, ona, pokazujući veliku snagu i prisebnost, pokušava da održi teško narušene porodične i državne odnose.

Rađanje mita

Zašto «prokleta»
Period zidanja Tvrđave na ušću Jezave u Dunav, urbano-militarističkog (prema nekim izvorima i mističnog) objekta nalik na proslavljenu stambolsku utvrdu, doba je teškog narodnog kulučenja, dobavljanja kamena iz udaljenih mesta (kilometrima, iz ruke u ruku, jer Smederevo gotovo da nema kamena), prenapornog, ropskog rada, gladi i odricanja u svakom smislu, što proizvodi, vremenom sve veće, pučko nezadovoljstvo i roptanje. Duboko nerazumevanje političkih pobuda i realne nužnosti iznurujućeg «gradozidanija», oblak smutnog vremena koji se nadvio nad Vizant, slutnja propasti i težačko skapavanje, po sebi navode na traganje za para-objašnjenjem o nekakvoj, nečijoj krivici, «prokletstvu» čija je duga senka počela da pada na državu, na grad.

Zašto Jerina?
Lik despota, cenjenog i uglednog kako među svojima i tako i među tuđincima, sadržavao je suviše dominantnih, kardinalnih arhetipskih i drugih značajki na koje se kolektivna svest, ni kolektivno nesvesno nisu usudili da otvoreno «udare»: despot je muškarac, mudri vladar, strog i autoritativan, vanredno obrazovan i t d i t d - i, otkriven je «rezervni ventil»: gorki kulučarski znoj i suze nalaze svoj izvor u njegovoj slabijoj, recesivnoj «polovini», u novoj, mladoj, tuđinskoj, ženi. Ovde je lako uočiti začinjanje mita na prototipu hirovite, sujetne, razmažene žene koja volju muškarca stavlja pod svoju. Ovaj prototip, ustanovljen u doba civilizacijskog osvita, bezbroj puta je variran u usmenoj i pisanoj književnosti, od arhaične priče o Putifaru, preko bajki o zloj kraljici, do Andrićeve Krstinice i Anike (žena-stihija, koja, kao voda ili vatra, biva opasna izađe li iz zadatih joj okvira, pronašavši mušku «slabu tačku» (U Jerininom slučaju, agens može biti njeno poreklo, više od despotovog, koje ga inhibira i na neki način podređuje, kao, uostalom, i njegova visoka dob). Narodni gnev se dovija da joj pripiše uverljiv motiv: ona sebi gradi dvore nalik onima koje je ostavila u svojoj dalekoj, nepoznatoj, te stoga dodoatno mistifikovanoj i mitologiziranoj, postojbini. Njeno (pre)visoko i k tome strano (malo lingvističko osvetljavanje: strano = (takođe) čudno, ruski stranno, engleski strange, sa istom nijansom značenja) poreklo, boravak brojnih stranaca kao rukovodilaca radova na gradnji Smedereva (Jerinina braća, vizantinski majstori neimari), pretvaraju i nju i ostale Kantakuzine u objekat netrpeljivosti, a zatim i omraze. Još tokom nastajanja grada uz ime despotice počeo je da se prideva epitet koji kasnije postaje stalni (do danas zadržan u kolokvijalnom govoru kao i u književnosti), a mržnja, godinama akumulirana, na neobičan način nalazi sebi oduška.

Mit i paramit, antika i srednji vek : Jerina (i) Hestija
Tokom radova, a usled nedostatka osnovnog gradiva - kamena - u kule i platna tvrđave ugrađuju se antički spomenici zatečeni na lokalitetima nekadašnjih brojnih rimskih naseobina (od Mons Aureusa do Viminacijuma) u okolini Smedereva. Između mnogih spomenika, krhotina hramova i drugih sakralnih ili sekularnih građevina, našla se i skulptura koja predstavlja rimsku boginju Hestiju (Vestu), boginju domaćeg ognjišta. Ova skulptura je, prema nekim autorima, bila naopako (sic!) uzidana u jednu od kula i predanje kaže da je «svaki pošten Smederevac morao da se na nju baci kamenom». Otmena ženska figura blago nagnute glave, bogatog dekoltea i još bogatije draperije, kao zatečena u trenutku oblačenja, odlično se uklapala u misao-san kojim je narodna mašta godinama oplitala lik retko viđane despotice. Iako, kao i svaki san, on ne mora imati svoje utemeljenje u faktografiji, on je i danas živ i začuđujuće dosledan u kolektivnom pamćenju. Osim već pomenutih karakteristika – razmaženosti, kapricioznosti i mušičavosti, liku (u)klete tuđinke dodata je (niukoliko se ne ogrešujući o arhetip) i erotska dimenzija; tema Jerine koja svakog jutra po jednog mladog sebra u mutno Dunavo vrže, ili o kakavom zavedenom mešteru koji se, zbog ljubavnih jada, sam sa kule baca, odzvanja u srednjevekovnom predanju koliko i u najsavremenijoj srpskoj poeziji i prozi. Pripisana objektu sa negativnim predznakom, razuzdana fantazija stiče neku vrstu legitimiteta i vodi u neslućene slobode.

Imajući sve ovo u vidu, uz podsećanje da se bacanje kamenom od starozavetnih vremena smatra ne samo simbolom kažnjavanja, nego, pre svega prebacivanja svojih grehova na drugo(g), nađena figura Hestije (danas bismo rekli: pravi Object trouve!) se ne može biti bolje uklopila u situaciju, sintetizujući Eros i Mizos, ljubavnu intrigu i omrazu, materijalizujući, olikotvorujući njihov odsutni objekt. Njeno ugrađivanje (naglavačke?) svakako je pučka ideja i poriv da se na Jerinu i doslovno «baci kamenom» i tako se rastereti i olakša huda kulučarska sudba, a ne despotova želja (postoje, naime, pokušaji tumačenja despotove epohe kao doba kontinuiranog poštovanja antičkih božanstava, pri čemu se Đurađ Branković predstavlja kao čuvar grčko- rimske tradicije koji zahteva poštovanje kulta Hestije i namerno, štovanja radi, postavlja pomenutu figuru; po našem mišljenju, ovakvo predstavljanje pravoslavno orijentisanog, venčanog i krunisanog despota koji bi u očaranosti renesansom prevazišao i same Latine, jednostavno ne može biti ispravno).


Šta je bilo posle?
I mnogo vekova posle zalaska vizantijskog sunca za nazubljene kule, sintagma «Prokleta Jerina» je, kao što se zna, ostala; seoskoj deci u Srbiji se, kad pređu svaku meru, i danas podvikne: «Besna Jerino!» Skromni pokušaji da se neki ugostiteljski objekti ili zgrade nazovu imenom poslednje srpske despotice ni danas ne nailaze na odobravanje i popularnost, za razliku od imena despota koje se nekad krasilo mesarsku zadrugu, a sada, evo, i školu za obuku vozača (sic!)

Sudbina zagonetne figure posle pada Vizantije (1453.) i Smedereva kao poslednje vizantijske prestonice (1459.) je više nego zanimljiva: pošto je još dugo stajala i inspirisala generacije «poštenih Smederevaca», Hestija – Vesta – Ognjištečuvarica- Jerina je, tokom Drugog svetskog rata, u kome su Tvrđava i grad pretrpeli neopisivo razaranje (1941.) – nestala. Da li je u pitanju otmica u koju su umešani znalački oficirsko-okupatorski prsti koji su je preselili negde iznad izvorišta Dunava gde i dan-danas krasi neki vrt sa šimširom oblikovanim prema njoj, ili se, uvređena, skriva ispod nanosa zemlje i zaborava kojim vreme zavejava Tvrđavu, još uvek ne znamo.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Mitovi i legende  |  Poslato: 24 Okt 2012, 11:49
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
Legenda o Djavoljoj varoši

Slika

Zarobljene duše


Beše tu, nekada davno, jedan utvrđeni grad. Življahu tu i mlađi i stariji, i žene i deca, življahu i radovahu se životu. Na nesreću, čitavim krajem tada vladaše okrutni aga, čiji zulum nikog ne poštedi. Da šuruje sa nečastivima, odavno se znalo. Ali, šta sve može da učini – nije se dalo ni naslutiti. Jednoga dana, kaže legenda, aga okupi silnu vojsku, razruši naselje, a sve njegove stanovnike pretvori u kamene kule. Prošli su vekovi, a ove duše zarobljene u kamenu još žive, rastu, pomeraju se i nestaju.

Ovo je samo jedno od brojnih predanja o Đavoljoj varoši, retkom prirodnom fenomenu na Radan planini, u blizini Kuršumlije. Iako je nauka objasnila uzrok i nastanak zemljanih piramida, kada sve to pogledate izbliza, pomislite da tu, zaista, „nečeg ima“. Naime, kada planini priđete sa njene južne strane, parkirate automobil i uzanom šumskom stazom krenete uz Žuti potok ka Paklenoj jaruzi, gde izvire Đavolja voda – mašta dobije krila. Sve što ste dotad čuli ili pročitali o čudnom mestu neobičnog imena, ustukne pred zaista neverovatnim prizorom.
Đavolja varoš je, zapravo, skup zemljanih piramida, kako ih nazivaju naučnici, ili kamenih glavutaka ili kula, kako ih zove narod. Ima ih više od dve stotine, visoke su od dva do petnaest metara, a široke od pola do tri metra. Nastale su erozijom zemljišta, a slična pojava je zabeležena samo u Bašti bogova u Americi, mada se nešto slično, ali znatno manjih dimenzija, može videti u Francuskoj i Belgiji.
Kameni stubovi su nastali delovanjem erozije na zemljište sastavljeno od rastresitog, ali i čvrstog materijala. Pre više miliona godina celo područje je bilo središte snažnih vulkanskih aktivnosti, o čemu i danas svedoče raznobojne stene u zaleđu stubova. Naučnici, pak, tvrde da je pojava nastala relativno kasno i da su joj najviše doprineli ljudi. Naime, uništavajući šumu, otvorili su put razornom delovanju vode, pri čemu su krupni komadi stena štitili dublje i mekše slojeve zemlje od udara kišnih kapi i spiranja vodom. Praktično, kameni blokovi na vrhovima stubova služe kao kišobran, ali vodene bujice i dalje prolaze između figura, spiraju zemlju i čine da vremenom postaju sve viši. I doista, stubovi rastu, pomeraju se, menjaju mesta i nestaju.

O svemu ovom se, ipak, u narodu mogu čuti razna verovanja i legende. Osim pomenute priče o okrutnom agi, najčešća predanja se odnose na skamenjene svatove. Priča se da su, nekada davno, dve grupe svatova krenule da isprose istu devojku. Kada su se sreli i shvatili da su pošli „po istom poslu“, došlo je do zavade, a da se ne bi dogodilo veće zlo, nekakva sila ih okameni želeći da takvi ostanu narednih 99 godina. Valjda, da bi im se glave vremenom malo „ohladile“. Ali, izgleda da je priroda zaboravila na kažnjene svatove, svi rokovi su odavno prošli, a svečari se i danas mogu videti razdvojeni u dve jaruge – Đavoljoj i Paklenoj.


Slika

Đavolja voda se ne sme piti

Priča o skamenjenim svatovima ima i drugu verziju. Ona kaže da su, po nalogu Nečastivog, ljudu rešili da po svaku cenu venčaju rođenog brata i sestru. Da se to ne bi dogodilo, ponovo se umešala Božija sila koja ih je tako ostavila da večno svedoče da nijedan greh neće proći bez kazne.
Đavolja varoš je zaštićeni spomenik prirode od nacionalnog značaja, a prostire se na preko 70 hektara. Želja je da se ova prirodna dragocenost sačuva i stavi u službu nauke, obrazovanja, turizma i drugih kulturnih potreba. Međutim, ono što će posetioce takođe zanimati nisu samo vretenasti stubovi. Naime, ovde postoje i dva izuzetno mineralizovana i kisela izvora vode, od kojih jedan izvire visoko iznad Paklene jaruge i narod ga zove Đavoljom vodom. Nije ni čudno, s obzirom na to da je deset puta kiselija od obične vode i nikako se ne sme piti. Posetioce na to upozoravaju vidno istaknuti natpisi. Drugi izvor izbija na desnoj obali Žutog potoka, ali je slabije mineralizacije i kiselosti. I ove pojave su, takođe, veoma retke, ne samo kod nas već i u svetu.
Nedaleko od Đavlolje varoši je i manastir svete Petke, koja datira iz doba Nemanjića, a predanje kaže da se u njemu zamonašila i majka svetog Save – Ana. Tu je i manastir svetog Nikole, a između dve jaruge, u samoj Varoši, vide se ostaci nekog crkvišta gde posetioci zastanu, pomole se Bogu i ostave prilog, mada je od nekadašnjeg hrama ostalo samo kamenje. Doduše, teško je kazati o čemu je reč, jer sem drvenog krsta, prislonjenog uz drvo, nema nikakvog objašnjenja, pa i ovo može biti povod za neke nove legende.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Mitovi i legende  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:13
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
DA LI ANDJELI DOBIJAJU TELESNI OBLIK


Slika

Ima ozbiljnih teologa koji nisu prihvatili ovakav radikalan raskid sa nečim što nije lako negirati. Ne može se verovati u Sveto Pismo, a odbaciti uloga koju anđeli u njemu imaju. Za mnoge teologe ovo verovanje u anđele i njihovu ulogu je potvrda obećanja o milostivom Bogu.
Što se tiče njihove fizičke prirode, za anđele se tradicionalno smatra da poprimaju telesni oblik jedino kada treba da izvrše neki zadatak. To znači da su bespolna bića, bez obzira na tradicionalnu viktorijansku predstavu anđela kao blede device sa krilima. Uporedo sa debatom o njihovom obliku i izgledu ide i škakljivo pitanje zašto neki ljudi vide anđele, a adrugi ne.
Jedan od poznatih autora na ovu temu kaže da se anđeli prerušavaju, u san, u osećaj utešnog prisustva, impuls energije, u osobu koju vidimo, da osiguraju da poruka bude primljena.
Možda nije iznenađujuće da ljudi koji veruju da su imali susret sa anđelima ne vole o tome da govore. Postoji neka čudna sličnost u svim tim pričama i dirljivo ubeđenje o neobjašnjivoj pomoći koja je stigla u trenutcima velike opasnosti po život.
Ana Kenedi se seća dana u julu 1977. godine, kada je treći test potvrdio da ima rak materice u poodmaklom stadijumu. Da stvar bude strašnija, njen muž Geri, penzionisani podoficir američkog vazduhoplovstva, je bio oženjen pre nje ženom koja je takođe umrla od raka materice. Ana se sećala ovog doživljaja i pričala: 'Sledećih nekoliko nedelja proveli smo u strahu i molitvama, neprekidno sam molila Boga da poštedi muka mog jadnog muža, a da meni podari brzu smrt'.
Ana je ubeđena da su njene molitve bile uslišene. Čak i mnofo godina posle tog doživljaja utisci su sveži kao da su se desili juče. Tri dana pred odlazak na operaciju, od koje se nije mnogo očekivalo, neko je zazvonio na vratima. Njen muž je otvorio. Na vratima je stajao muškarac visok oko dva metra. Ana kaže: 'Bio je crnac sa najtamnijom kožom koju sam ikada videla i sa najlepšim plavim očima koje se mogu zamisliti. Predstavio se kao Tomas i rekao mi da više nemam rak'
'Kako znate moje ime, i kako znate da imam rak?', upitala je zbunjeno Ana. Tomas je ušao u njihovu kuću i rekao joj da prestane da brine. Onda je iz Biblije citirao Isaiju, 53:5: 'Ali on bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja; kad beše na njemu našega mira radi, i ranom njegovom mi se iscelismo'.
Još uvek jako zbunjena, Ana je upitala: 'Ko ste vi?' On je odgovorio; 'Ja sam Tomas. Šalje me Bog'. Sledeće čega se Ana seća je da je podigao desnu ruku dlanom okrenutu prema njoj. ' Iz ruke je krenula strahovita toplota. Osetila sam kako mi noge klecaju i pala sam na pod. Dok sam ležala, jaka bela svetlost je krenula kroz moje telo, od nogu ka glavi. Znala sam svakim delom moga tela, mog uma i mog srca, da se dešava nešto natprirodno.'

Ana se tada onesvestila. Kada je došla k sebi, muž je klečao pored nje. Tomasa nije bilo. Uzela je telefon i pozvala hirurga koji je trebao da je operiše. ?rekla sam mu da se nešto desilo i da mi operacija nije potrebna. Odgovori mi je da strah od operacije i stres često prouzrokuju takva stanja u kome sam ja'.
Ana je otišla u bolnicu i na dan operacije hirurg je pre operacije uradio još jednu biopsiju. Ana je bila na operacionom stolu, čekajući rezultat te zadnje biopsije i operaciju. Kada se probudila iz narkoze bila je u svojoj bolničkoj sobi, i prvi koji joj se obradio bio je zbunjeni hirurg koji je trebao da je operiše. 'Ne znam i ne razumem šta se desilo, ali vaš test je negativan. Poslali smo uzorak na super ekspertizu, pa ćemo posle toga znati šta se to dešava'.
Nije bilo ni najmanjeg traga kanceroznim ćelijama. Tek tada se Ana ohrabrila da o svom iskustvu ispriča svojoj deci i svom lekaru. Doktor je rekao da je zaista prisustvovao medicinskom čudu.

ANĐELI IZ MONSA

ma i drugih neobičnih priča koje potvrđuju prisustvo anđela. Izgleda da se ljudima javljaju u trenucima povećane svesnosti prouzrokovane jakim osećajem straha i ugroženosti.
Iako se često pojavljuju kao spasioci, adđeli se često javljaju i uklanjaju ne samo direkrnu opasnost već i strah od nje.
Čuvena je priča iz Prvog svetskog rata poznata kao 'Anđeli iz Monsa'. Avgusta 1914. za vreme jedne od prvih velikih bitaka Britanci i Francuzi su se povlačili pred napadom Nemaca. Činilo se da će bitka biti izgubljena. Iznenada je Nemačko napredovanje zaustavljeno i bitka je ostala bez pobednika. U bolnici u pozadini fronta su se dešavale čudne stvari. Prvo jedan, pa onda drugi, i treći ranjenik je ispričao u uzbuđenom stanju da je na belom konju vedeo Arhanđela Mihajla. U Britanskoj poljskoj bolnici priča se ponovila, s tom razlikom što su oni videli Svetog Đorđa, 'visokog čoveka sa žutom kosom u zlatnom oklopu, na belom konju sa isukanim mačem i poklikom na usnama: Pobeda'. Bolničarke su prijavile zaprepašćujući spokoj kod umirućih ljudi, kao da je strah nestao. (Događaj iz Monsa je tema mnogih knjiga, kao i inspiracija mnogim umetnicima, kao što prikazuje i slika gore desno.)
Neki analitičari su kasnije došli do zaključka da je iscrpljenost kod vojnika dovela do halucinacija. Drugi su mislili da je reč o masovnoj histeriji prouzrokovanoj izvesnim gubitkom na bojnom polju. Ali kasnije su otkrivene čudne priče nemačkih vojnika koji su učestvovali u ovoj bici i zvanični izvori kažu da su 'vojnici osetili nemoć i nisu mogli dalje da napreduju, i da su se njihovi konji okrenuli i odjurili sa bojnog polja'. Sem toga imali su osećaj da su neprijateljske trupe, britanske i francuske, vrlo brojne i jake, iako to nije bilo tačno'.
Slika


Slika

Melisa Dil Fort, iz Atlante, nikada neće zaboraviti dan kada je njen muž umro Kris umro. Bilo je to tačno godinu dana pošto su mu dijagnosticirali izuzetno teško oboljenje, limfocitnu leukemiju. Poslednji meseci njegovog života su bili izuzetno teški. Terapija nije davala nikakve rezultate, trpeo je jake bolove, nije mogao da spava noću. Melisa je spavala u stolici pored kreveta, da mu se nađe pri ruci. Četvrtog januara u tri sata ujutru, njen muž je neopaženo ustao, i izašao iz sobe, prošao pored dežurne medicinske sestre i nestao. Počelo je panično traženje nestalog pacijenta. Njegova žena ga je našla u bolničkoj kapeli. Sedeo je sa čovekom koga ranije nije videla. Uplašena i besna, prišla mu je i upitala; 'Gde si bio? Da li si dobro?'
Kris se nasmešio: 'U redu je, dobro sam.' Njegov sagovornik je sedeo miran, gledajući pred sebe. Bio je visok, obučen u flanelsku košulju, nove farmerke i duboke kožne cipele na šniranje koje kao da su skinute sa police. Melisa se dobro seća njegovog izgleda:' Nisam mogla da mu odredim godine. Nije imao bore. Koža mu je bila savršeno glatka i bela, sa plavim očima. Nikada nisam videla tako plave oči ni kod jednog čoveka pre toga (setite se prve priče). Nikada neću zaboraviti te oči.
Kris je želeo da ostane sam i ona je teška srca na to pristala. 'Kada se vratio u sobu, prosto je blistao. Smešio se, i uopšte nije odavao utisak smrtno bolesnog čoveka'. 'Ko je to bio?', upitala je žena, a on joj je odgovorio: 'Nećeš mi verovati. Bio je to moj anđeo čuvar'.
Melisa mu je verovala. Bilo je dovoljno da ga pogleda pa da shvati da se desilo nešto neobično. Obišla je celu bolnicu i pokušala da pronađe čoveka. Pitala je sve čuvare na spratovima i na ulazu da li su videli čoveka čiji opis im je dala. Niko nije video da takav čovek ulazi ili izlazi iz bolnice.
Posle ovog događaja Kris mi je rekao da su njegove molitve bile uslišene. Plašila sam se da će poverovati da će možda biti izlečen, ali sam shvatila da mom mužu nije bilo potrebno izlečenje, već blagoslov. Taj mir koji je osećao ne mogu da opišem. Strah i bol su nestali. Dva dana kasnije Kris je umro'.
Naša želja da nađemo anđele je uzvišeni gest u stepenu u kome ova potraga predstavlja trijumf nade nad dokazom, i utoliko je dobar i ohrabrujući znak u našem vremenu. Za one koji kažu da su doživeli direktno iskustvo susreta sa anđelima, dokaz nije potreban. Za one koji su predodređeni da sumnjaju u postojanje anđela, nijedan dokaz nije moguć. A za one u maglovitoj sredini, raste želja da budu ubeđeni.
Kaže se zato da postoje; oni koji traže dokaz da bi verovali i oni koji veruju, a takvima se dokaz sam pojavi.
Ako su nebesa spremna da nam se obrate, mali je zahtev da budemo spremni da ih saslušamo.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 52 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker