Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Mar 2024, 11:12


Autoru Poruka
GiGi
Post  Tema posta: Ruža Pospiš-Baldani  |  Poslato: 22 Jul 2014, 14:49
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Ruža Pospiš Baldani: Primadona na sceni i u životu


Slika


Slavna mezzosopranistica u Zagrebu je predstavila monografiju 'Hrvatska primadona', a govori kako nakon 40 godina karijere pjeva samo studentima, sjeća se slavnih nastupa i života u New Yorku i Milanu, otkriva svoje veze s obitelji Tuđman i priča o najdražim koncertima


Danas je teško zamisliti da neki hrvatski umjetnik nastupi čak 72 puta u čuvenoj Metropolitan operi u New Yorku, 26 puta u milanskoj Scali, da pjeva na dijamantnom jubileju Carnegie Halla ili pak za Papu u Vatikanu. A sve je to samo dio mozaika svjetske karijere koju je ostvarila hrvatska operna pjevačica Ruža Pospiš-Baldani. Ona je na najvećim svjetskim opernim pozornicama počela nastupati još kao 24-godišnja djevojka, a tijekom 70-ih i 80-ih godina bila je jedna od najtraženijih mezzosopranistica u svijetu. U povodu 45 godina svoje karijere promovirala je ovih dana svoju monografiju "Hrvatska primadona" autorice Jagode Martinčević. Kako je uvijek bila vjerna rodnom kraju, knjigu je prvi put predstavila u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, a u intervjuu Nacionalu ispričala je kako je od malene djevojčice s harmonikom iz Varaždinskih Toplica postala operna zvijezda koja je nastupala s najvećim zvijezdama svjetske opere poput Plácida Dominga, Joséa Carrerasa, Luciana Pavarottija, Montserrat Caballé i Renate Tebaldi te s dirigentima Lovrom plemenitim Matačićem, Leonardom Bernsteinom, Herbertom von Karajanom, Karlom Richterom.

NACIONAL: Koliko je za vas bilo bolno oprostiti se od karijere?
- Uopće mi nije bilo bolno oprostiti se. Vidite, već sam mjesec dana prehlađena, a da moram pjevati, zaista bih se tresla, uzimala hiljade antibiotika, dok mi sada to ovako bezbolno prolazi. No ipak bih rekla da sam se nakon 40 godina karijere, putovanja, hotela, pjevanja, zasitila i izgubila ono pravo veselje, a ako nemate veselje da nastupite na sceni, onda automatski i predstava i sve gubi na težini. Osim toga, dobra je ona uzrečica, ne gubi se glas, gube se živci. A svaka predstava, svako putovanje, danas ste u Americi, sutra u Africi, to je strašno stresno, jako iscrpljujuće i stoji vas zdravlja i živaca i svega.

Operni uzori
NACIONAL: Nastupate li i danas katkad?

- Ne, znala sam zapjevati u društvu. Znate što je moj suprug rekao na proslavi u jednom lokalu kada me jedan od pjevača pitao hoću li pjevati s njim? "Ona vam pjeva samo za lovu." A ovaj je kleknuo pred mene i nasmijao se: "I ja, i ja." To naravno nije istina jer sam nastupala na bezbroj humanitarnih koncerata, ali je zgodna anegdota. Danas uglavnom pjevam samo svojim studentima jer oni najviše razumiju kad im nešto pokažem. Nikad nisam planirala raditi na Akademiji, ali me tadašnji dekan nakon smrti Vladimira Ruždjaka zamolio da preuzmem njegove studente. No da bih se zaposlila na akademiji, morala sam predati diplomu. Pretražili smo cijelu kuću i nigdje ju nismo mogli naći. Onda sam se sjetila, Bože, pa ja nikad nisam ni podigla svoju diplomu. To je dokaz da za opernog pjevača nije potrebna nikakva diploma. Ja sam i prije nego što sam diplomirala već bila položila audiciju u Metropolitanu.

NACIONAL: Iako su i vaša majka i djed pjevali u zboru, a vi ste odmalena svirali harmoniku, kako su prepoznali vaš potencijal za operu?
- Svirala sam harmoniku i učila balet, pjevanje sam učila kod profesorice Ankice Opolski, a sa 16, 17 godina pobijedila sam u Ljubljani na natjecanju "Pokaži kaj znaš". Nakon toga već sam bila određena za studij u Zagrebu, ali nije mi palo na pamet da ću postići neku karijeru. Mi tada nismo imali ploča ni DVD-a, bili smo prepušteni sami sebi i morali smo i sebi i profesoru vjerovati.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš studentski život u Zagrebu?
- Kako sam već tada bila angažirana u HNK, s tom plaćom i majčinim doprinosom mogla sam pristojno živjeti u svojoj podstanarskoj sobici, nisam imala velike prohtjeve. Slušala sam tada Platterse, Elvisa Presleyja i Franka Sinatru, izlazila sam u Klub književnika i Kazališnu kavanu, ali nisam bila ni na jednom plesnjaku jer sam već tada dobivala veće role i morala sam se uklopiti u svijet profesionalaca. Tako da sam preskočila cijelo jedno razdoblje mladosti.

NACIONAL: Tko su vam u to doba bili operni uzori i kako su se držale tada velike zvijezde?
- Uzor mi je bila talijanska mezzosopranistica Giulietta Simionato i naš veliki bariton Vladimir Ruždjak.

NACIONAL: Još kao studentica nastupali ste u Napulju, Edinburghu, Münchenu, New Yorku. Je li vas to ponijelo?
- Nikad me to nije vinulo, što je dobro jer su mnogi mladi pjevači startali odlično, ali im je slava udarila u glavu i poslije su brzo nestali. Ja sam bila vrlo mlada i pokraj mene je sve to prolazilo kao da se događa nekom drugom. Kad sam nastupala u "Čarobnoj fruli" u Metropolitanu, kompletnu scenografiju je radio Chagall. Meni nije palo na pamet da išta od toga kasnije ponesem za uspomenu kao većina mojih kolega. Suprug mi i danas predbacuje da smo mogli imati doma pet Chagalla. Sigurno je da sam s 24 bila premlada i za Carmen i da sam kasnije tu ulogu odigrala mnogo zrelije.

Nastupi u Metropolitanu

NACIONAL: Iako ste bili najmlađa članica Metropolitana, ta vas kuća isprva nije impresionirala. Rekli ste im da je vaša škola u Varaždinskim Toplicama starija od otkrića Amerike. Nisu vas zbog toga smatrali arogantnom?
- Ne, ali me direktor Metropolitana Rudolf Bing pozvao na razgovor kad sam u svom prvom američkom intervjuu izjavila da mi je najdraža publika ona koja plati najjeftiniju kartu, to su takozvani galerijaši. Dobila sam po nosu jer je Metropolitan živio od sponzora i onih koji su plaćali najskuplje karte. Inače, ti su galerijaši posebno štosni u Italiji. Tamo je postojao običaj da vam prije premijere u garderobu dođe njihov predstavnik, capo di claka, i pruži vam ruku. Morali ste mu dati napojnicu kako bi galerija pljeskala, a ne zviždala. To je dio tradicije i ritual koji se njeguje u Italiji, nadam se i danas, uglavnom u milanskoj Scali, i to samo za talijanski repertoar.

NACIONAL: Gdje ste živjeli u New Yorku?
- Metropolitan je unajmljivao luksuzne apartmane za pjevače, koje smo sami plaćali od svojih honorara, kao što je to običaj svuda u svijetu. Stanovala sam pokraj Zinke Kunc-Milanov, često bih s njom ručala. Radila je sjajan martini i kad bi me boljela glava, rekla bi mi: "Sad ću ti ja smiješati nešto da ti odmah prođe."

NACIONAL: Unatoč karijeri, uspjeli ste se udati s 25 godina i roditi s 27. Kako ste se upoznali vi i vaš suprug?
- U Dubrovniku 60-ih godina, a ozbiljno smo počeli 1966. On je bio poznati dubrovački Don Juan i asistent na fakultetu, ali ja sam već tada zarađivala više od njega. Jednom smo na putu za Budimpeštu razbili automobil i ja sam ponudila da platim sve troškove ili barem pola, a on nije mogao vjerovati da mislim da bi dopustio da žena plati.

NACIONAL: Jeste li zbog djece pauzirali od opere?
- Ma kakvi. U osmom mjesecu trudnoće pjevala sam u Münchenu, a dva mjeseca nakon poroda u Scali. Marko je išao sa mnom i u New York, a čuvala ga je moja mama. S drugom trudnoćom bilo je drukčije jer sam je morala čuvati, budući da sam za jednog nastupa s dirigentom Herbertom von Karajanom u Salzburgu izgubila dijete.

NACIONAL: Kako ste se pripremali za nastupe, jeste li imali neke rituale?
- Pjevači poput mene koji nemaju stalnu kuću svaku večer moraju se dokazivati, pogotovo jer ste stranac. Zbog toga vam rade živci. Mene je puno stajalo i to što ne mogu dugo spavati i ustajala bih u sedam, bez obzira na to što sam prethodnu noć do kasno nastupala. Za ručak sam znala pojesti biftek ili ramstek jer sam imala osjećaj da mi daju snagu, morate imate snage da biste izdržali predstavu, a prije predstave ne možete jesti. Poslije predstave živci bi mi bili toliko napeti da opet ne bih mogla jesti. Pa ne možete spavati, vrte vam se slike po glavi, razmišljate što ste napravili krivo. Ljudi misle kako je prekrasno biti na pozornici i pjevati, ali ja sam presretna što si sad mogu priuštiti da budem prehlađena. Pjevati poluzdrav, to je nešto strašno, a ljudi od vas uvijek očekuju čuda.

NACIONAL: Je li vam se ikad dogodio neki gaf?
- Znalo mi se dogoditi da dođem pred scenu i zaboravim tekst. Uhvatila bi me panika i mislila bih kako nemam pojma, ali kad bih zakoračila na scenu, sve bi se samo posložilo.

Zvijezde opere

NACIONAL: Je li se opera nekad više cijenila nego danas?
- Operna je predstava nekad bila mnogo veća svečanost nego danas.

NACIONAL: Jesu li vas u Americi tretirali jednako kao i svoje zvijezde?

Slika

- Apsolutno, nije bilo razlike jeste li iz Hrvatske, Gruzije ili Amerike. Menadžer bi dogovorio nastup. Moj status u operi je bio takav da sam boravila u najboljim hotelima, imala najbolju garderobu, to se nije moglo usporediti sa statusom ovdje. Međutim, to nije bio razlog da ne sjednem na prvi avion i ne odem kući kad god sam mogla. Ni ovdje mi nije ništa falilo, iako sam lavica, a kažu da se lavice vole kititi. Jedino što sam znala čitav kofer garderobe ostaviti u Americi, a s drugim se vratiti natrag. Kad su se jednom u Parizu neki dečki zagledali u mene, moj Cuco je samo prokomentirao: "Ah, da oni znaju koliko ti koštaš za jednu noć."

NACIONAL: Rekli ste da ste uvijek isticali svoj nacionalni identitet. Je li to bilo teško budući da ste ipak bili umjetnica iz Jugoslavije?
- U svim programskim knjižicama pisalo je da je moja matična kuća Hrvatsko narodno kazalište Zagreb. Kad sam bila u Buenos Airesu, naš književnik i novinar Nikolić je napisao: "Konačno da gostuje i hrvatska primadona."

Prijateljstvo s Franjom i Ankicom

NACIONAL: Kako su tadašnje vlasti gledale na to?
- Ja nikada nisam imala problema. Jednom su Franju Petrušanca, Nevenku Petković i mene pitali: "Djeco, hoćete li ući u partiju?" Mi smo odgovorili: "Nas to ne zanima." Nas je vukla glazba, mi smo bili drugi svijet. A i njih nije previše zanimala umjetnost. Na mojim nastupima po svijetu znale su biti okrunjene glave i diplomatska krema iz cijelog svijeta, a iz naše ambasade nitko se ne bi sjetio poslati ni jedan cvijet, a kamoli poslati svog predstavnika. Iznimka je bio Zagrepčanin Miro Kreačić, konzul u New Yorku.

NACIONAL: A Tito? Jeste li za njega kad pjevali?
- Za Tita sam pjevala u Varaždinu, još kao učenica, i na Brijunima. Jednom sam bila pozvana kao gost na primanju u Dvercima. Tito me htio pozdraviti, a oni iz njegove svite su mi rekli kako bih mogla nešto otpjevati. Kad sam upitala kako ću kad nema klavira, oni su bili spremni dovući odnekud i klavir. A Tito je na to rekao: "Da sam na vašem mjestu, u ovom društvu i u ovom dimu, ne bih pjevao."

NACIONAL: Tuđman vas je također volio slušati...
- Najviše zagorske popevke, "Vu plavem trnaci", a dolazio je često i u operu potajno, i kad je izišao iz zatvora i bio u kućnom pritvoru.

NACIONAL: Kako je započelo vaše prijateljstvo s Franjom i Ankicom?
- Upoznali smo se još kad smo Cuco i ja bili cura i dečko. Koliko se sjećam, upoznao nas je pokojni Veco Holjevac. Francek, kako sam ga zvala, uvijek je volio umjetnost i umjetnike. Druženje u njihovoj obiteljskoj kući bilo je često, a sigurno je tome dala velik doprinos i odlična Ankičina kuhinja. Ona je odlično kuhala, ni iz čega bi, od nekih ostataka, znala napraviti pravu gozbu, čak i u vrijeme nakon Francekova izlaska iz zatvora. Francek je radio divno vino od bazge i sokove. U tim druženjima upoznala sam Vicu Vukova, Borisa Dogana, Belu i Miroslava Krležu i mnoge druge. Francek kao da je imao jedan oklop, bio je tvrdoglav i često je bio neugodan prema drugima. Međutim, kad bi vas pustio da uđete unutar tog oklopa, a ja sam imala tu sreću, bio je divan, šarmantan i duhovit čovjek koji je, među ostalim, divno plesao. Ja sam s njim plesala na proslavama Novih godina. Jednom riječju, divan prijatelj. Na žalost, kad je postao predsjednik, ta druženja su se prorijedila, pojavio se velik broj nekih novih ljudi od kojih sam samo s nekoliko do danas ostala u prijateljskim odnosima, poput obitelji Marine Dropulić, Ivana Jarnjaka i Ćire Blaževića. Usudila bih se reći da je Ankica bila srce te mnogobrojne obitelji, i u dobru i u zlu, i danas se svakodnevno čujemo telefonom, a i vrlo često družimo.

Slika

NACIONAL: Jeste li s njim razgovarali o politici i kako ste gledali na priče da su Tuđmanovi opljačkali Hrvatsku?

- Nikad u životu nisam s njim razgovarala o politici, ja sam bila potpuno apolitična. A što su radili ljudi oko njega i je li tko krao, sasvim sigurno da su krali, pa kradu i danas, to ne znam. Danas ga se svi odriču, a onda su se lijepili za njega. Ali dajem ruku u vatru da je on osobno bio pošten do srži. Međutim, kako se on volio u politici okruživati ženama, početkom 90-ih nazvao me i rekao da ću ja biti nova ministrica kulture. Rekla sam da ne znam ništa o vođenju ministarstva, da nisam nikad u životu sjela za šrajbtiš, da ne mogu zbog obitelji, sve moguće razloge sam navodila, ali on je na svaki našao odgovor. Ja sam plakala na telefon, ali ne, nije htio čuti da odbijam. On nije bio navikao da mu se govori ne, ali ja jednostavno nisam željela prihvatiti takvu dužnost, nije me to zanimalo. Kad smo se poslije sreli, pitala sam ga: "Francek, jesmo li i dalje prijatelji?", a on se samo nasmijao i zagrlio me. I ja danas mogu mirno spavati jer sve što sam stekla zaradila sam zaista svojim žuljevima.

Božićni koncert u Dubrovniku

NACIONAL: Od 1992. do 1997. bili ste predsjednica Hrvatskog Crvenog križa, a mnogi se sjećaju vaše božićne čestitke Euroviziji 1991., kad ste na zgarištu crkve u Pokupskom snimili "Tihu noć", 300 metara od prve linije fronte. Nije vas bilo strah?
- Bilo me strah. To snimanje je osmislio Enes Midžić, današnji dekan Akademije dramske umjetnosti. Oko nas su padale granate i pucali su i mi smo doslovno puzali do te crkvice, cijela ekipa, dva snimatelja i ja. Nije mi bilo ugodno, ali jednostavno nisam razmišljala o strahu. Jedan od koncerata koji je u meni ostavio neizbrisiv trag je i božićni koncert u Dubrovniku 14. prosinca 1991., tjedan dana poslije onog strašnog bombardiranja Grada. Brodom smo stigli kroz potpunu blokada grada, nije bilo struje, grijanja, vode, a hodali smo po sjevernoj strani Straduna da nas ne pogodi metak. Marko Brešković, Đelo Jusić i moj suprug organizirali su taj koncert da bi podigli moral Dubrovčana. Maestro Dražinić je dirigirao, a svi smo plakali, od orkestra koji je svirao u kaputima do publike. Jedan od koncerta koje pamtim je i onaj In Memoriam dirigentu Karlu Richteru u Münchenu kojim je dirigirao Leonard Bernstein. To su dva koncerta koje ću uvijek pamtiti.


nacional.hr

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 4 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker