Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Okt 2017, 05:32


Autoru Poruka
GiGi
Post  Tema posta: Skijanje  |  Poslato: 13 Avg 2014, 08:34
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Povijest skijanja u Hrvatskoj


Koliko god kratka povijest hrvatskog skijanja bila, ona je ispunjena mnogim zanimljivostima i s obzirom na prirodne uvjete koje imamo možemo biti zadovoljni što imamo preko 300 000 skijaša...


Počeci skijanja u Hrvatskoj zabilježeni su još u 19. st. kada je hrvatski povjesničar i sportski pisac Franjo Bučar (1866.-1946.) održao prvi skijaški seminar za profesore tjelesnog odgoja Hrvatske.

Slika

Na padine Cmroka je, 1894. g., tada već diplomirani profesor sa sveučilišta u Stockholmu, donio prve skije te pokazivao osnovne tehnike učiteljima kojima je to bilo sasvim novo i ne previše ugodno iskustvo.

Bučar je još ušao u povijest i kao prvi hrvatski natjecatelj koji je nastupio na nekom skijaškom natjecanju. Osvojio je drugo mjesto na natjecanju u Češkoj.

Do Prvog svjetskog rata od skijaških organizacija postojao je skijaški ogranak HAŠK-a, a nakon rata taj ogranak se transformira u prvi skijaški klub.

Od tada počinje i veliki napredak skijanja u Hrvatskoj. Tako je 1934. g. osnovan Hrvatski zbor učitelja i trenera skijanja (HZUTS), a kojem je osnovnom zadaćom bilo promoviranje skijaškog sporta kao i edukacija svih ljudi, s naglaskom na mlade.

U početku je HZUTS bio u sastavu Skijaškog saveza Hrvatske, ali kasnije on postaje samostalnom organizacijom.

HZUTS je danas etablirani član Međunarodnog udruženja profesionalnih učitelja skijanja (ISIA) i Međunarodnog udruženja amaterskih učitelja skijanja (IVSI).

Godine 1995. u Crans Montani Zbor je primljen u krovnu organizaciju na području skijaške edukacije, "Interski".

U hrvatskim okvirima Zbor djeluje pod kapom krovne organizacije hrvatskog sporta, Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO-a).

Skijanje u Hrvatskoj ima dosta bogatu povijest, a koja se razvijala proporcionalno, s posebnim uzletom krajem devedesetih godina 20. st., kada se pojavljuju prvi natjecatelji koji se uspješno probijaju do Svjetskog kupa i tamo ostvaruju značajnije rezultate.

Riječ je o obitelji Kostelić koja je uspjela skrenuti pozornost, ne samo hrvatske, već i svjetske javnosti na sebe.

Slika

Svojim mukotrpnim radom u nemogućim uvjetima i ogromnom željom za uspjehom, uspjeli su postići gotovo nedostižne rezultate.

Nakon takvih događaja mnoge stvari su se pokrenule sa mrtve točke. Počelo se više novaca odvajati za mlade naraštaje natjecatelja, za skijašku izobrazbu, počela su se uređivati hrvatska skijališta, koja nemaju pretjerane uvjete za natjecateljski oblik skijanja, ali za rekreaciju su sasvim dovoljna. Drugim riječima, skijanje je u svakom pogledu dobilo veću pozornost, što i zaslužuje.

Stojimo na solidnim temeljima i o nama ovisi kakvu ćemo si skijašku budućnost izgraditi. Mi odlučujemo koliko ćemo ulagati u mlade te koliko ćemo ih poticati na što uporniji rad te im omogućiti bolje uvjete nego što su ih imali Kostelići.

Samo takvim radom možemo i dalje s pravom očekivati kontinuitet u natjecateljskom skijaškom svijetu te u rekreativnom sve veću podršku i popularnost tog preljepog sporta.


skijanje.hr

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
GiGi
Post  Tema posta: Re: Skijanje  |  Poslato: 13 Avg 2014, 08:44
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Kostelići: Cijela istina, 1. dio: Ovdje stvaram svjetske prvake


PREDODREĐENI ZA USPJEH: Janica će biti balerina ili tenisačica, govorio je Ante. A onda je 1988. Ivo Drinković njegovoj kćeri darovao skije. Svi su bili zaprepašteni...


Što to rade Ivica i Janica, sav u čudu pitao je Antu Kostelića Damir Urek, s kojim je Gips krajem sedamdesetih radio u Rukometnom klubu Medveščak. Kostelić je vodio prvu momčad, a Urek juniore i bio je član uprave.

Deset godina poslije Urek je bio tajnik Rukometnoga kluba Zagreb. Trebao je nešto obaviti u prostorijama sportskog društva. Tad je vidio pomalo zastrašujući prizor. Još maleni Ivica i Janica odradili su seriju trčanja i skokova po stubama tribine na stadionu u Kranjčevićevoj, a zatim su skakali s dva metra visokog postolja za reflektore!

- Treniramo - odgovorio je Kostelić, već spreman na nastavak Urekova čuđenja.

- Ali zar se ne bojiš da će ti se djeca ozlijediti?

Slika

- Kad jednom izgubiš strah, više se ne bojiš ni strmine ni ičega. Čuj, stari, čuj, stari, ako mi daju da radim, ako mi daju da radim, ja ću s njima biti olimpijski pobjednik, olimpijski pobjednik! - šokirao je Kostelić Ureka.

Odbili ga zbog fanatizma

Urek, koji Kostelića pamti kao neobično blagonaklonog prema mladim trenerima, tako je postao jedan od prvih ljudi koji je iz Gipsovih usta čuo viziju pobjede...

Obitelj Kostelić danas je ponos Skijaškoga kluba Zagreb. Na sljemenskom skijalištu zagrebaši su ponosno istaknuli ploču - svijetu objavljuju da su njihovi članovi Janica i Ivica Kostelić olimpijski pobjednici i svjetski prvaci. Ali da ne ostane nezabilježeno, Ante Kostelić posao je skijaškog trenera prvo zatražio u Medveščaku. Odbili su ga - zbog fanatizma. Rekli su kako bi sigurno više trenirao sebe nego druge.

Ante Kostelić postao je trener Zagreba. Predsjednik kluba Ivo Drinković zaključio je da boljega kondicijskog trenera od Kostelića nikako ne bi mogli pronaći.

- Čuj, Ivo, ja sam ovamo došao napraviti svjetske šampione! - bila je Kostelićeva nastupna rečenica na novom poslu.

U Zagrebovoj upravi, naravno, u tim trenucima nisu vjerovali u svjetske šampione. Nadali su se konačnom priključivanju Slovencima ili bar jednom skijašu koji će se natjecati u Svjetskom kupu. Kostelić je u trenu podignuo kvalitetu suhih treninga, a upravu je začudio koncepcijom “winning without technology” (pobjeđivanje bez tehnologije). Ne trebaju mu voki-toki, ni kolci, ni bušilice... Ništa. On sve to ima u glavi.

Janičin talent

Ante je ubrzo enormno povećao broj snježnih treninga, sa 100 na 150 ili 160 dana, pri čemu je morao svladati otpor dijela roditelja. Na kraju svake natjecateljske godine roditelji su ga pokušavali smijeniti, ali uprava ga nije dala. Kostelić je, osim juniora, trenirao sina Ivicu, a Janica je sa strane gledala treninge i trčkarala uokolo.

- Kaj buš s malom - pitao je Kostelića jednom Drinković.

- Ona bu ili balerina ili tenisačica - odgovorio je Gips.

Slika

- Ma jesi ti lud?! Ne vidiš kakve motoričke sposobnosti ima? - navaljivao je Drinković.

- Ali nemam novca za dvoje djece... - slegnuo je Kostelić ramenima. Ipak, uoči putovanja u austrijski Kaprun, kamo su zagrebaši odlazili trenirati, Drinković je 1988. godine Janici darovao skije svog sina, rođenog 1982., iste godine kao Janica.

Svi koji su vidjeli te doslovce prve Janičine skijaške korake, bili su zaprepašteni njenim talentom.

Uoči prve Janičine spustaške pobjede u Svjetskom kupu Ante Kostelić u jednoj je od trgovina u Bad Kleinkirchheimu stajao u redu iza njemu nepoznate žene. Ona i prijatelji nešto su razgovarali na hrvatskom. Čuvši kako gospođa od prodavačice traži kruh s kukuruznim sjemenkama, Kostelić nije odolio, morao je dobaciti: “Nemaju vam oni takvo što”. Kad se žena okrenula da vidi tko to ciničnim komentarom prigovara domaćinima što nisu dovoljno odani zdravom životu, više se nego ugodno iznenadila ugledavši Antu Kostelića.

Resized Image - Click For Actual Size

Trener nad trenerima malo je razgovarao s navijačicom pa je svatko otišao svojim putem. Žena na tribine, grleno navijati za Janicu, a Kostelić u još jedan u nizu svojih trenerskih trijumfa. Besmrtnik, a normalan čovjek...

Prva Antina plaća u skijanju bila je 1000 maraka

Resized Image - Click For Actual Size

Suradnju sa Skijaškim klubom Zagreb Ante Kostelić počeo je zgodom kojoj je bilo suđeno da postane anegdota. Nakon što je dogovorio plaću, 1000 ondašnjih njemačkih maraka, uzeo je klupski kombi Traffic da bi preselio stvari iz Celja, gdje je radio kao rukometni trener. Vratio se ljutit. Kakav su mu to kombi dali, ne ide brže od 80 kilometara na sat. Zaboravili su mu reći da vozilo ima pet brzina, a ne samo četiri.


24sata.hr

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
GiGi
Post  Tema posta: Re: Skijanje  |  Poslato: 13 Avg 2014, 14:16
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Kostelići: Cijela istina, 2. dio: Na štakama je navijao za 'seku'


Mala Janica u gostima ne bi htjela jesti kolač sve dok ne bi dobila jedan koji će ponijeti Ivici. On je uvijek bio 'mali filozof', a Janica sramežljiva, ali uvijek nasmijana


Slika


Ljudski profil Marice Kostelić također je prekrasan. Kad je Janica bila na pragu osvajanja svoga prvoga Svjetskoga kupa, jedna novinarska ekipa uspjela je dogovoriti nešto što bi možda moglo biti intervju i navrat-nanos uputila se u Hintertux. Novinari nikako nisu uspijevali pronaći put do jednog u moru malenih obiteljskih pansiona u skijaškom raju. Bilo je oko šest sati, Marica je upravo djecu i muža ispratila na trening, no imala je strpljenja mobitelom navoditi novinare do mjesta na kojem je odsjela njezina obitelj.

Resized Image - Click For Actual Size

Konačno, vidjevši dva iscrpljena novinara koji su, bilo je očito, u automobilu proveli cijelu noć, prvo ih je upitala jesu li doručkovali. Oni još nisu stigli ni odgovoriti, a već ih je posjela za kuhinjski stol i servirala im doručak te se posvetila pripremanju ručka za muža i djecu. Vidjelo se da joj ta dva gnjavatora nisu baš predragi, ali ma koliko gnjavili njenu kćer - nije red da gladuju.

Djeca takvih roditelja nisu mogla “ispasti” loši ljudi. Veličanstven prizor iskrene bratsko-sestrinske ljubavi mogao se vidjeti na zagrebačkom aerodromu kad je Janica 2001. godine osvojila svoj prvi Svjetski kup. Svi su se radovali Janičinu uspjehu, ali Ante Kostelić nije izdržao kad je Ivica na štakama ušao u konferencijsku dvoranu. Pustio je suzu. Međutim, dok je Janica Kostelić pozdravljala raspamećeno mnoštvo koje se tiskalo uz željeznu ogradu na izlazu iz aerodromske zgrade, jednako grandiozan prizor bio je Ivica Kostelić. Oslonjen na dvije štake, u aerodromskoj zgradi s blaženim osmijehom jeo je kremšnitu. Ni trunke ljubomore, samo ushit zbog sestrine sreće te smiješak samouvjerenoga budućeg svjetskog prvaka i pobjednika Svjetskoga kupa.

JANICI NIJE IŠAO GLAZBENI

Od malih nogu filozofskom pristupu sklon brat, slika i prilika oca, te uvijek nasmijana sestra.

Bili su jako povezani. Oboje su, još od malih nogu, bili vrlo samostalni. Recimo, Ivica je sa susjedom Goranom Stojanovićem svirao gitaru, ali je u “roku keks” od učenika postao pravi vođa svirke. Pomalo sramežljivoj, ne baš pričljivoj Janici, u školi nije išao glazbeni odgoj. Susjeda je bila profesorica klavira, pa joj je Janica odlazila na poduku. Tako bi malena došla susjedi, ova bi je ponudila kolačima, a Janica bi odmah pitala: “A za Ivicu?”. Janica nije htjela ni početi jesti dok ne bi dobila kolač koji će ponijeti bratu...

Slika

Janica i Ivica išli su u Osnovnu školu “Sedam sekretara SKOJ-a” (preimenovana u “Gjalski”). Još od najranijih dana bili su nevjerojatno disciplinirani i uporni u treninzima. Kuća u Medvedgradskoj ima maleno dvorište, u kojemu su danonoćno trenirali. S loptom, bez lopte, s utezima, hokej s teniskom lopticom, na konstrukciji za klofanje tepiha radili su zgibove...

- Kad sam s prozora vidio kako Janica diže utege, nisam mogao vjerovati. Zvuči smiješno i nevjerojatno, ali Ivica ih nije podizao baš s lakoćom, a ona tuf-tuf-tuf... Bila je nevjerojatno koordinirana. Ivica i Janica igrali su glavomet. Lopta im ne bi pala i po sto dodavanja, bili su bolji od nogometaša. I, što me posebno impresioniralo, Janica je u tome bila bolja od Ivice. Kad bi on udario loptu malo neprecizno, ona bi mu je uvijek vratila točno na glavu. Sve treninge radili su zajedno - priča rođak Goran Stojanović.

Kad ne bi trenirali u dvorištu ili na Sljemenu (kamo su Ante i Ivica odlazili na četverodnevna logorovanja u prirodi, zimi i ljeti), mali Kostelići vježbali su na igralištu koje su sva djeca u kvartu nazivala medicinka jer je u blizini Medicinska škola...

Da se razumijemo, Ante nije fašist!

Slika

Ja nisam fašist, odrješit je Ante Kostelić.

- Statirali smo u filmu, pa smo morali naučiti SS-ovsku zakletvu. To je Gips naučio i stalno u šali ponavljao - rekao mi je Kostelićev dugogodišnji prijatelj Marko Rittig.

Čovjek kojega Gips časti komplimentom da je utjecao na njegov trenerski put, Gipsov trener i suigrač iz Rukometnoga kluba Mladost Rudolf Carek ispričao mi je da se Kostelić volio šaliti parodirajući Hitlerove govore, a on, Carek, osvjedočeni ljevičar, glumio je žestoku publiku iz minhenskih pivnica...

Izvađene iz konteksta - ojačane Ivičinom nespretnom izjavom da je na startu utrke bio spreman kao njemački vojnik na dan napada na Sovjetski Savez - te su anegdote dušu dale da se zlobno interpretiraju.

Ali Kostelića je lako obraniti od prljavih udaraca ispod pojasa. Njegova je prva supruga Srpkinja. “Pola” stožera hrvatske reprezentacije su Srbi! Za svoje suradnike odabrao ih je upravo “radoholičar” Gips Kostelić.

Hitlerove govore parodirao je 15-ak godina nakon Drugog svjetskog rata, kad se za običan vic završavalo na Golom otoku. Već iz toga što ga nitko u ono vrijeme nije dirao, jasno je da Ante nije fašist.

Zlonamjerno bi bilo zanemariti Gipsov život pun plemenitih djela i u prvi plan staviti nekoliko neodmjerenih šala.

Janica je radila kao konobarica

Sredinom devedesetih, dok su Kostelići bili još vrlo daleko od biranja klinika na kojima će Janica i Ivica liječiti ozljede, Janici je operaciju navrat-nanos organizirao dr. Ivo Drinković.

On je jednostavno iskoristio svoje doktorske veze i na brzinu je smjestio u Merkur. Sve je prošlo u redu, samo se još vrlo mlada Janica strašno bojala liječnika koji joj je poslije trebao izvaditi konce.

Moji sugovornici nisu mi htjeli odati tko je taj “strašni” doktor, no saznao sam da su liječnici imali razumijevanja za djevojčičin strah i u pomoć su pozvali mladoga kolegu Dražena Shejbala. On je Janici bio simpatičan. Nekoliko godina poslije, onaj “strašni” doktor, Dražen Shejbal te glazbenici Nikica i Stipica Kalogjera sjedili su na terasi konobe Adio Mare na Korčuli.

Nisu se mogli načuditi koliko jedna od konobarica nalikuje Janici Kostelić.

- Svi gosti konobe gledali su tu konobaricu u čudu, a svima je bilo neugodno pitati je li to doista ona, Janica. Već se pojavila na nekoliko naslovnica ženskih magazina, nismo mogli vjerovati da konobari - kaže Shejbal.

Konačno, Shejbal se osmjelio pitati:

- Janice, jesi li to stvarno ti?

- A kaj ne bih bila ja!? - protupitanjem je odgovorila Janica.

Šampionka je pomagala vlasnicima restorana. Jedan član osoblja se razbolio, bila je velika gužva i Janica se sama ponudila da im pomogne.

Nestala je u kuhinji i tog se dana više nije vraćala u blagovaonicu, a gosti su kroz smijeh kleli svoj kukavičluk, zbog kojeg su propustili uzeti autogram najveće skijašice svih vremena...

Dobra lavica - mama Marica

Iako se prema svojoj obitelji ponaša vrlo zaštitnički, ljubaznost Marice Kostelić prema “uljezima” daleko nadilazi elementarnu pristojnost. Suosjećajući s dvojicom premorenih reportera, Marica im je ponudila sobu u apartmanu Kostelićevih.

Gitarist

Dalji rođak Kostelićevih Goran Stojanović u podrumu zgrade u kojoj su živjeli uredio je mali glazbeni studio. Ivica ga je prvo sramežljivo pitao mogu li svirati zajedno, a ubrzo se nametnuo kao idejni vođa 'dueta'.


24sata.hr

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
GiGi
Post  Tema posta: Re: Skijanje  |  Poslato: 13 Avg 2014, 14:26
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Kostelići: Cijela istina, 3. dio: Odbio bogatstvo u ime djece


Nekolicini prijatelja i poznanika 
Gips je rekao: “Treba mi samo 100.000 maraka i jamčim olimpijsku medalju!”. Ali kad mu je Elan ponudio sponzorstvo, odbio je!


Prijatelj Ante Kostelića Franjo Bahovec ne sjeća se o kakvu je prvenstvu u Mariboru bila riječ, ali se sjeća da je skijao u društvu bivšeg direktora Nogometnoga kluba Dinamo, pokojnog Zdenka Mahmeta, kad je najednom iz šume izašao Ante Kostelić.

- Gdje si? Što je s tobom? - pitao je Mahmet Kostelića znajući da on i djeca spavaju u šatoru.

Kostelić je promrmljao nešto nerazumljivo. Mahmet mu je dao 1000 njemačkih maraka.

- Ali sad moraš s djecom otići u hotel - kazao je Mahmet pružajući Gipsu novčanicu. Naravno da Kostelić to nije učinio. Odlazak u hotel bi značio da ujutro opet moraju proći kontrolnu točku i platiti žičaru, što ovako, spavajući u šatoru, skriveni u šumi do staze, nisu morali. Gips je novac radije iskoristio za trening, a ne za “komociju”.

Tegobne dane, godine pune takvih dana, vjerojatno najbolje ilustrira sam Kostelić.

Slika

- Djeca su spavala u šatoru, a ja si mislim: ‘Bože, molim te pogledaj nas i malo nas pogladi.’ I idem, dok djeca spavaju, u Badgastain na kockanje. Nekom kamiondžiji je ispao novac iz džepa. Ionako sam namjeravao kockati, a sad sam imao i nešto novca. I Bog mi da da zaradim na kocki. Vratim se djeci, kad ono napadao snijeg, ne mogu pronaći šator. Premro sam od straha. Rukama sam kopao snijeg dok nisam pronašao šator. A Janica i Ivica spavaju kao bebe...

POMOĆ S PREDUMIŠLJAJEM

Na trnovitu putu Kostelići su nailazili na promućurne tipove, ali i na istinski humane epizodiste njihova životnog “filma”.

Primjerice, u skijalištu Campo Interatore pokraj Rima, saznavši da nemaju smještaj ni novca, prišao im je vlasnik maloga obiteljskog hotela i ponudio im besplatne sobe.

Čak im je rekao da to ne čini toliko zbog toga što je dobar čovjek nego zato što vjeruje da će se oni proslaviti, a on će se tada moći pohvaliti kako su šampioni na svom putu “dotaknuli” i njegov hotel. S druge strane, iz potpuno altruističkih razloga, Kostelićevima je jednom zgodom pomogao Jean-Claude Fritch, glavni čovjek utrke u Val d’Isereu i šef Club de Sporta. Prvi put u životu Kostelićeve je vidio na dječjoj utrci. Smještaj je plaćao organizator, ali je hrana bila loša.

- Gdje želite jesti? - Fritch je pitao Antu Kostelića.

- Ne znam - odgovorio je zbunjeni otac.

- Hoćete li Kod Paola?

- Pa, može, nama se tu sviđa.

Fritch je uzeo uredski papir, nešto napisao, potpisao se i rekao:

- Evo, odnesite Paolu ovaj papir i tamo jedite svaki dan.

NEMA KOMPROMISA!

Slika

Kad bi mu ponestalo novca, Kosteliću su pomagali ljudi iz, da ne kažem rukometnog lobija, rukometnih krugova. Sve ih poznajem, znam tko je pomagao, ali nikad ni sam nisam iskoristio te podatke jer se oni ne žele eksponirati u javnosti. Kad bi bilo gusto, oni bi skupili koliko je tko imao i pomogli Gipsu, a to se nije dogodilo samo jednom... I svih ovih godina su ustrajni u tome da javnost nikad ne sazna za njih jer su to učinili iz prijateljstva. I ne samo da nikad neće reći da su pomogli nego ni nakon što su se Kostelići obogatili ne pristaju da im vrati novac jer ga nisu posudili nego poklonili, kaže Nenad Pavlica, urednik sportske rubrike Radija 101, nekoć rukometaš Borca.

Potkraj ‘92. s Gipsom je u Rukometni klub Badel 1862 Zagreb svratio Marko Rittig, Gipsov prijatelj. A gazda Zagreba bio je Kostelićev igrač iz Medveščaka Zoran Gobac. Klub je bio u izvrsnim odnosima s Elanom, nekoć uspješnom jugoslavenskom tvrtkom koju je, nakon dolaska na rub propasti, kupila Privredna banka Zagreb. To sportsko-poslovno prijateljstvo (rukometni klub jedne se sezone zvao Elan Zagreb Chromos) Rittig je naumio iskoristiti u korist skijaške obitelji i zamolio je Gopca da pomogne. Gobac je bio blizak centrima moći u HDZ-u.

Gobac je nazvao predsjednika uprave PBZ-a Martina Katičića i on je bio voljan pomoći.

Međutim, na sastanku u centrali PBZ-a, u Savskoj ulici, Kostelić je mrtav-hladan odbio ponuđenih 100.000 maraka jer nije htio pristati na uvjete.

- Hrvat Hrvatu ne vjeruje ni kad se sponzorstva donose - kazao mi je o tome Martin Katičić.

No isključivo sportskom uspjehu odani Kostelić na ugovor nije pristao jer je želio da Janica i Ivica uvijek skijaju na najboljim mogućim skijama.

Da je Elan pristao na kraći ugovor, možda i ne bi bilo problema, ali Gips jednostavno nije mogao pristati na kompromis koji bi u konačnici njegovu djecu mogao stajati pokoje pobjede u seniorskoj konkurenciji.

Mogao je steći komociju, ali nije se mogao odreći mogućnosti da Janica i Ivica skijaju na najboljim skijama, pa makar zauvijek ostali u šatoru.

Uvijek brižan

Kostelić nikad nije maltretirao Janicu i Ivicu. Nikad se nije dogodilo da dijete kaže: “Tata, ne mogu više”, a da ih on natjera da treniraju, kaže Ivan Bestić, ‘90-ih godina čest gost na imanju Kostelićevih na Mljetu.

Elan? Ne, hvala!

Resized Image - Click For Actual Size

Hrvat Hrvatu ne vjeruje ni kad se sponzorstva donose, kaže bivši predsjednik uprave PBZ-a Martin Katičić o razlozima zašto je Gips odbio 100.000 njemačkih maraka da Ivica i Janica voze na skijama Elan. Gips nije htio dugoročan ugovor...

Kako su Vargek i Štrok odbili Janicu

Kostelićev prijatelj Marko Rittig, nastojeći pomoći Gipsu, sredinom devedesetih pokušao je iskoristiti svoja poznanstva iz ludih mladih dana. Za sponzorstvo je zamolio vlasnika WGW-a Srećka Vargeka (lobirala je i Rittigova supruga, u čijoj je turističkoj agenciji Flamingo Toursu Vargek redovito kupovao avionske karte).

- Nemam interesa. Ja proizvodim majice, a ne zimsku sportsku opremu - rekao je Vargek.

Rittig je probao i s odličnim prijateljem Goranom Štrokom.

- Moje Engleze to ne zanima. Daj razmisli malo, Englezi i skijanje - bio je Štrokov odgovor.

Konačno, prvi iole ozbiljan ugovor Kostelići su potpisali s Jamnicom, tvrtkom Ivice Todorića. Todorićevu se marketingu svidio slogan “Jamnica za Janicu”. Svečano, u hotelu Inter-Continental, u Todorićevoj nazočnosti, potpisan je ugovor za 30.000 kuna, plus bonusi od nekoliko tisuća maraka za pobjede u FIS utrkama.

Svom kroničaru Gips je ponudio životnu priliku

Ante Kostelić mi je rekao: ‘Nađi mi čovjeka koji će mi dati 100.000 maraka i taj će zauvijek dobivati 20 posto novca koji mi zaradimo’.

Žao mi je što se nisam usudio ući u taj rizik, a mogao sam prodati stan. Ali nisam se usudio jer je taj stan bio sve što sam u tom trenutku imao, rekao mi je u intervjuu za knjigu kolega novinar Dan Figenwald.


24sata.hr

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
GiGi
Post  Tema posta: Re: Skijanje  |  Poslato: 13 Avg 2014, 14:34
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Kostelići: Cijela istina, 4. dio: Reci da više nećeš zahaklati!


GIPSOVA PSIHOLOŠKA PRIPREMA: Ivica je na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju zapeo za vrata, a Gips ga je tjerao da 30 puta kaže kako to neće ponoviti...


Pretposljednjeg dana Olimpijskih igara u Salt Lake Cityju Ivica Kostelić nastupao je u svojoj najjačoj disciplini, slalomu. Nažalost, zapeo je za vrata neposredno pred ciljem, a mogao je osvojiti medalju. Društvo - Gips, Marica, Šućur, Vincenij Jovan - koje je u kolektivnom zagrljaju gledalo utrku, bilo je konsternirano. Vinceniju Jovanu samo su tekle suze, bez glasa. Ivica je gledao pred sebe i prošao pokraj obitelji. A Gips mu se obratio:

- Što je? Što je sad? Sad me više ne poznaš? Pa nije svijet propao!

Slika

Ivica se vratio nekoliko koraka.

- Čuj, sad to moramo riješiti. Hajde sad, tu - pljuckajući je govorio Ante utučenom sinu i nastavio:

- Reci: ‘Nikad više neću zahaklat vrata’! Ponovi to 30 puta!

- Pa kako, tata, to mogu reći? To je smiješno, kao da sam htio zahaklati - uzvratio je Ivica.

- Ne! Reci to. Moraš reći - uporan je bio otac Ante.

Slika

- Pa to je kao da ja tebi kažem: ‘Reci da više nikad nećeš pljuckati kad govoriš... - rekao mu je Ivica, koji je jako teško primio ishod utrke. Izgubio se, nitko nije znao gdje je, a pala je noć.

Svi su bili zabrinuti što ga nema, a on je negdje sam sa sobom rješavao svoju muku. Pa ipak, na dočeku u Zagrebu Ivica je bio ganut što narod i njega tretira kao pobjednika...

'Kostelić nije imao kontrolu'

Resized Image - Click For Actual Size

Siguran sam da je Gips shvatio kako nije dobio ni trećinu informacija koje je trebao dobiti o Janičinoj bolesti jer je sve išlo preko Pavleka, rekao je dr. Željko Šućur, koji je prvi upozorio na Janičine probleme sa štitnjačom, te zaključio:

- Pavlek je mnogo učinio za skijanje, ali je preuzeo previše obveza, odlučivao je o nečemu za što nije kompetentan.

Janica je pobjednica!

Slika

Ante Kostelić vjerovao je da Janica može osvojiti medalju na OI-ju u Salt Lake Cityju, ali ne i zlato. No kad je došla na cilj, uzbuđeni je Gips kao u bunilu glasno ponavljao:

- Janica olimpijska pobjednica, Janica olimpijska pobjednica!


24sata.hr

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker