Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 19 Okt 2017, 05:40


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Hrvatski glumci  |  Poslato: 20 Feb 2017, 02:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 39721

OffLine
Boris Dvornik

Slika

Boris Dvornik poznat je kao hrvatski redatelj, scenarist i televizijski, filmski i kazališni glumac. Istaknuo se kao jedan od najvećih predstavnika kinematografije u Hrvatskoj. Rodio se u Splitu 16. travnja 1939. godine, a umro je također u Splitu 28. ožujka 2008. godine.

Obrazovanje

Još u djetinjstvu nastupao je u brojnim predstavama u kojima se već tada pokazao svoj veliki talent. Nakon završene osnovne škole, upisao je srednju elektrotehničku školu te je postao električar. No, odmah po završetku srednje škole, počeo se baviti glumom. U Novom Sadu je završio Srednju glumačku školu, a malo nakon toga upisao je Kazališnu akademiju Sveučilišta u Zagrebu.

Privatni život

Boris Dvornik je više od četrdeset godina proveo u braku sa suprugom Dijanom. Upoznali se kada je Dijani bilo samo šesnaest godina. Toga dana, Boris ju je primijetio kada je šetala splitskom Pijacom i odmah se u nju zaljubio. Danima joj je pjevao serenade ispod prozora. Vjenčali su se 1962. godine kada je Dijana postala punoljetna, a nakon vjenčanja živjeli su kod Borisove majke u podrumu punih sedam godina.

Bračni par Dvornik u prve dvije godine braka dobio je dvoje djece, Deana i Dinu koji su također postali poznati hrvatski glazbenici.

Slika

Dijana je brinula o kući i djeci, a Boris je već tada imao zavidnu glumačku karijeru kojoj je bio posvećen. Ipak, supruga i djeca i njihov dom, puno su mu značili i uvijek im se s nestrpljenjem vraćao.

Sin Dino bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih funk glazbenika, a umro je 7. rujna 2008. godine, niti pet mjeseci nakon svog oca Borisa.

Boris ima petero unučadi. Sin Dino ima kćer jedinicu Ellu, koja je poznata hrvatska lifestyle blogerica, dok sin Dean ima četvero djece, iz prvog braka ima kćer Deu, iz drugog braka ima sina Borisa i kćer Arianu, a iz trećeg braka kćer Andreu.

Poznata je svađa između bliskih prijatelja Borisa Dvornika i Bate Živojinovića u kojoj su se 1991. godine kroz pisma jedno drugoga odrekli. Ta njihova svađa bila je na nekim način i simbol raspada SFRJ-a. 2004. godine pokušali su se pomiriti, ali pravo pomirenje u javnosti dogodilo se 2006. godine putem video linka Split-Beograd. Boris Dvornik tada je izjavio da je sve bio nesporazum.

U prosincu 2009. godine, Boris je doživio lakši moždani udar nakon kojeg je neko vrijeme proveo na rehabilitaciji u toplicama.

Nakon moždanog udara, Borisova karijera je patila, a i odao se alkoholu. Nakon niza incidenata u javnosti, 2005. godine na hrvatskim predsjedničkim izborima verbalno je napao promatračicu GONG-a.

Boris Dvornik umro je 28. ožujka 2008. godine u Splitu od posljedica srčanog udara. Pokopan je tri dana poslije na splitskom groblju Lovrinac, a komemoracija prije posljednjeg ispraćaja održana je u splitskom HNK-u.

Posao

Boris Dvornik je još u djetinjstvu nastupao u brojnim dječjim predstavama. Glumom se počeo baviti kada je imao samo osam godina. Već početkom 60-ih godina postao je poznati hrvatski glumac.

1960. godine započela je njegova filmska karijera kada je glumio u filmu “Deveti krug” Francea Štiglica. Glavna tema filma bio je holokaust, a Dvornik je glumio mladića koji je pokušao spasiti Židovku za vrijeme rata tako da se oženio njome. Nakon tog filma postao je iznimno popularan te je dalje nastupao u komedijama “Martin u oblacima” i “Prekobrojna”. Tim filmovima postao je filmska zvijezda tadašnje jugoslavenske kinematografije.

Do sredine 60-ih godina Boris je nastupao najviše u komedijama. Nakon 1966. godine počeo je glumiti u filmovima s tematikom Narodnooslobodilačkog rata. Nastupio je u filmovima “Most” i “Kad čuješ zvona” za koje je bio nagrađen u Puli Zlatnom arenom. Za ulogu u filmu “U gori raste zelen bor” i “Opkladi” dobio je nagradu “Srebrnu arenu”.

Boris Dvornik bio je blizak prijatelj s Antunom Vrdoljakom na čiji se nagovor okušao i u politici. 1992. godine na održanim izborima je izabran u Hrvatski sabor kao kandidat HDZ-a. No, uskoro se ipak povukao iz politike.

Boris Dvornik je tijekom svoje karijere nastupio u više od 40 filmova te u velikom broju televizijskih serija.

Veliku popularnost donijela mu je uloga u seriji “Naše malo misto” u kojoj je od 70-ih godina glumio Roka Prča. Nakon toga nastupio je u još jednoj kultnoj seriji “Velo misto” u kojoj je glumio brijača Meštra. Poslije tih uloga, najviše je radio u HNK-u u Splitu.

Od ostalih filmova ističu se “Lito vilovito”, “Čovik od svita”, “Svanuće”, “Ljubav i poneka psovka”, “Konjuh planinom”, “Život je masovna pojava”, “Bablje ljeto”, “Lov na jelene”, “Družba Pere Kvržice”, “Okupacija u 26 slika”, “Kiklop”, “Živjeti od ljubavi” i mnogi drugi.

U kazalištu se istaknuo glumeći najčešće u predstavama dalmatinske tematike. Neke od njegovih najpoznatijih uloga su u: “Mala Floramy”, “Splitski akvarel”, “Šišmiš”, Ribarske svađe, Libar Marka Uvodića Splićanina, Dundo Maroje, Hamlet u selu Mrduša donja, Roko i Cicibela, Bljesak zlatnog zuba i druge.

Posljednjih godina života radio je na dokumentarnoj seriji “Balade o glumcu” koju nije uspio završiti jer ga je u tome prekinula smrt. Dokumentarna serija bila je autobiografska i bavila se njegovim životom od samih početaka njegove karijere. Scenarij za seriju pisao je punih pet godina. Za svog života snimio je pilot-epizodu nakon čega je nastavio pregovore s producentskim kućama. No, smrt ga je spriječila pa serija nije dovršena.

Najveća postignuća

Boris Dvornik je glumeći u više od četrdeset filmova postao jedan od najpopularnijih glumaca. Dobio je nagradu Zlatnu arenu u Puli za uloge u filmovima Most i Kad čuješ zvona. Za filmove “U gori raste zelen bor” i “Opkladi” dobio je “Srebrnu arenu”.

Proslavio se nastupajući u kultnim serijama “Naše malo misto” i “Velo misto”.


biografije

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Hrvatski glumci  |  Poslato: 20 Feb 2017, 02:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 39721

OffLine
Ena Begović

Status zvijezde dobila je nakon role u Zafranovićevom Padu Italije. Iako je bila uvjerena da će karijeru izgraditi na filmu, posvetila se kazalištu te je u zagrebačkom HNK provela je 16 godina, sve do smrti. Jedna od najdražih uloga bila joj je rola barunice Castelli.

Slika

Ena Begović rođena je na poluotoku Pelješcu, u Trpnju 8. srpnja 1960. kao prva kćer svojih roditelja Nikole i Terezije. Bila je najomiljenija zagrebačka glumica koja je ime dobila po baki Mandaljeni. Njezin otac koji je umro 1989. bio je činovnik i predsjednik mjesnog odbora, dok joj je majka Tereza radila kao prodavačica na kiosku. Glumica je imala neuobičajeno blizak odnos s roditeljima, a u intervjuima je uvijek isticala kako joj je majka najbolja prijateljica. Enini prijatelji iz djetinjstva pamte je kao živahnu djevojčicu koja je stalno nosila hlače i zlatnu kosu plela u kečku. Voljela je čitati i uživala je u samoći.

Slika

Nakon što je s odličnim uspjehom završila osnovnu školu, četrnaestogodišnja Ena otišla je u Dubrovnik gdje je upisala gimnaziju. Boravila je u učeničkom domu, a poslije tri godine sobu je dijelila s Mijom. Za razliku od mlađe sestre Mije, Ena bi u školu išla okolnim putem samo da ne mora proći Stradunom i biti primjećena.

U pubertetu se ponašala kao buntovnica, bila je nemirna duha, pred kraj školovanja i ona i sestra bile su izbačene iz doma i morale su život nastaviti kao podstanarke. Ena je već tada pokazivala umjetnički talenat, a među vršnjacima je bila poznata po recitiranju. Čim je krenula u srednju školu upisala se u studentsko kazalište Lero. Njezina karijera počela je slučajno kada ju je 1978. u jednoj predstavi primijetio redatelj Lordan Zafranović i kao maturantici joj ponudio ulogu u filmu Okupacija u 26 slika.

Da ju gluma nije baš zanimala, pokazala je upisivanjem Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kada se doselila u glavni grad Hrvatske, živjela je zajedno sa sestrom i Alkom Vuicom u iznajmljenom stanu. U tom periodu redatelj Ljubiša Ristić sreo ju je u kafiću i predložio joj da zaigra u njegovom filmu Ivan Goran Kovačić u kojemu je glavnu ulogu tumačio Rade Šerbedžija. Čak ni to je nije dovoljno zainteresiralo za glumu, ali je pokleknula pred Radinim nagovorima da ne zapostavlja svoj talenat već da upiše Akademiju dramskih umjetnosti.

- Uopće nisam htjela biti glumica. Time sam iznenadila i svoje roditelje. Čim sam snimila film Ivan Goran Kovačić i oni su me nagovarali da probam upisati Akademiju. Otišla sam bez ambicija i posebnih želja - izjavila je Ena.

Tijekom studija, budućoj glumačkoj zvijezdi odlično je krenulo. Dobivala je velike uloge u filmovima, a istovremeno snimala i visokobudžetne serije. Status zvijezde dobila je nakon role u Zafranovićevom Padu Italije, a prizori u kojem Ena plave kose izlazi iz mora naglasili su njezinu ljepotu zbog čega je postala seks simbol i bila na svim naslovnicama. Iako uvjerena da će karijeru izgraditi na filmu, nakon diplome 1983. posvetila se kazalištu, a u zagrebačkom HNK provela je 16 godina, sve do smrti.

- Jedino kazalište za mene je bilo HNK, druga me nisu zanimala. Kad me stariji kolega, glumac Dragan Milivojević vidio na jednom ispitu i rekao da trebaju baš takvu osobu u HNK bila sam presretna. Imala sam puno sreće što se posla tiče - priznala je Ena.

Jedna od najdražih uloga bila joj je rola barunice Castelli, Krležine heroine u kazalištu, ali i u filmu Antuna Vrdoljaka. Kada je 1988. nagrađena Zlatnom arenom za najbolju epizodnu ulogu, Ena je priznanje odbila jer je barunicu smatrala glavnim likom. Film je, također, podijelio kritiku i zbog znatna pomlađivanja lika barunice Castelli, ali ga je publika iznimno dobro prihvatila.

Slika

- Prvo je nastao film. Drago mi je da me se Tonči sjetio. Uzeo je mene i vjerujem zaprepastio sve, pa i mene. Mislila sam da se šali ili da je napravio krivu podjelu, jer po godinama sam tada mogla igrati sestru Angeliku. Preplašila sam se scenarija, jako puno je bilo njemačkog, a ja k tomu trebam igrati zrelu ženu. Mislila sam da neću biti spremna. Ipak, nisam mogla odbiti takvu ponudu. Danas sam sretna da sam to snimila. Sve je ispalo taman. Nekoliko godina kasnije, 1993., Georgij Paro mi je ponudio istu ulogu. Nakon Bele Krleže i Neve Rošić, bila sam treća barunica Casteli na velikoj pozornici HNK – izjavljivala je Ena Begović.

Tijekom angažmana u HNK odigrala je više od 20 glavnih uloga među kojima se izdvajaju Desdemona, kontesa Nera, barunica Castelli, Teuta, Ana Karenjina i druge.

Njezina prva kazališna glavna uloga bila je u "Ajaksai" Radovana Ivšića u režiji Vlade Habuneka. Slijedio je čitav niz velikih ostvarenja u predstavama domaćih i inozemnih autora. Od grčkih tragedija, preko Shakespearea, Strindberga, Ibsena, do Zagorke i Krleže. Svojom je glumačkom snagom zauzela jedno od vodećih mjesta u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali i gostujući na daskama drugih kuća. Odbila je nekoliko ozbiljnih ponuda holivudskih producenata da tamo snima. U bogatoj 20-godišnjoj karijeri za svoje uloge je dobila niz priznanja i nagrada, a snimila je i više od deset filmova od kojih su najpoznatiji: Glembajevi, Treća žena, Pad Italije, Četverored i drugi.

Zlatnu arenu je ipak dobila, devet godina nakon što ju je odbila za ulogu u Glembajevima, za ulogu u filmu Treća žena. Ena je bila svjesna svoje ljepote, ali se njome oprezno služila.

- Prati me zanimljiva sudbina, uvijek svi govore o mom izgledu. Kad nekog upitam kakva sam bila u predstavi, svi prijatelji kažu 'lijepa'. Htjela sam se nametnuti kvalitetom, a onda sam se opustila i pomislila zašto ne bih i dobro izgledala?!.

Devedesetih je bila na vrhuncu slave, ali je i dalje bila usamljena.

Šok od koga se godinama oporavljala dogodio se 5. lipnja 1996. kada je izazvala nesreću u kojem je smrtno stradao biciklist. - Ova nesreća mi je promijenila život, i mada se ne osjećam krivom suosjećam sa stradalim - rekla je Ena koja je bila osuđena na osam mjeseci zatvora, tri godine uvjetno.

Ena Begović je imala malo prijatelja među kojima se ističu redatelj Jakov Sedlar i gumica Ankica Dobrić koju je upoznala na fakultetu. O njezinom ljubavnom životu ni prijatelji ništa nisu znali. Vjenčala se s poduzetnikom Josipom Dikanom Radeljakom u lipnju 2000. godine u njegovom stanu na zagrebačkom Cvjetnom trgu, a njihova kćer Lana rodila se 1. rujna. U ulozi majke Ena je uživala svega četrdeset pet dana. Poginula je u prometnoj nesreći 15. kolovoza 2000. godine na otoku Braču i to od teških ozlijeda glave zadobivenih tijekom prevrtanja automobila. Sa suprugom, kćeri, majkom i posinkom Leom boravila je u vili na Braču, a kada se s obitelji uputila u posjet prijatelju Stipici Kalogjeri, nije ni slutila da će to biti njezino posljednje putovanje.

U mjestu Splitska, Leo je volan htio prepustiti ocu. Zaustavio je Grand Cherokee na uzbrdici. Kada su iz njega pokušale izaći Ena i Tereza s Lanom, navodno su otkazale kočnice i auto se prevrnuo u provaliju. Eni nije bilo spasa - život glumice ugasio se u sekundi.

Suđenje za nesreću razvuklo se sve do 2007. kada je Županijski sud u Splitu Lea Radeljaka oslobodio krivnje. Ena Begović je u hrvatskoj kinematografiji ostala zapamćena kao jedna od najljepših glumica. Jakov Sedlar, prijatelj Ene Begović, film Ena posvetio je film slavnoj hrvatskoj glumici.


večernjilist

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Hrvatski glumci  |  Poslato: 20 Feb 2017, 15:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 39721

OffLine
Fabijan Šovagović

Slika

Fabijan Šovagović rođen je 4. siječnja 1932. u Ladimirevcima, slavonskom selu nedaleko Valpova, kao najmlađi od četvero djece u obitelji Josipa i Tonke. Oba roditelja umrla su rano, pa je Fabijana, brata mu i sestre zbrinula obitelj strica Šime. Događaje ratnog djetinjstva Šovagović je kasnije opisao u drami “Sokol ga nije volio”. Srednju školu građevinskog smjera završio je u Osijeku. Nekoliko mjeseci je i radio kao građevinski tehničar, mada mu je teatar već tada ušao pod kožu. Režirao je i glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima (David Štrbac u Kovačićevu “Jazavcu pred sudom”), a potom u omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku. Ujesen 1953. upisuje studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Godina 1957. je godina diplomiranja i angažmana u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK), koje će kasnije ponijeti prezime svog osnivača Branka Gavelle.
Prvu “službenu” ulogu ostvario je za vrijeme studija u Krležinoj "Golgoti", kao Radnik desne grupe. Do 1965. na daskama ZDK-a odigrao je dvadesetak uloga (Susjed u Božićevoj “Ljuljački na tužnoj vrbi”, Lord u Shakespearevom “Macbethu”, Arlekin u Kaštelanovom “Pijesku i pjeni”, Dživulin u “Dundu Maroju” Marina Držića, Kapetan u Strindbergovom “Mrtvačkom plesu" i dr.).
Krajem 1966. postaje članom Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nakon što je neko vrijeme imao status slobodnog umjetnika. Do 1972. na daskama najveće kazališne kuće glumio je u dvanaest predstava (Estragon “U očekivanju Godota” Samuela Becketta, Aleksa u Nušićevom “Sumnjivom licu”, Demosten u Kušanovom “Spomeniku Demostenu”, Lenbach “U agoniji” Miroslava Krleže, Gašpar Alapić u “Generalu i njegovom lakrdijašu” Marijana Matkovića i dr.), a osim samih predstava Šovo je i recitirao - Ujevića, A.B. Šimića i Krležu. Često je nastupao i na Dubrovačkim ljetnim igrama (Cezar i Klaudije u Shakespearovima “Juliju Cezaru” i “Hamletu”, Don Lope u Calderonovom “Zalamejskom sucu” itd.).
Šezdesete godine su i godine Fabijanovih privatnih radosti. Godine 1962. oženio se Majom Blaškov, djelatnicom u izdavačkoj kući “Mladost”, koja mu je podarila dvoje djece, buduće glumce, Anju (1963.) i Filipa (1966.). Fabijanov kum na vjenčanju bio je kolega Krešimir “Baćo” Zidarić. Obitelj Šovagović živjela je u centru Zagreba, na adresi Mesnička 14.
Ponovo u svojstvu slobodnog umjetnika Šovo se pridružuje putujućem “Teatru u gostima”, pod vodstvom Relje Bašića. U četiri sezone odigrao je oko 700 predstava u djelima Kundere, Nasha, Mrozeka i Kušana. Godine 1979. godine ponovo postaje članom Dramskog kazališta Gavella i piše dramu “Sokol ga nije volio”, koja će premijeru doživjeti u sezoni 1981./82. u režiji Božidara Violića. Osim u navedenim kazalištima, Šovagović je nastupao i na daskama Zagrebačkog kazališta mladih, Teatra ITD, Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, s Histrionima... (vidi pod kazališne uloge)
Pred filmskim kamerama počeo je glumiti u “Svoga tela gospodar” Fedora Hanžekovića 1957. godine. U karijeri je glumio u sedamdesetak filmova. Najviše filmskih ostvarenja snimio je s Vatroslavom Mimicom, Antunom Vrdoljakom, Krstom Papićem i Zoranom Tadićem. Iz bogatog opusa izdvajaju se uloge: švercera satova u "H8" (N. Tanhofer,1958.), Jože Svetog u “Brezi” (A. Babaja, 1967.), nesretnog mladoženje u “Lisicama” (K. Papić, 1970), razočaranog intelektualca alkoholičara u “Novinaru” (F. Hadžić, 1979.), profesora u provinciji u “Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj” (K. Papić, 1974.); pamti se i Šovo kao Matija Gubec u “Seljačkoj buni” (V. Mimica, 1979.), zatim u ulozi pedantnog statističara u “Ritmu zločina” (Z. Tadić, 1981.), te kao čovjek iz naroda protiv buržoazije u “Ambasadoru” (F. Hadžić, 1984.). U westernu “Protuva” (Z. Čalić, 1973.) uz Fabijana se pojavljuje poznati američki glumac Kirk Douglas. U filmu “San o ruži” (Z. Tadić) uz velikog oca zaigrala je i kćerka Anja. Zajedno su glumili još 1980. u Histrionima, u Shakespearovoj “Oluji”, i to upravo oca i kćerku, Prospera i Mirandu.
Nezaboravne su i Šovagovićeve uloge u televizijskim serijama. U Štivičićevo-Hetrichovoj “Kuda idu divlje svinje” glumio je Milu Vrbicu, žandara sklonog čašici. U antologiju je otišao i dida Kikaš iz Raosovih “Prosjaka i sinova” (režirao Antun Vrdoljak), zabranjene serije u doba "hrvatskog proljeća".“U registraturi” je glumio oca Ivice Kičmanovića u vječnoj svađi sa susjedom. Osim spomenutih, vrijedi izdvojiti serije Sam čovjek, Punom parom, Velo misto, Jelenko itd.
Posebno mjesto u biografiji pripada filmskom uprizorenju Šovagovićevog “Sokola” koje se događalo 1987. i 1988. na lokacijama rodnog kraja, u selu Selci kod Bizovca. Posebnost “Sokola” na filmskom platnu je prvo javno spominjanje događaja iz 1945. godine, tj. križnog puta Hrvata na Bleiburgu. U režiji Branka Šmita uz Fabijana je tada na filmu debitirao sin Filip, a kao statisti se u velikom broju pojavljuju Šovin brat, rođaci i prijatelji “pokraj Karašice”, iz Ladimirevaca. Film je u kinima vidjelo više od trideset tisuća gledatelja, što je za hrvatsku kinematografiju odličan prosjek.
U proljeće 1990. Fabijan je u vikendici na bračkom Supetru doživio prvi moždani udar. Iako je od tada opaka bolest postala sastavnim dijelom njegovog života,1991. je odglumio sporedne uloge u “Čarugi” Rajka Grlića i “Đuki Begoviću” Branka Schmidta. Godine 1994., glumi svoju posljednju veću filmsku ulogu u Schmidtovom “Vukovar se vraća kući”. Oproštaj s kazalištem doživio je na daskama matične “Gavelle” 1995. kao Gulisavi Hrvat u Držićevom “Dundo Maroju”. Teško bolestan pojavljuje se 1999. u filmu “Zamrznuti kadar” Branka Ištvančića.
----------------------------------------------------------------
Desetljeće bolesti proveo je na relaciji Mesnička 14 - Vinogradska, od stana do Bolnice Sestara milosrdnica - i natrag. Povremeno je odlazio na oporavak u Krapinske toplice, ili u svoju kuću u Donjem Podotočju kod Novog Čiča, gdje se od sredine osamdesetih s nećakom Josipom aktivno bavio poljoprivredom, stolarijom i građevinarstvom, nesuđenom strukom.
Moždani udari nisu birali ni mjesto ni vrijeme napada. Upravo u Donjem Podotočju Fabijana je 5. listopada 1991. zadesio drugi udar, kada je slušao vijesti o četničkom napadu na Dubrovnik. Sljedeći se dogodio u Bizovačkim toplicama nakon povratka s prve linije gdje je gardistima recitirao ulogu Prospera iz Shakespeareove “Oluje”. Nakon već spomenutog posljednjeg nastupa u “Gavelli” Šovo je od silnog uzbuđenja ponovo završio u bolnici. Stanje se u drugoj polovici devedesetih samo pogoršavalo.
Od proljeća 2000. velikan hrvatskog glumišta bio je smješten u privatnom sanatoriju “Gornji grad” u brdu iznad Gajnica. Tamo je ostao do fizičke smrti, u zoru prvog siječnja 2001. godine.
Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, i to četvrtog siječnja, na svoj nedoživljeni 69. rođendan. Iza sebe je ostavio ženu Maju, djecu Anju i Filipa, unuke Klaru, Anu i Josipa, te ostalu ladimirevačku rodbinu. Ostavio je prijatelje, snove, uloge, riječi i zapise načinjene na jedan poseban način koji je već za njegovog života prozvan “šovagovićevskim”. Ostavio je majku Slavoniju natopljenu suzama, bolnim, istinitim, stvarnim suzama kakve su i njegove u spotu “Ne dirajte mi ravnicu” Zlatnih dukata. Došli su na oproštaj ti najbolji hrvatski tamburaši kako bi još jednom svi zajecali “Večeras me, dobri ljudi...”, ali Onaj Kojem Su Pjevali plakao je negdje na drugom svijetu. I pjesma o neveseloj bijeloj golubici, Anjin glas za kraj; “kako ne bi jadna nevesela bila...”; dvije pjesme po kojima će ga pamtiti, dvije pjesme za privremeni rastanak s čovjekom osobenjakom, sa slavonskim seljakom, s jednim od najvećih hrvatskih i europskih glumaca ikad. Sudbina prebrzo smještena između vječnosti i Bolleovih arkada. Njegovo ime bješe Fabijan Šovagović.


NAJPOZNATIJE NAGRADE:
1968. - “Zlatni lovor - vjenčić” na IX. Festivalu malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, za recital “Kristalna kocka vedrine” Tina Ujevića
1970. - Nagrada “Vladimir Nazor” za ulogu mladoženje u filmu “Lisice” Krste Papića
1976. - “Zlatna kolajna” na IV. Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu, za “Đuku Begovića” Ivana Kozarca
1978. - Nagrada INE Zagreb za književnost, za knjigu “Glumčevi zapisi”
1979. - “Zlatna arena” u Puli za sporednu ulogu u filmu “Novinar” Fadila Hadžića
- Nagrada publike na VI. susretima profesionalnih kazališta Hrvatske u Slavonskom Brodu, za ulogu Miroslava u “Gle, kako lijepo počinje dan” Zvonimira Bajsića
1982. - Nagrada “Vladimir Nazor” za uloge Fabija u “Pustinjama” Ranka Marinkovića i Šime u vlastitoj drami “Sokol ga nije volio”
1983. - Sterijina nagrada na 28. Jugoslavenskim kazališnim igrama u Novom Sadu, za ulogu Šime u “Sokolu”
1984. - “Zlatna arena” u Puli za sporednu ulogu u filmu “Ambasador” Fadila Hadžića
1991. - Nagrada “Vjesnika" za kazališnu umjetnost "Dubravko Dujšin"
1991. - Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo
1993. - Nagrada hrvatskog glumišta za životno djelo
1996. - Nagrada "Vjesnika" za životno djelo u filmskoj umjetnosti "Krešo Golik"
"Nagrada publike na VI. susretima profesionalnih kazališta Hrvatske u Slavonskom Brodu, za ulogu Miroslava u “Gle, kako lijepo počinje dan” Zvonimira Bajsića"

KNJIGE:
“Glumčevi zapisi” – zapisi o teatru - Centar za kulturnu djelatnost, Biblioteka Prolog, Zagreb, knjiga 4, prvo izdanje 1977., drugo 1979. godine
“Sokol ga nije volio” - dramska kronika u dva dijela (osam slika) s pjevanjem i pucanjem - prvi put tiskana u “Prologu”, 41/1981.
“Divani Fabe Šovagova” – eseji - “Riječ”, Vinkovci, 1996.

PLOČE:
Recitacije pjesama Cesarića, A.B. Šimića, Ujevića, govorenje ulomaka iz svojih uloga i monodrama “Đuka Begović” Ivana Kozarca, Jugoton, 1976.
“Pokraj Karašice selo malo” – slavonske tamburaške pjesme, Jugoton, 1985.


zvaničansajtfabešova

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker