Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 18 Okt 2018, 09:39


Autoru Poruka
GiGi
Post  Tema posta: Marija Braut  |  Poslato: 22 Jul 2014, 15:01
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
MARIJA BRAUT: Fotografija me znala dovesti u najneobičnija stanja i na najneobičnija mjesta!


Slika


Fotografkinja Marija Braut, jedina živuća predstavnica poznate zagrebačke škole fotografije, rođena je 1929. godine u Celju. Stjecajem životnih okolnosti, dolazi u Zagreb koji joj postaje nepresušna i vječna inspiracija. Fotografija ju je, kaže, dovela u nevjerojatna stanja i na nevjerojatna mjesta, a unatoč životnom putu prepunom prepreka, smatra se vrlo sretnom što je izabrala baš taj put. Danas se sa sjetom sjeća svojih fotografskih početaka i predanog rada, a jedino za čime žali je upravo nemogućnost da i dalje radi ono što najviše voli – pronalazi i ovjekovječuje ono neobično u običnim trenucima i detaljima zagrebačkih ulica.


Sve što je naučila o fotografiji, naučila je praksom i neprekidnim radom, kojem je u potpunosti bila posvećena preko četiri desetljeća. Sada, nakon što njena tamna komora više nije u funkciji, radi na nepreglednoj fotografskoj arhivi koju je skupila tijekom godina i koju planira donirati umjetničkim institucijama.

Iako je upoznata i s digitalnom tehnikom, do kraja je ostala vjerna crno – bijelim analognim fotografijama na kojima, kaže ova velika umjetnica, ljudi ipak nepogrešivo osjećaju boje.

Unatoč poznim godinama, ne odustaje od dugogodišnjeg rituala, pa svaki dan u isto vrijeme odlazi u šetnju Gornjim Gradom, za kojeg je vezana još od gimnazijskih dana i čiju svaku ulicu savršeno dobro poznaje. Iako je kao afirmirana umjetnica izlagala u galerijama brojnih gradova, samo je jedan obilježio njene profesionalne početke i ostao jedino mjesto kojem se uvijek vraćala.

Jedno vrijeme bili ste jedina žena u Fotosavezu Jugoslavije. Je li bila privilegija ili poteškoća raditi okružena uglavnom muškarcima?

-Ne jedina, ali jedna od rijetkih. Možda i jesam bila privilegirana, ali sam se ipak naradila. Svuda su me zvali i imala sam priliku ući na mjesta na koja drugi nisu mogli. Zalazila sam u teatar, u Gavellu i HNK sam ulazila kad je bila prazna scena i mogla sam snimiti što god sam htjela. Iza kulisa vidiš sve ljepše i bolje. Znali su da ne gnjavim, da ne hodam, da nisam glasna za vrijeme predstave, pa me Gumbek nazvao ''Marija tiho hoda''. Ipak, u šali su mi znali reći: ''Čujemo mi tebe kad tvoj aparat napravi škljoc''.

Zašto je Tošo Dabac baš Vas uveo u svijet fotografije?

-Zato što smo bili dobri, on je bio moj vjenčani kum. Znala sam ga još od kad sam išla u srednju školu. Prije nego što sam se počela baviti fotografijom, kod njega sam upoznala svog prvog muža. Zagledala sam se u njega i to je bilo to. Tek kasnije sam počela raditi. Tošo je imao jedan zanimljiv pristup, bio je precizan, ali nikad me nije kritizirao. Znao je ponekad reći: ''Ja bih to drugačije'', ali nije govorio da nije dobro. On nije držao tečajeve fotografije, jednostavno mi je dao aparat u ruke i ja sam radila. Danas postoje tečajevi digitalne fotografije i mislim da su potrebni, ali to nije moj svijet.

"Dobila sam nagrade i formalna priznanja, ali najviše mi znači kada vidim da su moje fotografije još uvijek aktualne. Nedavno sam u knjižnici na Krvavom mostu vidjela izložbu svojih fotografija Zagreba snimljenih još 60-ih godina. Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative koje ću dati muzejima i galerijama i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje."

Možete li reći da njemu dugujete sve što se postigli baveći se fotografijom? Jeste li mogli živjeti isključivo od svog rada?

-Naravno da je mnogo utjecao na moj život. Godinama sam ga poznavala, uvijek smo razgovarali o fotografiji. Puno sam mu pomagala u poslu. Snimila sam njegov posljednji portret. Nakon što sam tri godine stjecala iskustvo, rekao mi je: ''Čuj, da ja nisam vidio da ti to znaš, nikad te ne bih tjerao da radiš.'' Kad je umro, napravila sam crnu izložbu njemu u čast. On je snimio moju najdražu fotografiju, snimljenu ujesen, koju i danas držim iznad kamina i nikako da ju uokvirim. Na njoj smo moj suprug Sead Saračević i ja. Iako sam dosta rano dobila određena priznanja za svoj rad, samo od njega mogla sam živjeti tek kasnije.

Je li vam u nekim trenucima dosadilo raditi? Jeste li ikada snimili nešto što niste htjeli, a morali ste?

-Ne, dosadilo mi je što više ne mogu raditi. Sad hodam pomoću štapa i moja unuka kaže da mi treba treća ruka. Ona i moja kćer Ranka kupile su mi mali digitalni aparat i ja sam od muke snimala svoj Zagreb. Imala sam i izložbu digitalnih fotografija, ali nedostaje mi razvijanje negativa. Svaki ima svoju priču, svaki me podsjeća na određeni trenutak, mogla bih danima govoriti o njima. Jesam, snimala sam stvari koje mi se nisu sviđale, uvijek imaš nezgodnih situacija, ali preživiš, to prođe i zaboraviš . Fotografija me znala dovesti u najneobičnija stanja i na najneobičnija mjesta. Da nisam radila to što sam radila, nikad ne bih vidjela Ameriku. Pa ipak, bila sam u New Yorku i postavila samostalnu izložbu na Trećoj Aveniji. Nije to mala stvar.

Kada pogledate unazad na svoj dugi životni vijek, za čime žalite?

Slika

-Kad pogledam unazad, mogu reći da sam ponosna na sebe jer sam sama radila, zaradila i napravila toliku arhivu da ne znam kako ću ju uspjeti do kraja raščistiti iz stana i donirati muzejima. Realna sam, imam 83 godine i sve ću prirediti, da se moja kći ne mora time baviti. Na osobnom planu uvijek postoje stvari za kojima žalite i koje ne možete prežaliti, ali poslovno ne žalim ni za čim, nemam ružne uspomene. Imala sam samo kolegijalne suradnike i prijatelje, svi smo si pomagali.

Rekli ste da ste imali tri života – mladost, obitelj i samu sebe. Što to znači?

-Tri komada! Kad sam imala obitelj, bila sam njihova. Izašla sam iz Lada i bilo mi je žao, ali nisam htjela da moja djeca budu sama. Tako sam izabrala i provela sam mladost kod kuće, no nikad nisam požalila. Bilo nam je lijepo, vodili smo najnormalniji život. Onda sam kasnije vrijeme podredila sebi i svom radu. To nije ništa neobično.

Unatoč predanom radu, nikad niste dobili vlastiti foto atelier…

-Nikada, ali zašto nisam treba pitati neke druge ljude. Uvijek su drugi bili bliže. Molili smo da nam daju jedan studio u kojem bi radilo više fotografa , ali nisu imali sluha za naše potrebe. Imala sam svoju tamnu komoru, to je prvo što sam napravila i tamo sam radila. Na to sam ponosna. Jedan moj kolega raščistio je podrum u Klaićevoj ulici i pretvorio ga u atelier. Puno uvaženih ljudi je dolazilo u taj podrum. Morali smo se nekako snaći.

U dokumentarnom filmu ''Marija tiho hoda'', snimljenom o Vama, govorite potpuno otvoreno i upoznajemo Vas u nekom drugom svjetlu, ne nužno vezanom isključivo uz posao…

-Sve je jasno. Nemam nikakvih tajni. Nekad me novinari tretiraju kao zvijezdu, pa žele secirati moj privatni život. O privatnom životu govorim u filmu. Bilo je teško, ali sve sam rekla. Pomislila sam kako sam mogla reći nešto bolje ili drugačije, no to onda ne bih bila ja. Da mi se neke stvari u životu nisu dogodile, nikad ne bih bila fotografkinja, zato sam sretna da jesu, iako ponekad nisu bile najljepše.

Koje priznanje smatrate najvažnijim u karijeri?

-Dobila sam nagrade i formalna priznanja, ali najviše mi znači kada vidim da su moje fotografije još uvijek aktualne. Nedavno sam u knjižnici na Krvavom mostu vidjela izložbu svojih fotografija Zagreba snimljenih još 60-ih godina. Jednom će netko gledati moje još neobjavljene negative koje ću dati muzejima i galerijama i poželjet će ih razviti i postaviti izložbu. To će mi biti najveće priznanje.


voxfeminae.net

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker